Krenulo je. Počeli smo!
Ovih dana u Mwakapanduli gledam prizor koji sam dugo nosio u srcu i zamišljao u molitvi: veliki rovovi u afričkoj zemlji, radnici koji kopaju, djeca koja stoje sa strane i znatiželjno promatraju što se događa. Temelji za našu buduću osnovnu školu već su iskopani. Pedeset i jedan metar dužine. Dvanaest metara širine. Toliko trenutno iznosi nada jedne male afričke zajednice.
Nekome su to samo brojke. Nama ovdje to znači nešto puno više. To znači da će djeca koja danas sjede na zemlji i pišu po prašini možda već ove jeseni prvi put sjesti u prave školske klupe. To znači da će mališani iz našega vrtića, njih oko 150, dobiti ono što bi svako dijete na svijetu trebalo imati – priliku za obrazovanje.
„Hoće li biti škola i za nas?”
Ovdje čovjek brzo shvati koliko je škola važna. U Europi se škola podrazumijeva. Djeca se ponekad žale što moraju rano ustati ili učiti. Ovdje djeca sanjaju školu. Doslovno sanjaju mogućnost da imaju učionicu, bilježnicu, ploču i učitelja.
U susjednom selu postoji jedna državna škola. Sedamsto djece pokušava stati u svega nekoliko učionica. Mnogi nikada ne dođu na red. Neki pješače kilometrima kako bi barem pokušali pronaći mjesto. Drugi odustanu prije nego što su uopće dobili priliku. I zato me naša djeca često pitaju isto pitanje: „Fra Ivica… hoće li biti škola i za nas?”
Kad vam dijete to kaže gledajući vas ravno u oči, tada više ne možete ostati samo promatrač. Tada shvatite da škola nije projekt. Nije ni građevina. Škola je odgovor na nečiju budućnost. Zato smo krenuli.
Ne gradimo luksuz. Ne gradimo nešto nepotrebno. Gradimo mjesto na kojem će djeca naučiti čitati, pisati, razmišljati i vjerovati da njihov život može biti drukčiji. Jer dijete koje dobije obrazovanje ne dobiva samo znanje. Dobiva dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, svome selu i svome narodu.
Temelji budućnosti
Ovih dana dok obilazim radove, često zastanem i gledam ljude kako rade na velikom suncu. Zemlja je tvrda, posao težak, ali nitko se ne žali. I dok gledam te temelje, razmišljam kako se zapravo ne kopaju samo temelji škole. Kopaju se temelji jedne nove budućnosti. A ono što me posebno dira jest činjenica da ova škola već sada nosi u sebi toliko dobrote ljudi koje možda nikada neću ni upoznati. Svaka donacija koja je stigla, svaki euro, svaka marka, svaka molitva, postali su dio ovih temelja.
Ovdje u Africi čovjek nauči koliko malo treba da bi nekome promijenio život. Nekada je dovoljno kupiti jednu vreću cementa. Nekada jednu školsku klupu. Nekada jedan obrok. A nekada je dovoljno samo da netko kaže: „Niste zaboravljeni.”
Ovo nije prvi put da zajedno krećemo u nešto što je na početku izgledalo gotovo nemoguće. Sjećam se Ruande. I tamo smo počeli gotovo ni od čega. Malo pomalo gradili smo učionice, radionice, vrtić, srednje škole, sportsku dvoranu, kuhinju, knjižnice i učeničke domove. Danas tisuće mladih ljudi ondje žive dostojnije upravo zato što su dobili priliku za obrazovanje. Mnogi od njih danas imaju posao, hrane svoje obitelji i školuju mlađu braću i sestre. To je ono što obrazovanje čini. Ono ne mijenja samo jedno dijete. Ono mijenja generacije.
Korak po korak do promjene
Kada sam prije tri godine došao u Mwakapandulu, ovdje nije bilo gotovo ničega. Zemljište je bilo potpuno obraslo. Nije bilo struje, nije bilo bunara, nije bilo infrastrukture. Danas ovdje već imamo samostan svetoga Franje, crkvu pod krovom, vrtić, školu krojenja i šivanja, školu opismenjavanja, tri bunara, mlinove i dovedenu struju. Tijekom velikih suša podijelili smo više od 150 tona hrane obiteljima koje su ostale bez ičega. Ali od samoga početka znao sam da je škola ono najvažnije. Jer glad možete utažiti danas. Vodu možete donijeti danas. Ali jedino obrazovanje čovjeku daje mogućnost da jednoga dana sam promijeni svoj život. Zato je ova osnovna škola toliko važna.
Plan je da sada izgradimo prvih šest učionica kako bi naša prva generacija prvašića već u rujnu mogla krenuti na nastavu. A onda ćemo, korak po korak, graditi dalje kako budu rasla i djeca. U Africi sam naučio da velike stvari nikada ne nastaju odjednom. One rastu polako, uz puno strpljenja, molitve i povjerenja. Kao sjeme koje dugo ne vidiš, a onda jednoga dana izraste u veliko stablo. Tako i ova škola već sada raste u srcima ljudi.
I zato danas ne osjećam samo umor od rada i brige oko gradilišta. Osjećam veliku zahvalnost. Zahvalnost prema svakome tko nas prati, tko moli za nas i tko pomaže ovu misiju. Jer bez vas ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Kad jednoga dana zazvoni prvo školsko zvono u Mwakapanduli, znajte da će to biti i vaše zvono. Zvono svih dobrih ljudi koji su vjerovali da jedno dijete u Africi zaslužuje istu priliku kao i dijete bilo gdje drugdje na svijetu. A ovdje, u prašini afričke zemlje, među djecom koja se raduju svakoj cigli i svakom novom zidu, ponovno iz dana u dan učim jednu jednostavnu istinu: Bog najčešće djeluje kroz ljude koji imaju otvoreno srce.
Mir i dobro iz Mwakapandule.
Kako nam pomoći?
Uplate iz Bosne i Hercegovine
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank:
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22
