Ima jedna temeljna istina naše svete vjere, koju svi mi znamo, ali većina vjernika je rijetko je uzima u obzir, a posebno oni koji se teško mogu nazvati vjernicima. To je istina da je naš Bog jedan jedini Bog i da nema drugog – i da je taj Bog Gospodar, Stvoritelj i Otac svih naroda.
Često se ponašamo kao da je Bog samo naš Bog, te kao da drugi imaju nekog drugog boga: muslimani svog Alaha, budisti, hindusi i drugi pogani svoja božanstva itd. Ali ne, nema drugog Boga, osim jedinog istinskog Boga u kojeg mi vjerujemo. Naš Bog je također Bog muslimana i Bog budista, hindusa i svih pogana – iako ga oni ne prepoznaju kao svog Boga.
Današnje prvo čitanje govori nam o tome (Iz 45, 1. 4-6). Kad je izraelski narod pao u babilonsko ropstvo, Izraelci su shvatili da ih je Bog kaznio za njihove grijehe i dopustio poganima da njima vladaju. Ali kad je Bog doveo Babilon pod vlast Perzije i kada je Kir, kralj Perzije, dao Izraelcima dopuštenje da se vrate u svoju domovinu i obnove Salomonov hram u čast svog Boga – shvatili su da Bog Izraela nije samo njihov Bog, već i Bog Babilonaca i Perzijanaca. Shvatili su da je sam Bog dao vlast Kiru, iako Kir to nije znao, kako bi ispunio svoje obećanje da će nakon 70 godina ropstva vratiti svoj narod u domovinu.
Zbog toga nas Psalam 96 potiče: „Nek se govori među poganima: ‘Gospodin kraljuje, narodima pravedno upravlja!’„ – kako bi cijeli svijet znao da sam Bog upravlja povijesnim događajima, bez obzira na to koliko su narodi svjesni da Bog sve drži u svojim rukama.
Na prvi pogled, čini se da ovo nema veze s današnjim Evanđeljem (Mt 22, 15-21), u kojem nam Isus kaže: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje!“ – Ali ova čitanja imaju duboku vezu.
Čak i u Kristovo vrijeme, kao i u naše vrijeme, bilo je mnogo ljudi koji su mislili da nije grijeh krasti od države, ne plaćati poreze, oštetiti državu, sabotirati rad, uništiti njezine planove. Ili danas: ne plaćati poreze, struju, vodu, grijanje itd. – kad bi to bilo moguće. Ali ne! Takvo se ponašanje Bogu ne sviđa. Takvo ponašanje pokazuje da nismo ozbiljno shvatili Boga, niti njegove zapovijedi.
Doista, većina takvih ljudi nikada ne bi krala od Crkve – iako neki kradu i od Crkve: ne plaćaju godišnje doprinose, ne plaćaju čišćenje grobalja, ne sudjeluju u izgradnji ili održavanju crkve ili pokušavaju što lakše proći nekažnjeno. Takvi ljudi neće krasti ni od privatne osobe, pogotovo ne od siromašnih, iako se i to događa. Čuvaju se takvih grijeha, jer su svjesni da ih Bog vidi i da će Bog kazniti njihov grijeh, posebno ako ga počine protiv Crkve ili protiv siromašnih.
Ali istovremeno, takvi „dobri“ vjernici – bez grižnje savjesti krast će od države, uništavat će državnu imovinu, varat će (po mogućnosti) državne službenike, lagat će, ići će na bolovanje, iako nisu bolesni, ići će u mirovinu bez ispunjavanja uvjeta, činit će sve vrste prijevara. – Zašto? – Zato što ne vjeruju da je njihov Bog i Bog države u kojoj žive, da se Bog brine i za strance, i za one koji ne poznaju pravoga Boga, pa i za one koji ne vjeruju u Boga.
Takvo ponašanje nekih vjernika pokazuje da oni ne vjeruju u pravoga Boga, koji je Bog svih, Stvoritelj svih, Otac svih, koji voli svu svoju djecu podjednako, bez obzira na to koliko ga oni poznaju i vole.
Vi svi znate da svaki dobar roditelj vodi svoju djecu čak i na udaljena mjesta – k stričevima, tetama, kumovima, prijateljima – kako bi ih djeca mogla upoznati i upoznati se i s njima i njihovom djecom, kako ih ne bi zaboravila, kako bi ih znala poštovati i voljeti kao svoje najbliže rođake, kako ih ne bi tretirala kao strance. Isto tako i nas Bog šalje među ljude različitih religija i svjetonazora – da im pokažemo da imamo samo jednog zajedničkog Boga, jednog pravog Boga, jednog nebeskog Oca, koji je i naš i njihov Otac; i naš i njihov Bog; i naš i njihov Stvoritelj.
Šalje nas da svjedočimo da naš Bog upravlja cijelom poviješću čovječanstva i da nijedan čovjek nema spasenja i vječne sreće, osim ako vjeruje u toga pravog Boga, ako se na njega oslanja i ako vjeruje u Isusa Krista, njegova Sina, Otkupitelja svih. Jer nema drugoga imena pod nebom, po kojem bismo se mogli spasiti, osim svetoga imena Isusa Krista Gospodina.
To je naša misija ovdje i diljem svijeta.
Isus Krist je rekao: Dajte caru carevo, a Bogu Božje! – Ali što je to Božje?
Bogu pripada sve: i tijelo i duša; i sadašnjost i budućnost. Ne samo molitva, nego i rad. Ne samo nedjelja, nego i svaki dan i svaka noć, svaki sat i svaka sekunda života. Cijeli čovjek, u svakom trenutku života, pripada Bogu. – Dajte dakle Bogu ono što je Božje!
U drugom čitanju (1 Sol 1, 1-5) apostol Pavao zahvaljuje Bogu za vjeru Solunjana, za njihovu nesebičnu ljubav i za njihovu postojanu nadu u Isusa Krista. Dao Bog da i svi naši mili i dragi mognu zahvaljivati Bogu za našu vjeru, nadu i ljubav, koju im svjedočimo svojim životima i djelima! Amen.
