Pitanje čovjekova identiteta, tj. što je čovjek i što znači biti čovjek, zatječe čovjeka od početka njegova postojanja i prati ga, poput vlastite sjene, čitav život. Baš poput naše sjene javlja se i nestaje da bi se opet pojavljivalo, ovisno o vanjskim poticajima, u trenutku koji ne možemo odabrati niti kontrolirati propitujući valjanost naših dotadašnjih odgovora i razmišljanja. Tijekom vremena se pokazuje da je pitanje o čovjeku u biti i pitanje o samom životu: njegovu smislu i značenju. Ona jednostavno pripadaju skupa: kroz odnos prema čovjeku oblikovat će se i odnos prema životu – i obratno.
Život: otvorena knjiga
Na pitanje čovjekova identiteta dobivamo najranije, različite i brojne, odgovore od svoje obitelji i kulture. Nekad su ti odgovori traženi, ali češće su nam ponuđeni kao pouka i smjernice utemeljene na bogatijem i dubljem iskustvu onih koji su prije nas već prošli stazom života ili su od nas stariji. Intencija je da učimo iz pozitivnih iskustava drugih, izbjegavajući njihove pogreške i lutanja te tako čuvamo energiju za vlastito kreativno putovanje kroz život.
Ovaj kružni tok pitanja i odgovora nastavlja se različitim intenzitetom čitav život: riječ je o otvorenom, trajnom i složenom procesu koji se, pokazujući složenu dinamiku života, ne zadovoljava jedanputnim odgovorima nego nas stalno potiče i tjera da iz tih odgovora crpimo snagu za daljnja pitanja. O dubini i intenzitetu naših pitanja ovisit će i odgovori kroz koje ćemo pokušati produbiti svoje razumijevanje života te u skladu s tim definirati i oblikovati svoju egzistenciju. Život se tako očituje kao jedna otvorena knjiga koju treba stalno iznova čitati: stranica do koje smo stigli u svom čitanju i propitivanju kaže više o nama samima nego o životu.
Svojom pričom o životu definitivno kažemo nešto o životu, ali to nikako nije čitava priča. To nam svjedoče i biografije ljudi koji su živjeli prije nas: svi gradimo jedan interaktivni mozaik života. Svako od naših iskustava predstavlja jedan kamenčić u tom mozaiku, ali ne dovršava potpuni izgled mozaika: on se gradi i u njega su utkana brojna iskustva, međutim daleko je od toga da je završen. U svakome od nas život se na određeni način odražava – produbljujući iznova priču o sebi i potičući nas da joj dadnemo svoj kreativni doprinos: svoj osobni rukopis. Najveća bi pogreška kamenčića u tom interaktivnom mozaiku bila da zaboravi svoje mjesto te si umisli da je mozaik napravljen upravo zbog njega i da s njime završava.
Pinokio: drvo postaje čovjekom
Svaka kultura priča priče, kroz njih živi i sebe razumijeva: izgrađena je oko određenoga pogleda na život koji se pokušava izraziti mrežom narativa, u jednostavnijoj ili složenijoj formi, dajući tako jednu normativnu interpretaciju stvarnosti koja oblikuje živote ljudi u dotičnoj kulturi. Kulture se mijenjaju, a tako se mijenjaju i njezine perspektive i fokusi. U procesu promjene, u odrazu novih perspektiva koje se pojavljuju, mogu se jasnije prepoznati obrisi „stare” kulture u kojoj smo živjeli i razumijevali svoje živote – i koje smo, uglavnom nesvjesno, prihvaćali kao bogodane.
Jedan od takvih klasičnih narativa koji svjedoči o jednoj kulturnoj perspektivi koja, čini se, pred našim očima blijedi jest i priča o Pinokiju (Pinocchio, Carlo Collodi, 1883.). Riječ je o djelu koje je mješavina romana, basne, bajke i pripovijetke i koje je oblikovalo imaginaciju i živote brojnih mladih generacija u 20. stoljeću. Iako formalno spada u „dječju” književnost, riječ je o složenom narativu kojim dominira duboka metafora prelaska iz nečega umjetnog, drvenog i ujedno lošeg, u nešto prirodno, ljudsko i dobro. Govori se o razvoju ličnosti i sazrijevanju, ali i putu koji osoba mora proći kako bi izišla iz zla i usmjerila se ka dobrom. Kroz naizgled dječji narativ generacijama se ljudi govorilo kako se ljubavlju i spremnosti na požrtvovanje postaje čovjekom: ove duhovne ljudske vrline tako su moćne da mogu učiniti čudo i od drvenoga lutka načiniti čovjeka – dati mu dušu.
U suvremenom posthumanističkom kontekstu, kad se čini da je čovjek na zalazu i njegove dosadašnje vrijednosti postaju sve upitnijima, jedna „dječja” priča poprima duboko simbolično značenje. Naime, ono možda nije bilo tako vidljivo u njezinu izvornom kontekstu upravo jer iznosi dubinske istine jednoga doba koje sve više nestaje i koje je, svjesno ili nesvjesno, te uvide imalo ugrađeno u svojim temeljima: govori o ocu koji želi imati djecu, govori o drvenom lutku koji želi postati čovjekom te o ljubavi i samopožrtvovanju kao ispunjenju čovjekova života. Drveni lutak Pinokio kaže nam da je biti čovjek nešto veliko, po sebi vrijedno i uzvišeno i da je dobra duša ono što čovjeka uistinu čini čovjekom.
UI: čovjek postaje hibridom
Suvremeno je doba obilježeno različitim paradoksima od kojih se jedan očituje i u odnosu prema tijelu: naime, opsjednutost tijelom i njegovim održavanjem prešla je u razočaranje tijelom i potragu za njegovom zamjenom. Tijelo u biti doživljava sudbinu duše koju je, kako to ističe Robert Torre, istisnulo u modernom dobu: „Suvremeni čovjek odrekao se duše, pa i psihičkog. I duševno i psihičko protjerani su u ropotarnicu pučke psihologije. Današnji čovjek ne postoji drukčije nego tijelo. To jest ljudsko ja poistovjećuje se s mozgom, a tijelo je tu da što dulje bude domaćin mozga.” Međutim, kako se mijenja percepcija mozga koji se sve više pretače u umjetnu inteligenciju (UI), tako ni tijelo više nije poželjni domaćin: rješenje se vidi u hibridu, mješavini tijela i stroja kao sljedećem stadiju „čovjekove” evolucije.
Priča o UI sve više postaje priča našega vremena koja se širi na različite načine i strane. Ona funkcionira unutar složenoga idejnog konteksta posthumanističkoga pogleda na svijet. Pojednostavljeno bi se moglo govoriti o „mekom” i „tvrdom” obliku između kojih opet postoje različiti slojevi i nijanse. U svojem „mekšem” obliku posthumanizam izmješta čovjeka iz središta našega razumijevanja stvarnosti, napuštajući tzv. antropocentrični pogled na svijet. U svojem „tvrđem” obliku posthumanizam prelazi u transhumanizam koji stavlja naglasak na preobrazbu čovjeka promatrajući ga u negativnijem svjetlu: uglavnom kao manjkavo, nesavršeno i slabo biće kojemu je nužno potrebno poboljšanje njegovih umno-fizičkih sposobnosti u hibridnom obliku. Vrijeme čovjeka je prošlo: evolucijski gledano on je zastarjeli model koji hitno treba bitnu preobrazbu – upgrade – u novom algoritamskom svijetu umjetne inteligencije.
Priča o UI je prije svega priča o nama i našem vremenu: o načinu kako razumijevamo sebe i stvarnost. Ona je priča o zaboravu duše koju je tražio Pinokio: UI, višeglavi i mnogooki digitalni Div o kojem Homo technologicus mašta, treba i traži podatke! Ona nije od jučer, traje već nekoliko stoljeća: mi samo živimo u trenutku kad ona poprima vidljive i za naš život relevantne konture. Riječ je o primatu matematičke logike i usponu tehnologije o kojoj je naša civilizacija sudbinski ovisna. Kao dva temeljna elementa na kojima se gradi čitava konstrukcija umjetne inteligencije, oni su istodobno i kriteriji koji određuju novo viđenje stvarnosti i onoga što u njoj „treba” postojati. Međutim, nisu „krivi” ni matematika ni tehnologija: oni su samo sredstva ideja iza kojih stoje ljudi…
