Na putu duhovnoga sazrijevanja susrećemo se ne samo s napastima nego i s kušnjama. Kušnje su raznovrsne prepreke koje nam stvaraju teškoće na putovanju prema Bogu. Kušnje su neizbježne, ali i korisne. Ako ih prihvaćamo s vjerom i mudrošću, one nam zapravo pomažu da brže stignemo na cilj. Kušnje mogu biti izvanjske ili nutarnje. Izvanjske su kušnje, pored ostaloga, otežani međuljudski odnosi, kritike, optužbe i odbacivanje od drugih, bolesti, razni neuspjesi i financijski problemi. I nutarnje kušnje mogu biti raznovrsne: suhoća u molitvi, sklonost na neki grijeh, iskustvo odbačenosti i napuštenosti, patnja zbog trpljenja naših bližnjih, napad na našu vjeru, nadu i ljubav itd. Svratit ćemo sada pozornost na kušnju suhoće u molitvi, jer s njom se moraju boriti svi koji putuju prema svetosti. Iskustvo duhovne suhoće ili pustinje može se pokazati u mnogim oblicima: ne osjećati Božju prisutnost, ne osjećati Njegovu ljubav, osjećati udaljenost, prazninu i odvojenost od Boga. Svi su mistici prolazili kroz tu fazu duhovnoga čišćenja i sazrijevanja – kroz suhoću ili pustinju. Kad se uklone uzroci suhoće u molitvi, onda duša brzo napreduje na putu svetosti. Postoje tri glavna uzroka suhoće: mlakost i nevjernost, umor i bolest te tamna noć.
Mlakost i nevjernost u obavljanju vjerskih dužnosti redovito dovodi do suhoće u molitvi. Ako mlako i nemarno obavljamo svoje svakodnevne dužnosti ili zanemarujemo darove i karizme ili ako koketiramo s napastima ili se prepuštamo svjetovnom duhu i zabavama, onda se u nama smanjuje žeđ za Bogom. To dovodi do suhoće u molitvi. Izlaz iz toga jest pokajanje i povratak duhovnom (raspo)redu koji smo zanemarili. Važno je da se držimo ispravnoga duhovnog „tempa i ritma” u svakodnevnici.
Drugi razlog suhoće u molitvi može biti tjelesni ili emocionalni umor ili bolest. Budući da smo i tjelesna bića, skloni smo umoru i bolestima. Stoga moramo paziti i na svoje zdravlje. Iskustvo nas uči da je zdrav duh u zdravom tijelu. Ako smo izmoreni i bolesni, moramo se odmoriti i liječiti pa će i suhoća u molitvi prestati. Ako se suočavamo s dugotrajnom iscrpljenošću ili bolešću, bilo bi nam od velike koristi da što češće razmatramo Kristovu muku, koja je neiscrpivi izvor spoznaje i motivacije, utjehe i snage.
Treći razlog suhoće u molitvi jest tamna noć osjetila. Ivan od Križa koristi ovaj naziv „tamna noć”. To je iskustvo Božje namjerne odsutnosti kako bismo imali priliku da sami sazrijevamo u vjeri, nadi i ljubavi. Vjera je, u svojoj biti, uvjerenost u zbiljnosti koje ne vidimo. Zato Isus kaže: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (Iv 20,29). Ako bismo stalno imali Božje blagoslove i osjećali Njegovu prisutnost, onda bi nam vjera bila manje potrebna. Isto vrijedi za nadu i ljubav. Lako je ljubiti Boga i bližnjega kad osjećamo i primamo njihovu ljubav. Iskrena i duboka ljubav jest bezuvjetna i slobodna. Upravo iskustvo tamne noći čisti nam dušu od svake uvjetovanosti i priprema je za sjedinjenje s Bogom. Bog namjerno vodi dušu kroz tamnu noć osjetila da je prvo očisti kako bi je kasnije ispunio svojim svjetlom i ljubavlju.
Važno je da uočimo da samo suhoća u molitvi koja dolazi od Boga (tamna noć), a ne od mlakosti ili bolesti, jest korisno sredstvo duhovnoga rasta. Dakle, za vrijeme tamne noći nismo u stanju pronaći utjehu u stvarima koje su manje od Boga. Zato se tada u nama povećava čežnja za Bogom, koji je izvor svake utjehe i radosti.
U ranim etapama duhovnoga razvoja uskraćivanje osjećaja Božje prisutnosti pomaže duši da se ispravno usredotoči na samoga Boga, a ne na njegove utjehe. Ova kušnja joj pomaže da donosi dublje i iskrenije odluke predanja Bogu. Dakle, prolazeći kroz tamnu noć osjetila, duša se čisti od pretjeranih navezanosti na osjetilne užitke i svjetovne stvari, čime raste njezina čežnja za Bogom. U kasnijim etapama duhovnoga hoda Bog vodi duše iz tamne noći osjetila kroz tamnu noć duha. Prolazeći kroz ove kušnje tamnih noći, naša duša i duh se korjenito čiste od sebičnosti i grijeha, odnosno naša volja suobličuje se Božjoj volji. A Božja volja jest mir naš.
