Kako upoznajemo Očevu ljubav? Boga ljubimo kad vršimo njegove zapovijedi, odnosno kad spoznamo i vršimo njegovu volju. Samo nam Duh Sveti može otkriti Očevu volju (usp. Ef 1,9). Stoga je važno da stalno osluškujemo poticaje Duha kako bismo spoznali Božju volju. Uz ovaj subjektivni kriterij spoznaje Božje volje, trebamo se držati i objektivnoga kriterija (preko Pisma i Učiteljstva). Duh Sveti zapravo oblikuje svaki vid našega odnosa prema Ocu, naše bogoštovlje i bogoljublje. Ako naša poslušnost Ocu postaje poslušnost u Duhu, onda to vrijedi i za patnju, klanjanje, meditaciju i molitvu. Stoga sve trebamo činiti „u Duhu i Istini”.

Zanimljivo je da se u molitvi Očenaš ne spominje Duh Sveti. Od sedam prošnji ni jedna se ne odnosi na Duha. Toga su bili svjesni i crkveni oci, pa su neki umjesto Dođi kraljevstvo tvoje ubacivali molbu Neka tvoj Duh dođe na nas i očisti nas! Čini mi se da Isus nije spomenuo Duha zato što Duh nije objekt molitve, nije stvar za koju molimo Oca nebeskoga. Zapravo, Duh Sveti je subjekt molitve, on u nama započinje moliti Gospodnju molitvu. Duh u nama govori i kliče Abba, Oče. Bez poticaja Duha ne možemo Boga zvati Ocem. Na početku Himna Duh Sveti je predstavljen kao božanstvo – istovremeno strašan i privlačan, snažan i nježan. Isti Duh nam pomaže da u Očenašu spoznamo otajstvo Očeva božanstva. I Otac je istovremeno blizak (imanentan) i uzvišen (transcendentan), milosrdan i pravedan. Prve dvije riječi Gospodnje molitve, Oče naš,pomažu nam da doživimo Boga kao bliskoga oca, kao nježnoga tatu, kojemu se možemo slobodno obratiti kao sinovi i kćeri. Ali sljedeće riječi koji jesi na nebesima govore nam da je taj Tata isto tako i svemogući, uzvišeni, sveti Bog, koji je veći od nas kao što je Nebo veće od zemlje, koji nas štiti od svakoga zla. Dakle, Otac, ali svemogući. Svemogući, ali Otac. To je kršćanski pojam Boga – „očinski” Bog. On nije „sladunjavi i popustljivi tatica”, nego istovremeno i „naš otac i gospodar neba i zemlje”.

To je Duh Sveti dao osjetiti i samom Isusu kad ga je poticao da naglas moli i kliče: „Zahvaljujem ti, Oče, Gospodaru neba i zemlje…” (Lk 10,21). Isus iz Nazareta doživljava Gospodara neba i zemlje kao svoga Oca, odnosno njegov nježni Otac je uzvišeni Gospodar neba i zemlje. I nas je poučio da se Bogu obraćamo kao našem Ocu, nebeskom Ocu. Nadahnut Duhom Svetim, Isus je kao naša glava započeo moliti Očenaš, a mi kao njegovi učenici, kao udovi Crkve, nastavljamo tu molitvu vjekovima, kroz vremena i prostore, do svršetka svijeta. Mnogi su kršćanski mistici, moleći Očenaš, padali u duboki zanos jer su iskusili otajstvo Očeve blizine i veličine. U Očenašu je sadržana sva spoznaja o našem Ocu – njegova ljubav i svetost. U Himnu i molimo Duha da nam pomogne spoznati Boga kako nam ga je Sin objavio. Duh potiče u nama čežnju za Ocem, za izvorom i uvirom našega života, čežnju da vidimo Očevo prelijepo i uzvišeno lice. Duh Sveti je poput „stepenica kojima se penjemo do Oca” (sv. Irenej).

Dođi, Duše Ljubavi! Uvedi nas u otajstvo Očeve Ljubavi. Pomozi nam da spoznamo veličinu i uzvišenost našega Oca koji je na nebesima. Pomozi nam da osjetimo ljubav i blizinu našega Oca koji nam se u Sinu približio i zagrlio nas Isusovim probodenim rukama. Hvala ti, Duše, jer si Svjetlo koje nam omogućava da vidimo Očevu uzvišenost i svetost. Hvala ti, Duše, što si Ljubav koja nas privlači i vodi do Očeva milosrdnoga Srca – do Izvora i Uvira našega života. Pomozi nam da vjerujemo u Očevu ljubav na „taborima i golgotama” našega života. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam daje spoznati Očevu ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas je situacija posve drukčija. Trenutno u Sjemeništu boravi samo jedan sjemeništarac, koji ujedno pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju u konviktu. U Postulaturi su dva postulanta, s tim da je jedan smješten u Mostaru, a drugi u Đakovici na Kosovu. Usput rečeno, dvojica novaka nalaze se u novicijatu na Humcu kod Ljubuškog. Dakle, naglo smanjenje broja sjemeništaraca, kojih je nekada bilo oko 120 iz obje provincije, utjecalo je, pored ostaloga, na odluku da se ovdje prije četiri godine osnuje duhovni centar. No, neslužbeno je ovaj Centar zapravo počeo djelovati još 2016., kad je broj sjemeništaraca pao na 16. U isto vrijeme, konvikt je bio pun vanjskih đaka. Budući da su sjemenišne prostorije bile poluprazne, fratri su počeli preuređivati đačke spavaonice da bi mogli primati razne goste. Tada su počeli dolaziti i vjernici, uglavnom iz Hercegovine i Dalmacije, na jednodnevnu duhovnu obnovu, odnosno na ispovijed, svetu misu i blagoslov kod fra Josipa Ikića, koji je te ljude najčešće upoznao ispovijedajući u Međugorju. Od 2017. u Centru su se počele održavati i organizirane trodnevne duhovne obnove. Dolazio je sve veći broj pojedinaca i grupa, pa je 26. lipnja 2019. i službeno osnovan ovaj Centar. Fra Josip Ikić imenovan je voditeljem Centra, a za njegova zamjenika fra Marinko Štrbac. U dekretu imenovanja piše: „Ovaj Centar zamišljen je tako da se u njemu organiziraju različiti duhovni susreti na kojim će se vjernicima ponuditi autentična katolička i franjevačka duhovnost. (…) Centar se također treba angažirati oko promicanja duhovnih zvanja na našim župama, organizirajući duhovne obnove te usko surađivati s provincijskim koordinatorom franjevačkih pučkih misija glede organiziranja pučkih misija na franjevačkim župama.” Dakle, ovaj je Centar, prije svega, mjesto u koje dolaze katolici (i ljudi dobre volje) na duhovne razgovore, temeljite ispovijedi, osobne i zajedničke molitve i meditacije, euharistijska slavlja, adoracije, duhovne obnove i vježbe te druge duhovne sadržaje potrebne pojedincima, obiteljima i skupinama vjernika. Ali isto tako iz ovoga Centra odlazi se na župe, samostane, misije po BiH, Hrvatskoj i Europi radi održavanja duhovnih obnova, pučkih misija, rekolekcija, duhovnih vježbi i promicanja duhovnih zvanja. Za sada su tri duhovna zvanja plod rada Centra. Rafaela Obučić i Nela Andrić pomažu u radu Centra, posebno kao urednice društvenih mreža.

Oaza molitve i mira

Posebnost i privlačnost ovoga mjesta jest i u tome što se naglasak stavlja na „pastoral uha”, kako traži papa Franjo: pojedinačni razgovori, ispovijedi i molitve. Osim toga, ovdje se može dobiti odrješenje od najtežih grijeha u sakramentu ispovijedi. Naime, fra Josip, kao misionar milosrđa od 2016., ima trajnu papinsku ovlast otpuštati i one grijehe koji su pridržani jedino papi. Kao misionar milosrđa, također je dužan propagirati i pobožnost Milosrdnom Isusu koji se ukazao sv. Faustini Kowalskoj. Isto tako, od 2021. fra Josip je od nadbiskupa Tome Vukšića ovlašten da moli za osobe s najtežim duhovnim poteškoćama. Zato župnici naše nadbiskupije šalju ovamo pojedince na molitvu oslobođenja. Nadalje, kao bosanski fratri, vjerni svojoj tradiciji, zastupamo prvenstveno franjevačku duhovnost i pobožnosti (euharistija, adoracija, put križa, Gospine krunice, litanije, razmatranje evanđelja i franjevačkih spisa, duhovna glazba).

Dakle, u ovu oazu mira i molitve dolaze pojedinci, parovi i obitelji s djecom na jednodnevne susrete, odnosno na duhovni razgovor, ispovijed i molitvu, euharistiju i adoraciju. Pojedinci ili parovi mogu ostati i više dana u molitvi i šutnji. Ipak, ovaj Centar je poznatiji po trodnevnim duhovnim obnovama i višednevnim duhovnim vježbama za grupe do 40 osoba.

Na duhovne obnove dolaze osobe svih staleža i svih životnih dobi: članovi molitvenih zajednica, redovnici, branitelji, ovisnici, obitelji u krizi, učenici i studenti koji razmišljaju o duhovnom pozivu, mladi koji se nalaze pred životnim izazovima, neudane i neoženjene osobe, gospodarstvenici, političari, zdravstveni i prosvjetni djelatnici itd.

Tijek duhovne obnove

Duhovne obnove održavaju se uglavnom u razdoblju od petka u 17 sati do nedjelje u 13 sati. Kada se sudionici smjeste u jednokrevetne i višekrevetne sobe, dolaze u dvoranu na početak programa. Nakon pozdrava i općih uputa, obnavljaju se krsna obećanja i moli se za darove Duha Svetoga, polažući svećeničke ruke na glavu pojedinaca dok sjede. Zatim se podijele krunice i potakne sve sudionike da redovito mole razne krunice i litanije u svojim obiteljima. Potom ih se podsjeti kako je važno čitati i razmatrati Bibliju, Katekizam Katoličke Crkve, životopise svetaca i duhovno štivo. Poslije uvoda slijedi predavanje od 45 minuta o raznim duhovnim temama. Nakon kratke pauze slijedi glavna točka duhovne obnove – sveta misa s homilijom. Na koncu svete mise izloži se Presveti oltarski sakrament i ostane nekoliko minuta u adoraciji. Zatim slijedi večera u 19 sati. U 20 sati redovito se drži euharistijsko klanjanje, uz prikladne pjesme i meditacije, a u korizmi put križa i klanjanje križu. Nakon toga slijedi pojedinačni blagoslov i odlazak na spavanje oko 22 sata. Preko noći ostaju jedna ili dvije osobe u adoraciji od sat vremena do jutarnje molitve u 7:30.

Mnogi su nam svjedočili da su u noćnoj adoraciji i molitvi pred euharistijskim Isusom primili mnoge duhovne plodove. U subotu u 7:30 izmoli se zajednička jutarnja molitva uz pojedinačni svećenički blagoslov. Zatim slijedi doručak u 8 sati. Dok se pojedinci ispovijedaju od 9 sati do 12 sati, drugi mogu biti pred Presvetim sakramentom u molitvi, mogu čitati Sveto pismo ili neku prikladnu duhovnu knjigu. U 10 sati je zajednička molitva krunice i litanija za one koji nisu na ispovijedi. U 12 sati svi mole Anđeo Gospodnji te primaju pojedinačni svećenički blagoslov. Nakon ručka u 12:30 i pauze do 15 sati, nastavlja se s ispovijedanjem do 17:45. U međuvremenu voditelj grupe predvodi molitvu krunice i zazive Božjem milosrđu u 15 sati. Priprema za svetu misu je u 17:30 molitvom krunice Blažene Djevice Marije i prigodnih litanija. Sv. misa s propovijedi je u 18 sati. Pod svetim misama dijeli se sveta pričest pod obje prilike. Nakon večere u 19 sati i pauze slijedi euharistijsko klanjanje i pojedinačni svećenički blagoslov. Oko 22 sata je noćni mir, uz adoraciju tijekom cijele noći.

Nedjeljni program započinje molitvom u 7:30 i doručkom u 8 sati. Od 9 do 10 sati održava se pojedinačni susret s bračnim parovima, zaručnicima i roditeljima s djecom. Nakon toga slijedi klanjanje i euharistijski blagoslov te sv. misa u 11 sati. Pod misom se potrebitima dijeli bolesničko pomazanje. Pri kraju mise blagoslovi se voda, sol, ulje i nabožne predmete. Nakon zajedničkoga fotografiranja sudionici odlaze na ručak u 12:30. S ručkom se završava program.

Osobna iskustva sudionika duhovnih vježbi

O dosadašnjem radu i duhovnim plodovima ovoga Centra najbolje svjedoče zapažanja i dojmovi nekoliko sudionika različitih staleža. Suradnica Franjevačkoga duhovno-pastoralnog centra Ana Vučić iz Ljubuškoga prva je počela dovoditi grupe na duhovnu obnovu. Za nju je ovaj Centar „izvor Božje milosti za mnoge ljude u potrebi koji su doživjeli Božju ljubav, obratili se i ozdravili od mnogih duhovnih i tjelesnih bolesti, a najveći plod jest duhovno zvanje dviju naših djevojaka koje su ušle u samostan klarisa u Brestovskom”. Otac i profesor (Š. D.) kaže: „Zahvalan sam Bogu što me doveo u Visoko. Osjećam se kao da me je prigrlio rukama svojih pastira fra Josipa i fra Marinka. Sve je započelo temeljitom (životnom) ispovijedi 2017. kod fra Josipa. Od tada redovito hodočastim u Visoko. Tri glavna mjesta moga duhovnog života su: moja župa, Međugorje i Visoko. U Visokom primam snagu i darove Duha Svetoga, u Međugorju zahvaljujem Majci, a u svojoj župi se trudim živjeti kao dobar suprug, otac i susjed.” Majka i pedagog (D. J.) veli: „Za mene su neprocjenjivi dar ispovijedi i razgovori za koje svećenici ovdje ne limitiraju vrijeme tako da mogu u miru, bez žurbe i stresa razgovarati. Tu je i neprekidno klanjanje u kojem na izvanredan način primam Isusovu ljubav i mnoga duhovna i tjelesna iscjeljenja. Poseban blagoslov donose mi misna slavlja, pjesme, zanimljive propovijedi i predavanja.” Djevojka (A. R.) uspoređuje duhovnu obnovu s „infuzijom Božje ljubavi, koja pokreće novi život, nadu i daje lijek nakon svakodnevnih bura i oluja”.

Majka i supruga (D. M.) svjedoči ovo: „Prvi put sam u životu doživjela Božju ljubav na ispovijedi kod fra Josipa u Međugorju. Preko njegovih riječi i ruku Bog me privukao sebi. Zajedno s mužem dolazim na duhovne obnove u Visoko. Tamo nam je drugi dom. U Centru Gospodin preko ruku fra Josipa i fra Marinka izlijeva rijeke milosrđa i ljubavi na sve nas.” Starija redovnica zahvaljuje Bogu što ju je pozvao u Centar gdje je primila velike milosti: „Ovdje su probijene sve tvrde ljuske moga srca koje je čeznulo za čistoćom i ljubavlju. Ovdje sam prolila potoke suza pred Presvetim (posebno u noćnim adoracijama) koje su (o)prale moje tvrdokorno srce. Ovdje sam započela svoje redovničko obraćenje i shvatila da sam pozvana na potpuno predanje Gospodinu – na svetost. Hvala Isusu i Gospi za sve milosti.” Doktorica medicine (S. M.) svjedoči kako je uz pomoć ispovijedi kod fra Josipa 2017. doživjela „jako lijepo i vrlo ozbiljno iskustvo Božje milosti” koje će pamtiti cijeli život. Kad je 2020. doživjela veliki životni gubitak, duhovne obnove su joj pomogle da iziđe iz „oceana tuge, boli i nemoći”. Mlađa pak redovnica veli: „Kad pomislim na Visoko, odmah se sjetim svih onih milosti koje sam primila u molitvi predanja i zahvaljivanja. Raduje me otvorenost, strpljivost i ljubav svećenika koji vode duhovne obnove, a i svih drugih koji tu rade i pomažu. Neka ih sve Gospodin posvećuje i vodi.” Vlč. Anto Ledić tvrdi: „Duhovni centar u Visokom doživio sam kao milosno mjesto susreta sa živim Bogom. To je kutak u kojem imaš mogućnost susresti sebe i upoznati neka do tada neotkrivena područja vlastitoga duha. Znati da postoji mjesto u kojem možeš u svako doba dobiti duhovnu utjehu i blagoslov od naše braće redovnika – fratara jest isto kao biti siguran da ima liječnik koji liječi svaku nemoć i bolest. Hvala Gospodinu da u našoj domovini postoji takvo mjesto u koje kada jednom uđeš, s nestrpljenjem čekaš novi susret.”

Ovih nekoliko izjava pokazuje koliko su današnji ljudi nemirni i žedni Božje ljubavi i praštanja i koliko su potrebni ovakvi duhovni centri. Svoju zahvalnost ističu ne samo riječima nego i materijalnim darovima za Centar i samostan. Darovima naših dobročinitelja obnavljamo i uređujemo Centar. Ovom prigodom od srca zahvaljujemo svim našim dobročiniteljima i suradnicima.

Nekoliko podataka o radu Centra

Kad se osvrne na statističke podatke, može se reći da su u ovom razdoblju od pet godina (2017. – 2022.) održane 143 duhovne obnove ili vježbe. Od toga ih je 118 u Visokom, a 25 izvan države. Raspored po godinama izgledao bi ovako: 2017. – 1; 2018. – 8; 2019. – 21; 2020. – 27; 2021. – 39; 2022. – 46. „Smatramo da je do sada preko 3000 osoba prošlo kroz ovaj Centar. Dolaze nam i mnoge stručne osobe, kao što su liječnici, psiholozi, pedagozi i profesori, koji nam pomažu korisnim savjetima. Surađujemo s dr. Sandom Smoljo i Centrom za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu i s poznatim svećenikom i psihologom isusovcem Mijom Nikićem iz Zagreba. Držimo se savjeta p. Nikića koji nam ovom prigodom poručuje: „Čovjek je – kaže sv. Pavao – duh, duša i tijelo, pa zato i prava pomoć čovjeku treba biti integralna i interdisciplinarna. Čovjeku u nevolji može i treba pomoći medicina, psihologija i psihoterapija, ali najviše mu je potrebna duhovna pomoć preko svetih sakramenata i molitve. Zato su važni i vrlo korisni duhovni seminari i obnove, na kojima osoba može sebe bolje upoznati i otvoriti se Božjoj ljubavi koja u konačnici liječi i spasava.”

Na koncu, zahvaljujemo Bogu za sve darove i milosti primljene i dijeljene tijekom ovoga vremena. Hvala i svim darovateljima i suradnicima. Neka sve ovo bude na veću slavu Božju i spasenje duša!

Javite nam se preko e-maila: fdpc.visoko@gmail.com
Nađite nas i pratite na Facebook stranici: Franjevački duhovno-pastoralni centar Visoko i Instagram profilu: fdpc.visoko. Video reportažu o našemu Centru možete pogledati i na: https://lat.rtrs.tv/av/pusti.php?id=105159
Adresa Centra je: Bosne Srebrene 4, 71300 Visoko, BiH.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava FDPC Visoko: Susret sa živim Bogom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gdje se danas ostvaruje vodstvo Duha? Duh nas vodi preko savjesti i preko Crkve. Duh je „nutarnji učitelj” koji govori svakom čovjeku preko njegove savjesti (usp. Rim 2,15). Potiče i vjernike i nevjernike da čine dobro a izbjegavaju zlo, da slijede Istinu. Duh nas vodi i preko Crkve, preko Učiteljstva. To je vanjsko, vidljivo i objektivno duhovno vodstvo (usp. Otk 2,7). Duh svjedoči za Krista (osobama), ali i Crkva svjedoči za Krista svima, javno (usp. Iv 15,26). Oni koji su poslušni nutarnjim nadahnućima Duha preko savjesti, poslušni su i vanjskim nadahnućima Duha preko Crkve, jer isti Duh nadahnjuje i pojedinca i zajednicu. Ako se kršćani oslone samo na nutarnja, subjektivna nadahnuća Duha, lako mogu postati zanesenjaci i fanatici koji cijepaju zajednicu i stvaraju sekte (što je sklonost protestanata). Ako se, pak, prenaglasi vanjsko, objektivno vodstvo preko Učiteljstva, onda zajednica postaje pasivna, birokratska i klerikalistička (što je opasnost katolika). Zato je važno da se uspostavi sklad između onoga što isti Duh govori pojedincima i onoga što govori Crkvi kao cjelini i preko Crkve pojedincima.

Kako razlučivati poticaje Duha od poticaja koji dolaze od ljudskoga, svjetovnoga ili đavolskoga duha? Postoje dvije razine razlučivanja duhova: crkvena i osobna. Na crkvenoj razini to se vrši snagom autoriteta Učiteljstva koje, pored ostaloga, vodi računa i o „osjećaju vjernika” (sensus fidelium). Mi kao pojedinci možemo pasti u krivovjerje, ali Crkva kao cjelina ne može pasti u zabludu niti je vrata paklena mogu nadvladati. Duh vodi Crkvu na dva načina: nekada izravno i karizmatički po objavi i proročkom nadahnuću, ali i kolegijalno, preko rasprava i odluka na saborima. Bitno je da Crkva danas, poput prvih kršćana, može nakon molitve i rasprave reći: „Zaključismo Duh Sveti i mi…” (Dj 15,28). Duh pomaže Crkvi da ispituje i znakove vremena i da ih tumači u svjetlu evanđelja i tako daje prave odgovore o smislu sadašnjega i budućega života (usp. Gaudium et spes, 4). Nadalje, na osobnoj razini razlučivanje se ostvaruje po karizmi razlikovanja duhova kod sebe i drugih (usp. 1 Kor 12,10). Objektivni kriterij razlučivanja jesu plodovi:„djela tijela” i „plodovi Duha” (usp. Gal 5,19-22). Sv. Ignacije Lojolski je detaljno opisao kriterije razlučivanja duhova u svojim „Duhovnim vježbama”. Uvijek važi savjet koji je Jitro dao Mojsiju: stavi pitanje pred Boga i u molitvi čekaj njegov odgovor (usp. Izl 18,19). Uz molitvu i Riječ, možemo ponekad tražiti i poseban znak, kao Gideon (usp. Suci 6,36-40). Poput Krista, budimo i mi uvijek poslušni poticajima Duha, kao svojoj „duhovnoj navigaciji”.

Dođi, Duše Sveti! Udijeli Crkvi dar razlučivanja duhova dok ispituje znakove vremena da donosi odluke u skladu s Božjom voljom. Prosvijetli naš um da prepoznajemo Božju volju. Ispuni naše srce snagom da uvijek činimo Božju, a ne svoju volju. Štiti nas od zamki Zloga. Duše Sveti, vodi nas, naše obitelji, naše molitvene, redovničke i župne zajednice evanđeoskim putem praštanja, darivanja, služenja, svjedočenja – putem svetosti. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nas vodi u duhovnom razlučivanju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koja je veza između mira i Duha Svetoga? Prvo što uočavamo jest činjenica da je golub simbol i mira i Duha. Golub je glasnik mira i pomirenja nakon grijeha, borbe, potopa, čišćenja. Za razliku od svjetovnoga, prividnoga mira, Kristov mir je plod Duha koji primamo nakon duhovne pobjede (usp. Mt 10,34). Čovjek čezne za rajskim mirom koji je izgubio zbog istočnoga grijeha. Samo nam Mesija može vratiti izgubljeni rajski mir jer je on pobijedio dušmana (napasnika) u pustinji i na Golgoti. Zato nas Himan potiče da molimo Duha da ostvari u nama ono što je učinio u Kristovu životu. Naime, molimo ga da nam pomogne u borbi s napastima da bismo već ovdje na zemlji imali predokus vječnoga mira koji nas čeka u Nebu. Mir Božji ili mir Kristov počinje ovdje na zemlji. Po Kristovoj Krvi pomireni smo s Bogom (usp. Ef 2,14-15). Po milosti Duha Svetoga dobivamo mir u srcu, u obitelji, u društvu.

U Novom zavjetu mir se najčešće predstavlja kao „plod Duha” (usp. Rim 8,6; 14,17; Gal 5,22). Mi smo u stalnoj duhovnoj borbi koja se odvija u nama, u borbi između „tijela” i „duha”. Ako živimo „po tijelu”, po tjelesnim strastima i požudama (bludnost, nečistoća, razvratnost…), nećemo se spasiti (usp. Gal 5,19-21). Ako živimo „po Duhu”, onda donosimo plodove Duha (ljubav, radost, mir…) i postižemo spasenje (usp. Gal 5,22-23). U nama se vodi duhovna borba između „staroga čovjeka” koji želi živjeti po „djelima tijela”, po „djelima tame” i „novoga čovjeka” koji živi „po Duhu” i donosi plodove Duha. Dobro stablo donosi dobre plodove, a zlo stablo rađa zlim plodovima (usp. Mt 7,16-20). Ovdje je korisno da uočimo razliku između karizmi i plodova Duha. Dok su karizme (izvanredni darovi) isključivo djelo Duha, koji ih daje kome hoće i kako hoće, plodovi su rezultat suradnje Božje milosti i čovjekove slobode. To su plodovi koje zemlja naše slobode proizvodi kada prima rosu Duha Svetoga. Plodovi su, poput kreposti i vrlina, isti za sve, dok su darovi različiti od osobe do osobe. Ne možemo svi biti pastiri, proroci, čudotvorci…, ali svi trebamo biti ljubazni, strpljivi, čisti, mirotvorci itd.

Osim što je mir dar Božji (milost) i plod Duha (krepost), on je i naša dužnost. Naime, Isus nas poziva da budemo mirotvorci (usp. Mt 5,9). Kako postajemo mirotvorci? Prvo, trudimo se sačuvati mir u srcu, ne vraćajmo zlo za zlo, ne ogovarajmo i ne osuđujmo bližnje. Zatim, aktivno se borimo za pravdu i mir u društvu, govorimo i pišimo o miru. Povežimo se i surađujmo s mirotvorcima oko sebe. Ugledajmo se, pored ostalih, u sv. Franju Asiškoga koji je živio i propovijedao mir i dobro svim stvorenjima. Konačno, molimo za mir u obiteljima, župama, narodu i cijelom svijetu. Važno je da otkrivamo putove mira, da koračamo stazama mira (usp. Lk 1,79), ali zapamtimo da je potpuni mir dar Božji koji se ostvaruje tek u nebeskom Jeruzalemu. Zato stalno molimo Duha da daruje Božji mir i nama i Crkvi i cijelome svijetu.

Oče nebeski, počelo i uzore pravoga mira, daruj nam smireno djelovanje, želje bez strasti, revnost bez uzrujanosti. Ne dopusti da nam zavist neprijatelja, uznemirenost tjelesnih strasti i skrupuli savjesti umanje ili ukradu taj dragocjeni dar. Ispuni nas darovima i plodovima svoga Duha da bismo postali oruđe i kanali tvoga mira za Crkvu i svijet, poput asiškoga Siromaška. Hvala ti za mesijanski mir koji nam dolazi po Kristu u Duhu Svetom. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam dariva veliki Božji mir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako Biblija i crkveni Oci predstavljaju Duha Svetoga kao svjetlo? Za razliku od ostalih naravnih simbola – kao što su vjetar, voda, oganj i ulje – Biblija ne povezuje izravno „svjetlo” s Duhom. Naprotiv, Pismo često povezuje Boga i „svjetlo”, do tvrdnje da je Bog svjetlo (usp. 1 Iv 1,5). Ipak, Duh je svjetlo u prenesenom smislu, kao izvor istine i princip spoznaje. Zapravo, Paraklit, „Duh istine”, uvodi vjernike u svu istinu (usp. Iv 16,13). Duh stalno posvećuje i prosvjetljuje svoju Crkvu, počevši od prve Pedesetnice. Stoga Oci često govore o Duhu kao o svjetlu koje prosvjetljuje, o „snazi posvećenja i rasvjetljenja” (sv. Atanazije). Istočna će teologija razviti velike teme o Duhu kao svjetlu, dok će zapadna teologija, pod utjecajem Augustina, temu svjetla uglavnom povezivati sa Sinom, a temu ljubavi s Duhom.

Kakvo svjetlo Duh pali u našoj pameti? Teologija razlikuje nekoliko tipova svjetla i rasvjetljenja: naravno svjetlo (ljudski razum), svjetlo vjere i milosti i svjetlo slave (u vječnom životu). Duh pali u nama svjetlo vjere i milosti da spoznamo i prihvatimo stvari koje su iznad razuma. Duh je razliven u nas „da nam dade spoznati sve što nam je Bog darovao” (usp. 1 Kor 2,12). Ova vrsta spoznaje nije samo razumska, nego je to divljenje sa zahvalnošću, uživanje i posjedovanje. Jednostavno, ovdje se radi o daru spoznaje i mudrosti. Duh nam pomaže da poniremo u „tajne Božje”, a posebno u tajnu Isusa, koji za sebe reče da je „svjetlo svijeta” (usp. Iv 8,12). Duh nam, nadalje, otkriva i našu sudbinu (usp. Ef 1,17-18). Na koncu, Duh nam najviše donosi prosvjetljenja kada čitamo Bibliju. On nastavlja zadaću Uskrsloga koji je „otvarao učenicima pamet da razumiju Pisma” (usp. Lk 24,45). Bez Duha, koji je autor Pisma, ne možemo razumjeti Riječ Božju. Crkva nas potiče da Pismo „treba čitati i tumačiti istim Duhom u kojem je napisano” (Dei Verbum, 12). Samo Duh čini Riječ Božju „živom i djelotvornom” (usp. Heb 4,12) i otkriva njezine tajne „malenima” (usp. Mt 11,25). Međutim, da bismo mogli razumjeti „duhovni smisao” Pisma, moramo se prvo „očistiti”. Pavao kaže da „naravan čovjek” (doslovno: životinjski) ne prima ono što je od Duha, to je njemu ludost (usp. 1 Kor 2,14). Ljudi koji dopuštaju da ih vode tjelesni nagoni i strasti ne mogu razumjeti Riječ Božju. Bludnost i nečistoća srca zamračuju svjetlo Duha. Samo oni koji su „čista srca” mogu „gledati Boga” (usp. Mt 5,8). Zato, ako želimo da nam Duh rasvijetli pamet – kako bismo spoznali istinu o Bogu, o Kristu, o Pismu i svojoj sudbini – moramo se boriti za čistoću srca. Što više budemo uzdizali svoj pogled od materije i tijela na Uskrslo Tijelo Gospodinovo, lakše ćemo održavati čistoću srca. Put čistoće je put „od ljepote k Ljepoti” (Ivan Klimaks). Naša pamet je poput mlina: ono što stavimo prvo u njega, to se melje cijeli dan (Ivan Kasijan). Zato na početku dana stavljajmo u svoj um zrna dobrih (Božjih) misli i riječi, da ne bi đavao ubacivao svoj kukolj.

Dođi, Duše Sveti! Očisti naše misli od svake nečistoće. Ispuni naše pameti svojim svjetlom da možemo lakše ponirati u Božje dubine, da možemo jasnije čuti i slijediti Krista, da možemo bolje razumjeti Pisma, da možemo biti svjesniji svoga kršćanskog dostojanstva i poslanja. Dođi, Duše Svjetla, uvodi nas u punu i cjelovitu istinu evanđelja. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nas vodi k punoj istini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glosolalija, odnosno „govor u jezicima, dar jezika, različiti jezici”, jest najjednostavnija karizma, ali karizma o kojoj je Pavao najviše govorio i raspravljao da bi je stavio u red (usp. 1 Kor 12-14). Čudno, i danas ova najobičnija karizma izaziva najviše pozornosti i rasprava. Glosolalija je govor u nepoznatom jeziku na javnom skupu, ili osobna molitva u nepoznatom jeziku ili pjevanje u nepoznatom jeziku. Ovdje se radi o zvukovima i riječima koji redovito ne pripadaju nijednom postojećem jeziku, nego se oblikuje toga časa. Onaj koji govori u jezicima ne razumije ono što govori, ali je svjestan da govori, može započeti i prestati. Kad se govori na javnom skupu, onda mora slijediti tumačenje jezika.

Ovaj drugi dar nije doslovni prijevod nego tumačenje poruke. Oni koji govore u jezicima ili mole imaju dublji odnos s Bogom, slave ga cijelim bićem: duhom, dušom i tijelom. Zanimljivo je da je ovaj fenomen prisutan i kod nekršćanskih religija. To ne znači da se ovdje radi o sugestiji ili padu u trans. Zapravo, Duh ovdje koristi čovjekovu urođenu težnju da nadiđe redovne okvire izražavanja. Vjernik u velikom zanosu može ili šutjeti o svojim mističnim doživljajima ili ih izraziti glosolalijom. Slično rade pjesnici ili umjetnici koji žele izraziti svoje stanje duše: upotrebljavaju riječi bez logičkih pravila ili koriste boje da oslikaju stanje duše a ne likove. Pjevanje u jezicima (usp. 1 Kor 14,15) jest vrsta govora u jezicima prenesena na glazbeno područje. To je nadahnuto pjevanje bez riječi, bez nota, koje oblikuje Duh u ustima molitelja. Kako je impresivno kada stotine ili tisuće ljudi skladno i melodično pjevaju na karizmatskim susretima pod vodstvom nevidljivoga Dirigenta. Naravno, uvijek treba dati prednost „razumnom” pjevanju na karizmatskim susretima. Dar glosolalije, dakle, više koristi za osobnu izgradnju nego za izgradnju Crkve. Od njega su važniji drugi darovi.

Pavao smatra da je dar proroštva najvažniji govorni dar (usp. 1 Kor 14,1-25). Kad se pojavi proroštvo na sastanku, onda ono mora biti provjereno od 2 do 3 osobe koje imaju karizmu razlikovanja (razlučivanja) duhova. Po ovoj karizmi prosuđuje se izvor nekoga nadahnuća, je li došlo od Duha ili od čovjeka ili od zloduha (1 Kor 12,10; 1 Sol 5,19-22). Zatim je važna i karizma poučavanja (usp. Rim 12,7) koju posjeduju učitelji (usp. 1 Kor 12,29; Ef 4,11). Za razliku od proroka, koji dobiva novu Riječ, učitelj uočava nove sadržaje u već objavljenoj Riječi (Bibliji). Uz karizmu poučavanja idu i karizme riječ spoznaje i riječ mudrosti (usp. 1 Kor 12,8).

Duh Sveti puni naša usta besjedom da izgrađujemo Crkvu, grad Božji koji je utemeljen na Božjoj ljubavi koja ide do zaborava i prezira sebe, za razliku o grada Babilona koji je utemeljen na ljubavi prema sebi koja ide sve do prezira Boga. Duh stavlja svoje karizme samo u usta onih kršćana koji umiru vlastitoj slavi, a traže Slavu Božju.

Dođi, Duše Sveti! Stavi svoju Riječ u naša usta da pobožno slavimo euharistiju, da hrabro naviještamo evanđelje, da pravovjerno tumačimo Riječ, da neumorno izgrađujemo kraljevstvo Božje. Otvori uši gluhima da čuju tvoj poziv na obraćenje i pokoru. Odriješi jezik nijemim pastirima i vjernicima da glasno i jasno zastupaju kršćanske istine i vrijednosti u današnjem svijetu. Dođi, Duše Sveti! Ispuni naša srca pjesmom hvale i slave. Amen.

Objava Duh Sveti daje snagu našem naviještanju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kakav je odnos Duha Svetoga i (čudesnoga) tjelesnoga ozdravljenja? Otprilike jedna trećina evanđelja govori kako Isus u sili Duha ozdravlja bolesne i uskrisuje mrtve. To čini iz ljubavi i samilosti. Zato Isus traži i od svojih učenika da, uz naviještanje evanđelja, liječe bolesne i izgone zloduhe (usp. Lk 9,2). Kod Isusa i apostola ozdravljenje se uvijek povezivalo uz silu Duha Svetoga (usp. Lk 4,18; 6,19). Dar liječenja ili karizma ozdravljanja bila je jako prisutna u ranoj Crkvi (usp. 1 Kor 12,9). Tijekom povijesti Crkve ova karizma ozdravljanja sve više se odvajala od službe evangelizacije i vezivala se samo za pojedince (svece) i pojedina mjesta (svetišta). Nakon Drugoga vatikanskog sabora Crkva se vraća izvorima i obnavlja sakrament bolesničkoga pomazanja i preporučuje molitve za ozdravljenje (usp. Jak 5,15). Molitve za ozdravljenje i oslobođenje i naviještanje evanđelja uvijek idu zajedno, kao i kod Isusa.

Od čega nas Duh ozdravlja? U Himnu molimo Duha da „osnaži svojom vječnom snagom ono što je u našem tijelu nemoćno (bolesno)”. Neke bolesti smo naslijedili ili stekli bez naše krivnje. Neke bolesti i slabosti posljedica su i naših grijeha, posebno razne ovisnosti o hrani, alkoholu, duhanu, drogama, pornografiji, kocki, internetu itd. Postoje i bolesti čiji je korijen u našoj podsvijesti, kao što su kompleksi, agresivnosti, nesigurnosti itd. Duh Sveti nas ozdravlja od svih tih bolesti, i to po molitvi, po sakramentima (bolesničko pomazanje, ispovijed, euharistija), po Riječi Božjoj (usp. Mudr 16,12). Važno je da bolesnik traži ozdravljenje s vjerom, kajanjem, praštanjem i ustrajnošću. Ponekad, nakon ispunjenih svih preduvjeta i ustrajne molitve nema ozdravljenja. To ne znači da smo slabe vjere ili da nas Bog ne voli. Ponekad je bolest „trn u tijelu” koji Bog ne uklanja zbog našega dobra (usp. 2 Kor 12,9). Ako nas molitva ne ozdravi, ona će nas svakako duhovno okrijepiti i ojačati da lakše nosimo svoj križ i da imamo više milosrđa i sućuti prema bolesnicima koji trpe više od nas. Zapamtimo da Duh dolazi ne samo da nas ozdravi nego i da nas spasi, pouči, opomene, ojača, utješi, rasvijetli. Ozdravljenje tijela je samo dio te „duhovne terapije”. Važno je da što redovitije izlažemo nevidljivom, ali snažnom Svjetlu Duha svoju pamet, volju i tijelo. „Balzam” Duha ozdravljat će postupno naše pameti od laži i zabluda, iscjeljivat će našu volju od sebičnosti i hladnoće, liječit će naša tijela od bolesti i slabosti. Duh priprema naše biće za vječni život.

Dođi, Duše Sveti! Ti si liječnik i lijek duše i tijela. Iscijeli nas od svih bolesti koje smo naslijedili ili koje izviru iz trauma prije i nakon poroda. Ozdravi nas od svih ovisnosti i navezanosti na užitke, novac, moć i čast. Ozdravi nas od malodušnosti, depresije, ogorčenja i tuge. Ozdravi i okrijepi cijelu Crkvu miomirisom Riječi i sakramenata. Amen.

Objava Duh Sveti priprema otkupljenje našega tijela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Novozavjetni pisci Luka i Pavao govore o Duhu kao Očevu obećanju iz Staroga zavjeta. Isus kaže apostolima: „I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor” (Lk 24,49). U Djelima apostolskim tri puta se spominje Očevo obećanje (usp. Dj 1,4-5; 2,33; 2,38-39). Pavao ističe da smo po vjeri primili „Obećanje, Duha” (usp. Gal 3,14), odnosno da smo po vjeri „opečaćeni Duhom obećanim” (usp. Ef 1,13). A gdje je Otac dao ovo obećanje? Zapravo cijeli Stari zavjet jest Očevo obećanje da će poslati Mesiju koji će izliti Duha na „svako tijelo” (usp. Jl 3,1-5). Osim proroka Joela, dovoljno je spomenuti Izaiju koji najavljuje „izlijevanje Duha” (usp. Iz 32,15; 44,3) te Ezekiela koji kaže: „Duh svoj udahnut ću u vas” (Ez 36,27). Luka naglašava karizmatičku ulogu Duha koji darovima posvećuje, izgrađuje i vodi Crkvu. Pavao ide malo dublje i nabraja različite vidove obećanja: opravdanje, božansko sinovstvo, baštinu. On donosi dva nova teološka aspekta. Prvo, Božje obećanje ne ovisi o obdržavanju Zakona, nego o vjeri u Krista, o milosti (usp. Gal 3,2.18). Drugo, obećanje već posjedujemo, ali ne u punini, nego kao prvine plodova (usp. Rim 8,23) ili kao kaparu (usp. 2 Kor 1,21-22; 5,5). Pavao želi reći da ispunjenje u Kristu nije iscrpilo obećanje. Mi posjedujemo baštinu (spasenje) djelomično, kao kaparu, kao prvine, kao predokus, iščekujući puninu spasenja u budućem svijetu.

Himan, dakle, povezuje Duha, ne samo s vjerom i ljubavlju nego i s nadom. Bez nade nema spasenja. „Jer vjera vidi samo ono što jest, a nada vidi ono što će biti. Ljubav ljubi samo ono što postoji, a nada ljubi ono što će biti” (Ch. Péguy). Nada nas vodi u konačnu puninu, vječno slavlje, vječno blaženstvo. Duh, ne samo da održava u nama tu nadu nego nam omogućava da „obilujemo u nadi” (usp. Rim 15,13). Kao kršćani tu nadu ne držimo samo za sebe, nego je prenosimo i na svoje bližnje. Duh nas sve potiče da budno i aktivno iščekujemo Kristov povratak. Poučava nas da stalno molimo: Maranatha, Dođi, Gospodine Isuse! (usp. Otk 22,20).

Dođi, Duše Sveti! Dođi, Obećanje Očevo! Dođi, Silo odozgor! Ispuni nas nadom u ovo vrijeme nesigurnosti i zbunjenosti. Rastjeraj demone beznađa iz naših sredina. Ispuni nas svojim darovima i karizmama da budemo sijači nade, dok putujemo u luku spasa, gdje je vječni mir, ljubav i radost. Amen.

Objava Duh Sveti podržava u nama nadu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pomazanje, kao i euharistija, prisutno je u sve tri etape povijesti spasenja. U Starom zavjetu prisutno je kao slika, nagovještaj, u Novom zavjetu kao događaj, a u vremenu Crkve kao sakrament, posadašnjenje događaja. Pomazanje kao slika budućega događaja ostvarivalo se u pomazivanju kraljeva, proroka i svećenika. U obredu pomazanja (uljem) kraljevi, svećenici i proroci dobivali su Duha Jahvina kao ovlast i snagu za vršenje svoje službe. Tako je, na primjer, Samuel pomazao Šaula i Davida za kralja. Prilikom pomazanja, Duh  je sišao na Šaula te je on pao u proročki zanos i promijenio se u drugoga čovjeka (usp. 1 Sam 10,1-6). I David je primio Duha i promijenio se (usp. 1 Sam 16,13). Najpoznatiji tekst o vezi Duha i pomazanja nalazi se kod Izaije: „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza…” (Iz 61,1).

Sve te starozavjetne slike ispunile su se u novozavjetnom događaju Isusova krštenja i pomazanja na Jordanu (usp. Mt 3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22). U tom trinitarnom događaju Isus je očitovan kao Krist (Pomazanik), kralj nad kraljevima, svećenik nad svećenicima i prorok nad prorocima. Sv. Irenej kaže da ime Krist uključuje u sebi onoga koji je pomazan (Sin), onoga koji je pomazao (Otac) i samo pomazanje (Duh). Sin Božji je utjelovljenjem dobio ime Isus (Spasitelj) a u krštenju Krist (Pomazanik). Naravno, Isus jest Sin Božji od utjelovljenja, ali od trenutka pomazanja (krštenja) on počinje djelovati kao Pomazanik Božji: propovijeda s autoritetom, čini čudesa, izgoni đavle, uspostavlja Kraljevstvo, osniva Crkvu. Sam Isus je svjestan povezanosti svoga pomazanja i poslanja (usp. Lk 4,18). Apostoli i učenici propovijedaju i svjedoče da Isus iz Nazareta jest Krist, Mesija (usp. Dj 9,22; 10,38).

Duhovno je pomazanje prisutno u Crkvi kao sakrament. Sakrament preuzima od starozavjetne slike materijalni znak (pomast, ulje) a od novozavjetnoga događaja prima značenje (spasenjsku djelotvornost). Obred pomazanja prisutan je cjelovito u sakramentima krizme i bolesničkoga pomazanja, a djelomično u sakramentima krsta i svetoga reda. Posebno je sakrament krizme vezan za pomazanje kraljeva uljem i Isusovo pomazanje Duhom. Pomazanje je prisutno i u sakramentalima, kao što su posveta crkve, oltara itd. Kako se prelazi od događaja na sakrament, odnosno od Kristova pomazanja na naše pomazanje? Kao što je Otac pomazao i opečatio Sina Duhom nakon krštenja na Jordanu (Iv 6,27) tako i krštenici dobivaju pečat dara Duha u krizmi. Krštenje je sakrament (prepo)rođenja, a krizma sakrament rasta, zrelosti i svjedočenja. Nadalje, sakrament krizme je usko povezan i sa svetkovinom Duhova, rođenjem Crkve. U krizmi Duh dijeli svoje darove i karizme da bi pomazanici mogli rasti u vjeri i svjedočenju. Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav,  naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.

Dođi, Duše Sveti! Dođi, Sveta Pomasti! Izlij svoje Ulje svetosti u naša srca, naše obitelji, naše molitvene, redovničke i župne zajednice. Pomozi nam da hrabro otvaramo svoje „alabastrene posude” da bi iz naših duša potekao Kristov miomiris u cijeli svijet. Amen.

Objava Duh Sveti – miomiris Kristove Svetosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je karizma? Prema Novom zavjetu, karizma uključuje dva elementa. Prvo, ona je dar dan „na opću korist” (1 Kor 12,7), dar dan prvenstveno radi „služenja” i izgradnje zajednice, a ne pojedinca (usp. 1 Pt 4,10). Drugo, karizma je dar dan „pojedincu” ili „nekolicini” na poseban i različit način, čime se razlikuje od posvetne milosti, od bogoslovnih kreposti (vjera, ufanje i ljubav) i od sakramenata koji su jednaki za sve i zajednički svima. U nekim karizmama prevladava vid dara „za opću korist”, a u drugima vid „posebnosti” dara. Tako Pavao naziva karizmama i ženidbu i djevičanstvo (usp. 1 Kor 7,7), čime se ističe posebnost dara. Imajući na umu ovo dvostruko obilježje karizmi, nije čudno da i crkveni Oci u karizme ubrajaju zajedno mudrost, proroštvo, govor u jezicima, egzorcizam, celibat itd. Tako i mi danas smatramo da su razni oblici posvećenoga života također karizme (u širem, biblijskom smislu). Tek će skolastička teologija napraviti (ne)potrebnu razliku između karizme kao milosti badava dane (gratia gratis data) i posvećujuće milosti koja čini osobu ugodnom Bogu (gratia gratum faciens). To će s vremenom dovesti do razdvajanja a ne samo razlikovanja između darova Duha koji nas posvećuju i karizmi kao izvanrednih darova. Zbog raznih zastranjenja (kao što je montanizam) karizme se od 2. stoljeća sve više guraju na rub života Crkve i s vremenom se vežu samo uz osobnu svetost pojedinaca: pastira, monaha i redovnika. Tek će Drugi vatikanski sabor prepoznati važnost karizmi i vratiti ih u teologiju Crkve. One, zapravo, nikad nisu ni nestale iz života Crkve (usp. Lumen gentium, 12). Danas se naglašava važnost sklada i nadopune hijerarhijskoga, sakramentalnoga vida te karizmatskoga, otajstvenoga vida Crkve. Isti Duh puše odozgor preko sakramenata, koje je Krist ustanovio i povjerio hijerarhiji, ali i odozdol, od pojedinaca, od udova Crkve, kako on sam želi. Sakramenti su darovi dani cjelini Crkve na posvećenje pojedinaca, a karizme su darovi dani pojedincima na posvećenje cjeline. Duh je stalno prisutan u Crkvi da je vodi (po službama), da je posvećuje (po sakramentima) i izgrađuje i pomlađuje (po karizmama). Karizma i institucija su dva kraka jednoga križa koje Duh spaja. Bez institucije karizme vode u nered, a bez karizmi institucije gube živost i pokretljivost.

Dođi, Duše Sveti! Izlij na nas svoje karizme. Ispuni nas mudrošću svoje nauke. Napoji nas pićem svoje milosti. Učini nas čistim hramovima svoje slave. Pročisti, obnovi, pomladi i uresi svoju Crkvu koja prolazi kroz velike kušnje. Amen.

Objava Duh Sveti urešuje Crkvu mnogim karizmama pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.