Solidarnost… O, kako danas iščezava ta riječ, posebno među kršćanima. A Simone Weil (1909. – 1943.), Francuskinja židovskoga podrijetla, taj je pojam odlično primijenila u svom životu. Dok je njezin narod u Francuskoj umirao od gladi pod čizmom nacizma, ona u Londonu nije živjela bez solidarnosti. Odlučila je uzimati samo onu količinu hrane koju su njezini sunarodnjaci dobivali pod nacističkom okupacijom. Iako živi na slobodi i u sigurnom Londonu, ipak je željela živjeti kao i njezin narod. Ista sudbina, isti tanjur! Živeći u oskudici, Weil se htjela solidarizirati sa svojim napaćenim narodom. Za nju solidarnost nije samo osjećaj sažaljenja već radikalno dijeljenje sudbine drugoga. Moto njezina života glasi: „Nemoj bježati pred tuđom tamom, već u nju donesi svjetlo.” Biti solidaran s onima koji pate podrazumijeva poznavanje nesreće u njezinim dubinama. Ne smiješ ostati samo na površini, već trebaš ući u zajedničko otajstvo patnje. Nasilje i glad posvuda vladaju i danas, no čovjek ih samo šturo komentira jer ga to odveć ne dira. Sažalivši se na trenutak nad nečijim životom, kršćanin odmah kreće dalje u svoje životne rutine jer se ne zna zaustaviti. Iako je u svom životnom okruženju vidjela puno nasilja, Weil ga nije samo promatrala sa strane, već je zauzela posve drukčiji stav: odlučila je poput Krista žrtvovati svoj život. Za nju križ nije bio samo apstraktni pojam već stvarnost. Za Simone Weil križ je bio duboka stvarnost koja ju je navela da na sebe preuzme već viđeno nasilje. Zar i Raspeti nije na sebe preuzeo ljudske boli i terete?
Živeći u tajanstvenom procesu zamjene, Weil je zauzimala mjesto žrtava nepravde vjerujući da je to jedini put otkupljenja. Tiho je žrtvovala svoj život i prošla patnju kakvu su prolazili brojni ljudi onoga vremena. Za nju solidarnost nije bila misaona ideja već način života. Kad su radnici bili ponižavani u tvornicama i kad se koristila njihova radna snaga u prekomjernom opsegu, ona napušta siguran profesorski posao i odlazi raditi u tvornicu. Radila je i u tvornici Renaulta. Tu je na vlastitoj koži osjetila poniženje koje doživljavaju radnici, vidjela je kako se gazi ljudsko dostojanstvo. Ograničeni vremenom, radnici su bili upregnuti u rad poput životinja bez prava na pogrešku, a ako nisu bili dovoljno efikasni, prijetio im je otkaz. Također su bili ponižavani prijetnjom da su lako zamjenjivi. Za Weil je rad u tvornici bio životni odabir. To nije bio eksperiment ili puki test, već duboka životna odluka solidarnosti s radnicima. Željela je „ući” u njihovu kožu i osjetiti patnju koju oni prolaze. Radnik je u tvornici bio samo broj, nitko ga ne vidi, radi od jutra do sutra. To je Francuskinja iskusila na svojoj koži. Zar solidarnost nije najdublja molitva? Zar molitva bez solidarnosti nije „mršava” i često nedovoljna?
Lako je moliti, ali kad molitva postane solidarnost na vlastitoj koži, prerasta u čin istinske kršćanske ljubavi koji kršćani vrlo rijetko koriste. Ako je netko gladan, i ja ću biti gladan! Ako netko plače, i ja ću plakati! Ako netko oskudno živi, i ja ću oskudno živjeti! Ako netko nema jednu majicu, zašto bih ja imao dvije?! Solidarizirati se znači biti sličan onom tko pati. Nemoj ostati samo na riječima i kratkim uzdasima jer toliko je prilika u tvojoj okolini gdje se možeš solidarizirati s drugima. Sjećam se da sam kao dijete u osnovnoj školi dobio džeparac za koji sam mogao kupiti samo sendvič, ali ne i sok, pa bih se poslije napio vode, a tolika su djeca tada mogla kupiti i sendvič i sok. No, ta me je lekcija naučila solidarnosti. Naime, tada nisam vidio samo što ja nemam jer pojedine moje kolege nisu imali novac ni za sendvič ni za sok. Takvoj sam djeci znao prići i dati svoj sendvič rekavši da ja nisam gladan pa neka ga on ili ona pojede. Solidarnost na djelu uči te nasljedovanju Krista. I danas ti se nude razne prilike i mogućnosti za solidarnost. Iskoristi ih i budi solidaran jer solidarnost je evanđelje u praksi.
