Početna stranica » Dubrave i fra Šimun Filipović

Dubrave i fra Šimun Filipović

474 pregleda

Njegov redovnički – svećenički život nije se odvijao samo u granicama naše slavne provincije Bosne Srebrene, nego je ovaj fratar želio „poboljšati” svoj redovnički život, i nekako samozatajno, možda izvornije, u duhu monaštva, proveo ga u Italiji, u samostanu Ripatransone

U sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, nedaleko od magistralne prometnice Orašje – Tuzla, 22 km jugozapadno od grada Brčkog, u današnjoj administrativnoj jedinici Bosne i Hercegovine tzv. Brčko Distriktu BiH, nalazi se Franjevački samostan Bezgrešnoga začeća BDM – Dubrave.

Franjevački samostan u Dubravama nasljednik je drevnoga samostana osnovanoga još u XIV. st. u obližnjem mjestu Skakava Gornja, gdje je posto­jala i crkva koja datira iz IX. st. U predjelu Skakave Gornje, koji se u narodu naziva Zidine. Sve donedavno postojali su ostaci crkve i pet stećaka. Ovaj Franjevački samostan spominje fra Bartol iz Pise 1389. u Usorskoj kustodiji, što znači da je nastao nešto prije te godine. Povjesničari smatraju da je ovaj samostan „na Zidinama” jedan od prvotnih samostana koji se pružaju duž istočne Bosne: Srebrenica, Zvornik, Gradovrh, Zidine, Bač. Nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine još je pola stoljeća uživao slobodu u okviru Srebreničke banovine, a padom Srebrenika 1512. godine sudbina samostana postala je neizvjesna. On je nakon nekoga vremena srušen, a franjevci su napustili mjesto.

Ostatci crkve u Zidinama

Tijekom XVII. st. ovdašnja župa spominje se pod imenom Skakava i Bijela. Prema turskom popisu Zvorničkog sandžaka iz 1533. godine u nahiji Spreča spominje se selo Dubrave, sa 60 kršćanskih kuća, 24 neoženjena, 11 baština, 1 mezrom, 1 primićurom, 1 čiflukom. Prema istom popisu iz 1533. godine u nahiji Koraj spominju se sela: Hrgovi – 10 kršćanskih kuća, 2 neoženjena, 1 mezra, 2 baštine, 1 primićur; Skakava – 7 kršćanskih kuća, 2 neoženjena, 2 baštine, 1 primićur; Štrepče (Štrepci) – 10 kršćanskih kuća, 1 primićur. Župa Bijela spominje se prvi put 1623. godine, a iščeznula je oko 1690., poslije Bečkog rata. Tridesetih godina XVIII. st. cijelu Posavinu u sjeveroistočnoj Bosni obuhvaća župa Ravne sa sjedištem u Štrepcima. Uskoro naziv Ravne iščezava, a od 1742. na tom području javljaju se župe Bijela i Štrepci. Ime Dubrave ustalilo se tek 1846. godine. Te je godine izgrađen župni stan. Umjesto stare drvene crkvice 1869. godine podignuta je nova kamena crkva. Godine 1906. sagrađen je novi župni stan, a 1927. izgrađena je nova crkva.

Godine 1978. izgrađena je nova zgrada župnoga stana i tu je 1982. god. osnovan samostan, odnosno oživljen onaj koji je nekoć postojao u obližnjoj Gornjoj Skakavi, Zidine. Tako je u Dubravama nastavljen život davno porušenoga samostana.

Na glasu svetosti

U katoličkom kalendaru svaki pojedini dan ima svoj spomendan ili kako se to u narodu kaže: „ima svoga sveca”! Takav jedan dan ima i Sluga Božji fra Šimun Filipović u zavičajnom kalendaru najmlađega franjevačkog samostana u Dubravama/Brčko slavne provincije Bosne Srebrene: svaka druga subota u mjesecu svibnju! Ovaj fratar – ujak, koji među pukom Božjim slovi kao svetac, rodio se 30. rujna 1732. u mjestu Seona, nedaleko od današnjega grada Srebrenika. Tadašnje mjesto Seona administrativno je pripadalo župi Bijela (današnja župa Dubrave/Brčko). Svoje obrazovanje stekao je u samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Slavoniji i Italiji. Ima zabilježeno da su mu svjedoci za ulazak u novicijat bili poznati fratri fra Filip Lastrić i fra Bono Benić. Svećenički red primio je u Osijeku godine 1758.

Svoju svećeničku službu vršio je kao kapelan u Bijeloj (Dubrave), Varešu, Tuzli i na Plehanu (Velika) a kao župnik u Roškom Polju, Podvučjaku i Kraljevoj Sutjesci. Njegov redovnički – svećenički život nije se odvijao samo u granicama naše slavne provincije Bosne Srebrene nego je ovaj fratar želio „poboljšati” svoj redovnički život, i nekako samozatajno, možda izvornije, u duhu monaštva, proveo ga u Italiji, u samostanu Ripatransone. Taj sada, njegov monaški život, održavao je intenzivnijom molitvom, pokorom i razmatranjem o smrti. Neki njegovi suvremenici spominju da je svaki svoj duhovni razgovor, tzv. rekolekciju završavao riječima: „Memento mori. – Sjeti se smrti.” Molitva je bila njegovo oružje i oruđe u prihvaćanju života koji mu je naumio dragi Bog. Veliko mnoštvo naroda mu je dolazilo zbog različitih duhovnih i duševnih potreba. Mnoge majke su mu donosile svoju bolesnu djecu, da bi on svoje ruke položio na njih i molio molitve za ozdravljenja. I ta su se čuda događala! Umro je na glasu svetosti. Prvo je sahranjen u samostanskoj crkvi, a nedugo zatim su njegove relikvije tijela prenesene u grob katedrale u Ripatransoneu, gdje se i danas nalaze.

Život u poniznosti

Tri su glavne odlike života Sluge Božjega fra Šimuna Filipovića:

1. Samostanski (monaški) život. Neki fra Šimunovi suvremenici u svojim ljetopisima samostana spominju da se fra Šimun sam „u velikoj poniznosti” povukao u jedan od najstrožih samostana, u Ripatransone. Razlog tomu jest njegovo opredjeljenje da što izvornije živi svoj redovnički život, želeći da što strože ispunjava svoja tri zavjeta, čineći to u obliku simbioze „u svijetu” a „izvan svijeta”. Ovim novim pristupom provođenja redovničkoga života u samostanu, fra Šimun je jasno i snažno svjedočio nazočnost Boga i njegove blizine, a to ne znači ništa drugo nego ljubav prema svakom ljudskom biću. Strogi način života u samostanu branio ga je od tzv. aktivizma koji nosi u sebi opasnost težnje za vidljivošću i pretjeranim pokazivanjem te bi time omalovažilo besplatnost i jednostavnost kao izvornost kršćanskoga ponašanja.

2. Molitva. Fra Šimun Filipović je molitvu uvijek shvaćao kao razgovor s Bogom koji se događa na proputovanju života kao „suznoj dolini”. Uvijek u novom pokušaju uzdignuti dušu Bogu, fra Šimun izgovara svoje molitve, u čiji sadržaj uvijek uključuje svoga „bližnjega” bez obzira na individualni pristup. Sadržaj njegovih molitvi, na prvom mjestu, jest zahvalnost koja se polako spušta na ovozemaljsku razinu i tako prinosi Bogu kao žrtva! Najveće bogatstvo fra Šimunovih molitvi jest slavljenje euharistije, sv. mise. Euharistija je ta koja ujedinjuje čitavu Crkvu u kojoj se održava prošnja, zagovor, zahvala i pohvala! Fra Šimunova molitva bila je težnja za svetošću kako bi se približio svome Bogu koji je jedini „tri puta svet”.

3. Pokora. Fra Šimunova odluka na pokornički život izraz je njegove jake vjere i duhovnosti. Bio je uvjeren da pokornički život unosi red u svijet koji je bogomdan i svet. Pokornički živjeti nosi u sebi različite forme osobnoga trpljenja koje fra Šimun svjesno prihvaća i time čini zadovoljštinu za svoje a i tuđe grijehe. Time ovakav život i njegove pokorničke čini jačaju duh poniznosti, duh prave, istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Davne 1866. godine započet je postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim. Počeci toga postupka bili su žurni i nekako su davali nadu da će se to uskoro i dogoditi. Međutim, vremenski gledano, ubrzo je nastupio zastoj oko toga, što je vidljivo i dandanas. Postupak je zbog nemarnosti fratara nekako zamro da bi se, malim koracima, ponovno pokrenuo 2002. godine, u obliku slavljenja Šimunove subote u Dubravama.