Isusov apostolski život prema evanđeljima, osobito Ivanovom, započinje otajstvom poziva upućenom Šimunu Petru, Andriji, Ivanu, Filipu i Natanaelu. U tom se prizoru razotkriva sama teologija kršćanskoga zvanja. Što je, uistinu, poziv? Možemo reći da je to onaj tihi, ali sudbonosni nalog: „slijediti Jaganjca kamo god pođe” (usp. Otk 14,4). Na to smo nasljedovanje Jaganjca svi pozvani – i oni koji zasnivaju obitelj i oni koji se u redovništvu ili svećeništvu posve daruju Kristu.
Ne postoje, naime, dva različita kršćanska poziva, nego samo jedan. U protivnom bi bilo nerazumljivo kako bi i zašto upravo obitelj mogla biti povlašteno mjesto njegova rađanja. A povijest Crkve nas uči da je upravo jedinstvo poziva temelj njegova širenja. Ako je poziv na svetost isti za sve, onda obiteljski život ne predstavlja nekakav paralelni put, već izvor iz kojega, prema Božjem naumu, često niču i redovnički i svećenički pozivi.
Upravo zato, ondje gdje obitelj ne prihvaća biti prostor rađanja i sazrijevanja poziva, ona lako postaje njegovim protivnikom. Takvo protivljenje je, ljudski gledano, razumljivo jer je u naravnom, psihološkom i sociološkom poretku svaka obitelj usmjerena prema vlastitu produženju na način da jedna obitelj rađa drugu. Redovnički ili svećenički poziv, koji ne vodi osnivanju nove obitelji, može se stoga doimati kao njezin kraj ili svojevrsni zastoj. No, ono što se u naravnom redu pričinja kao kraj, u nadnaravnom je poretku zapravo dovršenje, ispunjenje. Ondje gdje obitelj, ljudski govoreći, doseže svoj kraj, ona u Božjem naumu pronalazi svoju puninu.
Izvor poziva
Kršćanska je obitelj, dakle, redovito mjesto rađanja poziva. Poziv se, doduše, ne javlja uvijek na isti način ni s istim ritmom. Zato katkad govorimo o „kasnim” ili iznenadnim pozivima, o obraćenjima koja izrastaju izvan obiteljskoga ozračja. No i tada često postoje skriveni korijeni u prethodnim naraštajima. Jedna je redovnica mudro primijetila kako karmelićanski poziv pretpostavlja više kršćanskih generacija. I kada nam se čini da je poziv niknuo spontano, često je pripreman molitvom i žrtvom onih koji su kročili prije nas. Bog katkad preskače jednu generaciju da bi u drugoj podario plod koji je dugo vremena u tišini sazrijevao.
Takvo se dovršenje i ispunjenje obitelji u pozivu ne događa mehanički ni po ljudskoj volji. Ono se ne može programirati ni proizvesti. Roditelji mogu željeti da im sin ili kći budu posvećeni Bogu, ali takva se želja prinosi u šutnji, kao vlastita žrtva. Time ta želja, čak i kada ostane bez vidljiva odgovora, nije izgubljena. Bog gleda na dubinu nakane, a ne na izravni vanjski ishod. Ono što se u jednoj generaciji nije ostvarilo, može biti uslišano u drugoj – a taj tijek često ostaje nepoznat ljudima, skriven u Isusovu i Marijinu srcu.
Sakrament ženidbe je usmjeren prema redovničkom i svećeničkom pozivu, i to u samoj svojoj biti ili srži. Jer milost ženidbe izravno povezuje muža i ženu s Kristom Raspetim. Krist je izvor svih sakramenata, pa tako i ženidbe. On daruje milost koja izvire iz otajstva njegova križa. Na križu se ostvarila ona jedna jedinstvena njegova žrtva koju slavimo i spominjemo je se na svakoj euharistiji. Na križu se ostvaruju i njegove zaruke sa zaručnicom, Crkvom, pa je stoga i ženidba slika i stvarno dioništvo na toj zaručničkoj vezi (usp. Ef 5,32).
Ta kršćanska milost zahvaća čitavoga čovjeka. Ona nije apstraktna, već zahvaća i tijelo, pozvano na uskrsnuće, „hram Duha Svetoga” (1 Kor 6,19). No, iako se milost utjelovljuje, sve dok nas u cijelosti ne posveti, naše tijelo i osjetilnost nastavljaju nositi rane istočnoga grijeha. Među tim posljedicama osobito je izražena sklonost neurednom traženju neposrednih užitaka. Milost pritom ne ukida strasti, nego ih pročišćuje i uzdiže.
U ženidbi se ta preobrazba događa na vidljiv način u uzajamnoj ljubavi supružnika, gdje ih milost zahvaća u onome što im je najintimnije i najosjetilnije. Muškarac i žena, svaki u onome što je vlastito njihovu spolu, pozvani su da u svojoj osjetilnosti i u cijelom svome tijelu budu preobraženi. Tu se najjasnije očituje pobjeda božanske ljubavi nad posljedicama grijeha.
Upravo je zato ženidba od iznutra usmjerena prema dubljem otajstvu Crkve, prema savezu Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice. Ako se to ne uviđa, redovnički poziv koji se javlja unutar obitelji uvijek će izgledati kao nešto strano, izvanjsko. Ako se pak uviđa, postaje jasno da je redovnički život tek radikalnije očitovanje istoga zaručničkog odnosa. Redovnički poziv znači slijediti Jaganjca na neposredniji način, napuštajući sve kako bi srce bilo slobodnije za Krista. Isus je jasno rekao da onaj koji ga želi slijediti mora sve ostaviti i više se ne okretati (usp. Mt 16,24; Lk 9,62). Takvo nasljedovanje nije nekakvo drugo življenje kršćanske vjere, nego življenje jednoga jedinog kršćanskog poziva koji nam Krist svima upućuje, ali služeći se pritom dijelom drukčijim sredstvima. Svetost kojoj teži redovnik i svećenik ista je ona kojoj teže i njegovi roditelji; razlika je samo u neposrednosti i radikalnosti odgovora.
Poziv Duha
Osim pogrešnoga razumijevanja da se radi o dva različita poziva na nasljedovanje Krista pogreška je moguća i u svođenju poziva na puku psihološku pojavu. Sveti Toma Akvinski nas uči da redovnički poziv uvijek uključuje posebno poslanje Duha Svetoga u srce osobe. Psiholog pritom može prepoznati određeni nesklad ili nekakvu zapreku, ali kao psiholog on ne može utvrditi nadnaravni zahvat. Tim više što je svaki poziv osoban i neponovljiv, kao što su se pozivi prvih učenika razlikovali. Ono što im je zajedničko duboko je i često skriveno, a to je da je poziv djelo samoga Duha Svetoga.
Ako je sakrament ženidbe usmjeren prema euharistiji, tada je njegova povezanost sa svećeništvom očita. Svi sakramenti su usmjereni prema euharistiji. Zato se u trenucima bračnih kušnji supružnici najradije vraćaju euharistiji, jer ondje primaju Krista koji se daruje za svoju Zaručnicu. Bez euharistije milost ženidbe ostaje osiromašena; s njom pak dobiva snagu vjernosti.
Veza obitelji s redovništvom i sa svećeništvom nije istovjetna, ali je u oba slučaja stvarna i bitna. U odnosu prema redovništvu naglasak je na zaručničkom savezu; u odnosu prema svećeništvu na euharistijskom otajstvu. U oba slučaja roditelji imaju dužnost, koja je dužnost ljubavi: buditi u djeci osjetljivost za ta zvanja. Primjeri posvećenih osoba imaju pritom neprocjenjivu snagu. Kada dijete vidi da roditelji s poštovanjem i ljubavlju govore o redovnicima i svećenicima, kada se za njih moli, kada su oni prisutni u obiteljskom životu, otvara se horizont koji nadilazi kućni prag. Obitelj tada ne zatvara dijete u vlastiti krug, nego ga uvodi u širinu otajstva Crkve.
Poziv kao dar
Obitelj bdije i nad sviješću da je poziv dar čiste milosti, a ne nagrada za krepost. Nije rijetkost da posvećene osobe pohvale svoje pretke, najčešće bake ili majke, kao osobe kreposnije od njih samih. U srcu redovnika ili svećenika ostaje upisan trag jedinstvenoga potpunog dara, trenutka kada je Krist zatražio da bude jedini u njihovu životu. Ta ljubomora božanske ljubavi ostavlja, nosi biljeg trajnosti jer on ne počiva na ljudskoj postojanosti, nego na Božjoj vjernosti.
Kršćanske obitelji zato trebaju biti otvorene prema redovničkom i svećeničkom životu, i to ne samo teorijski nego stvarno i konkretno. Obitelj je „kućna Crkva”, ali nije cjelina Crkve. Najbolje bi bilo da održava određeni živi odnos s kontemplativnim životom, s apostolskim redovništvom, sa svećenikom kao duhovnim prijateljem obitelji. Takva povezanost nije tek dodatak, nego dio same njezine naravi.
Obitelj koja bi se zatvorila u sebe, odvojivši se od širega crkvenog života, postupno bi izgubila svoju kršćansku dubinu. Obitelj jest i ostaje temeljna stanica Crkve, ali njezina se punina ostvaruje samo u zajedništvu s onim što u Crkvi predstavlja vrhunac: s posvećenim životom i sa svećeničkom službom.
Na tom se mjestu otvara delikatno i presudno pitanje: kako roditelji, svjesni ove duboke povezanosti, trebaju pratiti, čuvati i pomoći u razlučivanju poziva koji se možda rađa u srcu njihova djeteta? O toj odgovornosti i o nutarnjem stavu koji ona zahtijeva bit će riječi u sljedećem članku.
