Čovjek stalno stoji zapitan nad vječnošću, osobito u trenucima kad se oprašta s dragim ljudima koje više neće vidjeti u ovom životu. Sreće ih u snovima, u sjećanjima, smije se njihovim dosjetkama, prebire riječi koje su izrekli. Često se ljudi pitaju kamo odlazi čovjek nakon ovoga života. Ako je čovjek vjernik, osjeća se mirnijim, znajući da je ovaj život tek predziđe, uvertira za bolje, milije, sigurnije. Jer kazano je: „Ja sam vas ponio tek što se rodiste, i nosio vas od krila materina. Do starosti vaše ja ću ostat’ isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati” (Iz 46,3-4).

Nebo na Zemlji

Ljudi se vrte oko svoje osi cijeli život. Bave se sobom, drugima, pa opet sobom, pa opet drugima. T. S. Eliot ističe ‘smirujuću točku kružećeg svijeta’, koju dotičemo živeći brižljivo i posve u vremenu u kojemu smo trenutačno. Tada i vječnost ulazi u naše vrijeme. „Takva iskustva ovog trenutka u kojem je sve jedno, vrijeme i vječnost, Abraham Maslow naziva ‘vrhunska iskustva’. Svatko je imao takva iskustva, na primjer u dodiru s dragom osobom, pri susretu s tek rođenim djetetom, fasciniran ljepotom prirode, osvajanjem vrhunaca, gledajući u morske dubine, sva čuda Božjega davanja. Ne znamo to jasno definirati, ali nekako osjećamo da je Nebo sišlo na Zemlju. Vjerojatno tamo odlaze naši dragi, u jednu takvu dimenziju u kojoj promatraju naše muke i nezadovoljstva i čude se našem shvaćanju ovoga svijeta kao jedinoga. Sveti ljudi izvan okvira, izvan ogledala naših života, postaju sveti upravo zbog udaljenosti od ovoga svijeta i njegovih zamamnosti koje to prestaju biti čim se ostvare. Ljudi, pogotovo danas, žive ubrzano, hodaju sumanuto, težeći proći ispod duge, a ona izmiče i izmiče, i ipak nema odustajanja. Upinju se iznad svojih mogućnosti i žele biti nešto što nisu. Cijeli život plutaju težeći (ne)potrebnom, zanemarujući čudo vlastitoga života i ljubavi koja nam se svaki dan iznova daruje. Postaju bijesni i nezadovoljni. „Doista, budalu njegov bijes ubija, luđaka će sasvim skončat’ ljubomora.” (Job 5,2). Čemu intervencije na Božje davanje? Jer nas zavodnik ismijava, ruga nam se i ne da našoj misli naprijed, nego nas zaglušuje svojim nemuštim zovom kojemu se rijetki odupru. Sva ova pomama za materijalnim, za posjedovanjem, imanjem oblikuje misli i utječe na djelovanje. Današnje generacije nisu osposobljene za obranu, ne vide omamljivost nestvarnih oblika i daju se lako zavesti. „Na žalost, oni koji jure za mnoštvom uglavnom se u njemu i izgube”, ističe Rick Warren u knjizi Svrhovit život. On također podvlači da „nije najtragičnije umrijeti, nego besciljno živjeti”. Izaija (49,4) veli: „Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu”. Job (7,6) žaluje: „Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.”

Život u svjetlu vječnosti

Sjećamo se svojih pokojnih i razmišljamo o njihovim, ali i svojim životima i skorim prelaskom na drugu stranu. Jesmo li iskoristili darovane nam talente, jesmo li ispunili očekivanja koja nam je Bog namijenio ili smo trčali za ovosvjetskim dobrima i odobravanjima drugih?! Ima li naš život svrhu, jasan cilj koji će nas oplemeniti? „Pravu ćete životnu radost imati ako se stavite u službu svrhe koja vam se čini veličanstvenom; budete li prirodna sila na djelu, a ne grozničavi, sebični, boležljivi i tugaljivi bezveznjak koji se žali kako se svijet ne želi posvetiti tomu da njega usreći”, poručuje George Bernard Shaw. Stvarati vječnu ostavštinu na zemlji i tako provoditi život želeći ostaviti sjećanje na sebe i svoje djelo je kratkovidno. „Ne živite na zemlji zato da bi vas drugi pamtili. Ovdje ste da biste se pripremili za vječnost”, ističe Warren i dodaje: „Kad očijukamo s kušnjama ovoga svijeta, Bog to naziva ‘duhovnim preljubom’.” „Preljubnici! Zar ne znate da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo s Bogom?” (Jak 4,4). Čovjek je stvoren za vječnost, a često mu ta misao izmiče ili se njome uopće ne bavi, pod teretom ovozemnih izazova. C. S. Lewis otkriva: „Dvije su vrste ljudi: oni koji Bogu kažu: ‘Neka bude volja tvoja’, i oni kojima Bog kaže: ‘Pa dobro, neka bude po tvojem.’” Život u svjetlu vječnosti i stalnom promišljanju o pripremama za vječnost učinit će nas opreznijim i hrabrijim u težnji za novim vrijednostima. Stvari oko kojih smo se silno zamarali i brinuli postat će nevrijedne pa i nepotrebne. Nametnuti trendovi prolaznih vrijednosti i kvalitete izgubit će svoj sjaj jer ćemo ih gledati drugim očima i bit ćemo kadri razotkriti njihovu lažnu iskru. Svaki naš postupak zadobit će novo značenje i bit će odjeven u novo ruho, ruho kojim se želimo svidjeti svome Stvoritelju. Ovaj život na zemlji je „tek mala zagrada u vječnosti”, kako primjećuje Sir Thomas Browne. C. S. Lewis je predodžbu o vječnosti oslikao na posljednjoj stranici knjige Kronike iz Narnije. „Za nas je to svršetak svih priča… Ali za njih je to bio tek početak prave priče. Cijeli njihov život u ovome svijetu… bio je samo naslovnica: sada su napokon bili na početku Prvog poglavlja Velike priče koju nitko na zemlji nije pročitao, koja se nastavlja u vječnost i čije je svako poglavlje bolje od prethodnoga.” Stoga se pripremimo za nešto bolje i trudimo se i mi postati bolji i vjerniji svome Stvoritelju, jer „vidljivo je prolazno, a nevidljivo je vječno” (2 Kor 4,18).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Svrhovit život pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nedjelja je dan vječnosti i radosti. Nedjelja je dan proslave Kristova uskrsnuća, a to znači dan proslave vječnosti. Zato smo pozvani svake nedjelje stvarno živjeti, kušati i doživljavati vječnost, kao potpuno zajedništvo s Bogom i s bližnjima. Ako je nedjelja dan vječnosti, tada nedjeljom sve što činimo, trebamo činiti kao u vječnosti! Slaviti euharistiju jer tu se događa vječnost, stvarno zajedništvo s Isusom Kristom. Tako moliti, razmatrati i slaviti Gospodina kao u vječnosti. Tako govoriti, ponašati se, odijevati se, djelovati kao u vječnosti. Trebamo prestati raditi jer u vječnosti nema rada, biti slobodni, a ne robovi, biti braća i sestre, a ne podređeni i nadređeni (rad stvara nejednakost). U vječnosti ćemo se družiti s bližnjima, zato se nedjeljom trebamo što više družiti s bližnjima, radovati se njihovoj prisutnosti, smijati se smijehom vječnosti. Ne misliti nikomu, ama baš nikomu zlo, pustiti sve zlo, opraštati sve uvrede jer: u vječnosti smo! Nastojati sve ono negativno, grješno, zlo – što se nakupilo preko tjedna u odnosima s bližnjima – rekao bih – proglasiti sitnicama. Jer, sve su te naše ljudske borbe, svađe, nesuglasice, u biti sitnice spram samoga Boga. I još nešto mi je osobito na srcu: ne dopustiti da na taj dan u nama zavlada tuga jer zapravo tuga razara prijateljstva i brakove. Tužni smo jer se previše držimo sitnica, jer previše branimo svoje sitnice, osjetljivi smo na svoje sitnice jer se previše držimo svojega sitnoga ega. I zato gledam tolike tužne žene i tolike tužne muževe u brakovima. Prekinimo. Nedjelja nas poziva da prekinemo tugu, da prestanemo tugovati u sebi i da sve učinimo kako drugi ne bi imao razloga tugovati zbog nas. Hajdemo, bar se na taj dan prisjetimo: danas je vječnost, danas je nedjelja! Ostavimo sitnice, Gospodin je tu, radujmo se njemu i svojim bližnjima.

Nedjelja je dan spasenjskoga rada i odahnuća. Isusov Otac radi, ali i Isus radi (Iv 5,17). Isus radi ponajviše šabatom, tada čini s najvećom predanošću čuda, tada ponajviše radi za čovjeka, oslobađa ga i otpušta od svih bolesti, i tijela i duše. Šabat je za Isusa bio osobit dan rada, ali rada za spasenje duša. Zato nedjelja treba biti i za nas dan vrhunskoga rada: kada puštamo da Isus radi za nas i kada mi radimo za druge. Ako smo kršćani, osobito ako smo svećenici, nedjelja bi nam trebala bit dan rada za duše: dan kada trebamo više moliti za druge, svečanije slaviti misu, predanije propovijedati, posjećivati bližnje, ma ludo sve činiti za spasenje duše bližnjega. I preko tjedna mi to radimo, ali ipak tada premalo radimo za druge, za spasenje duša drugih. I zato postoji nedjelja: primijetimo duše jedni drugima, barem nedjeljom. I još nešto. Knjiga Izlaska znakovito govori o šabatu kao danu odahnuća, danu kada trebamo odahnuti, kada sve stvorenje treba uzeti malo daha (Izl 23,12). Kao da nam Pismo kazuje: odahnite, samo ste ljudi, niste bogovi! De, ohanite malo, u vječnosti ste! Previše ste depresivni, zgrbljeni sobom (Lk 10,11), napustite sebe i otpustite sebe, u vječnosti ste. Dajte, pustite i drugim stvorenjima da odahnu od vašega ega! I gle, tako napušteni i otpušteni, bit ćete opušteni vi i svi oko vas, sva stvorenja, sva priroda. Možemo odahnuti, jer imamo s kim odahnuti: „Dođite svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Budimo iskreni: što nam više i treba u ovom prolaznom životu nego da imamo nekoga s kim smijemo odahnuti, s kim smijemo konačno mirno disati! Humanost se nekoga čovjeka pokazuje u tome da s njim možemo mirno odahnuti, da s njime možemo mirno disati. Isus je taj čovjek, on je takav Bog s kojim možemo odahnuti i s kojim možemo mirno disati život. Zato barem nedjeljom trebamo biti takvi da drugi s nama mogu odahnuti i mirno disati.

I ako tako živimo nedjelju, dogodit će se čudo: svaki dan bit će blagdan! Danas se u hrvatskim liturgijskim knjigama za običan dan koristi bezličan izraz „svagdan”. No, taj izraz nije dobar. Naime, latinska liturgija ne poznaje bezlični „svagdan”, nego samo „feria”, što u prijevodu znači blagdan. Dakle, svaki dan za kršćane je blagdan, „feria”! Znam, čudno zvuči, svaki dan, blagdan, „feria”. Ali, tako mora biti jer je s Isusom Kristom započeo blagdan, Božje kraljevstvo, mesijanska vremena! Zato dani s Isusom više ne mogu biti „svagdani”, nego samo blagdani. To mogu iz osobnoga iskustva potvrditi: kada provodim dan s Isusom, kao da gotovo više ne postoji razlika između nedjelje i drugih dana, svi dani postaju blagdani, nedjelje, Gospodinovi dani. Zato, dragi čitatelju, neka ti nova godina bude godina Gospodnja, a svi dani blagdani, Gospodnji dani.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Opcija za nedjelju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako ću ispuniti, kako osmisliti vrijeme koje predstoji? Vrijeme koje mi preostaje? Koliko ću truda uložiti, koliko zahvalnosti iskazati, koliko radosti podijeliti, koliko nade probuditi, koliko dobre volje posvjedočiti? Koliko ću imati snage, koliko hrabrosti za dobre – i blage i zahtjevne – riječi, za riječi u prilog životu? Za zagrljaje? Hoću li nadvladati umor, klonuće, poslužiti koliko bih volio, koliko bih trebao svojima voljenima? Hoću li imati snage, kada dođe čas, za rastanak? Da se oprostim s ljubavlju? Da ispratim s osmijehom?

Životni odgovori ne daju se unaprijed. Za jednom. Životni odgovori daju se neposredno, u trenutku kada nam ono što se zbiva postavlja pitanje. Odgođeni odgovor i nije odgovor. Jer ne može biti učinkovit. Ne može biti vjerodostojan.

Istina moga života je ovo što sada živim. Ne ono što ću možda jednom živjeti. Ne ono na što ću se odlučiti kad i ako…

Bliži se vrijeme rastanka. To sve mijenja. I prije: to sve određuje. Svaki trenutak, svaki pogled, svaki dodir, svaku riječ čini dragocjenima. Ili bezvrijednima.

Da, zahtjevno je živjeti dragocjenost. Ona iziskuje postojanu pozornost srca. Postojanu posvećenost. Biti vrijedan darovanoga mi, povjerenoga mi života. Biti dostojan blizine, ljudske i Božje. I ne propustiti prigrliti ono što je dobro, ono što me se tiče. I odložiti, propustiti ono što nije vrijedno zagrljaja. Posvećenosti. Bliži se vrijeme rastanka. Svakom od nas. Nemojte propustiti blizine koje ste u prilici ispuniti ljudskošću. Ali neka vam to ne bude opterećenje. Razlog da živite u grču. Naprotiv, prepoznajte u tome poticaj za rasterećenje, da odmaknete od sebe sve što vas dijeli od onoga što vaš život čini dragocjenim. Nađite u tome nadahnuće kako ćete prepoznati ljepote života. I kako ćete ih umnožiti. Darovati ih dok je vrijeme.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Bliži se vrijeme rastanka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.