Početna stranica » Fra Šimun Filipović: Probuđeno zanimanje

Fra Šimun Filipović: Probuđeno zanimanje

329 pregleda

Ubrzo nakon smrti glas o fra Šimunovoj svetosti rastao je sve više i njegov je grob postao meta pobožnih ljudi, zbog mnogih čuda što ih je Bog činio po njegovu zagovoru

U posljednje tri godine ime fra Šimuna Filipovića često se javlja u našim mislima. U samostanu sv. Ante u Dubravama kod Brčkog otvorena je 10. listopada 2001. umjetnička galerija, njemu u čast nazvana Galerija ŠIMUN. O njegovu životu i radu održan je 23. studenog 2002. znanstveni skup. U Dubravama se na dan fra Šimunove smrti 9. svibnja slavi Šimunovo, spomen-misa, na kojoj sudjeluje mnoštvo vjernika iz brčanskog, tuzlanskog i oraškog kraja. U više crkvenih i svjetovnih listova često se izvješćuje o događajima vezanim uz njega. Nedavno je objavljen životopis pod naslovom Fra Šimun Filipović, Život pozoran na vječnost. U nastavcima prikazuje Svjetlo riječi njegov životni put, blaženu smrt i plodove njegova zagovora.Slika fra Šimunova može se vidjeti na časnu mjestu u kućama mnogih obitelji.

Sastavljanje razbijena zrcala

Nije lako sabrati podatke ni o tako velikom čovjeku kao što je fra Šimun. Evo ukratko ono što smo uspjeli doznati. Rodio se 30. rujna 1732. u Seoni kod Srebrenika, selu koje su do pada Srebreničke banovine 1512. nastavali isključivo katolici, a koje potom, osobito od Požarevačkog mira 1718, sve više naseljavaju muslimani. Kao blijedi spomen na katoličku prošlost ostali su ondje nazivi voda (Marina voda, Markov studenac), sjećanje na mjesto katoličke bogomolje, katoličko groblje i grob fra Josipa Cigića, ondje ubijena i pokopana 21. svibnja 1833. Malog Filipa, kako su svome sinu nadjenuli ime Lovro Filipović i Petra rođena Babaić, krstio je bijeljanski župnik fra Grgo Glumčić. Krizmao ga je 1742. u Bijeloj apostolski vikar fra Pavo Dragičević.

Širenje vidika

Vjerojatno je, prema ondašnjem običaju, početnoj pismenosti Filipa poučavao župnik fra Mijo Aljinić, koji će ga 24. ožujka 1752. u Kraljevoj Sutjesci obući u franjevački habit. Filip je uzeo redovničko ime fra Šimun. Budući da su se udružili novicijati triju samostana, godinu kušnje fra Šimun će završiti u Kreševu. Filozofsko-teološki studij završio je u prekosavlju (imamo podatak da u Vukovaru 1755. pohađa studij filozofije) i u Atriju u Italiji. Za svećenika je zaređen 22. listopada 1758. u crkvi sv. Križa u Osijeku.

Predano služenje

Fra Šimun je službovao kao kapelan i župnik u Bijeloj, Tuzli, Velikoj (danas Plehan), Podvučjaku (danas Potočani i Dubica i ostale župe odžačkog kraja od njih nastale), Kraljevoj Sutjesci, Varešu i Roškom Polju kod Tomislavgrada. Bio je samostanski vikar u Sutjesci, blagdanski propovjednik i izvanredni misionar za područje sutješkog samostana.

Zov tišine

Kada se i kako u fra Šimunu probudila želja da ostatak života provede u nekom strogom samostanu zvanom ritir, gdje su franjevci doslovno opsluživali Pravilo Reda, gdje su se vježbali u potpunoj poslušnosti, gdje su veći dio dana provodili u molitvi i razmatranju, gdje su glede materijalnih dobara živjeli pouzdajući se jedino u Providnost, gdje su tijelo podvrgavali duhu pomoću posta i mrtvljenja, gdje je život kakav se vodi u tim samostanima u koje redovnici ulaze po vlastitoj želji prije anđeoski nego ljudski? Možda je koji takav samostan upoznao za studijskog boravka u Italiji. Ili za nj barem čuo. U Bosni toga doba, zbog svakojakih neprilika, jedva se moglo govoriti o izvornom samostanskom životu. Često je jedan franjevac boravio na župi sam, daleko od samostana, i po više godina. Tako, na primjer, fra Šimun u Roškom Polju. O stanju duha u zajednici govori i prava poplava stupnjeva časti i naslova. Dok je sv. Franjo želio da njegov sljedbenik bude jednostavno brat, po latinskom i talijanskom skraćeno fra, susrećemo u to vrijeme u Redu, pa tako i u Bosni, naslove: otac, poštovani otac, časni otac, veoma časni otac, agregat – pridružen veoma časnim ocima, mnogo poštovani otac. Dobivali su se počasni naslovi isluženog vijećnika, isluženog provincijala, isluženog generalnog vijećnika. Jednom riječju, fratri su bili postali isuviše obični ljudi, ili – bolje rečeno – prestali su biti obična braća. Pomišljamo stoga da su fra Šimuna na povlačenje u ritir ponukale jednostavnost i poniznost, koje mu pripisuju njegovi životopisci. Uostalom, jedan će svjedok u postupku za fra Šimunovo proglašenje blaženim izjaviti: Dodajem da je fra Šimun iz Bosne došao u Ripatransone kako bi izbjegao iskazivanje časti koje su mu činjene jer je uživao dobar glas. Postoji i legenda da je fra Šimun imao viđenje, na javi ili u snu, ne zna se: vidio je u paklenim mukama znanca (možda i više njih), za kojega je bio uvjeren da je prispio u nebo. To ga je toliko potreslo da je odlučio povući se u samostan stroga života. Navodno je tu vijest priopćio neki bosanski franjevac, koji ju je čuo od onih koji su fra Šimuna poznavali i s njim razgovarali. Pobliže nam je vijest o tom viđenju zabilježio talijanski franjevac Pacifico da Recanati.

Iako se tome protivila potreba za više svećenika u Bosni zbog velikog broja vjernika i prostranstva pokrajine, fra Šimun je dobio odobrenje da može napustiti Bosnu. Mislim da mu je u tome pomogao aktualni apostolski vikar fra Marko Dobretić: osjetio je u njemu žar za svetost i pomogao da se on razgori.

Odavde u nebo!

Fra Šimun je primljen u ritir u Ripatransoneu u Italiji, na pola puta između Ancone i Pescare. Ondje je, kako je pričao subratu Egidiju, pri stupanju u dodijeljenu mu ćeliju prve večeri nakon Večernje čuo riječi: Odavde u nebo! Subraća, ali i svjetovnjaci koji su ga poznavali, posvjedočili su da je provodio takav život koji ga je sigurno doveo u nebo. Bio je odgajatelj novaka. Dotle je poštovao samostansko pravilo šutnje i druge na to poticao, da su ga poglavari nazivali vrhovnim nadzornikom šutnje. Provodio je sate i sate u molitvi u samostanskom vrtu, pred kapelicom s likom Djevice Marije, i u obližnjoj šumi. Žene su često dovodile u samostansku crkvu bolesnu djecu i željele da nad njima moli i da ih blagoslovi baš fra Šimun, o kojemu se u gradu i okolici širio dobar glas.

Vrijedi zabilježiti jedan događaj iz 1799. Francuske su trupe za Napoleona napale Italiju i ondje širile ideale Francuske revolucije. U Ripatransoneu je bilo pristaša tih ideala, ali i protivnika koji su podigli ustanak protiv okupatora. Doživjevši neuspjeh, ustanici sakriju oružje i streljivo u samostan, pa braća, bojeći se osvete, odlučiše pobjeći iz grada. Fra Šimun ih je uvjeravao da Francuzi neće ništa nauditi ni stvarima ni ljudima. Kad su provalili u crkvu, jedan je vojnik pokušao oskvrnuti presveti oltarski sakrament, ali mu jedan redovnik istrgne iz ruku posudicu s hostijama i on posramljen odusta od svog nauma. Drugi vojnik pristupi fra Šimunu, dok je klečao pred glavnim oltarom, i tri puta pokuša mačem odrubiti glavu sluzi Božjem koji se mirno molio, pa posramljen vrati mač u korice i ode.

Zagovornik u nebu

Fra Šimun je preminuo 9. svibnja 1802. Vijest o njegovoj smrti proširila se u čas, i ljudi svakog staleža, dobi i spola dojurili su da ga vide, pa i iz susjednih naselja. Ljubili su mu ruke, noge i čelo; blagoslivljali su Onoga koji je čudesan u svojim svetima. Kako su svi htjeli odnije sobom po koju relikviju, nastala je gužva oko tijela i rezanje kose, nokata, užeta i halje. To je otišlo toliko daleko da mu se morala obući nova halja, i okružiti ga čuvarima da suzdržavaju ljude. Puno je Ripanaca koji su ga štovali donijelo na njegov sprovod mnogo svijeća, drugi su se brinuli da se naslika njegov lik i uzme posmrtna maska, drugi opet da mu se načini lijes od borovine. Donijeli su i olovnu tubu da se u nju, radi buduće uspomene, stavi opis njegova života i kreposti.

Ubrzo nakon smrti glas o fra Šimunovoj svetosti rastao je sve više i njegov je grob postao meta pobožnih ljudi, zbog mnogih čuda što ih je Bog činio po njegovu zagovoru. Jedan je svjedok u tijeku postupka izjavio: Sve su više i više dolazili ljudi na grob sluge Božjega; rečeno mi je kako je jednom došla neka žena sa sinčićem od tri godine koji je bio zgrčen, i plakala je na grobu sluge Božjega, a otac gvardijan došavši na to mjesto reče: – Oče Šimune, ti koji si mi uvijek za života bio poslušan, poslušaj me i sada i izmoli ozdravljenje od Boga ovom djetetu. – Kad je izgovorio te riječi, dječak se uspravio zdrav i oslobođen vratio se kući.

Naš dug

Papa Pio IX. želio je staviti za životni uzor kojeg suvremenog sveca ljudima 19. stoljeća. Fra Francesco Piani, samostanski vikar u Monteprandoneu, s veseljem je potvrdio kako je uspomena na fra Šimuna u Ripanaca i u puka okolnih mjesta živa i kako se tješe čudesima po njegovu zagovoru. Zato je ripanski biskup Fedele Bufarini, odredivši suce, promicatelje vjere i tajnika, 1866. godine pokrenuo postupak. Prikupljeni su dokazi o fra Šimunovu životnom putu, o njegovim krepostima i čudesnim događajima koji su se zbili po njegovu zagovoru. Ti su dokumenti dostavljeni rimskom Zboru za obrede, Epistolae postulatoriae, to jest pismene molbe da se pokrene postupak za proglašenje blaženim, Papi su 1873. uputila dvojica kardinala, osmorica biskupa, generalni opat Reda silvestrina, generalni vikar Dominikanskog reda, mnogi ripanski svećenici i Kaptol katedralne crkve u Ripatransoneu. Dvije godine kasnije dokumentima su priloženi mišljenje biskupa o neštovanju, čin ispita fra Šimunovih osobnih spisa i odgovori na kritike.

Prvi fra Šimunov životopis napisao je 1870. godine Talijan Romualdo Veccia pod naslovom Bilješke o životu Sluge Božjega oca Šimuna Filipovića (imamo u strojopisu prijevod Željke Čorak). U nas su ovog znamenitog franjevca nastojali približiti katoličkom puku, pišući o njemu koncem 19. stoljeća u Glasniku jugoslavenskih franjevaca, fra Franjo Cvjetko Nedić i fra Mijo Batinić. Dokaz zanimanja za njegov duhovni lik jesu i zidne slike u crkvama u Busovači i Tolisi (ona u crkvi na Visovcu preslikana je nekim drugim motivom). Posljednji značajniji pokušaj svraćanja pozornosti na našega Slugu Božjega jest knjiga Petra Grgeca Božji bjegunac, tiskana 1939. Ali postupak tako uspješno započet nije nastavljen, žali se jedan talijanski životopisac sredinom 20. st. U Italiji je u najnovije vrijeme svećenik don Vincenzo Catani, gorljivi štovatelj i vicepostulator u fra Šimunovoj kauzi, oživio uspomenu na ovog našeg velikana. Nadam se da ovaj novi zamah u njegovoj Bosni neće biti kratka daha. Radimo na tome i molimo ustrajno da fra Šimunove junačke kreposti i čudesa po njegovu zagovoru potaknu nadležne crkvene vlasti te se postupak nastavi i uspješno završi.

(Fra Stjepan Pavić, 2005.)