Početna stranica » Hrvatska nam nestaje pred očima

Hrvatska nam nestaje pred očima

382 pregleda

Hrvatska je danas među 15 najstarijih nacija na svijetu i jedna je od samo pet europskih država u kojoj više umre nego se rodi stanovnika te iz koje se više iseli nego useli ljudi

Još se živo sjećam božićne propovijedi don Ante Bakovića u rodnoj mi župi Klobuk u Hercegovini, negdje kasnih osamdesetih godina. Pohađao sam tada osnovnu školu i nisam pretjerano bio zainteresiran za ozbiljne životne teme, ali su mi se nekako usjekle njegove poruke o djeci kao našem najvećem blagu, o važnosti rađanja djeteta više… Sjećam se kako je njegovo inzistiranje na nužnosti rađanja trećeg i četvrtog djeteta u obitelji naišla i na podsmijeh dijela vjernika. S jedne strane im je bilo neobično da se jedan svećenik toliko zalaže za demografsku obnovu, a s druge strane Hercegovina se još ponosila onom uzrečicom „Sve naseli, a sebe ne raseli!” pa nitko nije ni pomišljao na spominjano izumiranje, a kamoli na ratna stradanja i gubitke, koji su uslijedili nekoliko godina kasnije.

Od tada je prošlo gotovo trideset godina, a hrvatski krajevi u Bosni i Hercegovini te Hrvatska u cijelosti, susreću se sa crnim statistikama, koje vjerojatno ni sam don Baković tada nije mogao zamisliti u najpesimističnijem scenariju. Hrvatska je danas među 15 najstarijih nacija na svijetu i jedna je od samo pet europskih država u kojoj više umre nego se rodi stanovnika te iz koje se više iseli nego useli ljudi. Svake godine broj stanovnika se u Hrvatskoj smanjuje za oko 16.000, a iz godine u godinu se rađa manje oko tisuću djece. Godišnja razlika između broja novorođenih i umrlih je oko 11.000 osoba. Tijekom posljednjih trideset godina rodnost u Hrvatskoj je smanjena za više od dvadeset tisuća djece godišnje. Primjerice, u Sisačko-moslavačkoj županiji prije trideset godina rodilo se 2.400 djece a 2014. njih samo 860. Teška gospodarska kriza ponovno je pokrenula trendove masovnih iseljavanja, posebice mladih i obrazovanih. A iz dijaspore se rijetko tko vraća… Doslovce pred našim očima nestaju cijeli gradovi dok pojedini krajevi Hrvatske, posebno ruralna područja, ostaju potpuno prazna…

Alarm zvoni za uzbunu

Nakon što je popis stanovnika 2011. pokazao da u Hrvatskoj živi oko 4,28 milijuna stanovnika, stručna skupine Ekonomskog fakulteta u Zagrebu na čelu sa dr. Ivanom Čipinom, na temelju različitih pokazatelja napravila je projekciju hrvatske demografske budućnosti. Tako su ustvrdili da će – nastavi li se sve ovim trendom, a ništa ne nagoviješta promjene – Hrvatska već 2030. imati manje od 4 milijuna stanovnika. Broj onih starijih od 85 godina će se udvostručiti, a starijih od 65 godina bit će duplo više nego mlađih od 14 godina. Broj radno sposobnih, onih između 15 i 65 godina bit će manji za čak 430.000 ljudi u odnosu na aktualno stanje. Doslovce neće imati tko raditi i puniti proračune za naše buduće mirovine, a troškovi zdravstvenog sustava će vrtoglavo porasti. Ako bismo htjeli sačuvati današnji broj stanovnika, onda bi se trebalo roditi duplo više djece nego se trenutačno rađa, ili bi se u Hrvatsku trebalo useliti barem 350.000 stanovnika više nego što će ih se iseliti. I jedan, i drugi scenarij su, nažalost nerealni. Činjenica je da se mladi sve kasnije žene i da se sve više parova muči s neplodnoš­ću, a i kriza i neimaština su učinili svoje, kao i stil života. Proteklih desetljeća najviše novih stanovnika u Hrvatskoj činili su naši ljudi iz Bosne i Hercegovine. Međutim i taj demografski bazen je prilično iscrpljen.

Svi ovi podaci su javno dostupni i često ih ponavljaju naši demografi. Međutim, njihova upozorenja ostaju poput glasa vapijućeg u pustinji. Ne čuju ih ili ne žele čuti oni koji imaju moć u rukama i mogu nešto promijeniti. Nažalost, čini se da oni nikako ne mogu shvatiti da se ovaj strateški problem ne može riješiti sporadičnim spominjanjem demografske politike ili eventualnim povećanjima davanja rodiljama, iako je i to važno. Odnos politike prema ovoj problematici možda je najbolje opisao poznati hrvatski demograf dr.sc. Stjepan Šterc u Vijencu: „Nijedna politička opcija zastupljena u Hrvatskom saboru nije nikad bila protiv naših stavova, prijedloga i rješenja. Nikada, ali ipak se ništa ne događa, gotovo se ništa ne provodi, a vrijeme prolazi i Hrvatska nepovratno nestaje pred našim očima.” U istoj analizi Šterc ironično kaže: „Kao da smo prema ljudima drukčiji nego prema rijetkim biljkama i životinjama koje nestaju i za čiji opstanak se grozničavo borimo, udružujemo i protestiramo”, te dodaje kako nitko više ne vjeruje da je to sve slučajno i kako ne vrijede isprike da smo u teškoj gospodarskoj situaciji u kojoj tobože ne možemo voditi brigu o strateškim pitanjima opstanka Hrvatske. Jednostavno tema je prevažna, a alarm zove na uzbunu, da bi se iznalazila bilo kakva opravdanja!

Demografsko pitanje ključno

Nema dvojbe kako će ovaj atraktivan teritorij, koji povezuje Jadran s Panonijom i srednjom Europom, vrlo brzo početi privlačiti neke nove stanovnike. Doduše, Hrvatska će trebati radne snage. Zato već sada na strateškoj razini treba, pored konačnog fokusiranja na demografske pomake, razmišljati i o useljeničkoj politici. Doseljenici, vidimo u Europi, sa sobom donose svoju kulturu, vjeru i način života, ali ponekad i otpor da se prilagode standardima zemlje primateljice, što često izaziva probleme. No, useljenici su istodobno i blagoslov ako im je stalo do zemlje primateljice i ako ju osjećaju svojom. Uostalom o tome nam govori hrvatska povijest, kroz koju su nemjerljiv obol razvitku Hrvatske davali upravo doseljenici i njihovi potomci. O tome svjedoče i naši iseljenici, koji su ostavljali pozitivne tragove diljem svijeta. Ali uglavnom bijahu to migracije između sličnih civilizacijskih i kulturnih krugova, što je pridonosilo bržoj integraciji. Međutim, globalizacija je cijeli svijet pretvorila u globalno selo, pa bi na našim prostorima vrlo brzo mogli imati i nezvanih gostiju.

U svakom slučaju hrvatski političari će konačno morati shvatiti da je demografsko pitanje ključno pitanje hrvatske politike, jer o njemu ovisi mnoštvo toga – od gospodarske stabilnosti i održivosti mirovinskoga sustava do sigurnosti i uopće budućnosti hrvatskih gradova i sela. Čemu sve, ako nema ljudi!


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!