Program večeri vodila je Ivana Pekušić, a započeo je obraćanjem provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravka Dadića i zamjenika gradonačelnika Sarajeva Predraga Puharića.

Pozdravljajući nazočne, fra Zdravko je istaknuo kako je upravo pisana riječ u teškim povijesnim okolnostima čuvala identitet, vjeru, jezik i dostojanstvo ljudi ovoga prostora te poručio: „Književna baština Bosne Srebrene nije tek zbirka starih tekstova, ona je svjedočanstvo života, vjere i trajanja jednoga naroda i jedne vjere.“ Govoreći o knjizi i njezinu autoru, provincijal je posebno zahvalio prof. dr. Ivi Pranjkoviću istaknuvši da je riječ o znanstveniku koji je svojim radom dao izniman doprinos proučavanju hrvatskoga jezika i književnosti u Bosni i Hercegovini te dodao: „Ovom knjigom profesor Pranjković ne donosi samo pregled književnog blaga Bosne Srebrene, nego nam pomaže da ga iznova otkrijemo, razumijemo i vrednujemo.“

Zamjenik gradonačelnika Sarajeva Predrag Puharić istaknuo je neprocjenjivu ulogu franjevaca u povijesti Bosne i Hercegovine. „Bosna i Hercegovina ne bi bila ono što jest bez franjevaca“, kazao je Puharić, podsjetivši na njihovu ulogu u nastanku prvih tiskanih knjiga, škola i medicinskih tekstova u zemlji. Posebno je naglasio kako franjevci nisu samo dio povijesti, nego i suvremenoga života Bosne i Hercegovine: „Franjevci su i dalje tu, i dalje rade. Nisu bili prvi pa prestali djelovati; i danas su na prvoj liniji očuvanja predanja, kulture i vrijednosti svih naroda Bosne i Hercegovine.“

O knjizi je najprije govorio njezin recenzent prof. dr. fra Marko Karamatić, koji je istaknuo kako knjiga kroz 66 priloga donosi prikaz najvažnijih autora, njihovih djela te jezičnih i stilskih osobitosti, od srednjovjekovnih latinista do književnika 20. stoljeća te, govoreći o značaju knjige, naglasio: „Ukupnu sedamstoljetnu spisateljsku tradiciju bosanskih franjevaca autor Ivo Pranjković kondenzirao je u Književno blago Bosne Srebrene. Do sada je nedostajao takav obuhvatan pregled koji bi bio pristupačan široj kulturnoj javnosti.“

Osvrt na knjigu pripremila je i prof. dr. Iva Beljan Kovačić, koja zbog ozljede nije mogla nazočiti predstavljanju. Njezino izlaganje pročitao je fra Ante Pavić. U osvrtu je istaknuto da knjiga nadilazi okvir zbirke članaka te predstavlja znanstveno utemeljen, a široj publici pristupačan pregled književnosti i kulture Bosne Srebrene. Prof. Beljan Kovačić je posebno naglasila autorovu sposobnost povezivanja znanstvene temeljitosti i popularizacije složenih kulturno-povijesnih tema, a kao zaključak čitavog osvrta navela je: „Ova knjiga po svemu zaslužuje naslov blaga – ona je to i sadržajem i načinom obrade.“

O knjizi je govorio i sam autor prof. dr. Ivo Pranjković te je, govoreći o njenom nastanku, skrenuo pažnju  na svoje dugogodišnje zanimanje za književnu i jezičnu baštinu bosanskih franjevaca. Istaknuo je kako su ga na istraživanje ove tematike potaknuli susreti s brojnim franjevcima, znanstvenicima i kulturnim djelatnicima te višegodišnji rad na proučavanju rukopisne i tiskane baštine Bosne Srebrene iako sam proces rada nije bio jednostavan: „Mnoge su stvari bile slabo poznate pa i vrlo teško dostupne, ali upravo je rad na toj građi bio poticaj da nastanu tekstovi sabrani u ovoj knjizi.“

Na kraju programa nazočnima se obratio i ravnatelj Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi fra Janko Ćuro pojasnivši kako je ideja za knjigu nastala još 2018. godine s ciljem da se na jednom mjestu objedini bogata književna ostavština franjevaca Bosne Srebrene. Naglasio je kako knjiga svjedoči o trajnoj opredijeljenosti bosanskih franjevaca za stvaranje, obrazovanje i očuvanje kulturne baštine unatoč brojnim povijesnim izazovima te zaključio: „Uvijek će se nešto sačuvati što će, poput ove knjige, nama danas posvjedočiti da stoljećima u ovoj zemlji ne živimo kao korisnici i prolaznici, nego kao graditelji, čuvari i stvaratelji.“

Program je dodatno obogaćen i glazbenim programom: izvedbom „Bosanske elegije” fra Slavka Topića u interpretaciji maestra fra Emanuela Josića uz klavirsku pratnju Lucije Bošnjak, te izvedbom Etide opus 2, broj 1 od Alexander Scriabina u izvedbi Lucije Bošnjak.

Knjigu „Književno blago Bosne Srebrene“ autora prof. dr. Ive Pranjkovića, možete naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200; e-mailom na adresu prodaja@svjetlorijeci.ba; ili na web knjižari Svjetla riječi. Također nas možete posjetiti u knjižarama u Vitezu i Livnu te na adresi Zagrebačka 18 u Sarajevu i kupiti ovu i druge knjige u izdanju Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi.

Objavljivanje knjige pomoglo je Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine.

Objava Predstavljena knjiga „Književno blago Bosne Srebrene“ prof. dr. Ive Pranjkovića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Knjigom “Književno blago Bosne Srebrene” autor predstavlja život i djelo franjevačkih pisaca Bosne Srebrene u rasponu od sedam stoljeća – od 14. do sredine 20. stoljeća kroz tekstove koji sadržavaju biografske podatke o odabranim piscima, analizu jezičnih i književnih obilježja njihovih djela te odabrane ulomke iz tih djela, koji su rijetko dostupni široj javnosti. 

Radujemo se Vašem dolasku i ugodnom druženju!

Objava Poziv na predstavljanje knjige “Književno blago Bosne Srebrene” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što bajka jest, a što nije

Raspravljajući o naravi bajke, Tolkien je odmah odbacio sve one površne elemente koje mi držimo ključnima. Tako prema Tolkienu bajku ne čini sama prisutnost čudnovatih bića s čudnovatim moćima u čudnovatim mjestima. Drugim riječima, maštovito nizanje neobičnosti kao takvo ne predstavlja srž bajke. Zato on u bajke ne ubraja pustolovne priče, znanstvenu fantastiku ili priče utemeljene na halucinaciji ili snovima. Druga stvar od koje Tolkien zazire jest poimanje da je bajka isključivo za djecu. Kako on argumentira, povezanost djece i bajki slučajnost je našega specifičnog društvenog razvoja, te je pogrešno razvodnjavati originale koji su nam ostali. Tolkien to čak smatra podcjenjivanjem djeteta kojem je na kraju krajeva konačni cilj odrasti, te u duhu toga zaključuje kako je bajka vrijedna ako se može čitati i u zreloj dobi.

Nakon što se u svom eseju pozabavio onim što nije bajka, počinje se hrvati s onim što definira bajku. Namjerno kažem da se počeo hrvati jer, kako i Tolkien sam priznaje, bajke zauzimaju prostor koji je teško izraziti. One u svom najboljem izdanju izražavaju snagu i mogućnosti jezika, koji nije tek mehanistički alat komunikacije, nego sposobnost koja stvara sekundarni svijet Vilinja. Prema Tolkienu, pisati bajke znači baviti se sustvarateljstvom jer uzimajući materiju iz primarnoga svijeta, mi maštom i umijećem stvaramo novi svijet bajki u koji ulazimo. Taj svijet ne karakterizira mogućnost njegova postojanja, nego naša želja da taj svijet postoji. To je svijet koji u svojoj čudnovatosti sadrži nešto što ipak duboko progovara našoj ljudskoj naravi. Ovo su sve koncepti koji se ne mogu artikulirati, koliko se mogu doživjeti pri čitanju bajki, no mislim da će nam postati jasniji kada pogledamo Tolkienove razloge za čitanje bajki.

Zašto čitati bajke?

Prva stvar koju Tolkien primjećuje je da ono pročišćava naš pogled na stvarnost. Suvremeni čovjek stvarnost oko sebe uzima zdravo za gotovo i uopće je ne primjećuje. Iskustvo čitanja bajki vraća nam iskonski nevini pogled na stvarnost oko nas. Tolkienovim riječima: Fantazija nastaje od primarnog svijeta, ali dobar zanatlija voli svoje materijale, te ima znanje i osjećaj za glinu, kamen ili drvo koje samo umijeće može dati. Kovanjem Grama otkrilo se hladno željezo; stvaranjem Pegaza oplemenili su se konji, u stablima sunca i mjeseca korijen i stabljika, cvijet i plod pojavljuju se u svoj svojoj slavi.[1]

Ne gledamo li onda drukčije šumicu u blizini kad se sjetimo začarane Šume Striborove? Ne gledamo li drukčije na vatru kad se sjetimo Vjestove svete vatre koja je mučila zlog Bjesomara. Stvarnost biva otkupljena i oplemenjena, i to je točka koju još jasnije poentira engleski pisac Gilbert Keith Chesterton. U svom remek-djelu Pravovjerje (poglavlje Etika Vilinja), Chesterton ukazuje kako bajke upućuju na začudnost postojanja općenito. On ide korak dalje i ustvrđuje sljedeće: Objasnio sam kako su me bajke dovele do dva uvjerenja: prvo, da je svijet divlje i zapanjujuće mjesto, koje je moglo biti puno drukčije, no koji je i dalje divan; drugo da čovjek pred ovom čudnovatom divljinom i divotom treba biti skroman i podložiti se i najčudnijim ograničenjima ove čudnovate ljubaznosti.[2]

Chesterton na svoj dovitljiv način uspijeva ukazati na sposobnost bajke da povrati ontološku zadivljenost čitatelju, a da stvarnosti, Šimićevski rečeno, povrati djevičanstvo prvih dana. On u ovom poglavlju kritizira moderni um koji deterministički i materijalistički pristupa stvarnosti i ne ostavlja prostor kontempliranju i iskrenom divljenju stvarnosti. Kako Chesterton kaže, postojanje je čudesna i nevjerojatna činjenica koje poniznošću i zahvalnošću postajemo svjesni. Poput Tolkiena, on zamjera suvremenoj kulturi što je bajke učinila „djetinjom stvari”. Paradoksalnim obratom, Chesterton ukazuje kako je djetinji duh upravo taj koji treba njegovati u promatranju bajki i stvarnosti. Djetinji duh neopterećen je porocima kao duh odraslih, te je u svojoj srži vitalan i radostan. Prema Chestertonu, takva je i narav našega božanskog Oca: Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnim; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nikada nije zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo sagriješili i ostarili, i naš je Otac mlađi od nas.[3]

Vratimo se Tolkienu. Prema njemu, druga svrha bajki je bijeg, konkretnije bijeg od iskrivljene stvarnosti koju nam moderni svijet nameće. Sukladno prethodnom osvježavanju i otkupljenju stvarnosti, on drži kako je potrebno posvijestiti temeljnu narav stvarnosti. Modernitet njegova vremena, a pogotovo (post)modernitet našega vremena, osim što je iskrivio prirodu i okolinu u kojoj obitavamo, iskrivio je našu percepciju istih. Bajke nas podsjećaju na temeljne istine postojanja, čak i najfantastičnijim elementima. Primjerice, mi se možemo smijati mladiću koji je očitu guju doveo u svoju kuću i umalo je razorio, no zar nismo doživjeli toliko ovakvih priča u našoj okolini? Ili kada pogledamo zaboravnost Vjestovih unuka i kako su iskrivili dobivenu viziju, nismo li se i mi mogli prepoznati u njima i njihovim greškama?

Sretan kraj

Posljednja velika dobrobit bajki je njihov sretni kraj, utjeha koju Tolkien naziva eukatastrofa. Kako sam Tolkien kaže: To je iznenadna i čudesna milost na čije ponavljanje ne treba računati. Ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: mogućnost toga je nužna za radost oslobođenja; priječi (unatoč svim očekivanjima, ako hoćete) krajnji poraz i praktički predstavlja evanđelje, dajući prolazni trag radosti, radosti izvan ovoga svijeta, koja je potresna kao žalost.[4]

Sretni kraj u bajkama dakle nije trivijalno podilaženje čitatelju, nego delikatna potvrda krajnje ljudske nade za konačnim otkupljenjem. Kraj u bajci, ako je dobro izveden, potvrđuje mogućnost da dobro pobijedi zlo, da patnja u svijetu uistinu ima svoj konac i da će se svaka suza otrti i svaka bol nadoknaditi. Zato Tolkien pri zaključku svoga eseja, evanđelje naziva konačnom eukatastrofom. U životu Isusa Krista mit i povijest postaju jedno, i sva nadanja bajki u njemu dobivaju konačno ispunjenje. Zato nemojmo trivijalizirati sretne krajeve jer uistinu nose nezamislivu težinu.

Volio bih čitatelja zamoliti da ne uzima ovdje izneseno kao konačne definicije, jer bajke su puno više od onoga što je ovdje izrečeno. One su preuske za širinu bajki te su tek poticaji da ih sami iz ruke uzmete i na svjež način ih pročitate. One nose otajstvenu kvalitetu koja se ne da prispodobiti. Otvorimo li je s djetinjim pouzdanjem, i svijet oko nas bit će plemenitiji i značajniji. Uzmite i vidite sami! Vjerujem da se nećete razočarati!

[1] John Ronald Reuel Tolkien, „On Fairy Stories”, u: Christopher Tolkien (ur.), The Monsters and the Critics and Other Essays,George Allen – Unwin, London, 1983., str. 147.

[2] Gilbert Keith Chesterton, Orthodoxy, John Lane Company, London, 1908., str. 103

[3] G. K. Chesterton, Orthodoxy, str. 107.

[4] J. R. R. Tolkien, „On Fairy Storiesˮ, str. 153.

Objava Ljekovitost bajki pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Program večeri vodila je Ivana Pekušić, a publika je, kroz tri tematske cjeline: „Radost postojanja”, „Prasak Božje ljubavi” i „Snagom ljubavi”, slušala odabrane tekstove iz knjige koje su interpretirali sam autor fra Janko Ćuro te Stela Gavrić i Ana Lucija Bakula. U snažnoj i emotivnoj atmosferi izmjenjivali su se tekstovi o dobroti, razumijevanju, tuzi, ljepoti, povjerenju i ljubavi kao temelju čovjekova života.

Poseban glazbeni doprinos večeri dali su studenti teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, fra Aleksandar Tusiime, fra Olivier Dukunze, fra Theophile Habimana, fra Fraser Chipata, fra Paschal Kubanga i fra Fabris Bizimam, izvedbama pjesama „Pjesma stvorenja” i „Ja sam tvoj sluga”. Program je dodatno obogaćen i izvedbom „Bosanske elegije” fra Slavka Topića u interpretaciji maestra fra Emanuela Josića uz klavirsku pratnju Lucije Bošnjak.

Na samom kraju večeri upućene su riječi zahvale svima koji su sudjelovali u nastanku knjige i organizaciji promocije: Ani Papić za lekturu, Lorki Kalašu za grafičko oblikovanje, Miljenki Koštro za recenziju, kao i brojnim suradnicima i prijateljima koji su pomogli realizaciju događaja.

Pozitivne reakcije publike potvrdile su da je Franjevački medijski centar, kao organizator, ovoga puta prisutnima zaista ponudio „doživljaj“, a ne samo „događaj“ te da je uspješno prenio željenu poruku: „Sve će uminuti i umuknuti osim ljubavi! Ljubav nikad ne prestaje.”

Knjiga “Ljubav je izvor i cilj” druga je knjiga autora u kojoj nam, riječju i slikom, na vješt način ukazuje na radost postojanja i snagu Božje i ljudske ljubavi.

Knjigu „Ljubav je izvor i cilj“ autora fra Janka Ćure, kao i njegovu prvu knjigu naslova „Kraljevstvo za osmijeh”, možete naručiti pozivom na broj telefona 033 726 200; e-mailom na adresu prodaja@svjetlorijeci.ba; ili na web knjižari Svjetla riječi. Također nas možete posjetiti u knjižarama u Vitezu i Livnu te na adresi Zagrebačka 18 u Sarajevu i kupiti ove i druge knjige u izdanju Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi.

Objava Predstavljena nova knjiga fra Janka Ćure pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema knjizi oblačenja i zavjetovanja franjevačkih novaka sutješkoga samostanskog područja „Liber seu Protocollum cui inscribuntur Nomina Habitu religioso donatorum in Contu et Novitiatu Suttiskensi” (Knjiga ili registar u kojem se bilježe imena onih koji su obukli odjeću kušnje u samostanu i novicijatu Sutješkom), krsnim imenom Josip Barukčić obučen je u franjevački habit 24. srpnja 1824. godine. Nakon što se školovao u sutješkoj samostanskoj školi, u habit ga je obukao sutješki gvardijan fra Ivan Kljajić. Još stoji zabilježeno da je rođen 11. studenoga 1805. g. u župi Foča. No, neki poput dr. J. Jelenića navode da je fra Andrija rođen u selu Osredak, župa Kulaši, što nije točno jer je spomenuta župa uspostavljena kao samostalna kapelanija deset godina nakon fra Andrijine smrti, a kao župa tek 1885. godine. U istoj se knjizi navodi da je nakon višestrukoga pozitivnog izjašnjavanja sve samostanske braće, 24. srpnja 1825. fra Andrija Barukčić završio godinu novicijata i položio svečane zavjete u ruke provincijala fra Marka Ostojića.

Klerici Bosne Srebrene u Europi

Fra Andrija je kao klerik sutješkoga distrikta poslan na daljnji studij u Mađarsku. Studia humanitatis ili studia humaniora završava u Subotici, filozofiju u Egeru (1828. – 1829.) i Kremenici (1829. – 1839.) te teologiju u Hlohovecu (1830. – 1831.) i Vácu (1831. – 1834.). Inače, u prvoj polovici 19. stoljeća Franjevačka provincija Bosna Srebrena, prije svega zbog siromaštva ali i zbog životno teškoga stanja pod otomanskom vlasti, šalje svoje klerike na daljnje školovanje u Mađarsku. Zabilježeno je da ih je u ovom razdoblju bilo 156, od čega najveći broj iz samostana Fojnica, pa samostanâ Kraljeve Sutjeske i Kreševa. Za njihovo stipendiranje brinuo se bečki dvor preko zaklade cara Josipa II.

            Naime, sve dotad su klerici Bosne Srebrene bili raspršeni po cijeloj Europi, a najviše ih je studiralo u Italiji i Mađarskoj. Samo u Italiji bili su raspršeni na dvadesetak mjesta te je bilo teško obdržavati redovničku disciplinu. No, za Starješinstvo Bosne Srebrene veći je problem bio povratak svršenih studenata koji su nerijetko donosili druge običaje i teško se međusobno uklapali, što je opjevao fra Martin Nedić sljedećim stihovima:

Koi od nas u mladosti
Talijanski krušac jede,
On već siede do starosti
Talianom bit hotjede.
A koi je blagovao
Paprikaša magjarskoga,
Magjarštinom jest vonjao
Za života cieloga.

            Drugi je problem bio što su pojedini svršeni studenti rado ostajali u zemlji primateljici tako da se sama Provincija nije mogla osloniti na njih. Stoga se Starješinstvo okrenulo ideji formiranja jednoga ili dva odgojna zavoda izvan otomanske Bosne u kojima bi bili bosanski klerici a s njima i bosanski odgojitelji. Prvi korak na ovom putu bilo je objedinjavanje svih klerika na području Austro-Ugarske Monarhije. Dotad uvijek gostoprimljivi talijanski franjevci, koji su gledali da svoju subraću iz Bosne besplatno školuju, nisu mogli više primati bosanske klerike na studij jer su prodorom francuskoga vojskovođe Napoleona Bonapartea dobrim dijelom ostali bez svoje imovine te i sami oskudijevali u svemu.

            Vrijeme je to kada se u Europi, pored političkih preokreta, oblikuju moderne nacije. Nacionalne ideje zahvatile su i studente malih naroda kakav je hrvatski. Stoga ne čudi da se jedan dio bosanskih klerika, prvenstveno preko književnoga rada, uključio u ove procese, a tu svakako spada i fra Andrija Barukčić.

Fra Andrijina pjesnička ostavština

Kao student teologije u Vácu fra Andrija je napisao svoju prigodnicu u povodu imenovanja fra Rafe Barišića biskupom i apostolskim vikarom u Bosni. Ova elegija nazvana „Carmen elegiacum honoribus illustrissimi, ac Reverendissimi Domini Domini Raphaëlis Barishich…” (Vác, 1833.) (Elegijska pjesma u čast presvijetlom i preuzvišenom gospodinu, gospodinu Rafaelu Barišiću) potvrđuje njegovu pjesničku darovitost. Budući da je napisana dvije godine prije elegije fra Martina Nedića „Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u pramalitje godine 1835.” fra Andrija s pravom zauzima mjesto prvoga ilirca Bosne. Naime, ovu titulu sve donedavno je po defaultu nosio fra Martin Nedić jer ga je tako u svom autorskom djelu „Prvi ilir Bosne fra Martin Nedić 1810 – 1895” iz 1940. g. nazvao dr. fra Rastislav Drljić.

            Fra Andrija se kao klerik posebno zanimao za latinske klasike i stekao je vrsno znanje latinskoga jezika. Plod njegove ljubavi prema klasicima je i gore spomenuta elegija, kao i pjesma „Elegija u spomen ilirskom narodu” koje je 1833. g. tiskao u Vácu u Mađarskoj kao zasebnu knjigu. Ne treba smetnuti s uma da su tada knjige bile opsegom vrlo skromne, imale su tek nekoliko stranica i najčešće bile bez korica! Dio fra Andrijine poezije na latinskom jeziku, nažalost, nije sačuvan!

            Spjevao je fra Andrija i pjesmu „Srčano čestitovanje”, prigodnicu upućenu fra Blažu Pejiću u povodu njegova imendana, za koju će neki reći da se u sadržajnom i značenjskom smislu ne uklapa u ideju ilirizma.

            Fra Andrijino pisanje stihova na latinskom jeziku imalo je za cilj upoznati tadašnju europsku javnost s teškim stanjem njegova naroda i njegove subraće pod otomanskom vlašću. No, on u svojim pjesmama ne kuka o tom teškom stanju, nego se divi svima onima koji su ga predvodili, koji su ostali odani svojim korijenima; od fratara, državnih i crkvenih poglavara i dr.

            Po svršetku studija 1834. g. fra Andrija se vraća u Bosnu. Kratko je duhovni pomoćnik u Potočanima, selu župe Podvučjak (1836. – 1837.) odakle odlazi u Kraljevu Sutjesku gdje obavlja službu meštra novaka (1837.). No, zbog bolesti tuberkuloze premješten je u Tramošnicu gdje je i umro 16. travnja 1839. i gdje mu se u mjesnom groblju nalazi grob.

            O njegovoj smrti u Nekrologiju sutješkoga samostana stoji da je bio „Poëta insignis Latinus” (ugledni latinski pjesnik), a u tramošničkoj Matici umrlih (Liber Mortuorum): „Iuvenis hic arte poëtica multum excellebat” (ovaj se mladić jako isticao u pjesničkom umijeću).

            Prerana fra Andrijina smrt prekinula je njegov književni rad za koji se može tek pretpostaviti koliko bi bio plodonosan. Premda je iza sebe ostavio malo toga pisanoga, ipak će ga pratiti naslov prvog ilirca Bosne!

Objava Fra Andrija (Josip) Barukčić: Prvi ilirac Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ponukana sam pisanjem prije svega praktičnim potrebama, rasprostirem u tekstovima stanje svoje duše, ali i čovječanstva kojem pripadam – što često iznutra i izvana otkriva slabosti, stagnaciju, krizu i umor u traženju nadasve ljudskoga identiteta, ali i nove zanose u duhu obnove vjerničkoga duha, na poseban način u odgojnoj brizi za siromahe, bolesne, odbačene, napuštene i zaboravljene.

Kroz tekstove Boga tražim, ali ne sumnjam u Njegovu opstojnost te On stoji na kraju svakoga iskustva, makar samo u pretpostavci. Boga Oca veliča tekst u stvorenju, a u zazivima Duha Svetoga nazire se žudnja za dubljim posvećenjem. No, nisu samo Bog, Djevica Marija, sveci, grijeh, nebo, duhovni poziv, božićni, pasionski i uskrsni motivi ono što nedostatno izričem. U tekstovima, mojim i onim traženim, javljaju se također motivi općeljudske i svevremenske tematike – patnja, zlo, sumnja, smisao, zahvalnost, obitelj, prijateljstvo, ekologija.

Između životom ispisane patnje i otkrivene radosti

Ne mogu načiniti pripovijest od kamena na putu, ali mogu ostati taknuta čovjekom koji sjedi na tom kamenu, pun patnje, napuštenosti i siromaštva: „Zašto trpi ovaj čovjek? Nije li njegova uloga mogla biti i moja? Kuda ide ovaj patnik, gdje mu je dom, misli li netko na njega? Postoji li toplina za srce ovoga čovjeka?” Zbio se taj susret u kasno predvečerje, daleki zapad išaran crveno-prugastim šarama, purpurno crvenilo slično dogorijevanju slame, zrak ispunjen težinom dima tvorničkih čađi i žamorom ljudi što vraćahu se svojim domovima da nađu toplinu i odmor nakon radnoga i umornoga dana… Susrećem patnika, sićušnoga i bijednoga, bez nogu, znojnoga i izmorenoga…

Ipak, motiv patnje ne ostaje nedorečen, nego svoje razrješenje ima u osobi Isus Krista. Zato tekst dopušta dijalog u kojem patnik na pitanje odakle mu izdržljivost, odgovara da mu nije teško jer nije sam. „Krist trpi sa mnom. On, uzor trpljenja i patnik čovječanstva, daje mi snagu i obećava mi mnogo.” Bog je svemoćan – svjedoči život.

O Bože moj, koliko će dugo trajati noć ova

Crna grozničava i besana

Hoće li uskoro svanuti zora

Hoće li duša dočekati boljih dana?

Zar je ljubav tvoja tako tvrda i surova

Te sve ovo tražiš od svog malog stvora???…

Ipak čini mi se tamo u daljini sviće rujna zora.

U njenu svjetlu ugledah i prepoznah

Tajanstveni znak tvoga svetog Križa.

Teška stvarnost čovječanstva otkriva se u motivima poput križa, posljednje večere, Getsemanskog vrta, kaleža, Golgote, Judine ili izdaje,… ili onoga što u životima ispisuju ti motivi kao kulturi pejzaži naših djetinjstava, kao kod mladoga slikara Marka, oduvijek fasciniranom poviješću i religijom. Dok istražuje povijest svoga grada, susreće se sa starom zidnom freskom u crkvi koja prikazuje Isusa i njegove učenike za stolom, dok Judu obasjava misteriozna sjenka. Zaintrigiran ovim prikazom počinje istraživati povijesne i duhovne aspekte Judine izdaje. Upoznaje se s teorijama o motivima koji su vodili Judu do njegove odluke te istražuje dublje o moralnim dilemama koje su mučile Judu u trenutku izdaje.

Otkrivam da priča o Judi nije samo povijesna anegdota već univerzalna lekcija o ljudskim slabostima, izdaji i oprostu, o ljudskoj složenosti i Božjoj milosti koja je nadilazi. U svemu tome i Dijete se rodilo / i božanski osmijeh obasja zemlju. / Od radosti zatreptaše sestre zvijezde, / a brat mjesec zapjeva svečanu pjesmu. / I ljudsko se srce pokloni / pred tajnom ljubavi.

Među stihovima, ispisanim i onima ostavljenima u dubini duše, jesu i hvalospjevi gdje se riječima punim molitvenoga zanosa očituju uvjerenje kako priroda odražava božansku ljepotu – prema uzoru na Pjesmu bratu suncu sv. Franje Asiškoga.

Velik si, Gospode, u zrakama sunca,

u kapima kiše, u vjetru s vrhunca,  

mirisu ruže, u zelenilu trave,

velik si, Gospode, djela te ta slave.

Neizbježno je spomenuti Isusa Krista i Boga kao najveće dobro, kao velikoga, jakoga, svemoćnoga, sveznajućega – prema Pohvalama Bogu sv. Franje Asiškog. On je svet, istina, dobrota, ljubav, milosrđe, pastir, branitelj, sigurnost, zaštita, mir, radost, veselje, nada, utjeha. Odjekuje pitanje: A tko sam ja? Ipak, mi to dobro znamo / Preko Majke milost dobivamo, / Što god Majka od Sina zamoli / On će dati jer je puno voli. // Ona će nam svima majka biti / I nas grešne ljude razumiti, / Kada ona vidi našu muku / Pružit će nam svoju svetu ruku. // Svaka majka svoje dijete diže / Kad upadne trči k njemu bliže, / Majka njemu svoju ruku daje / A djetetu bolova nestaje.

Ne manje važno

O književno-estetskim elementima u ovakvim tekstovima može se govoriti samo sporadično. Stilom i jezikom te namjerom pokušaj je ovo približavanja pisanju literarnih tekstova. U skladu sa sadržajem repertoar ciljano korištenih stilskih figura i pjesničkih obrata dosta je oskudan, a kada se pojavljuje u obliku epiteta, ponavljanja riječi ili stihova, usporedbi, inverzija i drugih retoričkih sredstava, zasigurno nesvjesno biva korišten u preobilju što dovodi do pretjerane i nepotrebne kićenosti teksta. No, kako je spomenuto, tekst očituje osobni doživljaj te svaki izričaj subjektivnosti postoji kao stalni element.

Ovakvi su tekstovi zabilješke najdubljih osjećaja bez ikakvih utjecaja vladajućih književnih tendencija. Međutim, i kao takvi svjedoče da njegovanje lijepe (pisane) riječi nije isključivo povezano s razinom obrazovanja. Upravo svijest o trajanju teksta i ostavljanju svjedoka budućim generacijama nadvladava nedostatak teorijsko-književnih sastavnica, kako to čine ovi tekstovi – ne moji, već sabrani iz više desetljeća provincijskoga glasila „Marija među nama” Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije.

Objava Nedostatni literarni izričaji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnovnu naobrazbu stječe u rodnome Senju, a u Zagrebu pohađa isusovačku gimnaziju koju je tada vodio Juraj Habdelić. Nakon završetka gimnazije odlazi u Rim, a poslije i na dvor kranjskoga baruna Janeza Vajkarda Valvasora u Bogenšpergu pri Litiji. Upravo je ondje stekao određeno znanje iz povijesti i geografije te različite vještine iz tiskarstva i bakrorezbarstva koje će mu poslije biti od velike pomoći.

U Zagrebu mu Sabor povjerava vođenje Zemaljske tiskare u kojoj tiska vrijedna hrvatska i latinska djela. No, tiskarski posao nije bio osobito unosan, a stekao je i priličan broj neprijatelja. Godine 1706. požar mu je progutao kuću i teško oštetio tiskaru pa se našao u teškoj materijalnoj situaciji. Tiskara mu je zatim oduzeta, a on prognan s imanja u Šćitarjevu koje je uzeo u zakup s mogućnošću nasljedstva. Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije – smrt supruge i sina. Slomljen, materijalno upropašten i uvrijeđen u svome ljudskom i nacionalnom ponosu, napušta Hrvatsku i odlazi u Beč gdje živi u krajnjoj oskudici, dnevno se boreći za preživljavanje obijajući tuđe pragove. Shrvan tugom i neimaštinom, ubrzo umire.

Uz povijesne i jezikoslovne rasprave pisao je pjesme i poslanice, latinskim i hrvatskim jezikom, isprva samo rodnom čakavštinom, ali kasnije i kajkavštinom i štokavštinom. Zalagao se da osnova hrvatskoga pravopisa bude fonetska, predlagao je uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskome pravopisu i tako bio ispred svoga vremena.

„Navik on živi ki zgine pošteno”

Vitezovićevo političko opredjeljenje bilo je nedvojbeno. Zastupao je ideju o etničkoj i jezičnoj povezanosti svih Južnih Slavena, tj. da su svi oni zapravo Hrvati. Taj je koncept opisao u nedovršenu djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima objavivši pritom i 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku.

Kao iskusni kartograf, Vitezović je imenovan i članom Povjerenstva za razgraničavanje između Habsburške Monarhije, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, nakon mira u Srijemskim Karlovcima, 1699. godine. Silno ga je ljutilo i žalostilo što su granice utvrđene na štetu Hrvatske. Njegova ljubljena Hrvatska bila je politički raskomadana i krvarila je na svim svojim granicama koje su okupatori neprestano pomicali prema unutrašnjosti. Iako je imala samostalnost, politička situacija bila je teška, a obrana nacionalnoga identiteta postajala je sve upitnijom.

Kako bi barem perom stao u obranu Domovine, Vitezović piše Odiljenje sigetsko kao žestoku reakciju na mučko pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine. Zrinski i Frankopan, hrvatski borci protiv habsburške tiranije, pogubljeni su odlukom Leopolda I., hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara. I spjev o slavnome sigetskom junaku Nikoli Šubiću Zrinskom objavljuje za vladanja istoga vladara. Trebao je imati lude hrabrosti da o Zrinskima – imenu omraženomu u Beču koji je sve činio da ga okalja – objavi spjev samo trinaest godina nakon njihova smaknuća jer „da ima sve stvari i svega zadosti, ki za glas ne mari, vik žive v tamnosti”. Vitezović prikazuje Sigetsku bitku kao nesreću koja je bolno odjeknula u hrvatskome narodu, vodeći se pritom i osjećajima tuge koje je izazvala mučenička smrt Zrinskoga i Frankopana.

Ove se godine hrvatski narod spominje važnih nacionalnih obljetnica, između ostalih i one blajburške, od prije 80 godina. Junaštvo Zrinskoga, Frankopana i Šubića nekoć je zadivilo gluhu Europu, a bitka kraj Sigeta označila zalaz osmanske sile. U novim hrvatskim naraštajima još živi nada da će krv tolikih nevinih hrvatskih žrtava biti zalog sloma njezinih prijetvornih saveznika i iskrenih neprijatelja te da će se njihovo ime časnim očuvati.

„Pohvale moje nikad neće imati konac”

Prije više od tri stoljeća, 1703. godine, u svojoj tiskari u Zagrebu Vitezović objavljuje do danas široj javnosti nepoznato djelo Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća uplakane Hrvatske). Djelo sadrži gotovo tri tisuće latinskih heksametara koje je zahtjevno prevesti na hrvatski jezik, a da se pritom ne naruši njihova metrička struktura. To je ipak pošlo za rukom ritterologinji Zrinki Blažević i filologu Bojanu Marottiju koji su prije šest godina izdali kritičko izdanje djela na hrvatskome jeziku.

Iako je ovo lirsko-epsko djelo u historiografiji često spominjano, sve dotad je bilo neproučeno. Novo, kritičko izdanje priređeno je na temelju dvaju djelomično različitih otisaka. Po svojim kompozicijskim obilježjima spjev je srodan epskim oblicima, a prema kronološkome načelu podijeljen je na dva jednaka pjevanja. Događaji kronološki opisuju dva stoljeća hrvatske povijesti i povijesno su autentični. Godine su naznačene sa strane s time da su nerijetko uvrštene samo one u konstitutivnome smislu bitne za nacionalnu pripovijest, kao što su bitke, glad, pošasti, elementarne nepogode, smjena vladara. Simboličko središte radnje smješteno je u autorov rodni Senj. „Pripovjedna matrica spjeva počiva na suprostavljanju ‘Nas’ i ‘Njih’, tj. Nas – neustrašivih, hrabrih i pravovjernih Hrvata i Njih – oholih, gramzivih i prijetvornih Turakaˮ, ističe Blažević.

Uplakana Hrvatska nije samo nacionalna nego i svojevrsna zagrebačka kronika jer opisuje pošasti i zaraze koje su u to vrijeme harale Zagrebom. Bilježi i veliki potres iz 1502. godine kada se srušio zvonik crkve svetoga Marka. Marta Jurković tvrdi kako Vitezovićev odabir epa kao forme nije slučajan, a priređivačica Blažević ga prepoznaje kao književni oblik neupitnoga naciotvornog i mobilizacijskog potencijala te ga ističe kao reprezentativan i prepoznatljiv model povijesnoga pamćenja, jasne političke funkcije i praktične namjere.

Spjev je neobične narativne strukture – personificirana Hrvatska, majka, u prvome licu opisuje vlastitu povijest tijekom dvaju stoljeća obilježenih osmanskim osvajanjima i tuži nad udesom svoje djece. „Ta činjenica da prikazuje nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje i da ukida svakoga tekstualnog posrednika, na određen način znači da Vitezović na metaforički način oživljava Hrvatsku. Asocijacijama na poznati topos Kristove Majke koja tuguje pod križem, dodatno je osnažio značenjski i afektivni potencijal svoga spjeva” (Blažević). Istraživači će istaknuti i spolnu podvojenost autora i subjekta – Hrvatske, domovine metaforički izjednačene sa ženom-majkom.

Čitav spjev ima formu autobiografije, a iznimnoga je povijesnoga i kulturnoga značaja, izrazitih estetskih kvaliteta te povijesno-moralističkoga sadržaja po čemu se može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti. Zanimljivo je i po hibridnoj strukturi s elementima antičke epike, srednjovjekovnih plačeva i humanističkih političkih lamentacija. Možda je i to jedan od razloga zašto nije našlo zasluženo mjesto u povijesti hrvatske književnosti, ali i to što je pisano latinskim jezikom. Ipak, ondašnji europski književni krugovi prepoznali su ga kao reprezentativni nacionalni ep. Osim Vitezovićeve fascinacije poviješću, zanimljiva je i njegova fascinacija jezikom. Tako će neki njegovi jezični prijedlozi zaživjeti kasnije, tijekom ilirskoga pokreta.

Objavljivanje Uplakane Hrvatske uz financijsku potporu hrvatskih velikaša može se tumačiti i kao svojevrsna vizija novoga političkog poretka u Hrvatskome Kraljevstvu nakon odlaska Osmanlija čije će temeljno načelo postati bezuvjetna odanost Domovini, a ne više primarno vladaru. Čitatelj jasna nacionalnoga identiteta razumjet će vapaj majke Hrvatske: „Dajte da dođu mirna vremena, i meni sudbu učinite boljom; moj pretvorite jauk u vječitu radost!”

Objava Vitezovićeva “Uplakana Hrvatska” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njeguje vlastite istine, svoja unutarnja svetišta i čuva ih kao noćni stražar od mogućih neistomišljenika, lopova i neželjenih pogleda. I takav, čovjek obuče novo odijelo, onda stane ispred zrcala. A zrcalo k’o zrcalo, ta optička varka, nečujno mu izgovori riječi kako je upravo on vrh, najbolja marka. Eto ti sad problema, jer lošeg čovjeka kao da nema. Odakle onda dolazi nevolja i loš ritam, pitanje je sada? Tko proizvodi manipulacije, sukobe, rat, glad, pljačke i mnoge slične proizvode? Zbog sebičnosti krv nevina se prolijevala i još uvijek prolijeva. I takav čovjek sam sebi plješće, zaključan u vlastiti kavez samodopadnosti. Povreveno, vrijeme živo pokapa. Čovjek čovjeka sa stoljetnog ognjišta tjera i otima njegov dom. Strahota! I kao da je uzalud ona narodna: Uči majko dijete od malena. Njena uloga je neizmjerna, ali nije majka jedina koja uči dijete.

Dogodi se svitanje bijelo i pozove čovjeka da se prijateljski odnosi prema vrhovima planine, udolinama kroz koje žubori plava rijeka, kamenu i ravnici, da se nakloni oblaku, proljetnom zanosu, cvijetu i vjetru što se spušta niz planinske visove i gracioznoj ptici punoj želje za pjevanjem te da primijeti pčelu i od nje uči. Taj slatki pčelinji proizvod, med, nije rezultat nikakve otimačine i manipulacije, nego čistog truda. Valjda zato i jest tako ljekovit i ukusan.

Svitanje poziva čovjeka da otvori oči i primjeti brata i sestru, cvjetnu livadu, stabla puna lišća, žitna polja,… i svo okruženje iz kojeg crpi sokove života. No, čovjek hoće moć nad prirodom i bratom čovjekom kako bi uživao izobilje i povlašteni položaj. Umjesto da unosi svjetlo gdje caruje mrak, on sklapa oči, začipa uši i odabire mrak da mu se pravo lice ne vidi. Tama noći odvlači krhke i prevrtljive, kao što je s Gozbe ljubavi, onda, odvukla jednoga od Dvanaestorice. Judini poljupci se množe i hrane nepovjerenje koje raste kao iz vode. Život se pretvara u mutnu igru moći i nemoći, gdje manipulatori, mutni igrači, bučni i nedodirljivi, trguju svim i svačim, pa i čovjekom. Kajanje i osjećaj odgovornosti odoše na put u nepoznatom smjeru i ne vraćaju se.

Sa usana poteku pitanja, jedno, dva, tri… Stanuje li u čovjeku čovjek ili netko nepoznat? Stanuje li u čovjeku čovjek, ili…, ili nezasitna praznina?

Jutro se i danas smješka kao prvog dana, da osvjetli put, a čovjek, u zagrljaju mraka, vlastitim labirintima, još uvijek luta i traži čovjeka u sebi. Objeručke grli besmisao, ali Bog je milostiv i svoja vrata drži otvorena za one koji svoj pogled upute prema Nebu. No, gore se ne prolazi manipulacijom i prekoreda, gore, gdje se ne trguje i ništa se, srećom, ne može krivotvoriti. Čovjek, ponekad malen u veličini? Kada bi…? Ah! Čovjek…?!

Objava Stanuje li u čovjeku čovjek… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku. U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim novinama za koje je napisao svoje prve članke s obveznom dozom humora. Srednju školu završio je 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao izvjestitelj u listu „Kansas City Star”.

Hemingway će u svome burnom životu doživjeti mnoge uspone i padove, proći kroz mnoge obiteljske tragedije i više neuspjelih brakova, sudjelovati na mnogim ratištima od Azije do Europe, upustiti se u razne životne avanture, što je ozbiljno narušavalo njegovo psiho-fizičko zdravlje, ali i utjecalo na književno stvaralaštvo.

Razočarani egzistencijalist ili istinski katolik?

Za osobu ovakva stila života i upitna morala teško bi se moglo i pomisliti da je katolik. Iako je odrastao u protestantskome domu, njegovo prvo obraćenje na katoličanstvo dogodilo se kad je kao 19-godišnjak i volonter u ambulantnim kolima u Italiji tijekom Prvoga svjetskog rata dostavljao slatkiše vojnicima na bojišnici. Ondje ga je pogodila mitraljeska paljba i više od 200 metalnih dijelova eksplozivne minobacačke granate. Talijanski svećenik pronašao je njegovo tijelo, krstio ga na bojnome polju i obavio posljednji obred. O tome je događaju Hemingway poslije zapisao: „Velika austrijska rovovska minobacačka bomba eksplodirala je u mraku. Tada sam umro. Osjetio sam kako moja duša ili nešto izlazi iz moga tijela, kao da izvučete svileni rupčić iz džepa kraj jednoga ugla. Letjelo je okolo, a zatim se vratilo i opet ušlo i više nisam bio mrtav.”

Nakon što je pomazan, Hemingway je za sebe rekao kako je postao „superkatolik”. To iskustvo blisko smrti promijenilo je tijek njegova života. Nakon rata odlazi raditi kao strani dopisnik u Pariz. A osam godina poslije – nakon što mu je prvi brak propao – započeo je drugi, formalniji proces obraćenja u pripremi za brak sa svojom drugom ženom, predanom katolkinjom Pauline Pfieffer. U to vrijeme piše jednomu prijatelju: „Ako sam išta, katolik sam. Ne mogu zamisliti da bilo koju drugu religiju shvaćam ozbiljno.” Pohađao je misu, iako neredovito, do kraja života i hodočastio, ispovijedao se, davao služiti mise za prijatelje i rodbinu i odgajao svoja tri sina kao katolike. Većina njegovih romana smještena je u katoličke zemlje, a njegov posljednji veliki junak (Santiago iz djela „Starac i more”) bio je pobožni sluga patnik, uglavnom u obliku križa kao većina njegovih junaka. I kad je 1954. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, medalju je darovao kao zavjetni dar Gospi od Cobre u Havani.

Nažalost, njegovi kasniji razvodi i dodatni brakovi, pijanstva i svađe, obiteljsko nasilje, paranoja, megalomanija i uobičajeno ženskarenje zatamnili su njegov „mladenački” osjećaj sebe kao „superkatolika”. Stoga nikada nije želio biti poznat kao katolički pisac jer je jednostavno osjećao da nije dorastao zadatku. U pismu svomu prijatelju ocu Vincentu Donavanu u prosincu 1927. godine, neposredno prije nego se oženio svojom drugom suprugom, napisao je: „Uvijek sam imao više vjere nego inteligencije ili znanja i nikada nisam želio biti poznat kao katolički pisac jer znam koliko je važno davati primjer – a nikada nisam dao dobar primjer.” Za razliku od Jamesa Joycea, književnika i njegova velikoga prijatelja, Hemingway se nije odrekao svoje vjere, a za razliku od Flannery O’Connor, nikada je nije promovirao. Zamišljao je sebe, poput mnogih svojih protagonista, kao čovjeka koji se bori živjeti s milošću i umrijeti dobrom smrću u nasilnome svijetu u kojemu svi moramo patiti.

Većina književnih znanstvenika ne uzima nijedno od spomenutih obraćenja zaozbiljno i smatraju kako je njegova prava „religija” ideja iznesena u njegovim intervjuima – da se mora živjeti prema nekom skupu etičkih načela kako bi se životu dao smisao. Nije važno koji se kodeks odabere sve dok pruža pravila za život čestitosti i dostojanstva u inače besmislenu svemiru. Ali ako su Hemingwayeva obraćenja bila iskrena – a malo je razloga za misliti da nisu – onda se njegov „kodeks” ne temelji na agnosticizmu razočaranoga egzistencijalista, već na sveobuhvatnoj, univerzalnoj afirmaciji kršćanstva.

Kritičari Hemingwayeva života i rada uopće ne spominju njegov katolicizam, radije ga svjesno niječu, a pritom u prvi plan guraju njegov javni imidž, ratne podvige i psihološku nestabilnost. No, sve dok nedostaje taj posebno nedovoljno istražen i značajan aspekt njegova života kao pisca, ne mogu se razumjeti ni njegovi naturalistički zapleti. Znajući za tu činjenicu, čitatelj će otkriti kako neukrotiva pobožnost i osjećaj za sveto prožimaju manje-više sva njegova djela. Iako se Hemingway nikada nije povezivao s površinskim aspektima života američkih katolika, napisao je barem jedno djelo izričito o Kristu – „Danas je petak” – dijalog između tri rimska vojnika prisutna tijekom raspeća koji raspravljaju o tome koliko je „dobro” Isus umro i o milosti koju je pokazao pod pritiskom.

Poznavanje ovih stvari ne objašnjava sve aspekte Hemingwayeva egocentričnoga osobnog života – pijančevanje, obiteljsko zlostavljanje, ženskarenje, na kraju i samoubojstvo – ali pomaže razumjeti vrste ljudi kojima se divio, njihove motivacije i ideale te hrabru, kreposnu osobu kakvom je pokušavao postati.

„Milost pod pritiskom”

Percy Hutchinson u časopisu „New York Times Book Review” napisao je kako je Hemingwayevo pisanje „kolokvijalni jezik proširen s najvećom štedljivošću, ali kontinuiran i očišćen do kosti”. Ta je njegova odlika prepoznatljiva i u drami iz 1927. godine „Danas je petak”, napisanoj na samo četiri stranice.

Hemingway opisuje jezivo Kristovo raspeće na Veliki petak. Drama počinje na arhetipski Hemingwayev način. Trojica muškaraca ulaze u gostionicu u jedanaest sati navečer i razgovaraju o alkoholu. Ubrzo njihov razgovor progutaju dnevni događaji. „Danas je bio prilično dobar”, tvrdi prvi aludirajući na Krista. Čitatelj odmah prepoznaje da su to rimski vojnici koji su ga razapeli. U njihovu razgovoru: „Zašto nije sišao s križa?” pita drugi vojnik. „Nije htio sići s križa. On ne igra tako”, sugerira prvi. „Pokažite mi tipa koji ne želi sići s križa”, kaže drugi. Matthew Nickel primjećuje katolički utjecaj i omiljeni Hemingwayev koncept o „milosti pod pritiskom” koji razrađuje u više svojih djela, a tumači se kao hrabrost i sposobnost održavanja dostojanstva i samokontrole u izazovnim okolnostima.

U skladu s Hemingwayevom majstorskom suptilnošću, priča prkosi eksplicitnomu razrješenju. Banalni razgovori sukobljavaju se sa stravičnim, spasonosnim događajima dana. Iskustvo razapinjanja i popratna mračna noć izbrusili su autorove osjećaje i postali njegova opsesija cijeli život – načini na koje ljudi pate, svrha i snaga patnje, njezin patos i užasna ljepota. Njegova osobna patnja dala mu je okus križa i učinila ga svjesnima njegove stvarnosti – ne kao simbola, već kao činjenice.

Glad za Bogom i milošću prožima Hemingwayevo pisanje. I on i njegovi likovi gladni su svetosti, a iako oni to možda ne znaju, on zna. Upravo ga je ta glad natjerala u Crkvu. Crkva je velika, „sadrži mnoštvo”, kako kaže „antikatolik” Walt Whitman, i pruža više načina da netko postane katolički pisac. Hemingway je približavajući se križu spoznavao vlastitu sposobnost kojom je Krista nesvjesno na njega pribijao.

Objava Hemingwayeva priča o Kristu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Upravo obraćenje na katoličku vjeru i zanimanje za egzistencijalističku filozofiju oblikovali su sva njegova djela. Njegov prvi roman Kinoman prožet je idejom beznađa što je posljedica gubitka duhovnih uporišta u modernome svijetu. Roman je osvojio National Book Award i predstavio Percyjev koncept „malaise” – „bolesti” suvremenoga društva. Sam izraz prkosi prijevodu: malodušnost, lijenost, klonulost, umor, melankolija – svaki prikazuje aspekt, a nijedan potpunu sliku. U sličnome su tonu i romani: Ljubav među ruševinama: pustolovine lošega katolika u doba prije sudnjega dana, znanstveno-fantastični roman koji unosi blaži komični štih u Percyjevu obradu „malaise”, Drugi dolazak i Sindrom Tanatosa. Napisao je i publicističko djelo Poruka u boci, sofisticiranu filozofsku obradbu semantike te Izgubljeni u kozmosu: Posljednja knjiga za samopomoć, neobičan spoj parodije knjige za samopomoć i filozofske rasprave.

Percyjeva društvena dijagnostika

Prilično kasno, tek 1961. godine, objavio je spomenuti roman Kinoman, egzistencijalističko djelo u kojemu iscrpljeni burzovni mešetar bježi od stvarnoga svijeta čestim gledanjem filmova u čemu nalazi barem simulakrum potrage za smislom. Percy je bio tragač u pravome smislu te riječi. Potraga kojom se bavio bila je potraga za dijagnozom i uzrokom moderne bolesti praznine duha i tame srca koja je tako raširena, a posebno se odražava u činjenici da je moderni čovjek sam sebi stranac. Njegovi su likovi bili u neprestanoj potrazi za Drugim iako nisu znali tko ili što bi on mogao biti. Tako glavni lik Binx Bolling razmišlja o ovoj potrazi: „Zašto tražiš Boga? – pitaš s osmijehom. Oklijevam s odgovorom jer su svi ostali Amerikanci riješili stvar za sebe i dati takav odgovor značilo bi postaviti sebi cilj koji su svi drugi postigli… Jer, kao što svi znaju, ankete pokazuju da 98 % Amerikanaca vjeruje u Boga, a preostalih 2 % su ateisti i agnostici, što ne ostavlja ni jedan postotak za tražitelja. Je li 98 % Amerikanaca već pronašlo ono što tražim ili su toliko ogrezli u svakodnevici da im uopće ne pada na pamet mogućnost traženja?”

Percy je svoje romane klasificirao kao „dijagnostičke” pri čemu se često oslanjao na Tomu Akvinskoga. Njega je kao pisca zanimala „luckavost” modernoga čovjeka, „normalnoga stanovnika zapadnoga svijeta koji, …, ne zna tko je, u što vjeruje i što radi. Ovakvo stanje bez presedana je, smatram, domena romanopisca ‘dijagnostičara’.”

Većina će čitatelja reći kako se Percyjevi likovi oslanjaju isključivo na Kierkegaarda, Camusa i Sartrea, ali će istovremeno previdjeti daleko veći utjecaj Akvinskoga i njegovih analitičkih metoda te činjenicu da su njegovi likovi utjelovljenje njega samoga. Dok je „bolest” koju Percy analizira izrazito moderna, ona je u svojoj srži inherentno drevna jer odražava iskonski vapaj čovjeka za transcendentalnom istinom i smislom. I sam će autor reći kako njegove knjige govore o „raskorijenjenim” ljudima, očajnima i grješnima koji su u stalnoj potrazi za Drugim, Bogom. To se ponekad očituje otkrivanjem ljudskoga „drugog”, ljudske ljubavi kao simbola nadnaravne ljubavi koja oživljava svaku drugu ljubav. Odatle i naslov jednoga od njegovih romana: Ljubav među ruševinama.

Apsolutna Istina za kojom tragaju njegovi likovi stoji nasuprot drugim vrstama istina koje kod tražitelja izazivaju egzistencijalnu tjeskobu. U govoru studentima, 1989. godine, rekao je: „…katastrofa je kada samo jedna vrsta istine prevladava na račun druge. Ako prevlada samo jedna vrsta istine, apstraktna i tehnička istina znanosti, tada ništa ne stoji na putu ponižavanju i uništenju ljudskoga života za ono što se čini kratkoročnim ciljevima. Nije slučajno, mislim, da je njemačka znanost – koliko god velika bila – završila u uništenju holokausta.” Nekoć popularno shvaćanje kako samo znanstveno znanje može otkriti istinu doživjelo je udarac već zbog same činjenice da se znanost neprestano ispravlja, pa čak ispravlja svoje ispravke. Samo to je dostatno da se kod znanstvenika probudi određena poniznost kada se suoči sa zakonima materijalnoga svijeta.

Vjerne kćeri acedije

„Već neko vrijeme sve više imam dojam da su svi mrtvi.” Ovako razmišlja Binx Bolling, glavni lik romana Kinoman, ali i junaci ostalih šest romana čine takve ekspostulacije uobičajenim. Percy je bio liječnik duše pa je zdravlje kulture bila njegova glavna briga. Kako pojedinac može pronaći razum u tako bolesnoj i već umirućoj kulturi, glavna je tema njegovih djela. Gledao je kako Amerikanci pate od duboke bolesti za koju su uglavnom sami odgovorni, a za koju lijek nije ništa od ovoga svijeta ni na njemu.

Roman prati Binxa Bollinga, potomka dobrostojeće obitelji iz New Orleansa koji se bezuspješno pokušava zadovoljiti buržoaskim postojanjem u kojemu samo zarađuje novac. Radi kao burzovni posrednik, izlazi sa ženama i pokrovitelj je lokalnoga kina. Ipak, ima neurotičnu crtu koja ga drži na ironičnoj udaljenosti od njegova običnoga života i čini ga filozofom unatoč njemu samom. Njegovo uobičajeno odlaženje u kino je uprizorenje udaljenosti između njega i vlastite svakodnevice. On je gledatelj zarobljen u vlastitoj glavi, promatra svoj tjelesni život poput projekcije na platnu. Razmišlja bi li se dao u potragu koja bi mu promijenila život i istrgnula ga iz beskrajne svakodnevice: „Potraga je ono što bi svatko poduzeo da nije utonuo u svakodnevicu vlastitoga života. Postati svjestan mogućnosti potrage znači biti na nečemu. Ne biti na tragu nečega, znači biti u očaju”, a očaj je, kaže Toma Akvinski, „prva i najstrašnija kći acedije”. Binx je, dajući ime svakodnevici, razotkrio njezina demona.

Percy identificira dvije vrste modernih ljudi: teoretičare i potrošače. Teoretičari gospodare svijetom eliminirajući pojedinca, potrošači su pak pasivni i drugorazredni akteri koji ostaju latentno nezadovoljni. Moglo bi se reći da se Binx odrekao života teoretičara samo kako bi živio život potrošača. Moderni je čovjek degenerirao u homo economicusa. Ako je moderni čovjek postao više opsjednut potrošnjom, umjesto proizvodnjom, stvaranjem i ljubavi, neizbježno je da će unutarnja tjeskoba jednom eksplodirati i izazvati pustoš. Binxovo odricanje od života teoretičara proizišlo je iz njegova susreta s nečim što ga je pozivalo onkraj svakodnevice. Ali nije poslušao poziv, umjesto toga se upustio u život potrošača jureći za novcem i ženama i skrivajući svoj očaj od sebe samoga. Tek godinama kasnije primjećuje neuspjeh. Roman se napokon okreće njegovu buđenju iz acedije i prevladavanju njegove „nepobjedive apatije”, još jedne vjerne kćeri acedije. Acedija, jednom svladana, ustupa mjesto molitvi, a „molitva je uklanjanje tuge i potištenosti” (Evagrije). Iako nema ničega pobožnog ni svetačkog u Percyjevoj fikciji, ipak kršćanska poruka prožima svaki njegov roman. Shvatio je da je grijeh univerzalna bolest za koju može postojati samo univerzalni lijek koji ima Netko tko je došao da život u izobilju imaju (usp. Iv 10,10). Za tražitelje i ljubitelje Istine i odlične književnosti, Walker Percy je pravi izbor i smjerokaz.

Objava Percyjev „Kinoman” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.