Prvo, budući da svijet propada, piše Ciprijan, Božje kraljevstvo, nagrada života i radost vječnoga blaženstva sada su sve bliži. Stoga nema razloga za strah i tugu: „Smrti se može bojati samo onaj koji ne želi ići Kristu, a ne želi ići Kristu onaj koji ne vjeruje da počinje vladati s Kristom.” Nažalost, primjećuje afrički biskup, a i ja zajedno s njim, mnogi su kršćani potpuno utučeni nevoljama, mukama i suzama ovoga svijeta jer im nedostaje vjere, jer nitko ne vjeruje u istinu koju nam Bog obećava, a to je istina vječnoga života. Zato, budi kao sv. Terezija Avilska koja je rado gledala na sat i pritom mislila kako je s prolaznošću vremena sve bliže Gospodinu. Opsjednuti smo svojim ručnim i inim satovima. Nemam ništa protiv te navike, nastavimo samo gledati na svoje satove, ali pritom mislimo na to kako zaista više nemamo vremena. Vrijeme je kratko, i mi ćemo uskoro stati pred Gospodina.

Drugo, kršćani su dakako i dalje, nastavlja Ciprijan, tijelom povezani s cijelim ljudskim rodom, ali su „po duhu razdvojeni”. Ta se razdvojenost očituje – tu mi je Ciprijan osobito drag – u tome što smo mi kršćani prihvatili biti vjernici pod uvjetom da nas u ovom svijetu čekaju veće muke od onih koje imaju nekršćani. Za razliku od nekršćana, mi vodimo bitku s đavlom. Dakle, i mi patimo zajedno s ostalima zbog kuge, koronavirusa i drugih nedaća ovoga svijeta, ali to nije sve. Ukoliko smo kršćani, patimo daleko više od svih ostalih jer smo u dalekoj većoj agoniji, u bitki smo s đavlom. Što se, dakle, čudiš patnji ovoga svijeta. Kršćanine, pozvan si na veću patnju!

Treće, kršćani u svijetu nikad ne mrmljaju protiv Boga, nego uzdišu, vape i jecaju. Štoviše, kršćani uopće ne mrmljaju u ovom svijetu, nego sve nevolje podnose postojano i strpljivo: „Predraga braćo, ne smijemo mrmljati u nevoljama, nego sve, što god nam se dogodi, trebamo postojano i strpljivo podnositi.” I ako ti se dogodi neka nevolja, primjerice umre ti žena, dijete ili prijatelj, tada – piše on dalje – to nije razlog za sablazan, nego za borbu: takvi događaji ne smiju oslabjeti i slomiti vjeru, nego u borbi ju još više ojačati. I istina je: ljudi duha nikad ne mrmljaju, nego mijenjaju svijet, strpljivošću i postojanošću, vapajem i jecajem.

Četvrto, razlika između vjernika i nevjernika jest u drukčijem razumijevanju boli. Za Ciprijana nevolje ne samo da ne smiju udaljavati vjernike od istine kreposti i vjere, nego nas po boli trebaju jačati. Nažalost, mi smo društvo koje izbjegava bol, društvo koje mrzi bol. A bol je spasonosna. Bol utiskuje potrebu za drugim, za Bogom. Bol takoreći traži ruku drugoga, Boga. Možda tek u boli – kad nam umre ljubljena osoba – otkrijemo što nam je ona značila. Tek u boli će nam zaista početi nedostajati ljubljena osoba, koja nam sada toliko ne nedostaje i koju zato ne volimo do kraja.

Peto, kršćanin je vojnik, on je stalno u ratnoj spremi – molitva, post, milostinja – protiv đavla i vlastitih poroka, spreman na početak duhovnoga rata. Vrijeme kuge (koronavirusa) i ostalih bolesti nije ništa drugo nego početak toga duhovnog rata. Kršćani sada, upozorava Ciprijan, trebaju pokazati tko su oni zaista: hoće li kao zdravi služiti bolesnima, hoće li okrutne osobe odustati od nasilja, hoće li se pohlepnici, barem od straha pred smrću, ostaviti pohlepe, hoće li bezbožnici napustiti svoju nevjeru, oholost. Dakle, za kršćane vrijeme svake pošasti jest prigoda da se, spremnošću na smrt, duhovno uvježbavaju, da budu, ako je potrebno, spremni radosno podnijeti mučeničku smrt, spremni na progonstvo od ovoga svijeta. Jednom riječju, vrijeme pošasti nije vrijeme kad bismo trebali misliti na svoje sprovode, nego kako se uvježbavati za radost mučeništva (exercitia sunt nobis ista, non funera).

Šesto, „samo onaj želi ostati u svijetu, koji je opčinjen svijetom i kojega ovaj laskavi i lažljivi svijet, sa svojim zavodljivostima zemaljske požude, obuzima”. E, Ciprijane, ne bi dobro prošao da danas to napišeš, već bi te napali da nisi „vjeran zemlji”. Ah, a tko je bio vjerniji od tebe zemlji i zemljanima, od tebe koji si baš zato što si se odrekao zemlje, toliko ljubio zemlju, svoje bližnje. Pozivaš nas da se prisjetimo da smrt nije izlazak (exitus), nego prijelaz (transitus) i iskorak (transgressus) u vječnost. U tom duhu čitamo: „Ako je naša radost vidjeti Krista i ako smo bez radosti dokle god Krista ne vidimo, kakva li je to sljepoća duha i kakva je to ludost da toliko volimo nevolje, muke i suze ovoga svijeta i da ne hitimo radije radosti koju nam nitko ne će oduzeti?” „Predraga braćo, uvijek razmatrajmo i mislimo na to da smo se odrekli svijeta i da ovdje živimo samo kao gosti i stranci.”

I dodao bih još jednu misao za kraj. Sve pošasti, nevolje i muke ovoga svijeta same od sebe tjeraju nas iz ovoga svijeta, svijet nam u svim svojim nevoljama na sav glas viče da ne trebamo ljubiti svijet, nego Spasitelja.

Objava O sv. Ciprijanu i smrti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Definicija kao način postojanja

Nije iznenađenje da je u procesu kritičke spoznaje definicija njezin prvi korak koji određuje čitavu njegovu narav te bitno utječe i na njegov ishod. U kritičkom znanstveno-teorijskom diskursu općenito vrijedi pravilo opreznoga postupanja s definicijama upravo jer one bitno određuju naš pristup stvarnosti: prije je tu riječ o početku jednoga interpretativnoga procesa, putokazu za daljnje razmišljanje, nego o kraju promišljanja neke stvarnosti kao gotovom proizvodu – potonje bi shvaćanje samo olakšalo njihovu manipulaciju. Budući da nužno pojednostavljuju određenu stvarnost iz praktičnoga razloga njezina lakšega razumijevanja, neoprezan i nekritički pristup definicijama može dovesti do pogrešnoga i suženoga prikazivanja stvarnosti.

Ovo se može dogoditi i u našim pokušajima razumijevanja i opisivanja jedne tako složene stvarnosti kao što je ljudski život. S jedne strane, život se upravo zbog svoje složenosti naravski opire definiciji: ako bismo pokušali navesti neke opće odrednice ljudskoga života, onda bi svakako među prvim bila upravo ta da je život u velikoj mjeri nešto vrlo neodređeno. Vrlo se malo toga u njemu događa za što bi se moglo reći da se samo po sebi podrazumijeva ili da ima već unaprijed poznati i određeni ishod. Ova neodređenost, koja se često doživljava kao nesređeni i neodređeni slijed zbivanja, može na razini njezina razumijevanja prijeći u višeznačnost, tj. proizvesti različite i često suprotstavljene interpretacije života koje vrlo lako iza sebe ostavljaju bezorijentiranost i semantički vakuum.

S druge strane, kao duhovno-intelektualno biće čovjek je osuđen na razumijevanje stvarnosti kao svoj način postojanja u ovom svijetu. Naša interpretacija života nije nikad samo neki čisto intelektualni čin koji nema nikakve egzistencijalne uzroke i posljedice. Naprotiv, ona je pokušaj da definiramo, odredimo granice svojega životnoga svijeta: čineći od nečega neodređenog nešto određeno oblikujemo bujicu svojega života dajući joj pravac – smisao. Svoj život određujemo kao smislenu cjelinu stavljajući ga u jedan misaoni okvir koji ima svoj početak, sredinu i kraj i iz kojega će sva zbivanja i sve naše pojedinačne akcije crpsti svoje značenje i opravdanje.

Život-i-smrt

Upravo se pitanje njegova kraja pokazuje kao jedno od najzahtjevnijih za odgovarajuću definiciju života, tj. razumsko određenje njegove naravi. To pokazuje i povijest ljudske civilizacije koja je obilježena raspravama o „kraju” čovjekova života u obliku smrti. Pritom su se zauzimale različite pozicije, a kao neke dvije temeljne mogu se izdvojiti one koje smrt opisuju ili kao čovjekov konačni kraj ili kao prijelaz u jednu novu fazu postojanja. Oko ovih temeljnih stavova i susljednih interpretacija oblikovali su se brojni svjetonazori u obliku religija, filozofija i društveno-političkih ideologija. Povijesna nam retrospektiva pokazuje da je konačni rezultat ovih rasprava ostao poprilično neodlučen, tj. ne može se s velikom izvjesnošću reći da je ijedna struja misli tijekom povijesti prevladala: više se može govoriti o povijesnim fazama kada je neka struja nadvladavala, tj. oblikovala Zeitgeist – duh vremena.

Pitanje kraja života u obliku pitanja o smrti ostaje i danas jedno od temeljnih pitanja s kojim se ljudi susreću ili izbjegavaju susresti na različite načine. Dapače, čini se da ovaj drugi, negativan način suočavanja s pitanjem o kraju čovjekova života iz raznih razloga uvelike obilježava naše suvremeno sekularno doba – naš Zeitgeist. Drugim riječima, izbjegava se ne samo činjenica konačnosti života nego i samo pitanje o njegovu kraju u obliku smrti.

U svojoj knjizi Ima li života prije smrti hrvatski psiholog Robert Torre ističe: „Skrivajuće izbjegavanje naš je odnos prema smrti. Smrt je društvena neugodnost od koje valja poštedjeti javnost… Čitave društvene i individualne simboličke mreže, među ostalim, služe da odagnaju prijetnju smrti i učine svakodnevnicu smirenom, a smrt poreknutom.” Za njega je tu prije svega riječ o pogrešnom pristupu životu jer poricanje smrti vodi u stvari usmrćivanju života: „Ljudi žive kao da nikad nisu čuli za smrt. A upravo kroz prijateljstvo sa smrću najpunije ćemo proživjeti život. Slobodni smo ako se smrti ne bojimo. Jer, ako nam smrt ne može ništa, nitko nam ne može ništa.”

Život i smrt su tako paralelne, međusobne uključive stvarnosti: smrt je sastavni dio života koji čovjeku, pokazujući mu njegovu konačnost, pomaže da postane sebe svjesniji i sebi bliži. Smrt baca dubinsko svjetlo na vremensku stvarnost života i samim time njezinu neponovljivu vrijednost: „Smrt životu daje nužnu ozbiljnost i dubinu jer najizravnije upućuje na naš život kao načelno i neizbježno ugrožen. Tjeskoba pred smrću nije tek neki strah pred preminućem… nego temeljno raspoloženje koje dokučuje da čovjek u bačenosti egzistira pri svojem svršetku. I to ne zato što može promašiti smrt, već stoga što može umrijeti a promašiti život… Inicijacije u jaki život nema bez prihvaćanja njemu inherentne i načelno neiskorjenjive tragičnosti. Život svakako nije jednostavan niti jednodimenzionalan, sukladno tomu ni autentični odgovor na život ne može biti ni jednostavan ni jednodimenzionalan. Banalni nazori o životnom smislu koji zagovaraju nekompliciranje, sreću, zdravlje, uspjeh, toliko su infantilni da njihova promašenost i ne zaslužuje kritički osvrt.”

Htjeli mi to ili ne, voljeli mi to ili ne, kraj nije samo logički sastavni dio naše definicije života: on je to i sadržajno kao objektivna činjenica života. Smrt je stvarnost na koju moramo računati i koju moramo uključiti u svoje životne kalkulacije te samim tim u životne narative i njegove definicije. Za razliku od dosta drugih stvari, smrt sadržajno ostaje velika nepoznanica: pitanje koje nas prati čitav životni vijek i na koje ćemo stvarni odgovor dobiti tek onda kad postanemo dio te stvarnosti. U međuvremenu, naš pokušaj da sebi posvijestimo tu stvarnost, pa makar samo i u obliku pitanja, čini se kao neizbježna perspektiva za odgovarajuće razumijevanje života i razumna priprema za trenutak kada se ona dogodi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Definicija života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isprva se javlja strah nekog budućeg tragičnog završetka života odnosno tanatofobija[1].  Iskustvo straha u naravi je biblijskog čovjeka kao što mu je u naravi iskustvo sreće, radosti, žalosti i sl.[2] Tanatofobiju su imali i Isusovi učenici, koji se odlučuju na bijeg u Galileju[3] nakon njegove smrti, bojali su se za vlastiti život sve do Kristova uskrsnuća, a potpuni strah nestaje onog trenutka kad je Duh Sveti Životvorac sišao na apostole. Kristovo uskrsnuće nije posljedica, nego je uzrok vjere Isusovih učenika, te ukazuje na činjenicu da se Isus sa svojim čovještvom (po)vratio u slavni život, u puninu i besmrtnost života u Bogu.

Druga faza je ljutnja na svijet, na nepravdu, te propitivanje – što bi bilo kad bi bilo. Takvu situaciju možemo pronaći u novozavjetnom tekstu o Lazarevoj smrti[4] gdje Marta Lazareva sestra govori Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro“. Zanimljivo je to što je te iste riječi Isusu uputila i druga Lazareva sestra Marija. To je posve razumljivo jer su ljudi razumska bića koja često postavljaju pitanja na koje traže odgovore. Ukoliko uključimo vjeru u naše vlastito promišljanje stvari nam postaju jasnije, jer možda se osoba koja je iznenada umrla oslobodila neke boli i patnje koju bi teško podnijela, s druge pak strane možda neka bol i patnja nas poduče više cijeniti svoj život kao dar od Gospodina.

Treća faza je tuga. Tuga je raspoloženje suprotno radosti. Dok je strah okrenut prema budućnosti, tuga je okrenuta prošlosti. Suze su usko vezane s osjećajem tuge. Ivan u svom evanđelju dok opisuje Lazarevu smrt piše: „I zaplaka Isus“[5]. Sam Isus iako je Bog ne isključuje svoju ljudsku dimenziju, već reagira kao i svaki drugi čovjek suzama. Brojni psiholozi ističu da ako tugujemo ne znači da se ne možemo nositi sa situacijom, već nam može pomoći da se suočimo sa činjenicama.

Posljednja faza je prihvaćanje gubitka drage nam osobe. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom nego i “srcem”. Patnja, bol i smrt najveće su zagonetke za čovjeka, a odgovore bi trebalo crpiti iz teologije križa. Po toj teologiji, ispravni pristup Kristovom križu je kad o njemu razmišljamo u svjetlu naših muka, ili kad o našim mukama razmišljamo u svjetlu Kristove patnje i smrti.[6] Pogled na raspetoga Krista daje patnji i smrti novi smisao. Krist nije dokinuo patnju, nego ju je podijelio s nama, preuzeo na sebe, iskupio i osmislio.[7] Samo prihvaćanjem logike križa može se nadići apsurdnost patnje.

(Tihomila Ćorluka)

[1] usp. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=60365

[2] Ivan DUGANDŽIĆ, Strah u svjetlu Biblije, u: Bogoslovska smotra, 73(2003)4, 620.

[3] usp. Mk 14, 27; 14,50; 15, 40.

[4] usp. Iv 11,1-45.

[5] usp. Iv 11,1-45.

[6] M. Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Zagreb, 1993, 1.

[7] Usp. Maja JAKŠIĆ, Gubitak, tugovanje i pružanje potpore. S posebnim osvrtom na nesretno okončanu trudnoću, u: Bogoslovska smotra, 54(2014)3-4,370.

Objava Smrt – početak ili kraj? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.