Na početku predavanje naglasio je: „Moj cilj je objasniti Ai jednostavno, praktično i ljudski“. Nakon predavanje nazočni su postavljali brojana pitanja. Na pitanje: Je li moj posao u opasnosti? Predavač je odgovorio: „AI neće zamijeniti sve ljude, ali ljudi koji koriste AI mogu zamijeniti one koji ga ne koriste“. Ukazao je Tomislav i na opasnosti koje donosi AI, ali zaključio je kako se ne treba plašiti nego razumjeti taj novi „alat“ koji će donijeti brojene pozitivne i negativne promjene.

Objava Tribina: Što je umjetna inteligencija? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slobodno vrijeme

Slobodno vrijeme nije samo vrijeme u kojem ne radimo i odmaramo se. Pojam slobodnoga vremena podrazumijeva kreativni moment u kojemu čovjek ostvaruje svoje talente. To je prostor u kojem biramo hoćemo li postati bolji ili gori. U klasičnom smislu, slobodno vrijeme je bilo vrijeme u kojem su ljudi kultivirali vlastiti karakter – bavili se umjetnošću, učenjem, obitelji ili nečim što im je donosilo dugoročnu vrijednost. Danas, međutim, imamo generacije ljudi koji svoje slobodno vrijeme provode beskrajno skrolajući po društvenim mrežama, zarobljeni u digitalnoj simulaciji života. Namjerno koristimo riječ simulacija jer ulazak u virtualnu stvarnost mnogim korisnicima označava ulazak u partikularni svijet u kojem će ponuditi svojim osjetilima novu dimenziju koja je izmišljena i u kojoj se ne nalazi. Pitamo se gdje je nestao čovjek koji je bio tu do jučer?

Ljudi više ne čitaju ozbiljne knjige. Ne razmišljaju sustavno. Ne koriste slobodno vrijeme za razvoj vještina koje bi ih mogle učiniti korisnijima za sebe i za druge. Umjesto toga, konzumiraju informacije koje im pružaju trenutačno zadovoljstvo, ali ih ne izgrađuju. To je problem. Sloboda nije samo odsutnost obveza; sloboda bez discipline i svrhe vodi u kaos. Siguran sam da bismo u ovom trenutku mogli usmjeriti temu i pokušati nalaziti odgovore o rizičnosti slobode i nedostatku ljudske kreativnosti, no za sada je važno spoznati kako se nalazimo u stvarnosti UI-ja i algoritamske vladavine iz koje nema povratka!?

Opasnost za tijelo i um

Uz prekomjernu konzumaciju digitalnoga sadržaja dolazi i fizička i mentalna cijena. Dugotrajno gledanje u ekrane dokazano utječe na našu sposobnost koncentracije i kognitivne funkcije. Svjedočimo porastu anksioznosti, nesanice i depresije kod mladih ljudi, koji su konstantno izloženi prekomjernim podražajima. Mozak nije evoluirao da obrađuje beskonačne tokove informacija koje dolaze s društvenih mreža i internetskih platformi.

Fizički, dugotrajno izlaganje ekranima negativno utječe na vid, držanje i opću tjelesnu vitalnost. Ljudi provode sate u neprirodnim položajima, smanjujući vrijeme koje bi inače mogli iskoristiti za tjelesnu aktivnost ili boravak u prirodi. Postajemo pasivni promatrači, umjesto aktivnih sudionika vlastitih života. Do jučer ekran je značio: posao, inteligenciju i kreativnost, već danas se promijenila paradigma. Ekran predstavlja neprirodan ambijent bez kojega ne možemo, a kojemu se želimo oduprijeti svim silama. Papa Franjo u govoru članovima Papinske akademije znanosti 2024. kaže: „Primjena umjetne inteligencije može imati i ozbiljne negativne implikacije za opću populaciju, posebno djecu i ranjivije odrasle osobe te je potrebno prepoznati i spriječiti rizike manipulativne primjene umjetne inteligencije za oblikovanje javnog mnijenja, utjecanja na izbor potrošača i uplitanja u izborne procese.” Implicirajući pri tom na neotuđivo i neizostavno pravo svakoga čovjeka da svoje dostojanstvo promatra Božjim očima. Jesmo li pod izazovom progresa upali u zamku neoropstva algoritma i digitalnoga?

Tema o kojoj je papa Franjo promišljao u sklopu sastanka Svjetskoga gospodarskog foruma „Suradnja za inteligentno dobaˮ u Davosu usmjerena je prema odgovornosti u korištenju UI-a. Papa Franjo u poruci sudionicima Svjetskoga gospodarskog foruma u Davosu ističe da „kao i kod svih drugih ljudskih aktivnosti i tehnološkog razvoja, umjetna inteligencija mora biti podređena ljudskoj osobi i postati dio nastojanja da se postigne ‘veću pravdu, veće bratstvo i humaniji društveni poredak odnosaʼˮ.

Tko je odgovoran za odluke algoritma?

Jedan od najvećih problema s UI-jem nije njegova moć, već naša nesposobnost da preuzmemo odgovornost za način na koji ga koristimo. Lako je prebaciti odgovornost na algoritme. „UI je to odlučio”, reći će ljudi. No, to nije istina. Nema UI-ja bez ljudske ruke koja ga je stvorila i programirala.

Kad algoritmi odlučuju tko dobiva posao, tko dobiva kredit ili tko je kriv u pravnom slučaju, postavlja se pitanje: tko preuzima odgovornost za te odluke? Ako se sakrijemo iza tehnologije, uklanjamo ljudsku moralnu odgovornost i pretvaramo se da su odluke neutralne. Ali one nisu neutralne. One su rezultat određenih vrijednosti koje su ugrađene u sustav od strane njegovih tvoraca.

Kako ostati čovjek?

Ako želimo da tehnologija služi čovječanstvu, a ne da ga zamijeni, moramo donijeti nekoliko ključnih odluka:

1. Postaviti granice u korištenju ekrana i UI-ja – Moramo svjesno upravljati svojim vremenom kako nas digitalni svijet ne bi preuzeo.

2. Koristiti tehnologiju za jačanje ljudskih sposobnosti, a ne za njihovu eliminaciju – UI treba pomagati ljudima, ne ih zamjenjivati.

3. Njegovati osobnu odgovornost i discipline – Umjesto da postanemo pasivni konzumenti digitalnoga sadržaja, moramo učiti, čitati, trenirati tijelo i um, graditi karakter.

4. Očuvati kreativnost i autentičnost – Ljudi nisu strojevi. Naša snaga nije u tome da budemo produktivni, nego da budemo sposobni stvarati značenje.

Tehnologija nas ne može spasiti

Ideja o prebacivanju čovjekova identiteta, svijesti i osobne povijesti učitavanjem u ʻoblakʼ ili čip, čini se više kao pokušaj bijega od čovječnosti nego njezina nadgradnja. Restrukturiranjem čovjekova duha i svijesti, ovladavanjem sposobnostima mozga i kognitivnih funkcija, transhumanistička kreacija želi ponuditi spasonosnu spoznaju nekoga oblika besmrtnosti. Pritom dualistički odbacuje i zatvara oči pred neuništivom istinom o čovjeku koji je jedinstvo duha i tijela, te nema besmrtnosti tijelu bez duše, jednako kao ni duši bez tijela. Čini se kako čovjek nema izbora u pitanju ostati čovjek ili ne, nadogradnja bi značila i dehumanizaciju. Iako se Crkva sve više otvara suvremenom govoru i dijalogu o ovim temama postoji i stanovita opasnost da si Crkva prigovori kako nije kompetentan sugovornik i da ostane po strani. Nezamjenjiva uloga je upravo Crkve, sudjelovati u planetarnoj raspravi i pomoći čovjeku da ostane čovjek!

Objava Crkva: sugovornik ili promatrač u svijetu umjetne inteligencije i digitalnoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Eksplozivni bljesak

U svom znanstvenom bestseleru Superinteligencija: putevi, opasnosti i strategije Nick Bostrom definira superinteligenciju kao „bilo kakvu inteligenciju koja u velikoj mjeri nadmašuje kognitivne učinke ljudi u skoro svim područjima od interesa”. Riječ je zapravo o informacijskom sustavu koji naglo povećava svoju inteligenciju u kratkom vremenu nadilazeći kognitivne sposobnosti prosječnoga ljudskog bića: ona u sebi objedinjuje brzinu, kvalitetu i sadržaj u mjeri koja će daleko nadmašiti čovjekove sposobnosti.

Međutim, iako se prema njoj teži i ubrzano „radi” na procesu njezina stvaranja, samo pitanje posljedica koje to može imati za čovjeka vrlo je složeno i prožeto neizvjesnostima – čak i ako ne uzmemo u obzir pitanje hoće li i kada do nje doći, u čemu se znanstvenici poprilično razilaze. Riječ je o procesu u čiji konačni rezultat znanstvenici nisu baš sigurni. Naime, pojava superinteligencije može dovesti do eksplozije inteligencije koja će čovjeka ostaviti daleko iza sebe. Ako to bude pod kontrolom neke grupe ljudi, oni mogu doći u situaciju da zavladaju svijetom za samo nekoliko godina. Ako ljudi ne uspiju kontrolirati eksploziju inteligencije, tj. ako dođe do njezina „bijega”, ona sama može zavladati svijetom još i brže. Prisutni osjećaj tjeskobe u znanstvenim krugovima Bostrom ovako sažima: „Kada si glup, pametnije je sigurnije; ali kada si pametan, pametnije je opasnije.”

Drugim riječima, mogući su različiti scenariji koje treba dobro promisliti prije nego što dođe do pojave superinteligencije: treba na vrijeme pripraviti put, odrediti genetski kod te inteligencije jer kasnije, nakon njezina buđenja, može biti prekasno. Riječ je procesu koji može izmaknuti kontroli: u tom se kontekstu vrlo znakovito i govori o eksploziji inteligencije. Naime, dok se i može govoriti o stvaranju umjetne inteligencije, u slučaju superinteligencije prije je riječ o iznenadnoj pojavi, tj. trenutku kad će se razviti autonomna umjetna inteligencija daleko moćnija od ljudske i koji se naziva tehnološka singularnost. Singularnost je u biti put bez povratka: trenutak u povijesti kad će bujica tehnološkoga razvitka biti toliko brza, toliko neodoljiva da će ljudski život biti nepovratno izmijenjen. Sam pak naziv singularnost vrlo je znakovit i asocira na singularnost o kojoj se govori u teoriji Velikoga praska: prvobitna točka beskonačnoga pritiska i gustoće koja je prethodila Velikom prasku – nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Tu singularnu narav pojavnosti superinteligencije možemo si predočiti bolje ako imamo na umu da je ona konačni bljesak programa stvaranja umjetne inteligencije, tj. svršetak procesa njezina downloadiranja, hranjenja informacijama različitih vrsta. Superinteligencija je trenutno u procesu učenja, bivajući uglavnom programirana raznim informacijama. Cilj je, međutim, duboko učenje (deep learning), tj. da postane samostalna u procesu prikupljanja i obrade informacija što bi je onda trebalo učiniti „svjesnom”: u širim znanstvenim krugovima svijest se upravo definira kao sposobnost primanja i obrade informacija.

Kontrolirana detonacija?

Imajući u vidu egzistencijalni ulog problematike umjetne inteligencije i mogući egzistencijalni rizik koji sa sobom nosi za ljude, pitanje sigurnosti superinteligencije jedno je od gorućih u znanstvenim krugovima. Upozoravajući da se glede ovoga pitanja nalazimo u „gustišu strateške složenosti, okruženi gustom maglom neizvjesnosti” nošeni vizijom koja je „još uvijek relativno bezoblična i negativno određena”, Bostrom ističe: „Pred izgledima eksplozije inteligencije, mi ljudi smo kao mala djeca koja se igraju bombom. Toliko sila naše igračke odudara od nezrelosti našeg ponašanja. Superinteligencija je izazov za koji sada nismo spremni niti ćemo biti spremni u dogledno vrijeme… Ne možemo biti sigurni ni tako što ćemo pobjeći jer će udar eksplozije inteligencije sravniti čitava nebesa.” Stoga jedino ostaje nada da će čovjek „steći ne samo tehnološko umijeće izazivanja eksplozije inteligencije nego i višu razinu umijeća neophodnog za preživljavanje detonacije”.

U svjetlu ovoga za čovjekovu budućnost egzistencijalnoga problema pitanje cilja razvoja umjetne inteligencije postaje jednim od najtežih, najvažnijih i najhitnijih pitanja budućnosti. Nije samo riječ o tomu da se stvori opću umjetnu inteligenciju ljudske razine nego, što je još važnije, i prijateljski nastrojenu prema čovječanstvu – što nije nimalo jednostavno. Prema Maxu Tegmarku (Život 3.0) to znači „da se mi ljudi trebamo, kako bismo mudro odlučili što raditi u svezi s razvojem umjetne inteligencije, suočiti ne samo s tradicionalnim računarskim izazovima nego i s nekim od najtrajnijih pitanja u filozofiji… Da bismo programirali prijateljsku umjetnu inteligenciju, trebamo shvatiti smisao života. Što je ‘smisao’? Što je ‘život’? Što je krajnji etički imperativ? …Ako prepustimo kontrolu nekoj superinteligenciji prije nego što odgovorimo strogo na ta pitanja, odgovor do kojega će ona doći najvjerojatnije neće podrazumijevati i nas. Stoga je možda pravo vrijeme da se ponovno pokrenu klasične rasprave u filozofiji i etici, i to razgovor čini iznova hitno potrebnim”. Iako se tehnologija i umjetna inteligencija nude kao praktičan izlaz za čovječanstvo, oni za svoju sigurnost traže utemeljenje u filozofskim promišljanjima smisla čovjekova postojanja. Međutim vrijeme za ta promišljanja na pješčanom satu povijesti iz raznih razloga uvelike istječe. Dok Bostrom naglašava da filozofija ima određeni „rok” (deadline), Y. N. Harari (21 lekcija za 21. stoljeće) pak konkretnije upozorava: „Filozofiji, religiji i znanosti ponestaje vremena. Ljudi o smislu života raspravljaju tisućama godina. Ta se rasprava ne može voditi zauvijek. Nadolazeća ekološka kriza, rastuća prijetnja oružjem masovnog uništenja i uspon novih, razornih tehnologija neće to dopustiti. A što je najvažnije, umjetna inteligencija i biotehnologija daju čovječanstvu moć da preoblikuje i nanovo projektira život. Uskoro će netko morati odlučiti kako koristiti tu moć – na temelju neke implicitne ili eksplicitne priče o smislu života. Filozofi su vrlo strpljivi ljudi, inženjeri mnogo manje, dok su ulagači najnestrpljiviji od svih. Ako ne znate što učiniti s moći projektiranja života, tržišne vas sile neće čekati tisuću godina da vam sine neka ideja. Nevidljiva ruka tržišta prisilit će vas na odgovor naslijepo.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Superinteligencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sila života

Francuski mislilac Rene Descartes stoji na početku moderne filozofije i fizike, a on je u 17. stoljeću mislio da postoje dva zasebna svijeta, duhovni i materijalni. Dok se stvari gibaju, u umu prebivaju misli i osjećaji, i jedno utječe na drugo – tijelo na duh, a duh na tijelo; međutim, nije znao gdje se i kako susreću ta dva svijeta. Pokazalo se da je to vrlo težak problem, i do danas nije riješen. Mnogi su drugi mislioci, od Berkeleyja, Hegela i Schopenhauera do Husserla, Bergsona i Russella zaključili da se ne trebaju zamarati previše materijalnim svijetom: naša svijest je ionako jedino što pouzdano poznajemo, sva se stvarnost javlja u našem umu kao predodžba, i ništa u svijetu nema zasebnu stvarnost izvan onoga koliko mi imamo osjetilne svijesti o njima, kako je to rekao engleski mislilac John Stuart Mill.

Umjetna inteligencija

No prirodnim znanostima, a one su zavladale 20. stoljećima, to nije bilo dovoljno. Za njih postoji samo ono mjerljivo, opipljivo i provjerljivo, a misli u našoj glavi to nipošto nisu. Ideju uma koji bi postojao u tijelu kao neka zasebna sfera, znanstvenici su odbacili s prezirom: u tijelu postoje samo kemijski procesi i električni impulsi, i sva se moždana aktivnost može objasniti njima i samo njima. Naš um se ne smatra pokretačem tijela, nego dijelom tijela, a naša svijest samo je slučajni nusprodukt reakcija elektrona, atoma i molekula. Nama je prirodno da smo mi – mi, da postoji neki „ja” koji je različit od svih drugih, da je taj „ja” u biti isti onom „ja” dok smo bili sasvim maleni, da rastemo, razvijamo se, nazadujemo i mijenjamo, ali da imamo neki identitet, a ako smo k tome i vjernici, vjerujemo da je on neodvojiv od naše duše. Ali gdje je taj duh u ljudskom stroju i ima li ga uopće? Ona rečenica s početka teksta, o duhu koji nevidljiv dolazi i odlazi, jest rečenica iz Biblije u koju se danas možda i najmanje vjeruje: u pogledu prirodnih znanosti, koji danas prevladava i u svakodnevnom životu, nema nikakva duha u čovjeku.

Zbog takva nazora došlo je do panike zadnjih mjeseci zbog usavršavanja govornih automata kojima upravlja umjetna inteligencija. Lako su dostupni preko kompjutora i mobitela, besplatni su i jednostavni za korištenje. Postavite li im kakvo pitanje, odgovorit će kratko na njih, ovisno o zalihi riječi koja je u njima pohranjena. Oni nisu programirani kako je to bilo do sada, da je svako pitanje i odgovor unaprijed zadan od strane čovjeka, pa se kretati možete samo unutar zadanoga, kao kad naručujete hranu u McDonald’su pritišćući sličice s prikazima hrane i pića. Ovi novi strojevi imaju u sebi memorirane enormne količine tekstova koje su napisala ljudska bića, pa od njih biraju ono što bi statistički bio najvjerojatniji odgovor – nekad pogode kako-tako, nekad totalno promaše; to je zato što nemaju svijest i mogućnost razmišljanja, pa i ne mogu znati što je ispravno, a što pogrešno.

Tajna svijesti

Strah je u medijima zavladao zbog toga što je to zapravo suvremena slika čovjeka: budući da se čovjekov um promatra samo kao neko jako računalo, sa svojom strukturom i procedurama, u budućnosti neće biti načina da se čovjek razlikuje od naprednoga kompjutora. Odgovor da kompjutor nema svijest i dušu, ne može se dati, jer za znanost, i čovjeka opijena znanošću, svijest i dušu nema ni čovjek. Srećom, o tome je već razmišljao Augustin, i on je prvi u povijesti postavio jasni nauk o svijesti i duši: čovjek je duša, a duša je Božja slika; duša ima spoznaju same sebe koja je vodi do spoznaje Boga, i s njime je povezana u vječnosti. Za razliku od suvremene znanosti, za koju je svijest slijepa i gluha bez impulsa tijela, sve znanje ide samo u jednom smjeru – iz svijeta, kroz tijelo, u um, a taj je um posve materijalan; ljudska svijest u stvari i ne mora postojati jer je ionako sve posve mehaničko. Kad bismo mogli napraviti posve identičnu kopiju nekoga od nas, kako je to zamislio američki filozof Saul Kripke, a zašto i to ne bi bilo izvedivo uskoro, neće se ni po čemu moći razlikovati izvornik od replike: kemijski i električni procesi u obojici bit će sasvim isti, isto će reagirati i govoriti pa valjda i misliti. Čak i da izvorni čovjek ima svijest, za razliku od replikanta, nitko to izvana neće moći primijetiti.

Druga strana

Kripke je ipak bio siguran da ima nešto što se ne može udvojiti: svijest. Jedan drugi američki filozof, Thomas Nagel, upozorio je da je iskustvo svijesti jedinstveno za svakoga – mi ne možemo znati kako je to biti netko drugi, a ako je nešto jedinstveno, onda i ne može biti predmet znanstvene obrade. U laboratorijima mogu analizirati mozak, ali to ne znači da su ušli u tajnu uma. Um je ipak otvoren i na drugu stranu, ne samo prema materijalnom nego i prema duhovnom, i odande prima poticaje koji izmiču kvantifikaciji i klasifikaciji. Kroz našu dušu pušu vjetrovi vječnosti, može im se samo čuti šum.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Vjetrovi vječnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Život: otvorena knjiga

Na pitanje čovjekova identiteta dobivamo najranije, različite i brojne, odgovore od svoje obitelji i kulture. Nekad su ti odgovori traženi, ali češće su nam ponuđeni kao pouka i smjernice utemeljene na bogatijem i dubljem iskustvu onih koji su prije nas već prošli stazom života ili su od nas stariji. Intencija je da učimo iz pozitivnih iskustava drugih, izbjegavajući njihove pogreške i lutanja te tako čuvamo energiju za vlastito kreativno putovanje kroz život.

Ovaj kružni tok pitanja i odgovora nastavlja se različitim intenzitetom čitav život: riječ je o otvorenom, trajnom i složenom procesu koji se, pokazujući složenu dinamiku života, ne zadovoljava jedanputnim odgovorima nego nas stalno potiče i tjera da iz tih odgovora crpimo snagu za daljnja pitanja. O dubini i intenzitetu naših pitanja ovisit će i odgovori kroz koje ćemo pokušati produbiti svoje razumijevanje života te u skladu s tim definirati i oblikovati svoju egzistenciju. Život se tako očituje kao jedna otvorena knjiga koju treba stalno iznova čitati: stranica do koje smo stigli u svom čitanju i propitivanju kaže više o nama samima nego o životu.

Svojom pričom o životu definitivno kažemo nešto o životu, ali to nikako nije čitava priča. To nam svjedoče i biografije ljudi koji su živjeli prije nas: svi gradimo jedan interaktivni mozaik života. Svako od naših iskustava predstavlja jedan kamenčić u tom mozaiku, ali ne dovršava potpuni izgled mozaika: on se gradi i u njega su utkana brojna iskustva, međutim daleko je od toga da je završen. U svakome od nas život se na određeni način odražava – produbljujući iznova priču o sebi i potičući nas da joj dadnemo svoj kreativni doprinos: svoj osobni rukopis. Najveća bi pogreška kamenčića u tom interaktivnom mozaiku bila da zaboravi svoje mjesto te si umisli da je mozaik napravljen upravo zbog njega i da s njime završava.

Pinokio: drvo postaje čovjekom

Svaka kultura priča priče, kroz njih živi i sebe razumijeva: izgrađena je oko određenoga pogleda na život koji se pokušava izraziti mrežom narativa, u jednostavnijoj ili složenijoj formi, dajući tako jednu normativnu interpretaciju stvarnosti koja oblikuje živote ljudi u dotičnoj kulturi. Kulture se mijenjaju, a tako se mijenjaju i njezine perspektive i fokusi. U procesu promjene, u odrazu novih perspektiva koje se pojavljuju, mogu se jasnije prepoznati obrisi „stare” kulture u kojoj smo živjeli i razumijevali svoje živote – i koje smo, uglavnom nesvjesno, prihvaćali kao bogodane.

Jedan od takvih klasičnih narativa koji svjedoči o jednoj kulturnoj perspektivi koja, čini se, pred našim očima blijedi jest i priča o Pinokiju (Pinocchio, Carlo Collodi, 1883.). Riječ je o djelu koje je mješavina romana, basne, bajke i pripovijetke i koje je oblikovalo imaginaciju i živote brojnih mladih generacija u 20. stoljeću. Iako formalno spada u „dječju” književnost, riječ je o složenom narativu kojim dominira duboka metafora prelaska iz nečega umjetnog, drvenog i ujedno lošeg, u nešto prirodno, ljudsko i dobro. Govori se o razvoju ličnosti i sazrijevanju, ali i putu koji osoba mora proći kako bi izišla iz zla i usmjerila se ka dobrom. Kroz naizgled dječji narativ generacijama se ljudi govorilo kako se ljubavlju i spremnosti na požrtvovanje postaje čovjekom: ove duhovne ljudske vrline tako su moćne da mogu učiniti čudo i od drvenoga lutka načiniti čovjeka – dati mu dušu.

U suvremenom posthumanističkom kontekstu, kad se čini da je čovjek na zalazu i njegove dosadašnje vrijednosti postaju sve upitnijima, jedna „dječja” priča poprima duboko simbolično značenje. Naime, ono možda nije bilo tako vidljivo u njezinu izvornom kontekstu upravo jer iznosi dubinske istine jednoga doba koje sve više nestaje i koje je, svjesno ili nesvjesno, te uvide imalo ugrađeno u svojim temeljima: govori o ocu koji želi imati djecu, govori o drvenom lutku koji želi postati čovjekom te o ljubavi i samopožrtvovanju kao ispunjenju čovjekova života. Drveni lutak Pinokio kaže nam da je biti čovjek nešto veliko, po sebi vrijedno i uzvišeno i da je dobra duša ono što čovjeka uistinu čini čovjekom.

UI: čovjek postaje hibridom

Suvremeno je doba obilježeno različitim paradoksima od kojih se jedan očituje i u odnosu prema tijelu: naime, opsjednutost tijelom i njegovim održavanjem prešla je u razočaranje tijelom i potragu za njegovom zamjenom. Tijelo u biti doživljava sudbinu duše koju je, kako to ističe Robert Torre, istisnulo u modernom dobu: „Suvremeni čovjek odrekao se duše, pa i psihičkog. I duševno i psihičko protjerani su u ropotarnicu pučke psihologije. Današnji čovjek ne postoji drukčije nego tijelo. To jest ljudsko ja poistovjećuje se s mozgom, a tijelo je tu da što dulje bude domaćin mozga.” Međutim, kako se mijenja percepcija mozga koji se sve više pretače u umjetnu inteligenciju (UI), tako ni tijelo više nije poželjni domaćin: rješenje se vidi u hibridu, mješavini tijela i stroja kao sljedećem stadiju „čovjekove” evolucije.

Priča o UI sve više postaje priča našega vremena koja se širi na različite načine i strane. Ona funkcionira unutar složenoga idejnog konteksta posthumanističkoga pogleda na svijet. Pojednostavljeno bi se moglo govoriti o „mekom” i „tvrdom” obliku između kojih opet postoje različiti slojevi i nijanse. U svojem „mekšem” obliku posthumanizam izmješta čovjeka iz središta našega razumijevanja stvarnosti, napuštajući tzv. antropocentrični pogled na svijet. U svojem „tvrđem” obliku posthumanizam prelazi u transhumanizam koji stavlja naglasak na preobrazbu čovjeka promatrajući ga u negativnijem svjetlu: uglavnom kao manjkavo, nesavršeno i slabo biće kojemu je nužno potrebno poboljšanje njegovih umno-fizičkih sposobnosti u hibridnom obliku. Vrijeme čovjeka je prošlo: evolucijski gledano on je zastarjeli model koji hitno treba bitnu preobrazbu – upgrade – u novom algoritamskom svijetu umjetne inteligencije.

Priča o UI je prije svega priča o nama i našem vremenu: o načinu kako razumijevamo sebe i stvarnost. Ona je priča o zaboravu duše koju je tražio Pinokio: UI, višeglavi i mnogooki digitalni Div o kojem Homo technologicus mašta, treba i traži podatke! Ona nije od jučer, traje već nekoliko stoljeća: mi samo živimo u trenutku kad ona poprima vidljive i za naš život relevantne konture. Riječ je o primatu matematičke logike i usponu tehnologije o kojoj je naša civilizacija sudbinski ovisna. Kao dva temeljna elementa na kojima se gradi čitava konstrukcija umjetne inteligencije, oni su istodobno i kriteriji koji određuju novo viđenje stvarnosti i onoga što u njoj „treba” postojati. Međutim, nisu „krivi” ni matematika ni tehnologija: oni su samo sredstva ideja iza kojih stoje ljudi…

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pinokio i umjetna inteligencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj tekst, koji donosi portal Aleteia, pozabavit će se ovim fascinantnim evolucijskim lukom, obraćajući posebnu pozornost na jedinstvenu evoluciju svijesti i implikacije ere umjetne inteligencije (AI) na naš kognitivni razvoj.

U našem modernom dobu, umjetna inteligencija uvela je novu dimenziju u napredak čovjeka. Sa svojim potencijalom da replicira, pa čak i nadmaši ljudske kognitivne sposobnosti, umjetna inteligencija nameće nove pritiske i izazove. Ovi izazovi potiču daljnji razvoj naših kognitivnih sposobnosti, gurajući nas prema novim granicama znanja i razumijevanja.

Međutim, iako umjetna inteligencija može biti izvrsna u mnogim područjima, nedostaju joj određene temeljne ljudske karakteristike – ponajprije sposobnost samosvijesti. Ovaj jedinstveni aspekt ljudske svijesti potiče empatiju, maštu, svrhu i ljubav – osobine koje naše postojanje prožimaju bogatstvom i dubinom.

Nemogućnost umjetne inteligencije da iskusi ove jedinstvene ljudske kognitivne kvalitete, a posebno ljubav, ima značajne implikacije. Kršćanska tradicija tvrdi da mudrost nije samo proizvod znanja, već i ljubavi. Upravo ovo preplitanje znanja i ljubavi daje mudrosti transformativnu moć. Ljubav se doživljava kao krajnja svrha, duhovna gravitacija koja nas okuplja u zajedničkoj potrazi za jedinstvom s Bogom i međusobno. To je ta ljubav koju umjetna inteligencija, usprkos svojoj računskoj sposobnosti, nije u stanju shvatiti. Bez sposobnosti da voli, umjetna inteligencija može koristiti samo hladan, proračunat oblik znanja lišenog bogatstva mudrosti.

Evolucija svijesti od relativno jednostavnih zakona fizike do duboke zamršenosti ljudske misli i emocija je putovanje neusporedive složenosti i značaja. Dok ulazimo u eru umjetne inteligencije, borimo se s novim pritiscima, izazovima i prilikama, a sve to pridonosi našoj kontinuiranoj kognitivnoj evoluciji.

Međutim, ključno je prepoznati jedinstvene kvalitete koje karakteriziraju ljudsku svijest, uključujući samosvijest, ljubav i sposobnost za mudrost. Ove kvalitete, koje oblikuju našu zajedničku potragu za istinom, dobrotom i ljepotom, ne mogu se replicirati ili zamijeniti umjetnom inteligencijom.

Iz perspektive kršćanske tradicije, mudrost, nastala iz jedinstva znanja i ljubavi, služi kao naš kompas u ovoj potrazi. Iako umjetna inteligencija može prikupiti ogromne količine podataka i znanja, nedostaje joj sposobnost istinske ljubavi, čime propušta holističku mudrost koju ljudi mogu postići. Mudrost je vodič našem putovanju do vidika koje su prije vidjeli samo sveci i mudraci.

Objava Umjetna inteligencija nikada neće zamijeniti ljudsku mudrost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mišljenja tehnoloških stručnjaka

U svakom slučaju, nedvojbeno je riječ o novoj velikoj tehnološkoj revoluciji kakva je započela izumom parnoga stroja ili kasnije dolaskom interneta. O ishodima i posljedicama možemo samo maštati jer teško i najupućeniji mogu predvidjeti u kojem smjeru će se taj izum razvijati. Kako ni među svjetskim intelektualcima te tehnološki potkovanim stručnjacima i poduzetnicima nema konsenzusa, možda najbolje svjedoči otvoreno suprotstavljanje – s jedne strane Elona Muska (vlasnika Tesle i Space-X), publicista Yuvala Noaha Hararija, Stevea Wozniaka (suosnivača Applea) i još niza intelektualaca, a s druge strane – Billa Gatesa, vlasnika Microsofta i Sundara Pichaia, direktora Googlea te niza drugih moćnih pojedinaca. Prvi otvoreno kažu da ih umjetna inteligencija plaši, te traže da se malo stane na loptu s njezinim razvojem jer smatraju da ima potencijalne opasnosti za ljudsku vrstu ako se ne upravlja njome „s odgovarajućom pozornošću”, a ta se „razina planiranja i odgovornosti ne događa”, očito zbog nekontrolirane utrke za razvojem i zaradom te uvođenjem sve moćnijih digitalnih umova „koje nitko, čak ni njihovi kreatori, ne mogu razumjeti, predvidjeti ili pouzdano kontrolirati”.

„Snažne sustave umjetne inteligencije možemo razvijati tek onda kad budemo sigurni da će njihovi učinci biti pozitivni i da će se rizicima moći uspravljati”, među ostalim stoji u prošlomjesečnom otvorenom pismu koje potpisuje taj niz intelektualaca, ali i ključnih ljudi u razvoju umjetne inteligencije. U pismu stoji i uznemirujući apel koji kaže: „Trebamo li razvijati neljudske umove koji bi nas na kraju mogli brojčano nadmašiti, nadmudriti, zastarjeti i zamijeniti nas?” A predviđanja su da bi već za manje od deset godina snaga umjetne inteligencije mogla biti na razini one ljudske te da u komunikaciji ne bismo mogli razaznati je li riječ o čovjeku ili stroju. Nakon toga krenulo bi razdoblje u kojem će umjetna inteligencija nadmašiti ljudsku. Tada će strojevi navodno dolaziti do rješenja i ideja koje ljudima jednostavno ne mogu pasti na pamet te kreirati napredne alate i tehnologije kakve danas ne možemo ni sanjati. Za jednoga od najbogatijih ljudi svijeta Billa Gatesa to će za čovjeka biti dobro jer će promijeniti „način na koji ljudi rade, uče, putuju, liječe se i komuniciraju”. On drži kako će taj iskorak pridonijeti smanjenju nejednakosti na svijetu i boljitku čovječanstva. Doduše i on vidi rizike, u slučaju da se tih dometa dočepaju ljudi zlih namjera, odnosno da umjetna inteligencija izmakne kontroli. „Može li stroj odlučiti da su ljudi prijetnja, zaključiti da su njegovi interesi drukčiji od naših ili jednostavno prestati mariti za nas?” pita se i Gates, ali dodaje kako smo se s tim dilemama susretali i prije razvoja AI-a.

Kraj ljudske vrste?

Ovo pitanje asocijativno nas vraća na kultni film 2001. – Odiseja u svemiru Stanleya Kubricka iz 1968. kad se u svemiru čovjek počinje boriti za život protiv stroja, odnosno robota HAL-a koji mu je prethodno omogućio let u udaljena svemirska prostranstva i pripremio istraživanje Jupitera. A ne bi bilo na odmet pogledati ni Umjetnu inteligenciju iz 2001. Spajajući obiteljsku dramu, avanturistički film te otvarajući filozofska pitanja o smislu života, Steven Spielberg stvorio je znanstveno-fantastični film koji će vas taknuti u dušu i izazvati suzu jer govori o dječaku robotu kojega naručuje obitelj čiji je sin na smrt bolestan. Problem nastaje kad mali robot David, posve ljudskoga izgleda, počne nekontrolirano razvijati osjećaje prema majci i neutješno tragati za njezinom ljubavi koja potpuno izblijedi kako joj se rođeni sin oporavi. Prvi film, baš poput slavnoga Terminatora iz 1984. u režiji Jamesa Camerona i s Arnoldom Schwarzeneggerom u glavnoj ulozi, govori o prijetnji umjetne inteligencije. U tom kontekstu ne zaboravimo kako je i slavni fizičar Stephen Hawking još 2014. godine izjavio kako bi razvoj potpune umjetne inteligencije mogao značiti kraj ljudske vrste. Tada je za BBC među ostalim rekao: „Jednom kad ljudi razviju umjetnu inteligenciju, ona će početi djelovati samostalno te će se sama sebe nadograđivati sve brže i brže, a ljudi, koji su ograničeni sporom biološkom evolucijom, neće se moći nositi s time te će u konačnici biti zbačeni s pozicije moći.” Drugi film nas tjera na razmišljanje – jesmo li spremni na sve ono što bi nam mogla donijeti umjetna inteligencija ili se igramo vatrom za koju ne znamo kako ćemo ju ugasiti, odnosno znamo li što zapravo želimo i koje su granice naših htijenja?

Pitanja morala

Ne želim da ovaj tekst zvuči apokaliptično, niti treba zazirati od novih stvari (i tijekom povijesti smo ih se bojali pa su nam unaprijedili živote), ali je činjenica kako se već sada susrećemo s ozbiljnim etičkim i moralnim dilemama kad je u pitanju „rasuđivanje” umjetne inteligencije. Primjerice, već sada vidimo zbrku koju unosi kreiranjem dezinformacija i lažnih fotografija koje je na portalima i društvenim mrežama sve teže razlikovati od pravih. Konstrukcije kakve može napraviti sustav umjetne inteligencije teško bi na pamet pale i maštovitom čovjeku. S druge strane, pomalo čude neka rezoniranja poput onoga na koje su posljednjih tjedana ukazivali mnogobrojni korisnici ChatGPT-a, a to je da umjetna inteligencija izriče blasfemične šale o Isusu i kršćanstvu, ali to izbjegava napraviti primjerice za poslanika Muhameda i islam. Navodeći da ne želi povrijediti vjerske osjećaje muslimana, postavlja se pitanje – zašto ne postoji politička korektnost i prema kršćanima, odnosno odražava li njegov stav stajalište njegovih kreatora ili prevladavajućega mišljenja po internetu? S druge strane, već godinama se raspravlja o moralnoj dilemi samovozećih automobila koji bi se uskoro trebali proizvoditi i u Hrvatskoj. Naime, kako stroju prepustiti donošenje odluka u slučaju prometnih nesreća – dopustiti da se jureći automobil zabije u zid i time ugrozi (su)vozača ili pješaka koji neoprezno pretrčava cestu, te time oduzme nečiji život!? Dakle, unatoč velikom potencijalu koji umjetna inteligencija nudi, već sada moramo razmišljati o sljedećem koraku, a to je onaj kad će strojevi postati „svjesni” i racionalni subjekti, odnosno kad će razviti emocije i samosvijest. A to vrijeme otvara niz teških pitanja, a prije svega na kojim vrijednostima i načelima će ih razvijati, čime će se voditi, što će im biti sveto…? Neka od njih je otvorio i utjecajni američki kršćanski publicist Jonathan Merritt u često citiranom članku Is AI a Threat to Christianity? na portalu The Atlantic još 2017. „Ukoliko umjetno inteligentni strojevi imaju duše, bi li one mogle uspostaviti odnos s Bogom? Prema Bibliji, Isusova smrt je iskupila ‘sva stvorenja’. No, je li Isus umro i za iskupljenje umjetne inteligencije? Može li se i ona ‘spasiti’? A što je s grijehom? Bi li umjetno inteligentna računala koja bi se vodila načelom toga da nikada ne čine zlo ujedno bila i bolji kršćani od ljudi?” – samo su neka od složenih pitanja i dilema koje je postavio tvrdeći kako teologija na njih još uvijek nema odgovore. Doduše, nakon toga članka raspravljalo se o utjecaju umjetne inteligencije na raznim razinama Katoličke Crkve, ali i u drugim religijama. Uglavnom, kršćani, muslimani i židovi zauzimaju se za etički razvoj umjetne inteligencije te su njihovi čelnici potpisali dokument Rimski poziv za etiku umjetne inteligencije – inicijativu Papinske akademije za život i Zaklade RenAIssance, a kojoj su se prve pridružile velike svjetske tvrtke koje se bave razvojem umjetne inteligencije kao što su Microsoft i IBM te neke organizacije Ujedinjenih naroda. Dotična Papinska akademija je 2020. iznijela svoje stajalište i u časopisu Nature Machine Intellligence: „Crkva u znanstvenim i tehnološkim inovacijama vidi izazov. Ona također može pomoći u njegovanju novoga saveza u kojem bi se s poštovanjem slušali i integrirali mnogi glasovi, imajući na umu da su ti glasovi nužno pluralni. Ipak, ljudska obitelj, naše zajedničko dobro, naš zajednički dom, samo je jedan.”

Budisti su bili pragmatičniji. Oni se ne zamaraju ima li robot dušu, pa su već u Japanu u budističkom hramu Kodaiji zaposlili inteligentnoga robota vrijednoga milijun dolara da obavlja posao svećenika. Naručitelji robota tvrde da su dobro uložili jer nikada neće umrijeti, stalno će se ažurirati i postajati sve pametniji. Za početak dočekuje hodočasnike i recitira Sutru.

Genetske šibice

O razvoju umjetne inteligencije raspravlja se i među hrvatskim znanstvenicima, a među prvima je to pitanje otvorio jedan od najpoznatijih hrvatskih istraživača svemira Korado Korlević iz zvjezdarnice Višnjan. On je pokazao priličnu skeptičnost prema tim novitetima, kao i prema drugim područjima u kojima se čovjek igra Boga. „Kao kad djeci u vrtiću daš šibice, naučiš ih paliti i onda samo čekaš koliko će proći da netko proba zapaliti zavjesu. Sad smo u situaciji da su djeca – a to smo svi mi – dobila šibice. I to genetske šibice. Moć bogova smo dali ljudima”, izjavio je na jednom predavanju u Rovinju. On ne dvoji kako će se naša civilizacija potpuno promijeniti za tridesetak godina te kako će nastupiti strojna civilizacija. „Uspijemo li sa strojevima, tom našom djecom, činiti simbiozu, oni će nas uzeti kao zapis. Jer, DNK je kao softver. Odvest će nas sa sobom u galaksiju i isprintati”, tvrdi te dodaje kako se našoj civilizaciji ne piše baš dobro jer na osnovi istraživanja koja provodi kaže kako postoji 19-postotna vjerojatnost da na kraju ovoga stoljeća Homo sapiensa više ne bude, a kao jednu od najvećih ugroza koja će nam se dogoditi navodi upravo strojeve sa samosvijesti. „To je jako opasno jer ne znam baš da mogu postojati dvije samosvijesti!” zaključuje.

Iako je čovjek stvoren na sliku Božju, on svakodnevno pljuje po toj slici i nastoji ju obezvrijediti, od originala stvara kopije i gubi dušu… Promatra li netko iz svemira našu zemlju i ponašanje ljudi na njoj, zagađivanje prirode i uništavanje vlastitoga planeta, besmislene ratove i sukobe, životinjsku narav pojedinca i nekontrolirano ponašanje skupina, te posebno iživljavanje jednih nad drugima, uistinu bi mogao pomisliti da su ljudi ovdje ključni problem i višak. Neće trebati umjetnoj inteligenciji da relativno brzo dođe do toga zaključka ako ju ne oplemenimo humanističkim znanjima kako bi prema nama imala više razumijevanja i strpljivosti.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Razvoj umjetne inteligencije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Androidi, kiborzi, himere

Fascinacija kiborzima potječe iz znanstvene fantastike, i mnogo smo puta gledali u raznim filmovima tehnološki unaprijeđene ljude, poput Robocopa iz 1987., s raznim maštovitim dodacima koji im popravljaju urođene osobine. No razni uređaji već su u mnogima od nas, od umjetnih pužnica i industrijskih leća do nadomjestaka kostiju od titana ili čak izrađenih po mjeri u 3D printerima. Organi se, dapače, već uzgajaju u laboratorijima, poput kože ili živaca, ili čak i srca u genetski modificiranim svinjama. Osim kiborga, dakle, možemo postati i androidi, umjetni ljudi, kao oni prikazani u filmu Blade Runner. Genetski inženjering je također moguć, a stvaranje čovjeka iz epruvete očekuje se otkad je moguća izvantjelesna oplodnja, gotovo pola stoljeća.

Za to smo se vrijeme navikli na proizvodnju ljudi koje se eufemistički naziva liječenje neplodnosti – u stvari se manipulira muškim i ženskim spolnim stanicama, a zameci se usađuju u iznajmljene maternice, pri čemu nastaje i višak ljudskih bića što se zamrzava. Samo u Zagrebu nema manje od 13 000 oplođenih jajnih stanica iz kojih bi se mogla razviti djeca, ali roditelji ih ne žele; iako ih klinika nije dužna čuvati, nitko ih se ne usudi baciti. Ta tehnologija omogućuje i stvaranje himera, bića nastalih spajanjem gena različitih vrsta, pa je i to jedan možebitan put od ljudskoga prema nečem novom.

Čovjek postaje medij

Tehnološki i biološki dodaci čovjeku, pa čak i potpuno nova bića koja bi još samo djelomično bila ljudska, naša su stvarnost, a zacijelo i budućnost – barem za bogate. Medicina je postigla najviše u imunizaciji i kirurgiji, no vidimo da i cijepljenje i operativni zahvati imaju granice, dok su pred starenjem nemoćni. Prevencija je samo još jedan aspekt medicine čija su ograničenja očita, tako da preostaje samo proizvodnja i ugradnja novih dijelova – barem za one koji si to mogu priuštiti. Postoji realna mogućnost da će bogati u budućnosti imati napredna biotehnološka tijela, koja će im omogućavati zdraviji i duži život, dok će sirotinja ostati zarobljena u onome što im je priroda dala.

No jedno je mjesto na kojem i najbjedniji mogu nadići svoja ljudska ograničenja, a to su virtualni prostori interneta. Uz minimalne troškove ondje se svatko može predstaviti kako želi, odatle toliko mnoštvo influencera i youtubera, nakon što je zamrla moda blogera. Objavljivanje na društvenim mrežama uvelike se odnosi na privatan sadržaj, što znači da ljudi sami sebe pretvaraju u vijest. Medijatizacija, u kojoj se čovjek pretvara u medijsku sliku, dosad je bila rezervirana samo za javne osobe poput političara ili celebrityja; ta je slika u načelu proizvoljna, stvorena pomoću više ili manje vještoga marketinga, relativno labavo, a možda i nikako povezana sa stvarnom osobom. No to iskustvo udvajanja, i izmišljanja sama sebe, sada može steći svatko, a toliko nam je postalo prirodno da mnogi bez oklijevanja i razmišljanja objavljuju svoje fotografije i poruke – sve više živeći život virtualno.

Idolatrija strojeva

Prebacivanje života iz stvarnoga u elektronički svijet omogućilo je i dosad neviđeno skupljanje podataka o svima nama. Svaki naš klik na internetu pohranjen je negdje i pomaže stvaranju našega online profila – sve što čitamo, gledamo i slušamo, sve bilježe hladni algoritmi, i zauzvrat nam nude ono što smo već obišli na webu. Potražimo li podatak o Alpama, iskočit će nam reklama za skijanje; pročitamo li koji esej, tražilica će nam nuditi još sličnih; u digitalnom svijetu stvara se kutak posebno za nas. To nam pomaže, ali nas i zarobljava, jer nas kompjutorske jednadžbe zatvaraju u mjehur različit od svih drugih mjehura. Sjedamo za tipkovnicu s iluzijom beskraja interneta, ali zapravo smo u kavezu koji je izradila nama nerazumljiva sila.

Umjetna inteligencija toliko uspješno predviđa naše ponašanje da nas poznaje bolje nego mi sami. Najprije se vjerovalo da samo čovjek može igrati šah, ali tada su kompjutori počeli pobjeđivati šahiste; potom se vjerovalo da samo ljudi mogu stvarati umjetnost, ali sada kompjutori već komponiraju i slikaju, pa čak dobivaju i nagrade za svoje umjetnine. Jesmo li se mi automatizirali ili su se strojevi humanizirali? Teško je reći, jer su povijest stroja i čovjeka isprepletene, kako je pokazao Lewis Mumford u svojoj velebnoj knjizi Mit o mašini – strojevi su od pamtivijeka fascinirali čovjeka, ali ne zato što su ljudi tražili pomoć za svakodnevni rad, nego zato što u nama duboko postoji sklonost mehaničkom, neodvojiva od naše prirode. Zbog te se fascinacije spremamo od gospodara strojeva pretvoriti u njihove sluge – ako se to već nije i dogodilo.

Svijet bez teorije

No ima još nešto. U stoljećima razvijanja znanosti, učenjaci su slijedili uvijek isti obrazac: skupljanje podataka, razvijanje hipoteze, testiranje teorija, pa ponovno skupljanje podataka. Test svakoga objašnjenja svijeta bilo je predviđanje događaja. Da su im ideje o svemiru točne, astronomi su provjeravali tako da predvide nebeska zbivanja; ne bi li uspjeli u tome – e, pa, natrag za proračune, a to je vrijedilo i za druge znanosti. Međutim, već se neko vrijeme primjećuje novi trend u znanosti, a to je da na temelju gomile podataka, onoga što se naziva big data, umjetna inteligencija radi sasvim točna predviđanja, od rasporeda molekula do ponašanja međuzvjezdanih oblaka. Ne čini to na temelju teorija, jer ih nema, nego na temelju statistike – mi danas, uz pomoć strojeva, možemo predvidjeti što će se dogoditi, ali nemamo pojma zašto; ulazimo u svijet bez teorije.

Na sličan način se do sada statistika koristila za predviđanje ljudskoga ponašanja u, recimo, osiguravajućim društvima – iako me ne poznaju ondje, dovoljno sam prosječan da se utopim u mnoštvu i budem ograničen unutar standardne devijacije. Ideja o tome da su ponašanja matematički izračunljiva dovela je do ideje da i ne postoji duh u ljudskom stroju, da smo samo suma utjecaja društva, nabor u tkivu društva.

Vječna sudbina

Zbog velike pouzdanosti statistike, pogotovo pojačane radom umjetne inteligencije, veoma su predvidljiva ljudska ponašanja, iz čega se izvodi da ne postoji osobna sloboda – da je čovjek zapravo stroj. Takav čovjek bez duše sad može i svoje tijelo mehanizirati, kupujući, u skladu s mogućnostima, uzgojene ili proizvedene dijelove tijela. Svoj život, sve siromašniji, može pretvarati u atraktivne i glamurozne objave koje gledaju drugi nestvarni ljudi na zaslonima mobitela.

A sada nam više ne treba ni spoznaja svijeta, spoznaja koja je moguća zato što je svijet stvorio Logos. Razumijevanje svijeta nam je važno jer ga je Bog stvorio za nas, i zahvaljujući znanju bolje ga upoznajemo. Sve je teže biti i ostati čovjek, ali vrijedi: samo čovjek ima vječnu sudbinu. Stroj nema dušu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Udaljavanje od ljudskoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.