Današnje vrijeme ponovno traži upravo takav jezik. Europa živi u sjeni rata – ne samo kao konkretnoga sukoba nego kao duha vremena. Rat se vraća u govor, u političke kalkulacije, u sigurnosne strategije i u svakodnevne medijske analize. Mir se još uvijek spominje, ali sve rjeđe kao moralni imperativ, a sve češće kao taktička želja ili prolazna faza između dvaju sukoba. U takvom ozračju korizma se ne može svesti na privatnu pobožnost, osobni post ili unutarnju disciplinu. Ona se nameće kao vrijeme kolektivnoga razlučivanja, buđenja savjesti i javne metanoje.

Korizma u ozračju rata

Rat danas nije samo oružani sukob. On je mentalni okvir u kojem se društva ponovno uče misliti kategorijama moći, blokova i neprijatelja. Europa, koja je nakon Drugoga svjetskog rata nastojala rat proglasiti neprihvatljivim sredstvom politike, danas se ponovno naoružava i privikava na govor nužnosti. Sigurnost se mjeri količinom oružja, a mir postaje krhka pauza između prijetnji. U tom procesu snažnu ulogu imaju globalne sile. Utjecaj Sjedinjenih Američkih Država, s njihovom vojno-političkom logikom i interesima, snažno oblikuje europske odluke. Odnos prema Rusiji dodatno polarizira javni prostor i produbljuje retoriku sukoba. U takvom svijetu rat se sve češće opravdava kao realnost, a ne imenuje kao moralni poraz. Najveća opasnost nije sama činjenica rata, nego prilagodba savjesti ratu. Kada nasilje prestane izazivati nutarnji nemir, a počne se prihvaćati kao neizbježan okvir povijesti, tada započinje duboki duhovni lom. Plač djece, rušenje gradova, trgovina oružjem postaje svakodnevnica. Savjest kao pokvaren sat prestaje kucati i tada nastaje lom duha i društva, tada se ulazi u zonu gdje je sve dopušteno i moguće. Tko nas je do nedavno uvjeravao i uvjerio u utopiju kako smo „nadrasli” rat i kako ga više biti neće?

Korizma koja ne šuti – kostrijet koja obvezuje Velike

Upravo tu korizma dobiva svoje puno značenje. Kršćanska vjera nikada nije smatrala rat neutralnom činjenicom. Čak i kada je govorila o obrani, znala je da rat ostaje znak raspada odnosa i neuspjeha čovječanstva. Krv nevinih uvijek ima glas pred Bogom. Kostrijet i pepeo u Svetom pismu nisu folklor ni puki simbol. Oni su znak radikalnoga priznanja krivnje, prolaznosti i odgovornosti. Tko se oblači u kostrijet, odriče se ugode, sigurnosti i ugleda. Tko se posipa pepelom, priznaje da nije gospodar povijesti. U današnjem vremenu kostrijet i pepeo ne moraju značiti doslovno odijevanje, ali znače jednako radikalnu vidljivost pokore. Znače odricanje od diplomatske uglađenosti kada ona prikriva istinu. Znače priznanje kolektivne šutnje, straha i prilagodbe. Korizmena pokora danas mora uključivati priznanje da smo se navikli na ratni govor, da smo pristali na logiku moći i da smo često izabrali mir savjesti umjesto savjesti mira. Pokora znači reći: ne pristajem da rat postane normalan.

Molitva za mir u takvom kontekstu nije pobožna gesta, nego čin duhovnoga otpora. Moliti za mir znači odbiti fatalizam i priznati da povijest nije prepuštena sili i interesima. Molitva vraća Bogu mjesto suca nad poviješću. Ali molitva koja ne košta prestaje biti molitva. Ako ne mijenja naš pogled na rat, ako nas ne čini osjetljivijima na patnju i odlučnijima u obrani dostojanstva svakoga čovjeka, ona se pretvara u ritual. Zato je danas potrebna proročka odgovornost Crkve. Papa ima jedinstvenu moralnu snagu pozvati cijelu Crkvu na dane posta, molitve i javne pokore za mir. Takav poziv ne bi bio znak slabosti, nego snage evanđelja. Isto vrijedi i za biskupe. Njihova uloga nije samo tumačiti događaje nego ih moralno rasvijetliti. Poput starozavjetnih proroka, pozvani su stati pred narod i reći da rat nije sudbina, nego grijeh; da oružje ne donosi spasenje; da mir traži obraćenje.

Znače li znakovi? Ili su izgubili snagu i značenje

Vidljivi čini – znakovi, pokorničke liturgije, hodovi pokore, dani posta i šutnje – govorili bi snažnije od bilo koje izjave. Tijelo Crkve tada bi ponovno postalo govor. Naša civilizacija zna djelovati kada nešto shvati ozbiljno. Organiziramo globalne konferencije o klimi, gasimo javnu rasvjetu, preuređujemo gradove, mijenjamo zakone zbog emisije ugljikova dioksida. Sve to pokazuje da znamo podnijeti žrtvu kada prepoznamo opasnost. Suočava li nas to možda sa činjenicom koju ne želimo susresti a koja nam govori kako je kršćanstvo izgubilo značenje, kako znakovi koje činimo i koje vrednujemo obiluju ispraznošću u koju sami ne vjerujemo. Vjerujemo li doista da molitva i pokora – metanoja mogu promijeniti tijek događaja? Ili su naše analize u rukama onih koji proučavaju socijalna gibanja i koji nam nude kompromisna rješenja.

Ali pred ratom često ostajemo na teoriji. Tu postajemo oprezni, plahi i „realistični”. Pred moći šutimo, a mir prepuštamo frazama. Time se razotkriva duboki paradoks našega vremena: spremni smo na konkretne žrtve za prirodu, ali ne i za mir. Spremni smo prihvatiti razne zakone i odredbe, ali nismo spremni stati u obranu bližnjega. Korizma nas zato stavlja pred nezaobilazno pitanje: želimo li mir samo zazivati ili ga doista graditi? Metanoja nije promjena retorike, nego promjena smjera. Ona traži cijenu, rizik i javni znak.

Ako kršćanstvo ostane na teoriji, postat će još jedna etička ponuda u pluralnom društvu koje obiluje humanim rješenjima. Kršćanstvo se nije bojalo izazova i promjena paradigme socijalnoga života. Prisjetimo se samo sv. Franje Asiškoga, sv. Dominika, sv. Nikole Tavelića, bl. Alojzija Stepinca i drugih velikana koji se nisu bojali promijeniti socijalni status pred ponudom lažnih ideala koji su im ponuđeni. Život su prihvatili u integralnom smislu u kojem nisu htjeli zanijekati dostojanstvo koje je čovjeku darovano od Boga. Svaki rat i egzistencijalna nestabilnost kao i ova nudi kompromis u diplomatiziranju stvarnosti. Možda je odgovor samo jedan, a to je da se laž prokaže a Istina nazove pravim imenom.

Crkva je izručen poziv na mučeništvo!

U svakom vremenu i generaciji moramo podnijeti račun za službu koju obnašamo. Bilo čašću, ili svjedočenjem a ponekad i životom. Romantičarsko slavlje kršćanskih mučenika u nama stvara privid lijepoga čina umiranja za ideale. U pozadini događaja nalazi se ubojstvo i ubojica, nož, mač, vješala, krv, predsmrtni hropac, mrtvac, leš, ukop i raspadanje tijela. Čim to spomenemo, odmah više nije primamljivo. Ali da, to je istina o mučeništvu koje tek svoj puni smisao poprima u retrovizoru života. Tek u prošlosti možemo prepoznati junake. Crkvi i kršćaninu današnjice izručen je poziv za mučeništvo! Ukoliko ga ne prihvati, izdat će vrijeme u kojemu živi.

Ako se, međutim, ponovno usudi obući kostrijet i pepeo, može postati snaga koja razoružava savjest svijeta. U vremenu kada Europa miriše na barut, korizma nas ne poziva da budemo promatrači, nego obraćeni svjedoci. Ne pita nas jesmo li politički mudri, nego jesmo li vjerni evanđelju koje ne govori samo o miru, nego ga utjelovljuje po našim rukama.

Objava Zaboravljeni jezik obraćenja u vremenu rata pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Teško je o toj temi govoriti hladno. U središtu nije apstraktni „pobačaj” kao politički pojam, nego stvarni ljudi. Dijete koje raste. Majka koja se boji. Otac koji često nestane. Liječnik koji drži potpisanu suglasnost, ali osjeća težinu svakoga zahvata. Medicinska sestra koja noću prebire po savjesti i pita se što znači brinuti za život. Nije čudo da društvo puca između riječi „pravo”, „zdravlje”, „dostojanstvo”, „sloboda” i „savjest”. Ali upravo zato sada trebamo hrabrost: hrabrost reći istinu, hrabrost voljeti, hrabrost ostati čovjek kad sustav postane bešćutan.

Hrabrost prepoznati ljudskost u svakom početku

Prvi čin hrabrosti jest priznati da je svaka trudnoća i svaka kriza trudnoće duboko ljudska. To nije medicinski problem koji se rješava protokolom, nego osobni događaj koji zahvaća cijeli život. U trenutku začeća ne nastaje „nešto” nego „netko”. Novi ljudski život, s vlastitim genetskim kodom i jedinstvenim razvojnim putem već je tu – malen, ali neponovljiv. Zato govor o pobačaju ne može biti neutralan: u njemu se odlučuje o tome hoćemo li priznati tu ljudskost ili je prešutno isključiti iz kruga moralne zaštite.

No priznati ljudskost ne znači moralizirati. Naprotiv to znači stati uz majku koja prolazi kroz tjeskobu, bolest, osamljenost ili siromaštvo. Znači ne reći samo „ne čini”, nego još više „nisi sama”. Društvo koje se poziva na vrijednost života, a ne nudi stvarne mreže potpore, licemjerno je. Ako želimo biti vjerodostojni, naša se solidarnost mora vidjeti u domovima za majke i djecu, u centrima za savjetovanje, u stipendijama, u zakonima koji štite trudnice na radnom mjestu, u ohrabrivanju očeva da ne bježe od odgovornosti. Tek tada moralni govor poprima evanđeoski ton, duboku istinu izrečenu ljubavlju. Pitam se glasno, jesmo li autentični kad propisujemo pravila ili se na njih pozivamo ili kad nudimo sigurnu i moralnu alternativu i zaštitu. Istina ipak ostaje te ju se ne može zanijekati, život počinje začećem!

Hrabrost savjesti

Drugi oblik hrabrosti je hrabrost savjesti. Ona se rijetko vidi, ali najdublje mijenja svijet. Liječnik, sestra ili farmaceut koji mirno kaže: „Ne mogu sudjelovati u prekidu života” ne čini to iz prkosa ili ideologije, nego iz unutarnje vjernosti sebi. Priziv savjesti nije luksuz nego temelj slobode osobe. To je ona granica u kojoj čovjek ostaje čovjek – i pred zakonom i pred Bogom. Ako mu oduzmemo pravo na savjest, pretvaramo ga u kotačić sustava koji više ne razlikuje dobro od zla.

Zakon u Hrvatskoj priznaje pravo na priziv savjesti. Isti u ovoj domeni postaje duboko kontraran jer savjest prikazuje kao vlastiti odabir koji remeti sustav i prava na zajamčenu vrijednost pobačaja. Kako je moguće da zakon u sebi njeguje dvostruke vrijednosti, s jedne strane onu u kojoj se prizivom na vlastitu savjest želi očuvati pravo na život a sa druge strane pravo na pobačaj istoga života. Nažalost, reakcije na priziv često otkrivaju duboku netoleranciju prema onima koji misle drukčije. Liječnici se javno etiketiraju kao „fundamentalisti”, „vjerski fanatici” ili „saboteri sustava”.

Aktualni zagrebački slučaj

U toj se perspektivi mora čitati i događaj iz zagrebačke Petrove. Prema medijskim izvještajima, došlo je do privremene obustave pobačaja na zahtjev, osobito medikamentoznog, jer se većina medicinskih sestara pozvala na priziv savjesti. Dio je medija prenio brojke o postotku osoblja s prizivom, dok su iz bolnice isticali da usluga nije ukinuta, nego da se traži privremeno rješenje. Taj raskorak stvorio je dojam potpunoga „gašenja” pobačaja iako se radilo o organizacijskom zastoju. Rasprava koja je uslijedila pokazala je da ne razumijemo dovoljno složenost situacije: da savjest može biti stvar većine, a ne manjine, i da sustav mora imati načine kako tu većinu poštovati, a da ne zapostavi zakonske obveze. Ogleda li se u ovom slučaju najdublje licemjerje sustava koji pokušava inaugurirati dva paralelna sustava vrijednosti koja su u svojoj biti kontrarna? Jednostavno rečeno kulturu smrti nasuprot kulturi života.

U širem kontekstu Hrvatska i dalje ima zakon iz 1978. godine koji dopušta pobačaj do 10. tjedna trudnoće, a nakon toga u posebnim okolnostima. Pravo na priziv savjesti priznato je i liječnicima i medicinskom osoblju. Problem nastaje ondje gdje sustav ne zna uskladiti ta dva prava. Neki traže da se priziv ukine, drugi da se uvede „objektivna” rotacija. No nijedno rješenje ne može biti istinsko ako ne polazi od poštovanja osobe. Pravo na savjest nije privilegij vjernika, nego temeljna dimenzija čovječnosti. Tko ga se odrekne, odriče se samoga sebe. Što nam je činiti? Možda se odgovor nalazi na istom mjestu gdje se nalazio 1991. godine kada su se mnogi teolozi, ali i vjernici obradovali da u zori demokracije naziru i novi sustav vrijednosti koji će štititi život. Nažalost 35 godina poslije odgovor na isto pitanje se traži u zaštiti prava na pobačaj. Ništa se nije promijenilo! Ta tužna konstatacija osobito u vremenu demografskoga loma govori kako se nismo naučili istini pogledati u lice, a samim time kako nam nije stalo do djeteta, života i obitelji, već do ostvarenja socijalnih agendi koje ne mare za čovjeka već za proizvoljna prava koja se tako i ne mogu nazvati. Uloga države je zaštititi one najranjivije nerođene u ovom slučaju. Osigurati majkama status odgojiteljice i financijski je osigurati. Rješenje nije u ubojstvu!

Zaključak: svjetiljka savjesti

U srži ove rasprave ne stoje ni zakoni ni ideologije, nego savjest – ona unutarnja svjetiljka po kojoj osoba razabire dobro i zlo. Društvo koje gazi savjest gubi kompas. Društvo koje ignorira ranjive gubi lice. Ako želimo ostati civilizirani, moramo istodobno štititi slobodu savjesti i pružiti ruku majci i djetetu. To nije kompromis, nego cjeloviti pogled na čovjeka.
Kršćanski govor o životu nikada nije protiv nekoga, on je uvijek za nekoga: za dijete koje još nije rođeno, za majku koja se boji, za oca koji mora sazreti, za liječnika koji ne želi izdati vlastitu dušu. Uloga crkve je ponuditi model i vlastitim sredstvima pomoći majke koje se nalaze u dvojbi. U vremenu u kojem se sve relativizira, možda je upravo hrabrost savjesti posljednja linija obrane ljudskosti. Ona ne traži aplauz, nego mirno svjedočanstvo: „Ne mogu sve, ali mogu ostati vjeran životu.”

Objava Hrabrost savjesti i krhkost života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko je taj čovjek kojemu se i Bog divi?

Božje divljenje nad čovjekom, kao djelom vlastitoga stvaranja, započinje još u Edenu. Bog i čovjek imaju zajedničku povijest prijateljevanja u vremenu prije izdaje. Čovjek je izdao Boga, savez, zapovijed, odredbu, na koncu Ljubav. Trenutak izlaska iz Edena ostaje nam i danas paradigma loma koji je ireverzibilan i koji nikada neće obnoviti na isti način izgubljeni Eden. Čovjek započinje put hoda kroz pustinju povijesti u kojoj nije sam. Nakon stvaranja najveće očitovanje Božje ljubavi očituje se u svakodnevnom hodu s čovjekom. Božja kenoza i silazak u dramu svakodnevnice postaje prava kozmička drama u kojoj čovjek postaje cilj Božje ljubavi. U kolopletu događaja suvremenoga društva Crkva se nalazi pred zadaćom navijestiti Boga današnjem svijetu koji je sit ideja i prikaza Boga kao autoritarnoga bića koje vlada zapovijedima. Svijet kao da ne prihvaća ni romantične priče o Božjoj vladavini koja se brine poput dobroga upravitelja. Ne prihvaća ni pojam jednoga Boga koji bi bio vrhovni i jedini. Koga to čovjek traži? Taj odgovor možda je najvažnija informacija Crkvi u današnjem svijetu. Možda jednako važna kao i događaj kenoze koji se dogodio Božjim silaskom u jaslice i susretom sa svijetom koji će se promijeniti u kupelji ljubavi Kristova križa.

Kršćanin – biće koje se nada

Iako je vrijeme Božića prepuno govora o ljubavi i miru, možda je važno spomenuti kako je integralni dio svake pojedinačne kreposti upravo nada. U kršćanskoj perspektivi nada postaje neizostavna poveznica vjere i ljubavi. Možda najdublja kriza čovjeka se očituje u kontekstu kršćanske nade. Koliko god pokušali prikriti i nadomjestiti prostor nade, upast ćemo u mukotrpno traganje za nadomjescima koji nam neće ispuniti očekivanja. Nada je u svakodnevnici zamijenjena: osiguranjima, medicinskom njegom, analitikom, predimplatacijskom dijagnostikom, predbračnim ugovorom, eugenikom itd. Čovjek tehnologijom i mehanikom pokušava nadomjestiti prostor koji je određen za kršćansku nadu koja se ne postiđuje. Onaj koji se nada on u Bogu nalazi utjehu.

Nerijetko nam se takav pogled na kršćansko nadanje čini kao odabir lošijega dijela koji će biti utješan jer ćemo si reći Bog je tako htio te će nam to biti utjeha za lošiji dio koji smo odabrali. Takav pogled je apsurdan jer Bog ne daje lošiji dio, nevrjedniji dio, bezvezniji, Bog daje spasenjski dio koji je najvrjedniji i jedini ispravan. Nedostatak eshatološkoga pogleda u svakodnevnici muti nam pogled na Božje događaje u našem životu.

Kriza nade se osjeća općenito među ljudima, pa i u Crkvi. Filozofija apsurda (Sartre) i filozofija bespuća (Camus) prouzrokovale su među ljudima krizu nade u životnom pogledu na svijet, u idejnom području. Napetosti i nerazumijevanja ljudi u praktičnom životu, kao i neuviđanje izlaza iz konkretnih životnih poteškoća, mnoge baca u očaj, a tu je nada ne samo došla u krizu nego je i izgubljena te njezin nedostatak unosi duboki nemir i hladnoću u srca ljudi.

Crkva koja nema nadu može postati birokratski ured srednje kvalitete?!

Kriza nade osobito se osjeća i u suvremenoj Crkvi. Crkva proživljava mnoge krize, dolazi do čestih perturbacija na raznim područjima crkvenoga života. Te pojave kod mnogih rađaju malodušje, umanjuju pouzdanje i nadu. Trud i napor koji Crkva u nekim segmentima ulaže odnosi se na birokratsko usavršavanje i uređenje koje daje privid činjenja. Napori oko stila, forme i protokola iscrpljuju energiju i zapostavljaju jedino važno poslanje Crkve, a to je navijestiti evanđelje danas! Crkva koja gubi nadu može postati sintagma za jedan dio Crkve ili pojedince u Crkvi koji nose ovu odliku. Nipošto ne može postati generalna ocjena jer ne smijemo zaboraviti da je Crkva Kristova i da je on čuvar nade. Isto tako Crkva prima ili odbija nadu u svakom pojedincu koji je želi ili ne želi prihvatiti.

Birokratizacija koja množi dopise, medijske napise koji postaju sami sebi svrha, događaje koji gledaju u brojčanost okupljenih i uspjeh mjere po broju. Birokratizam koji ljude promatra kao brojeve i ne dopušta empatiji i ljubavi da učini iskorak u situaciju pojedinca postaje željezni okvir koji ne dopušta evanđelju da uđe u svakodnevnicu. Crkva koja postaje sutkinja a ne samaritanac, riskira da iznevjeri svoje poslanje. Nismo vlasnici evanđelja i Božjega Duha, možda si je to važno ponoviti u dane Božića. Boga se ne da zatočiti i uzeti pod svoje kako bismo s njime manipulirali i drugima prodavali „svoga” Boga. Bogu možemo pristupiti isključivo ponizno i u Istini koja obvezuje. Bog nam i danas pruža priliku da budemo njegovi, ali u ambijentu jednostavnih jaslica koje reduciraju sve nepotrebno i daju priliku za pogledom u najvažnije, Spasenje.

Jaslice – slika sinodalne Crkve?

Govor o Sinodi lagano postaje sve tiši, a govor o Jubileju u Crkvi sve glasniji. Iako misaona razrada o Sinodi i nije donijela konačne zaključke a ostavila je dojam nejasnoće i podijeljenosti koji je mnogima postao poligon za rasprave i podjele. Jubilarna godina postaje poligon i novi momentum za pojedince koji će nam ponuditi svoje ideje i vizije „tisućljetne” tradicije jubilarne godine koja u Crkvi već odavno, a i prije Crkve ima svoje mjesto i simbol. Pitam se jesmo li mi okorjeli prigodničari koji prije nego dovršimo jedno i donesemo zaključak prelazimo na drugo i s istim entuzijazmom pristupamo ostavljajući dojam velikoga interesa. Možda kao i malo dijete koje se posveti jednoj igrački dok ne ugleda boje i oblike nove te prvu ostavlja kao da mu nikad nije bila zanimljiva.

Jaslice zasigurno postaju paradigma sinodalne Crkve koja priginje koljena kako bi se približila Spasitelju – malom Isusu. Silazak i spuštanje ovoga puta ne treba biti božanska kenoza,nego ljudsko prigibanje koje će se sagnuti prema Bogu. Ambijent potpune redukcije od birokratskoga, umjetnoga i umišljenoga Crkvi može postati ljekovit jer jaslice su baš takve – jednostavne. Nekoliko daščica, slama, otac i majka i novorođenče. Ne samo slika nego stvarnost ljubavi koja obnavlja svakoga tko se prigne i pogleda u nju.

Sinodalna crkva, siguran sam, može naći sve odgovore u jaslicama. Može pronaći i odgovore za buduće poslanje Crkve ali i nadahnuće za svakoga pojedinca. U vremenu nasilja, ratova, ubojstava djece koja se događaju pred našim očima, jedina nada krije se u prigibanju koljena i pogledu u Spasitelja koji dolazi u božićnoj noći prepun nade.

Objava Jaslice – mjesto nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kršćanski srednji vijek prepoznao je snagu kazališta za navještaj vjere. Liturgijske drame, moraliteti i misteriji uvodili su vjernike u otajstvo Kristova života. Pozornica je bila ambon: preko glume i slike vjernici su sudjelovali u povijesti spasenja. U renesansi i baroku, iako je kazalište postalo samostalnija umjetnička forma, ono je i dalje u sebi nosilo transcendentnu težnju, želju da pokaže veličinu čovjeka, ljepotu svijeta i ozbiljnost slobode.

Sve do 19. stoljeća kazalište je bilo usko povezano s vjerom i transcendencijom. Čak i kada nije bilo izričito vjersko, ono je težilo otkrivanju istine o čovjeku u svjetlu smisla. Zato možemo reći: kazalište je stoljećima bilo škola transcendencije i ljepote.

Razlaz umjetnosti i transcendencije: čovjek zatvoren u imanenciju

Moderna epoha donosi radikalni zaokret. Umjetnost se počinje promatrati kao autonomna, lišena svake obveze prema istini i dobru. Umjetnik je prorok apsolutne slobode, a njegova djela nerijetko se svode na provokaciju i kritiku svega što je tradicionalno. Kazalište postaje prostor u kojemu se ismijavaju društvene i religijske vrijednosti, osobito Crkva. Posljedica toga jest čovjek koji gubi osjetljivost za ljepotu. Ljepota se više ne doživljava kao put prema Bogu, nego kao subjektivna ugoda ili prolazni estetski dojam. Moderni čovjek postaje duboko imanentan: stvarnost promatra redukcionistički, samo kroz materijalno i mjerljivo. Sve što nadilazi neposrednu korist doživljava kao iluziju.

Ovaj gubitak ljepote povezan je s gubitkom sposobnosti transcendiranja. Čovjek više ne zna izići izvan sebe, ne zna se uzdići u apstrakciju ideje. Umjetnost, koja bi trebala uzdizati, sve se češće pretvara u egzibicionizam. Tako i kazalište umjesto prozora u vječnost postaje zrcalo praznine.

Drama apsurda: simptom epohe i konkretni izazovi

U tom kontekstu nastaje drama apsurda. Beckett, Ionesco i drugi prikazuju svijet u kojemu je komunikacija besmislena, a ljudski život lišen smisla. To nije tek umjetnički stil, nego kulturna i teološka dijagnoza: što ostaje kada se izbriše Bog? Samo apsurd, samo praznina. Publika u tim djelima prepoznaje vlastitu dezorijentiranost i tjeskobu.

Nažalost, ta paradigma prelazi i u suvremena kazališta. Često se pod plaštem umjetnosti pojavljuju provokacije koje ne traže smisao, nego žele razarati. Umjetnost se izjednačava s pravom na destrukciju, a društvo je prisiljeno to financirati iako se time vrijeđaju vrijednosti mnogih ljudi, branitelja, pojedinaca itd.

Upravo se to dogodilo nedavno u Benkovcu tijekom festivala Nosi se, u organizaciji udruge Vlajter ego i Teatro VeRRdi. Festival je trebao promovirati pluralizam i nenasilje, ali se pretvorio u poprište sukoba i provokacija. Skupina branitelja prosvjedovala je protiv sadržaja koji su doživjeli kao izrugivanje njihovih vrijednosti. Organizatori su, pak, naglašavali slobodu umjetničkoga izraza, dok su institucije od Ministarstva kulture do lokalnih vlasti bile pod pritiskom jer su festival sufinancirale. Predstave su otkazane, a festival je odgođen zbog sigurnosnoga rizika. Ovaj događaj pokazuje kako je umjetnost, kada izgubi vlastite granice, sklona perverziji izraza. Sve može biti proglašeno umjetnošću, pa i destrukcija. A društvo i vlasti, iz straha od optužbi za cenzuru, prisiljene su to podupirati. Kazalište tako postaje karikatura same sebe, umjesto prostor susreta sa smislom.

Crkva i umjetnost: propuštena prilika

U ovom kulturnom kaosu postavlja se pitanje: gdje je Crkva? Drugi vatikanski sabor jasno je naglasio da umjetnost ima važno mjesto u životu Crkve. No u stvarnosti Crkva često umjetnost svodi na dekoraciju ili pobožnu priredbu. Ne prepoznaje dovoljno snagu umjetničkoga jezika i njegovu evangelizacijsku moć. Često se čini da Crkva više strahuje od umjetnosti nego što joj vjeruje. Umjetnici ostaju izvan njezinih zidova, a Crkva sama sebe lišava jednoga od najsnažnijih jezika navještaja. Time i sama Crkva riskira postati zatvorena u pragmatizam i pastoralne sheme, nesposobna doprijeti do suvremenoga čovjeka koji traži smisao i ljepotu.

Svjedoci smo liturgijskoga eksperimentiranja koje koketira s tradicionalnim elementima u kojima se izdvaja kićeno ruho, zlatno posuđe, ukrasi koji su vezani za jedno tridentsko razdoblje, te se pokušava kroz to interpretirati Otajstvo. Pitam se, nije li to možda panični bijeg unatrag koji nam nudi neku sigurnost prikaza pred otajstvom koje nismo kadri protumačiti u sadašnjem trenutku. Jesmo li možda bespomoćni u vlastitom navještaju?

Ljepota kao put obnove

Hans Urs von Balthasar naglašava da bez ljepote ni istina ni dobro nisu privlačni. Ljepota otvara srce i budi čežnju za vječnošću. Ako kazalište ponovno pronađe izvor u Ljepoti koja je Bog, moći će biti prostor epifanije. Publika neće samo svjedočiti provokaciji nego će biti uvedena u otajstvo koje spašava.

Drama apsurda pokazuje što se događa kad se izgubi Bog – ostaje praznina. Ali upravo iz te praznine može započeti novi put. Potrebni su umjetnici koji se usuđuju svjedočiti smisao, i Crkva koja se usuđuje otvoriti umjetnosti. Samo tako kazalište može ponovno biti ambon života, mjesto gdje se izgovara ne besmisao, nego Riječ koja oživljava.

Objava Kazalište između apsurda i smisla pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Diva i sadržaj slobode

Fra Mijo Džolan je snažno izrekao da je Diva „spašeno lice slobode”, ono ljudsko što ni sila ne može oskvrnuti. U njezinu izboru smrti nad pokornošću požudi – bilo društvenoj, bilo političkoj, bilo erotskoj – zrcali se naravni moralni zakon a da ga nitko ne mora spomenuti. Taj zakon nije paragraf ni članak, nego duboka istina čovjekova srca: sloboda ne podnosi kupnju. Ljubav nije roba. Čistoća nije slabost. Vjernost nije naivnost.

Suvremeni čovjek često voli vrijednosti bez tereta. Slavimo „slobodu”, ali ne želimo odgovornost. Divimo se „čistoći”, ali zaziremo od askeze. Hvalimo „domoljublje”, ali živimo bez žrtve. Danas se lako plješće riječima koje su izgubile svoju dubinu. Diva je, u tom smislu, suprotna današnjoj kulturi spektakla: nije htjela svijet, htjela je istinu. Nije htjela pažnju, htjela je dušu.

Domovina kao osjećaj, ne samo teritorij

Domovina mnogima u dijaspori nije geografski prostor, nego vrijednosna okosnica identiteta. Ona je obitelj, uspomena, vjera, borba, slavlje. To što su fizički daleko ne znači da su duhovno iščupani. No istodobno, među onima koji žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ili u široj regiji, često se razvija cinizam prema vlastitom identitetu. Zastava je „klišej”, domovina je „sramota”, a vjera „nazadnost”. To nije samo kulturološki problem – to je gubitak osjećaja svetoga. Zato Diva Grabovčeva nije samo spomenik prošlosti nego mogućnost budućnosti. U njoj se sjedinjuje ono što se danas tako rijetko spaja: ljepota i karakter, sloboda i poslušnost Bogu, mladost i vjernost. U njoj ne nalazimo apstraktnu vrijednost, nego utjelovljenu istinu. U vremenu kad nas se uči da je „biti svoj” jednako što i „biti izvan svih odnosa”, Diva pokazuje da je sloboda najviše svoja kad je za nekoga. Njezina sloboda nije otpor radi otpora – nego izbor vjernosti radi Ljubavi.

Danas možda više nego ikad ne trebamo više vrijednosti nego više lica koja te vrijednosti žive. Diva Grabovčeva nije bila influencer, nije imala platforme, nije imala poruke ispod slike. Imala je tišinu, vjeru i vlastiti izbor. Zato je postala lice svetosti i znak prepoznavanja za one koji još uvijek vjeruju da su obitelj, čistoća, domovina, žrtva i ljubav riječi koje znače više od etiketa.

Raskrižje naroda i trenutka: Thompson kao figura otpora

Kada se danas govori o skorom koncertu Marka Perkovića Thompsona, najčešće se koristi riječ spektakl kao da se radi o masovnoj zabavi, o pukom glazbenom fenomenu, o okupljanju s minimalnom političkom ili duhovnom dimenzijom. No kada se 500 000 ljudi okupi spontano, gotovo tiho, iz raznih dijelova svijeta, to više nije koncert. To je krik. Krik naroda koji više ne zna gdje da stane, kome da vjeruje, ali zna što mu srce traži. Traži pjesmu koja ne nudi bijeg, nego identitet. Ne zabavu, nego sjećanje i nadu.

Thompson, koliko god osporavan bio, u ovom trenutku postaje figura Zrinskih i Frankopana našega vremena ne zato što se bori mačem, nego zato što ga sustav pokušava najprije izopćiti, zatim potisnuti, a kad ne uspije, onda ga privremeno trpi jer narod vidi nešto što elita ne vidi: iskrenost.

Vrijednosti koje se ne mogu ukinuti

Thompson je, u tom smislu, neugodna istina za društvo koje pokušava kontrolirati emocije, prošlost i vrijednosti naroda putem PR-a i kontrole narativa. On je podsjetnik da se narod ne može isprogramirati, i da, koliko god mediji pokušavali svesti sve na „kontroverzu”, ostaje jedna tiha većina koja i dalje osjeća kako su: vjera, domovina, čistoća jezika i duha, obitelj – vrijednosti koje nije moguće ukloniti dekretom.

Diva Grabovčeva šuti, a mijenja. Thompson pjeva, a šutnja institucija oko njega para uši. Oboje su, svatko na svoj način, simboli iz istoga duhovnog sloja – onoga koji ne može podnijeti ropstvo duha, ni tiho pristajanje na zaborav.

Zaborav kao nova ideologija

U vremenu u kojem se vrijednosti ne ukidaju direktno, nego ih se jednostavno gura u zaborav, prijetnja identitetu ne dolazi više izvana, nego iznutra. Nema više formalnoga progona vjere, ali ima prešutnoga prezira prema njoj. Nema zabrane domoljublja, ali ima ruganja nad svakim oblikom ozbiljnoga domovinskog osjećaja. Nema zabrane Thompsonu, ali ima tišine koja ga želi utopiti u zaborav.

Kao što su nekada Zrinski i Frankopan bili prvo potrebni, a zatim osuđeni, tako i danas likovi koji zrače stvarnom vrijednošću i povezuju narod postaju opasni jer bude ono što je u narodu najautentičnije – dušu.

Diva kao korektiv: Ljubav i smrt kao izbor

Na kraju, vraćamo se Divi. Ona nije bila masovna pojava. Nije imala okupljanja, nije imala društvene mreže ni tumače. Imala je samo izbor i taj izbor odzvanja do danas. Diva je izabrala smrt da bi ostala vjerna ljubavi. A ljubav, kad je prava, uvijek je usmjerena prema nečemu većem: Bogu, istini, domu, obitelji.

I tu se ponovno stvara duhovni luk: između Dive i onih 500 000 ljudi koji nisu došli na koncert zbog zvučnika i svjetla, nego zbog osjećaja da više ne znaju kamo s vlastitom čežnjom. U tom narodu još postoji ono što je u Divi prepoznato kao nepomućena sloboda. I možda je baš zato i Diva prešućena, a Thompson podcijenjen jer oboje podsjećaju da vrijednosti još žive. Da još nije sve izgubljeno.

Vrijeme svjedoka

Diva Grabovčeva i Marko Perković Thompson nikada se neće susresti. Ali susrest će se njihovi svjedoci. Jer vrijednosti traže lica. A u vremenu kad mnogi traže vođe, Bog često šalje svjedoke. I dok god narod ima snage doći do Kedžare – ili na koncert, ne zbog zvuka nego zbog istine – još nismo izgubili dušu. Vrijednosti su još tu. Samo čekaju da ih se ne sramimo.

Prigodničarska teologija i zaborav istine

U vremenu kad se sve mjeri po dojmu, ni Crkva nije ostala pošteđena napasti prigodničarstva – govora koji se prilagođava trenutku, pastirske retorike koja najprije aplaudira, a potom šuti. U eri kraja jednoga pontifikata i početka drugoga, među svećenicima, biskupima, pa i kardinalima, nastala je tiha rotacija jezika: termini koji su do jučer bili sveta svetinja – „periferije”, „miris ovaca”, „teologija jednostavnosti”, „poljska bolnica”, „sinodalnost” nestali su iz govora onih koji su ih revno ponavljali.

Gdje su nestali oni koji su, donedavno, neumorno tumačili svaku riječ pape Franje kao novu epohu Crkve? A sada, kad je pred nama pontifikat pape Lava, odjednom se stari govori gase, kao da nikada nisu ni izgovoreni. Kao da se čeka nova „linija”, novi signal, nova prigoda. Ali Crkva nije pozvana da bude ozvučenje trenutka, nego svjetionik vječnosti.

Diva: Svjetionik usred moralnih magli

Nasuprot svemu tome stoji Diva Grabovčeva – tihi lik jedne djevojke iz zaboravljene Rame, koja nije imala diplomatskih formula ni političkih taktika. Imala je samo jednu istinu, jedan izbor, jednu slobodu. Od početka do kraja bez skretanja, bez kalkulacija. Ona nije čekala da vidi kako će povijest okrenuti smjer. Nije čekala „novu prigodu” da iskaže svoju vjernost. Njezina lojalnost nije bila vezana uz trenutak nego uz istinu koja ne zastarijeva.

Zato je Diva korektiv. Jer pokazuje što se događa kad netko uistinu pristane uz ono što je Božje, pa makar ga to koštalo svega. Diva ne bi preživjela u strukturama gdje se vrijednosti izgovaraju da bi se zadržala pozicija. Njoj bi rekli da je „nepromišljena”, da „nema osjećaj za trenutak”, da je „nerazborita”. A ipak, upravo ona ostaje živa dok mnoge teologije današnjice traju kraće od vijeka jedne mode.

„Odlazi od mene, Sotono! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božje, nego što je ljudsko.” (Mt 16,23). To je možda i najteža osuda koju Isus izgovara i ne govori je nikome drugome nego Petru, stijeni Crkve. Onom koji je prvi, ali i prvi sklon zaboravu križa. Taj citat ne podsjeća samo na Petrovu slabost, nego i na opasnost koja vreba i danas: klerikalizam koji govori ono što je korisno, a ne ono što je istinito. U tom duhu, svaka prigodničarska teologija koliko god zvučala pastoralno uvijek vodi prema izdaji. Izdaji onoga što je Gospodin uistinu tražio: srce koje ne kalkulira.

Vrijednosti bez roka trajanja

Zato su likovi poput Dive Grabovčeve važniji nego ikada. Jer pokazuju što znači biti vjeran kad nije popularno. Pokazuju kako izgleda svetost kad se ne traži rezultat, nego istina. U svijetu punom čekanja „nove teme”, „nove poruke”, „novoga vođe”, Diva ostaje nepomična točka jasnoće. I to je možda najveći izazov Crkvi danas – ne reći ono što se očekuje, nego ono što je vječno. Biti lice evanđelja, a ne eho vlastite pozicije.

Objava Diva i Domovina: Ljepota slobode i raskorak vrijednosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slobodno vrijeme

Slobodno vrijeme nije samo vrijeme u kojem ne radimo i odmaramo se. Pojam slobodnoga vremena podrazumijeva kreativni moment u kojemu čovjek ostvaruje svoje talente. To je prostor u kojem biramo hoćemo li postati bolji ili gori. U klasičnom smislu, slobodno vrijeme je bilo vrijeme u kojem su ljudi kultivirali vlastiti karakter – bavili se umjetnošću, učenjem, obitelji ili nečim što im je donosilo dugoročnu vrijednost. Danas, međutim, imamo generacije ljudi koji svoje slobodno vrijeme provode beskrajno skrolajući po društvenim mrežama, zarobljeni u digitalnoj simulaciji života. Namjerno koristimo riječ simulacija jer ulazak u virtualnu stvarnost mnogim korisnicima označava ulazak u partikularni svijet u kojem će ponuditi svojim osjetilima novu dimenziju koja je izmišljena i u kojoj se ne nalazi. Pitamo se gdje je nestao čovjek koji je bio tu do jučer?

Ljudi više ne čitaju ozbiljne knjige. Ne razmišljaju sustavno. Ne koriste slobodno vrijeme za razvoj vještina koje bi ih mogle učiniti korisnijima za sebe i za druge. Umjesto toga, konzumiraju informacije koje im pružaju trenutačno zadovoljstvo, ali ih ne izgrađuju. To je problem. Sloboda nije samo odsutnost obveza; sloboda bez discipline i svrhe vodi u kaos. Siguran sam da bismo u ovom trenutku mogli usmjeriti temu i pokušati nalaziti odgovore o rizičnosti slobode i nedostatku ljudske kreativnosti, no za sada je važno spoznati kako se nalazimo u stvarnosti UI-ja i algoritamske vladavine iz koje nema povratka!?

Opasnost za tijelo i um

Uz prekomjernu konzumaciju digitalnoga sadržaja dolazi i fizička i mentalna cijena. Dugotrajno gledanje u ekrane dokazano utječe na našu sposobnost koncentracije i kognitivne funkcije. Svjedočimo porastu anksioznosti, nesanice i depresije kod mladih ljudi, koji su konstantno izloženi prekomjernim podražajima. Mozak nije evoluirao da obrađuje beskonačne tokove informacija koje dolaze s društvenih mreža i internetskih platformi.

Fizički, dugotrajno izlaganje ekranima negativno utječe na vid, držanje i opću tjelesnu vitalnost. Ljudi provode sate u neprirodnim položajima, smanjujući vrijeme koje bi inače mogli iskoristiti za tjelesnu aktivnost ili boravak u prirodi. Postajemo pasivni promatrači, umjesto aktivnih sudionika vlastitih života. Do jučer ekran je značio: posao, inteligenciju i kreativnost, već danas se promijenila paradigma. Ekran predstavlja neprirodan ambijent bez kojega ne možemo, a kojemu se želimo oduprijeti svim silama. Papa Franjo u govoru članovima Papinske akademije znanosti 2024. kaže: „Primjena umjetne inteligencije može imati i ozbiljne negativne implikacije za opću populaciju, posebno djecu i ranjivije odrasle osobe te je potrebno prepoznati i spriječiti rizike manipulativne primjene umjetne inteligencije za oblikovanje javnog mnijenja, utjecanja na izbor potrošača i uplitanja u izborne procese.” Implicirajući pri tom na neotuđivo i neizostavno pravo svakoga čovjeka da svoje dostojanstvo promatra Božjim očima. Jesmo li pod izazovom progresa upali u zamku neoropstva algoritma i digitalnoga?

Tema o kojoj je papa Franjo promišljao u sklopu sastanka Svjetskoga gospodarskog foruma „Suradnja za inteligentno dobaˮ u Davosu usmjerena je prema odgovornosti u korištenju UI-a. Papa Franjo u poruci sudionicima Svjetskoga gospodarskog foruma u Davosu ističe da „kao i kod svih drugih ljudskih aktivnosti i tehnološkog razvoja, umjetna inteligencija mora biti podređena ljudskoj osobi i postati dio nastojanja da se postigne ‘veću pravdu, veće bratstvo i humaniji društveni poredak odnosaʼˮ.

Tko je odgovoran za odluke algoritma?

Jedan od najvećih problema s UI-jem nije njegova moć, već naša nesposobnost da preuzmemo odgovornost za način na koji ga koristimo. Lako je prebaciti odgovornost na algoritme. „UI je to odlučio”, reći će ljudi. No, to nije istina. Nema UI-ja bez ljudske ruke koja ga je stvorila i programirala.

Kad algoritmi odlučuju tko dobiva posao, tko dobiva kredit ili tko je kriv u pravnom slučaju, postavlja se pitanje: tko preuzima odgovornost za te odluke? Ako se sakrijemo iza tehnologije, uklanjamo ljudsku moralnu odgovornost i pretvaramo se da su odluke neutralne. Ali one nisu neutralne. One su rezultat određenih vrijednosti koje su ugrađene u sustav od strane njegovih tvoraca.

Kako ostati čovjek?

Ako želimo da tehnologija služi čovječanstvu, a ne da ga zamijeni, moramo donijeti nekoliko ključnih odluka:

1. Postaviti granice u korištenju ekrana i UI-ja – Moramo svjesno upravljati svojim vremenom kako nas digitalni svijet ne bi preuzeo.

2. Koristiti tehnologiju za jačanje ljudskih sposobnosti, a ne za njihovu eliminaciju – UI treba pomagati ljudima, ne ih zamjenjivati.

3. Njegovati osobnu odgovornost i discipline – Umjesto da postanemo pasivni konzumenti digitalnoga sadržaja, moramo učiti, čitati, trenirati tijelo i um, graditi karakter.

4. Očuvati kreativnost i autentičnost – Ljudi nisu strojevi. Naša snaga nije u tome da budemo produktivni, nego da budemo sposobni stvarati značenje.

Tehnologija nas ne može spasiti

Ideja o prebacivanju čovjekova identiteta, svijesti i osobne povijesti učitavanjem u ʻoblakʼ ili čip, čini se više kao pokušaj bijega od čovječnosti nego njezina nadgradnja. Restrukturiranjem čovjekova duha i svijesti, ovladavanjem sposobnostima mozga i kognitivnih funkcija, transhumanistička kreacija želi ponuditi spasonosnu spoznaju nekoga oblika besmrtnosti. Pritom dualistički odbacuje i zatvara oči pred neuništivom istinom o čovjeku koji je jedinstvo duha i tijela, te nema besmrtnosti tijelu bez duše, jednako kao ni duši bez tijela. Čini se kako čovjek nema izbora u pitanju ostati čovjek ili ne, nadogradnja bi značila i dehumanizaciju. Iako se Crkva sve više otvara suvremenom govoru i dijalogu o ovim temama postoji i stanovita opasnost da si Crkva prigovori kako nije kompetentan sugovornik i da ostane po strani. Nezamjenjiva uloga je upravo Crkve, sudjelovati u planetarnoj raspravi i pomoći čovjeku da ostane čovjek!

Objava Crkva: sugovornik ili promatrač u svijetu umjetne inteligencije i digitalnoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Novi svijet, stari izazovi

Primjer iz hrvatskoga društvenog i crkvenog konteksta to potvrđuje. Dolaskom pape Franje došlo je do osjetnoga povlačenja dijela vjerničkoga naroda prema papinskoj službi, upravo zbog njegova opreznoga pristupa kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca. Mnogi su to doživjeli kao izdaju povijesti, pa čak i naroda. Time se otvorilo duboko pitanje: prihvaćamo li autoritet samo kad potvrđuje ono što mi već vjerujemo? Ili je pravo pitanje – je li autoritet još moguć u vremenu kad svi sve komentiraju, ali malo tko sluša?

Središnje mjesto toga izazova jest papinska služba. Papinstvo, koje nije tek institucija, već karizma i služenje, nalazi se u situaciji u kojoj se mora preispitati, ali ne kako bi se razvodnilo, već kako bi se obnovilo. U tom kontekstu, lik Prevosta pape Lava XIV., koji trenutno sjedi na Petrovskoj stolici, otvara prostor za dijalog između tradicije i nužnosti transformacije.

Autoritet u postmodernom dobu: eho ili oslonac?

Postmoderna, kako ju definiraju autori poput Jeana-Françoisa Lyotarda i Zygmunta Baumana, karakterizirana je nepovjerenjem prema „velikim narativima” i tradicionalnim strukturama moći. Autoritet se više ne prihvaća a priori, već mora biti neprestano opravdavan, preispitivan, i što je možda najzahtjevnije — prihvaćen u pluralnom prostoru značenja.

U tom kontekstu, pojam autoriteta više nije statičan. Nije dovoljan status ni titula; autoritet danas mora biti zaslužen dijalogom, transparentnošću i dosljednošću. Riječ više ne dolazi odozgo, s trona, nego mora pronaći put među mrežama – doslovno i simbolično. Papinska riječ mora proći kroz filtere Instagrama, Titktoka, foruma i podkasta, kako bi se uopće čula, a potom i razumjela.

No postavlja se pitanje: ako autoritet vrijedi samo onda kada potvrđuje već postojeće stavove zajednice, je li onda to uopće autoritet – ili samo odjek kolektivne volje? Ako u hrvatskom slučaju papinska služba gubi povjerenje jer ne slijedi određenu nacionalnu logiku, gdje se onda nalazi granica između evanđeoskoga vodstva i populističke usmjerenosti? S druge strane smiju li vjernici jasno i glasno biti opozitni i ne slagati se s Papom?

Teologija autoriteta: od moći do služenja

Autoritet u Crkvi nije diktat, već služenje. Grčka riječ exousia, kojom Novi zavjet opisuje Isusov autoritet, ne upućuje na dominaciju, već na ovlaštenje dano odozgo, i potvrđeno odozdo. To je snaga koja proizlazi iz istine i ljubavi, a ne iz sile ili pravne pozicije.

Papa, kao nasljednik apostola Petra, nosi autoritet koji nije samoproglašen, nego predan i primljen. On je „sluga slugu Božjih” (servus servorum Dei), i upravo u tom paradoksu u snazi koja je skrivena u slabosti, u autoritetu koji se rađa iz križa leži snaga papinske službe.

U dokumentu Lumen Gentium, Drugi vatikanski koncil jasno ističe da hijerarhijska struktura Crkve nije piramida moći, već mreža služenja, u kojoj papa ima posebnu, ali ne i apsolutnu ulogu. On nije zamjena za Krista, već njegov svjedok i uprisutnitelj, u vremenu i prostoru.

Digitalno doba: dekonstrukcija i nova mogućnost

Digitalna kultura radikalno je promijenila načine komunikacije, i time stavila tradicionalne oblike autoriteta pred novu vrstu ogledala. U toj novoj digitalnoj agori, svi mogu govoriti, ali rijetki se slušaju. Autoritet više nije zadan – on se „osvaja”, gradi, i vrlo lako gubi.

Petrovska stolica u tom kontekstu nije više samo simbol kontinuiteta, nego i prostor koji mora naučiti govoriti u novim kodovima. Sjetimo se samo komunikacijske strategije pape Franje: jednostavnost jezika, prisutnost na društvenim mrežama, sposobnost da se obrati i vjernicima i onima koji se smatraju nevjernima.

U tom smislu, digitalno doba nije samo prijetnja autoritetu ono je i prilika. Autoritet koji komunicira jasno, iskreno, suosjećajno, može danas dosegnuti više ljudi nego ikada u povijesti. No, samo ako nauči govoriti novim jezikom, a da ne izda sadržaj evanđelja.

Lav XIV. i mogućnost transformacije papinstva

Lav XIV., koji trenutno predsjeda Petrovskoj stolici, svojim pastoralnim stilom i komunikacijskom prisutnošću predstavlja mogućnost jedne evolucije u razumijevanju papinske službe. Njegov dolazak iz redovničke zajednice, naglašena bliskost s mladima, te sklonost dijalogu, čine ga likom koji ne pokušava impozicijom autoriteta, već svjedočanstvom i dostupnošću.

Ovdje se ne radi o rušenju tradicije, već o njezinu kreativnom razvoju. Autoritet se u njegovu slučaju ne gradi distancom, već blizinom. Njegova služba nije prvenstveno deklaracija, nego prisutnost gotovo „sakramentalna” u smislu vidljivoga znaka nevidljive milosti. Petrovska stolica tako postaje mjesto susreta, a ne kontrole.

Petrovska stolica: točka komunikacije tijekom vjekova

Od vremena svetoga Petra pa do danas, Petrovska stolica bila je simbol jedinstva, čuvar vjere i kompas u burnim vodama povijesti. U svim epohama od progona, preko srednjovjekovne moći, renesansnih raskoši. Papa današnjice morat će činiti hrabar korak naprijed, bez oklijevanja i želje za restauracijom povijesti. Njegova pastirska služba morat će biti obojena mučeništvom i jakim primjerom jer tek tada će se prihvatiti kao autentična i ona koja privlači.

Objava Autoritet i papinska služba: Petrovska stolica u “digitalnom dobu” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Umjetnost kao izraz ljudskoga duha

Da bismo razumjeli ovaj trenutak, moramo se vratiti na temelje umjetnosti kao ljudske djelatnosti. Antropološki gledano, umjetnost je započela kao sredstvo razumijevanja i interpretacije svijeta – pećinske slike u Lascauxu i Altamiri nisu bile samo dekoracija već pokušaj hvatanja suštine života, organiziranja kaotične stvarnosti simbolima. Kasnije civilizacije izgradile su ogromne spomenike, katedrale, književne epopeje, uvijek u potrazi za nečim što nadilazi pojedinca i daje strukturu ljudskoj egzistenciji. Ova potreba za transcendentnim izražena je u svakom velikom umjetničkom djelu, od grčkih tragedija do renesansnih remek-djela. No, dolaskom modernizma i postmodernizma, umjetnost se počela pomicati s narativa istine i smisla prema relativizmu i subjektivnosti, što je izazvalo i duboku krizu percepcije onoga što umjetnost jest.

Jedan od ključnih problema suvremene umjetnosti jest gubitak hijerarhije vrijednosti. Tijekom povijesti, postojala je implicitna, a često i eksplicitna hijerarhija umjetničkih djela – neka su bila prepoznata kao velika jer su uspijevala dublje zahvatiti istine ljudske egzistencije. Danas, pod utjecajem postmodernizma i kulturnoga relativizma, svaka ideja, svaki izraz i svaki čin mogu se nazvati umjetnošću, što dovodi do erozije same ideje kvalitete.

Umjetnost koja to i nije

Kada je Marcel Duchamp postavio pisoar u galeriju i nazvao ga „Fontana”, to je bio provokativan čin koji je imao svrhu i izazvao veliku pozornost javnosti. Ali što ako se svaki objekt proglasi umjetnošću, onda umjetnost prestaje biti sredstvo razlikovanja i postaje kaotično polje bez ikakve strukture i značenja. Pitamo se s pravom koji su kriteriji za određivanje je li nešto umjetnički vrijedno ili nije i tko je taj autoritet koji to može odrediti?

Još dublji problem leži u političkoj instrumentalizaciji umjetnosti. U prošlim vremenima umjetnost je često služila ideološkim narativima od religijskih slika srednjega vijeka do socijalističkoga realizma u Sovjetskom Savezu. No, unatoč tome, umjetnost je uvijek sadržavala nešto univerzalno, što je moglo nadilaziti propagandu. Danas se sve više umjetnosti reducira na političku poruku, često bez dublje estetske ili duhovne vrijednosti. Kada se umjetnost koristi samo kao alat za signaliziranje ideoloških stavova, gubi svoju sposobnost istraživanja višeslojnih istina ljudske prirode.

Ovdje dolazimo do ključnoga pitanja: može li umjetnost danas ponovno pronaći svoju svrhu? Da bi umjetnost ostala relevantna, mora se vratiti svojoj izvornoj funkciji – istraživanju istine. To ne znači povratak rigidnim pravilima prošlih stilova, već povratak konceptu istine kao takve. Velika umjetnost nije nužno ona koja je vizualno najprivlačnija ili tehnički najsofisticiranija, već ona koja uspijeva artikulirati dublje slojeve ljudskoga iskustva. Ako suvremena umjetnost želi preživjeti, mora pronaći način da balansira između kaosa kreativnosti i reda strukture – jer umjetnost koja se sastoji samo od kaosa ne znači ništa, dok umjetnost koja je isključivo rigidna postaje sterilna.

Čovjek voli priče – one su nužne za ljudski duh

Jedan od ključnih aspekata ovoga balansa može se pronaći u povratku Istini kao objektu koji promatramo. Istinom dolazimo do narativa koji je nužan čovjeku današnjice. Ljudi razumiju svijet kroz priče – mitovi, bajke, epovi, religijski tekstovi – sve su to primjeri narativne strukture koja nam pomaže razumjeti kompleksnost stvarnosti. Veliki književnici, od Dostojevskoga do Solženjicina, koristili su narativ kako bi istražili moralne dileme, društvene sukobe i ljudsku slabost. Danas postoji tendencija odvajanja umjetnosti od narativa, no bez njega ostajemo s fragmentiranim izražajima koji nemaju dublju povezanost s ljudskim iskustvom.

S druge strane, tehnologija otvara nove horizonte umjetničkoga izraza. Digitalna umjetnost, videoigre, virtualna stvarnost – sve su to novi mediji koji imaju potencijal nositi narative i simbole koji su nekada bili rezervirani za tradicionalne forme umjetnosti. No, upravo tu leži i opasnost: ako tehnologija postane sama sebi svrhom, ako se umjetnost reducira samo na tehničke inovacije bez dubljega sadržaja, tada ona gubi svoju funkciju. Već sada vidimo kako mnogi filmski i književni proizvodi nastaju kao algoritamski izrađeni proizvodi, prilagođeni tržištu, lišeni istinske autentičnosti.

Važno je razumjeti da umjetnost nije samo refleksija kulture već je ona je i njezin aktivni oblikovatelj. Ako kultura izgubi umjetnost koja odražava ljudske dileme, istinu i ljepotu, izgubit će i vezu sa samim sobom. Stoga, umjetnici danas imaju odgovornost ne samo eksperimentirati formom već i pronaći sadržaj koji ima univerzalnu vrijednost.

Crkva koja (ne) potiče umjetnost

Zanimljiv je odnos Crkve i umjetnosti tijekom povijesti do danas. Iako crkve čuvaju brojna umjetnička djela i tijekom povijesti su bile naručiteljice i mecene umjetnika, pitamo se kakvo je stanje danas. Je li Crkva pokroviteljica umjetnosti i koliko ulaže truda i novca da oplemeni pojedini prostor i obogati ga umjetničkim djelom? Teško je napraviti cjelovitu analizu, ali se može površnim pregledom vidjeti kako postoje pozitivni primjeri koji se trude i koji potiču. Ono što zasigurno nedostaje je odgoj za lijepo. Teološka učilišta premalo vremena posvećuju odgoju za lijepu umjetnost i kulturu općenito. Frontalni pristup izučavanja teoloških materija, dogmatskih i pravnih paragrafa ostavlja dojam statičnosti teologije koja ne propušta svjetlo duha u suvremeni svijet. Stječe se dojam kako je teologija repetitivna znanost koju određuje forma. Baš naprotiv, kada bi se više vremena posvetilo kulturi duha, umjetnosti, evangelizacija i katehizacija bi dobili novu boju i život.

Objava Umjetnost pred novim izazovima u suvremenom društvu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Govor o principima zahtijevao bi cijeli teološki traktat, ali egzistencijalno se smijemo pitati koji su to temelji vjere ili koje su to činjenice od kojih ne smijemo odstupiti. Također, postoje li principi koji ne podliježu arbitriranju suvremenih tendencija i pokušaja redefiniranja i unutar Crkve?

Koja su očekivanja društva od Crkve?

Skenirajući društvo u kojem se suvremeni svijet nalazi, uzimajući u obzir globalne društvene tendencije, ali i ambijent nacionalnih društava poput hrvatskoga, jasno uviđamo posljedice koje su sve očitije. Promjena kulturološke paradigme, odmak od tradicionalnih vrijednosti, kriza očinstva i majčinstva, redefinicija obitelji, samo su neke evidentne promjene koje zamjećujemo kao aktualne pojave u društvu koje više nisu na razini statističke pogreške, već preuzimaju značajnije udjele. Mogli bismo pomisliti kako je društvo zasićeno zastarjelih antropoloških koncepata obitelji, očinstva, religije itd., i da traži i nalazi nove oblike životnih zajednica i definicija. S pravom se možemo pitati je li ovo kraj jedne epohe i početak neke druge transhumane nekršćanske?

 S pravom si možemo postaviti pitanje i o razlozima i uzrocima koji su doveli da na globalnom svjetskom planu promatramo promicanje i uzdizanje čina i pojava koje su o samih početaka zapadne civilizacije smatrani objektivnim moralnim zlom, grijehom i neredom, a sada se promoviraju kao vrline. Karakteristike kulture smrti, strukture grijeha koje joj omogućuju postojanje i širenje utjecaja, diktatura relativizma koji je nametnula postmoderna filozofija, sve do vanjskih ugroza i unutarnjih prijetnji otkrivaju potrebu težnje za jasnim i sigurnim principima koji će nam pomoći jasno i nedvosmisleno sagledati stvarnost u kojoj se nalazimo. Ideja o fluidnom svijetu bez principa ostavlja nam osjećaj nesigurnosti i čini nam se bez logike.

Koji su to principi od kojih se ne odustaje i o kojima se ne arbitrira?

Primarni i temeljni princip o kojemu nema pregovora je ishodišno pravo na život, koje se i u građanskom pravu smatra prvorangiranim ljudskim pravom iz kojega proizlaze sva ostala prava čovjeka. Kao da je nastupila nekakva pomutnja uma i jezika koja ne dozvoljava kršćaninu današnjice da jasno artikulira apel za zaštitu života. Crkva u dokumentima jasno progovara i definira značenje života te njegovo apsolutno dostojanstvo i nepovredivost. Pitamo se gdje je prepreka za jasniji i životniji govor pastira u korist obrane života. Možda je odgovor u terminu „salonska teologija” kojim su neki znali opisivati beživotnu teologiju koja ne nalazi utemeljenje u stvarnome životu. Ali još dodatno zbunjuje činjenica koja pokazuje da teologija današnjice ima tendenciju izlaska do krajnjih granica i periferija, a ne donosi ili se bar ne zalaže snažno za prvo pitanje ili princip, onaj temeljni, Život. Odgovor se više ne krije u pukom deklarativnom očitovanju jesmo li ili nismo za život od začeća, pobačaj ili kontracepciju. Areopag rasprave se premjestio u središte identiteta i postavlja nam pitanje hoćemo li kršćansku kulturu identificirati kao likvidnu tvorevinu nejasnih principa ili ćemo se jasno odrediti i hrabro reći ovo želimo a ovo ne. Ima li Crkva snage jasno reći NE, a da pritom ne podlegne kompleksu da nije inkluzivna? Može li Crkva preko svojih institucija učiniti korak dalje i preuzeti brigu za majke koje žele pobaciti radi materijalnih razloga i tu im omogućiti permanentnu pomoć u novcu i savjetovanju te preuzeti brigu za majku koja se osjeća odbačena. Ili sve ostaje na sirovoj moralnoj obligaciji NE!?

Drugi je princip Očuvanje obitelji kao jezgre i prvoga prirodnoga okruženja pojedinca te kao takva obitelj mora imati status koji joj je sam Stvoritelj upisao. Nastavno na fluidnost definicija i mogućnosti promjene istih, obitelj i njezino značenje postaje individualiziran koncept. Mogućnost prevrednovanja određenih pojmova i kreiranje novih stvarnosti ostavlja posljedicu i na koncept obitelji. Definicija obitelji pruža mogućnost maštovitoga slaganja uloga i rodnih identiteta kao i promjenu istih. Izazov ide u smjeru jasnoga odgovora u vidu posvajanja djece. Naime ako sama definicija obitelji ili „situiranoga” zakonskog para bude zakonski minimum za ostvarivanje prava za posvajanje, otvara se velika mogućnost potpune redefinicije obitelji i djetinjstva kao zaštićenoga statusa na koji svako dijete ima pravo. Državna zakonodavstva teško pristupaju promjenama i analizama koje bi u potpunosti sagledale potrebe i zahtjeve te donijele jasnu regulativu. Prisjetimo se samo Rješenja Ustavnoga suda koji je obvezao Hrvatski sabor prije nekoliko godina da donese novi zakon o regulaciji pobačaja i naložio mu zakonski rok, a da se do dandanas po tom pitanju nije ništa učinilo.

Veliki dio spomenutih kršćanskih načela i principa o kojima se ne pregovara katoličkim su vjernicima prilično poznati, no njihova primjena u redovitom vjerskom životu i obrana u društvenom kontekstu redovito izostaje.

Politika i političari loši, a građani dobri i pošteni?

Često ponavljana mantra kako su krivi oni koji su na vlasti i kako su oni temelj svake nesreće naroda koji predstavljaju. Zaboravljamo činjenicu da su predstavnici izabrani i da im je netko dao legitimitet predstavnika. Nemotiviranost za sudjelovanje u javnom životu vidljiva je neizlaskom na izbore i odustajanjem od minimuma suradnje u javnom dobru. Promatrajući pritom uzorke, analizirajući djelovanje pojedinaca i zajednice, lako je uočljivo svetopisamsko načelo kako imamo vlast kakvu smo zaslužili te kako nije održiva teza kako su građani pošteni, radišni i moralni, a njihovi političari i vođe korumpirani. Društveno stanje naše zemlje posljedica je ponašanja svakoga pojedinog katolika ili člana istoga društva.

Principi o kojima se ne pregovara nisu set proizvoljno određenih načela koja se kršćanin obvezao držati ni sam ne shvaćajući zašto. Oni su, naprotiv, temelj kršćanskoga djelovanja koja čovjek nije izmislio, nego su mu objavljena, jednako kao što čovjek nije sam kreirao moralni red, nego ga je stvorenoga zatekao. Ako bi Crkva bila nedosljedna ili samo nejasna oko principa o kojima se ne raspravlja, dovela bi u pitanje jasnoću nauka i izložila bi opasnosti one koji su joj dali povjerenje. Dopuštanjem kršenja principa o kojima se ne pregovara, uništava se samo dostojanstvo ljudske osobe, urušava cijelo društvo, njegov moralni red i njegova budućnost. Dio je to stvarnosti kojoj smo očevidci, pred čijim su očima socijalna pitanja postala antropološka.

Jasnoća nauka i ljekovitost evanđelja

Svijet i Crkva dva su komplementarna pojma koji nipošto ne smiju postati antipodi govora o Božjoj prisutnosti ili odsutnosti. Prožetost i potrebnost egzistencije jasna je na svakom koraku. Ne postoje „otoci” kršćana ili izolirane skupine koje bi živjele autentično evanđelje nasuprot svima ostalima kojima svijet priječi život po evanđelju. Isus je sišao na ulice grada i u prašinu svakodnevnice. Njegova stopala su bila uprljana blatom s ulica njegova grada i on je nazočio suzama i smijehu svojih sugrađana. Je li Isus bio prilagodljiv? Možda je to najteže i najvažnije pitanje za Crkvu današnjice. Odgovor se možda krije u pogledu na ljubav i milosrđe koju je pokazivao prema grešnicima i odbačenima. Izvor milosrđa nije ništa moglo zasjeniti, ali ni obvezu Zakona nije dao poništiti, već je On bio princip prilagodbe a ne svijet, okolina, zahtjevi ili pomodarstvo. Crkva između tradicije i prilagodbe ponekad ulaže silnu energiju da auto-sugestivno tradiciju prikaže kao nešto negativno i kao razlog trajnoga otklona od okvira. Prilagodba pritom postaje model implementacije evanđelja ili možda određeni „transeklezijalizam” u kojem Crkva želi nadrasti samu sebe i biti prilagodljiva kako navještajem tako i naukom. Ima li Crkva na to pravo, ili je ipak On jedini mjerodavan dijeliti milosrđe iznad mjere Zakona?

Objava Postoje li još uvijek nepromjenjivi principi? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dijalog koji se nameće ili nametnuti dijalog?

Dvije perspektive dijaloga: onaj koji se nameće i nametnuti daje nam osjetiti dinamiku i brutalnost te temeljne evanđeoske obveze. Dijalog koji se nameće proizlazi iz evanđeoskoga zahtjeva upućenoga svima i postaje imperativ u svakodnevnom životu i ophođenju jednih prema drugima. Koji je njegov korijen i gdje se on nalazi? Mogli bismo mu tražiti mnoštvo biblijskih analogija i poveznica, ali zasigurno jedna od dominantnijih se može pronaći u starozavjetnom „intimnom” trenutku između Mojsija i gorućega grma kada se Bog objavljuje čovjeku u Knjizi Izlaska 3. poglavlje 1. – 6. redak:

Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. ² Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. ³ „Hajde da priđem”, reče Mojsije, „i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.” ⁴ Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: „Mojsije! Mojsije!”„Evo me!” – javi se. ⁵ „Ne prilazi ovamo!” – reče. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. ⁶ Ja sam”, nastavi, „Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati.

Što je to toliko važno u ovom događaju da ga se spominjemo i danas? Mogli bismo kratko i jasno zaključiti; dijalog! Bog ponovno s čovjekom započinje dijalog koji je prekinut prvim grijehom praotaca. Iako je Božja inicijativa uvijek u povijesti spasenja bila prisutna, ovo postaje egzemplarni trenutak u kojemu se obnavlja inicijativa i to s Božje strane upućena prema Mojsiju, a preko njega i svakom čovjeku osobno.

Nametnuti dijalog je onaj koji nas suprotstavlja drugom koji ima drukčije stavove od mojih. To je svojevrsni rizik kojemu izlažemo svoje stavove i način na koji ih iznosimo prema drugima. Suvremena kultura traži svojevrsni iskorak iz vlastitoga i sigurnoga okrilja koje smo osigurali u zajedništvu s istomišljenicima i otiskivanje na područja dijaloga s drugim i drukčijim. Znači li to odricanje od vlastitoga nasljeđa i ostavljanje vlastitih stavova ili je to put u proživljavanje vlastite teorije i življenje vlastitoga uvjerenja i njegovo oprimjeravanje u svakodnevnici života?

Mora li čovjek biti podložan Božjem zakonu?

Apostol Petar uvodi nas u dubinu nutarnjega previranja svakoga čovjeka i možda najbolje odgovora na tu nutarnju ljudsku dvojbu. Naime, čovjek kao trajni tražitelj smisla u opasnosti je da odluta na stranputice i traži jeftina i brza rješenja koja mu se nude na svakom koraku i u raznim prilikama. Petar zaključuje: „Gospodine kome da idemo, ti imaš riječi života vječnoga.” (Iv 6,69). Taj svetopisamski uzdah iz usta Petra nerijetko tako lako izgovaramo i prelazimo preko njega. Petrov „kome da idemo” odiše nesigurnošću, a nipošto jasnoćom. To nijekanje mogućnosti ili cilja odlaska ostavlja dojam nemoći u liku čovjeka koji kao da želi reći: Ovo je otišlo predaleko i nema mi više povlačenja natrag. Isusova prisutnost u Petru izaziva shvaćanje da je On upravo onaj koji ima Riječ Života vječnoga. Ni manje ni više On je taj u kome se krije odgovor. Podložnost Zakonu za židova, Petra, znači ostati na pravom putu i biti u Božjoj prisutnosti. Mora li nama svaki put srce čeznuti za Bogom i njegovim zakonom i jesam li ja odmah ateist ako ne želim imati „posla” s Bogom? Može li se čovjek današnjice umoriti od i s Bogom i ne htjeti više dijalogizirati i biti pod njegovim zakonom?

Ako se malo bolje osvrnemo oko sebe, možda ćemo baš ugledati takve ljude koji imaju religioznu praksu i tradiciju, ali koji ne žele u dijalog s Bogom. Groze se ideje da putuju i razgovaraju s Bogom. Pomisao na Boga ih umara i deprimira, a poticaj na molitvu blokira i ljuti. Njihovo znanje o Bogu nije zanemarivo, kao možda i njihov moralni pogled na svijet i čovjeka. Duboko su impregnirani kršćanskom etikom i ethosom koji daje osjetiti da su njihovi korijeni kršćanski. Zašto ne žele Boga i intenzivni život kršćanske zajednice. Tko je kriv za to stanje ili krivca ne smijemo tražiti? Jesu li ti ljudi sami krivi ili su ono samo, po zakonu brojeva, postotak koji se odmetnuo i ne treba Boga? Ili ipak postoje razlozi koji neprestano vode do toga da se u prvi plan stavlja struktura a ne Duh? Ili se promiče trijumfalno kršćanstvo koje dominira ispred intime dijaloga Boga i Mojsija u siromaštvu pustinje koja je upućivala samo na dijalog? Nedostaje li nam istinskoga dijaloga unutar Crkve?

Sinodalni put kao pokušaj dijaloga?

Povjerenje u Božju prisutnost i istinitost njegova nauka predstavlja izvor i temelj hrabrosti Crkve u naviještanju. Teško je graditi nešto ako nismo sigurni u temeljne postavke i polazišta iz kojih krećemo. Sinodalni put i njegove smjernice naišle su na polarizirane stavove. Zapadne zemlje Europe glasno su podržavale pojedine ideje sinodalnih procesa koje su se artikulirale oko provedbe nekolicine već spomenutih promjena koje se periodično predstavljaju u Crkvi pod modelom izlaska iz zastarjelosti. Ideje o ređenju žena, istospolnim katoličkim brakovima, hijerarhijskom promjenom upravljanja u Crkvi i decentralizacijom vlasti s biskupa na vijeća, zajednička participacija unutar kršćanskih crkava u sakramentima unatoč dogmatskoj neusklađenosti itd., samo su neki prijedlozi koji su se glasno artikulirali za vrijeme intenzivne rasprave o sinodalnosti. Naglašavani dijalog i spremnost na slušanje unutar Crkve i Crkve prema vani ključan je element u razbijanju predrasuda prema prijedlozima koji su izneseni. Vraćajući se na početak ovoga promišljanja, možemo sinodalni dijalog promotriti iz dva kuta: kao onaj koji se nameće (sam od sebe) ili kao onaj koji nam je netko nametnuo. Dijalog prepoznat kao onaj koji se nameće otkriva potrebu razgovora i utvrđivanja u argumentima tradicije i učiteljstva koja su nužna i potrebna uvijek iznova kao obrazloženje nade koja je u nama (Usp. 1Pt).

Dijalog koji nam je nametnut od neke treće strane isto je dijalog koji ima potrebu argumentiranja i odgovaranja na razloge nade koja je u nama. Ukoliko promatramo evanđeoskim očima, i jedan i drugi daju priliku da Ispovjedimo vjeru.

Vjerujući u dijalog ne smijemo zaboraviti da on sam po sebi nije cilj, već je samo jedno od sredstava na putu vjere. Ozbiljnost vremena potrebna je ozbiljnih sugovornika i jasnih navjestitelja, i možda ne onih s početka ovoga razmišljanja koji će „pojednostavniti” i svima moći sve objasniti. Nije kriterij da svi sve moraju shvatiti i prepoznati. Vrijeme u kojem bi se Crkva bojala ili dvojila oko Nauka označava u teološkom vidu vrijeme duboke krize. Crkva kojoj nije jasan smisao i sadržaj vlastitoga navještaja daje zbunjujuću poruku i zbunjuje one koji ne moraju sve shvaćati i imati vlastiti stav o svemu, to su upravo oni koji vjeruju autoritetima i polažu povjerenje u njihove ruke.

Možda bi Crkva današnjice trebala uroniti u Otajstvo i privoditi tom izvoru Spasenja, jer možda ponekad zaboravljamo, nismo vlasnici nego čuvari i djelitelji.

Objava Nadnaravno, naravno – dijalog kao imperativ! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.