Od tada je prošlo gotovo trideset godina, a hrvatski krajevi u Bosni i Hercegovini te Hrvatska u cijelosti, susreću se sa crnim statistikama, koje vjerojatno ni sam don Baković tada nije mogao zamisliti u najpesimističnijem scenariju. Hrvatska je danas među 15 najstarijih nacija na svijetu i jedna je od samo pet europskih država u kojoj više umre nego se rodi stanovnika te iz koje se više iseli nego useli ljudi. Svake godine broj stanovnika se u Hrvatskoj smanjuje za oko 16.000, a iz godine u godinu se rađa manje oko tisuću djece. Godišnja razlika između broja novorođenih i umrlih je oko 11.000 osoba. Tijekom posljednjih trideset godina rodnost u Hrvatskoj je smanjena za više od dvadeset tisuća djece godišnje. Primjerice, u Sisačko-moslavačkoj županiji prije trideset godina rodilo se 2.400 djece a 2014. njih samo 860. Teška gospodarska kriza ponovno je pokrenula trendove masovnih iseljavanja, posebice mladih i obrazovanih. A iz dijaspore se rijetko tko vraća… Doslovce pred našim očima nestaju cijeli gradovi dok pojedini krajevi Hrvatske, posebno ruralna područja, ostaju potpuno prazna…

Alarm zvoni za uzbunu

Nakon što je popis stanovnika 2011. pokazao da u Hrvatskoj živi oko 4,28 milijuna stanovnika, stručna skupine Ekonomskog fakulteta u Zagrebu na čelu sa dr. Ivanom Čipinom, na temelju različitih pokazatelja napravila je projekciju hrvatske demografske budućnosti. Tako su ustvrdili da će – nastavi li se sve ovim trendom, a ništa ne nagoviješta promjene – Hrvatska već 2030. imati manje od 4 milijuna stanovnika. Broj onih starijih od 85 godina će se udvostručiti, a starijih od 65 godina bit će duplo više nego mlađih od 14 godina. Broj radno sposobnih, onih između 15 i 65 godina bit će manji za čak 430.000 ljudi u odnosu na aktualno stanje. Doslovce neće imati tko raditi i puniti proračune za naše buduće mirovine, a troškovi zdravstvenog sustava će vrtoglavo porasti. Ako bismo htjeli sačuvati današnji broj stanovnika, onda bi se trebalo roditi duplo više djece nego se trenutačno rađa, ili bi se u Hrvatsku trebalo useliti barem 350.000 stanovnika više nego što će ih se iseliti. I jedan, i drugi scenarij su, nažalost nerealni. Činjenica je da se mladi sve kasnije žene i da se sve više parova muči s neplodnoš­ću, a i kriza i neimaština su učinili svoje, kao i stil života. Proteklih desetljeća najviše novih stanovnika u Hrvatskoj činili su naši ljudi iz Bosne i Hercegovine. Međutim i taj demografski bazen je prilično iscrpljen.

Svi ovi podaci su javno dostupni i često ih ponavljaju naši demografi. Međutim, njihova upozorenja ostaju poput glasa vapijućeg u pustinji. Ne čuju ih ili ne žele čuti oni koji imaju moć u rukama i mogu nešto promijeniti. Nažalost, čini se da oni nikako ne mogu shvatiti da se ovaj strateški problem ne može riješiti sporadičnim spominjanjem demografske politike ili eventualnim povećanjima davanja rodiljama, iako je i to važno. Odnos politike prema ovoj problematici možda je najbolje opisao poznati hrvatski demograf dr.sc. Stjepan Šterc u Vijencu: „Nijedna politička opcija zastupljena u Hrvatskom saboru nije nikad bila protiv naših stavova, prijedloga i rješenja. Nikada, ali ipak se ništa ne događa, gotovo se ništa ne provodi, a vrijeme prolazi i Hrvatska nepovratno nestaje pred našim očima.” U istoj analizi Šterc ironično kaže: „Kao da smo prema ljudima drukčiji nego prema rijetkim biljkama i životinjama koje nestaju i za čiji opstanak se grozničavo borimo, udružujemo i protestiramo”, te dodaje kako nitko više ne vjeruje da je to sve slučajno i kako ne vrijede isprike da smo u teškoj gospodarskoj situaciji u kojoj tobože ne možemo voditi brigu o strateškim pitanjima opstanka Hrvatske. Jednostavno tema je prevažna, a alarm zove na uzbunu, da bi se iznalazila bilo kakva opravdanja!

Demografsko pitanje ključno

Nema dvojbe kako će ovaj atraktivan teritorij, koji povezuje Jadran s Panonijom i srednjom Europom, vrlo brzo početi privlačiti neke nove stanovnike. Doduše, Hrvatska će trebati radne snage. Zato već sada na strateškoj razini treba, pored konačnog fokusiranja na demografske pomake, razmišljati i o useljeničkoj politici. Doseljenici, vidimo u Europi, sa sobom donose svoju kulturu, vjeru i način života, ali ponekad i otpor da se prilagode standardima zemlje primateljice, što često izaziva probleme. No, useljenici su istodobno i blagoslov ako im je stalo do zemlje primateljice i ako ju osjećaju svojom. Uostalom o tome nam govori hrvatska povijest, kroz koju su nemjerljiv obol razvitku Hrvatske davali upravo doseljenici i njihovi potomci. O tome svjedoče i naši iseljenici, koji su ostavljali pozitivne tragove diljem svijeta. Ali uglavnom bijahu to migracije između sličnih civilizacijskih i kulturnih krugova, što je pridonosilo bržoj integraciji. Međutim, globalizacija je cijeli svijet pretvorila u globalno selo, pa bi na našim prostorima vrlo brzo mogli imati i nezvanih gostiju.

U svakom slučaju hrvatski političari će konačno morati shvatiti da je demografsko pitanje ključno pitanje hrvatske politike, jer o njemu ovisi mnoštvo toga – od gospodarske stabilnosti i održivosti mirovinskoga sustava do sigurnosti i uopće budućnosti hrvatskih gradova i sela. Čemu sve, ako nema ljudi!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Hrvatska nam nestaje pred očima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Medijsko bombardiranje

Iskreno me nije briga, kao ni većinu građana Hrvatske, što notorni srbijanski nacionalist Vulin misli o Hrvatskoj ili pjevačica čiji je umjetnički i estetski glazbeni izričaj zanemariv o hrvatskoj glazbenoj sceni. No, prateći mnogobrojne hrvatske medije može se steći dojam da smo jednostavno bombardirani vijestima „iz regiona” i da je jako važno što o svemu ima reći Beograd, kao da još živimo u istoj državi. A kad se akterima poput Vučića ili Vulina redovito daje prostor u hrvatskim medijima, makar redovito pljuvali po Hrvatskoj i svemu što je hrvatsko, onda njihova važnost u njihovim vlastitim očima raste, kao i potreba da svako malo dociraju, dijele packe ili kritiziraju te time zarađuju političke bodove kod istomišljenika u vlastitoj zemlji. Kad bismo im pokazali koliko nam je njihovo mišljenje nebitno, vjerojatno bi promijenili i dio zapaljive retorike.

Pitate li urednike za ovaj medijski fenomen, reći će vam kako se to jednostavno u Hrvatskoj čita, kako ljudi vole vidjeti što se događa u susjedstvu te kako neke provokativne poruke izazivaju emocije i komentare, a time i broj klikova, reakcija, lajkova i drugih pokazatelja koji potom mame oglase od strane korporacija. A od oglasa se živi i zarađuje.

Neki pak vjeruju kako se to ne događa slučajno, pa u svemu vide specijalni medijski rat, koji Srbija mudro vodi u regiji, a Hrvatska naivno nasjeda. Iako je Hrvatska dobila medijski rat u Domovinskom ratu, kad se bilo teško izboriti za istinu – kažu – gubi ga u miru, jer nam drugi kreiraju naše ukuse, poglede na svijet, nameću svoju relevantnost i dugoročno utječu na političke procese. U prilog tome navode činjenicu kako je najgledanija hrvatska nacionalna televizija Nova TV u rukama srpskoga tajkuna Dragana Šolaka i njegove United grupe, baš kao i često citirana televizijska mreža N1. U rukama srbijanskoga poduzetnika Igora Žeželja, nakladnika Kurira i niza drugih tiražnih medija u Srbiji, vodeća je nakladnička kuća u Hrvatskoj kad su u pitanju magazinska izdanja – Adria Media. To su činjenice – kažem – ali ipak čitatelji i gledatelji odlučuju što će konzumirati pa je, unatoč svemu, njihova zadnja. Oni presuđuju hoće li neki medij biti utjecajan ili nebitan. Daljinski upravljač i prst na zaslonu mobitela ili tastaturi računala imaju veliku moć, kao i onih par eura koje ostavljamo na kiosku. No, lako je izmanipulirati medijske konzumente – tvrdi kolega profesor koji predaje medijske kolegije. „Ako čitatelje redovito hranite smećem, oni nakon nekog vremena postaju ovisni o takvom sadržaju i traže ga još više, ako ih hranite kvalitetnim štivom, onda će njihovi standardi biti visoki i tražit će takve sadržaje!” – dodaje. A kao primjer navodi srbijanske, mahom tabloidne, medije. Njihovi senzacionalistički naslovi, dezinformacije koje nude, manipulativni pristup i zabrinjavajuće niska razina profesionalnosti općenito iz hrvatske perspektive izgledaju smiješno. Ali je problem u tome što se u Hrvatskoj prate i citiraju, a njihov stil i pristup postaju trend koji preuzimaju i pojedini hrvatski mediji, iako je Zagreb uvijek nametao regionalne trendove kad su u pitanju kvaliteta medijske i kreativne industrije općenito. Nažalost, moramo priznati da je najveći dio građana Srbije u ovakvim političkim okolnostima i uz takve kontrolirane i manipulativne medije, dezinformiran. A višegodišnje takvo medijsko bombardiranje i zaglupljivanje, uz autoritarnoga vođu, dovelo je do pada demokratskih standarda i političke kulture u toj zemlji, te gotovo potpuni gubitak bilo kakve relevantne i normalne oporbe.

Tabloidna demokracija

Hrvatski tjednik Nacional prije dvije godine među prvima je objavio kako „na hrvatskom medijskom tržištu Vučiću bliske medijske kuće iz Srbije pokušavaju pokupovati kontrolne udjele u većem broju hrvatskih elektronskih i tiskanih medija”. Jedan od Nacionalovih izvora tada je rekao: „Oni hodočaste vlasnike većeg broja medijskih kuća u Hrvatskoj i nude ozbiljni novac za kontrolni paket udjela ili dionica koji bi im donio ključni utjecaj na njihovu uređivačku politiku. Novac im uopće nije problem jer sve to posredno pozadinski financira srpska država. Ali je sve to nominalno upakirano u naoko tržišne interese. Cilj je jednostavan. Ući na hrvatsko medijsko tržište i tim putem sukreirati ključne političke procese u Hrvatskoj. Plenković to naoko nezainteresirano prati. Pravi se da ne razumije što se zbiva, neslužbeno to komentirajući da se radi o tržišnoj utakmici. Može to gledati i na taj način, ali bi mu se to moglo ubrzo žestoko obiti o glavu. Pa pogledajte samo što Vučićevi tabloidi rade svojim protivnicima u Srbiji. Sličan bi se scenarij mogao gledati i u Hrvatskoj.” Iako Vučić i vlasnik United grupe predstavljaju dvije naoko sukobljene strane u pokušajima medijskoga preuzimanja, činjenica je da bi se o kadrovskoj i uređivačkoj politici odlučivalo u Beogradu, a ne u Zagrebu. A davanje prostora polusvijetu i nevažnome umjesto činjenicama, važnim društvenim pitanjima i kvalitetnim sugovornicima vodi tzv. tabloidnoj demokraciji, u čijim se raljama već nalazi Srbija.

Kakve su posljedice takve tabloidne demokracije, možda bi nam najbolje mogao posvijestiti citat velike njemačke filozofkinje Hannah Arendt (1906. – 1975.): „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da narod ni u što ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju već sposobnost da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što god hoćete.”

Srednjoeuropska država

Mediji su iznimno važni za oblikovanje javne percepcije, ali i za funkcioniranje demokracije. I ako su mediji u pogrešnim ili zlonamjernima rukama, posljedice mogu biti katastrofalne za jednu naciju – od razvodnjavanja vlastitoga identiteta i kulture do vođenja politika koje nisu u interesu građana već interesnih ili političkih skupina, a nažalost moguće je – i drugih država. S druge strane to stalno nametanje Balkana kao nezaobilazne odrednice hrvatskoga identiteta pomalo iritira. Hrvatska je zemljopisno poveznica srednje Europe i Mediterana. Politički ju se redovito smještalo na Balkan. Sve do ulaska u Europsku uniju 2013. u službenim dokumentima u međunarodnim odnosima smatralo ju se dijelom Zapadnoga Balkana. Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se tome protivila i zalagala se da se umjesto toga termina koristi barem jugoistok Europe. No, tijekom ovih deset godina hrvatskoga članstva u EU-u puno toga se promijenilo. Hrvatsku gotovo nitko više u relevantnim europskim institucijama ne smatra dijelom Zapadnoga Balkana. To su sada države koje čekaju na ulazak u zajednicu europskih država i naroda, uključujući Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Na službenim kartama koje su sve više u uporabi Hrvatska je konačno dio Srednje Europe. Jasno nam je da politika određuje i nameće kriterije. A ako za staru Europu više nismo balkanska već srednjoeuropska država, onda iznenađuje to stalno medijsko guranje Hrvatske na Balkan i vječita usporedba s istočnim susjedima. Iako nam slični jezici i niz drugih faktora omogućuju dobrosusjedsku povezanost, ne moramo baš nekritički preuzimati sve što nam se nudi ili dobacuje. Mogli bismo malo i selektirati te informacije. Također nema nijednoga razloga da ne dobijemo više informacija, primjerice, o tome što se događa u Bosni i Hercegovini, koju većina hrvatskih medija jednostavno preskače ili joj posvećuje prostora samo kad su izbori ili neki problem. A zasigurno bi dobar dio hrvatskih građana htio čuti što ima novoga ili što misle o nama u našem talijanskom ili austrijskom susjedstvu s kojima smo koracali stoljećima i dijelimo život u zajedničkoj Europskoj uniji. Ne moramo reći zbogom Balkanu, jer ne možemo pobjeći s ovoga prostora, ali možemo se više fokusirati prema boljim uzorima u onim dijelovima Europe s kojima dijelimo kulturnu, identitetsku i povijesnu pripadnost.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Srednja Europa i(li) Balkan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko god emotivno bili vezani uz hrvatsku kunu, ionako smo sve ozbiljnije iznose – od kupnje auta do prodaje stana – računali u eurima, a i osjećali smo se nekako sigurnije kad smo štedjeli u europskoj, umjesto u domaćoj valuti. Ključna vanjskotrgovinska razmjena se obavlja s državama koje plaćaju u eurima, poput Njemačke, Italije i Slovenije, pa će ovaj potez sigurno pridonijeti jednostavnijem poslovanju, ali i investicijama.

A što se tiče ukidanja granica i slobode kretanja sve do sjevera Europe, definitivno će najviše profitirati hrvatski državljani i turisti koji dolaze u Hrvatsku. Budući da se čak 80 posto robne razmjene odvija s državama unutar Schengena olakšanje će doživjeti naši prijevoznici i špediteri koji više neće morati čekati u kolonama pred granicama sjeverozapadnih susjeda. Isto tako 75 % turista nam dolazi iz tih država, pa su oduševljeno dočekali vijest da neće više biti gužvi pred policijskim i carinskim kućicama. Što se tiče najduže hrvatske granice, one prema Bosni i Hercegovini, budući da sada predstavlja vanjsku granicu Europske unije, ona će nedvojbeno biti nepropusnija, ali hrvatski državljani, odnosno državljani Europske unije, imat će poseban trak…

Povjerenje Europske unije

Iako bismo štošta mogli zamjeriti hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću, od nedostatka ozbiljnijih reformi, spore obnove stradalih područja u potresu pa do loše kadrovske politike, treba mu odati priznanje kad je u pitanju položaj Hrvatske unutar Europske unije. Hrvatskoj se tamo vjeruje. Zahvaljujući dubljoj integraciji koju smo ostvarili, možemo zaboraviti priče o Europi dviju brzina ili državama prvoga i drugoga reda. Hrvatska sada predstavlja klub 15 europskih država koje čine samu jezgru Europske unije, odnosno koje su istodobno članice eurozone, carinske unije i NATO saveza. To nažalost nismo postigli gospodarskim razvojem, ali jesmo povjerenjem koje smo zadobili kao odgovorna i sigurna članica koja ispunjava svoje obveze, poštuje europske vrijednosti i pridonosi stabilnosti zajednice.

Tek kad se osvrnemo i vidimo u kakvoj se situaciji nalaze susjedne zemlje, shvatimo koliki je odmak Hrvatska napravila od tzv. Zapadnoga Balkana u samo devet godina članstva u Europskoj uniji. Mnogi koji su strahovali da će neke međunarodne mračne sile pokušati vratiti Hrvatsku u neku balkansku ili postjugoslavensku zajednicu konačno mogu odahnuti. Hrvatska se pozicionirala tamo gdje joj je i mjesto, zajedno s državama s kojima dijeli stoljetnu povijest i kulturu. No, zajedljivi bi mogli reći kako je Hrvatska opet postala graničar Zapada prema Istoku… A čuvati granicu nikada nije bilo ni zahvalno, ni jeftino. Zato je u hrvatskom, ali i europskom interesu da se što prije integriraju i susjedne zemlje, koliko se god nemogućim činilo ispunjavanje visokih briselskih kriterija. Status zemlje kandidata Bosni i Hercegovini velika je gesta Brisela, ali i obveza novoj vladi, da se konačno pozabavi ozbiljnim stvarima.

Demografska budućnost

A kad govorimo o budućnosti, koliko se god Hrvatska međunarodno dobro pozicionirala, nema puno razloga za optimizam kad je u pitanju demografska budućnost. Hrvatska je prošlu godinu završila s najmanje novorođene djece u novijoj povijesti – manje od 35 tisuća, dok broj umrlih prelazi 60 tisuća. Trenutačno imamo 55 tisuća učenika manje nego prije samo 10 godina. Sve to znači manje studenata za nekoliko godina, a potom i manje radne snage… Ukupni broj stanovnika će nastaviti padati.

Jedna od najsnažnijih asocijacija na Hrvatsku u zemljama iz kojih nam dolaze turisti jest pridjev lijepa. A ako je svijetu jasno da je Hrvatska lijepa, sigurna, raznolika, bogata prirodnim bogatstvima te prometno dobro povezana, sigurno neće ostati pusta. Naselit će ju očito neki tuđi ljudi. A odgovornost je države, koja očito ne zna kako potaknuti demografsku obnovu i povratak iseljenika i njihovih potomaka iz dijaspore, hoće li ih uspjeti integrirati i od njih napraviti odgovorne hrvatske građane koji će poštovati naš identitet, kulturu, povijest i način života. Ili će oni promijeniti lice Hrvatske.

Gotovo nečujno takva budućnost se već događa. Ne samo da su vrijedni i radišni Filipinci i Nepalci postali nova radna snaga u hrvatskom turizmu već novi useljenici iz najudaljenijih dijelova svijeta postaju naša stvarnost diljem zemlje. Njima su prihvatljiva i naša mala mjesta iz kojih su Hrvati masovno iselili u Irsku i Njemačku. Tijekom prosinca sam u Zagrebu u jednom danu znao doživjeti da me u lokalnom kafiću konobarica posluži na engleskom jeziku, u pekarnici dočeka ljubazna Filipinka, vozač taksija bude iz neke arapske zemlje, a pizzu za klince mi dostavi simpatični dostavljač koji hrvatski ne razumije, a engleski slabo govori. Razgovarajući s poslodavcima koji muku muče s radnom snagom, doznajem kako više nema jeftine radne snage. Sve njih sada plaćaju onoliko koliko nisu htjeli dati mladim Hrvatima prije nekoliko godina pa su bili prisiljeni otići u inozemstvo. A sad nemaju izbora pa pristaju na sve. Kako u BiH ne bi ponavljali hrvatske pogreške, valjalo bi razmisliti o poštenijoj plaći, prijavi i boljim uvjetima rada za domaće ljude. Kako reče jedan poznanik iz turističke branše – čak ni radišnost vrijednih ljudi, koje je potreba natjerala da budućnost ostvare u Hrvatskoj, ne može zamijeniti iskustvo i znanje domaćih ljudi.

Istinski Hrvati

Hrvatska neminovno postaje useljenička zemlja. No, kako bi privukla mlade i talentirane ljude iz svijeta, a ne samo one koji nemaju izbora, pored slikovitosti i sigurnosti te zaraznoga načina života, što privlači turiste, morat će poraditi i na snažnijem gospodarskom razvoju, otvaranju prilika i dobro plaćenih radnih mjesta, učinkovitosti institucija i smanjenju birokracije. A onda je stvar na svima nama da ih – ne samo formalnim dobivanjem državljanstva – već svojim vrijednostima, istinskom vjerom i pogledima u budućnost, pretvorimo u političke Hrvate, kao što je našim precima to polazilo za rukom u 19. stoljeću. Prisjetimo se samo velikana narodnoga preporoda. Dimitrije Demeter bio je grčkoga podrijetla, skladatelj Ferdo Livadić rođen je u Celju kao Ferdinand Wiesner, baš kao i prvi profesionalni hrvatski književnik i jedan od predvodnika ilirskoga pokreta Stanko Vraz. Pravo ime mu je Jakob Frass, ali oduševljen ilirskom idejom promijenio je ime, odrekao se čak i materinskoga jezika pa i narodnosti. Velikan hrvatske glazbe, autor prve hrvatske opere „Ljubav i zloba”, Vatroslav Lisinski rođen je u Zagrebu u slovensko-njemačko-židovskoj obitelji kao Ignac Fuchs. Zahvaljujući njemu, Hrvati su, nakon Nijemaca i Rusa, postali treći narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu. Prvi zagrebački nadbiskup i mitropolit Juraj Haulik bio je Slovak rođenjem i pouzdanik bečkoga dvora, međutim svojim djelovanjem postao je jedan od najvećih Hrvata toga doba. Zdušno je podupirao narodni preporod i odupirao se mađarizaciji, zaslužan je za uvođenje hrvatskoga jezika u škole i javnu upravu, a dao je i golem doprinos kulturnom i gospodarskom napretku Hrvatske. Hrvatski blaženik Ivan Merz, rođen u Banjaluci, a umro u Zagrebu, po ocu je sudetski Nijemac, a po majci Židov. Veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo bio je sin rusko-grčkoga plemenitaša Konstantina. I dugačak bi bio niz nabrojiti sve zaslužnike po kojima zagrebačke ulice nose imena, a koje je hrvatska metropola pretvorila u istinske Hrvate. Pitanje je samo mogu li današnji Hrvati doseljenicima ponovno biti uzor i inspiracija kao tada? Ako se demografski ne oporavimo, bilo s više novorođene djece, bilo useljavanjem onih koji će pridonijeti razvoju i boljitku zemlje, zabadava nam i eurozona i Schengen s početka ove priče.

Objava U Hrvatsku je budućnost već stigla! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Potrošnja” blagdana

Ako Božić i božićne blagdane „potrošimo” tako da smo mi i naš hedonizam u prvom planu i ako se povedemo za potrošačkom groznicom i nametnutim običajima, koji su preplavili i naše gradove i mjesta, mogli bismo se razočarati čim maknemo božićna drvca i skinemo šarene ukrase. Otud je nastao i termin postblagdanske depresije. Psiholozi i drugi znanstvenici tvrde kako je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Akademik Cliff Arnall 2005. godine posebnom je formulom čak izračunao kako je najdepresivniji dan u godini treći ponedjeljak u siječnju. Do takozvanoga Plavog ponedjeljka došao je zbrojivši različite faktore, od hladnoga zimskog vremena, besparice i prispijeća dugova do povratka u realnost nakon blagdanske idile i propalih novogodišnjih odluka. Britanski znanstvenici su prije nekoliko godina, nakon provedenoga opsežnog istraživanja, zaključili kako su baš u siječnju najučestalije bračne i obiteljske razmirice, ali i poslovni problemi. A prema statistikama, u zapadnim zemljama ljudi baš u to vrijeme najviše traže pomoć psihologa.

Ako nismo doživjeli duh istinskoga Božića, onda teško možemo i očekivati drukčiji ugođaj nakon povratka u realnost. Željeli smo puno od blagdana, idealizirali to vrijeme, možda smo se dobro najeli i napili, proveli ugodno vrijeme s prijateljima, kupovali i darivali (čak i na kredit)… A onda je sve prebrzo prošlo. Ostali smo sami zagledani u vlastitu nutrinu. Maknuli smo božićne urese i nakite, božićne pjesme su utihnule na radiju, naše okruženje ponovno se vratilo zimskom sivilu. Novčanik nam je prazan, a računi stižu na naplatu. Na poslu nas očekuju stare obveze i zaduženja. Osjetljivi smo na komentare i kritike svojih ukućana, reagiramo brzo i neprimjereno. Postajemo nervozni, gubimo nadu i sve nam se počinje činiti kao jedna velika prijevara… Ako smo što i obećali sebi i svojima da ćemo promijeniti u svome životu, već smo se susreli s prvim izazovima i možda pokleknuli pred tim odlukama…

Imajući u vidu te činjenice, logično se nameće pitanje – kako to da se tako brzo istopi duh Božića!? Kako to da milijuni ljudi uživaju u adventu, iščekuju Božić, vesele se blagdanima i novom početku u novoj godini, a onda se sve to rasprsne u doticaju s realnošću i opet se utapamo u svakodnevnim brigama i problemima, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo? Pravi je odgovor očito u samom doživljaju Božića. Je li nam Božić bio poticaj za duhovni preporod, za susret s Bogom, samima sobom i svojim bližnjima, za preispitivanje svoga života i kreiranje bolje budućnosti ili nam je taj blagdan bio prigoda za odmor, kupovanje darova, dobar provod, zabavu i obilno gošćenje?

Bit Božića

Ako je u pitanju ovo drugo, logično nam se čini kako nam Božić nije donio ono što smo očekivali i kako smo zaplovili u novu godinu još slabiji, izmoreniji, bezvoljniji… Zapravo je pravo pitanje jesmo li u božićnoj noći uopće doživjeli dolazak spasitelja Isusa na zemlju ili nam je ta činjenica potpuno promaknula u blagdanskom šarenilu!? Jesmo li shvatili što je bit Božića ili su nam to bili samo neradni dani u godini? Je li nam rođenje u betlehemskoj štalici bio samo zgodan igrokaz ili priča poput mnogobrojnih legendi koje slušamo od djetinjstva ili nešto više od toga, primjerice poticaj i apel? Nažalost, po svemu sudeći mnogima je Božić bio sasvim dostatan i bez novorođenoga Isusa. A znamo da bez Isusa i prihvaćanja njegove poruke teško što možemo promijeniti u životu i teško nam može krenuti na bolje i u novoj godini, ma koliko uvjeravali sebe i druge da ćemo otvoriti potpuno novu stranicu. 

Uoči prošlogodišnjega Božića u jednom luksuznom magazinu sam pročitao kako je Djed Božićnjak istinski simbol Božića. Taj simpatični djedica, kojega smo u doba komunizma zvali i Djed Mraz, koji je nastao kao inačica svetoga Nikole u protestantskoj Americi početkom devetnaestoga stoljeća, a kojega je Coca-Cola za komercijalne svrhe 1931. obukla u prepoznatljivo crveno-bijelo odijelo, sam po sebi nije ništa kriv. Ali je uspješno, zahvaljujući komercijalnim poticajima i ateističkim nastojanjima da se Božić može slaviti i bez maloga Isusa, istisnuo pravi simbol Božića. I, nažalost, mnogi su to uzeli zdravo za gotovo. Međutim, ključna je razlika u tome što nas Isus potiče da mijenjamo svoj život i odnos s drugima, a Djed Božićnjak, bez obzira na to koliko se uz njegov brend vezivali epiteti poput dobrote, dobročinstva i pravednosti, ipak nam poručuje samo – trošite, trošite i trošite…

Ukoliko ne želimo da nam siječanj uistinu prođe kao najdepresivniji mjesec u godini, vrijeme je da se temeljito pripremimo za poruku nadolazećega Božića, otvorimo srce Bogu i bližnjemu te dopustimo da sjaj Djetešca Isusa trajno uđe u naše živote!

Objava Kakav Božić slavimo? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Očito nam treba vremena da usvojimo važnost nacionalne simbolike, počnemo se odgovornije odnositi prema svojoj zemlji i njezinim vrednotama te shvatimo kako imati državu nije mala stvar. Uostalom, mnogo veće nacije su znale izgubiti svoj jezik i identitet u povijesnim bespućima, a mnoge od njih ni danas nemaju državu. Hrvati su se teško izborili za svoju slobodu i neovisnost, a rane i ožiljci su još svježi pa bi se očekivalo da znamo razviti barjake, ne samo kad igra hrvatska nogometna reprezentacija već i kad domovina slavi svoj dan.

Imati državu nije mala stvar

U starim demokracijama poput Francuske, Velike Britanije ili Sjedinjenih Američkih Država nacionalni je dan prilika za jačanje nacionalnoga identiteta i ponosa, promociju zemlje i njezinih vrednota, zajedništvo njezinih stanovnika i državljana razasutih diljem svijeta… Isticanjem važnosti svoga nacionalnog dana te šarmantnim i bučnim proslavama uspijevaju „zaraziti” i druge, pa je teško zamisliti, čak i među našim srednjoškolcima, da netko ne zna kako Amerikanci piknicima i vatrometima proslavljaju Dan neovisnosti 4. srpnja ili što Francuzi slave 14. srpnja.

Iako je nakon stvaranja neovisne Hrvatske u domovini i dijaspori započelo zajedničko obilježavanje Dana državnosti 30. svibnja (kao spomen na oživljavanje demokracije u Hrvatskoj i konstituiranje višestranačkoga sabora), nakon njegova ukidanja 2001. te proglašenja 25. lipnja novim Danom državnosti, taj osjećaj se izgubio. Iako je stari nadnevak Dana državnosti vraćen 2019. godine, još uvijek se značajnije, i u domovini i dijaspori, obilježava 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, koji izaziva emocije i ponos na pobjedu u Domovinskom ratu i oslobođenje zemlje. Međutim, sva ta obilježavanja nacionalnih praznika nemaju više one početne euforije, a ni globalne vidljivosti. Nedostaje nam praznik koji će pobuditi emocije, natjerati nas da se zamislimo tko smo i kamo kročimo, ali i dan na koji će hrvatski kvadratići preplaviti svijet…

Prepoznatljivi kvadratići u svijetu

Nakon ulaska u finale hrvatske nogometne reprezentacije 2018. na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji i povratka Vatrenih u domovinu 16. srpnja, kad je u Zagrebu nogometne viceprvake svijeta dočekalo više od pola milijuna ljudi, pokrenuta je inicijativa da se taj dan nastavi obilježavati kao Dan hrvatskoga ponosa i zajedništva. Naime, riječ je o nenadmašnom sportskom uspjehu i događaju koji će se dugo pamtiti te definitivno najvećoj proslavi u povijesti Hrvatske. Hrvatski kvadratići dobili su na globalnoj popularnosti, prekrili su Hrvatsku i sve hrvatske zajednice diljem svijeta. Čak i oni koji nisu bili sigurni u svoje korijene odjednom su bili ponosni što su Hrvati, a zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske tada je bilo na vrhuncu, baš kao što je nekada bilo za vrijeme Domovinskoga rata. Međutim, nekako se ta ideja istopila, iako se svake godine rado prisjetimo veličanstvenih nogometnih postignuća.

Također, potencijal vidljivosti ima i Svjetski dan kravate koji se obilježava 18. listopada, a koji je 2008. jednoglasno proglasio Hrvatski sabor na prijedlog ustanove Academia Cravatica. Na taj dan se spomenicima poznatih velikana na gradskim trgovima po Hrvatskoj, ali i na središnjim trgovima gradova diljem svijeta (zahvaljujući nastojanjima hrvatske diplomacije i hrvatske dijaspore) simbolično vežu crvene kravate, odnosno marame. Naime, kravata je jedini hrvatski simbol koji je univerzalno poznat i prepoznatljiv. Istodobno, kravata je i simbol Europe, ali i znak nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Za Dan kravate je izabran 18. listopada jer je na taj dan 2003. izvedena spektakularna instalacija Kravata oko Arene u Puli. Tom instalacijom, koja je proglašena najvećom kravatom na svijetu, simbolički je povezano antičko i suvremeno doba, a crvenom bojom kravate svijetu je upućena poruka ljubavi i suživota među ljudima i narodima. Putem televizijskih postaja, instalacija Kravata oko Arene postala je vrhunski svjetski spektakl koji je vidjelo više od milijardu ljudi. U ustanovi Academia Cravatica smatraju kako se uvođenjem Dana kravate, na hrvatskoj i svjetskoj razini, dogodio preokret u prepoznatljivosti i pozitivnoj slici Hrvatske u svijetu. Kravata, koju svako jutro više od 700 milijuna ljudi diljem svijeta stavlja oko vrata kako bi priskrbili percepciju elegancije, poslovnosti i uljuđenosti, postala je – uz hrvatske kvadratiće – jedan od najprepoznatljivijih simbola po kojima suvremeni svijet prepoznaje Hrvatsku i Hrvate.

Samopoštovanje i zajedništvo

No, dok se ne odlučimo izabrati neki drugi datum za nacionalni dan ili dan hrvatskoga zajedništva, valja nama prigrliti naš Dan državnosti i zdušnije ga proslaviti. Tada ne slavimo početak hrvatske neovisnosti (koja se računa od 25. lipnja 1991.) niti početak hrvatske državnosti (koja seže duboko u našu ranu povijest) – što neki predbacuju, ali slavimo početak demokracije u Hrvatskoj, nakon tolikih godina vladavine nedemokratskih režima. Bio je to prvi korak prema stvaranju neovisne i suverene hrvatske države, ostvarene voljom i snagom hrvatskoga naroda, ali i mudrošću prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, čiju smo 100. obljetnicu rođenja obilježili 14. svibnja.

A kad je Tuđman, koji je prepoznavao moć nacionalne simbolike, u pitanju, onda je dovoljno navesti onu mudru misao i poruku velikog američkoga vanjskopolitičkog gurua Henryja Kissingera: „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi, za života nećete dočekati pravilno tumačenje vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom…” Ne znam jesu li Hrvati počeli promišljati stvarnost hladne glave, ali u usporedbi sa svim njegovim nasljednicima i njihovim postignućima, Tuđman se, iz dana u dan, čini sve većim i većim, a njegovo djelo i doprinos monumentalniji. Zato ne čudi što Tuđman postaje uzor, ne samo demokršćanskim snagama i desnici već i onima na ljevici koji se sve češće na njega pozivaju.

Prisjećajući se Tuđmanovih vremena stvaranja i obrane hrvatske države, toga ponosa i prkosa, možemo zaključiti – imaju Hrvati što slaviti, samo nam treba više samopoštovanja i zajedništva.

Objava Imaju Hrvati što slaviti… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mnogima smo, u znak sjećanja i zahvalnosti, darovali imena ulica, škola ili institucija. Neke uzdižemo na čast oltara i zahvaljujemo im u molitvama. Ali, nažalost, djela mnogih smo zaboravili, smatrajući da se od njih to i očekivalo! Dobar dio njih je bio toliko samozatajan, pa su se ponekad njihovim zaslugama kitili i drugi. Međutim, sve njih povezuje činjenica da su dijelili sudbinu puka s kojim su živjeli te su morali biti više nego kreativni i lukavi kako bi preživjeli i očuvali vjeru naših otaca. Zbog te franjevačke stoljetne ukorijenjenosti u sve pore života ovdašnjeg čovjeka, nekima je franjevac jedini sinonim za svećenika, što u novije doba u pojedinim župama (osobito hercegovačkim) izaziva prilične nesporazume i otpore kod prihvaćanja drugih redova i svećenika.

Od franjevaca se često očekuje više nego od njihove subraće u drugim redovima, jer su u narodu itekako poznati oni franjevački zavjeti – siromaštvo, poslušnost i čistoća, kojima je sveti Franjo obvezao svoju subraću. Zato je naš narod prema njima itekako i kritičan, kad ih uhvati u raskoraku s očekivanjima, bilo da je riječ o stvarnom odstupanju od Franjinih načela ili samo percepciji.

Fra Didak Buntić kao uzor

Razmišljajući o tome koji bi bosanskohercegovački franjevac bio uzor ili model za ponašanje u aktualnom društvenom i političkom trenutku, ne samo vjerskim ocima, već svima nama, a posebno našim političkim predvodnicima (u Hrvatskoj se bliže izbori pa ćemo tragati za modelima poželjnog ponašanja), pred oči mi izlaze mnogobrojna imena velikana koji su ostavili dubok trag u našoj prošlosti. No, imajući u vidu tešku gospodarsku situaciju, politička lutanja stranih moćnika i nedostatke domaćih lidera, demografsko i kulturno propadanje našeg naroda, pretvaranje vjere u naviku ili bijeg od duhovnosti i druge brige koje nas sve više more, moj izbor pada na fra Didaka Buntića, hercegovačkog franjevca koji je živio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Oni bolje upućeni poznaju ga kao provincijala, profesora i graditelja, narodnog dobrotvora i prosvjetitelja te političara. Osmislio je program gospodarske i kulturne obnove Hercegovine, kojim je utjecao na iskorjenjivanje nepismenosti. Osnivanjem hrvatskih seljačkih škola i u najzabitijim mjestima opismenio je oko 20 tisuća ljudi. Organizirao je gradnju cesta, kopanje kanala, isušivanje polja, podizanje pošta i uvođenje telefona. Radio je na zapošljavanju domaćeg seoskog stanovništva. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za njegov pravedniji otkup. Otvorio je vrata čuvene širokobriješke gimnazije siromašnoj djeci. A ondje je sagradio i prekrasnu kamenu baziliku. Bio je beskompromisan politički zastupnik svoga naroda kod vlasti u Beču, Sarajevu i Beogradu. Kao narodni zastupnik oštro se suprotstavljao svim nepravednim potezima i odlukama vlastodržaca. Borio se za slobodu, diplomatski je jačao političke veze s bosanskim muslimanima i Srbima. A kad je stigao Prvi svjetski rat i zavladala glad, njegovim zauzimanjem spašeno je oko 17 000 ljudi, tako što je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu je odvodio u plodne krajeve Slavonije i Srijema te ih razmještao kod dobročinitelja. Uz sve to, bio je izvrstan svećenik, koji je uvijek imao vremena za vjernički puk. Razgovarao je, molio, prosio, tražio, zagovarao, putovao, propovijedao, podučavao… Umro je u 51. godini života, na jednom od svojih radnih zadataka, usred polja. Ne pamti se da je ijedan svećenik tako bio oplakan u narodu.

Stvarati uvjete, prihvatiti odgovornost

Što je tajna fra Didakova uspjeha? Imao je jednostavan recept – prepoznati potrebe bližnjega, imati viziju i dati cijeloga sebe u njezino ostvarenje, a sve na slavu Božju. Slijedeći franjevačku karizmu te osluškujući bilo vremena, nije kalkulirao, niti se bojao, nije stavljao osobne, ni institucionalne interese ispred narodnih, niti su ga zanimali aplauzi. Dijelio je sudbinu naroda i pomagao mu da preživi. Bez ikakvih materijalnih sredstava pokrenuo je gospodarstvo. Znao je koliko je obrazovanje važno za društveni razvoj naroda. Zato nije čekao da se stvore uvjeti. Nije prebacivao odgovornost. Znao je pronaći suradnike i motivirati ih. A iz nemogućih situacija izvlačio je maksimum.

To je zapravo recept za idealnog lidera, kakvih je danas malo. I danas mnogo toga podsjeća na Didakovo doba. Potrebe su velike ali je djelovati ipak puno lakše. Imamo vlastitu državu iako u njoj puno toga ne štima. Imamo mnoštvo gospodarskih mogućnosti, ali i neiskorištenih potencijala – od poljoprivrede do industrije. Iako je kriza, još se ne gladuje. Iako imamo škole, nažalost među nama je puno neobrazovanosti i nekulture. Dičimo se katoličanstvom, a ponašanjem smo nerijetko daleko od Isusovih načela. Stalno nešto gradimo, a istovremeno nam propada baština koju smo naslijedili i kojom bi se mogli ponositi. Vlasti nam se bore za narodne interese, a narod sve manje od toga ima koristi. Ponose se titulama, a prebacuju odgovornost kad se traže djela. Promoviramo zajedništvo, a razdiru nas sukobi, nesloga i ljubomora. Zaklinjemo se na budućnost, a nemamo vizije što hoćemo i kamo idemo. Solimo pamet drugima, a ne vidimo smeće pred vlastitim vratima. Mnogo bi ih htjelo vladati, a rijetki služiti.

Svako vrijeme ima svoje jade i tegobe. I svako vrijeme traži heroje. Ali isto tako svako vrijeme može izroditi i lidere i svece. A za to ne treba posebni recept, već samo savjesno i odgovorno izvršavanje svoga poslanja. Fra Didak je samo to činio! Nadajmo se da će nam Nebo podariti nekoga tko će u našem vremenu barem malo nalikovati tom hercegovačkom velikanu. Kako među franjevcima, tako i među političkim liderima.

Objava Fratarski recept za lidere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dan svetoga Patrika

Međutim, blagdan svetoga Josipa u Hrvatskoj nažalost nikada nije zaživio kao nacionalni blagdan, kao što je to, primjerice, slučaj sa svetim Patrikom u Irskoj ili svetim Jurjem u Engleskoj, koje također slavimo u proljeće. Podsjetimo, Dan svetoga Jurja u Engleskoj je nacionalni blagdan koji se bučno obilježava uz molitve, ali i glazbu i ples, zajedno s mnoštvom zastava i parada. Organiziraju se viteške borbe sa zmajevima, natjecanja, izleti i izložbe… Križ svetoga Jurja se nalazi na samoj zastavi Engleske, a na njegov blagdan 23. travnja slavi se i rođendan slavnoga Shakespearea, pa je taj dan istinska proslava engleske pravovjernosti, zahvalnosti, ali i kulture. „Zelena” proslava dana svetoga Patrika 17. ožujka, dakle samo dva dana prije Josipova, postala je izrazito popularna u cijelom svijetu, gdje su je proširili raseljeni Irci, ali je i najznačajniji dan za sve stanovnike Irske. Tada se slavi dolazak kršćanstva u Irsku, ali i kultura te običaji Irske i Sjeverne Irske. Tradicionalno se nosi zelena boja, pije pivo, nosi list djeteline te paradira kroz sve veće irske gradove. U Irskoj je Dan svetoga Patrika stoljećima bio isključivo vjerska svetkovina, koju su više slavili irski iseljenici u Americi nego Irci doma. Čak su do 1970. irski zakoni zabranjivali ugostiteljskim objektima da rade na taj blagdan.

Međutim, Hrvati su otišli u krajnost pa jedva i spominju svetoga Josipa na njegov blagdan. To jest realna opasnost, budući da je tanka granica između popularizacije i banalizacije. Ali uz mudro obilježavanje, to je očito i način da svoje vrijednosti i običaje nametnu svijetu

Međutim, sve se promijenilo 1995. kad je irska vlada započela kampanju da se Dan svetoga Patrika raskošnije slavi te iskoristi kao brend za jačanje turizma i promociju Irske. Posljednjih dvadesetak godina, Festival svetoga Patrika koji se održava u Dublinu posjeti više od milijun ljudi, a najpoznatiji irski blagdan slavi se u cijelom svijetu. U Chicagu se rijeke boje u zeleno, a najveća irska parada na svijetu održava se u New Yorku. Postoji izreka koja kaže da smo „svi Irci na Dan svetoga Patrika”, jer je ovaj blagdan iz lokalne tradicije prerastao u globalni događaj. I u Zagrebu se već tradicionalno slavi sveti Patrik koncertima, tulumima i paradama. I kod nas dame oblače zeleno i toči se zeleno pivo. Mogli bismo reći da su Irci pretjerali i potpuno se udaljili od vjerskoga obilježavanja svetkovine svoga nebeskog zaštitnika, odnosno da su previše iskomercijalizirali blagdan svetoga Patrika.

Strpljiva podrška

Međutim, Hrvati su otišli u krajnost pa jedva i spominju svetoga Josipa na njegov blagdan. To jest realna opasnost, budući da je tanka granica između popularizacije i banalizacije. Ali uz mudro obilježavanje, to je očito i način da svoje vrijednosti i običaje nametnu svijetu.

Možda bi nam isprika mogla biti da je sveti Patrik živio i djelovao u Irskoj (legenda kaže da je s otoka protjerao zmije), pa su oni emocionalno vezani uz njega, dok je sveti Josip samo naš nebeski zagovornik, budući da nema izravne veze s Hrvatima. Moguće je da ima istine u tome, ali imamo mi i svetaca rođenih na našim prostorima i naše krvi, a i onih iz daleka koji počivaju u našim crkvama, pa svejedno ih baš ne slavimo tako bučno. Uostalom, sveti Jeronim (čiju smo 1600. obljetnicu smrti obilježili prošle godine) koji je preveo Bibliju naš je Dalmatinac, mučenik Nikola Tavelić prvi je hrvatski svetac, a sveti Šimun, koji je vlastitim rukama držao novorođenoga Isusa počiva u Zadru u zlatnoj škrinji, najvrjednijem djelu srednjevjekovne zlatarske umjetnosti u Hrvatskoj… A koliko naših sugrađana izvan Zadra to zna!?

Doduše, treba priznati da na lokalnim razinama imamo mi velebnih proslava koje privlače, ne samo vjernike već i turiste. Primjerice, Splićani ponosno slave svetoga Dujma, a cijeli Dubrovnik živi za Festu svetoga Vlaha koja je uvrštena i pod UNESCO-ovu zaštitu. Posljednjih godina sve dostojanstvenije slavimo obljetnicu smrti – 10. veljače budućega hrvatskog sveca blaženog Alojzija Stepinca, kao simbola hrvatskoga stradanja u različitim totalitarističkim režimima te odanosti Bogu i Crkvi. Međutim, Hrvatska nema „narodne” proslave svojih nebeskih zaštitnika na nacionalnoj razini. Jedini izuzetak i nacionalni konsenzus jest obilježavanje blagdana Velike Gospe. Na taj blagdan vlada posebno molitveno i emotivno ozračje. Svima je jasno što slavimo. A i država je taj blagdan proglasila i nacionalnim blagdanom. Blagdan Velike Gospe u hrvatskom narodu ne može proći nezapaženo. To uočavaju i stranci koji se pridružuju kolonama hodočasnika u naša svetišta, poput Marije Bistrice, Sinja, Međugorja, Trsata, Aljmaša, Širokoga Brijega… Uostalom, u zagrebačkim Remetama Gospu nazivamo „Najvjernijom odvjetnicom Hrvata”, a hrvatski narod ju slavi i kao kraljicu Hrvata. Moguće je da je ta snažna povezanost Blažene Djevice Marije i hrvatskoga naroda utjecala i na izbor svetoga Josipa za zaštitnika Hrvatske. Iako je sveti Josip kao skroman i tih svetac moćan u svome zagovoru, upravo u izboru svetoga Josipa za hrvatskoga zaštitnika vidimo i ljubav prema Mariji, čiji je bio zaručnik. Zato bi, baš zbog te povezanosti i ljubavi, konačno mogli značajnije nego inače doživjeti i slaviti našega nebeskog zaštitnika i dodatnu mu se preporučiti. Ipak on, uz Mariju, nad nama i službeno bdije više od tri stoljeća. I pritom, čini nam se, da je prilično strpljiv s Hrvatima. Baš kao što je bio strpljiv i ponizan za života, kad je odigrao značajnu ulogu u povijesti spasenja, kao ključna zemaljska potpora Blaženoj Djevici Mariji u najizazovnijim trenucima njezina zemaljskoga života i Isusu u njegovu odrastanju.

Objava Strpljivi zaštitnik Hrvatske pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Besplatno i svima dostupno

Iako volimo tvrditi da je Hrvatska ekološki očuvana zemlja, što zapravo i jest u usporedbi s dobrim dijelom Europe, pitanje je kako se odnosimo prema prirodi, koja nam je od Boga darovana!? Čuvamo li ju za buduća pokoljenja ili ju nastojimo iskoristiti za trenutačnu zaradu? Brinemo li o njezinu očuvanju, održivosti ili ju doživljavamo kao potrošnu robu? Bojim se da nismo mudri upravitelji. A o tome svjedoči i niz nedavnih prosvjeda vezanih za korištenje hrvatskih voda. Prosvjedovalo se tako protiv gradnje termoelektrane na Perući, protiv davanja strancima izvora u koncesije, ali i protiv poskupljenja vode kućanstvima… Naime, pod izgovorom da se čak 50 % vode izgubi od izvora do kućanstava zbog zastarjelih cijevi, država bi rado podigla cijenu vode. Međutim, građani se pitaju nije li voda nacionalno bogatstvo koje bi trebalo biti besplatno i svima dostupno, poput zraka. Baš zato su ovoga ljeta prosvjedovali i Irci, koji žele besplatnu vodu, a ne da se zahvaljujući njihovim dobrima bogate multinacionalne kompanije. A voda jest već postala unosan posao. Uostalom to vidimo po količinama prodane vode u bocama u našim trgovinama i restoranima, a i po uvjerenju koje je zavladalo među našim ljudima da ona iz slavine više nije dobra.

Do kakvoga apsurda ide biznis s vodom možda najbolje svjedoči jedan doživljaj iz popularnoga zagrebačkog restorana gdje se konobar na upit može li nam donijeti dvije čaše obične vode gotovo uvrijedio: „Nažalost, ne mogu. Možete jedino kupiti flašu vode. Tako je naredio gazda. Posluživanje obične vode nam se ne isplati!” A vjerovali li ili ne – Hrvatska je treća u Europi po zalihama čiste i pitke vode. Voda koja teče našim vodovodima i slavinama zdravija je nego dobar dio one koju kupujemo u bocama. I umjesto da se time hvalimo i goste nudimo besplatnom hladnom vodom, kao što to čine primjerice u Kaliforniji čija je voda manje kvalitetna od naše, mi vodu čak uvozimo iz Austrije, Francuske i Italije! A dok mnogi predviđaju da će se u skoroj budućnosti voditi ratovi za vodu, kao što se danas vode za naftu, Hrvatska uopće nema jasnu strategiju upravljanja svojim vodnim resursima i njezina očuvanja za budućnost. A mnogi su već bacili šapu na te prirodne resurse, kao što se događa i u Bosni i Hercegovini koja se također može pohvaliti zalihama pitke vode.

Najvažniji resurs

Nažalost, uopće nismo svjesni kakve potencijale imamo u rukama i kako ih mudrije koristiti. Zato pogledajmo statistike. Iako Zemlju nazivamo plavim planetom, činjenica je da 97 % svih rezervi vode na našem planetu leži u oceanima i morima te nije upotrebljiva za piće, bez skupoga procesa desalinizacije. Od onih preostalih 3 % slatke vode pogodne za piće više od dvije trećine nalazi se u ledenjacima i vječnom snijegu Arktika i Antarktika. Ostatak je prilično neravnomjerno raspoređen, pa tako čak 1,2 milijarde ljudi danas ne raspolaže dostatnim količinama vode za normalan život. Ujedinjeni narodi predviđaju kako će u idućih 50 godina čak oko pola svjetskoga stanovništva muku mučiti s količinama pitke vode. A gdje je tu Hrvatska? Hrvatska raspolaže s nevjerojatnih 32 818 kubnih metara obnovljivih zaliha pitke vode godišnje po stanovniku što je pozicionira na visoko treće mjesto vodom najbogatijih zemalja u Europi, odmah iza Islanda i Norveške. A među dvjesto i trideset država, koliko ih ima na svijetu, ubraja se među 30 najbogatijih vodom.

Usporedbe radi, 1000 kubnih metara vode godišnje smatra se minimalnom količinom potrebnom za preživljavanje. Dakle, trideset puta manje nego što posjeduje prosječan Hrvat. A čak je 11 % država u svijetu koje imaju manje vode od te minimalne količine. Pritom ih je većina u Africi, ali već i naše dalje susjedstvo na južnom Mediteranu i Bliskom istoku muku muči zbog nedovoljnih količina vode, pa dugoročno možemo očekivati migracije i ugrožavanje naše nacionalne sigurnosti… Dakle, Hrvatska ima dovoljno količina vode i može u miru čekati ubrzano smanjenje svjetskih zaliha, što će u budućnosti nedvojbeno biti glavno ekološko, gospodarsko, ali i sigurnosno pitanje. Ali samo pod jednim uvjetom – ako njome bude mudrije gospodarila i ako uspije očuvati te strateške zalihe od rasprodaje, onečišćenja i otimačine!

Kao što tvrdi mr. sc. Anđelko Brezovnjački u svojoj odličnoj knjizi Mitovi i činjenice o pitkoj vodi, koju je objavio zagrebački AGM, „možemo pretpostaviti kako je pitka voda vjerojatno najvažniji hrvatski resurs 21. stoljeća, blago koje je dosad bilo zanemareno i uzimano zdravo za gotovo, a koje bi moglo znatno utjecati na sigurnosni i geopolitički položaj naše zemlje, razvoj njezina gospodarstva i prepoznatljivost Hrvatske u svijetu”. Očito ni mnogi naši sugrađani nisu svjesni toga bogatstva koje imamo, pa smo prilično rastrošni i u vlastitom domaćinstvu. Zasad očito nitko ne pomišlja na mogućnost da dugoročno ostanemo bez vode, ali u Španjolskoj se već mogu vidjeti prazna korita kojima su nekada tekle rijeke i potoci. I naši bi političari trebali shvatiti da voda postaje moćno oružje sadašnjosti i budućnosti. Turska već mijenja vodu za visoke tehnologije s Izraelom, a arapske države nude naftu u zamjenu za vodu… U svijetu se već razvija tzv. vodna diplomacija koja povezuje zemlje sa sličnim interesima kad su u pitanju vode kao strateški resursi, a poveznice su najčešće zajedničke rijeke, jezera i mora, ili pak umrežava one koji imaju i koji nemaju pitke vode.

Kako Hrvatska neracionalno upravlja svojim vodama možda najbolje pokazuje podatak da za životne potrebe koristimo oko 38 %, za industriju čak oko 60 %, a za navodnjavanje u poljoprivredi tek 0,9 %, po čemu smo na samom europskom začelju. Usporedbe radi, u ostalim članicama EU prosjek izgleda ovako: za urbane potrebe troši se oko 14 %, za industriju 10 %, a za poljoprivredu čak 30 %. Oko 32 % koristi se za proizvodnju električne energije i hlađenje. Hrvatska, dakle, koja ima iznimne površine obradive zemlje i koju presijecaju rijeke, ne navodnjava ni 1 % teritorija, a mali pustinjski Izrael, koji jedva ima vode, čak 90 % svih obradivih površina. Izrael je uspio oteti pustinji maksimalnih 1,1 milijun hektara obradive zemlje, od toga (unatoč nestašici vode) navodnjavaju nevjerojatnih pola milijuna hektara. Zahvaljujući tom mudro iskorištenom potencijalu, Izrael danas proizvodi većinu svoje hrane i nema potrebe za uvozom, a cvijeće, voće i povrće izvozi u cijeli svijet. Tijekom zimskih mjeseci Izrael je europski staklenik iz kojega se u Europu izvoze lubenice, rajčice, krastavci, paprike, jagode, mnoge vrste agruma, ruže i karanfili. A Hrvatska je u srcu te Europe s barem dvostruko više obradivih površina, ispod kojih i po kojima teku riječni tokovi. Ali, nažalost, beskorisno.

Nedvojbeno je kako je Bog bio široke ruke kad je prirodnim bogatstvima darivao Hrvate. Ali, nažalost, nismo svjesni bogatstva koje posjedujemo. Zato Hrvatskoj treba nova strategija upravljanja prirodnim potencijalima, osobito vodnim kapitalom, kako ne bi ostao tek lijepa statistička činjenica kojom se danas hvalimo, a od koje će sutra više koristi imati netko drugi.

Objava Bogatstvo pitke vode pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Činjenica da je Europska komisija povezivanje krajnjega juga s ostatkom Hrvatske ocijenila potrebnim iz strateških razloga te ga odlučila sufinancirati u maksimalnom mogućem iznosu, vratila je povjerenje hrvatskih građana u tu zajednicu država i naroda, čija je Hrvatska članica pune četiri godine. Već smo se naslušali prigovora kako smo ušli u Europsku uniju pomalo prekasno, kad su se mnogi zasitili europskoga zajedništva, a novci potrošili. Zavidjeli smo Španjolskoj i Portugalu koji su ušavši u zajednicu još 1986. iskoristili sve blagodati širenja i sufinanciranja razvoja i prometne infrastrukture. Omalovažavali smo se tvrdeći da ionako ni na što nećemo moći utjecati i nikakvu korist izvući, a vidjeli smo kako se stare članice odnose prema novoj Europi kod izbjegličkoga vala, kad su Mađarska, Austrija i Slovenija počele podizati zidove prema nama ostavljajući probleme Hrvatskoj, kao pridošlici u razredu koji se tek treba dokazati.

Treba biti iskren i priznati da je Europska unija i do sada financirala mnogobrojne projekte diljem Hrvatske, a zahvaljujući prekograničnoj suradnji njihove pogodnosti osjećaju i pojedini krajevi Bosne i Hercegovine. Međutim, sad se Brisel ozbiljno iskazao i poručio da je i njemu važno ono što je važno Hrvatima. I tu se krije tajna jačanja popularnosti Europske unije u Hrvatskoj. Građani počinju uviđati da nas Europa smatra svojima i da naše probleme doživljava važnima. Vjerujemo da će tako biti i na drugim poljima, jer smo bili svjedoci i maćehinskoga odnosa. Međutim, čak ni tada Hrvati nisu gubili nadu i bježali od svoga europskoga identiteta.

Prozapadni eurofili

Danas kad su ispunili svoje snove o „povijesnom povratku Europi”, odnosno članstvu u Europskoj uniji i NATO savezu, hrvatski građani tek otkrivaju mogućnosti takvih zajednica, ali čvrsto vjeruju da im je tamo mjesto. Svjedoči tome i istraživanje provedeno za potrebe međunarodne konferencije Globsec, vodeće srednjoeuropske konferencije s područja vanjske i sigurnosne politike održane u Bratislavi. Istraživanje je bilo posvećeno stajalištima građana u sedam država Srednje i Istočne Europe o odnosu prema drugim državama, zajedničkim vrijednostima i sigurnosti. Tako smo doznali da nijedna nacija postkomunističke Europe nije uvjerenija u pripadnost Zapadu u političkom i kulturnom smislu kao što su Hrvati. Čak 56 % Hrvata birajući između zapadnoga bloka, sredine (neutralnih) i istočnoga, odlučilo se za pripadnost Zapadu. Usporedbe radi, takvih je ispitanika bilo 39 % u Mađarskoj, a 33 % u Češkoj. Hrvati su također među državama s najmanjim brojem onih koji žele napustiti Europsku uniju. Takvih je samo 22 %, a čak 70 % naših građana misli da je članstvo u EU pozitivna stvar. Hrvati su, uz Poljake i Rumunje, spremni čak vojno pomagati NATO saveznicama u slučaju napada na njih, pa je tako Jutarnji list prenoseći rezultate istraživanja, naslovio članak Hrvati: Prozapadni eurofili spremni ratovati za druge.

Međutim, samo rijetke su mogli iznenaditi ovakvi podaci. S jedne strane, Hrvati još nose traumatična iskustva iz Domovinskoga rata kad su boreći se za vlastitu slobodu, molili i cijenili svaku pomoć svijeta, pa su očito spremni pomoći onima koji dijele njihove vrijednosti i koji su danas spremni pomoći njima. S druge strane, pripadnost Hrvata zapadnokršćanskom civilizacijskom krugu jest činjenica o kojoj svjedoče naši pisani i kulturni spomenici, arhitektura, misao i način života. To je teško negirati. Međutim, možda bismo i zaboravili tko smo i što smo kroz duga stoljeća potlačenosti pa i negiranja državnosti da nije bilo djelovanja Crkve.

Upravo je iz tiska izišla zanimljiva knjiga novinara i publicista Darka Hudelista Rim, a ne Beograd u nakladi zagrebačke Alfe, koja istražuje djelovanje Crkve u Hrvata nakon gašenja Hrvatskoga proljeća 1971. u smislu očuvanja i promocije hrvatskoga katoličkog i narodnoga identiteta. Središnja tema je veliki nacionalni projekt 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata, koji je započeo 1976. u Solinu Velikim hrvatskim krsnim zavjetom i tisućitom obljetnicom smrti kraljice Jelene, da bi se nastavio u Ninu 1979. godinom kneza Branimira, a završio u Mariji Bistrici Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. Iako je bila riječ o velikim crkvenim slavljima, sva su bila prožeta istančanim osjećajem za hrvatski identitet, odanost Katoličkoj Crkvi i pripadnost Europi, a ne Balkanu.

Smjer za bolju budućnost

Papa Ivan Pavao II. osobito je cijenio činjenicu da su Hrvati prvi slavenski narod koji je primio krštenje te stoljetnu hrvatsku odanost Crkvi. Prvu misu na hrvatskom jeziku služio je 30. travnja 1979. u bazilici svetoga Petra u Rimu slaveći baš 1100. obljetnicu izmjene pisama vjernosti između kneza Branimira i pape Ivana VIII. te blagoslova što ga je daleke 879. Papa uputio Branimiru i hrvatskom narodu. „Nema sumnje, smjelo djelo kojim je knez Branimir u doba raskola između Istočne i Zapadne Crkve od Bizantskog Carstva svom dušom i srcem prešao na stranu Rima i Zapada, učinilo je stvarnost Hrvatske katoličkom”, piše Papa u pismu zagrebačkom nadbiskupu Kuhariću i hrvatskim vjernicima 15. svibnja 1978. Uistinu, da se knez Branimir u to vrijeme okrenuo Bizantu, koji je nudio primamljive darove, naša povijest bi izgledala sasvim drukčije. Ovako su uslijedila stoljeća zapadnih utjecaja i naših doprinosa Europi na svim poljima djelovanja…

Mnogi su se bojali da će komunizam uspjeti izbrisati hrvatsku katoličku tradiciju, a donekle izmijeniti i hrvatski identitet. Međutim, zahvaljujući snazi Crkve i drugih narodnih institucija svijest o pripadnosti je ostala živa unatoč svim patnjama. Dapače, oni koji pokušavaju Hrvatsku gurati na Balkan rade Sizifov posao, a oni koji se boje nekakve nove Jugoslavije šire bezrazložan strah. To nam je potvrdilo regionalno istraživanje povjesničara Vjerana Pavlakovića Strategija simbolične izgradnje nacije u državama Jugoistočne Europe koje pokazuje da su Hrvati među najodanijima svojoj novoj državi na području bivše Jugoslavije. Samo 18 % građana u Hrvatskoj još žali za bivšom Jugoslavijom, dok je takvih u Srbiji čak 71 %, a u Bosni i Hercegovini 68 %. Dok se nekad u Hrvatskoj čak 30 % građana osjećalo Jugoslavenima, danas ih je jedva 3 %. Dakle, Hrvati su definitivno mentalno raskinuli povijesne i kulturne veze s jugoslavenskom zajednicom, ma koliko god joj se neki naši suvremenici u javnom životu još divili, a cjelokupni ulog su stavili na Europu. Dok obilježavamo četvrtu obljetnicu ulaska u EU, vjerujemo da nas neće ostaviti na cjedilu te da će naći jasniji smjer za bolju budućnost.

Objava Europa, a ne Balkan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iznenađenje raste u trenutku kad novoizabrani Papa saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta. A samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Ivan XXIII. u siječnju 1959. godine okupljenim kardinalima u crk­vi Svetog Pavla izvan gradskih zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila, što je predstavljalo najveću reformu Katoličke Crk­ve još od 1870. Ta objava je zaprepastila nazočne kardinale, a svijet je ostao bez daha takvom hrabroš­ću. To od ovog pape uistinu nitko nije očekivao. A skromni Ivan XXIII. je želio provesti temeljitu obnovu Crk­ve te redefinirati njezinu ulogu u odnosu na svijet, politiku, nevjernike, vjernike drugih religija… Papa je želio modernizirati i osuvremeniti Crk­vu. Svojim biskupima je rekao: Crk­va nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Provjetrimo Crk­vu.

Istodobno dok teku pripreme za ovaj povijesni događaj, papa se aktivno uključio u rješavanja svjetskih političkih kriza između Istoka i Zapada. Neumorno je posredovao, otvoreno pozivao i apelirao. Bio je to pozitivan šok za političare toga vremena koji su uvažavali njegova stajališta i pregovorima su zamijenili zveckanje oružja. I dok je cijeli katolički svijet proživljavao renesansu, pokrenutu Koncilom, papa Ivan je doživljavao osobnu kalvariju. Naime, nekoliko dana prije početka Sabora saznao je da boluje od raka želuca. Nije širio tu vijest kako ne bi pokvario sveopće oduševljenje. Koncil je pokrenuo goleme promjene. Mnogi napredni poticaji ni danas nisu zaživjeli punom snagom, što dovoljno govori koliko je u nekim stvarima bio ispred vremena. Papa Ivan XXIII. umro je 3. lipnja 1963. u osamdeset drugoj godini života. Njegovi suvremenici kažu kako nijedan papa do tada nije bio tako voljen u narodu. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa, a mnogi njegov stil uspoređuju s onim pape Franje.

Papa koji je pohodio cijeli svijet. U listopadu 1978. kardinali su, okupivši se u Vatikanu, ponovno iznenadili cijeli svijet. Izabrali su relativno brzo jednog od najmlađih papa novijega doba, prvog papu iz jednog slavenskoga naroda. Tada sigurno nisu mogli ni sanjati kako su izabrali papu s jednim od najduljih pontifikata u povijesti Crk­ve, čovjeka koji je uveo Crk­vu u 21. stoljeće, čovjeka čija su toplina, neposrednost i karizma šarmirale i najzabačenije kutke svijeta. Bio je to uistinu neobičan papa – bavio se glumom, pisao pjesme, bio je aktivan sportaš, imao je svojedobno i djevojku, na svojim leđima je osjetio teret i nacizma i komunizma. Živio je s običnim malim ljudima, radnicima i odlično je poznavao njihove tegobe. Istodobno je bio potpuno otvoren novim tehnologijama, načinima komuniciranja i trendovima, što ga je približilo mladima, ali i nevjernicima.

Ovaj je papa bio naš suvremenik u svakom pogledu te riječi, pa bez podrobnijih analiza podsjetimo kako je u 26 godina svoga pontifikata posjetio 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike. Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama. Prvi je papa koji je ušao u džamiju i sinagogu. Uoči Velikog jubileja 2000. otvoreno se ispričao za sve grijehe koji su počinjeni u ime Crk­ve kroz povijest – od uništavanja južnoameričkih starih civilizacija i križarskih ratova do inkvizicije te žrtvama suvremenih oblika zlostavljanja djece od strane pojedinih svećenika.

Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijuna riječi. Napisao je 14 enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica i više knjiga. Među ostalima, zaslužan je za međunarodno priznanje hrvatske države, koju je posjetio čak tri puta – 1994, 1998. i 2003. Bio je istinski prijatelj hrvatskog naroda i prvi papa koji je pohodio Bosnu i Hercegovinu. Voljeli su ga u svim dijelovima svijeta. Čak i među nevjernicima te pripadnicima drugih religija. Bio je medijska zvijezda, a tu je moć koristio da bi svijetu približio Krista.

Kad je u travnju 2005. zatvorio oči u svojoj skromnoj sobici u Vatikanu, stotine tisuća ljudi na Trgu svetog Petra pljeskalo je njemu u čast, baš onako kako su mu pljeskali kad im se daleke 1978. obratio (nakon izbora za Petrova nasljednika) na talijanskom jeziku riječima kako dolazi iz jedne daleke, ali prijateljske zemlje te neka mu oproste ako loše izgovara njihov jezik, poručivši svijetu: “Otvorite vrata Kristu!” Osjetila se golema praznina, ne samo u Crk­vi već i u cijelom svijetu. Nitko nije mogao zamisliti život Crk­ve nakon Ivana Pavla II. jer je on bio simbol moderne Crk­ve i jedan od najvećih lidera suvremenog svijeta. A sve ih je osvojio svojom jednostavnoš­ću.

Objava Veliki komunikatori našeg doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.