Fra Šimun Filipović je životom i djelima u svome vremenu istinski nasljedovao svetog Franju za kojim je kao dječak pošao i nastavio u jednostavnosti živjeti svoj poziv. Poslušan svojim redovničkim poglavarima na koncu je završio u Italiji gdje je ostao do kraja života. Osim vjernika dubravskog samostanskog područja i Brčanskog dekanata, u crkvu u Dubravama na Šimunovo hodočaste župljani drugih župa i sudjeluju na svečanoj svetoj misi.

Fra Šimunov život i ime nastavljaju privlačiti sve koji osjećaju da u njemu mogu pronaći primjer svetosti i svijetli primjer za nasljedovanje, koji je uvelike promijenio pobožnost kraja iz kojeg potječe i duhovno ga preobrazio  Svetost života sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića, koji je rođen 1732. godine u selu Seona, okuplja vjernički puk iz svih krajeva u crkvi u Dubravama kako bi duhovno okrijepljeni nastavili svjedočiti svoju vjeru.

Svečano misno slavlje predvodio je fra Zdenko Frljić, meštar i odgojitelj novaka u novicijatu u Livnu. Pred početak svete mise predmolio je molitvu za proglašenje sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića blaženim. U svojoj je propovijedi rekao da dok se molimo da sluga Božji fra Šimun bude uzdignut na čast oltara, vidimo da nam Bog pomaže po ljudima koji su njemu bliski. Kazao je da zato i donosimo svoje probleme, tuge i žalosti.

„Fra Šimun je otišao u samostan kako bi postao svet. Nije otišao da pobjegne od svijeta kako pojedini misle – da svećenici i mladići odlaze da bi se pokajali, nego da žive nauk svetog Franje, da ne žive samo sebi, nego da drugima koriste. Da njegov život u samostanu ne bude bijeg od svijeta, nego da ljudima tako nosi Boga. Zato možemo reći da je samoća prva odlika ovoga čovjeka koju i mi trebamo primijeniti životu“, istaknuo je fra Zdenko i nastavio kako je druga fra Šimunova osobina posvećenost molitvi.

„Molitva nije trgovina u kojoj mi tražimo da nam Bog nešto da, nego je molitva i trenutak kada zahvaljujemo Bogu za dar života. Fra Šimun je kao Marija razmatrao o Božjoj Riječi. Kao ona je govorio: ‘Neka mi bude Gospodine po tvojoj riječi’, a ne kako mi često želimo da se ispune samo naše želje i naše molitve. Zato nas fra Šimun upozorava u ovo vrijeme da ne zaboravimo važnost posta i molitve, svoga žrtvovanja i ljubavi za svoje bližnje“, nastavio je razmišljati fra Zdenko o fra Šimunu i njegovoj poruci.

Kao treću fra Šimunovu odliku naveo je potrebu da naš život bude drugima propovijed.

„To znači da kada netko bude razmišljao o nama, kada bude čitao naš život, može reći: ‘Ovaj muškarac i ova žena su uistinu učenici Isusa Krista’. Molimo i mi Gospodina da naši životi, naš rad i trud, kao fra Šimun, utrošimo u naviještanje evanđelja. Samo time ćemo svojoj djeci, svojim bližnjima i našem naraštaju pokazati da se u životu valja žrtvovati“, dio je fra Zdenkova promišljanja.

Na koncu je sažeo glavne naglaske propovijedi:“Fra Šimun nije otišao u samostan da se sakrije, nije svoju molitvu prikazivao samo za sebe nego i za druge. I svojim je životom održao najveću propovijed“.

Na kraju svete mise je gvardijan fra Niko Josić pozdravio subraću svećenike i zahvalio svima koji su sudjelovali u euharistijskom slavlju. Pozvao je sve da i dalje u fra Šimunu vide primjer za nasljedovanje u postizanju svetosti.

(M. B.)

Objava Proslavljeno Šimunovo u Dubravama pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U narodu ovoga kraja je i danas vrlo živa predaja i sjećanje na porušeni samostan pa se još uvijek na Zidinama održavaju vjerski obredi, a za blagdan sv. Franje se hodočasti. Kompleks samostana je smješten na uskom grebenu, a pretpostavlja se da je bio okružen zidom. Iznad crkve otkriveno je srednjovjekovno groblje. Tijekom arheoloških istraživanja 2013. godine, gotovo u cijelosti su pronađeni ostaci zidova gotičke crkve, a u unutrašnjosti i ostaci romaničke crkve  te ostaci arhitektonskog sklopa za koji se vjeruje da je bila krstionica. Pronađen je i veliki broj pokretnih nalaza arhitektonske plastike.

Brod crkve je ispunjen nadgrobnim spomenicima, a ima ih i izvan crkve. Pronađene su i brojne ploče, sanduci, stećci sljemenjaci i uspravne ploče s motivom križa. Na Zidinama je otkopano i deset grobova. U nekima je pronađen novac, prstenje, igle i sl. Po završetku prve faze arheoloških istraživanja izvršena je zaštita i prezentacija postignutih otkrića. Ovaj arheološki lokalitet proglašen je nacionalnim spomenikom 2014. godine.

Objava Zidine u Skakavi Gornjoj kod Dubrava pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sastavljanje razbijena zrcala

Nije lako sabrati podatke ni o tako velikom čovjeku kao što je fra Šimun. Evo ukratko ono što smo uspjeli doznati. Rodio se 30. rujna 1732. u Seoni kod Srebrenika, selu koje su do pada Srebreničke banovine 1512. nastavali isključivo katolici, a koje potom, osobito od Požarevačkog mira 1718, sve više naseljavaju muslimani. Kao blijedi spomen na katoličku prošlost ostali su ondje nazivi voda (Marina voda, Markov studenac), sjećanje na mjesto katoličke bogomolje, katoličko groblje i grob fra Josipa Cigića, ondje ubijena i pokopana 21. svibnja 1833. Malog Filipa, kako su svome sinu nadjenuli ime Lovro Filipović i Petra rođena Babaić, krstio je bijeljanski župnik fra Grgo Glumčić. Krizmao ga je 1742. u Bijeloj apostolski vikar fra Pavo Dragičević.

Širenje vidika

Vjerojatno je, prema ondašnjem običaju, početnoj pismenosti Filipa poučavao župnik fra Mijo Aljinić, koji će ga 24. ožujka 1752. u Kraljevoj Sutjesci obući u franjevački habit. Filip je uzeo redovničko ime fra Šimun. Budući da su se udružili novicijati triju samostana, godinu kušnje fra Šimun će završiti u Kreševu. Filozofsko-teološki studij završio je u prekosavlju (imamo podatak da u Vukovaru 1755. pohađa studij filozofije) i u Atriju u Italiji. Za svećenika je zaređen 22. listopada 1758. u crkvi sv. Križa u Osijeku.

Predano služenje

Fra Šimun je službovao kao kapelan i župnik u Bijeloj, Tuzli, Velikoj (danas Plehan), Podvučjaku (danas Potočani i Dubica i ostale župe odžačkog kraja od njih nastale), Kraljevoj Sutjesci, Varešu i Roškom Polju kod Tomislavgrada. Bio je samostanski vikar u Sutjesci, blagdanski propovjednik i izvanredni misionar za područje sutješkog samostana.

Zov tišine

Kada se i kako u fra Šimunu probudila želja da ostatak života provede u nekom strogom samostanu zvanom ritir, gdje su franjevci doslovno opsluživali Pravilo Reda, gdje su se vježbali u potpunoj poslušnosti, gdje su veći dio dana provodili u molitvi i razmatranju, gdje su glede materijalnih dobara živjeli pouzdajući se jedino u Providnost, gdje su tijelo podvrgavali duhu pomoću posta i mrtvljenja, gdje je život kakav se vodi u tim samostanima u koje redovnici ulaze po vlastitoj želji prije anđeoski nego ljudski? Možda je koji takav samostan upoznao za studijskog boravka u Italiji. Ili za nj barem čuo. U Bosni toga doba, zbog svakojakih neprilika, jedva se moglo govoriti o izvornom samostanskom životu. Često je jedan franjevac boravio na župi sam, daleko od samostana, i po više godina. Tako, na primjer, fra Šimun u Roškom Polju. O stanju duha u zajednici govori i prava poplava stupnjeva časti i naslova. Dok je sv. Franjo želio da njegov sljedbenik bude jednostavno brat, po latinskom i talijanskom skraćeno fra, susrećemo u to vrijeme u Redu, pa tako i u Bosni, naslove: otac, poštovani otac, časni otac, veoma časni otac, agregat – pridružen veoma časnim ocima, mnogo poštovani otac. Dobivali su se počasni naslovi isluženog vijećnika, isluženog provincijala, isluženog generalnog vijećnika. Jednom riječju, fratri su bili postali isuviše obični ljudi, ili – bolje rečeno – prestali su biti obična braća. Pomišljamo stoga da su fra Šimuna na povlačenje u ritir ponukale jednostavnost i poniznost, koje mu pripisuju njegovi životopisci. Uostalom, jedan će svjedok u postupku za fra Šimunovo proglašenje blaženim izjaviti: Dodajem da je fra Šimun iz Bosne došao u Ripatransone kako bi izbjegao iskazivanje časti koje su mu činjene jer je uživao dobar glas. Postoji i legenda da je fra Šimun imao viđenje, na javi ili u snu, ne zna se: vidio je u paklenim mukama znanca (možda i više njih), za kojega je bio uvjeren da je prispio u nebo. To ga je toliko potreslo da je odlučio povući se u samostan stroga života. Navodno je tu vijest priopćio neki bosanski franjevac, koji ju je čuo od onih koji su fra Šimuna poznavali i s njim razgovarali. Pobliže nam je vijest o tom viđenju zabilježio talijanski franjevac Pacifico da Recanati.

Iako se tome protivila potreba za više svećenika u Bosni zbog velikog broja vjernika i prostranstva pokrajine, fra Šimun je dobio odobrenje da može napustiti Bosnu. Mislim da mu je u tome pomogao aktualni apostolski vikar fra Marko Dobretić: osjetio je u njemu žar za svetost i pomogao da se on razgori.

Odavde u nebo!

Fra Šimun je primljen u ritir u Ripatransoneu u Italiji, na pola puta između Ancone i Pescare. Ondje je, kako je pričao subratu Egidiju, pri stupanju u dodijeljenu mu ćeliju prve večeri nakon Večernje čuo riječi: Odavde u nebo! Subraća, ali i svjetovnjaci koji su ga poznavali, posvjedočili su da je provodio takav život koji ga je sigurno doveo u nebo. Bio je odgajatelj novaka. Dotle je poštovao samostansko pravilo šutnje i druge na to poticao, da su ga poglavari nazivali vrhovnim nadzornikom šutnje. Provodio je sate i sate u molitvi u samostanskom vrtu, pred kapelicom s likom Djevice Marije, i u obližnjoj šumi. Žene su često dovodile u samostansku crkvu bolesnu djecu i željele da nad njima moli i da ih blagoslovi baš fra Šimun, o kojemu se u gradu i okolici širio dobar glas.

Vrijedi zabilježiti jedan događaj iz 1799. Francuske su trupe za Napoleona napale Italiju i ondje širile ideale Francuske revolucije. U Ripatransoneu je bilo pristaša tih ideala, ali i protivnika koji su podigli ustanak protiv okupatora. Doživjevši neuspjeh, ustanici sakriju oružje i streljivo u samostan, pa braća, bojeći se osvete, odlučiše pobjeći iz grada. Fra Šimun ih je uvjeravao da Francuzi neće ništa nauditi ni stvarima ni ljudima. Kad su provalili u crkvu, jedan je vojnik pokušao oskvrnuti presveti oltarski sakrament, ali mu jedan redovnik istrgne iz ruku posudicu s hostijama i on posramljen odusta od svog nauma. Drugi vojnik pristupi fra Šimunu, dok je klečao pred glavnim oltarom, i tri puta pokuša mačem odrubiti glavu sluzi Božjem koji se mirno molio, pa posramljen vrati mač u korice i ode.

Zagovornik u nebu

Fra Šimun je preminuo 9. svibnja 1802. Vijest o njegovoj smrti proširila se u čas, i ljudi svakog staleža, dobi i spola dojurili su da ga vide, pa i iz susjednih naselja. Ljubili su mu ruke, noge i čelo; blagoslivljali su Onoga koji je čudesan u svojim svetima. Kako su svi htjeli odnije sobom po koju relikviju, nastala je gužva oko tijela i rezanje kose, nokata, užeta i halje. To je otišlo toliko daleko da mu se morala obući nova halja, i okružiti ga čuvarima da suzdržavaju ljude. Puno je Ripanaca koji su ga štovali donijelo na njegov sprovod mnogo svijeća, drugi su se brinuli da se naslika njegov lik i uzme posmrtna maska, drugi opet da mu se načini lijes od borovine. Donijeli su i olovnu tubu da se u nju, radi buduće uspomene, stavi opis njegova života i kreposti.

Ubrzo nakon smrti glas o fra Šimunovoj svetosti rastao je sve više i njegov je grob postao meta pobožnih ljudi, zbog mnogih čuda što ih je Bog činio po njegovu zagovoru. Jedan je svjedok u tijeku postupka izjavio: Sve su više i više dolazili ljudi na grob sluge Božjega; rečeno mi je kako je jednom došla neka žena sa sinčićem od tri godine koji je bio zgrčen, i plakala je na grobu sluge Božjega, a otac gvardijan došavši na to mjesto reče: – Oče Šimune, ti koji si mi uvijek za života bio poslušan, poslušaj me i sada i izmoli ozdravljenje od Boga ovom djetetu. – Kad je izgovorio te riječi, dječak se uspravio zdrav i oslobođen vratio se kući.

Naš dug

Papa Pio IX. želio je staviti za životni uzor kojeg suvremenog sveca ljudima 19. stoljeća. Fra Francesco Piani, samostanski vikar u Monteprandoneu, s veseljem je potvrdio kako je uspomena na fra Šimuna u Ripanaca i u puka okolnih mjesta živa i kako se tješe čudesima po njegovu zagovoru. Zato je ripanski biskup Fedele Bufarini, odredivši suce, promicatelje vjere i tajnika, 1866. godine pokrenuo postupak. Prikupljeni su dokazi o fra Šimunovu životnom putu, o njegovim krepostima i čudesnim događajima koji su se zbili po njegovu zagovoru. Ti su dokumenti dostavljeni rimskom Zboru za obrede, Epistolae postulatoriae, to jest pismene molbe da se pokrene postupak za proglašenje blaženim, Papi su 1873. uputila dvojica kardinala, osmorica biskupa, generalni opat Reda silvestrina, generalni vikar Dominikanskog reda, mnogi ripanski svećenici i Kaptol katedralne crkve u Ripatransoneu. Dvije godine kasnije dokumentima su priloženi mišljenje biskupa o neštovanju, čin ispita fra Šimunovih osobnih spisa i odgovori na kritike.

Prvi fra Šimunov životopis napisao je 1870. godine Talijan Romualdo Veccia pod naslovom Bilješke o životu Sluge Božjega oca Šimuna Filipovića (imamo u strojopisu prijevod Željke Čorak). U nas su ovog znamenitog franjevca nastojali približiti katoličkom puku, pišući o njemu koncem 19. stoljeća u Glasniku jugoslavenskih franjevaca, fra Franjo Cvjetko Nedić i fra Mijo Batinić. Dokaz zanimanja za njegov duhovni lik jesu i zidne slike u crkvama u Busovači i Tolisi (ona u crkvi na Visovcu preslikana je nekim drugim motivom). Posljednji značajniji pokušaj svraćanja pozornosti na našega Slugu Božjega jest knjiga Petra Grgeca Božji bjegunac, tiskana 1939. Ali postupak tako uspješno započet nije nastavljen, žali se jedan talijanski životopisac sredinom 20. st. U Italiji je u najnovije vrijeme svećenik don Vincenzo Catani, gorljivi štovatelj i vicepostulator u fra Šimunovoj kauzi, oživio uspomenu na ovog našeg velikana. Nadam se da ovaj novi zamah u njegovoj Bosni neće biti kratka daha. Radimo na tome i molimo ustrajno da fra Šimunove junačke kreposti i čudesa po njegovu zagovoru potaknu nadležne crkvene vlasti te se postupak nastavi i uspješno završi.

(Fra Stjepan Pavić, 2005.)

Objava Fra Šimun Filipović: Probuđeno zanimanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevački samostan u Dubravama nasljednik je drevnoga samostana osnovanoga još u XIV. st. u obližnjem mjestu Skakava Gornja, gdje je posto­jala i crkva koja datira iz IX. st. U predjelu Skakave Gornje, koji se u narodu naziva Zidine. Sve donedavno postojali su ostaci crkve i pet stećaka. Ovaj Franjevački samostan spominje fra Bartol iz Pise 1389. u Usorskoj kustodiji, što znači da je nastao nešto prije te godine. Povjesničari smatraju da je ovaj samostan „na Zidinama” jedan od prvotnih samostana koji se pružaju duž istočne Bosne: Srebrenica, Zvornik, Gradovrh, Zidine, Bač. Nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine još je pola stoljeća uživao slobodu u okviru Srebreničke banovine, a padom Srebrenika 1512. godine sudbina samostana postala je neizvjesna. On je nakon nekoga vremena srušen, a franjevci su napustili mjesto.

Tijekom XVII. st. ovdašnja župa spominje se pod imenom Skakava i Bijela. Prema turskom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1533. godine u nahiji Spreča spominje se selo Dubrave, sa 60 kršćanskih kuća, 24 neoženjena, 11 baština, 1 mezrom, 1 primićurom, 1 čiflukom. Prema istom popisu iz 1533. godine u nahiji Koraj spominju se sela: Hrgovi – 10 kršćanskih kuća, 2 neoženjena, 1 mezra, 2 baštine, 1 primićur; Skakava – 7 kršćanskih kuća, 2 neoženjena, 2 baštine, 1 primićur; Štrepče (Štrepci) – 10 kršćanskih kuća, 1 primićur. Župa Bijela spominje se prvi put 1623. godine, a iščeznula je oko 1690., poslije Bečkog rata. Tridesetih godina XVIII. st. cijelu Posavinu u sjeveroistočnoj Bosni obuhvaća župa Ravne sa sjedištem u Štrepcima. Uskoro naziv Ravne iščezava, a od 1742. na tom području javljaju se župe Bijela i Štrepci. Ime Dubrave ustalilo se tek 1846. godine. Te je godine izgrađen župni stan. Umjesto stare drvene crkvice 1869. godine podignuta je nova kamena crkva. Godine 1906. sagrađen je novi župni stan, a 1927. izgrađena je nova crkva.

Godine 1978. izgrađena je nova zgrada župnoga stana i tu je 1982. god. osnovan samostan, odnosno oživljen onaj koji je nekoć postojao u obližnjoj Gornjoj Skakavi, Zidine. Tako je u Dubravama nastavljen život davno porušenoga samostana.

Na glasu svetosti

U katoličkom kalendaru svaki pojedini dan ima svoj spomendan ili kako se to u narodu kaže: „ima svoga sveca”! Takav jedan dan ima i Sluga Božji fra Šimun Filipović u zavičajnom kalendaru najmlađega franjevačkog samostana u Dubravama/Brčko slavne provincije Bosne Srebrene: svaka druga subota u mjesecu svibnju! Ovaj fratar – ujak, koji među pukom Božjim slovi kao svetac, rodio se 30. rujna 1732. u mjestu Seona, nedaleko od današnjega grada Srebrenika. Tadašnje mjesto Seona administrativno je pripadalo župi Bijela (današnja župa Dubrave/Brčko). Svoje obrazovanje stekao je u samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Slavoniji i Italiji. Ima zabilježeno da su mu svjedoci za ulazak u novicijat bili poznati fratri fra Filip Lastrić i fra Bono Benić. Svećenički red primio je u Osijeku godine 1758.

Svoju svećeničku službu vršio je kao kapelan u Bijeloj (Dubrave), Varešu, Tuzli i na Plehanu (Velika) a kao župnik u Roškom Polju, Podvučjaku i Kraljevoj Sutjesci. Njegov redovnički – svećenički život nije se odvijao samo u granicama naše slavne provincije Bosne Srebrene nego je ovaj fratar želio „poboljšati” svoj redovnički život, i nekako samozatajno, možda izvornije, u duhu monaštva, proveo ga u Italiji, u samostanu Ripatransone. Taj sada, njegov monaški život, održavao je intenzivnijom molitvom, pokorom i razmatranjem o smrti. Neki njegovi suvremenici spominju da je svaki svoj duhovni razgovor, tzv. rekolekciju završavao riječima: „Memento mori. – Sjeti se smrti.” Molitva je bila njegovo oružje i oruđe u prihvaćanju života koji mu je naumio dragi Bog. Veliko mnoštvo naroda mu je dolazilo zbog različitih duhovnih i duševnih potreba. Mnoge majke su mu donosile svoju bolesnu djecu, da bi on svoje ruke položio na njih i molio molitve za ozdravljenja. I ta su se čuda događala! Umro je na glasu svetosti. Prvo je sahranjen u samostanskoj crkvi, a nedugo zatim su njegove relikvije tijela prenesene u grob katedrale u Ripatransoneu, gdje se i danas nalaze.

Život u poniznosti

Tri su glavne odlike života Sluge Božjega fra Šimuna Filipovića:

1. Samostanski (monaški) život. Neki fra Šimunovi suvremenici u svojim ljetopisima samostana spominju da se fra Šimun sam „u velikoj poniznosti” povukao u jedan od najstrožih samostana, u Ripatransone. Razlog tomu jest njegovo opredjeljenje da što izvornije živi svoj redovnički život, želeći da što strože ispunjava svoja tri zavjeta, čineći to u obliku simbioze „u svijetu” a „izvan svijeta”. Ovim novim pristupom provođenja redovničkoga života u samostanu, fra Šimun je jasno i snažno svjedočio nazočnost Boga i njegove blizine, a to ne znači ništa drugo nego ljubav prema svakom ljudskom biću. Strogi način života u samostanu branio ga je od tzv. aktivizma koji nosi u sebi opasnost težnje za vidljivošću i pretjeranim pokazivanjem te bi time omalovažilo besplatnost i jednostavnost kao izvornost kršćanskoga ponašanja.

2. Molitva. Fra Šimun Filipović je molitvu uvijek shvaćao kao razgovor s Bogom koji se događa na proputovanju života kao „suznoj dolini”. Uvijek u novom pokušaju uzdignuti dušu Bogu, fra Šimun izgovara svoje molitve, u čiji sadržaj uvijek uključuje svoga „bližnjega” bez obzira na individualni pristup. Sadržaj njegovih molitvi, na prvom mjestu, jest zahvalnost koja se polako spušta na ovozemaljsku razinu i tako prinosi Bogu kao žrtva! Najveće bogatstvo fra Šimunovih molitvi jest slavljenje euharistije, sv. mise. Euharistija je ta koja ujedinjuje čitavu Crkvu u kojoj se održava prošnja, zagovor, zahvala i pohvala! Fra Šimunova molitva bila je težnja za svetošću kako bi se približio svome Bogu koji je jedini „tri puta svet”.

3. Pokora. Fra Šimunova odluka na pokornički život izraz je njegove jake vjere i duhovnosti. Bio je uvjeren da pokornički život unosi red u svijet koji je bogomdan i svet. Pokornički živjeti nosi u sebi različite forme osobnoga trpljenja koje fra Šimun svjesno prihvaća i time čini zadovoljštinu za svoje a i tuđe grijehe. Time ovakav život i njegove pokorničke čini jačaju duh poniznosti, duh prave, istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Davne 1866. godine započet je postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim. Počeci toga postupka bili su žurni i nekako su davali nadu da će se to uskoro i dogoditi. Međutim, vremenski gledano, ubrzo je nastupio zastoj oko toga, što je vidljivo i dandanas. Postupak je zbog nemarnosti fratara nekako zamro da bi se, malim koracima, ponovno pokrenuo 2002. godine, u obliku slavljenja Šimunove subote u Dubravama.

Objava Dubrave i fra Šimun Filipović pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Šimun Filipović je jedan od nebrojenog mnoštva svetačkih likova Crkve koji je sin prostora na kojem danas djeluju franjevci Bosne Srebrene u župi i franjevačkom samostanu u Dubravama i kao takav je neprocjenjiv dar svim njegovim štovateljima. Njegov svetački život i djelo neprolaznog su značenja koji je puk prepoznao, a Crkva tek treba potvrditi i dati konačan sud u procesu za njegovu beatifikaciju.

Ovogodišnju proslavu Šimunova, u suslavlju dvanaestorice svećenika, predvodio je fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkog samostana svetog Ante na Bistriku u Sarajevu. Pred početak svete mise pred slikom sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića izmolio je molitvu za njegovo proglašenje blaženim. U svojoj propovijedi istaknuo je važnije dijelove iz životopisa fra Šimuna Filipovića i pokušao ga prikazati kao primjer u kršćanskom životu.

„Draga braćo i sestre, štovatelji sluge Božjega fra Šimuna. Svatko od nas, svaki čovjek ima vlastiti životni put i svi mi želimo da naš život uspije, da budemo netko i nešto u životu, ali i da nas životni put dovede do cilja. Iskustvo nam govori da ima boljih i lakših puteva, ali i onih težih koji vode do ostvarenja ovozemaljskih ciljeva, a i do onog konačnog cilja – vječnog života u zajedništvu s Bogom. Nisu svi putevi koje čovjek bira sigurni, niti svi dovode do cilja. U neprestanom traženju vlastitog puta i ostvarenja sebe kao čovjeka, može se i zagubiti, zalutati, nastradati, možemo promašiti cilj ovozemaljskog života, a i onoga u vječnosti. Zato su nam potrebni putokazi koji nas vode sigurno do cilja. Čuli smo u evanđelju gdje Isus kaže Tomi: ‘Ja sam put, istina i život, nitko ne dolazi Ocu osim po meni.’ Isus nam je pokazao put k Ocu, a mi smo dužni slijediti taj put i drugima ga pokazivati. Mi možemo i trebamo biti putokaz drugima. Mi danas iskazujemo poštovanje i čast jednom takvom putokazu, domaćem sinu, fra Šimunu Filipoviću, velikanu ljudskog roda. Njegov život je doista bio putokaz mnogim njegovim suvremenicima, a trebao bi biti i nama danas. Vjerujem da većina vas ovdje domaćih, pa i drugi, znate o njemu više nego ja. Podsjetit ćemo se ukratko najvažnijih smjernica iz njegova života. Rodio se u blizini, u selu Seona 1732. godine. Kroz teološki studij u Mađarskoj i Italiji osposobio se za naviještanje Božje riječi. Upoznao je i prihvatio Isusa kao svoj put, istinu i život, vjerno je naviještao riječ Božju i služio narodu Božjem 23 godine u župama i samostanima po Bosni. Jedno vrijeme je službovao kao izvanredni misionar za sve župe sutješkog samostana. No, unatoč tome je osjećao kao da mu je duša još uvijek sputana i da se od njega traži još više, da je oslobodi, da se posveti Bogu u molitvi, pokori, odricanju i služenju bližnjemu. Budući da tada u Bosni nije postojao takav pokornički samostan, napušta Italiju i odlazi u grad Ripatransone gdje se nalazi jedan takav samostan” – dio je fra Stipanove propovijedi koji je nastavio: „Što nama danas govori fra Šimunov život? Nama koji se sve manje posvećujemo molitvi, postu i odricanju, čak neki nerado o tome i govore. Nama su danas puna usta govora o slobodi, o demokraciji, o neovisnosti o bilo kome, pa čak i o Bogu. Kao da smo dovoljni sami sebi”. Na kraju je dodao kako nam evanđelje govori, a fra Šimunov život potvrđuje da je Isus jedini pravi, spasonosni putokaz i da on treba biti naš put, istina i život.

Nakon svete mise gvardijan fra Niko Josić napomenuo je kako je i ove godine na različite načine obilježeno Šimunovo. Izrazio je radost što su i ove godine u župi imali trodnevnu pripravu misama trodnevnicama koje su slavljene u filijalnim crkvama kako bi se punina Šimunova osjetila i u drugim dijelovima župe. Zahvalio je propovjedniku što je prihvatio predslaviti misu, svima koji su sudjelovali preko molitve u trodnevnicama i sve svećenike koji su svojim sudjelovanjem uzveličali misno slavlje. Spomenuo je kako propovjednici svaki put sve potaknu na nakanu da se moli za ubrzanje procesa proglašenja sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića blaženim, prenijela je FIA.

Objava U Dubravama po 21. put proslavljeno Šimunovo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.