Franjevačka teologija u Sarajevu tijekom svoje povijesti prepoznala je upravo tu neraskidivu vezu između teološke misli i umjetničkoga izraza. U središtu njezina djelovanja nije bila samo riječ nego i ton, sklad i ritam koji su pronosili duhovnost kroz kulturu. Njezin doprinos razvoju glazbe i kulturnoga života pokazuje kako teologija nije zatvorena u akademske zidove, već je živa, stvaralačka i duboko ukorijenjena u narodu u BiH kojem služi. Taj stvaralački duh godinama je življen kroz organiziranje priredbi – barem pet puta godišnje: za početak i za kraj akademske godine, zatim „Dan Teologije” (8. studenoga – blagdan bl. Ivana Duns Škota) te priredbe povodom Božića i Uskrsa. U okviru tih priredbi studenti bogoslovi aktivno sudjeluju kroz glazbu. Bend „Vis Jukić” studentski je bend Franjevačke teologije, osnovan 1969. godine, koji je djelovao više od 50 godina, snimio je albume, a počeo je sa skromnom opremom nabavljenom vlastitim radom. Ovaj bend su vodili nadareni studenti koji su studirali na Franjevačkoj teologiji. Osim benda, prisutan je i zbor „Fra Nenad Dujić”. Zbor je to bogoslova koji izvodi polifoniju i animira euharistijska slavlja. Zatim zbor „Fraternitas”  koji njeguje kulturu gregorijanskoga pjevanja. Franjevačka teologija s ponosom može reći kako je godinama imala i Tamburaški orkestar koji je nastupao širom BiH, Hrvatske, Austrije, Njemačke.

Glazba je zauzimala značajno mjesto u životu i radu Franjevačke teologije u Sarajevu. Fra Slavko Topić u Zborniku radova koji je objavljen u povodu 100 godina Franjevačke teologije u Sarajevu navodi: „Glazbena formacija važna je iz više aspekata: kulturnog, umjetničkog, liturgijskog, duhovnog, pastoralnog, teološkog i ne na zadnjem mjestu, povijesnog.” Prema istraženim dokumentima može se uočiti kako se na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu inzistiralo na glazbenoj formaciji. Iako vremena nisu bila laka, naime, teška su bila uvijek s obzirom na postojanje glazbenoga kadra. Teologija u Sarajevu mogla se pohvaliti imenima koja su bogoslove učili glazbenom umijeću. Ovdje ću navesti samo neka: Franjo Matejovsky, istaknuti češki glazbenik, skladatelj, dirigent i orguljaš, fra Nenad Dujić, po njemu zbor nosi i ime, fra Vjekoslav Šunjić, fra Borivoj Piplica, fra Slavko Topić, fra Ivo Marković, fra Anto Kovačić te moja malenkost. Imena su to fratara i civila koji su dali svoj doprinos u kreiranju mozaika zvanoga: Glazbeni život na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

U vremenu ubrzanosti, digitalne buke i površne komunikacije, glazba često gubi onu dubinu koja joj daje smisao. Sve rjeđe je doživljavamo kao umjetnost i molitvu, a sve češće kao prolaznu zabavu. Posebno u duhovnom kontekstu glazba je pogođena promjenama – manjak prostora za žive nastupe, ograničeni resursi, nedostatak mladih koji se žele posvetiti sakralnoj glazbi i opće društveno zanemarivanje kulturnih sadržaja – sve to ostavlja trag.

I Franjevačka teologija u Sarajevu osjeća te izazove. Nekoć su navedeni zborovi, bendovi i glazbene sekcije okupljali brojne studente koji su glazbom svjedočili vjeru i zajedništvo, dok danas ta tradicija opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i malih skupina.

U teškim vremenima, kada se čini da tišina sve češće nadglasava melodiju, upravo oni koji vjeruju u snagu glazbe i zajedništva postaju njezini čuvari. Na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu ta luč svjetla i dalje gori zahvaljujući ljudima koji ne dopuštaju da ton vjere utihne. Među njima se i dalje s poštovanjem spominje zbor „Fra Nenad Dujić” koji glazbenim djelovanjem ostavlja trag ne samo u liturgiji nego i u srcima mnogih generacija bogoslova. Zbor je to koji i dalje njeguje ljubav prema glazbi. Glazba pjevana glasovima bogoslova više je od umjetnosti. Ona je način svjedočenja radosti evanđelja kroz ton, ritam i zajedništvo.

Slično tomu, studentski zbor „Fraternitas” nastavlja nositi tu iskru dalje. U vremenu koje često zaboravlja vrijednost tišine i ljepote, bogoslovi se okupljaju, sviraju, pjevaju i svjedoče da glazba još uvijek ima snagu povezati, iscijeliti i podsjetiti čovjeka na ono što je bitno.

Dokle god postoji jedan glas koji pjeva, dokle god jedna ruka svira u vjeri, dotle glazba na Franjevačkoj teologiji ne može umrijeti. U toj melodiji, tihoj ali postojanoj, skriva se nada. Ona ista nada kojom Franjevačka teologija u Sarajevu već stoljećima spaja duhovnost, kulturu i čovjeka s Bogom.

Objava Most duše i svjetlo nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovim riječima je Biljana Glibo, voditeljica etno skupine Čuvarice započela naš razgovor i predstavila sebe i rad Čuvarica, a mi smo željeli saznati i više.

Etno skupina Čuvarice poznata je po dubokoj ukorijenjenosti u ramsku tradiciju. Kada ste prvi put osjetili poziv da kroz glazbu čuvate i prenosite baštinu svoga kraja?

Ljubav prema narodnoj pjesmi i tradiciji nosim odmalena. Odrasla sam u obitelji gdje su se njegovali običaji, poštovalo ono što su naši stari živjeli, pjevalo se iz duše i prenosila se vrijednost zajedništva, vjere i pripadnosti. To je nešto što se ne uči nego upiješ s odgojem.

Rama je prostor bogat nematerijalnom kulturnom baštinom, kraj koji ima snažnu i tešku prošlost, ali i kraj koji se nekoliko puta dizao iznova. Vjera običnoga čovjeka je ona koja je bila presudna, jednostavna vjera gdje nema puno pitanja.

U Ramu sam došla 1993. godine, kao izbjeglica. Pet godina poslije, 1998., sam se udala. Moj suprug je iz Donje Vasti, iz župe Uzdol. Upravo tamo, u toj zajednici, sve je počelo dobivati jasniji oblik. Uključila sam se u život župe i postala voditeljica zbora fra Stjepan Barišić Uzdol, što je bio moj prvi angažman u glazbi unutar župe. Nakon toga sam se uključila u rad HKUD-a Uzdol, a poslije i osnovala HKUD Rama, s ciljem da se kulturna baština našega kraja ne samo očuva nego i približi mlađima. Kroz to društvo razvijala se i škola folklora, koja je postala važan prostor za učenje i prijenos znanja o narodnim plesovima, pjesmama i običajima. Sve to me dodatno oblikovalo i vodilo prema onome što danas jesu Čuvarice. Taj put nije bio unaprijed planiran, ali gledajući unatrag, sve se nekako prirodno nadovezivalo. Ništa nije bilo slučajno. Sve je krenulo iz života, iz obitelji, iz Crkve i u svemu tome pjesma je uvijek imala posebno mjesto.

Pjesmom pamtimo i zahvaljujemo

Rama je uvijek prisutna u vašim pjesmama – kao lik, pejzaž, molitva. Kada biste morali opisati dušu Rame jednim mirisom, jednom bojom i jednim zvukom – što biste izabrali?

Zanimljivo pitanje, jer Rama zaista nosi duboku priču i dušu u sebi. Rama je nama mnogo više od mjesta – ona je duhovno ishodište, izvor pjesme i molitve. To posebno osjetim svake nedjelje kada idem na Šćit jer tamo vodim crkveni zbor zadnje dvije godine. Duša Rame miriše na pokošeno sijeno, na oranice koje su se obrađivale, na voćnjake i miris jeseni, na ramsku šljivu i rakiju, na miris domaće pite, na sve ono što se radilo s puno ljubavi i pjesme.

Da je moram obojiti, bila bi crno-bijela poput stare slike koja se čuva generacijama. A njezin zvuk bio bi, ženski glas, onaj što se nekad prolamao planinama dok su žene čuvale ovce i krave, uz pratnju cvrkuta ptica i ljepote netaknute prirode, pjesma bi se širila dolinom kao vjetar. Iako je Rama oduvijek imala bogatu tradiciju, burna povijest često joj nije dopuštala da se ta ljepota čuje naglas. Tek nakon Domovinskoga rata, kad su rane bile još svježe, ali duh slobodan, otvorio se prostor da ponovno pjeva punim glasom.

Čuvarice ne pjevaju samo o Rami, teme naših pjesama su različite. Nama je svaka pjesma čin pamćenja i zahvalnosti onima koji su bili prije nas i onima koji tek dolaze. Pjesmom čuvamo ono što nas je oblikovalo: vjeru, hrvatski identitet, jezik i ljubav prema glazbi.

U kojoj mjeri vjera i molitva oblikuju Vaš rad – ne samo u glazbenom nego i osobnom smislu?

Vjera mi puno znači. Kroz pjesmu osjećam snagu molitve jer, kako se kaže, tko pjeva, dva puta moli. Nama Čuvaricama vjera nije samo riječ nego osjećaj koji povezuje prošlost i sadašnjost. Ona nam daje snagu i mir, ne samo u pjesmama nego i u svakodnevnom životu. Naše probe uvijek počinju molitvom. To nam pomaže da se usredotočimo, da budemo zajedno u duhu i da svaki ton pjevamo s poštovanjem i ljubavlju onako iz srca.

Pjevati nama znači moliti i zahvaljivati. Vjera i molitva su u srcu svega što radimo. Bez njih naša pjesma ne bi imala dušu. Rado pjevamo na euharistijskim slavljima. Božja providnost u radu naše skupine jako se očitovala, nekad je tako prisutna da je možemo dotaknuti. Mislim da je to pokazatelj da smo na pravom putu i da je Gospodin uvijek s nama.

Posebno na što smo ponosne jest da u svom programu rada imamo i Korizmeni hod „Prosti moj Bože”. Gdje se korizmenim pjesmama na poseban način pripremamo za Uskrs. To su koncerti puni emocija, sabranosti i molitve. U ovoj godini posjetili smo 11 župa.

Čuvarice povezuju žene različitih generacija. Koliko je važno kroz svoj rad mladima prenijeti tradiciju, običaje i priče poput one o Divi Grabovčevoj i kako oni to prihvaćaju?

Čuvarice zaista povezuju žene različitih generacija i to nam je izuzetno važno. Kroz skupinu je prošlo mnogo članica i Bogu sam zahvalna za svaku jer svaka je dala nešto svoje. Danas kad se osvrnem znam da je svaka od nas jedan kamenčić u velikom mozaiku koji priča priče kroz naše pjesme bile one autorske ili obrađene tradicijske. Našim radom želimo mladima prenijeti tradiciju, običaje i priče koje oblikuju naš hrvatski identitet poput one o Divi Grabovčevoj koja je dala svoj život radi vjere u doba turske vlasti, i danas je primjer svim djevojkama i majkama. Svake godine hodočastimo na njezin grob na Kedžaru prve nedjelje nakon Svetoga Petra i Pavla, što je za nas poseban čin sjećanja i poštovanja.

Mladi danas možda žive u drukčijem svijetu, ali oni osjete tu snagu priče i prepoznaju važnost korijena. S velikim poštovanjem slušaju, uče i često me iznenade koliko su željni razumjeti i prihvatiti svoje naslijeđe. Za nas je prijenos tradicije most koji povezuje prošlost i budućnost. Pjesmom i pričama gradimo taj most jer vjerujemo da će samo tako naša kultura i vrijednosti živjeti dalje, u srcima novih generacija.

Diva kao trajni izvor inspiracije

Što Vama znači Diva i na koji način njezina priča utječe na Vaš umjetnički izraz?

Diva Grabovčeva nama je simbol čistoće, žrtve, duhovne snage i hrabrosti, sve ono što nastojimo utkati u svoj rad i život. Njezina priča nije samo povijesni događaj nego trajni izvor inspiracije i snage. Kroz njezin lik osjećamo duboku povezanost s našim korijenima i vjerom, ali i s vrijednostima koje su važne i danas: odanost, hrabrost i nepokolebljivost u svojim uvjerenjima. To nas vodi da pjesmom prenosimo te poruke i ustrajemo u očuvanju tradicije.

U umjetničkom izrazu Dive Grabovčeve nema samo patnje ili žrtve nego i nade i snage baš kao što je i naša pjesma poziv na očuvanje vjere, zajedništva i ljubavi prema svome kraju, hrvatskom narodu i domovini.

Vaša autorska pjesma „Diva s Vrana” dirnula je mnoge. Kako je nastala ta pjesma i kako ju je publika prihvatila?

Pjesma „Diva s Vrana” nastala je iz naše potrebe da iskažemo poštovanje prema Divi Grabovčevoj. Kada smo prvi put pjevale misu na Kedžari, došli smo na ideju da bi bilo lijepo da joj napišemo pjesmu. Nekoliko Čuvarica napisalo je različite tekstove o Divi, a iz njih smo zajedno stvorile pjesmu, odnosno tekst Diva s Vrana, a David Glibo, naš najstariji sin, napisao je glazbu. Josip Vukoja uradio je aranžman te se pjesma nalazi na našem prvom albumu „Divojka” koji smo izdali 2019. godine. Od tada, svake godine prije Divina govora uvijek otpjevamo tu pjesmu kao čin sjećanja i časti, ali i kao podsjetnik na snagu vjere i hrabrost koju Diva simbolizira. Publika je pjesmu vrlo dobro prihvatila, a za nju smo snimile i spot.

Da možete sjesti i razgovarati s Divom Grabovčevom – što biste je pitali?

Prije svega bih joj zahvalila. Zahvalila bih joj na njezinoj hrabrosti, na njezinoj nepokolebljivoj vjeri i na tome što je u vremenu tame ostala svjetlo koje i danas svijetli mnogima. Rekla bih joj da njezina žrtva nije zaboravljena, da se njezino ime danas s poštovanjem izgovara, da su njezina čistoća i odanost Bogu postali putokaz mnogima koji traže snagu u kušnjama.Pitala bih je kako je osjećala Božju prisutnost u trenucima kad su joj sve zemaljske sigurnosti bile oduzete, i zamolila bih je da moli za sve nas osobito za mlade koji su često izgubljeni u svijetu bez trajnih vrijednosti. Vjerujem da bi njezine riječi bile blage, ali snažne i da bi nas podsjetila da prava sloboda dolazi jedino kroz vjernost istini jedinomu Gospodinu našemu Isusu Kristu.

Mnoge djevojke posjećuju grob Dive Grabovčeve i to često odjevene u narodnu nošnju kako bi izrazile neku vrstu pripadnosti i ponosa. Kako Vi gledate na to?

Meni je jako drago vidjeti kako mnoge djevojke posjećuju grob Dive Grabovčeve. Danas ljudi dolaze na Divin grob ne samo iz Rame nego iz cijele Hercegovine, Dalmacije u zadnje vrijeme i iz Bosne, puno je hodočasnika i iz Hrvatske. To nije samo lijep običaj nego snažan izraz pripadnosti, poštovanja i ponosa prema našoj tradiciji i kraju.

Posebno je lijepo što svake godine jedna od djevojaka, odjevena u prekrasnu ramsku narodnu nošnju, izgovori Divin govor. Nekoliko naših članica imale su tu privilegiju da, u liku Dive, izgovore tekst koji je za ovu prigodu napisao fra Mijo Džolan. To su bile Iva-Ines Pavlović, Nada Krešo, Ivana Jozić i Iva Glibo. I same često obučemo narodnu nošnju, posebno na blagdan Velike i Male Gospe koja se uvelike štuje u Rami.

Možemo li reći da su Čuvarice, baš kao i Diva, primjer vrijednosti koje se danas često zanemaruju?

Diva Grabovčeva nam je prije svega primjer ženske snage, ustrajnosti i duboke vjere u zaboravljene vrijednosti. Nije uvijek lako slijediti taj put, ali njezina priča i život nas svakodnevno podsjećaju koliko je važno ostati vjeran sebi i svojim uvjerenjima. Kao skupina, trudimo se čuvati i prenositi tradiciju, vjeru i običaje, baš kao što je Diva hrabro čuvala ono u što je vjerovala. Njezin primjer daje nam snagu da i mi u svojim životima i radu ustrajemo, unatoč svim izazovima i teškoćama s kojima se susrećemo. Zahvaljujući njoj, razumijemo koliko je važno biti hrabar, ponosan i vjeran svojim korijenima, i baš zato Diva za nas nije samo priča iz prošlosti ona je živa inspiracija.

Što biste poručili mladim djevojkama koje možda i same u Divi pronalaze inspiraciju?

Mladim djevojkama poručila bih da ostanu vjerne sebi i svojim vrijednostima, čak i kada se svijet oko njih brzo mijenja. U vremenu punom izazova i neizvjesnosti, važno je pronaći snagu u vlastitoj vjeri i onome što nas čini posebnima. Ako u Divi Grabovčevoj pronalaze inspiraciju, neka joj se ugledaju na hrabrost, čistoću i odlučnost jer upravo one čuvaju vrijednosti koje Diva simbolizira. Neka znaju da je moguće biti vjeran sebi i živjeti dostojanstveno, bez obzira na prepreke. Važno je njegovati ono što nam daje snagu i smisao jer u tome pronalazimo snagu za budućnost.

Obitelj i „Čuvarice” su moj dom

Biti žena danas – u tradicijskoj glazbi, u vjeri, u javnosti – donosi i izazove. Kako ih Vi doživljavate i savladavate?

Biti žena općenito nekad nije lako jer još uvijek živimo u svijetu koji je često muškarcima bliži. Ipak, biti žena je nešto najljepše što postoji jer sam Bog je baš ženi dao čast da bude nositeljica života. Ima li išta ljepše od toga? U tradicijskoj glazbi, vjeri i javnosti, često se susrećem s izazovima, ali me upravo ta misija i ta uloga žene drže snažnom. Uz podršku obitelji uspijevam pronaći snagu da nastavim i da ostanem vjerna vrijednostima koje smatram važnima. Znati da sam dio nečega većeg i da svojim djelovanjem mogu utjecati na druge žene daje mi motivaciju da ne odustajem, bez obzira na prepreke.

Imate li u planu nove projekte? Možemo li očekivati još pjesama koje će oživjeti naše legende i svece?

Kroz naše pjesme uvijek se provlače ljubav, vjera i domoljublje. Na ova dva albuma koja smo do sada izdali, opjevale smo važne povijesne osobe poput Dive Grabovčeve, Mijata Tomića i kraljice Katarine. Pjevale smo o Rami i svemu što ona znači. Ako Bog da, vjerojatno će biti još sličnih pjesama koje će nastaviti oživljavati naše legende i povijest. Želimo da te priče i dalje žive kroz našu glazbu.

Kada ne biste bile „Čuvarice” u glazbenom smislu, čega biste bile čuvarice u svakodnevnom životu?

Glazba je dio moga identiteta, način na koji osjećam svijet i proživljavam vjeru. Teško bih mogla zamisliti život bez nje. Ali kada bih morala odabrati nešto drugo, bila bih čuvarica onih poziva koji također donose život, nadu i utjehu. Rad u medicini doživljavam kao izraz velike plemenitosti u tome vidim služenje čovjeku u njegovim najosjetljivijim trenucima. Divim se ljudima koji s ljubavlju i stručnošću vraćaju zdravlje i dostojanstvo onima kojima je ono narušeno. S druge strane, misijski rad me duboko nadahnjuje na duhovnoj razini. To je služenje koje prelazi granice jezika, naroda i kultura, to je potpuna predanost Bogu i bližnjemu. U tom kontekstu posebno me dirnula životna priča sestre Ane Uložnik, koja svojim životom svjedoči Kristovu ljubav do kraja. Uz to, volim rad s djecom i mladima, kao i istraživački rad koji traži tišinu, strpljenje i predanost. Iznad svega, moja obitelj i moje „Čuvarice” su moj dom, s njima čuvam ono što mi je najdragocjenije: vjeru, zajedništvo i srce koje pjeva. Bez njihove vjere i podrške, teško bi bilo nositi sve izazove koji su pred nama. Rad s njima ispunjava me i daje mi snagu. Često kažem da smo poput obitelji jer samo na temeljima povjerenja, zajedništva i ljubavi možemo opstati unatoč svim teškoćama. Sve što radimo kroz glazbu, vjeru i zajedništvo podsjeća nas koliko je važno biti vjeran sebi, pomagati drugima i nositi u srcu ljubav i nadu. Nadam se da će ova poruka potaknuti svakoga tko je pročita da pronađe snagu u sebi, da voli i vjeruje jer upravo to daje životu pravi smisao. Ljubav iznad svega, a ljubav je Isus Krist.

Objava Biljana Glibo: Ljubav iznad svega pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz ovu popijevku Franjo nas uči da priroda nije samo pozadina ljudskoga života već je naš suputnik na putu prema Bogu. Sunce grije, mjesec i zvijezde svijetle, voda daje život, zemlja rađa plodove – a iza svega toga stoji ljubav koju je Bog imao za svijet.

Pjesma stvorenja nije ostala samo na razini teksta, ona tijekom stoljeća nadahnjuje i glazbenike. U njoj su prepoznali unutarnji ritam i melodiju ponavljanja stiha Hvaljen budi, Gospodine koji podsjećaju na refren. Zato se vrlo rano počela pjevati u zajednicama, najprije u jednostavnim gregorijanskim napjevima, a poslije i u složenijim skladbama. Skladatelji koji su pisali umjetničku glazbu, svoj skladateljski dar su razvijali i kroz oratorije Cantico del Sol di San Francesco d’Assisi. Ovaj oratorij napisao je Franz Liszt. U njemu je Franjina ideja prikazana kroz monumentalni orkestralni i zborski zvuk. Na ovom tragu imamo i druge skladatelje koji se bave Franjinom idejom. Carl Orff također obrađuje Franjin hvalospjev u djelu Sonnengesang iz 1930. godine gdje kombinira moderni izraz i drevni tekst.

U suvremenoj duhovnoj glazbi popijevku su preuzele mnoge zajednice i zborovi te se često izvodi u sklopu franjevačkih dana i hodočašća. Ona se također i prevodi na suvremeni glazbeni jezik; postoji u obliku zborskih skladbi, kantata, oratorija i pjesama bliskih suvremenoj liturgijskoj glazbi. Time se potvrđuje da je Franjina popijevka univerzalna i bezvremenska.

Za sv. Franju glazba nije bila umjetnost radi umjetnosti, ona je odraz unutarnje radosti. On je znao da je pravi sklad u tome da cijelo stvorenje – čovjek, priroda i glazba, zajedno postanu živa simfonija Bogu. Franjina pjesma nije samo pobožna uspomena – ona je poziv. Poziv da se vratimo jednostavnosti, da ponovno otkrijemo ljepotu života, da prepoznamo Božji trag u svakom čovjeku, u svakoj ptici, rijeci, cvijetu i dahu vjetra. Zato i mi, u svijetu rastrganom podjelama, glađu za moći i zaboravom na ono bitno, unatoč tami vremena, biramo svjetlo – i pridružujemo se Franjinu poniznom i radosnom refrenu:

„Hvaljen budi, Gospodine, sa svim stvorenjima svojim!”

Objava Melodija zahvalnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Miroslave, Vas i Vašu gospođu Kim upoznao sam u našoj župnoj kući u Sesvetskoj Sopnici, pa bi mi to bio povod da Vas upitam koliko ustvari poznajete bosanske franjevce i što mislite o njima?

Mene su na župi u Višnjevcu odgajali isusovci, tako da više poznajem taj red i njihovu povijest. Jedno vrijeme čak sam se bavio mišlju studiranja teologije na nekoj od isusovačkih škola, ali Božja volja bila je drukčija.
O franjevcima znam kao i većina vjernika iz osobnih kontakata po župnim zajednicama diljem svijeta. Posebice se, po mom mišljenju, ističu bosanskohercegovački fratri zahvaljujući kojima se dogodilo pregršt milosti, koji su sačuvali kulturu, vjeru i opstojnost našega naroda u BiH.

Tema ovomjesečnoga broja Svjetla riječi je brak, koji se shvaća na mnogo načina, ali je ipak najinteresantnije i najvjerodostojnije osobno poimanje. Kako Vi shvaćate brak?

Rekao je Dostojevski da oni koji znaju odgovaraju kratko, pa ću, u strahu da se ne pogubim u nepotrebnim elaboriranjima, poslušati toga ruskog klasika. U braku sam gotovo trideset godina i mislim da je njegova osnova razumijevanje, uvažavanje i odricanje. Ako čovjek nije spreman na to, imat će grdnih problema, vjerujte mi.

Široko je pitanje, ali izdvojite nam nekoliko razloga zašto se mladi danas najčešće odlučuju za brak u kasnijim godinama, i to ako se uopće odluče?

Pa dobro, sve se promijenilo u posljednje vrijeme. Zdravstvena skrb produžila je životni vijek, pa je i ta granica za stare cure i momke pomaknuta za nekoliko godina. Razloga je sigurno puno i nisam se baš bavio razmišljanjem i čitanjem na tu temu, no mogu reći kako ja to vidim. Osim već spomenute biološko-socijalne kondicije ili premise, valja uzeti u obzir i ekonomske razloge koji nisu zanemarivi. Sustav obrazovanja i informiranja svima je omogućio da se upoznaju s okolnostima u kojima valja stvarati obitelj.
Nažalost, nije mladima lako naći posao, skućiti se i privređivati dovoljno da bi uzdržavali sebe i bračnoga druga, a kamoli osigurali sve za odgoj djece. Nema u nas ni infrastrukturnoga kapaciteta kada su u pitanju jaslice, vrtići i ostalo što je nužno da mladi ljudi zbrinu svoju djecu dok su na nekom poslu. Dosta toga je improvizacija na temu „baka servis”, ali suvremeni svijet je surov kada je u pitanju radno mjesto, a i bake moraju raditi sve duže prije nego steknu uvjete za mirovinu. Ne mogu ne spomenuti i jednu vrstu otuđenja koja se pojavila kao nuspojava mobilne telefonije i širokopojasnoga interneta. Mladi su nam sve više u virtualnom, a ne u stvarnom svijetu, pa se ponekad čini da su izgubili smisao za komunikaciju. Sve navodi da je Karl Marx bio u pravu kada je govorio o alijenaciji i da smo sve bliži otuđivanju ne samo čovjeka od čovjeka nego čovjeka od samoga sebe.

Nosivi stup kršćanskoga braka je vjera kojom supružnici prihvaćaju Boga kao središte svoga obiteljskoga života, koji neminovno sa sobom nosi različite izazove, kušnje i teškoće. Međutim, izgleda kako se sve češće i među krštenim osobama to ne doživljava kao prednost, pa se radije odlučuju za civilni brak ili tzv. životno partnerstvo. Zašto je to tako?

Na ovo bi pitanje ipak trebali odgovoriti teolozi i psiholozi. Moj je dojam da je u društvu prekomjerna doza licemjerja koju mediji, u ovisnosti o trenutku, dižu na entu potenciju. Skrivajući se iza velikih riječi i floskula, poput demokracije, ljudskih prava i sl., pojedinci su nas doveli u situaciju vladavine manjine nad većinom te nametanja jednoga sustava vrijednosti koji nije u skladu s tradicijom našega naroda. Istinske vrednote su omalovažene i svedene na arhaični, zastarjeli i nepopularni folklor kojega se valja stidjeti.
Mi smo narod koji više ne zna otkud je došao i potekao, pa samim tim ne možemo biti svjesni i spoznati kamo nas to vode i gdje ćemo završiti. Snaga obitelji koja je stvorila veliko Rimsko Carstvo svedena je na nebitnu komponentu bez koje se može, a ako čovjek malo zastane i razmisli, uvidjet će da je to po više osnova neodrživo stanje. Mislim da je to jedan od najvećih izazova za franjevce i Crkvu u cjelini.

Nakon završene gimnazije, diplomirali ste na Višoj građevinskoj školi u Osijeku. No, tu niste stali. U prosincu prošle godine postali ste doktor ekonomskih znanosti. Cijeloga života ne odustajete od obrazovanja, premda ste davno ostvarili san svakoga glazbenika. Uz sjajnu glazbenu karijeru, za sve ovo trebalo je puno žrtve i odricanja. Zašto?

Rekao je moj pokojni otac da se čovjek uči cijeli život i opet lud umre. To sam ja shvatio  ovako: kad pročitaš neku stručnu knjigu, na kraju uvijek bude popis literature koja upućuje na autorove izvore i onda ti je nekako logično da malo i to pogledaš i tako se uhvatiš u kolo iz kojega nema lakoga izlaza. Eto, tražeći izvor, i sam sam se zapetljao u tom labirintu i još uvijek tražim izlaz. K’o da sam sve gluplji, Bože mi oprosti. Volio bih da Vam mogu odgovoriti na to Vaše ZAŠTO. Svako zašto ima svoj zato, ali je u mom slučaju tih zato više, a nijedno nije konkretan odgovor koji bi dao valjani razlog.
Nisam ni asistent, ni profesor, niti uopće imam radno mjesto. Jednostavno se dogodilo i nekako taj doktorat doživljavam jednim rijetko svojim i osobnim postignućem. To je kao kad bi pitali nekoga zašto se odlučio na neku žrtvu ili odricanje, a pisanje doktorata je jednim dijelom upravo to, a ne mora. Odgovor je vjerojatno u nekom unutarnjem zadovoljstvu i spokoju koji na kraju osjetite.

Na našoj medijskoj sceni političari su, nažalost, najveće zvijezde. Kažem nažalost jer to ukazuje da je sustav društvenih vrijednosti poremećen i kaotičan. I sami ste jedno vrijeme bili politički angažirani i vrlo brzo odustali od aktivnoga bavljenja politikom. Što je „prelilo čašu”? Ima li nade kako će barem u budućnosti središnja tema biti, recimo, veliki kulturni događaji, a ne stranački skupovi?

Sami smo si tu krivi. Pa nisu političari pali s neba, mi smo ih izabrali. Samo još ne razumijemo da ih možemo i smijeniti, a oni to koriste nemilice i bez stida. Prvo, na djelu je negativna selekcija i politikom se ne bave najbolji i najčasniji među nama. Takvi od te politike bježe jer smo je mi, zbog svojih osobnih interesa, totalno obezvrijedili i svakoga tko se umočio u nju zabili na stup srama. Nažalost, bez politike se ne može, nije nikada moglo niti će se ikada moći. Samo je uzaludno očekivati da će ljudi koji su osjetili slast politike od nje samoinicijativno odstupiti, kao što ja učinih. To se dogoditi neće, makar kako oni nesposobni i neučinkoviti bili.
Napisao je Selimović da je ta ovisnost političara o vlasti veća od bilo kakve kocke ili alkohola. Zato sam i rekao da smo si sami krivi jer stalno biramo jedne te iste ljude i stranke koje su dokazano nesposobne. U Hrvatskoj su na vlasti jedne te iste političke opcije već desetljećima. Gospodarstvo nikako naprijed, školstvo tu gdje je, narod hametice odlazi iz zemlje, a oni uporno traže nove mandate i mi ih im dajemo. Pa tko je tu onda lud? A što se tiče vrijednosti i važnosti, bilo je slučajeva kada su na stranačke skupove u sportske dvorane dovozili ljude autobusima za pivo i kobasicu, a ja sam u istim tim dvoranama prodavao karte i došlo više ljudi meni nego njima.

U svom ste životu bili inženjer, konzul, saborski zastupnik, novinar, glazbeni urednik, televizijski voditelj, poduzetnik… ali zapravo je glazba ona po kojoj Vas većina ljude poznaje i prepoznaje. Zašto baš glazba?

To je jedno od onih zašto na koje imam puno zato. Iz nekoga razloga, iako se u obitelji nikada nitko nije bavio glazbom, mene je ona opčinila od malih nogu. Volio sam pjevati, slušati radio. U crkvi sam se na misi derao iz petnih žila pjevajući meni najdraže marijanske pjesme. Sjećam se da je jedan od najsretnijih dana u mom životu bio kada sam na poklon dobio pjesmaricu Jutro života.
Istovremeno sam nekako osjećao da me jedino glazba može izvući iz toga siromaštva u kojem smo živjeli i osmisliti moj život tako da iza mene ostane kakav-takav mali trag da sam postojao. Kažu znanstvenici i teoretičari da je glazba emocija, jezik, komunikacija, nešto vrijedno i nešto bezvrijedno. Meni je glazba sve.

Tekstovi Vaših pojedinih pjesama društveno su angažirani. Upozoravate na temeljne vrijednosti hrvatskoga društva, a to su vjera, ljubav i domovina, koje današnje javno mnijenje najblaže rečeno ismijava. Vjeru smatra arhaičnom, ljubav stereotipom, a kad se spomene domovina i nacija na to se odmah reagira kao na nešto fašističko. Zašto? Je li lakše i profitabilnije šutjeti?

Mogli bismo na ovu temu danima razgovarati. Potrošili bismo gomilu papira, a opet ne bismo našli odgovor koji bi zadovoljio sve. U pravu ste kada kažete da su te riječi (vjera, ljubav i domovina) denotirane, obezvrijeđene i bačene u blato i kaljužu svakodnevnice u kojoj je najvažnije nečije ja i ispunjenje kratkoročnih sebičnih ciljeva. Stil života koji nam je nametnuo tzv. napredak obilježen je otuđenjem po svim osnovama, a kada se čovjek otuđi od drugoga čovjeka, vjere, domovine, pa i sama sebe, onda ne možete ništa drugo ni očekivati. To ne znači da treba odustati od tih ljudi i prestati pisati pjesme. Bog na taj način stavlja na kušnju i njih i nas. Čak smo mi odgovorniji jer smo svjesni.
Ne smijemo šutjeti, ali ne smijemo ni vrijeđati, kukati i prozivati druge. Moramo nositi svoj križ i vjerovati da će biti bolje. Valjalo bi se i organizirati i početi djelovati politički jer je tako moguće demokratskim putem nametati rješenja koja bi bila u interesu ovoga naroda, a ne međunarodnih projekata u kojima smo samo čipirane jedinke koje se skrivaju iza osobnoga identifikacijskog broja.

Što mislite uopće o današnjoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj glazbenoj sceni?

Glazba i politika nekoga naroda uvijek su onakve kakve taj narod, u tom trenutku, zaslužuje. Važniji je odnos medija i ljudi koji o nečemu odlučuju prema toj glazbi. Pogotovo javnoga servisa. Hrvatsku kulturu, nažalost, oduvijek vode neuspješni mediokriteti koji svoj ukus i nedostatak talenta postavljaju kao mjerilo vrijednosti jer zasjednu na pozicije na koje drugi ili neće ili ne stignu od svoga posla. Ti su ljudi onda ljutiti jer su osvjedočeno neuspješni u svojim nerealiziranim karijerama, pa se osvećuju posebice onima koji su uspješni. Uspješni i inače većini idu na živce.
Dakle, mislim da ima i dobrih glazbenika i dobre glazbe, ali nemaju prilike pokazati se i živjeti od svoje glazbe, pa svaštare i na kraju odlutaju nekom stranputicom. Pola tzv. „uspješnih” glazbenika u Hrvatskoj ne može živjeti od svoje glazbe, pa su se lijepo zaposlili u različitim glazbenim udrugama ili kao urednici na kojekakvim medijima i osigurali mjesečnu apanažu, a od svoje pozicije stvorili utvrdu u kojoj stoluju, sude i vrše egzekucije. Žalosno i štetno za njih, a posebice za glazbu.

Poznat je Vaš sjajni smisao za humor. Malo se smijemo, a smijeh je lijek? Nije li?

Meni je. Humor je jedna od karakteristika ljudskoga roda koja nas razlikuje od npr. kokošiju ili jegulja ili nekih drugih životinja i biljki. Ići jednim smjerom i naglo zaokrenuti za 180 stupnjeva, to je humor. Još ako pri tome padneš, svi se kuglaju od smijeha.
Kažu da ti za ozbiljnu facu treba brdo mišića, ali za smijeh samo njih nekoliko jer se opustiš. Smijeh je najbolji lijek za stres, za strah i za život… barem meni je.

Kad ćemo Vas gledati i slušati u Sarajevu?

To stvarno ne ovisi o meni. Očito moje pjesme i moji stavovi o životu nisu svima prihvatljivi. Mene su odavno smjestili u neku ladicu i teško da će me pustiti iz nje. Ne bih sad volio pričati previše o tome jer će ispasti da kukam, a to ne volim. Nikada se nisam stidio priznati tko sam i što sam. Nikada nisam skrivao svoje pogreške i gurao istinu pod tepih. Pjevao sam o nekim stvarima i govorio o mnogočemu, ali me nikada nisu argumentirano demantirali. Vrijeđali su me, omalovažavali i ismijavali… govorili da sam ludi osobenjak kontra svega. Samo zato što imam stav. I to imam stav koji ću sutra promijeniti ako mi ga netko argumentirano ospori. Svojom doktorskom disertacijom i znanstveno sam dokazao neke svoje stavove – i ništa. Strukture me se klone i rade ignoriranjem svojevrsnu eutanaziju. Rezultat toga je da me u medijima nema i odgojene su već generacije ljudi koji su možda i čuli pokoju moju pjesmu, ali nemaju pojma tko sam ja.
Tako se teško pune dvorane i zato ne vjerujem da je moguć moj nastup u Sarajevu, niti će se naći netko tko bi ga organizirao. Žao mi je to zbog više razloga. U Sarajevu imam dosta prijatelja s kojima se i čujem i vidim ponekad, a s Dinom Muharemovićem sam napravio i nekoliko lijepih pjesama, pa bi ih bilo i lijepo izvesti u Sarajevu. No, dat će Bog pa će već nekako biti. Velika je stvar već i ovo što se ovako lijepo napričasmo.

(2019)

Objava Miroslav Škoro: Meni je glazba sve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glazba u Novom zavjetu ima ne samo ulogu slavljenja već i oblik pouke, ohrabrenja i zajedničke molitve. Od biblijskih vremena do rane Crkve, nakon Kristova uskrsnuća, prva kršćanska zajednica nastavila je moliti i pjevati psalme u duhu židovske tradicije, ali sada ispunjene novim sadržajem: radosnom viješću o Kristu. U Djelima apostolskim vidimo kako se zajednice okupljaju na molitvu i lomljenje kruha, a glazba je bila prirodni dio tih susreta. U prvim stoljećima Crkve, osobito u vremenima progona, bogoslužje se često slavilo u skrovitosti – u domovima i katakombama. Tamo su se pjevali psalmi, jednostavne pjesme i himni koji su se lako pamtili. Glazba je bila način izražavanja zajedničke vjere i utjehe. U 4. stoljeću, nakon što kršćanstvo postaje slobodno i priznato, razvija se bogatija liturgija, a time i liturgijska glazba. Sv. Ambrozije iz Milana sastavlja himne koje se i danas nalaze u liturgiji časova. Te su pjesme pjevane antifonalno što znači da dva zbora pjevaju naizmjenično, čime se postiže dubok osjećaj dijaloga i zajedništva. Tijekom srednjega vijeka razvija se gregorijanski koral, karakteristično jednoglasno liturgijsko pjevanje koje Crkva i danas njeguje kao najuzvišeniji glazbeni oblik liturgije. Tijekom svih razdoblja povijesti Crkva je jasno naglašavala: glazba u liturgiji treba služiti svetome, uzdizati dušu i biti u skladu s duhom bogoslužja.

Ona nije samo estetski doživljaj. Glazba je molitva, zajedništvo i teološki govor.Sv. Augustin je rekao: „Tko pjeva, dvostruko moli.” Glazba pomaže vjerniku izraziti ono što riječima često ne može: radost, zahvalnost, kajanje, čežnju. Glazba oblikuje nutarnji prostor molitve i olakšava susret s Bogom.Pjevanje u zajednici potiče osjećaj pripadnosti i jedinstva. Kad vjernici zajedno pjevaju, više nisu pasivni promatrači, već aktivni sudionici bogoslužja. To je osobito važno u euharistijskom slavlju, gdje glazba pomaže cijeloj zajednici da bude jedno tijelo u Kristu.Osim toga, liturgijske pjesme često sadržavaju duboke teološke poruke: o otkupljenju, uskrsnuću, euharistiji, Božjoj milosrdnoj ljubavi. Glazba na taj način postaje i sredstvo evangelizacije, koje u srcu vjernika ostavlja snažan trag vjere.

Danas, kada u crkvama pjevamo psalme, himne i misne napjeve, nastavljamo živu tradiciju koja seže tisućama godina unatrag. Svaka pjesma koju pjevamo u liturgiji povezuje nas s Davidom, s apostolima, sa svecima, s tisućama vjernika koji su tijekom stoljeća slavili Boga pjesmom.

Liturgijska glazba nije ukras. Ona je poziv! Poziv na molitvu, na svetost, na zajedništvo. Zborovi, orguljaši i voditelji liturgijskoga pjevanja pozvani su ne samo svirati i pjevati nego voditi Božji narod u slavljenju svetih otajstava.

U vremenu buke i površnosti, liturgijska glazba nudi prostor tišine i uzvišenosti. Ona ne mora biti složena da bi bila sveta – dovoljno je da bude iskrena, dostojanstvena i u službi otajstva koje se slavi. Jer kroz pjesmu, Crkva i danas moli. I kroz glazbu – Crkva i danas vjeruje.

Objava Od Davidova vremena glazba oplemenjuje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budimo iskreni: stoljetne navike (namjerna igra riječi: redovničko odijelo habit (eng. navika)) čine se jako udaljenima od današnjih slušalica i playlista, donosi Aleteia. Ali u stvarnosti, svaki red unosi svoj vlastiti ritam u Crkvu, poput božanskog albuma. Dakle, evo našeg pogleda na sedam klasičnih katoličkih redova kao glazbenih raspoloženja. Pritisnite Play.

Franjevci – Indie Folk

Oni su bosonogi. Vole seoski krajolik i prirodu. Folk glazba se uvijek vrti oko autentičnosti („tri akorda i istina“) i oko akustične radosti. Takva je vibra franjevca koji na gitari svira Hvalospjev brata Sunca. I još nešto. Vjerojatno bi kompostirali notni zapis. Zamislite sv. Franju Asiškoga kao originalnog indie folk kantautora, koji propovijeda pticama, ne mareći za slavu, ali potpuno rasprodan na svakom srednjovjekovnom gradskom trgu.

Isusovci – Jazz

Strukturirano? Da. Improvizirano? Također da. Isusovci su glazbeni ekvivalent sola Theloniousa Monka odsviranog u dvorani katoličkog sveučilišta. Čitaju (barem) pet (modernih) jezika i prije doručka ležerno se bore protiv hereza. U osnovi, to je jazz s doktoratom. Ali nemojte se zavaravati – ispod akademskog sjaja krije se duboki, kontemplativni puls. Zamislite Milesa Davisa kako susreće svetog Ignacija: suptilno, intenzivno i onako kako se mijenja svijet.

Dominikanci – Gregorijansko koral susreće izgovorenu riječ i hip-hop

Red propovjednika ne bi se zadovoljio samo jednim žanrom. Nastup bi otvorili srednjovjekovnim koralom, a zatim bi ubacili teološki bujan monolog u besprijekornim stihovima. Zamislite Tomu Akvinskog s mikrofonom. Istina, ali učini je lirskom. Dominikanci su originalni kreatori sadržaja – podjednako su zastupljeni i ljepota i argument. To je liturgijski rep s tamjanom „kapi mikrofona“.

A tu su i Hillbilly Tomisti (američki bluegrass bend) – isti dominikanski DNK, ali s violinama, harmonijama i Dobro gitarom (američka marka rezonantnih gitara) . Ovi fratri koji sviraju bluegrass možda se čine više kao predvorje nego kao propovjedaonica, ali nemojte se zavaravati: oni propovijedaju. Njihovi albumi nalaze se na Billboardovoj ljestvici, a njihove turneje prelaze zemlju poput katekizma na kotačima. Nazovite ih apalačkom iznimkom (planinski masiv na istočnom sjeveru Amerike).

Salezijanci – Pop s mladenačkom energijom

Osnovani za djecu s ulice, voljeni od tinejdžera i pokretani radošću. Salezijanci su pop (doista, „S-pop“) – sa smislenim tekstovima, ritmom za pljeskanje i barem jednom promjenom glazbenog ključa koja zvuči kao nada. Upozorenje: može uključivati improvizirane skečeve. Oni su pop zvijezde vjerskog života s primjesama košarkaškog pastorala i iskrenih životnih savjeta.

Karmelićani – Sveta ambijentalna elektronika

Najtiši red s najglasnijim misticima. Karmelićani žive za samoću i duboki unutarnji život. Njihov žanr bi bio minimalistička ambijentalna pjesma koja polako preuređuje vašu dušu – savršena za kuhanje sa svetom Terezom Avilskom (nikad ne zaboravite da „Gospodin hoda među loncima i tavama“) ili pisanje sa Ivanom od Križa. Ali, oh, iznenađenje, nema teksta – samo odjek božanskog u tišini. To je glazba noćne smjene duše.

Benediktinci – Zborske harmonije

Benediktinci se ne žure. Pjevaju časoslov, kuhaju pivo i nekako čine da „stabilnost“ zvuči poetski. Njihova zvučna podloga? Mirna polifonija, osmišljena za molitvu i eventualno pečenje kiselog tijesta. To je glazba koja je misteriozno kompatibilna sa zavjetom šutnje.

Njihovi životi su u biti Spotifyjeva playlista „Monastic Moods“ – ali 1500 godina ispred algoritma.

Trapisti – Minimalna avangarda susreće svetu tišinu

Ako bi jedna nota mogla trajati 45 minuta, a ipak biti duboka, to bi bila trapistička glazba. Tišina im je (doslovno) ritam, a život im je u osnovi duhovni remiks pjesme “Smiri se i znaj da sam ja Bog” – koji se zauvijek ponavlja. Njihov žanr zapravo nije glazba. To je sveti šum vremena koje prolazi dovoljno sporo da primijeti Boga.

Stoga, sljedeći put kada se mučite s molitvom, razmislite o stvaranju vlastitog duhovnog soundtracka. Jer, da, Crkva pjeva mnogim glasovima – a neki od njih zvuče kao folk, jazz ili božanski lo-fi. Kao što nije sveti Augustin slavno rekao: “Tko ima playliste, moli dvaput.”

Objava Kada bi katolički crkveni redovi bili glazbeni žanr pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vjersko uvjerenje imalo je snažan utjecaj na njegov umjetnički rad. Može se to osjetiti u njegovim riječima i njegovoj umjetnosti koju nam ostavlja. Čini se da je vjerovao svakim dijelom svoga bića, u svakom danu u tjednu, svakom satu dana ili noći. Razumno je stoga pretpostaviti da nisu samo djela sa svetim tekstovima obuhvaćala njegove vjerske osjećaje. Sva je njegova glazba izražavala njegovu vjeru. Bio je to imenom i prezimenom veliki Johan Sebastian Bach. Skladatelj je to koji je vezan za razdoblje baroka. Za vrijeme baroka smatrano je kako je osjećaj za matematiku važan temelj za glazbenu umjetnost. Uvriježeno je mišljenje da je Bach skladao poznajući odnose brojeva i simbola. Numerološki principi sjaje kroz sva njegova djela jer postiže savršenu simetriju. Spekulativna glazbena teorija zasnovana na numerološkim omjerima intervala nije postala irelevantna, već je prije bila relevantna za razumijevanje božanski određene moći glazbe. Ovo vjerovanje sugeriralo je da se sama bit Boga otkriva i kroz glazbene proporcije. Glazbom nevidljivo postaje čulno.

Zanimljiva je numerološka simbolika koju Bach koristi kao jednu od tehnika skladanja. Najniži glazbeni red bavi se fizičkim svojstvima zvuka i usredotočuje se na numeričke proporcije intervala. Broj 1 predstavlja Boga Oca. Broj 2 predstavlja Sina koji je jedno s Ocem, ali ipak različit baš kao što su dvije note koje se protežu kroz oktavu iste, ali različite. Broj 3 predstavlja Duha Svetoga, čineći Trojstvo. Obuhvaćen je oktavom (1 : 2 = Otac : Sin) i jednak je njegovu zbroju. Broj 4 naziva se anđeoskim ili nebeskim brojem predstavljajući anđele koji ispunjavaju volju Božju. Kao „kozmički” broj, također predstavlja četiri elementa, godišnja doba i temperamente. Nadalje, četvrti (3 : 4) sjedinjuje Trojstvo (1 : 2 : 3) s trijadom (4 : 5 : 6). Broj 5 predstavlja čovječanstvo. Čovjek ima pet osjetila i pet udova (glava, stopala i ruke) i to samo kada se smjesti u božanski kontekst. Između petoga (4 : 5 : 6 : 4 : 6 = 2 : 3); čovječanstvo nalazi ispunjenje. Mala terca (5 : 6) ostaje forlom sama bez božanski referentne točke 4. Broj 7 ne pojavljuje se u proporcijama jer to je „mistični” i „sveti” broj. Ono „počiva” kao što je Bog počivao na Sabbath, sedmoga dana stvaranja. Numeričkim prikazima prikazuju se i harmonična i uredna kretanja zvijezda i planeta, izmjene godišnjih doba. To je racionalno objašnjenje makrokozmosa prikazano numeričkim proporcijama. Kroz njegova djela pitagorejski koncept glazbe kao matematičke discipline ukorijenio se u srednjovjekovnoj skolastičkoj misli, uspostavljajući primat spekulativne znanosti nad osjetilno percipiranom umjetnošću stvaranja glazbe. Iz ovakvoga poretka proizlazi misao sv. Augustina koji kaže kako glazba ne samo da odražava poredak stvorenoga svemira kroz vlastiti numerički poredak, već može pozitivno utjecati na pojedince tako što ih zvučno „dovodi u dodir” s višim poretkom stvaranja.

Zašto je Bach najveći među skladateljima? Stvarajući na ostavštini renesansnih umjetnika, smatran staromodnim u svoje vrijeme, postao je najveći majstor umjetničke glazbe. Nijedno djelo koje je pisao nije shvatio olako. Svaki djelić, svaka nota prožeta je dubljim smislom, a sve to ni više ni manje nego iz vjere i slave Bogu. Jedan je od rijetkih kompozitora koji je svoju religioznost prenio u instrumentalnu glazbu, glazbena djela koja nemaju tekst koji bi mogao direktno prenijeti poruku, već ostavlja izvođaču i slušatelju da sam dođe do vlastite ideje djela i ostavlja ga u stavu kontemplacije. Glazba je božanski dar čovječanstvu odmah poslije Božje riječi ili teologije. To božansko podrijetlo glazbe uspostavilo je Boga kao autora i izvora prirodnoga fenomena zvuka, uključujući i svijet tonova koji je Bach samo rasporedio. Opisao je odnos između tijela i duše ujedinjujući to dvoje određenim numeričkim omjerima koji su pod utjecajem i odražavaju makrokozmički poredak.

Objava Majstor umjetničke glazbene misli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvi tip: nemuzikalan čovjek čiji je osjećajni život često suhoparan. Takav čovjek tonove doživljava kao prazne šumove. On ih ne može vrednovati kao simbole emocionalnog doživljaja.

Drugi tip: živahne emocionalnosti, međutim i kod tih ljudi postoje smetnje koje ne dozvoljavaju da muzikalnost dođe do izražaja.

Treći tip: nedostatak smisla za ritam, sposobnost da shvati poredak tonova kao takav i da djelovanje tog poretka na psihu dovede u sebi do određenog razrješenja. Ovaj defekt se javlja i kod muzikalnih ljudi te im smeta prilikom izvođenja.

Četvrti tip: nedostatak sluha, nesposobni za čist ton i sposobnost razlikovanja intervala.

Peti tip: miješanje, ima sluh ali bez sposobnosti da uskladi motorne procese tehničkog akta, koji omogućuju muzička vježbanja.

Šesti tip: razvijena motorna ili vizuelnu koordinacija, sposobnost čitanja ili prenošenja u note onoga što se čulo.

Sedmi tip: ne posjeduje muzičko pamćenje. Ovaj tip nije u stanju zapamtiti melodiju, što se često karakterizira kao nedostatka sluha.

Osmi tip: nema smisao za harmoniju i polifoniju. Takvi pojedinici mogu zapamtiti melodiju i pjevati je ali nisu sposobni da razlikuju više tonske cjeline.

Deveti tip: nema smisao za emocionalno značenje tonova, za njihovu specifičnu vrijednost u stvaranju različitih raspoloženja. Muziciranje ljudi ovakvog tipa nije izražajno, ono je redovno bez odgovarajuće atmosfere.

Iz navedenih devet tipova vidimo razlike između muzikalnih i nemuzikalnih ljudi. Ova klasifikacija je veoma važna jer se na njoj suštinski temelje razlike između zborskih i solo pjevača. U većini slučajeva zborski pjevači mogu sebi dozvoliti da imaju neki tip ovih karakteristika koje navodi Freienfels dok kod solo pjevača to nije slučaj. Zborski pjevači su manje exponirani u odnosu na solo pjevače koji s obzirom na angažman mogu biti manje ili više izloženi. Pjevač solist je, pretpostavimo, kroz školovanje svoga glasa savladao tehniku pjevanja i ima izvjesnu slobodu u izvođenju, pjevač može postaviti ton kako mu odgovara i voditi ga onako kako i koliko mu dopušta skladba s obzirom na određeno stilsko razdoblje. Kompozicije iz doba 16. i 17. stoljeća pjevat će ravnim tonom i manjim volumenom glasa; kompozicije J. S. Bacha i G. F. Händela pjevat će ‘leggero’, odnosno lako, fokusirano i savršeno izjednačeno u svim registrima, a kod skladbi iz doba romantizma (Puccini, Verdi, Wagner) pjevat će volumiozno, s puno slobode, većim vibratom u glasu i produljivanjem tonova u kadenci po slobodnom izboru. S druge strane spomenimo i zborske pjevače koji nisu školovali glas, a imaju određene poteškoće. Obično je to u trenutku kada trebaju otpjevati neku solo dionicu. Njihov nedostatak je ‘uglavnom’ grleni ton, nerazgovijetan tekst, ili neimpostirano pjevanje tzv. ‘šuštanje tona’, što rezultira time da više čujemo zrak nego konkretan ton, jer je pretih.

S obzirom na različite karakteristike ličnosti između solo i zborskih pjevača, dirigenti moraju koristiti i različite metodološke pristupe u radu sa zborskim i solo pjevačima. Solo pjevači vrlo lako usvajaju zadano gradivo, dok to kod zborskih nije slučaj. Dirigenti tokom rada sa solo pjevačima najviše vremena posvete na interpretativnom radu, dok kod zborskih pjevača treba proći dug put do interpretacije. Što se tiče rada sa solo pjevačima i tu postoje određeni nedostatci s obzirom na pjevanje različitih stilova. Pojedini solo pjevači zbog konstitucije svog glasa tj. zbog prirode instrumenta ne mogu odgovoriti ponekad svim stilskim i tehničkim izazovima koje dirigent postavlja pred solo pjevača. Možemo reći da su zapravo suštinske razlike ličnosti zborskih i solo pjevača ne obezvrjeđujući niti jednu kategoriju umjetničkih opredjeljenja. I jedna i druga skupina svakako imaju svoje prednosti i nedostatke. Dirigentski izazov je svakako prilagoditi se i jednima i drugima, pronaći adekvatan model rada i doći do što boljih rezultata.

Objava Zanimljivosti o zborskim i solo pjevačima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz Školu glazbe, framaši su imali priliku ne samo učiti o povijesti i teoriji crkvene glazbe, već i aktivno sudjelovati u izvođenju liturgijskih pjesama. Program je osmišljen tako da kombinira teorijsko i praktično učenje, omogućujući sudionicima da steknu sveobuhvatno glazbeno obrazovanje.

U teorijskom dijelu prošlog termina predavanja su održali fra Emanuel Josić i fra Silvio Zlatarević, dvojica franjevaca koji se aktivno bave glazbom i posjeduju bogato iskustvo u glazbenoj umjetnosti. Njihova predavanja omogućila su sudionicima da se upoznaju s temeljnim glazbenim pojmovima, pravilima crkvene glazbe i važnosti glazbe u liturgiji. Osim toga, pružili su uvid u franjevačku glazbenu baštinu i njezinu ulogu u oblikovanju duhovnog identiteta zajednice.

Praktični dio rada sa zborom vodila je profesorica glazbene umjetnosti Melisa Marija Zerdo, koja predaje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji Visoko. Pod njenim vodstvom, framaši su imali priliku usavršavati svoje vokalne sposobnosti, učiti o pravilnom disanju, upjevavanju i interpretaciji liturgijskih skladbi. Posebna pažnja posvećena je usklađivanju glasova i zajedničkom muziciranju kako bi se postigla što bolja izvedba.

Iz ove Škole glazbe proizašao je i Zbor Frame Bosne Srebrene, sastavljen od framaša iz različitih dijelova Bosne. Zbor je postao ne samo glazbena, već i duhovna zajednica u kojoj se pjesmom slavi Bog i širi franjevački duh. Okupljajući mlade iz različitih krajeva, zbor je postao simbol zajedništva, suradnje i ljubavi prema glazbi.

Nastupi zbora Frame Srebrene

Zbor će svoj prvi nastup imati u sklopu molitvenog programa povodom 30. obljetnice postojanja Frame u Bosni, koji će biti održan u Vitezu krajem ožujka. Ovaj nastup će zasigurno biti poseban trenutak za sve članove zbora, jer će prvi put zajedno javno izvesti liturgijske pjesme u službi zajedništva i vjere. Svojom izvedbom doprinijet će svečanosti obilježavanja ovog značajnog jubileja.

Sljedeći predviđeni nastup zbora održat će se na susretu ministranata – Framinu, gdje će zbor animirati misno slavlje. Očekuje se da će i ovaj nastup dodatno učvrstiti njihovu ulogu u duhovnom životu franjevačke zajednice te im omogućiti daljnji rast u glazbenom i liturgijskom izražavanju.

Najvažniji i najiščekivaniji nastup u ovoj godini bit će koncert duhovne glazbe u povodu 30. obljetnice postojanja Frame u Bosni, koji će se održati u Visokom. Ovaj koncert okupit će brojne framaše, svećenike i ljubitelje duhovne glazbe, a zbor Frame Srebrene imat će priliku predstaviti sve što su kroz Školu glazbe naučili i usavršili. Bit će to prilika da svojim glasovima proslave vjeru, tradiciju i zajedništvo koje ih povezuje.

Glazba kao put zajedništva i vjere

Pokretanjem Škole glazbe i Zbora Frame Srebrene, Franjevačka mladež u Bosni pokazala je koliko je važno ulagati u mlade i njihovo glazbeno obrazovanje. Ovaj projekt ne samo da pomaže framašima da razviju svoje glazbene sposobnosti, već ih i duhovno obogaćuje te jača osjećaj pripadnosti i zajedništva. Nastupi zbora, bilo u liturgijskim slavljima ili na koncertima, postaju svjedočanstvo njihove predanosti i ljubavi prema glazbi. Njihov rad i trud zasigurno će ostaviti trajan pečat u franjevačkoj glazbenoj baštini, prenoseći vjeru i radost kroz pjesmu svim budućim naraštajima.

(Melisa Marija Zerdo, Zbor Frame Bosne Srebrene)

Objava Kroz Framinu Školu glazbe do Framinog zbora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glazba kao umjetnička disciplina ujedinjuje ljude. Hector Berlioz kaže kako glazba kao umjetnost raznim kombinacijama zvukova djeluje na ljude koji su sposobni da je razumiju. Isto tako ona nije za svakoga jer uvjeti njezina postojanja, sredstva njezina djelovanja nisu za svakoga, mnogi za nju nisu stvoreni i ona uopće nije stvorena za njih.

Glazba je u isto vrijeme osjećaj i nauka, glazba od onoga tko se njome bavi zahtijeva prirodnu inspiraciju i saznanja koja se tiču dugoga učenja, dubokih promišljanja i prirodnih predispozicija. Na poseban način ovo se tiče ličnosti dirigenta jer upravljanje skupovima pjevača ili instrumentalista nije nimalo lagan posao. On zahtijeva širok spektar obrazovanja na svim područjima. Dirigent je slobodni interpretator glazbenoga djela i kao takav on je samostalan. Njegovo zvanje u današnje vrijeme nije vezano uz skladatelje i pjevače, oni se samo međusobno prožimaju.

Glazbena umjetnost ima svoje različite načine izražavanja. To je dovelo i do pojave razvoja postojanja ansambala. Prvi ansambli razumljivo je da su bili primitivni i njihov razvoj uvjetovao je vođu, rukovoditelja, dirigenta, lidera koji će kvalitativno i kvantitativno odgovoriti zahtjevima vremena u kojemu se nalazi.

Dirigent je čovjek koji je sposoban na pedagoški, tehnički i umjetnički način dovesti djelo od partiture do koncerta. On je zapravo lider. Figura dirigenta rasla je postupno. Najprije se izdvajao pojedinac iz ansambla koji je odgovarao navedenim kvalitetama, a zatim i unaprijed određenim izuzimanjem iz društvene zajednice određene osobe.

Današnje poimanje dirigenta vrlo je zahtjevno i izazovno. Diktirano je sve složenijim razvojem glazbe, a prije svega i nekim bitnim pravilima izvođenja današnjice. Hadnađev navodi kako je dirigent lider koji rukovodi metrikom, tempom, dinamikom pjevanja u određenom ansamblu, s pojedinom grupom ljudi s kojima najprije mora ostvariti odgovarajući odnos. Ovaj vid vodstva podrazumijeva profesionalno vladanje tehničkim sredstvima dirigiranja, dirigentskom tehnikom, zatim poznavanje psihologije pojedinca i grupe. Njegova uloga je u tomu veća što mora znati objediniti snagu izvođačkoga kolektiva i s njim ostvariti određene umjetničko-izvođačke zadatke.

Riječ dirigirati javlja se u našem jeziku od francuskoga glagola diriger,što u prijevodu znači: činiti, upravljati, praviti, rukovoditi, regulirati. Spomenuti glagol svoj korijen ima u latinskom jeziku, točnije iz latinskoga glagolskog oblika dirigo,što također znači upravljati, upućivati. Ova riječ dobiva svoj smisao ako se primjenjuje u glazbenoj umjetnosti pod uvjetom da se radi o rukovođenju izvođačkim kolektivom kao što je orkestar, zbor ili neka druga skupina glazbenika.

Richard Wagner je često ponavljao kako ličnost dirigenta u sebi utjelovljuje lidera, osobu koja poznaje idejni sadržaj, epohu i stil jednoga djela propuštajući ga kroz prizmu svojih osjećanja. Nastoji djelo slušateljima što vjernije dočarati. Zvanje dirigenta tijekom povijesti se mijenja, na trenutak je bio jedno da bi poslije bio sasvim nešto drugo. No jedno zasigurno ostaje, a to je da dirigiranje postaje subjektivno, ali znalački doživljeno tumačenje glazbe od strane umjetnika – dirigenta i ansambla kojim rukovodi.

Objava Poimanje dirigentske prakse: dirigent kao lider pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.