Ovih dana pratim kako različiti fitnes treneri i trenerice ohrabruju svoje polaznice da mogu sve jer su žene. Tako lako uđe u uho, no tako zapne kada se pođe na jednoj dubljoj mentalnoj razini obrađivati. Kako to da možeš sve samo zato jer si žena? Jel’ to znači da ako si muškarac, onda ne možeš sve? I, što je to „sve”?

Ali, priča ne staje tu. Nakon što jedna čuje takvu priču, uvlači i sve druge žene oko sebe u isto, tako da se stvaraju klanovi tzv. samosvjesnih, a bolje rečeno „pregorenih” žena. Svaka žena ima neku svoju povijest. U kakvoj je obitelji odrastala, uz kakvu majku i kakvoga oca? Je li imala braću te u kakvom je odnosu bila s njima? Sve to skupa je presudno za njezinu sliku o ulozi žene i o tome što je to što bi žena u životu trebala raditi i što uopće uloga žene podrazumijeva. Na psihoterapijama, često u šali, kada mi dolaze klijentice i počnu kukati nad svojim brakom i tzv. kemijom koja je nestala između njih i muževa, znam im reći kako je očekivati „kemiju” u braku varka jer umjesto kemije dobijemo „fiziku” u smislu da čistimo, peremo, kuhamo, nosimo djecu tijekom trudnoća mjesecima pa rađamo itd.

„Sljepoća” srca

Što se dogodi sa ženama pa, kada po ulasku u brak i pogotovo po rođenju djeteta, počnu gubiti na ženstvenosti i umjesto da biraju biti „nježne”, kao za cilj si postavljaju biti „jake”? Mišljenja sam kako veliki broj njih biva do tada već razočarano u svoga životnog partnera. Kako sam već i ranije pisala, uvijek nam naša životna „razočaranja” dolaze od naših životnih „opčaranja”. To je ono što u narodu često čujemo kao: „Otvorile su mi se oči!” No, tek tada je nastupila prava sljepoća i to ona sljepoća srca. Žena prestaje vidjeti sve ono što joj muškarac iz svoga znanja, iskustva i kapaciteta nudi i lagano s vremenom počinje dizati zid između sebe i njega. Zanimljivo je primijetiti kako kamenje za izgradnju toga zida često dobiva od onih sebi najbližih. Kuma, prijateljica, sestra ili čak majka vrlo često podržavaju tu njezinu „sljepoću” za dobre stvari kod njezina muža tako da ohrabrena tim „kolektivnim ludilom” sve više postaje sigurna kako je njezin brak jedan veliki promašaj i kako je ona u biti samo jedna žrtva nesretnih okolnosti. U takvim situacijama potpuno zaboravlja preuzeti svoj dio odgovornosti za brak u koji je pri punoj svijesti i čvrstoj odluci ušla. Često, slušajući žene u ordinaciji kako su ogorčene zbog ponašanja svojih muževa, upitam: „A, čija je odgovornost to što ste s tom osobom u braku?” Tada slijedi dugi monolog kako nije dobro gledala, kako je bila zaljubljena, kako je on sva ta svoja negativna ponašanja zamaskirao i tako redom. Istina je, jedan se dio muškaraca, a i žena isto tako, prije ulaska u brak uistinu zna vrlo vješto pretvarati da su netko drugi da bi tek nakon vjenčanja, kada su sigurni u svoju poziciju koja je ozakonjena i još pred Bogom zapečaćena, počeli biti onakvi kakvi u svojoj biti jesu. Jasno je da takvi slučajevi postoje, no to je jako, jako rijetko. Takve slučajeve možemo nazvati nekim patološkim oblikom ponašanja, no kako to da se danas među ženama u javnom prostoru putem raznih mreža sve više širi narativ u kojem se pojam „muškarca” poistovjećuje s pojmom „psihopata”? Čovjek bi se zapitao postoji li uopće osoba koja ima tipična obilježja muškarca (fizička i psihološka) a da mu se ne pridaje atribut psihopata. Na jednoj „ženskoj” kavi nedavno dok su žene spontano iznosile iskustva sa svojim muževima (uglavnom navodeći njihove negativne osobine i to na duhovit način) jedna je mlada žena počela svoga muža hvaliti kako je dobar, vjeran, kako ima tako dobrih razmišljanja i da joj njegovi savjeti u životu puno znače. Vrlo brzo je bila osuđena od većine drugih žena i opisana kao ona kojoj je „muž psihopat isprao mozak”. Ovakvi stavovi su jako ohrabrujući za sve one koje samo traže razlog da muža stave u ladicu „suvišno, teretno, nekorisno”. Šteta ne staje samo na tome jer žene s takvim stavom prema svojim muževima isto prenose u svoju obitelj što značajno negativno utječe na figuru oca u obitelji.

Figura oca je ključna za emocionalni razvoj djece a posebno dječaka. To je figura koja sa sobom nosi snagu, zaštitu i sigurnost. No, čemu bi ta figura uopće i trebala ako je majka već sve te osobine samoj sebi pripisala. Tako da umjesto figure majke koja sa sobom nosi nježnost, prihvaćanje i ljubav, imamo majku sa sloganom „žena si možeš sve!”. Otac je tada izguran sa svim svojim potencijalima i, nažalost, većina njih se onda i sama počinje povlačiti iz svoje obitelji i odlazi u kladionice, lov, kafiće, nogometne treninge nakon kojih slijede cjelonoćna druženja ili gdje već koji od njih ima mogućnost da „pobjegne” iz kuće i od svoje obitelji za koju osjeća da ga ne uvažava.

Bračna očekivanja

Prije ulaska u brak svaki muškarac mašta o tome i želi da mu se žena u braku „ne promijeni”. Želi da ostane tako lijepa, mlada, vitka, vesela, neopterećena i spremna na spontanost kakva je bila i tijekom veze prije braka. S druge strane, žene maštaju o tome kako će kad uđu u brak promijeniti svoje muževe i točno već znaju na kojim područjima njegova ponašanja i razmišljanja treba „poraditi”. Ono što se dogodi u braku je upravo suprotno svemu očekivanom. Žena se vrlo brzo značajno počne mijenjati. I to ne samo zbog trudnoća u kojima mijenja svoju tjelesnu figuru nego dolazi do transformacije na planu emocija. Manje se smije, prestaje biti spontana, počinje muža kritizirati za stvari kojima se prije braka kod njega smijala i podržavala. S druge strane, muž ostaje isti. S istim obrascima ponašanja i istim mentalnim sklopom i, u većini slučajeva, „cijepljen” od bilo kakve mogućnosti za promjenom. Razinu novonastale frustracije možemo samo zamisliti. I ukoliko još u međuvremenu dobiju i dijete, stvar postaje komplicirana i to puta tri. Tada slogan „žena si možeš sve” postaje sinonim za hladnoću u braku, odguravanje muža od sebe (i fizički i emocionalno) te brak polako dolazi u krizu. U tim situacijama može biti presudno imati uz sebe emocionalno zrele prijatelje koji će znati stvari razabrati i raskrinkati varku u koju su upali, i žena i muškarac. Vratiti se svojim ulogama, vratiti se svojim kapacitetima i onome što je moj zadatak i doprinos braku je presudno. Svako raspirivanje vatre, bilo od strane tzv. prijateljica ili tzv. kumova može biti samo kap koja će preliti čašu. Svakako se preporučuje pronaći ponovno nit duhovnosti koja nadilazi naša shvaćanja stvarnosti i naših istina i prisjetiti se kako je življenje braka odluka koja se donosi svako jutro i na kojoj se zahvaljuje svako večer.

Brak je pretijesan da u njemu dvoje ljudi živi ulogu muškarca. Žene, vratimo se k sebi i raskrinkajmo narativ koji nam se priča i u koji nas se tjera da vjerujemo. Tko ima koristi od naših svađa u obiteljima? Tko je taj koji će našu djecu uzeti pod svoju zaštitu kada im otjeramo oca svojom grubošću i nepoštovanjima? Žena si, ne moraš sve! No, moraš (trebaš) ono za što si stvorena. Budi nježna, budi strpljiva, pokaži ljubav. Budi žena!

Objava Žena si, ne moraš sve! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dozvola za radost

Koliko li samo ljudi život potroši u kontinuiranom iščekivanju onoga „kad će nešto krenuti krivo”. A život prođe, a loše i dobre stvari u našim životima se dogode, iščekivali ih mi ili ne. Samo, tužno je kad smo sve one lijepe dane potrošili u grču i s depresiranjem jer si nismo dali dozvolu za punu radost. Sjećam se kako bi u našim krajevima ljudi često znali jedni drugima davati savjete: „U radosti ne raduj se, u žalosti ne žalosti se.” To me je još kao dijete uvijek čudilo i zbunjivalo jer sam se pitala pa kakav je onda ispravno biti u radosti a kakav u žalosti? Iz navedenoga odgovor bi bio samo jedan: „ravnodušan”. Jer, logika ide u smjeru kako bi nas jedino ravnodušnost mogla očuvati od očekivanja, u ovom slučaju nečega lijepog i dobrog, te samim time ako nemamo dobra očekivanja ne možemo ni biti razočarani, povrijeđeni. Ili, bolje rečeno, ako nemamo barem velika očekivanja, „udarac” realnosti bit će manje bolan. Svodi li se tako naš život na životarenje, preživljavanje?

Kad napravim snimku rada valova u mozgu kod odraslih klijenata, često naiđem na sliku valova koji rade duboko ispod prosjeka s povremenim šiljcima koji idu jako visoko. U interpretaciji takve kliničke slike često koristim metaforu da takav pojedinac živi kao „na dah”. Naime, duboko zaronjen u probleme, držeći dah čeka kad će problemi proći, a onda kad dođe do samoga ruba izdržljivosti samo na trenutak izroni kako bi uhvatio malo zraka i kreće u novi ponor. Možemo li svoj život svesti na kratke trenutke „izranjanja” s ciljem hvatanja zraka, hvatanja dobrih trenutaka i punjenje srca radošću? Može li se uopće u tako kratkim trenucima srce i napuniti ili je to opet samo onoliko velika doza koja je dovoljna za preživljavanje?

Strah = sigurnost?

Otkud nam strah od „dobroga”? Tko nas je uvjerio u to da je imati strah jednako sigurnost. Kakvoga li paradoksa! U radu s klijentima najteže je kroz proces psihoterapije doći do toga da otpuste strahovanja. Tisuće „šta ako”. U mozgu se javlja tzv. ruminacija, odnosno stalno prebiranje misli po glavi. Kao da smo svom mozgu dali naredbu budi budan i pazi da te „nešto” ne zaskoči. Budi spreman! I, tako je naš mozak spreman, bez prestanka spreman na sve, a da i sami više ne uspijevamo razlikovati intenzitet ugroze oko sebe i počinjemo preintenzivno reagirati i na manje podražaje. Narodski rečeno, od svake sitnice pravimo slona i onda po šablonu naučene bespomoćnosti slijede žalopojke nad samima sobom i sudbinom. Kao „samoispunjavajuća” proročanstva. Ulažemo maksimalni napor da svaku priliku za dobro i lijepo od sebe odgurnemo i ne uočimo a onda, isti mi, dane provodimo žaleći se kako se ništa lijepo ni dobro ne događa. Slušajući svoje klijente u tom obrascu svakodnevno potvrđujem onu: „Ako sam sebi ne pomogneš, ni Bog ti pomoći ne može!”

Psihoterapijski proces nije igra povlačenja konopca. Čovjek koji dođe s odlukom da za njega nema rješenja i da njemu, ma što drugi radili ili govorili, ne može biti bolje, uistinu i ne može. Tu treba stati i, ma koliko bolno bilo, takvo stanje prihvatiti. Najbolnije je gledati ljude, drage ljude, koji u svojoj slobodi donose samouništavajuće izbore. Velik je izazov znati tu stati i ne ići preko crte, na silu „spašavati” onoga koji vjeruje da njemu spasa nema i već je potpisao osobnu propast.

Tvornica crnila

Crne misli su kreativni proizvod naših životnih uvjerenja. Kao što ne može nestati poplave u kući dok se česma iz koje voda teče ne zatvori, tako ni crnih misli ne može nestati sve dok čovjek „izlijeva” iz sebe svoja uvjerenja kako nema izlaza i da je sve već izgubljeno. Lako je zaključiti kako bi bilo besmisleno uzeti krpe i skupljati vodu po podovima, a da prethodno nismo zatvorili česmu. Jednako tako je uzaludno trošenje energije i ulaganje truda na „oslobađanje” od crnih misli bez promjene svoga temeljnog pogleda na život. Koliko tehnika i metoda danas na tržištu postoji samo s jednom idejom a to je „rješavanje crnih misli”.

Dragi moji, žali Bože truda, niti tebe od toga ne oslobodi kad ti u svome mozgu nosiš generator istih. Klijentima s ovakvim kliničkim slikama kažem, kada planiraju otići na daleka putovanja kako bi „odmorili mozak”, žali Bože novca koji ćete uludo potrošiti jer tvornica crnila ide s vama, u mozgu. E, nije lako zatvoriti jednu tvornicu. Što ćemo poslije? Hoćemo li znati živjeti u svijetu bez straha? Kako ću se pripremiti za „napad” ako nisam u strahu? Od tih i takvih zabluda mnogi ljudi pate. Zdravi, a bolesni. Davno, prije više od trideset godina, čitala sam knjigu naslova. „U zatvoru, a slobodni”. Sadašnji mentalni sklop većine mogao bi se upravo nazvati: „Slobodni, a u zatvoru.”

Depresivni poremećaj vodi se kao vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Pojednostavljeno, što bi moji klijenti na pitanje: „Što je vama?ˮ rekli: „Nije mi ništa, sve mi je!” Sve jasno. Tijelo zdravo, mozak ne funkcionira, i naravno, to se isto uzročno-posljedično reflektira i na tijelo koje psihotomatizira.

Zona sigurnosti

Sretnih li onih koji imaju vjeru. Sloboda. Brige prebačene na svoga Boga. Koje li ljepote i koje li zone sigurnosti. Kao u onoj priči u kojoj čovjek koji stoji usred šume čvrsto grleći stablo i kad su ga pitali zašto tu stoji i ne ide dalje, on im odgovora: „Vrlo rado bih otišao, ali me stablo ne pušta.” Kako bismo krenuli dalje u svojim životima, nužno je da „pustimo”, da „otpustimo” stara uvjerenja, koja smo negdje tijekom odrastanja vjerojatno i podsvjesno upili, kako se nije dobro radovati, kako nije dobro čovjeku vjerovati, kao stalno treba biti oprezan, kako nam svatko može zabiti nož u leđa i prevariti nas. Sve je to i istina, i moguće je, no vrijedi li sunčane dane života provesti sjedeći u kući u strahu da bi jednom mogli doći oblaci i zaliti nas kišom? Iziđimo iz svoje tame i okrenimo lice Svjetlosti. Otpustimo svoje slabosti i nesigurnosti u ruke Onoga koji se brine o nama i kada mi spavamo. Dajmo sebi dozvolu za „isključenje” mozga za trenutke odmora. Ne dajmo se uhvatiti u zamku „sigurnosti” u naoružanju i dežuranju u rovovima u kojima iščekujemo kad i s koje strane će netko na nas zapucati (ako se to uopće ikada i dogodi). Živimo život u slobodi duha, baš onako kako nas je naš Stvoritelj i zamislio. Na osobnu sreću i blagoslov ljudi oko nas.

Objava Crne misli kao „sigurna zona” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jeste li se ikada posvađali?

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa? Prvo što se tad moramo zapitati jest kako ja razumijem taj naš odnos? Je li odnos koji gradim s tom osobom možda kuća koja se gradi „na pijesku” pa će se odnos poljuljati prvim neslaganjem i najmanjom svađom?

Čudi me kako ljudi znaju ući i u brak njegujući „dobar odnos” pod svaku cijenu. Sjećam se jednoga svog poznanika koji mi je pričao o savjetu koji je dobio od svoga djeda dok je još bio u fazi hodanja s djevojkom. Djed ga je upitao svađaju li se njih dvoje ikada, na što je on ponosno odgovorio kako se nikada do sada nisu posvađali. Odgovor se djedu nikako nije svidio te ga je posavjetovao da se prvom prilikom kada bude u razgovoru s djevojkom, suprotstavi nekom njezinu razmišljanju kako bi je tada upoznao kroz riječi koje iziđu iz nje pod bujicom emocija. Ova priča je završila sretno, djevojka je „položila test” te su se vjenčali. No, što kada se suprotstavljanje u razmišljanjima počne otkrivati tek nakon ulaska u brak? Tad nastaju problemi. Nekada nažalost dođe i do nepomirljivih razlikovanja zaogrnutih nizom uvreda i optuživanja.

Pitanje je koliko dugo možemo izdržati ne iznoseći svoje neslaganje s razmišljanjima neke osobe. Koliki je naš kapacitet i snaga da taj balon pun unutarnjih frustracija držimo pod vodom praveći se kao je sve najboljem redu? Kako vrijeme prolazi, naše snage polako popuštaju i onda ono naše pravo „ja” dolazi do izražaja i sve više „pucamo po šavovima”. Od puste želje da budemo voljeni i prihvaćeni spremni smo i oboljeti. Naime, u funkciji vremena unutarnje frustracije i strahovi da ne narušimo naš odnos toliko iscrpljuju da organizam počinje trpjeti i obolijevati. No, ma koliko mi taj strah potiskivali ishod je neminovan. Odnos izgrađen na lošim temeljima ne može dugoročno opstati.

Briga o svojim potrebama i potrebama drugih

Jedna moja klijentica jako je dobro zapazila za svoju bivšu prijateljicu kada je rekla kako je toliko puta prešutjela svoja neslaganja s njom te toliko puta sebi iskvarila neki komoditet da njoj udovolji, a sve kako bi odnos opstao. Ipak, kako se tijekom vremena počela od toga umarati bilo je dovoljno prvih nekoliko neslaganja u razgovoru, u vremenu kad će u šetnju ili na kavu i već su i te male trzavice bile dovoljne da se odnos sruši. Ono što je ona sebi jako zamjerala jest da je to vrijeme, kako ga je ona nazvala, „izgubljeno” koje je ulagala u pogrešnu osobu i u krivi odnos. Na te njezine riječi jasno sam joj uzvratila kako to nipošto nije izgubljeno vrijeme, nego blagoslovljena škola kroz koju je ona trebala proći da bi došla do spoznaja o sebi i naučila bolje balansirati između brige o potrebama drugih i brige o svojim potrebama. Jer, meni je bilo jasno kako je ona sebe „žrtvovala” u tom odnosu kako bi uz svoju tadašnju prijateljicu uspjela zadovoljiti svoje potrebe. Njoj je trebao netko izvana da bi ispunila svoju potrebu da pripadanjem i vrijednosti, a prijateljica je sva ta njezina ponašanja „žrtvovanja” shvaćala kao njezinu dobru volju i sličnost u razumijevanjima. No, pod teretom vremena poteškoće postaju prevelike i počinjemo pokazivati svoj „pravi obrazac razmišljanja”. Tu se sada isto možemo zapitati tko je tu koga izmanipulirao i tko je bio čija žrtva. Naime, ako ulazimo u neki odnos sa strahom da se isti ne naruši te po svaku cijenu nastojimo ostaviti dojam dobroga slaganja, istoga načina razmišljanja, istoga pogleda na svijet, a druga osoba nas upravo takvima kakvima se prikazujemo uzima da smo mi i uistinu takvi i iz ugode koju uz nas doživljava izabire ostati s nama u odnosu, te ukoliko je riječ o osobi suprotnoga spola, čak ući i u brak s nama. Pitanje je sada tko je tu žrtva a tko je manipulator. Ili smo od puste želje da se pod svaku cijenu nekome dopadnemo napravili od sebe manipulatora i žrtvu, no žrtvu samih sebe i svojih nezrelih shvaćanja odnosa.

Svađa kao prilika za osobni razvoj

Dobra svađa je često spasonosna za odnos, no i za osobni razvoj. U svađi često kažemo nešto naglas što se nismo usudili ni u tišini sami sa sobom izgovoriti. Kroz svađu upoznajemo i sebe, svoje inate, slabosti, svoje „rane” i sva područja na kojima trebamo raditi na sebi kada poslije prebiremo misli po glavi. Koliko puta ostanemo u čudu kada iz naših usta iziđu neke riječi tijekom svađe. Ne možemo sami sebe prepoznati. E to je upravo trenutak jednoga dubljeg upoznavanja sebe. No, isto tako kroz svađu čujem i od druge osobe njezine riječi i razmišljanja koja ne susrećem u svakodnevnoj bonaci od života. Ali i to nam je potrebno za razvoj odnosa. Kroz jednu žustru raspravu, koju možemo nazvati svađom, naravno pod uvjetom da nikako se ne svodi na vrijeđanja na osobnoj razini, oba sugovornika imaju priliku za osobni razvoj, a samim time se razvija i odnos. Produbljuje se. Pročišćava.

Na svima nama je da za sebe donesemo odluku na kojoj dubini želimo imati odnos. Bilo koji odnos. S Bogom, sa sobom, s bližnjima. Želimo li imati prividno dobre odnose u koje se ne usudimo dirati ni iznijeti bilo kakvo svoje neslaganje kako se odnos ne bi raspršio poput magle ili smo spremni ići u dubine. Svi znamo što je lakše od to dvoje, no svi znamo i što je dugoročno kvalitetnije. Jasno nam je da mir možemo imati samo u dubokom i iskrenom odnosu unutar kojega osjećamo potpunu slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo bez straha od odbačenosti.

Ipak, sva lutanja ljudska svode se na jedno traganje a to je čežnja za Ljubavlju. Za prihvaćenosti. Kako je divno kada pronađemo kutak na Zemlji gdje možemo biti i svoji i prihvaćeni. To je sjena raja. Na tome se isplati raditi. Za početak, gledajmo mi biti ti uz koje će druga osoba moći iznijeti svoja razmišljanja različita od naših a da ju odmah ne osuđujemo i ne odbacujemo. Gledajmo da budemo kanal kroz koji će drugi uz nas moći osjetiti Ljubav.

Objava Dobra svađa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogled preko granice

U odrasloj dobi, princip je isti. Mladi ljudi iz znatiželje, inteligencije osjećaju potrebu istražiti kako – ovaj put – ne igračka nego svijet funkcionira. Stav najbliskijih jako puno znači. Što roditelji kažu na to i imaju li njihovu podršku i razumijevanje. Odlaženjem u druge države stječu nova znanja, nove sposobnosti, nova životna iskustva koja ih oplemenjuju te s njima kada se vrate natrag u domovinu značajno oplemenjuju sredinu u kojoj žive.

Dosta puta sam se uvjerila da jednoj mladoj osobi to sve nije lako proći budući da, u procesu psihoterapije, imam veliki broj mladih koji rade i žive vani. Najčešći problemi zbog kojih se javljaju su osamljenost, preopterećenost. Razlike u stilu života „kod kućeˮ i vani su često toliko velike da proces prilagodbe zna biti jako bolan i dug. Ukoliko nemaju neku blisku osobu u svojoj blizini, sve to prolaze još teže. Ono što je zajedničko kod velikoga broja njih je „san o povratku”. Posebno nakon što osnuju svoju obitelj i dobiju djecu. Često kroz psihoterapijski rad čujem kako mladi imaju velike strahove vezane za budućnost i odrastanje svoje djece u stranim državama. Sustav vrijednosti koji se nudi značajno je različit od onoga što požele za svoje dijete i, svjesni da svijet oko sebe ne mogu promijeniti, sve više razmišljaju o povratku u domovinu. Jučer mi kaže jedna klijentica kako im je cilj povratak do polaska djeteta u školu. Naime, uključivanje djeteta u školski sustav je prijelomna točka.

Upravo zbog odlaska od kuće, upravo zbog pogleda preko granice mladi ljudi počinju uočavati vrijednosti i prednosti života kod kuće. Kao i za sve u životu nužno je imati usporednu točku. Da bismo znali vrijednost nečega, kvalitetu i osobine nečega, uvijek moramo imati nešto drugo s čim ćemo to usporediti. Tako možemo reći: „tvrd kao kamen, žut ko sunce, mek kao pamuk” itd. Isto tako i naš sustav vrijednosti sebi posvijestimo kada ga imamo s čim usporediti. Tek kada iziđemo iz svoje zone komfora i nađemo se na novom, nepredvidivom terenu, tek tada jasnije možemo procijeniti onaj bazični sustav u kojem smo odrastali. Jedna od životnih situacija koja to jasno ocrtava je ulazak u brak kada se događa sudar dva sustava vrijednosti. Iako su sustavi vrijednosti s odabranim supružnikom zasigurno sličniji nego onaj na koji naiđu naši mladi kada odu vani, faza prilagodbe je neminovna. Velik je izazov pronaći i iznova izgraditi neko svoje gnijezdo u kojem ćemo postići „toplinu doma”. No, sva naša težnja životna upravo k tome ide. Pronaći sigurnost, zaštitu, okružiti se ljudima koji nas razumiju. Kojima je stalo do nas.

Pripadnost

Biti prihvaćen jedna je od temeljnih psiholoških potreba kod čovjeka. Biti dio neke zajednice. Pripadati. No, pitanje je što je čovjek sve spreman žrtvovati za to. U razgovoru s klijentima vidim kako su često nesretni jer su u želji da se „prilagode” novoj sredini jednostavno izgubili sebe. Odstupili su od onih temeljnih svojih životnih principa i sada imaju „zajednicu”, no nemaju sebe. Muče ih različite teme – od izvanbračnih zajednica, do velikih razlika u definiraju kako treba izgledati obiteljski život između njih i partnera. Dolaskom djece cijela situacija se počinje samo značajno komplicirati.

Povratak u domovinu, u njihovu „zonu sigurnosti” predstavlja veliko olakšanje. Sve što vani financijski više uspiju ostvariti, u domovini u vidu zadovoljenja svojih psiholoških potreba itekako uspiju nadoknaditi. Naravno, uvijek će biti onih koji, okruženi svojom obitelji i bliskim prijateljima, pronađu svoj „dom” i vani. No, jako me raduje sve veći broj mladih koji se vraćaju nakon što su već osnovali obitelj. Dolaze u svoju domovinu BiH kako bi idejama o inovativnosti neke grane kojom se žele baviti obogatili sredinu u kojoj žive i osigurali svojoj obitelji pristojnu egzistenciju. Današnja tehnologija omogućuje jednu veliku fleksibilnost i u obavljanju poslova tako da živjeti među svojima a raditi za bilo koju državu vani sigurno je velika prednost.

U psihoterapijskom procesu klijenti iz naše zemlje koji su otišli vani i koji mi se javljaju iz stranih država najviše se žale kako nemaju vremena jedni za druge. Sve slobodno vrijeme svodi se na posao, putovanje do posla, natrag kući. Za obitelj, za sebe imaju jako malo vremena. A i to vrijeme koje imaju ne uspiju kvalitetno iskoristiti jer su iscrpljeni i umorni. Jako me veseli koliko tada mijenjaju svoju percepciju života u domovini i kako počinju uočavati sve kvalitete i prednosti, naravno uz realnu sliku i stvari koje nisu toliko uređene kao vani.

Život je kao putovanje po jednoj dugoj cesti na kojoj je puno raskrsnica pa je donošenje odluka, izbora, neminovan dio toga putovanja. Koliko smo trezveni, svjesni, koliko smo sa sobom u kontaktu i znamo što točno želimo, u kojem točno smjeru želimo putovati, to je presudno i za konačan cilj gdje ćemo stići. U kliničkoj praksi kada čujem klijenta od 60 i više godina kako je iznenađen za to gdje je njegov život sada, uvijek znam da je njegovo sadašnje nezadovoljstvo samo rezultat ranijih odluka. Jedina odluka koja nam još ostaje jest ona u sadašnjosti, a to je iz ovoga što imamo nastojati uočavati ono najbolje što možemo. No, veliki broj odluka do sada je već donesen. Koje li prednosti kod mladih ispred kojih tek stoji veliki broj raskrsnica, odluka i imaju ogroman kapacitet kreativnosti nad svojim životom. Ne bojte se istraživati, „rastavljati igračku”, budite konstruktivno kreativni. Svojim unutarnjim obogaćivanjem donesite blagoslov i u sredinu u kojoj živite.

Objava Rastavljena igračka – znak inteligencije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Moć osobnih priča
Koliko danas roditelji uopće pričaju djeci svoja sjećanja iz djetinjstva? Koliko im pričaju sjećanja o pričama koje su oni slušali od svojih roditelja, djedova, baka? Usmena predaja kao metoda modeliranja svijesti danas je jako zanemarena. Na to mjesto uskočili su razni drugi mediji koji se vrlo rado upuštaju u odgoj sustava vrijednosti naše djece. I, što je najtužnije, često sve to s blagoslovom roditelja. Sjećam se jedne obiteljske seanse kada su mi na razgovoru bili roditelji sa svojim sinom u pubertetu. Nakon što je dijete iznijelo svoje razmišljanje o aktualnom problemu, majka me u čudu pogledala i izjavila kako ona nema pojma otkud njezinu djetetu takav način razmišljanja i tko je njega uopće odgajao.
Nažalost, za djecu u pubertetu kada pođu pokazivati sustav razmišljanja značajno različit od onoga unutar svoje obitelji, već je kasno za značajne preinake. Nekako sve više imam osjećaj kako odrasli smatraju da je nepotrebno ili gubljenje vremena prenositi iskustva i sjećanja i prepričavati ih mladima. Razmišljaju kako je danas svakako djeci sve dostupno na društvenim mrežama pa kako nema ni potrebe da im i sami dijele svoja iskustva. To je ogromna zamka. Ne postoji dijeljenje informacija bez subjektivne obojenosti sadržaja jer, kako često možemo čuti, sve je u očima promatrača koji informaciji daje „vrijednost”. Konkretno, promatrajući bilo koji događaj, pa bio on i najbanalniji, npr. kupnja kruha u pekari, svaki promatrač će imati svoju „priču” o tome što i kako se „zapravo” dogodilo. Naravno, svatko priča onako kako je vidio. I svatko je vidio različito i, priča mu je drukčija tako da se vrlo lako mogu pojaviti osvrti na događaj uz vrednovanja „lijepo ga je uslužila, drsko je upitao, prodavačica ga je ignorirala itd.”. Koliko očiju, toliko verzija priče. Dobro je jedna klijentica napravila usporedbu između svoga muža i sebe nakon što su bili u gostima te na putu kući prokomentiraju ono o čemu se razgovaralo tijekom zajedničkoga druženja. Klijentica u čudu navodi: „Draga moja gospođo, moj suprug i ja kao da nismo bili na istom druženju, ono što je on čuo i što sam ja čula nije niti slično!” Koliko li samo nesporazuma i trzavica nastane uslijed uvjeravanja čija verzija priče je istinita. No, to je i manje važno. Ono što je ključno jest da se dijeljenjem naših životnih iskustava povezujemo s drugim ljudima. Mi ne dijelimo samo priču, dijelimo dio sebe, svoj sustav vrijednosti, svoja razmišljanja. Razgoljujemo se. Pomažemo drugome da nas upozna. Zbog svega toga jako je važno pričati priče svojoj djeci i nuditi im svoje viđenje svijeta i problema u međuljudskim odnosima te mogućih rješenja. I sve to u jednoj blagosti i otvorenosti za naš trud da uistinu pokušamo proniknuti u svijet drugoga i razumjeti njegovo viđenje.

Iluzija lakih rješenja
Već ima skoro i deset godina, a sve s napredovanjem tehnologije, primijetila sam jedan novi trend kod mladih majki. Kada žele dijete uspavati, upale na mobitelu tzv. bijeli šum. Naime, kako na reklamama navode, taj zvuk značajno ubrzava mogućnost da dijete zaspi. San svake majke. Upališ mu zvuk, i mirna si. Dijete spava a da nisi nikakav napor u to uložio. I sama se sjećam na početku svoga majčinstva kako sam sumnjičavo gledala reklame na TV-u u kojima dijete stave u krevetić, ugase svjetlo, zatvore vrata i dijete spava. Budući da u mojoj situaciji slika uspavljivanja djeteta nije ni slično izgledala navedenom, pitala sam se što nije u redu. Naravno, nerealno bi bilo očekivati da se takvo što s TV-a u životu i događa, no nakon nekoga vremena kada se pojavio ovaj tzv. bijeli šum, već sam se počela pitati je li možda to „lako” rješenje o kojem sve mi majke sanjamo. Uspavljivanje na „klik”.
U čemu je kvaka? Komunikacija nije samo prenošenje određenoga sadržaja poruke, točnije poruka nije samo „suha” informacija. Poruka je sve: boja glasa, visina tona, pogled. Sada možemo samo zamisliti za koliko je toga oštećeno dijete u najranijoj dobi kada mu se upali tzv. bijeli šum za uspavljivanje. U majčinoj utrobi dijete je naviknuto na majčin glas. I ne samo na majčin, po rođenju prepoznaje i glas oca jer je po prirodi stvari upravo to zvuk koji je najčešće slušao uz majku. Koja radost i osjećaj sigurnosti kada po rođenju prepoznaje svoje okruženje. Upravo zbog toga majka i otac uspijevaju dijete posebno smiriti, utješiti. Nekada, naravno, to iziskuje puno žrtve, pogotovo kada je riječ o noćnim buđenjima. Plakanja bez kraja, nosanja djeteta po cijeloj kući. No, uz sve to ide i pjevušenje, pričanje djetetu. Dijete čuje glas, osjeti miris kože zbog držanja u naramku roditelja. To nijedan tzv. bijeli šum ne može zamijeniti. Ili može?
Što se događa kada „odgurnemo” svoje dijete, svoga bližnjega od sebe? Prirodno, druga strana ponovno nam se vraća i pokušava od nas dobiti ono što joj treba od nas: pažnju, ljubav, naše vrijeme. No, ako ga mi i dalje odgurujemo od sebe, sve rjeđe i rjeđe nam se vraća i u konačnici kao da „odustane” od nas, odustane od nade da se uz nas može usrećiti. Tada slijedi razdoblje potištenosti i tuge, no kako život ide dalje velika je vjerojatnost da će taj drugi kojega smo mi odgurali od sebe, najčešće da bismo zadržali neku svoju zonu komfora, ili konkretno jer nam je bilo mrsko žrtvovati se i sebi iskvariti da bismo drugom udovoljili, uz nekoga drugog pronaći ono što uz nas nije mogao.

Borba za bliskost
Kako to u praksi izgleda? Dijete koje je uspavljivano uz tzv. bijeli šum, kako odrasta neće na jednak način doživljavati majčin glas kao ono koje je majka uspavljivala pjevušeći mu i pričajući dok bi ga nosala u naručju. Osjećaj topline i utjehe u majčinu glasu izblijedi i u pubertetu takvo dijete će se radije uz slušalice i različite tzv. bijele šumove uspavljivati i smirivati nego što će potražiti razgovor s majkom i njezinu toplinu. Nije znanstveno potvrđeno, al’ moja klinička praksa mi je to potvrdila. Jednostavno, odnos bliskosti je nešto što se ne podrazumijeva. Za to se treba žrtvovati. Sebi iskvariti „sada”, za nešto značajno bolje i veće „sutra”. Na to vas nitko ne može natjerati. To je jednostavno stvar odluke koju svatko donosi za sebe.
Koliko samo brakova biva uništeno jer umjesto da razgovaraju, dijele sitne događaje iz dana, svoja iskustva, promišljanja… kada dođu kući umorni od posla, jedu i zagledaju se svatko u svoj mobitel i sati, dani, mjeseci pa čak i godine prođu u takvoj rutini bez razgovora. U kući tišina koja razdvaja. S vremenom, kako kažu moji klijenti na bračnom savjetovanju: „čovjek se ohladi”. Potisnu potrebu za bliskosti. Jednostavno, tako se čini „lakše”. Do kada? Do potpunoga raskola kada se više i ne poznaju i brak se pretvori u formalnu tehničko-administrativnu zajednicu. Tko što treba platiti i odraditi. Bez dijeljenja sebe i svoje duše.
Vratimo se pričanju, prepričavanju. Vratimo se dijeljenju sebe bez straha da ćemo time biti „oštećeni”. Sa svojim bliskim ljudima odvažimo se na avanturu svakodnevnoga upoznavanja. Kako sami sebe svaki dan upoznajemo i uvijek nešto novo otkrijemo, budimo otvoreni i znatiželjni i za upoznavanje drugoga kako bismo ga mogli bolje razumjeti. Ne dopustimo da mjesto našega glasa u srcima naše djece, naših voljenih preuzme ijedan tzv. bijeli šum, Instagram, Tik-Tok. Borimo se za vrijeme, za razgovore u tišini, bez TV-a, ili uz vatru zimi, ljeti pod zvijezdama. Borimo se za bliskost.

Objava U čemu je kvaka? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko nas je umorno od unutarnjih borbi u nakani promjene drugoga? Naravno, na prvu svi smo spremni reći kako vrlo dobro znamo da drugoga ne možemo mijenjati, no zar veliki dio života ne potrošimo upravo u toj nakani? Toliko životne energije potrošene uzalud. Toliko bismo plemenitih stvari s tom energijom mogli napraviti za sebe, za ljude oko sebe, no ode sve u borbu. Ode sve u borbu koja je i prije samoga početka osuđena na poraz. Rezultat tih kroničnih iscrpljenosti ide u dva smjera. Jedan je da obolimo, točnije, razvijemo psihosomatiku jer naš organizam nije konstruiran za stalno stanje borbe. A drugi smjer je da svojom stalnom toksičnosti otjeramo sve ljude oko sebe. Točnije, oni pobjegnu od nas, a mi se čudimo kada toga postanemo svjesni. Što im bi? Gdje su svi? Zar nisam samo najbolje govorio i želio za sviju nas? Evo nas, ponovno jedna spoznaja kako se često u narodu kaže: Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Samo, moje najbolje za nekoga i njegovo najbolje nisu isto. Taj previd često jako skupo platimo. Nekada čak i razvodom braka. Otuđenosti od dragih osoba što može trajati godinama. A vrijeme ne možemo natrag vratiti.

Suština problema

Borba u mijenjanju drugoga često može biti potkrijepljena iskustvima iz naše okoline kada vidimo da je netko uistinu „promijenioˮ nekoga. Žene koje su u braku često znaju komentirati neku od svojih poznanica i reći kako ga je „promijenilaˮ, „napravila čovjeka od njegaˮ i sl. To uistinu zvuči jako dobro i ohrabrujuća ideja za sve one okolo koji isto imaju ideju za to kakav bi njihov bračni drug trebao biti i kako bi se trebao ponašati. No, kada se bace u akciju da isto realiziraju kod sebe, nerijetko se susreću s velikim otporom svoga partnera koji je potpuno zadovoljan onim kakav je on sada i ne vidi u tome nikakav problem niti osjeća potrebu za promjenama. U tim situacijama bračni partner koji želi vidjeti promjenu kod svoga supružnika sada je prvo pred izazovom da ga uvjeri kako njemu to treba i kako će mu život biti puno ljepši kada se promjeni. Tijekom rada s bračnim partnerima jako mi je zanimljiv trenutak kada ih upitam jesu li zadovoljni svojim životom. Tada onaj partner koji je i inicirao dolazak na psihoterapiju preuzme riječ i pođe nabrajati što je to sve u njegovu životu što bi promijenio dok ovaj drugi sjedi mirno i gleda u njega. U tom trenutku ispliva suština problema. Nije riječ samo o nezadovoljstvu svojim bračnim partnerom, naime radi se o jednom generalnom nezadovoljstvu oko toga kako je osoba svoj život posložila. Bračni partner je tu samo jedna od „stvariˮ kojima je nezadovoljna.

Vratimo se na to kako ipak nekima uspijeva promijeniti drugoga. Prisjetimo se ljudi iz svoje blizine, privatnih, poslovnih odnosa. Sigurno ćemo svi moći navesti nekoliko primjera kako je netko „promijenioˮ nekoga. Bilo bi dobro i jako korisno znati kako je to uspio. Koja metoda dovodi do takvih rezultata. Što treba govoriti, kako se treba ponašati pa se dogodi „promjenaˮ. Ljudi znaju i pitati jedni druge, pogotovo supruge kada imaju ideju za promjenom ponašanja muža. Kopiramo tuđe modele, no rezultati idu često u suprotnom smjeru. Dođe do svađa i nemira, ljudi se počnu međusobno udaljavati. Naprimjer, jedna situacija koja je naočigled donijela rezultate bila je kada žena nije pričala s mužem tjedan dana jer je nakon nogometa uvečer došao kući oko dva sata ujutro pa se nakon tih tjedan dana on ispričao, pokajao i još to do sada nije ponovio. Njezina prijateljica je to isto primijenila na svoga muža i žali mi se kako već mjesec dana ne razgovaraju nakon što je ona odlučila s njim ne pričati jer je kasno došao kući. A, kako ona kaže, najgore u cijeloj toj priči je što je on sretan i zadovoljan. Druži se s prijateljima, s djecom normalno komunicira, samo kaže ona: „Meni ne prilazi i ne obraća mi se.ˮ Što reći? Nešto je u tom receptu očito pogrešno.

Stvarna promjena

Promjene nastaju iznutra. Dolaze iz ljudskoga razuma i srca. Promjena ne nastaje iz prijetnje, kazne. Promjena nastaje iz odluke da to kako sada živim i što konkretno radim želim kod sebe promijeniti. „Jaˮ želim. Bez te odluke sve drugo može biti samo prividna promjena. Doslovno. Drugi može reći: „Ma, odradit ću to samo da mi ne kuka, ne ljuti se, da ga ne moram poslije trpjeti.ˮ No, sam u tome ne vidi dublji smisao niti time nastaje dublja promjena. Već u nekoj sljedećoj situaciji, napravit će, ponovit će ono za što smo bili sigurni da „smo gaˮ promijenili.

Sjećam se kako mi je jedan klijent, u svojim pedesetim godinama, ispričao iskustvo iz svoga djetinjstva. Otac i majka su imali klimav brak u kojem je majka veliki dio energije ulagala u „dovođenje tate u redˮ. On i mlađa sestra tu su bili u drugom planu. Za sve njihove dječje nestašluke majka je uvijek imala istu metodu i govorila bi im kako se trebaju smiriti, boje učiti, bolje slušati i sve drugo što roditelji i inače govore jer ukoliko to ne budu radili „mama će im umrijetiˮ. U odrasloj dobi kada gleda na to razdoblje svoga života, govori s dosta tuge. Osjećaj krivnje i straha bio je stalno prisutan. Prijelomni trenutak je bio kada je u pubertetu, tada već kao sedamnaestogodišnjak, na njezina upozorenja o tome ako ne bude radio ono što mu ona kaže da će ona umrijeti, iz sebe izbacio krik onoga bespomoćnog djeteta i rekao: „Majko, umri!ˮ Na njegovu izrazu lica i dok to priča vidjelo se jedno rasterećenje. Naravno, tko bi poželio smrt svojoj majci – nitko, pa ni ovaj muškarac. To nije bila želja za smrću majke, već krik očajnika za prekidom emocionalnoga ucjenjivanja koje možda jedno vrijeme i uspijeva kontrolirati druge oko sebe, no dugoročno kida i ruši sve zdrave poveznice koje su temelj za obostrano uvažavanje i prepoznavanje potreba i drugoga. Zar nam je tako teško drugoga prihvatiti? Prigrliti ga takvim kakav je? Koliko muke imamo sa sobom u nastojanjima da drugoga mijenjamo. Koliko samo muke nanesemo drugima tijekom naših pokušaja da ga „učinimo boljimˮ. Naravno, postoje neke iznimne situacije kada ne smijemo tolerirati ponašanje svoga bližnjega, ili sebe, kao što su ovisnosti… ili bilo koji grijeh. No, iza toga se opet nalazi čovjek. Ona ljudska duša koja sigurno u sebi ima i dosta dobroga za ponuditi. Pronađimo nit dobrote u drugome i s njom se povežimo. Oboma će nam biti bolje. To je dobar početak promjene. Za oboje.

Objava Niti te mogu promijeniti, niti prihvatiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako hrabro!

O Charlieju sam se više počela zanimati, nažalost, tek nakon njegove smrti. Kada sam svoje iskustvo oduševljenja Charlievim utjecajem na mlade podijelila sa svojom djecom, koja su u tinejdžerskoj dobi, oni su rekli kako već znaju za njega i kako ga prate dugo. Kako divno iskorištene društvene mreže. Mreže bačene za „loviti” ljude za Boga. Kao Petar, ili u novije vrijeme, kao sv. Carlo Acutis. Čitajući knjigu majke sv. Karla sjećam se kako je na jednom mjestu napisala kako joj je Karlo rekao da će nakon njega doći mnogi mladi koji će svjedočiti za Isusa. Točno prepoznajem Charlieja Kirka u tim njezinim riječima. Kako hrabro. Izići ispred, „izložiti se” i stati uz Isusa, bez obzira na sve što slijedi nakon toga… pljuvanja, ponižavanja, udarci. Kako hrabro.

Mladi s kojima radim kao psihoterapeut navode kako se osjećaju sputani od straha što će obući, kako se ponašati ili što reći a da slučajno ne bude u odstupanju u odnosu na druge kako bi izbjegli neku moguću kritiku, negativan komentar ili slično. Potreba za „ugoditi” i „svidjeti seˮ drugima dominira. Često je toliko izražajna da ide i na štetu osobnoga razvoja te tako i na štetu duhovnoga razvoja. Sputavamo svoj duh, unutarnje poticanje o tome što bismo ili ne bismo trebali, a sve s ciljem da budemo prihvaćeni od drugih koje smo sami sebi zacrtali kao mjerilo osobne vrijednosti. Da budemo „odobreni” od onih drugih koje smo sebi stavili kao standard vrijednosti. Kako hrabro od Charlieja da je istupio i javno svjedočio o tome koga je sebi stavio kako standard. Isusa. Zašto smatram da je to jako hrabro? Jer vas i u našoj maloj državi Bosni i Hercegovini vrlo lako mogu snaći nevolje ukoliko istupite i javno izreknete svoje mišljenje o rodnoj ideologiji, o homoseksualnosti, o tome da ste stava kako ne podržavate promjenu spola kod mladih, o tome da ne podržavate abortus. Ma koliko netko smatra kako smo mi konzervativna država i kao i većina ljudi upravo misli kao su sve to neprihvatljive stvari, začudili biste se kada bi jedna javna osoba javno progovorila o tim temama. Kao da ih se bojimo dirati te ćemo vrlo lako pričati o klimatskim promjenama, zdravim stilovima života, ratu u Ukrajini, Gazi, no tko će progovoriti o hiperseksualizaciji djece kroz medije, o legalizaciji pobačaja? Naravno, jedno ne isključuje drugo. Sv. Carlo Acutis svjedočio je svoj bliski odnos s Isusom javno, a nekada to i nije bilo baš ugodno za njega. Kako hrabro! Tko će u Bosni i Hercegovini dati svoje svjedočanstvo za Isusove vrijednosti, javno? Kako goruće trebamo takvih svjedočanstava! Trebamo autentične ljude koji ne kalkuliraju sa življenjem svojih vrijednosti, bez obzira na moguće rizike kojima se izlažu. Gubitak prijatelja, „otpratit” će nas na društvenim mrežama, neće nas zvati više na seminare, kongrese, u televizijske i radijske emisije… I? Što smo time izgubili? Mogućnost da dobijemo aplauz jer ćemo govoriti stvari koje se od nas očekuju, a unutar sebe biti razdijeljeni između onoga što u dubini sebe osjećamo. I tako zarobljeni gušimo sve one talente koje osjećamo da nas iznutra tjeraju na promjenu, a neminovan slijed takvoga procesa je razvoj bolesti: depresija, anksioznost, panični napadaji ili još gore razvoj psihosomatike gdje će se sva ta unutarnja razdijeljenost manifestirati kroz neko od tjelesnih oboljenja.

Kako je hrabro biti autentičan. Biti ismijan. Biti odbačen. Biti marginaliziran. Kako je hrabro biti slobodan. Na dan kada je ubijen, 10. rujna, Charlie Kirk je nosio majicu na kojoj je pisalo sloboda. Koliko smo spremni uistinu boriti se za slobodu svoga duha, svojih misli? Koliko smo uopće svjesni toga čime smo se sve dali zarobiti? Zašto je sv. Franjo skinuo svu svoju odjeću sa sebe na trgu ispred biskupa i okupljenoga naroda i vratio ju ocu? Zbog slobode! Najtužnije je gledati ljude koji dolaze u redovima pod teretom zarobljenosti koje su sami sebi natovarili na ramena jer Isus nas je već oslobodio.

Budi svoj!

Dok radim sa svojim klijentima i slušam njihove životne priče, često mi pred oči dolazi slika osobe koja sjedi u zatvoreničkom odijelu na krevetu, tužna lica, izgubljena pogleda punoga beznađa i sve to u ćeliji sa širom otvorenim vratima. To je slika stanja psihe današnjega čovjeka. U glavi bitke vodi sa sobom, s drugima, sa sustavom, zarobljavajući se nizom očekivanja u koja smatra da se treba ukalupiti i koliko god da ispuni kriterija, nižu se novi i tako u nedogled i nikako doći do mira u duši. A, rješenje je tako jednostavno i očigledno. Budi svoj! Prepoznaj u sebi svoju misiju, prepoznaj u sebi ono za što je tebe Bog stvorio. Kaže meni jedan klijent: „Lako reć’, hajde napravi!” Test je dar. On će ti pomoći da vidiš gdje te Bog želi. Prijatelju, ako nisi dobar pjevač, vjeruj tu te Bog nije zamislio. No, ima ono nešto što ti ide dobro, e to je. Varka je u tome što ljudi misle kako svaki dan trebaju s poletom i oduševljenjem htjeti upravo nešto raditi pa bi onda tek mogli reći da su za to. Varka. Ni bračnoga druga kojega si sam sebi odabrao ne gledaš svaki dan s oduševljenjem. Moramo imati realna i prizemna očekivanja od sebe. Bit je u ustrajnosti. Strpljivost u svakodnevnici nam donosi najbolje rezultate. Unutar sebe se stalno trebamo odupirati težnji da „sagradimo sjenice na Taboru”. Moramo se odupirati ideji da živimo samo za „godišnji odmor” jer, život nam protječe u svakodnevnici samo „začinjen” nekim izletima ugoda i zabave. Svakodnevnica nam je najbolji test unutarnje posloženosti.

Može se!

Koliko je složeno biti autentičan i da nije nikada bez posljedica i osobno sam iskusila nakon što je udruga koju sam tada vodila, na natječaju između ostalih, dobila jedan projekt rada s mladima. Bili smo pozvani na sastanak gdje su nas donatori kratko upoznali s ciljevima projekta. Sve je uistinu bilo jako pozitivno i ohrabrujuće za mlade od edukacija o nenasilnoj komunikaciji do volontiranja u zajednici. No, kada je krenulo predstavljanje priručnika po kojem ćemo voditi radionice s mladima, već na prvim stranicama je kao cilj postavljeno pojašnjavanje mladima u školama kako je rod fluidan te kako ih se treba poticati da preispitaju svoju „rodnu” i „seksualnu” pripadnost. Sama zatečena istim, te znajući kako je to u suprotnosti sa svim znanstvenim spoznajama moje struke koja izričito nalaže jasnoću vezano za spolnu identifikaciju mladima koji prolaze kroz prirodno stanje krize identiteta, postavila sam nekoliko dilema vezano za provedbu navedenoga projekta. Donatori iz BiH su rekli kako će mi se o dilemama očitovati na mail nakon što se konzultiraju s donatorima iz jedne UN-ove organizacije. Naravno, što mi je nekako bilo i za očekivati, mail koji sam uskoro dobila bio je zahvala na sudjelovanju uz eliminiranje iz projekta jer „stavovi koje sam pokazala na sastanku nisu u skladu sa stavovima koje UN donator zastupa”. Budući da je u ovom slučaju riječ bila o nevladinoj udruzi a moje radno mjesto je u drugoj organizaciji, pitam se bi li u slučaju javnoga dovođenja u pitanje ovakvih ili sličnih stavova i u državnim institucijama dobili otkaz. Nisam sigurna da ne bi. Jer, kao što moji klijenti život potroše na udovoljavanje drugima, odstupajući od sebe, da bi bili „prihvaćeni” i „odobreni”, isto tako i institucije i države, da bi bile „prihvaćene” i „odobrene” nerijetko odstupaju od sebe i svoje autentičnosti, svojih temeljnih vrijednosti. Još kad je u pitanju novčana nagrada za to, ludost ide do besmisla. Tako se normalno proglašava „nenormalnim”, i nenormalno „normalnim” i to bez ikakvih posebnih znanstvenih istraživanja, dokaza, argumenata. Dovoljno je da se grupa samoprozvanih stručnjaka, kao što je bilo riječ s nevladinom udrugom Američka psihijatrijska udruga, okupi i jednostavnim „glasanjem” odluči da se, od dana kad su oni podigli ruke za to, homoseksualnost izbaci iz dijagnostičkoga priručnika psihijatrijskih poremećaja i proglasi normalnim, prihvatljivim stanjem na koje treba djecu poticati. Apsurdnost vremena u kojem mi živimo. No, budući da je povijest učiteljica života, sve to je u povijesti već puno puta viđeno. Kako ljudi sporo uče, vrte se ukrug. Kako je hrabro izići iz toga kruga i dati javno i autentično svjedočanstvo. Charlie Kirk je, na svim svojim gostovanjima i obraćanjima, mlade uvijek usmjeravao na Isusa, ne na sebe. Kako kaže i sv. Carlo Acutis: „Non io, ma Dio” – „Ne ja, nego Bog”.

Primjere iz današnjega vremena imamo, hrabri budimo, može se autentično živjeti svoje zdrave moralne vrijednosti. Primjer sv. Franje stoljećima pali plamen u srcima mladih, tu su sveci našega vremena da nas ohrabre da autentično živimo svaki dan svjedočeći vrijednosti koje nosimo u svom mentalnom sustavu. Samo hrabro, može se!

Objava Sloboda traži hrabrost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nedostaje usredotočenost u trenutak. Nakon jednoga iskustva već se olako trči za drugim, trećim i tako u neki krug, vrtlog praznine. Stoga nije ni čudo da se umjetnošću počinje nazivati i niz besmislenih apsurda. Dovoljno se sjetiti banane zalijepljene za prazno slikarsko platno. No, ono što je zanimljivo iz psihološkoga kuta ovdje promatrati jest narativ „tko u tome ne vidi umjetnost, taj je primitivan, neobrazovan i sl.”. Težnja čovjeka da pripada grupi, da bude prihvaćen je ono što će gotovo uvijek u njegovu srcu nadvladati razum. S jedne strane ima nešto u sebi što se zove „zdrava logika stvari”, a s druge strane ima nešto što mu društvo predstavlja kao „normalno, moderno, poželjno” i sl. Nažalost, nerijetko se u tome krije i smicalica te u htijenju da bude dio grupe, bira društveno prihvaćena ponašanja te zagušuje u sebi glas zdravoga razuma. Računica je jasna: što će mi zdrav razum ako ostanem sam, ako me izoliraju, proglase manje vrijednim. Lakše mu se čini na trenutak malo zažmiriti na ono što smatra ispravnim. No, što kada to postane učestalo? I, kada podvući granicu ispod koje se ne ide?

Glumljenje života

Svjedoci smo mnogih nesretnih i žena i muškaraca koji su u želji da se „ukalupe” u društveno očekivane slike fizičkoga izgleda na svome tijelu napravili mnoge preinake, a nakon niza operacija, natrag nema. Ni najbliži članovi obitelji ih više ne prepoznaju. Time gube i dio osobnoga identiteta. Gube svoje „ja” u nastojanju da se uokvire u „ja” koje percipiraju da drugi od njih očekuju. Gubitak nije, nažalost, samo na planu tijela, još je veći na psihološkom planu. Javlja se osjećaj da „nikad nije dosta” preinaka, nadopuna i sl. Javio mi se estetski kirurg i potužio se kako sve češće ima probleme s klijentima kada ih odbije u njihovoj nakani da im napravi još jednu izmjenu na tijelu, a već su ih dosta kod sebe napravili. Kroz razgovor smo došli do otvaranja niza pitanja o tome što se uopće „liječi” u primjeni estetske kirurgije pri korekciji lica, nosa, podizanju obrva, kapaka… i niza drugih zahvata koji imaju za cilj sve samo ne zdravlje pacijenta.

Jesmo li već odavno izgubili granicu zdravoga razuma i ima li nade za nas da siđemo sa „scene” glumljenja života u svoj obični, svakodnevni život u kojem su kamere pogašene i odvija se stvarnost? Otkud nam uvjerenje da uvijek moramo na slikama izgledati nasmiješeni, sretni, a kad iste osobe pogledamo u njihovu realnom životu nerijetko vidimo raskorak. Nedavno mi je jedna klijentica koja ima oko šezdeset godina pokazala fotografiju svojih roditelja s vjenčanja. Majka joj je bila divna, krhka mlada djevojka koja se smije na slici dok je otac bio nešto vidno stariji s oštrim i ozbiljnim crtama lica. Obje smo to prokomentirale kroz smijeh kako njezin otac na toj slici izgleda kao prisiljen na brak. No, istina je da je tada profesionalni fotograf svima govorio kako trebaju biti ozbiljni na slikama i da se suzdrže od smijeha. Danas je glavna uputa „nasmiješi se”. Zar će to biti jedini trenuci smijeha u našim životima? Smijeh na sceni. Smijeh dok su u nas reflektori upaljeni. No, kad se svjetla ugase i vratimo se u svoju rutinu, što smo tu izgradili? Je li moguće da živimo samo za kratke trenutke glume svoga „idealnog” života pred drugima? Jesmo li svoj život pretvorili u onu bananu s platna za koju svi jasno znamo da je čista ludost bez premca? Da bismo živjeli svoju autentičnost, ono svoje pravo „ja”, prvo moramo uopće poznavati sebe. To nije lak posao. Svakoga znamo, vjerujemo tako, iz društvenih mreža, priča po kavama, no poznajem li sebe?

Važnost samouvida

U psihoterapiji je samoprocjena prvi korak u procesu mentalne stabilizacije ličnosti. No, i najteži. Ljudi sve manje imaju samouvid. Ne razmišljaju o svojim postupcima. Ne ostavljaju si vremena u danu za samouviod, analizu sebe, svoga dana, što sam napravio dobro i što bih mogao promijeniti. To vrijeme je uglavnom prirodno u fazi predspavanja kada nam u mozgu lagano počinju rasti alpha valovi koji inače služe za porast mentalne opuštenosti te su, psihološki rečeno, oni vrata u podsvijest. Tada smo otvoreniji da bez filtera stavimo ispred sebe situacije koje smo u danu prošli, ljude koje smo susreli. Zbog otvorenih vrata našoj podsvijesti, u tim trenucima smo značajno skloniji reći i istinu, reći i ono što u stanju pune budnosti, kada su nam filteri svijesti na razini zadatka, nikada ne bismo rekli. Kao psihoterapeut uvijek govorim roditeljima kako je to upravo najbolje vrijeme za razgovor s djecom o nekim postupcima koje su radili tijekom dana. U krevetu, pred spavanje. S jedne strane su vam djeca tada spremna značajno više stvari ispričati, a s druge strane sve što vi u tim trenucima djeci govorite daleko više ostaje pohranjeno u njihovoj svijesti i ima jači utjecaj na njih. No, odrasli tada često uzimaju mobitel u ruke umjesto da to vrijeme koriste za samoprocjenu. Na taj način i ono malo šanse da se sa sobom susretnu u izgradnji osobnosti, uništavaju nizom, za njih potpuno nepotrebnih, slika, zvukova, informacija o tuđim životima. U tim trenucima sve to ulazi u njihovu podsvijest te tijekom života u budnosti postaje input koji ih pokreće u određenim ponašanjima i modelira donošenje odluka o oblikovanju života. Tako da nije ni čudo što se sve češće susrećem s ljudima od pedeset, šezdeset godina koji znaju reći: ovo uopće nije onaj život koji sam ja želio živjeti.

Za sreću u životu nužna je budnost i usredotočenost. Nužno je sići sa scene, maknuti se od reflektora i očekivanih šablona života, izgleda i sl. u koje nas sadašnje društvo agresivno pokušava zarobiti. Za zdravlje čovjekove psihe nužna je svijest o nutarnjoj slobodi duha i njega samouvida u svoje postupke. Nužno je vrijeme za sebe. Vrijeme za samoću. Vrijeme za osobnu izgradnju. U protivnom, pretvorimo se u razvaline duha s prazninom koju uzalud pokušavamo zatrpati samoprozvanim trendovima ovoga vremena. Budni budimo. Usredotočimo se na svoju svakodnevnicu. Tu imamo sve. Da bismo to vidjeli, pogasimo ekrane.

Objava Život na sceni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Često čujem od svojih klijenata kako za nekoga kažu da je „toksičan”. Kad ih upitam što bi im to značilo, kažu kako se jednostavno uz takve osobe osjećaju neugodno, napeto. Jesmo li i mi takve osobe? Jesmo li toksični? Donosimo li u svoje okruženje mir, radost ili napetost i nemir?

Tijekom petogodišnje psihoterapijske edukacije koju sam prolazila često smo znali spominjati kako jedino čovjek koristi potrebu za moći radi čiste moći. Životinje koriste svoju moć kako bi došle do skloništa, hrane, partnera. No, prisjetimo se toliko slučajeva u kojima čovjek koristi svoju moć isključivo da bi pokazao „nadmoć” nad drugim a da nijednu drugu korist nema od toga. Ta, nazovimo je, čista moć, ne preza ni pred ljubavlju, ni pred očuvanjem dobrih odnosa s bližnjima koji čovjeka okružuju. Onaj tko moć koristi na takav način u konačnici i sam od nje strada. Prije negoli on strada od nje, mnogo patnje nanese i drugima. Takvih osoba ne treba biti puno, dovoljno jedan u radnoj organizaciji, obitelji, selu, nekolicina u gradu, zajednici u kojoj živimo i „toksičnost” će svi osjetiti. Problem postaje još kompleksniji kada se u analizi ličnosti potvrdi kako se upravo takvi često rado odlučuju i za vodeće funkcije jer to opet nosi djelić one iste potrebe, a to je moć.

Intenzitet potrebe za moći

Važno je napomenuti kako potreba za moći sama po sebi ne podrazumijeva nikakvo „zlo” ni toksičnost. Ključno je to kojim svojim ponašanjima izabiremo tu potrebu kod sebe zadovoljiti. Možemo se odlučiti zadovoljiti je toksičnim ponašanjem kao npr. Hitler osobnim iživljavanjem nad drugima ili istu tu potrebu možemo zadovoljiti npr. pomaganjem ljudima kojima nitko ne pomaže kao što je to radila sveta majka Terezija. Ovi drastični primjeri nam pokazuju što znači imati veliku potrebu za moći te koliko je na nama da izaberemo kojim svojim ponašanjima ćemo tu potrebu zadovoljiti. Štoviše, s konkretnim intenzitetom potreba se rađamo. Možemo to predstaviti kao svojevrsni DNK naših psiholoških potreba. Tako se netko rodi s intenzitetom potrebe za moći, npr. 10 %, dok se netko drugi rodi s jako velikim intenzitetom potrebe za moći od npr. 90 %. Sam intenzitet potrebe nije nešto što pojedinac bira, no ključno je dakle koja ponašanja mi izabiremo da bismo taj svoj intenzitet potrebe zadovoljili. Izbor našega ponašanja se uveliko reflektira na sve ljude s kojima smo okruženi, a možda i šire ako uzmemo u obzir snagu medija kojima se informacija može prenijeti. Tako je i plodonosni život ranije spomenute Majke Terezije došao do mnogih kao informacija o tome kojim ponašanjima možemo svoje srce napuniti „moći”. Zahvaljujući njezinu primjeru siromašnoga života uz ljude bez ikakve materijalne sigurnosti mnoge su se djevojke, uključivši se u red njezinih časnih sestara, počele osjećati „moćno”. Moćne za pomoći slabima, starijima, djeci i svima koji su odbačeni i koji nikome nisu bili važni.

Moć se u njihovu slučaju može vidjeti i u odricanju od bilo kakve navezanosti na materijalno. Mogli bismo reći, mogu bez ičega. Odmah mi kroz glavu prolaze patnje mojih mnogih klijenata nastale upravo iz navezanosti kada ostanu bez nečega (radnoga mjesta, kuće, ili čak statusa, odnosno „fotelje”). Svjedok sam koliko samo patnje može navesti iz ove navezanosti. Tu navezanost, a posljedično i patnju, zapravo stvaramo sami sebi. Jer, sama logika stvari nam govori: „da nisam navezan ne bih niti patio za gubitkom”, odnosno „što sam navezaniji to i više patim”. Zato valja promatrati primjer života sestara Majke Terezije – „slobodne” i sretne.

Unutarnje preslagivanje

Naravno, za takvo unutarnje preslagivanje treba puno emocionalne zrelosti i zdrava duhovnost. A današnji odrasli ljudi, što možemo zaključiti po ponašanjima, niti su emocionalno zreli niti imaju zdravu duhovnost. Iz toga izravno dolazi i plod nasilja i toksičnosti. Zbog takvih iskustava u životnoj sredini ideja života iz snova u slici „brda s dvije ovce” postaje sve primamljivija. Tako da se ista ponuda već može naći i u turističkim vodičima kao paket: tri dana u prirodi s aktivnostima čuvanja ovaca, mužnje, kuhanja domaćih jela i noćenja u planinskim kolibama. Jedan klijent mi je rekao kako je i sam pokušao rezervirati termin, no već je bilo popunjeno. Od bijega od života na selu i trčanja za „karijerama”, kako nam ju zapad predstavlja, do punoga bookinga za čuvanje ovaca. Sve u tako kratkom povijenom roku. To nam govori kako u svima nama postoji ona iskonska potreba za mirom i suživotom s prirodom.

 Navezani, al’ nepovezani. Kod svakoga tko za ostvarivanje svoje (nad)moći bira tražiti slabosti kod drugih da bi ističući te slabosti došao do svoga osjećaja moći, umjesto da im pomogne kao u slučaju Majke Terezije, tu mira nema. I uistinu, kako i moji klijenti kažu, u takvim slučajevima na vidjelo iziđe sve nezadovoljstvo iz te osobe, sav jad, sva toksičnost.

Pri susretu s takvim ljudima mozak nam javlja ono staro pravilo: bježi ili se bori. Jedni će ostati boriti se pa će, iscrpljeni od te ludosti da dokažu pravdu i istinu, nerijetko i oboljeti, dok drugi bježe ili po stranim zemljama ili, kako vidimo novi trend, u prirodu po selima. Važno je znati razlučiti: što je do mene, što mogu promijeniti, a što je to čim ja ne upravljam i ne ovisi o meni. Biti ugodan čovjek, čovjek moćan za činiti dobro, čovjek mira, to uvijek možemo izabrati i o tome isključivo mi odlučujemo. U nekim okolnostima života to može biti jako izazovno, no uvijek moguće.

Objava Nemir duše, unutarnji ratovi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sloboda i odgovornost

Kroz psihoterapijski razgovor jedna mlada majka iznosi mi problem s kojim se susreće u svojoj obitelji. Naime, navodi kako kada treba donijeti neku odluku, običnu svakodnevnu, kao kamo će ići s obitelji, što će raditi, pa čak i jesti za obrok i upita svoga supruga o tome što on želi, on ne odgovara na njezin upit, nego se istoga trena obraća djeci i postavlja im isto to pitanje. Njezina frustracija nastaje kada percipira kako suprug odgovornost odluke prebacuje na djecu umjesto da, u skladu s njezinim očekivanjima i slikom muškarca kakvu ona ima u glavi, sam donese odluku i jasno izabere što i kako će raditi obitelj. U takvom jednostavnom primjeru može se nazirati i ono što se danas često spominje kao „kriza muževnosti”. Potreban je lider, kako u društvu tako i unutar obitelji. Netko tko će u određenom trenutku znati/htjeti jasno presjeći i reći tu je granica dalje se ne ide i okrenuti kormilo u smjeru za koji on drži da je najbolji. No, istina je da toga sve više nedostaje. Moja klijentica s tim je i više nego nezadovoljna jer osjeća kako joj kao ženi u određenim trenucima treba čvrsta ruka za vođenje cijele obitelji, no umjesto pravca što i kamo dalje, suprug je vraća na krug pregovaranja s djecom. Kapacitet ljudi za donošenje bilo kakvih odluka je usklađen sa znanjem, iskustvom i inteligencijom. Iako imamo jako pametne djece, ne smijemo zaboraviti kako su to ipak samo još „djeca” i da im nedostaje i znanja i iskustva te da je prebacivanje odgovornosti na njih za donošenje nekih važnijih odluka, neprimjereno. Dogovor i odluka što će obitelj jesti, kad i kamo će ići na odmor je naravno potpuno banalna stvar, no presjek je slike obiteljske harmonije donošenja odluka i za važnije stvari. Majka pita mišljenje (smjer) supruga, on isto to pita djecu i onda djeca donose odluke kojima se roditelji prilagođavaju. Jasno je kako psihološki gledano dijete treba uvažavati, saslušati njegovo mišljenje i sl., no još je važnije djetetu poslati jasnu poruku o hijerarhiji u obitelji kako bi kada svlada obrasce funkcioniranja svoje male obitelji bilo spremnije za funkcioniranje u društvu. Ako dijete nema naučene obrasce poštovanja hijerarhije i autoriteta unutar svoje obitelji, kako odrasta, sve se teže snalazi i u društvenom poretku. Često mi se ljudi koji su u radnom odnosu više od dvadeset godina žale kako mladi, oni koji tek počinju s radom, nikoga ne uvažavaju, odmah se osjećaju u svemu ravnopravnima i kako već vjeruju da sve znaju a da ne pitaju ni za kakav stručni savjet. „Sve dolazi iz kuće” slogan i ovdje se pokazuje istinit. To su zasigurno djeca iz obitelji u kojoj im je od malih nogu dano na važnosti i njihove potrebe su stavljene ispred potreba i oca i majke te s tim iskustvom koračaju dalje kroz život. Tako nije nimalo bezazleno žaljenje moje klijentice na postupke njezina supruga. Iznimno je važno djeci dati mogućnost izbora vezano za stvari koje se tiču isključivo njih kao što su, koje želiš tenisice da ti kupimo ili želiš li ići na rođendan prijatelju koji te je zvao i sl., no i u tim izborima jasan okvir mora biti koji roditelj kao autoritet postavlja. Tako i pri izboru kupnje tenisica mora biti limit u cijeni i jasan okvir unutar kojega dijete donosi izbor. Istraživanja su pokazala kako djeca koja odrastaju unutar jasnih okvira koje roditelj kao autoritet postavlja, poslije odrastaju u zdrave i emocionalno stabilne osobe, dok se djeca koja su bez ikakvih okvira „prepuštena” svoj slobodi bez granica, u kasnijoj dobi osjećaju nesigurna i često su emocionalno nestabilna. To je najbolji pokazatelj kao su pravila i zakonitosti ponašanja koje autoritet određuje od djetinjstva najbolji saveznici za mentalno zdravlje pojedinca. Zaključno, banalne stvari, sitnice koje se tiču samo djece, naravno da ćemo djecu propitati što oni žele i koji je njihov izbor, no za sve drugo što utječe na cijelu obitelj ključnu odluku donose roditelji.

Navedeni primjer nam ocrtava kako u svakodnevici obiteljskoga života izgleda „bijeg” od donošenja odluka i izbora. A što je sa situacijama kada nam o određenom izboru može ovisiti i život. Na koga tada da prebacimo odgovornost i koga da pitamo? Slobodu imamo. Odrasle smo osobe. Na nama je da odlučimo. I, onaj ključni dio, da snosimo odgovornost za odluku.

Ne znati nego napraviti

Svijest o slobodi, pravoj unutarnjoj slobodi, nužna je da bismo je mogli ispravno i koristiti. Ako sebi ne osvijestimo da imamo mogućnost izbora, lako možemo upasti u kolotečinu „moranja” gdje možemo raditi divne stvari, ići na divna mjesta, biti s divnim ljudima, no s onim teretom kako sve to „moramo” psihološki nas drži u grču i postajemo zatočenici vlastitoga razumijevanja pojma slobode izbora. Ostaje nam tada jedan gorak okus neke težine i kao sve „jedva čekamo” da prođe da, kao i to smo odradili. I, što je iza? Opet neko drugo moranje i u tome i život potrošimo. Treba li nam se uistinu dogoditi neka velika stvar, neki veliki šok u životu da sebi osvijestimo kako je „do nas” puno toga i kako uvijek imamo izbor. Divan poticaj i primjer za to je Diva Grabovčeva. Žena od izbora. Posljedica izbora u njezinu slučaju je smrt. No, to je posljedica izbora koji ona svjesno donosi između onoga što joj se u tom trenutku nudilo. Donijeti odluku nije lako. Kroz razgovore sa svojim klijentima uvijek se čudim kako ne uočavaju da je i nedonošenje odluke također izbor i da i takav izbor ima svoje posljedice. Jednostavno, od slobode izbora ne možemo pobjeći. Niti prebacivanjem odluke na djecu, niti žaljenjem na sustav koji, kako moji klijenti često navode „melje”. Kažu „melje” nas sustav, mi tu niša ne možemo, uništi nam obitelj, u braku smo se udaljili, roditelje zanemarili. Pitam se što bi im rekla Diva Grabovčeva na to. Općenito gledano kroz psihoterapijske razgovore s ljudima bilo po pitanju njihova braka, djece ili njih sami, jako nedostaje iskra borbenosti. Nedostaje ona iskara za izložiti sebe na vjetrometinu za nešto „više”. Izići iz zone komfora, iz one kolotečine „moranja” i potegnuti iz baze kapaciteta za baciti se u vatru za neke ciljeve koji nadilaze svakodnevnu rutinu. Nije lako, no bez takvih trenutaka u svom životu ne možemo ni iskusiti pravu radost življenja ni ljepotu slobode. Ostajemo zatočenici divljenja drugima koji svoju slobodu osvijeste i donose odluke koje mogu imati i jako teške posljedice dok u svojoj realnosti nemamo hrabrosti isto to zaživjeti. To je kao primjer jedne moje druge klijentice koja je željela smršavjeti i uplatila je sebi program za treninge putem mobitela na aplikaciji te redovito pratila treninge. Bila je jako zadovoljna trenericom, grupa joj se jako svidjela. Mjeseci su prolazili, ona je iz mjeseca u mjesec iznova uplaćivala program, no rezultata mršavljenja nije bilo. Ona je treninge gledala, no ne i trenirala. Nije samo dovoljno znati što trebam napraviti da mi u životu bude bolje, da budem sretniji, ispunjeniji, autentičniji, sa sobom zadovoljniji. Ključno je to i napraviti. Nije lako, ali je ključno. Bez toga nema ni rezultata. Možemo se diviti brojnim zvijezdama, svecima, no ako i sami za svoj život ne donesemo izbore za koje osjećamo da nas vode u „slobodu”, sve je uzalud. Ostajemo u svojoj kolotečini prividne bespomoćnosti sa zamagljivanjem svijesti ponavljanjem tisuće „moranja”.

Jedino što ljudsko ostaje nedohvatljivo zlu jest sloboda. Kada to sebi osvijestimo nizašto je nećemo dati. Ne podcjenjujmo slobodu svojih izbora. Život možemo usporediti s vožnjom po brzoj cesti. Cesta jest široka, ima mjesta i za druge pored nas, no brzo se vozi. Jasan je pravac kuda treba ići, no povremeno postoje i izlazi na koje treba izići. Dovoljno jednom, dvaput da ne donesemo pravi izbor, ne skrenemo u smjeru cilja kamo želimo stići i već smo se podobrano udaljili od onoga čemu težimo. Vozimo dalje, vrijeme prolazi, i cilj nam sve više postaje dalji i nedohvatljiviji. Stanimo, resetirajmo smjer kojim idemo, usporedimo ga s ciljem na koji želimo stići i donesimo ispravan izbor.

Objava Izbor kao nagrada ili kazna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.