Novi pristup religiji najbolje se vidi u Habermasovu govoru održanom prilikom primanja nagrade za mir Njemačkog udruženja izdavača i knjižara 2001. godine. Taj je govor iste godine objavio kao knjigu pod naslovom Vjera i znanje (Glauben und Wissen). U ovom govoru Habermas odgovara na najaktualnija pitanja današnjega svijeta, a održao ga je nakon 11. rujna 2001. kad je izveden teroristički napad na Svjetski Trgovinski Centar u New Yorku. Odgovarajući na suvremena pitanja Habermas ističe da je bilo teoretskih sukoba između organizirane znanosti koja se boji religijskoga opskurantizma i organizirane religije koja se okreće protiv scijentističke (prirodoznanstvene) vjere u napredak svijeta, što vodi u naturalizam koji potkopava moral: „Ali 11. rujna napetost između sekularnog društva i religije eksplodirala je na sasvim drugi način” (Habermas). On stoga nastoji pokazati razliku između znanja i vjere te tako ljude pozvati na razgovor kako bi izbjegli još veću polarizaciju, jer je svjestan kako ih dosadašnje nastojanje za ukidanje religije vodi u još veće sukobe umjesto u civilizacijski napredak. Suvremene svjetonazorski i religijski neutralne države u sporu između zahtjeva znanja i zahtjeva vjere neće stati na jednu stranu, nego će biti spremne učiti od obiju strana, pritom ne žrtvujući svoju samostojnost.

U knjizi Između naturalizma i religije. Filozofski članci (objavljenoj 2005. godine) Habermas vrlo uvjerljivo i argumentirano dokazuje da druge osobe i drugo Ti čine čovjeka subjektom i individuumom. Time Habermas stvaralački nadilazi filozofiju novovjekovnog subjektivizma i individualizma, koji se pretvorio u egoizam. Umjesto filozofije subjektivnog uma on zastupa filozofiju intersubjektivnog uma, jer ljudsko biće dolazi na ovaj svijet kao posve bespomoćno biće. Time je rečeno da je ti starije od ja, o čemu je prije još govorio Friedrich Nietzsche. Također je Max Scheler tvrdio da je tistvo najfundamentalnija kategorija ljudskoga mišljenja. U razgovoru s kardinalom Josephom Ratzingerom 19. siječnja 2004., koji je objavljen kao njihova zajednička knjižica pod naslovom Dijalektika prosvjetiteljstva. O umu i religiji, Habermas vodi dubokoumni i otvoreni razgovor s tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere. Odjeci ovoga razgovora stigli su sve do Maroka i Irana. To je bio susret jednoga od najpoznatijih filozofa sadašnjosti i tadašnjega kardinala nadležnoga za nauk katoličke vjere. Na poleđini knjižice bilo je istaknuto da njih obojica spadaju u najveće mislioce sadašnjosti i da oni zastupaju cijeli intelektualni svijet. Obojica se pitaju može li moral ograničiti i ukrotiti ljudsku moć; obojica su svjesni patologija (bolesnih pojava) na području religije i na području uma; svjesni su korelacije (uzajamne ovisnosti) kršćanske vjere i zapadne (sekularne) racionalnosti; obojica ističu da je za obje komponente zapadne kulture (vjeru i znanje) važno da čuju druge kulture, da se upuste u istinsku korelaciju s njima, da dođu do onoga zajedničkoga što cijeli svijet drži na okupu.

Objava Epohalna povijest vjere i znanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Konstantin je sazvao opći crkveni sabor u Niceji s nakanom da uspostavi mir i jedinstvo na cijelom području svoga Carstva. Nemiri i nejedinstvo nastali su zbog toga što se pojavilo krivovjerje koje je nazvano arijanizam, po njegovu začetniku Ariju, svećeniku rodom iz Libije, koji je djelovao u Aleksandriji. Car Konstantin znao je da nema političkoga jedinstva bez vjerskoga i smatrao je da je vjersko jedinstvo temelj političkoga jedinstva. Saborski su oci krsni simbol – a to je ispovijest vjere u sakramentu krštenja, u kojem se ispovijeda vjera u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, dakle, u sve tri božanske osobe Presvetoga Trojstva – htjeli razumjeti i protumačiti svojim vjernicima te tako isključiti krivovjerje (herezu).

A kako je krivovjerje nastalo? Tako što je Arije bio čovjek svoga vremena i preuzeo je predodžbu o Bogu svoga vremena, pa je mislio da je Sin proizašao iz Oca emanacijom (istjecanjem, izviranjem). U to doba vladalo je hijerarhijsko ili emanacijsko mišljenje, koje je priznavalo hijerarhiju bitka (stvarnosti). U hijerarhijskom mišljenju ono što je stajalo u vrhu hijerarhijske piramide bilo je najsavršenije, a ono što se nalazilo na dnu najnesavršenije; ono što je stajalo niže u piramidi, bilo je niže i u bitnom smislu. To je najočitije kod grčkoga filozofa Plotina (205–270), koji je tvrdio da je sve nastalo iz Jednoga, a Jedno je hipostaza utemeljena u samoj sebi. Iz Jednoga proizlazi druga hipostaza koja se zove Duh ili Um, a onda i treća hipostaza koja se zove Duša. Na dnu piramide stoji materija kao nešto najnesavršenije. Plotin (plotinizam, srednji platonizam i neoplatonizam) imao je velik utjecaj na razvoj europskoga mišljenja, jer se svaka hijerarhija u vojsci, religiji, državi, društvu, obitelji i drugdje pozivala na hijerarhiju bitka.

Upravo su tu hijerarhijsku piramidu odbacili saborski oci u Niceji zastupajući istobitnost Oca i Sina, dakle, bitnu jednakost Oca i Sina. Isticanjem bitne jednakosti Oca, Sina i Duha Svetoga te istodobno isticanjem njihove stvarne različitosti saborski su se oci suprotstavili židovskom i srednjoplatonskom razumijevanju Boga. Prema tome, saborski su oci biblijsko-crkvenu tradiciju o Božjem Sinu sačuvali, i to djelomice uporabom nebiblijske riječi, a ona je homoúsios, što znači istobitan. Joseph Ratzinger / Benedikt XVI u svojim djelima smatra sintezu hebrejske i grčke misli doprinosom razvoju vjere i zato je za njega homoúsios (istobitan) ključna riječ na općim saborima u Niceji, Carigradu i Kalcedonu.

Za Ratzingera riječ homoúsios prijevod je biblijske riječ Sin. Odabir riječi homoúsios za Ratzingera nije znak prilagođavanja kršćanske vjere filozofskom monoteizmu i grčkom mišljenju, nego izraz vjernosti evanđelju. Saborski oci u Niceji ovom su riječju izrazili ono po čemu se razlikuju kršćanstvo i tadašnja filozofija. Dakle, ovdje nije riječ o heleniziranju kršćanske vjere, nego o razumijevanju vjere koje je primjereno tom vremenu. Teško je tijekom povijesti Europe i svijeta bila prihvaćana misao o jednakosti: da su božanske osobe jednake, da su istobitne (isti biti) te da su svi ljudi jednaki, dakle, iste biti. Uvjerenje da je netko viši od nekoga u bitnome smislu odvodi čovjeka i čovječanstvo u nasilje, čemu neposredno svjedočimo u svojoj svakidašnjici.

Vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega, i u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, i u Duha Svetoga.

Objava Tisućusedamstota obljetnica Nicejskoga ekumenskog sabora (325–2025) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegove propovijedi i nagovori bili su jezično i stilski dotjerani i vidjelo se da je čitao suvremene autore jer je govorio na suvremeni način. On je proučavao kršćansku i franjevačku duhovnost. Preveo je na hrvatski jezik Spise sv. Franje i čitao tada svjetski najpoznatije istraživače i tumače Franjina života i djela. Imao je doista franjevački odnos prema ljudima, uopće prema živim bićima, prema prirodi, osobito prema svojoj zavičajnoj Rami, koju je predano volio. I vlastitu je smrt očekivao kao svoju sestricu, dakle, onako kako je to naučio od sv. Franje. Imao je osobne relacije prema ljudima. Zauzimao se za ljude i pratio ih prijateljski – pomažući im svojim savjetom, knjigom, tekstom, posredovanjem i, naravno, materijalno – osobito đake i studente. I iskreno se veselio njihovu intelektualnom – i svakom drugom – napretku. Radovao se uspjehu malih i običnih ljudi.

Mali Žilić je bio vezan za svoju Ramu, ali ta ljubav prema Rami nije isključivala njegovu ljubav prema drugim ljudima. Rođen je 1915. za vrijeme Prvog svjetskog rata i doživio je za vrijeme Drugog svjetskog rata sve strahote koje su snašle Ramu. U tom najtežem vremenu pomagao je ljudima u Rami koliko je mogao. Vidio je zla i jednog i drugog političkog režima: i ustaškog (fašističkog) i partizanskog (komunističkog). Teško mu je padalo iseljavanje Ramljaka 1968, koje je uslijedilo zbog gradnje brane na rijeci Rami za buduću hidroelektranu. Da ljudi napuštaju Ramu – iako su imali za to opravdane razloge – činilo ga je tužnim. Doživio je i najnoviji rat u BiH (1992-1995), preminuo je nekoliko mjeseci prije potpisivanja Daytonskog sporazuma. Opisao je život i povijest Rame u svojim kronikama. Gdje je god bio na službi, ljudi ga pamte po dobru.

Doživio sam u nenametljivom prijateljevanju s njim da jednog čovjeka obvezuje samo tuđa dobrota i da ga samo takva dobrota oslobađa i usrećuje. Obećao sam mu voditi sprovod i držati govor na sprovodu, ali sam za njegovu smrt saznao u Frankfurtu prije nastupa na tribini za mlade. Tada mi se činilo da nisam mogao otkazati nastup i stići navrijeme na sprovod. Ali sada mi se čini da sam trebao otkazati nastup i otići na sprovod. Iako znam da se on na to smije i da se ne ljuti, mene još i danas zbog toga – zbog izdaje prijatelja – grize savjest. Zbog njega sam poželio postati franjevac i zbog njega sam otišao u sjemenište u Visoko. On me je pratio s povjerenjem i onda kada su o meni govorili negativno. Dakle, bio je postojan, pouzdan i vjeran prijatelj. Takav je bio Mali Žilić koji se često tako iskreno smijao da se tresao cijelim svojim tijelom.

Objava Je li Mali Žilić pivo Evanđelje? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ni zatvor ni bolest nisu ga mogli pokolebati u njegovu samoprijegornom radu. Umro je ne navršivši 39. godinu života, a učinio je mnogo i do danas ostao vrijedan divljenja i nasljedovanja, jer je bio maksimalno samozatajan i maksimalno iskren. Htio je reforme, tj. promjene nabolje na svim razinama i područjima ljudskoga života. On je, dakle, prevratnik (revolucionar) u pozitivnom smislu.

Rođen je 8. srpnja 1818. u Banjoj Luci od oca zlatara Joze i majke Klare rođ. Jurić iz obližnjega sela Šimići. Osnovno obrazovanje stekao je kod banjolučkoga župnika fra Franje Sitnića, u fojničkom samostanu završava gimnaziju, u Zagrebu studira filozofiju (ondje je upoznao Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i ostale ilirce), a u Veszpremu (u Mađarskoj) studira teologiju od 1837. do 1840. Još kao student u Mađarskoj snivao je s trojicom svojih kolega o podizanju ustanka protiv Turaka u Bosni. Pametni i mudri fratri od te su ga namjere odvratili, jer goloruki narod nije bio kadar suprotstaviti se turskoj vojnoj sili. Starješinstvo Provincije sklonilo ga je u Dubrovnik, gdje se upoznaje s Božidarom Petranovićem, urednikom Serbsko-dalmatinskog magazina, u kojem Jukić objavljuje svoje prve radove. Tih godina (od 1842. do 1845.) puno putuje i opisuje svoja putovanja. Godine 1846. već je u fojničkom samostanu, odakle piše Gaju kako kani osnovati književno društvo koje će se baviti podizanjem narodnih učionica. Poslije Fojnice odlazi u Varcar Vakuf (danas Mrkonjić Grad), gdje vodi školu koju pohađa 30 katoličkih i 17 pravoslavnih đaka (među pravoslavnima trojica su oženjeni đakoni).

U Varcaru piše (zajedno s fra Grgom Martićem) Slavodobitnicu Omer-paši Latasu, s kojim se sprijateljio i od njega očekivao da će Bosnu osloboditi od turske vlasti. Godine 1851. u svome Zemljopisu i poviestnici Bosne objavljuje proglas Želje i molbe krstjana u Bosni i Hercegovini sultanu Abdul-Medžidu, u kojem moli cara „da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva”. Zbog toga Omer-paša šalje Jukića u progonstvo u Carigrad s odredbom da se nikad ne vrati u Bosnu. Na tom je putu Jukić obolio, oslobođen je zatvora uz pomoć prijatelja. Odlazi u Rim, pa u Dalmaciju, odatle opet u Rim, Anconu i Veneciju. Godine 1854. nalazi se u Đakovu kod biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Teško je obolio te 1856. odlazi na liječenje u Beč, gdje umire 20. svibnja 1857. Pokopan je u zajedničkoj grobnici s najsiromašnijima.

Prijatelj Bosne i naroda

Ivan fra Frano Jukić važan je kao književnik: pisao je pjesme, skupljao narodne pripovijetke koje je na svoj darovit i duhovit način obrađivao. Značajan je i kao putopisac jer je na sugestivan način opisao ljude i krajeve kroz koje je prolazio te događaje što ih je na putovanjima doživio. Osobito je zanimljivo i dirljivo njegovo putovanje u Carigrad, na kojem ga, uhićena i bolesna, prate službenici i oružnici tadašnje turske vlasti. Brojna su njegova zapažanja o etimologiji pojedinih riječi i o pojedinim bosanskim govorima. Njegova uključenost u ilirski preporod te njegova jezikoslovna zapažanja vidljivi su u njegovu djelu Zemljopis i poviestnica Bosne. Tako se on pokazuje kao jedan „od prvih jezikoslovaca amatera u Bosni i Hercegovini” (I. Pranjković) te kao etnograf i geograf. Aktivan je kao prosvjetitelj jer širi pismenost, osniva škole i knjižnice, jer svoj narod želi izvesti iz tmine neznanja („iz tminah neznanstva”). Skuplja narodno blago i pokreće prvi časopis u BiH pod imenom Bosanski prijatelj. Skuplja bosanske starine, osobito stari novac i tako nastoji osnovati – ili barem udariti temelje – bosanskom muzeju. Ističe se kao kulturni, znanstveni i politički djelatnik te kao povjesničar Bosne i Hercegovine. To je zamjetljivo u prvom i drugom svesku Bosanskoga prijatelja te u trećem svesku koji je on priredio za tisak, a uredio ga je njegov učenik fra Antun Knežević. U tom časopisu, osim rubrike Starine bosanske, postojala je i rubrika Domaći liekar. U Bosanskom prijatelju Jukić piše o povijesti Osmanskoga Carstva, o Omer-paši Latasu, o svome putovanju iz Sarajeva u Carigrad, o franjevačkim piscima koji su pisali bosančicom i onima koji su se služili latinicom. Pisao je pod pseudonimima Filip Kunić i Slavoljub Bošnjak. Objavio je prvi bukvar pod naslovom Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskoga.

O Ivanu Frani Jukiću s velikim simpatijama za njegovu osobu i za njegovo djelo pisali su nobelovac Ivo Andrić, Jukićev učenik fra Antun Knežević, Boris Ćorić (koji je priredio njegova Sabrana djela, Sarajevo 1973.), Ivan Lovrenović (koji je, uz ostalo, napisao roman o Jukiću pod naslovom Putovanje Ivana Frane Jukića, Mostar 1977.), Marko Lukenda (koji je o Jukiću napisao doktorat), Herta Kuna (koja je napisala studiju Jezik „Bosanskog prijatelja”, Sarajevo 1983.) i Ivo Pranjković (koji je priredio Jukićeva Izabrana djela, Zagreb 2001.).

Sloboda je središnja tema novoga vijeka i ostaje središnja do danas. Ivan fra Frano Jukić cijelim je svojim bićem privržen slobodi, jer je za njega sloboda bit ljudskoga bića. U svom Putovanju iz Sarajeva u Carigrad Jukić piše da je „bolje jednoč umrti, nego uviek umirati”. Iz Jukićevih je pisama vidljivo da je Ivan Gundulić za njega pjesnik slobode kao najviše vrijednosti i kao najvišega Božjeg dara. Od Gundulićevih djela Jukić se ne odvaja, nosi ih uvijek sa sobom, šalje ih svojim prijateljima na čitanje i citira Gundulićeve misli o slobodi. Pritom treba uzeti u obzir da je Jukić franjevac i da je poimanje slobode kod velikih franjevačkih mislilaca, osobito kod Ivana Dunsa Škota, utjecalo na poimanje slobode kod Ivana Frane Jukića. Napominjem da je jedan od najvećih američkih filozofa, Charles Sanders Peirce (1839. – 1914.) rekao da se „sveukupna moderna filozofija temelji na ockhamizmu”. Franjevačko se poimanje slobode vidi iz Jukićeva uvjerenja da je sloboda nedjeljiva: ili su svi slobodni, ili nitko nije slobodan. Ne može se biti slobodan na tuđi račun. Jednako su neslobodni i tlačitelji i potlačeni, jer su jednako otuđeni od svoje biti koja se zove sloboda. Kad su Jukića vodili u carigradski zatvor, on je vidio kako turski pukovnik (miri-alaj) tuče handžiju, također Turčina. Iako je taj handžija, kaže Jukić, „na me s ponosom gledao i radost ukazivao nad mojom nesrećom, ja sam ga sažaljivao i nebi rad onaku slobodu da itko uživa!”

Do ganuća samozatajan

S pravom možemo reći da je Ivan fra Frano Jukić bio naivan u mnogim stvarima, ali su njegove naivne želje toliko iskrene i toliko pravedne i toliko dobre za sve ljude da i danas zaslužuju naše poštovanje. Teško je u povijesti Bosne naći čovjeka koji je volio Bosnu kao Ivan Frano Jukić. Njegova je ljubav obuhvaćala sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihov vjerozakon. A danas uske nacionalne politike nisu sposobne priznati njegov značaj za civilizacijski napredak Bosne i Hercegovine ni nakon više od sto šezdeset godina od njegove smrti. Iz toga slijedi da današnja BiH za Jukićem kasni jednako toliko. Na kraju citiram sud Ive Pranjkovića: „Njegovo je djelo međutim toliko važno, toliko osebujno, a u mnogo čemu toliko prevratničko i prekretničko da će i u budućnosti, i bosanskoj i hrvatskoj, ostati trajan spomen na ovoga nevjerojatno svestranoga, do ganuća samozatajnoga i do boli iskrenoga – fratra u surgunu.”

U čast Ivana fra Frane Jukića 1908. osnovan je Zbor franjevačkih bogoslova Jukić koji djeluje u okviru Franjevačke teologije u Sarajevu i izdaje godišnji zbornik pod imenom Jukić od 1971., a te je godine osnovan i VIS Jukić, koji djeluje do danas.

Objava Fratar u surgunu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dana 22. travnja navršilo se tristo godina od rođenja velikoga njemačkog filozofa Immanuela Kanta, najvećega moralnog filozofa novovjekovlja. Zasluga po kojoj će Kant ostati prepoznatljiv i aktualan za sva vremena jest sloboda, tj. njegovo poimanje čovjekove slobode. Naime, čovjek koji nije sposoban za slobodno – a to znači za samostalno – mišljenje, nije slobodan, nego nezreo čovjek. Za svoju nezrelost takav čovjek ne može okrivljavati druge, nego isključivo sam sebe: njegova nezrelost izvire iz njegove lijenosti i iz njegova kukavičluka. Njemu Kant poručuje: „Budi hrabar i služi se vlastitim umom!” Ovaj apelativni stav Kant je na latinskome iskazao riječima Sapere aude!, što, doslovno prevedeno, znači: „Usudi se misliti!” Čovjek koji slobodno misli ne slijedi tuđi um, nego svoj vlastiti; čovjek koji slobodno misli ne želi biti ničiji sljedbenik i ne želi imati sljedbenike. Danas je u cijelom svijetu ljudska nezrelost postala masovna pojava: ljudi se naprosto boje svoje vlastite slobode te osjećaju veliki strah od nje. Zbog toga je u svijetu života odavno zavladao masovni konformizam, uočljiv i kod nas na svakom koraku: stalno namještenje ne možeš dobiti ako nisi nečiji sljedbenik, slijepi pristaša, trabant i ulizica. Sljedbenici su nasilni, jer su slijepi, a slijepi su zato što su se odrekli svjetla svoga vlastitog uma.

Vrhunac Kantove mislilačke originalnosti očituje se u njegovoj tvrdnji da kategorički imperativ, odnosno bezuvjetna moralna zapovijed, izvire iz čovjekove slobode. Sloboda je, dakle, stvarni temelj svih bezuvjetnih moralnih zapovijedi. Ovu istinu Kant izriče sintagmom ratio essendi, što znači da je sloboda pretpostavka bivstvovanja bezuvjetnih moralnih zapovijedi. Jasnije rečeno, što je veća i dublja čovjekova sloboda, to je veća i dublja njegova odgovornost. Danas je u svijetu malo slobode, pa zbog toga i malo moralne odgovornosti. Nadalje, vrhunac Kantova humanizma očitovan je u njegovoj tvrdnji da svako posjedovanje bilo kojega oblika moći kvari čovjekovo slobodno mišljenje, odnosno onemogućuje njegovo slobodno rasuđivanje. Koliko je ovo važno najjasnije ćemo uvidjeti ako njegovu poziciju usporedimo s pozicijom starih Grka, na primjer, s Platonom. U vizuri starih Grka, čovjekovi grijesi ili zli čini nastaju zbog nedostatka pravoga znanja, odnosno zbog pogrešnoga ili manjkava znanja. Platon je, kako znamo, htio da filozofi postanu kraljevi, da oni vladaju, zato što imaju pravo znanje. A Kant na ovo odgovara da posjedovanje bilo koje moći kvari čovjekovo rasuđivanje. Težnja za moću ili volja za moću uništava danas, pred našim očima, slobodu u svijetu i odvodi cijelo čovječanstvo u samouništenje.

Stoga je danas, u našem vremenu i u svijetu kakav jest, životno važan Kantov humanistički i kozmopolitski princip koji glasi: „Ako želiš mir, čini pravdu”, što ga je Kant na latinskome iskazao riječima Si vis pacem, para iustitiam. Mir se, dakle, u svijetu uspostavlja pravdom. A u današnjem svijetu vladaju dvije krajnosti: egoistički individualizam u zapadnom i američkom svijetu te egoistički kolektivizam u nekadašnjim socijalističkim zemljama i u nedemokratskim državama diljem svijeta. Danas nam je najviše potreban hrabar i odlučan obrat od volje za moću, od libido dominandi (kako je govorio Nerkez Smailagić) prema ideji bratstva i sestrinstva svih ljudi, odnosno prema viziji „pobratimstva lica u svemiru” (kako je to pjesnički iskazao Tin Ujević). Spomenuo bih još i specifičnu razliku koja Kanta, na njegovu korist, odvaja od ostalih prosvjetitelja: njegovo uvjerenje da zlo kao mogućnost pripada bîti slobode, a to znači da je zlo čovjekova osobina i da od zla nije pošteđen nitko – ni pojedinac, ni kultura, ni epoha. Da ne bi prevladala iracionalna želja koja uvećava zlo, okupili smo se na ovom simpoziju kojim želimo afirmirati Kantov humanistički i kozmopolitski princip, a time i mir u svijetu.

Objava Samoskrivljena nezrelost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U novom vijeku je glavna ideja ideja slobode. O slobodi govore skoro svi novovjekovni filozofi. O slobodi govori također Isusovo Evanđelje. Ali ono što je Nikola Šop rekao o slobodi nadilazi mudrost novovjekovnih i svih dosadašnjih filozofa i korespondira s mudrošću Isusova Evanđelja. Rekao je ono što je istodobno najočitije i najvažnije u ljudskom životu i time pokazao da mi ljudi u svom životu ne vidimo ono što je najočitije i najvažnije, ne vidimo, dakle, najočitije i najvažnije životne istine.

U jednoj priči, objavljenoj prije II. svjetskog rata, Šop tvrdi sljedeće: koliko slobode oduzmeš drugom čovjeku, toliko je istodobno oduzimaš samom sebi; koliko drugog učiniš neslobodnim, toliko točno i samog sebe učiniš neslobodnim. U toj priči on opisuje katakombe u Jajcu, to su čitave prostorije izgrađene pod zemljom. U zidinama Jajca, u tim kamenitim gnjezdima, živjeli su silnici, dobro utvrđeni. Time Šop želi reći: gdje god postoje silnici, tu postoje i katakombe. Zatim piše: Gledajući prezrivo kroz prozore svojih kula, kroz okna okovana u rešetke, oni su sami sebe učinili sužnjima; jer tko oduzme slobodu drugima, i sam je izgubi u istome trenutku.

Iz navedena Šopova poimanja slobode slijedi da je sloboda nedjeljiva. Ili smo svi slobodni ili nitko nije slobodan. Ne može se biti slobodan na tuđi račun, tako što ćemo drugim ljudima i narodima umanjiti ili oduzeti slobodu. Biti slobodan na tuđi račun, to se ne može zvati slobodom, to se zove tlačenje i izrabljivanje.

Ako je u današnjem vremenu takozvani slobodni svijet slobodan na račun neslobodnog (nerazvijenog) svijeta, ako je današnji bogati Sjever bogat na račun siromašnog Juga, onda to nije sloboda, nego tlačenje i izrabljivanje. Ako je u jednoj obitelji muž slobodan na račun svoje žene i djece, onda ni on nije slobodan. Slobodan je samo onoliko koliko su i oni slobodni. Prema tome, sloboda, o kojoj je Šop govorio toliko mudro i dubokoumno, pretpostavka je za stvaranje slobodnog svijeta. Iz Šopova poimanja slobode proizlazi i sljedeće: koliko oslobađamo druge, toliko oslobađamo sami sebe, sloboda se, dakle, umnaža, uvećava davanjem, darivanjem. Bit ćemo slobodni tek onda kada oslobodimo one koji su potlačeni. To uzajamno oslobađanje, uzajamno darivanje slobode, nema kraja, jer nas vodi Slobodi samoj, samom Darovatelju slobode, kojega nazivamo Bogom. Zato je oduzimanje slobode ljudima najveća uvreda Darovatelju slobode, tj. Bogu.

Objava Umjetnički i religiozni genij Nikola Šop pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.