Napasti i kušnje, koje su posljedice naše grešne naravi, jesu neizbježne na putu duhovnoga rasta. Napasti dolaze od stvorenja: od tijela, svijeta i đavla, a kušnje od Stvoritelja. Bog je u svojoj mudrosti sve tako uredio da i same napasti i kušnje mogu postati vrlo važno sredstvo naše preobrazbe na njegovu sliku. Dobro zapamtimo da je duhovni boj s napastima i kušnjama nužan uvjet napretka u svetosti. Moramo proći kroz mnoge nevolje da bismo ušli u kraljevstvo Božje (usp. Dj 14, 22). Naravno, ove nevolje, odnosno napasti i kušnje, znaju ponekad biti jako bolne. Ali ako na njih odgovorimo na pravi način, mogu nas lakše dovesti do cilja našega putovanja – do svetosti (usp. Heb 12,11). Štoviše, ponekad nam se čini da se sve raspada oko nas i u nama. Ali ako ustrajemo do kraja, shvatit ćemo da su te časovite nevolje „ništa” u usporedbi s „vječnom slavom” koja nam je pripravljena (usp. 2 Kor 4,16-18). Nažalost, ako ne znamo kako prepoznati i pobijediti napasti i kušnje, možemo se smesti i odustati od duhovnoga napretka. Zato su nam savjeti svetaca, koji su svladali sve napasti i kušnje, od velike koristi.
Terezija Avilska nam daje dobar savjet o napastima s kojima se suočavamo na početku duhovnoga putovanja, odnosno nakon obraćenja ili duhovnoga probuđenja. Ona ističe da su neke napasti ukorijenjene u našoj grešnoj naravi (tijelo), u našim neurednim žudnjama, koje su iskrivljene i zaslijepljene grijehom. Druge napasti imaju svoj izvor u „mudrosti” ovoga svijeta, koja je često u sukobu s Božjom voljom (svijet). Treća skupina napasti dolazi od zloduha (đavao). Ona smatra da su demoni „tiha vojska” koja potajno radi protiv nas kako bi nas navela na loše i štetne odluke. Napredak u duhovnom životu znači postupno oslobađanje od podložnosti tim zlodušnim utjecajima i sve veće podlaganje Duhu Svetom. Ako prepoznamo napasti, lakše ćemo ih se osloboditi. Doista, istina nas oslobađa.
Terezija ističe tri uobičajene napasti u ranim etapama duhovnoga putovanja: nezrela revnost, krivo postavljeni prioriteti i sumnja u Božju pravednost.
Nezrela revnost je prva napast koja pogađa osobe koje su se tek obratile ili duhovno probudile. Terezija naziva tu napast „nepromišljena revnost”. Zloduh navodi neiskusnu osobu na pretjerivanje kad se radi o žrtvi, predanju ili revnosti. On perfidno potiče takvu osobu da pretjerano moli, posti i čini dobra djela kako bi se brzo iscrpila i obeshrabrila te odustala od puta svetosti. Koristeći našu oholost i taštinu, zloduh nas navodi na nerazboritost i pretjerivanje u dobrim stvarima. Nezrela gorljivost može dovesti i do kritiziranja drugih i gubljenja ljubavi.
Opasnost suprotna nezreloj revnosti jest rastresenost koja proizlazi iz prevelike brige za svjetovne stvari. Terezija smatra da se krivo postavljeni prioriteti moraju ispraviti ako želimo duhovno napredovati. Moramo darovati Bogu vrijeme i pozornost koje on traži. Jednostavno rečeno, ako je Bog na prvom mjestu u našem danu i domu, onda će sve biti na pravome mjestu.
Napast koja može pogoditi osobe na svim etapama duhovnoga hoda jest pitanje zašto pravedni Bog dopušta da „zlim” ljudima ide tako dobro a „pravednima” tako loše. To nas navodi da sumnjamo u Božju pravednost. Odgovor na pitanje patnje nevinih i Božje pravednosti nalazi se u Bibliji koja kaže da cjelokupnu stvarnost treba gledati u svjetlu vječnosti. Koliko ljudima u ovom životu doista ide dobro i loše, ne može se prosuditi osim u svjetlu onoga kako će sve to završiti – u svjetlu vječnosti (usp. Ps 73; Mudr 3, 2-8). Vječna radost opravdava prolaznu patnju.
