Svetom Franji Asiškom čuti Božji glas bilo je dovoljno. Zabilježeno je da ga je čuo u počecima svojih traženja i potkraj svojih ovozemnih dana. Kada je Franjo, još zbunjen i nesiguran, upitao: „Gospodine, što hoćeš da činim?”, čuo je Božji poticaj da odustane od namjere da postane vitez i da se vrati u svoj zavičaj. A kada se vratio, Gospodin mu je u crkvi svetoga Damjana progovorio s križa: „Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sva ruši!” I on je krenuo, uporno išao kroz sve životne izazove ne sumnjajući. Nimalo ne oklijevajući.
Kada se potkraj svojih dana, tjelesno gotovo skršen, a duhovno iscrpljen, pitao je li tijekom vremena koje mu je darovano, učinio što je Gospodin od njega tražio ili je svoj život promašio, čuo je Božji glas koji ga je ohrabrio, ulio mu sigurnost, pročistio misli. I on je znao što je oduvijek htio znati, što se tijekom čitava života trudio biti: znao je da je Božji – i u vremenu i u vječnosti.
Franjo je čuo Božje obećanje. Obećanje zajedništva s njim. Obećanje da će uvijek biti s njim. Razgovijetno ga je čuo. Franji je bilo neupitno da je to bio Božji glas. Taj glas njemu je postao pouzdana svjetiljka. Svjetiljka koja ne trne. Svjetiljka koja prebiva, diše u dubinama njegova bića. I to mu je bilo dovoljno za sve što će slijediti. I – prije toga – opravdanje i potvrda za sve što je bilo.
Čuti Božji glas! I odazvati mu se! U tome je sve. Biti pozoran na njega. Biti pozoran i u običnostima i u osobitostima života. Pozoran bez napetosti. Bez grča. Svoju pozornost prožeti raspoloživošću i povjerenjem. Sići duboko, duboko u svoju radost, u svoju patnju, ondje gdje ćeš čuti Božji glas. Zateći Božju svjetiljku. Svjetiljku koju nikakve sjene ne mogu nadjačati. Svjetiljku koju tmine ne mogu umoriti, navesti ju da odustane. Živjeti s tom svjetiljkom. Njome osvjetljavati svoje korake. Životne putove. Poslužiti se njome – i služiti joj. Samo po tome je moguće istinski živjeti.
Kad do tvoga srca dopre Božji glas, sve se mijenja. Mijenja, ako ga udomiš u svome srcu. Ako ga pamtiš čitavim bićem. I ako on postane mjera tvojih koraka.
Možeš sve izgubiti, ali ako očuvaš Božji glas u sebi, to te neće slomiti. Jednako tako, možeš sve što posjeduješ sačuvati, ali zametneš li Božji glas tko za gdje, tko zna zbog čega, uzalud ti je to sve.
Božji glas najčvršće je uporište, najpouzdanije polazište. U njemu, po njemu jesi. Blago tebi ako ne tražiš nikakvu sigurnost mimo toga. Blago tebi ako ti je to dovoljno!
