Drugi su pak obraćenici, vjernici samopredajni. Njihovo obraćenje nije nastalo zbog njihove jake, nego slabe volje. Nije izričaj njihova truda i napetosti, nego predanosti i opuštenosti. Takvi su obraćenici slabi i znaju da svoju jakost ne duguju sebi, nego zahvaćenosti, otetosti koja ne dolazi od njih, nego od Boga. Oni znaju da je njihova jakost njihova slabost, kako piše Pavao (2 Kor 12,10). Zato takvi vjernici traže običnost svakodnevnoga življenja vjere i duhovnosti. Sebe uopće ne doživljavaju posebnima, neobičnima. Odustaju od svakoga govora o sebi. Strano im je svjedočiti svoju vjeru, pripovijedati o svojemu obraćenju, o svojoj prošlosti. To će učiniti jedino ako ih na to netko doslovno prisili, zbog većega dobra. To su osobe koje će, poput Pavla „otići u Arabiju” (Gal 1,17), prvo zašutjeti, a ne se odmah razmetati svojim iskustvima i posebnostima. Ne stavljaju svoju volju, svoj ego u središte pa nemaju nikakvih poteškoća s onim što ih nadilazi, što je drukčije i suprotno od njih, što je zahtjevno i ozbiljno za njihov ego, bilo u liturgiji, bilo u običnosti svakodnevnoga življenja vjere u župi, u zajednici, u seoskoj crkvi. Oko sebe ne šire oblik vlastite posebnosti i značaja, nego samozatajnosti i poniznosti, uvijek govore radije o drugomu, nego o sebi! Ni po čemu se ne razlikuju od ostalih. Krajnje su neprimjetni i skriveni, a primjetni i otkriveni samo onima koji isto tako samopredajno žive svoju vjeru, u poniznosti i opuštenosti. Ne vole glumatati oko oltara, mrski su im „vješti govornici”. Ne raduju se slatkorječivim govorima, nego jednostavnosti življenja vjere i duhovnosti. Znaju da se Boga treba ljubiti, ali uvijek u strahu i trepetu zbog vlastite nedostojnosti.

Prvi obraćenici, karizmatici danas su preplavili Crkvu, oni su jaki i goropadni te predstavljaju jaku Crkvu, ali je zapravo čine slabom jer to nije Kristova Crkva. Drugi su neprimjetni i nepopularni. Oni su slabi, ali Crkvu čine jakom jer Kristova je Crkva jaka onda kada je slaba.

Objava O obraćenicima, vjernicima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mnogi vjeru shvaćaju isključivo kao liturgiju. U liturgiji se mogu na miru povući iz ovoga svijeta, mogu slaviti Boga, motriti ga u lijepim liturgijskim formama, prepuštati se snažnom užitku ljepote liturgijskoga slavlja i jakim osjećajima koji ih preplavljuju. Mnogi tako upadaju u opasnost onoga što bi se moglo nazvati liturgicizmom ili esteticizmom. Smatraju da su dobri vjernici samim time što dolaze na misu, što se na neki način smiju odjenuti ljepotom liturgije, lijepim liturgijskim formama. Smiju osjetiti ugodu liturgijskoga slavlja, pjevanja, slušanja, gledanja i zajedničke molitve. Vjera je ovdje doživljaj lijepoga stila, lijepih formi, obreda. No, liturgicizmu nedostaje upravo ono o čemu govori sv. Augustin, a to je deformiranost – deformiranost služenja. Naime, liturgija slavi Boga koji se toliko deformirao, toliko učinio robom za nas da je postao materija, kruh i vino –  da ga blagujemo i pijemo. Deformirao se u služenju tako da nam je dopustio da raspolažemo njime, „zaključavamo” u tabernakule, čak i zlouporabljujemo, da ga primamo nečista srca. U tom smislu liturgija slavi Kristovu deformiranost i ona nas goni iz ljepote i ugode liturgijskih formi u svijet deformiranosti, u svijet tame grijeha. Kršćanin nije samo onaj koji se osjeća ugodno u liturgijskom slavlju, nego onaj koji se osjeća neugodno u svijetu. Ne boji se deformiranosti služenja u ovom svijetu. On zna da se Kristova ljubav i ljubav prema Kristu ostvaruju u služenju drugima i da je jedini kriterij istinske vjere služenje u formi roba. Doista, istinska liturgija jest liturgija u formi roba.

Slično možemo vidjeti i kod onih vjernika koji vjeru isključivo shvaćaju kao doživljaj razuma, kao razumsko razmatranje, kao teoriju. To su vjernici koji pristupaju vjeri na temelju pojmova. Pojmovi tako jednima služe da dožive užitak ljepote razumnosti vjere te da taj užitak prenesu i drugima. Tako nastaju teološke knjige, članci, sustavi koji sjajno donose ljepotu, sklad, razumnost Božje objave u Isusu Kristu. No, nekima pojmovi služe za kritiziranje postojećega stanja vjere, Crkve i teologije. Oni uživaju teorijski problematizirati te svojim teorijama upozoravati na ono što nije dobro i na ono što bi trebalo biti bolje. No, tu možemo primijetiti ono što bismo mogli nazvati teologicizmom ili teološkim pametovanjem. Teolozima pametnjakovićima vjera je lijepa misao. Oni misle vjeru iz sigurnosti svojih toplih stanova, samostanskih ćelijica. Za njih je vjera događaj radnoga stola, tribina, jednoumnih internetskih portala, gdje svi povlađuju jedni drugima. Nije teško ne uvidjeti da teološkim pametnjakovićima također nedostaje Kristova deformiranost, jer nema istinske teologije bez konkretnoga služenja, dobre teološke teorije bez teološke prakse niti svetoga mišljenja bez svetoga služenja. Treba ući u ovaj svijet i djelovati u tamama svijeta i Crkve. Treba se deformirati, poništiti, izići iz nedodirljivosti vlastite teorije te misliti kroz djelovanje, kroz tamu služenja, misliti u formi roba. Da, istinska teologija jest teologija u formi roba.

Objava Deformitas Christi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, Novi zavjet nigdje ne govori da se Isus smijao, da se smješkao, da je imao nasmiješeno lice. Čini se da se u tomu krije određeni razlog zbog kojega je meni posebno drago da se nigdje ne govori o Isusovu smijehu. I zato stavih naslov Isus se nije smijao. Da, nije se Isus smijao jer je ljudski smijeh gotovo uvijek izričaj određene nadmoći, ovladavanja drugim. Ne mislim tu samo na onaj smijeh izrugivanja nego i na smijeh onih običnih šala, viceva i pošalica gdje se uvijek provlači potreba za dominacijom – dominacijom nad slabostima i ograničenostima drugoga. Većina nas uvijek se smije zbog slabosti drugoga i svojim smijehom potvrđujemo svoju moć. Čini se kao da uopće više nismo sposobni za onaj nevini osmijeh zbog radosti drugoga, kao da znamo samo za ono gromoglasno, praskajuće smijanje, cerekanje nadmoći jednih nad drugima. Zato je dobro da se Isus nije smijao u Novom zavjetu. On nije imao potrebu za takvim smijehom dominacije. Zato i ja ne volim smijeh. Spram takvoga smijeha bolje je imati tužno, čak i rezignirano lice koje svjedoči o svijesti vlastite ograničenosti, o poniznosti koja se ne izdiže iznad drugih.

Zavapimo za onim osmijehom na našim licima na kojemu se vide crte križa, crte one ljubavi koja nosi i podnosi tugu i žalost ovoga svijeta, crte one trpeće rezignacije kad se govori s Bogom i o Bogu, onoga osmijeha bez smijeha

Postoji još jedan razlog zašto je dobro da se Isus nije smijao u Novom zavjetu. Kad čujem kako svećenici i biskupi jeftino govore o Bogu, uhvati me stvarna mučnina u želudcu i ponekad poželim da se o Bogu uopće ne govori. Naime, kad propovijedaju o Isusu Kristu, o Crkvi, o svojemu pozivu, o svojim vjernicima, gotovo uvijek imaju neko fino, blaženo nasmiješeno lice. Taj smijeh na licu kao da poručuje kako je kod njih sve jasno, sve tako lijepo uređeno i uredno, kako „imaju” Boga i Crkvu, kako sve lijepo razumiju i kako im je sve jasno. Uvijek se smiješe kad govore o Bogu kao da im je Bog nadohvat ruke, kao da su u potpunom posjedu njega i njegovih istina. Lica su takvih svećenika i biskupa vječno ozarena, nekako ulickana, uvijek nekako svježe djeluju, gotovo su dječačka, posebice lica današnjih modernih svećenika i biskupa. Takva ulickana lica današnjih svećenika i biskupa kao da nam kazuju kako oni pripadaju ipak jednom posve drugom, božanskom svijetu bezbrižnosti i lagode. Znam, Nietzsche je zasigurno bio u pravu da grčevita lica nas kršćana, posebice svećenika i biskupa, na kojima nikad nema osmijeha, govore protiv nas jer takva lica ne zrače milošću, charisom, šarmom.

Ipak moram reći da su mi daleko odbojnija nasmiješena, ozarena lica današnjih svećenika i biskupa, posebice kada govore o Bogu. Jer, takva lica govore da ti isti svećenici i biskupi nisu nikad doživjeli ozbiljnost, muku i težinu govora o Bogu, odnosno muku i težinu govora s Bogom. Nisu nikad iskusili muku i teret ovoga života, dramu vjere u ovomu svijetu, nisu nikad doživjeli grijeh ovoga svijeta. I zato mogu tako nasmiješeno, jeftino i bezbrižno govoriti o Bogu, a pritom, ah, kako to često biva, s osjećajem nadmoći i krajnje ravnodušnosti pristupati čovjekovim tamama i grijesima. Za mene je takav smijeh neozbiljan, ohol, neplodan i protivan Kristu. Zato je dobro da se Isus nije smijao, da nije s takvim smijehom donosio Boga. A mi? Zavapimo za onim osmijehom na našim licima na kojemu se vide crte križa, crte one ljubavi koja nosi i podnosi tugu i žalost ovoga svijeta, crte one trpeće rezignacije kad se govori s Bogom i o Bogu, onoga osmijeha bez smijeha.

Objava Isus se nije smijao pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U drugu vrstu lažnih vjernika spadaju svi oni vjernici mislioci koji nikad ne govore o Kristu. Ima takvih teologa, filozofa, medijskih apologeta krš­ćanstva koji, ako ih pozorno slušamo ili čitamo njihove tekstove, nikad ne govore o Kristu! Sve kod njih fino zvuči, lijepo pletu rečenice, vrlo je sve egzistencijalno, antropološki utemeljeno. Oni pripovijedaju s puno misaonih dosjetki, jako su društveno i politički aktualni. Da, sve je to u redu, ali nikad nema Krista. A kad govore ili pišu o Kristu, osjećate da ih Krist u biti ne zanima, on je uvijek sporedan, nije nikad glavna tema. Ako već trebaju, usput ga spomenu, ali važnije je uvijek nešto drugo. Vjerujte, ti su vjernici mislioci veliki zavodnici. Vrlo su popularni i u crk­venim krugovima, jer je i vjernicima uvijek lakše sve drugo, samo ne graditi ozbiljan odnos s Kristom. Zato ti lažni mislioci osvajaju vjernike na razne načine, ali uvijek bez Krista: neki svojim egzistencijalističkim i humanističkim pristupom krš­ćanstvu, neki time što se predstavljaju kao kritičari društva i branitelji “desnih” vrjednota (a zapravo koriste Crk­vu, jer su shvatili da im je na medijskom tržištu isplativije braniti Crk­vu), a neki pak tako što se predstavljaju liberalnima, i naravno velikim kritičarima Crk­ve. No, svima njima zajedničko je da im Krist ne igra nikakvu ulogu. Kao kod onih pretjerano religioznih, i kod ovih je ista stvar: više im je stalo do njih samih, do njihove pameti, negoli do Krista i njegove pameti (1 Kor 2, 15-16).

Zato je dobro da vjernici izoštre svoj teološki njuh, svoje teološko prosuđivanje, da znaju razlikovati lažne od istinskih vjernika, a prije svega da ti i ja teološki onjušimo sebe, kakvi smo.

Objava O dvjema vrstama lažnih vjernika pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rosa naziva današnje društvo društvom ubrzanja. Riječ je se o trima ubrzanjima koja se uzajamno uvjetuju: tehničko ubrzanje, ubrzanje društvene promjene i ubrzanje životnoga tempa. Prvo ubrzanje svima je poznato. Tehnika je ubrzala procese transporta, komunikacije i proizvodnje. Ona je potom uvjetovala ubrzanje društvenih promjena. Pod tim se podrazumijeva “stanjivanje sadašnjosti”: sadašnjost, kao mjesto iskustva i očekivanja, postaje sve tanja. Sve se tako brzo mijenja da naša sadašnja iskustva možda već sutra neće značiti više ništa. To ubrzanje društvene promjene ubrzava naš životni tempo. Kako iskustva iz dana u dan blijede, potrebno je ubrzati životni tempo kako bismo skupili što više iskustava, tj. doživljaja, ili kako se to veli, da u što kraćem vremenu napravimo što više. Takvo društvo ubrzanja, koje Rosa znakovito naziva “gladnim vremena”, ostavlja goleme negativne posljedice na čovjeka, odnosno stvara nekoliko vrsta otuđenja.

Prvo je otuđenje od prostora. Kako neprestance jurimo, prostor gubi na svojemu značenju, ne doživljavamo ga. Zato se može dogoditi da netko godinama živi na nekom prostoru, a da ga uopće nije doživio, i to svim svojim osjetilima, rekli bismo mi teolozi. Drugo je otuđenje od stvari. Danas stvari više ne doživljavamo, neprestance ih konzumiramo, i to ne više “fizički”, nego “moralno”. Ne mijenjamo ih kad se pokvare nego, kad ih se zasitimo, kad poželimo nešto novo, drugačije. Treće je otuđenje posebno zanimljivo, a odnosi se na vlastite djelatnosti. Naime, moderni čovjek zapada u sljedeći paradoks: slobodno čini ono što je protivno njegovoj slobodnoj volji. A razlog je današnja “retorika moranja”. Modernoga čovjeka više nitko ni na što institucionalno ne sili, kao nekoć država ili Crk­va, ali on je tim više pod prisilom društvenih “moranja”. Zato on nema vremena i što god čini, kao da ne može bez glagola “morati”: moram čitati novine, moram spavati, moram jesti, moram držati dijetu, moram moliti… K tomu, primjećuje naš pisac, toliko veličana autonomija modernoga čovjeka, shvaćena kao samoodređenje, pretvorila se u puko snalaženje na tržištu rada. Danas nikomu ne pada na pamet da samoga sebe određuje nego svatko želi biti što konkurentniji spram drugih, “ostati u utrci”. Četvrto je otuđenje otuđenje od vremena. Vrijeme se pretvorilo u puki “doživljaj” nauštrb “iskustva” (W. Benjamin). Dok iskustvo čovjeka iznutra prožima i oblikuje, doživljaji ostaju na površini. Zato je u društvu ubrzanja bitno imati što više doživljaja. Pritom doživljaji moraju biti “kratki”, što uzrokuje “kratko” sjećanje. Naposljetku, peto otuđenje jest otuđenje od osobnih odnosa. Čovjek je “prezasićen” tolikim komunikacijama, razgovorima, elektronskim porukama, telefonskim pozivima da više nije sposoban ni s kim ući u odnos.

Rosa uviđa dva temeljna razloga svih navedenih ubrzanja: kapitalistički princip ekstremnoga natjecanja i obećanje vječnosti. Upravo je ovaj drugi razlog vrijedan teološkoga promišljanja. Prema njemačkom sociologu, moderni ljudi više ne vjeruju u vječnost. Preostaje im jedino ovaj život i zato u ovomu životu “moraju” sve na brzinu ostvariti i postići, “moraju” što više doživjeti i napraviti. A čini se da je to također glavni razlog zašto smo čak i mi, vjernici, zapali u retoriku moranja i nemanja vremena: premalo smo s Bogom, a previše sa sobom. Naša retorika moranja i nemanja vremena samo je jedan tankoćutni izričaj naše oholosti i taštine. Ipak, tako ne mora biti! Naime, ako smo s Bogom, tada ne “moramo” sve brzinski postići u ovom životu. Naprotiv, usporit ćemo se i odvojiti vrijeme i za Boga i za bližnjega, jer se Bog u Isusu Kristu usporio za nas i imao vremena i za nas, i za bližnjega. Posebno to dolazi do izražaja u euharistiji, gdje od ubrzanih ljudi gladnih vremena postajemo usporeni ljudi nahranjeni Božjim vremenom. U euharistiji ne “moramo” ništa, jer slavimo i hvalimo Boga. Eto zašto od velikih mislilaca, jednostavnih vjernika i svetaca nikad nećemo čuti stalno jadikovanje “nemam vremena”. Oni ne hode po svijetu poput zombija gladnih vremena nego kao oni koji nahranjeni Božjim vremenom donose Božje vrijeme u ovaj svijet. I za kraj: što je sa mnom, imam li ja vremena? Naravno, imam vremena…

Objava Imam li vremena? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

1. Junak modernoga doba, Friedrich Nietzsche, svoje posljednje godine završio je u potpunom pomračenju uma. Slično se dogodilo i drugomu junaku, a to je Friedrich Hölderlin. Mnogi se filozofi trude opravdati ove junake i osmisliti njihovo pomračenje uma: bolest sifilisa, namjerna „dionizijska odluka” Nietzschea da ode u tamu, ili za Giorgia Agambena, u njegovoj najnovijoj knjizi, Hölderlinovo pomračenje uma bio bi svjesni pjesnikov odmak od svijeta, nemogućnost razumijevanja u ovom svijetu, u kojem pjesniku ne preostaje ništa drugo nego tugaljivo humoristički-ironično sricati ljudima: „Pallaksch, Pallaksch”. Agambenove interpretacije, kao i interpretacije drugih filozofa, nimalo me nisu uvjerile. Zato je možda korisno ponuditi i jednu teološku interpretaciju pomračenja uma tih velikih mislilaca. Moja je teza sljedeća: oholi, preuzetni um – kod intelektualaca osobito, ali i kod drugih ljudi – završava pobunom tijela! Pobuna tijela izriče se na dvostruk način: prvo, pomračenje, ludilo i zabluda razuma; drugo, pomračenje, ludilo i ovisnost tijela (bludnost, alkohol, opijati, droga).

2. Prije toga ipak samo jedna misao o intelektualnoj djelatnosti kao takvoj, da ne ispadne da sve želim reducirati na oholost preuzetnoga razuma. Treba reći da istinska (!) intelektualna djelatnost – što ne znaju mnogi koji se ne bave „razumom” – daleko više umara čovjeka nego obična radna djelatnost. I to mogu osobno posvjedočiti. Kao voditelj jedne ustanove gotovo se uopće nisam umarao poslovima kao što su donošenje odluka, sjednice, rad u uredu, susreti s ljudima. Dakako, postojao je fizički umor, napetost, stres. No, to je sve bilo beznačajno spram umora koji je nastajao kad sam sjedao za stol, kada sam počeo misliti, čitati i pisati. Nakon svakoga mišljenja, čitanja i pisanja – osobito kad sam naišao na nerješiv misaoni problem – nastajao je silan umor, potpuna iscrpljenost, težina. A da ne govorim kakva praznina nastaje nakon napisane knjige. Shvatih da je glavni razlog tomu taj što je istinska intelektualna djelatnost vertikalna. Čovjek se napreže odlaziti iznad sebe (k Bogu) i zato ga to jako iscrpljuje. U radnoj, „političkoj” pak djelatnosti čovjek ostaje u horizontali, ostaje kod sebe (kod ljudi) i zato se vrlo malo umara.

3. No, kao što rekoh, mene ovdje zanima oholost razuma. Naime, postoji velika opasnost u onih koji se ponose svojim razumom. Čovjek si lako umišlja da može zavladati „stablom spoznaje”, želi oholo obuhvatiti i zavladati svojim razumom onim što ga potpuno nadilazi. Ne može prihvatiti da postoji nešto što se razumom ne može dohvatiti, nego se jedino može vjerovati. Tada razum odlazi u zabludu, postaje poludjeli razum. Primjerice, danas se u Crkvi – moram se tomu nasmijati – mnogi „vjernici” trude svim silama biti „razumnici”: žele sve ukinuti u nauku Crkve što je nedostupno razumu! Jadni, koprcaju se svim silama da ne budu vjernici, nego razumnici. To je jedan od razloga zašto mnogi intelektualci i umjetnici završavaju u potpunoj zabludi i ne možemo se dovoljno načuditi kakvim se političkim i drugim ideologijama mogu prepustiti, koje gluposti mogu zastupati, i u Crkvi i u društvu. Ostajemo bez daha koliko mogu biti nerazumni, koliko su obični seljaci razumniji od njih! A razlog tomu jest oholost. Kod drugih pak intelektualaca događa se ne samo zabluda nego potpuno pomračenje razuma. Tijelo se pobuni i udara na razum! Tijelo kao da kazuje tomu oholomu razumu kako on, razum, nije bio pametan u svojoj oholosti, da je zapravo „tijelo pametnije od razuma” (Nietzsche). I tako završavaju u potpunom pomračenju uma, kao Hölderlin koji je po cijele dane čitao samo svoja djela (sebe), ili pak, još gore, mnogi si oduzimaju život.

4. Postoji i druga pobuna tijela. Budući da je razum neposlušan Bogu, dakle, razum ne želi biti „vjernički razum”, ne želi prihvatiti da on u svojem letu iznad sebe dolazi do stvarnosti koje se mogu dotaknuti samo vjerom, tijelo se buni protiv takvoga razuma, postaje mu neposlušno. Zato mnogi intelektualci i umjetnici imaju neposlušno tijelo: leteći oholo iznad sebe padaju ispod sebe! Tijelo im se osveti za oholost: mnogi se zato valjaju u bludnosti, drugi u teškom alkoholizmu, ostali u raznovrsnim opijatima. I što se više oholo naprežu ići iznad sebe, do uzvišenih stvari, tim se više strmoglavljuju ispod sebe, do bijednih stvari. Pogledajte samo intelektualce i umjetnike, mnogi su propali ili propadaju ispod sebe u tešku ovisnost. Treba pritom reći da će se tijelo pobuniti i kod svih ostalih ljudi koji su oholi. Zato, pazi na se, dragi čitatelju: što si oholiji i neposlušniji, tijelo će ti se tim više buniti protiv tebe i povlačiti te ispod tebe. Naravno, ovom interpretacijom ne želim reći da ne postoje i drugi razlozi pobune tijela (siromaštvo, nezaposlenost). Ipak, glavnim mi se razlogom i dalje čini oholost razuma, osobito u intelektualaca.

5. Pismo nam kazuje da je jedini spas za razum – protiv zablude, ludila, pomračenja razuma i ovisnosti tijela – poniznost. Čim postaneš ponizan, odmah ti se i razum bistri, a tijelo postaje smireno. Razum postaje poslušan Bogu, a tijelo poslušno razumu. Zato jedino poslušna poniznost čovjeka čuva da u svojem letu razuma iznad sebe ne padne ispod sebe. A poslušna poniznost prijelaz je iz razuma, iz sebe samoga k vjeri u Boga, prijelaz iz sebe k Bogu: „Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke… U Gospodina se, Izraele, uzdaj, odsada i dovijeka.” I još: poslušna je poniznost i prijelaz iz vlastitoga razuma k vjeri Crkve, do Gospodinove „sluškinje”: „Gospodine, tvoj sam sluga i sin, sluškinje tvoje.” Zato je ponizni razum vjere pametniji od ohologa razuma bez vjere.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Oholost razuma i pobuna tijela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tako to uvijek biva. Zavist dolazi od braće, od prijatelja, od kumova, od vlastite žene, od vlastitoga muža, od sina, od kćeri, od osobe koja živi s tobom ili u blizini, od onih koje si pripustio u svoje srce, koji su tebe pripustili u svoje srce. Stoga, prijatelju, da bi se očuvao od zavidnoga prijatelja, ali da bi i samoga sebe očuvao od zavisti, prvo bih s tobom podijelio nekoliko misli o zavisti. Potom bih ti preporučio neke ljekarije protiv toga tako teško iskorjenjiva poroka.

Naša slika jest drugi čovjek. Drugi čovjek ogledalo je u kojem prepoznajemo svoju vlastitu sliku, spoznajemo sami sebe. Prijateljstva, intimni odnosi nastaju u onom trenutku kada prepoznamo savršenoga, idealnoga sebe u drugom čovjeku. Ili pak, drukčije rečeno, kada vidimo svoj vlastiti nedostatak, kada postanemo svjesni svojega nedostatka u drugom čovjeku koji ima ono što mi nemamo, a što bismo voljeti imati. Ta naša slika u drugom čovjeku privlači nas, divimo joj se i u tom divljenju odlučujemo posjećivati svoju sliku u drugom čovjeku. I to posjećivanje vlastite slike, drugoga čovjeka jest prijateljstvo.

Pretpostavljam kako već osjećate kako nam se zavist pojavljuje u duši. Prije ili kasnije postane nam neizdrživo da drugi čovjek ima ono što ja nemam, da se ja moram njemu diviti, da je on bolji teolog od mene, da je moj muž slavniji od mene, da moja žena više zarađuje od mene, da je moj sin sposobniji od mene, da je moja kći ljepša od mene, da je moj prijatelj, kum uspješniji nego ja. Naša slika, drugi čovjek postaje neizdrživ i nepodnošljiv! Ta nepodnošljivost drugoga u zavisti dolazi od toga što ne možemo prihvatiti činjenicu da je naša slika, drugi čovjek – ponavljam, onaj nama blizak čovjek! – veći od nas, da on ima slavu posebnosti, a ne ja. Zavist je, dakle, želja da budemo veći od nama bliske slike, od drugoga čovjeka, da mi jedini imamo slavu posebnosti. Spomenuo bih četiri načina očitovanja zavisti.

Prvo, malenost: kad si zavidan, osjećaš se malenim spram drugoga čovjeka, boluješ od svoje malenosti. Drugo, tuga: ne raduješ se više sebi i svojemu, tuguješ zbog sebe upravo zato što si malen i što je netko veći od tebe. Treće, ugroza: što više tvoja bliska slika, drugi čovjek napreduje, tim više ti propadaš, što on više raste, ti se tim više smanjuješ. Četvrto, pohlepa: želiš samo ti biti poseban, jedini posjedovati ono dobro ovoga svijeta koje drugi čovjek ima.

I kad takav crv zavisti dobro zagrize u našu dušu, tada ta zavist dovodi i do prolijevanja krvi, do usmrćivanja. Spomenuo bih četiri načina usmrćivanja drugoga u zavisti.

Prvi način usmrćivanja drugoga – barem ga ja tako vidim u sebi – pojavljuje se kad u jednom trenutku poželiš kako bi bilo zaista dobro da tvoja bliska slika, drugi čovjek, umre, da mu se nešto zlo dogodi, da ga jednostavno više nema na ovom svijetu. Drugi način usmrćivanja drugoga, kad već stvarna smrt ipak još ne dolazi, jest ogovaranje, kleveta i ocrnjivanje, jer time usmrćuješ drugoga u ovom svijetu. Primjerice, žena pred drugima govori kakav joj je muž, kumovi rade iza leđa jedan drugomu, prijatelji lažu jedan drugomu. Treći način usmrćivanja je otmica, krađa. Otimaš drugomu ono što on ima: prijatelji, kumovi, intimusi otimaju, kradu jedan drugomu žene, muževe, misli, ideje, poslove. Četvrti način usmrćivanja je imitacija. Ne znaš više kako bi usmrtio posebnost drugoga čovjeka, njegovo znanje, njegovu moć pa ga počinješ imitirati: kupuješ ono što on kupuje, oblačiš se kao on, pišeš knjige kao on, tražiš si i ženu (ljubavnicu) ili muža (ljubavnika) kao on ili ona, želiš zarađivati kao on. Imitacijom želiš poništiti njegovu posebnost i biti posebniji od njega.

Jao, dosta je. Prepoznah sebe i priznajem da mi je nemoguće osloboditi se zavisti. No, ono što je čovjeku nemoguće, to je Bogu moguće. Stoga, preporučujem veoma učinkovite ljekarije iz Božje ljekarne:

Prvo, prvo posjećuj jednu drugu svoju sliku, drugoga čovjeka, Boga i čovjeka: Isusa Krista. U toj slici spoznaješ da je uvjet druženja s njim biti malen: „Ako ne budete kao djeca…” Shvaćaš da je on malen i da želi oko sebe malene. S Kristom dolaziš k sebi i spoznaješ da je dobro biti malen, da ne moraš biti poseban kako bi bio velik. A opet, tako što si s Kristom, postaješ velik. Da, tako što si malen i ljubiš Krista, nebesko, postaješ velik u Kristu. U malenosti, u ne-posebnosti, krije se istinska veličina! Drugo, postajući jedno s Kristom, urastajući u ljubav prema vječnosti, sve ovozemaljsko postaje ti nevažno. U duši ti se pojavljuje slatkoća vječnoga života spram kojega sva dobra ovoga svijeta, zbog kojih su ljudi zavidni jedni drugima (!), postaju apsolutno sporedna. Treće, osnažen tom nutarnjom slatkoćom vječnosti, koja se izdigla iznad svih zapreka ovozemaljskoga, oslobođen tih ovozemaljskih zapreka, možeš s ljubavlju posjećivati drugoga čovjeka, ali tada više ne kao svoju sliku, nego kao Kristovu sliku. Tada mirno prihvaćaš da je drugi čovjek u ovom svijetu veći od tebe, raduješ se onomu što on ima, ne bojiš se biti malen – jer si u Kristu već malen i velik – pa učiš od drugoga, a da pritom ne otimaš od drugoga imitacijom. Još više, tada u Kristu svakoga čovjeka smatraš većim od sebe, jer je svaki čovjek Kristova slika: „Smatrajte jedni druge većima od sebe.”

Uh, to nam je zasad sasvim dosta. I da, još ću nešto prišapnuti: Prijatelju, čuvaj sebe od sebe, čuvaj sebe od sebe zavidnoga.

Objava O zavisti: prijatelju, čuvaj se prijatelja! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dijagnoza bolesti. Prvi i najvažniji uzrok žalosti svijeta jest život po tijelu. Tijelo u Pismu označava život u kojem tjelesno, zemaljsko ima potpunu prevagu nad duhovnim, božanskim, nekad i takvu prevagu da potpuno potisne duhovno i božansko. No, kako je sve tjelesno, zemaljsko propadljivo i prolazno, u tebi se počinju javljati strahovi. Strahovi se odnose na sve ono što može oduzeti tvoje tjelesno, zemaljsko: bolesti, neprijatelji, suparnici, slučajni neuspjesi, starost, nemoć. Stoga je prvi simptom žalosti ovoga svijeta strah od gubitka svih zemaljskih stvarnosti. Postaješ rob svojih strahova. Osobito si sklon žalosti svijeta ako si dobrostojeći jer žalost ovoga svijeta pogađa uglavnom one kojima dobro ide u ovom životu, koji žive u blagostanju. Znamo iz iskustva da se u životnim mukama ne bojimo smrti, ali se bojimo smrti kad nam je dobro. Zato od žalosti svijeta pate ljudi koji žive samo zemaljsko i uglavnom oni kojima dobro ide u životu. Nisam primijetio toliko žalosti svijeta u onima koji se muče u životu, a to su oni koji su, e da, koji su već umrli svijetu, zemaljskom. Drugi uzrok žalosti ovoga svijeta jest nestanak svijesti o grijehu. Danas su svi bez grijeha, a svi depresivni! A odbacivanje vlastite grešnosti, nesposobnost za ispovijed grijeha znak je krajnjega potonuća u svijet, u tjelesno, zemaljsko!

Lijekovi protiv bolesti. Ako je žalost ovoga svijeta bolest tijela, prvi i najvažniji lijek koji ti propisujem jest da prestaneš živjeti po tijelu! Što manje živiš po tijelu, tim će te manje obuzeti žalost ovoga svijeta. Ako umreš tijelu, umro si i svijetu, i žalost svijeta ne može ti ništa. A umrijet ćeš tijelu ako počneš živjeti za Nekoga koji je veći od tijela i od ovoga svijeta, a to je Isus Krist. S Kristom ćeš onda početi mrtviti tijelo, nećeš dopustiti da tijelo dobiva prevagu u tvojem životu, učit ćeš se suzdržljivosti, pa čak i prijeziru prema tjelesnom. Da, ključan je prijezir prema svijetu kako bi bio slobodan od žalosti toga istog svijeta. Tako ćeš početi nasljedovati Isusa Krista jer „uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje”. Dakle, ako prezreš svijet i sve zemaljsko, nikakav gubitak ovoga zemaljskog neće moći doći do vrška tvoje duše, duše koja je u Isusu Kristu. Možeš biti pritisnut, u sumnjama, progonjen, obaran, ali u vršku svoje duše bit ćeš radostan, nećeš biti pritiješnjen, napušten, oboren, nećeš zdvajati, kako piše sv. Pavao.

Drugi lijek jest misao na vječni život. Nažalost, danas više nitko ne misli na vječni život. I onda se čudiš zašto si ti, zašto smo zajedno u žalosti ovoga svijeta. Počni misliti na vječni život, na nagradu koju ti priprema Gospodin u vječnom životu i vidjet ćeš kako će vršak tvoje duše postati slobodan od žalosti ovoga svijeta. Moram priznati da jako volim novozavjetnu ozbiljnu zafrkanciju s riječju „malo”: „Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja.” I još: „A Bog svake milosti, koji vas pozva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi.” Uh, kakva moć, kakva li samo utjeha u toj običnoj, jedva primjetnoj riječi! Dakle, kad te spopadne žalost svijeta, misli kako je to samo „malo”, kako su sve patnje ovoga svijeta „malo” spram „velike” vječnosti.

Treći lijek: počni misliti na mogućnost vječne muke, pakla. Boj se pakla pa ćeš se prestati bojati gubitka ovoga svijeta. Četvrti lijek: Krist nam nije obećao ovozemaljsku sreću. Nisi kršćanin zato što će ti biti dobro na ovom svijetu. Jer dobra ovoga svijeta imaju i dobri i zli. Nisi zbog toga kršćanin! Naprotiv, Gospodin ti je obećao muke, progonstva, izdaje, pošasti, bolesti, pandemije. Dakle, ako te pogode nevolje ovoga svijeta, ne smiješ biti zatečen. Sve nevolje kazuju ti da ne pripadaš ovomu svijetu, zapravo sam svijet tjera te od sebe. Peti lijek: misli na one koji pate, supati zajedno s njima. Supatnja s njima oslobodit ćete od sebičnosti vlastite patnje. Šesto: ispovijedaj svoje grijehe, ispovijed grijeha neće ti dopustiti da potoneš u žalost ovoga svijeta. Štoviše, omogućit će ti da dođeš do Krista, da na vršku svoje duše ispovijedaš radosno Gospodina.

Dragi čitatelju, i dok sam tako o svemu tome mozgao nakon mise, evo mi u susret mojega prijatelja Mije. Bolestan je Mijo, teško spava, mora čak popiti i lijekove. Ali začudo, malo ga kad hvata žalost ovoga svijeta. Štoviše, spominje mi stalno jednoga čovjeka koji je pao u depresiju, veli mi da se brine i moli za njega. Pa da, Mijo nije dobrostojeći. On je već umro svijetu. Zato ga jedva i dotiče žalost ovoga svijeta, ali pati s patnicima. A vrhunac našega razgovora bio je kad mi je rekao da svaku noć oko dva sata iza ponoći ide jednom svom prijatelju na kavu: nađu se njih dvojica, puše, razgovaraju, popiju kavu i u zoru se oproste. Boji se samo da ga policija ne zaustavi, da im mora reći da u to doba ide na kavu! Čuvši ove posljednje riječi, slatko sam se nasmijao i rekoh mu da je pravi monah jer su nekad i monasi ustajali po noći i pili kavu, ali s Gospodinom. I obojica smo se tada nasmijali. Poučan je Mijo, on živi od razgovora s Gospodinom i od razgovora s prijateljima. Možda bi to mogao biti sedmi, Mijin lijek protiv žalosti ovoga svijeta: monasi, razgovor, kava, u noći…

Objava O vršku duše ili o lijekovima protiv depresije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo, tko god živo suosjeća s Crkvom svjestan je da Crkva u Njemačkoj srlja u propast. Glavni razlog toga propadanja Crkve jest teologija. Nije to prvi put u povijesti Crkve. Mnoge su Crkve propale zbog pogrešne teologije, postale su iznutra teološki trule, a kasnije su političke okolnosti samo dokrajčile njihovo trulo stanje. Primjerice, snažno kršćanstvo u ondašnjoj Perziji propalo je zbog nestorijanizma. Ili pak Bizantsko Carstvo, i prije islama već se bilo „islamiziralo”: cezaropapizam, asketizam i ikonoklastičke borbe (V. Solovjev). Slično se događa u mnogim Crkvama u Europi koje su postale teološki trule te se sada, kao kule od karata, ruše jedna za drugom. To osobito vrijedi za Ecclesia in Germania. Naime, nekako smo naviknuli kritizirati anglosaksonsku, američku kulturu: problem tehnike, virtualnoga svijeta. No odveć smo olako i bez sumnjičenja prihvatili njemački Bildung, njemački duh obrazovanja! Katolička teologija u Njemačkoj, osobito od ujedinjenja Njemačke, prihvatila je duh Bildunga koji je vladao na njemačkim sveučilištima, dakako pod utjecajem protestantizma. A jezgra njemačkoga Bildunga, koji je osobito vidljiv u njemačkom (protestantskom) idealizmu, jest razum. Razum, učenost, obrazovanost postali su isključivi kriteriji vjere, a time i teologije. Taj njemački Bildung rastakao je polagano cijelu njemačku teologiju i doveo do njezina današnjega potpunoga kraha. Jer, današnja teologija u Njemačkoj nalazi se na dnu dna, u potpunoj mizeriji. Banalno rečeno, prevelika pamet, koja je potisnula pobožnost vjere, uzrokovala je propast ne samo teologije nego cijele Crkve na koju je upravo ta ista teologija utjecala. Stoga je potreban golem otklon, preispitivanje cjelokupne teologije (svih udžbenika teologije!) koja je nastala pod utjecajem njemačke teologije. Cijeli pristup teologiji, sam način mišljenja u teologiji potrebno je s velikom sumnjom preispitati, ako ne i odbaciti.

Drugo, znate li gdje se vidljivo očituje taj njemački Bildung, to prepametovanje u njemačkoj teologiji? U sakramentu ispovijedi! Osim rijetkih iznimaka, katolici u Germaniji uopće se više ne ispovijedaju! Naravno, oni idu na „razgovor”, ali na ispovijed ne. A sakrament ispovijedi jest sakrament poniznosti, odmaka od vlastitoga razuma i pametovanja, susret s milošću. Sakrament ispovijedi priznanje je potrebe milosti, hijerarhije, Crkve. Moraš kleknuti, priznati se jadnim, bijednim i zazvati blagoslov Krista i Crkve. Stoga je nestanak sakramenta ispovijedi samo simptom propadanja Crkve u Njemačkoj. Dakle, svi učeni, svi pametni, zapravo toliko pametni i učeni da im više ni vjera nije potrebna, a kamoli ispovijed.

Treće, u tom smislu mogu pozdraviti galopirajuće propadanje Crkve u Njemačkoj. Nekako konačno možemo odahnuti jer se izvlačimo iz čeličnoga stiska njemačkoga Bildunga koji je – dakako uz sve dobre strane – stiskao cijelu katoličku teologiju u posljednjih stotinjak godina. Današnja Crkva u Njemačkoj, a time i teologija, nekako još pokušava preživjeti, nečim opet pogubnim, a to je estetizacija cijele vjere: crkve su schön uređene, liturgije spektakularno organizirane, misna ruha da padneš u nesvijest od svih mogućih koloritnih akrobacija. No, ne smijemo dopustiti da nas zapljusne ta estetizacija crkve u Njemačkoj jer je ona šuplja i isprazna. Uostalom, prazne crkve u Njemačkoj pokazuju da se čovjek može estetski schön osjećati daleko bolje izvan crkve. Nažalost, njemački filozof Peter Sloterdijk u svojoj najnovijoj knjizi Den Himmel zu Sprechen bringen u pravu je kada posprdno utvrđuje da se crkva, koja se estetizirala, može mirno nadomjestiti drugim estetskim doživljajima. Koliko se Crkva u Njemačkoj učinila ispraznom, pokazuje i najnoviji „Sinodalni put”. Toliko je sve postalo šuplje da više nema, ironično rečeno, ni pravih pobunjenika među inače pobunjenički raspoloženim njemačkim teolozima.

Dakle, mogu pozdraviti to galopirajuće srljanje u propast Crkve u Germaniji. Potrebno je uzeti u ruke duhovni malj i njime pristupiti njemačkoj crkvenosti. No, s druge strane, duša me boli zbog toga. Jer, ako jedan ud Kristova Tijela, Crkve, pati, pate svi udovi! Stoga i ja patim zbog takvoga stanja Crkve u Germaniji. Iz te patnje i pisana je ova epimeteja za tu istu, moju Crkvu u Germaniji, ali kao i upozorenje nama i ostalim Crkvama u Europi.

Objava De Ecclesia in Germania pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Spektakl je gledanje koje u nama budi žudnju da budemo gledani. Čovjek je po svojoj naravi biće spektakla, rekao bih da je tim savršeniji što je gledaniji, spektakularniji. Kao što je meni bilo potrebno da me ona crnka gleda za daleki skok, tako i čovjek ne može „skakatiˮ daleko bez spektakla, bez gledatelja. Pogledajte samo kako su jalove nogometne utakmice bez gledatelja. Igrači su neprepoznatljivi, loše „skačuˮ, loše igraju. I ljubav je spektakl: stupaš na pozornicu pred drugom osobom i moraš se što bolje uprizoriti. Što te ona više gleda, tim se više trudiš biti što bolji, što spektakularniji pred njom. I ono što nazivamo javnošću, javnim mnijenjem, nije ništa drugo doli spektakl. Mnogi se, zahvaljujući samo tomu spektaklu javnosti, stvarno mijenjaju. Dok nisu bili javne, „spektakularneˮ osobe, mnogi političari, biskupi, svećenici, svašta su si dopuštali u privatnom životu. A ovako, spektakl javnosti prisilio ih je da postanu drukčiji. Dakle, želiš li biti savršeniji čovjek, nema ti druge nego biti što gledaniji, spektakularniji. Vjera nas poučava da treba razlikovati dvije vrste spektakla, đavolski i Kristov spektakl. Pogledajmo prvo kakav je to đavolski spektakl.

Đavao zna da čovjeka ne može osvojiti bez spektakla. Zato on stvara razne spektakle (društvene, medijske, političke) samo kako bismo poželjeli biti tako spektakularni, gledani kao što je on spektakularan, gledan. Svrha je njegova spektakla naš ego, da pokazujemo sebe. Navest ću neke primjere. Sredovječni muškarci, koji žele biti i dalje mladi, briju glavu, jer gola je glava izričaj moći, kao da te bodu svojom glavurdom u oči. Neki opet puštaju kosu kao žene, vežu kosu ili ju onako šarmantno stavljaju iza uha. Neki paze na odjeću, cipele, sat, na tjelesnu težinu, dakako i na okvir naočala, a neki slušaju sebe dok govore. A i mnogih se žena gotovo možeš uplašiti od silne šminke, „zastrašujućihˮ tamnih okvira naočala. A odjeća, nakit, narukvice, torbice služe da se izazovu pogledi muškaraca ili još više, zavist u drugih žena. Ili, gledaš svakodnevno spektakl mnogih koji se „sretnoˮ rastavljaju pa nanovo žene, mnogih starih koji uzimaju mlađe, vjenčane koji imaju ljubavnice, pa ti je žao što i ti sam nisi tako spektakularan, gledan. Ah, gledaš plastična lica, napućene usne, mnoge koji „sretnoˮ uživaju u svojim vikendicama, jahtama, koktelima, sa zgodnim tijelima, pa budeš tužan što i sam nisi tako gledan kao oni. Ne iznenađuje nas ta đavolska logika jer izgled je moć: ako nisi gledan, ne postojiš u ovom svijetu. Đavao želi da sjajimo njegovim sjajem: da sebe pokazujemo, sebe što moćnijima, nametljivijima, neosjetljivijima, neovisnijima, bahatijima, besramnijima, vidljivijima. I čim se obasjaš njegovim sjajem, eto ti propasti. Izvana si gledan, lijep, obijeljen, a iznutra mrtvac, trulež.

Kristov pak spektakl jest spektakl pokazivanja Boga, spektakl u kojem se zahtijeva od nas da se obratimo od pokazivanja sebe k pozivanju Boga. I tada, kad pokazuješ Boga, nemaš više potrebe za onim đavolskim pokazivanjem, za onom vidljivošću samoga sebe. Želiš zapravo biti spektakularan na Kristov način: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio.ˮ Želiš biti što manje ti, a što više Krist: nemoćniji, povučeniji, osjetljiviji, ovisniji, ponizniji, sramežljiviji i nevidljiviji, kako bi Gospodin po tebi bio pokazan. Stoga, odlučiš li biti što savršeniji kršćanin, moraš biti što luđe spektakularan, moraš pred sobom imati stalno Božje oči koje te gledaju: „Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske.ˮ Božje oči su za nas Krist, Trojstvo, anđeli, sveci. Što ih više imaš pred očima, što si više njima gledan (razmatranjem, čitanjem, molitvom), tim ćeš luđe „skakatiˮ pred njima. Kristov se spektakl nalazi u Svetom pismu, ali i u životima svetaca. I euharistija je spektakl, gledaš i sudjeluješ u Kristovu spektaklu poniznosti i ljubavi kako bi tako i sam postao euharistijski spektakularan u svojem životu. I Crkva, kao zajednica vjernika, također je spektakl. Spektakl njezina nauka, služenja i euharistije, njezina „javnostˮ (sensus fidelium), koja dolazi od Krista, čuva te da se ne prepustiš đavolskom spektaklu ovoga svijeta. I ja se trudim u pisanju i življenju biti što više ludo spektakularan pred očima sada jedne nove „crnkeˮ, nebeske publike, Crkve, tolikih svetaca i tolikih duhovnih prijatelja. Oni su moje oči, želim da me oni gledaju. A Pavao, taj spektakularni čovjek u Kristu, stavlja nas pred Kristov spektakl koji nas oslobađa od spektakala ovoga svijeta: „Postali smo spektakl svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni.

Objava De spectaculis pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.