Današnja misna čitanja daju nam najbolji odgovor na ta pitanja. U prvom čitanju _{(Mudr 12, 13. 16-19)} knjiga Mudrosti naglašava da je Bog svemoguć i da uvijek ima moć u svojoj ruci. Budući da ima punu moć, može kazniti svaki grijeh, ali može i sve poštedjeti. Stoga Božja dobrota ne koristi svoju moć samo za kažnjavanje zla, nego i za strpljenje i oproštenje. Bog nam svojim strpljenjem daje priliku da se obratimo od grijeha, kao i nadu u oproštenje. – Ovakav način Božjeg postupanja s njegovim narodom je spasenje za nas.

U drugom čitanju _{(Rim 8, 26-27)} sveti apostol Pavao nas uči da mi čak ni ne znamo moliti kako bismo trebali, nego Duh Sveti, koji prebiva u nama (po sakramentima krštenja i potvrde), moli za nas kako je to Bogu milo. – Doista, ako bismo molili da Bog ubije grešnike, prvo bi morao ubiti nas, jer je svaki od nas grešnik.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 24-43)} daje nam potpun i savršen odgovor na pitanje koje smo imali na početku. U ovom Evanđelju Isus nam donosi tri vrlo lijepe prispodobe o Kraljevstvu Božjem – jer je Isusov glavni interes i svrha bila objaviti našeg nebeskog Oca i njegovo Kraljevstvo. Prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju objasnio nam je sam Isus. Bog je vlasnik zemlje, koji je posijao dobro sjeme na svojoj zemlji. Međutim, đavao je također posijao loše sjeme, kukolj. Sluge su mislile da će dobro učiniti ako odmah iščupaju kukolj, ali domaćin se ne slaže s njima, jer bi svojim radom naštetili pšenici, dobrom sjemenu – dok je kukolj ionako u njegovim rukama: u vrijeme žetve bit će sakupljen i spaljen, a da ne našteti pšenici.

Dakle, Bog, štedeći zle, zapravo štedi dobre, jer bi čak i mnogi dobri ljudi bili kažnjeni, kad bi svaki grijeh bio odmah kažnjen. Bog nam daje vremena da se pokajemo i obratimo, a ako se ne pokajemo i ne obratimo, Bog ima dovoljno vremena da nas kazni na kraju našeg života, ili na svršetku svijeta – spaljivanjem kukolja u paklenom ognju.

Druge dvije usporedbe su jednako važne: ona o gorušičinu zrnu i ona o kvascu. Obje govore o Kraljevstvu Božjem, koje je u početku maleno poput zrna gorušice. To može biti samo neka lijepa riječ, ljubazna gesta, prijateljski pozdrav, osmijeh, izraz sućuti i utjehe, iskrena želja, dobra ispovijed, mala žrtva, milostinja, pomoć siromašnima… Drugim riječima, nešto vrlo maleno, što će s vremenom – ako ga posadimo i njegujemo u dobrom duhu – u svoje vrijeme donijeti plod Kraljevstva Božjega. A to znači da na kraju postaje veliko, sa zrelim i dragocjenim plodovima. Stoga ne bismo smjeli nikad podcijeniti nijedno dobro djelo, nijednu riječ, nijednu gestu, jer svaka dobra stvar može biti sjeme Kraljevstva Božjega za nas i za one kojima činimo ta mala dobra djela.

Isto je i s kvascem: malo kvasca dovoljno je da ukvasa puno brašna, tako da kad tijesto nadođe, taj kvasac daje kruhu dobar okus. Isto je i s Kraljevstvom Božjim: bez obzira koliko malo dobrih kršćana ima, koji žive po Evanđelju Isusa Krista, oni mijenjaju svijet tako lijepo, da on malo-pomalo postaje bolji i blagoslovljeniji i istinski postaje sveto Kraljevstvo Božje.

Dakle, Krist nas uči da ne podcjenjujemo ni male stvari, jer i one imaju svoju važnost. Velike stvari su uočljive same po sebi i odmah, ali čak i male stvari imaju svoju vrijednost. Nijedna velika stvar nije postala velika sama od sebe, u tren oka, već je i ona nekad bila mala, a onda je malo-pomalo postala velika.

Stoga moramo njegovati male stvari, koje su dobro sjeme Kraljevstva Božjega, i malo-pomalo cijelo naše društvo postat će Kraljevstvo Božje – ako svatko od nas, nadahnut Duhom Svetim i Evanđeljem Isusa Krista, u sebi njeguje dobro sjeme Kraljevstva Božjega.

Dao nam Bog tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih! Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Bog nam daje mogućnost obraćenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isto vrijedi i u obiteljskom životu. Svaki roditelj pokušava odgojiti svoju djecu da budu pametna, mudra, obiteljski orijentirana, da napreduju u dobru, da vole jedni druge, da vole svoje roditelje, kako bi roditelj mogao biti ponosan na svoju djecu i kako bi se u starosti mogao osloniti na njih. A koliko je roditelja razočarano! Od 5-6 djece u mnogim obiteljima, nitko ne živi s ocem ili s majkom: svatko za sebe, a roditelji sami, kao da uopće ni nemaju djece!

Situacija nam ne izgleda puno bolja ni u pitanjima vjere. Bog je svom narodu poslao stotine proroka. Imamo tisuće biskupa i stotine tisuća svećenika koji propovijedaju riječ Božju, a u vjeri se ne vidi napredak. Vjera naroda čini se blijedom, propovijedanje se čini beskorisnim. Čak i svećenici ponekad padaju u iskušenje: zašto bismo uzalud govorili, ako nas nitko ne sluša, ne razumije, ne mijenja se?

Međutim, to nije samo situacija našeg vremena. Oduvijek je bilo tako. Zato im je Isus, kada je poučavao ljude otajstvima Kraljevstva Božjega, ispričao prispodobu o sijaču _{(Mt 13, 1-23)}, jer su ljudi razumjeli taj posao. Da im je izravno govorio o nebeskim stvarima i o Božjim djelima, većina ih ne bi razumjela. Zato im je govorio o sijaču, sjetvi, sjemenu i zemlji, odnosno o stvarima koje su oni dobro razumjeli.

A kako taj posao počinje? – Počinje radom koji se čini uzaludnim. Jer mnogo posijanog zrnja sjemena palo je na neprikladna mjesta. Neko je palo na put i bilo pogaženo ili su ga ptice pojele. Neko je palo u trnje, pa ga je trnje ugušilo. Tako je taj dio posla ostao bez ploda. Neko je zrnje palo na kamenito tlo, gdje je bilo vrlo malo zemlje. Vrlo brzo je izniklo, jer je bilo na plitko posijano – ali je brzo uvenulo, a da nije naraslo i dalo ploda, jer plitko tlo nema vlage. Opet, beskoristan posao.

Videći takve rezultate, neupućen i neiskusan čovjek bi napustio taj beskorisni rad, jer se mnogo truda i sredstava troši na oranje, pripremu zemlje i sjetvu – a ploda nema. Ali dobar zemljoradnik ne razmišlja tako. On zna da će dosta zrnja pasti i na dobro tlo. I to većina njih! Iako neće sva ona donijeti isti plod, njihov će plod ipak pokriti i nadoknaditi gubitak onoga zrnja koje je palo na neprikladna mjesta, jer dobro tlo donosi tridesetostruk, šezdesetostruk, pa čak i stostruk plod! Dakle, vrijedi se potruditi, isplati se raditi! I to tako rade pametni ljudi.

Prorok Izaija nam u prvom čitanju _{(Iz 55, 10-11)} govori da i Bog djeluje tako. Kad pada kiša ili snijeg, čini nam se da pada uzalud – jer gotovo sva voda teče potocima i rijekama u more i nakon nekoliko sati čini nam se kao da kiša uopće nije padala. Ali ne! Kiša je navlažila zemlju, omekšala je i omogućila joj da rodi plod. Isto se događa i s Božjom riječju. Bog mnogo govori, uvijek govori. Govori po svojim stvorenjima, po Svetom pismu, po prorocima i navjestiteljima Evanđelja, po svakom vjerniku. A nama se čini da govori uzalud, jer ne vidimo da se išta mijenja. Ali Božja riječ ipak donosi plod u svakoj duši koja je sluša, kao i u cijelom svijetu.

Bog ne govori uzalud! Doista, njegova riječ ne donosi isti plod u svakoj duši. Jednu dušu Božja riječ omekšava, drugu obraća, drugu spašava, drugu blagoslivlja, drugu posvećuje. Ali Božja riječ nije bez ploda čak ni u onim dušama koje neće ni da je čuju, a pogotovo ne da je provedu u život: u njima ona postaje riječ suda i riječ osude.

Božja riječ je uvijek plodna: u dobru čovjeku ona rađa blagoslov i napredak u dobru. U zlu čovjeku ista ta riječ postaje poziv na pokajanje i obraćenje, a ako se ispravno primi, postaje riječ spasenja. Ako je zao čovjek ne primi, ako se ne pokaje i ne obrati, ta ista riječ za takva čovjeka postaje riječ osude i prokletstva.

Stoga, nemojmo pogriješiti misleći da Bog govori uzalud! Ne! Ali budimo oprezni kako primamo njegovu riječ. Hoće li ona za nas biti riječ spasenja ili riječ osude, to ovisi smo o nama! Jer, prema svetom Pavlu _{(Rim 8,18-23)}, cijelo Božje stvorenje željno čeka oslobođenje od ropstva pokvarenosti, kao što i mi čekamo spasenje svojih duša i tijela.

Neka nam Gospodin udijeli taj dar po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih! Amen.

Objava 15. nedjelja kroz godinu: Božja riječ donosi plod pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnje Evanđelje _{(Mt 11, 25-30)} potvrđuje nam da je ovaj Kralj već došao. On je Isus, Sin Božji. Velikani ovoga svijeta ne vide ga i ne razumiju kao Sina Božjega, niti kao svoga Kralja, ali on blagoslivlja svoga nebeskog Oca i zahvaljuje mu, jer ovu istinu nije otkrio velikima, mudrima i učenima, nego malenima.

Najveća tajna naše vjere jest da nitko ne može poznavati Sina osim Oca, i nitko ne može poznavati Oca osim Sina i onoga kome ga Sin hoće objaviti. Otac je objavio Sina malenima i poniznima. I Sin otkriva Oca upravo takvima. Mudraci, učenjaci i velikaši ovoga svijeta ne mogu ga upoznati, jer ljudska narav nije sposobna svojim prirodnim sposobnostima otkriti i razumjeti Boga: ni Oca ni Sina. Boga mogu upoznati samo oni ljudi, kojima se sam Bog objavi. A on je se nama već objavio po Isusu Kristu i nastavlja nam se objavljivati po Duhu Svetom.

Bog nam se ne otkriva iz svoje potrebe, niti za svoj vlastiti interes, odnosno zato što bi njemu bila potrebna naša vjera ili naša slava. Ne! On nam se otkriva za naše dobro. Zato Krist kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Svatko ima težak život. Neki više, neki manje, ali nitko se ne hvali da ima lagodan život. Zato nas Krist poziva k sebi, da nam dadne odmora.

Međutim, da bismo postigli taj odmor u Kristu, moramo ispuniti uvjet: preuzeti na sebe njegov jaram: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ – to jest, s krotkošću i poniznošću. Isus završava svoj poziv tvrdnjom koja zahtijeva našu vjeru: „Zaista, jaram je moj sladak, a breme moje lako.“

Kristovo djelo u ovom svijetu, u vrijeme Crkve, to jest, sve do svršetka svijeta, nastavlja Duh Sveti, koji prosvjetljuje naše pameti i otkriva nam da je Isus Krist zaista Sin Boga Oca, naš jedini Otkupitelj i naš vječni Kralj. Ako vjerujemo u njega, možemo se radovati i veseliti, jer smo već otkupljeni.

Ali kako možemo biti sigurni da smo na Isusovoj strani, da smo na sebe preuzeli njegov slatki jaram i njegovo lako breme?

To nam govori sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(Rim 8, 9. 11-13)}. Najsigurniji znak da pripadamo Kristu jest: ako ne činimo djela tijela, nego djela Duha Svetoga. Jer tijelo, ili naša ljudska narav, uvijek se suprotstavlja Duhu Božjem, Duhu Svetom. Tko ugađa požudama tijela, svoje pokvarene ljudske naravi, taj ne može ugoditi Bogu. Te požude i ta djela vode u smrt. Naprotiv, tko umrtvi zle požude tijela, tko čini djela Duha, on je istinski prihvatio na sebe slatki jaram Kristov i njegov lagani teret i živjet će vječno.

Zbog toga je dobro ponoviti taj nauk svetoga Pavla o djelima tijela i duha. U svojoj poslanici Galaćanima _{(Gal 5, 19-23)}, sveti Pavao jedno po jedno navodi mnoga djela tijela koja nisu ugodna Bogu, kao i plodove Duha Svetoga, protiv kojih nema zakona.
– Dakle: „Očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: oni koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, suzdržljivost. Protiv tih nema zakona.“

Stoga, ako ste do sad činili takva djela tijela i krvi, to jest djela pokvarene ljudske naravi, obratite se svom Kralju i Otkupitelju! Naprotiv, ako činite djela Duha Gospodnjeg, radujte se i veselite se, jer vam je Krist osigurao vječni život!

Neka nam svima taj život udijeli svemogući Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih. Amen.

Objava 14. nedjelja kroz godinu: Kliči, viči od radosti! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnja misna čitanja to vrlo dobro potvrđuju. U prvom čitanju _{(2 Kr 4, 8-11. 14-16)} čuli smo kako je plemenita žena Šunamka, zajedno sa svojim mužem, dočekivala Božjeg proroka Elizeja – ne samo po nekad, nego svaki put kad je prolazio kroz njihov grad. Čak je sagradila i namjestila sobu samo za njegove potrebe. I kao što je Isus Krist rekao u današnjem Evanđelju: „Tko primi proroka jer je prorok, primit će plaću proročku.“ Preko proroka Elizeja, Bog je toj ženi ispunio najveću želju njezina života: dao joj je sina. Bog je učinio čak i više od toga: dao joj je i vječni život, baš kao što ga je dao i svom proroku, iako se to ne spominje u ovom tekstu. Ta se žena potpuno predala u Božju volju, a Bog ju je u svojoj dobroti nagradio iznad njezinih očekivanja i želja.

U tom kontekstu, psalmist u Psalmu 89 kaže: „O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka!“

Sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(Rim 6, 3-4. 8-11)} uči nas kako se mi kršćani moramo potpuno predati Božjoj volji. Kaže da smo, po sakramentu krštenja, koji je svatko od nas primio, zapravo umrli grijehu i pokopani s Kristom, kako bismo živjeli samo za Boga, s uskrslim Kristom.

Vrlo lijepa ideja i mi se slažemo s ovom izjavom, ali živimo li u skladu s njom? Ne događa li nam se prečesto da se, kad se nađemo u kušnji da sagriješimo, ne pokažemo mrtvima grijehu, već vrlo živima da činimo ono što naše tijelo i krv žele, iako nam naša duša i savjest vrlo jasno govore da bismo trebali živjeti samo za Boga, a ne za grijeh? Zato nas sveti Pavao savjetuje: „Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“

A što znači biti živ Bogu, sam Isus Krist vrlo dobro objašnjava u današnjem Evanđelju _{(Mt 10, 37-42)}, rekavši: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan…“

Ovdje moramo naglasiti da je ovaj prijevod Kristovih riječi dobar, točan i razumljiv. Jer netko je negdje preveo ovaj govor neprimjerenim riječima: „Tko ne mrzi oca svoga i majku svoju i sina svoga i vlastiti život… – ne može biti moj učenik!“ – Ovakav prijevod nije dobar; naprotiv, pogrešan je, jer se ne radi o mržnji, već o manjoj ljubavi prema zemaljskim dobrima, u usporedbi s većom ljubavlju prema Kristu i prema vječnim dobrima. Ne smijemo mrziti oca i majku, brata i sestru, sina i kćer, a pogotovo ne vlastiti život. Naprotiv: moramo ih voljeti. Ali iznad svega toga moramo voljeti Krista, Boga, njegovo Kraljevstvo i vječni život – jer inače nećemo biti dostojni njih!

Krist također kaže: „Tko ne uzme svoga križa i ne ide za mnom, nije mene dostojan!“ O kojem križu govori Isus? – Ne o svom križu, o Kristovu, nego o našem križu! Svatko od nas ima svoj križ: muž svoju ženu, žena svog muža; roditelj svoje dijete, dijete svog roditelja; prijatelj svog prijatelja, prijateljica svoju prijateljicu; učitelj svog učenika, učenik svog učitelja; liječnik svoje pacijente, pacijent svoju bolest; svatko svoju profesiju i dužnost. Ako prihvatimo svoje križeve kao sredstva spasenja, po kojima nas Bog dovodi k sebi, bit ćemo spašeni. Ako ne – nismo dostojni Boga.

Zbog toga se bojim da mladići i djevojke, koji ne prihvaćaju brak na vrijeme, ne prihvaćaju svoj križ – i nisu dostojni Boga. Bojim se da mladi bračni parovi, koji ne prihvaćaju djecu ili ih prihvaćaju premalo – možda neće postati dostojni Krista. Jer dijete je i križ i blagoslov za svog roditelja. Doista, samo po križu se dobiva blagoslov. Bez križa nema blagoslova! Pazite da ne ostanete bez Božjeg blagoslova!

I konačno, Isus toliko uzvisuje čast svog učenika, da ga izjednačava sa sobom: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. … Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode, zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća!“

Kako velik poticaj da se potpuno predamo u Božje ruke, bez zadrške i bez odgađanja! Kako snažan poticaj na ljubav prema svima, jer će biti nagrađena kao za ljubav učinjenu izravno Isusu Kristu!

Dao Bog da svi postanemo dostojni učenici Krista Gospodina! Amen.

Objava 13. nedjelja kroz godinu: Potpuno predanje u Božju volju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zašto sv. Ivan Krstitelj ima taj privilegij?

– Zato što je Bog tako htio. Sam Bog je predodredio da on bude prethodnik Isusa Krista, koji će mu pripraviti put u njegovu židovskom narodu.

Njegovi roditelji, Zaharija i Elizabeta, oboje iz svećeničkog Levijevog plemena, nisu imali djece. Bili su pravedni pred Gospodinom i mnogo su se molili Bogu za dar djeteta, ali su i ostarili bez djece. – No, u njihovoj starosti Bog im se smilovao: dao im je sina, kojemu je sam Bog po svom Arkanđelu Gabrijelu nadjenuo ime Ivan. Riječ Ivan (na hebrejskom jeziku: „Yehohanan“) znači: „Jahve je milosrđe“, odn.: Milosrđe Božje. – Dakle, darujući im sina, Bog je iskazao svoje milosrđe i Zahariji i Elizabeti, kao i cijelom izraelskom narodu, pripremajući ga tako za Spasiteljev dolazak.

Kad je anđeo Gabrijel najavio Zahariji Ivanovo rođenje, on mu je objavio i misiju, koju je Bog namijenio djetetu: „Bit će doista velik pred Gospodinom. … Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe, … da spremi Gospodinu narod pripravan“ _{(usp. Lk 1, 15-17).}

I upravo se tako i dogodilo: par mjeseci prije rođenja sv. Ivana, Blažena Djevica Marija je pohodila svoju rodicu Elizabetu – i u tom je trenutku tek začeti Isus ispunio sv. Ivana Duhom Svetim, tako da se on potom rodio bez ljage istočnoga grijeha. Upravo zbog toga mi danas slavimo njegov Rođendan, jer se on rodio svet, i tu je svetost sačuvao tijekom cijelog svog života. Sv. Ivan se nije posvetio naknadno, kao mi: obraćenjem, Krštenjem, svetom Ispovijeđu i drugim sakramentima, nego je bio svet još od utrobe svoje majke, prema riječi Arkanđela Gabrijela.

O toj tajni govori i današnje prvo misno čitanje _{(Iz 49, 1-6)}. Izaija prorokuje: „Postavit ću te za svjetlost narodima…“ – To proročanstvo vrijedi prije svega za Isusa Krista, ali isto tako i za sv. Ivana Krstitelja.

I psalmist u Ps 139. svjedoči istinu vjere u Boga, koji nas poznaje i određuje nam naše poslanje i prije našeg rođenja, govoreći: „Satkao si me u krilu majčinu!“

Sv. Pavao u Djelima apostolskim _{(Dj 13, 22-26)} svjedoči da je sv. Ivan Krstitelj izvršio poslanje za koje ga je Bog stvorio: „Pred Isusovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu.“ A svjedočio je i za Isusa: „Za mnom dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama“.

Anđeo Božji je navijestio Zahariji da će njegov sin, što će mu ga u njegovoj starosti podariti Bog, ići pred Mesijom „u duhu i sili Ilijinoj“, a Ilija je bio najveći i najvatreniji prorok Staroga Zavjeta, nakon Mojsija.

Tako je i bilo. Ali Zaharija, od prevelikog iznenađenja, nije mogao vjerovati u ono što je čuo svojim ušima. Stoga, budući da nije povjerovao, anđeo mu reče da će ostati nijem sve do dana kad će se ostvariti ono što mu je Bog navijestio. – I Zaharija više nije mogao govoriti.

A kad su mu se otvorila usta? – Usta su mu se otvorila i jezik mu se razvezao na dan obrezanja sv. Ivana, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju _{(Lk 1, 57-66. 80).} Njegovi rođaci su htjeli djetetu nadjenuti njegovo ime – Zaharija, jer mu je otac bio već star, pa da mu se sačuva ime. Ali usprotivila se njegova majka Elizabeta, tražeći da se djetetu nadjene ime Ivan. Svi su se tome čudili, ali nisu htjeli uzeti u obzir zahtjev jedne žene, nego su znakovima upitali oca. O je uzeo pločicu za pisanje i napisao je: „Ivan mu je ime!“ – I u tom času mu se otvoriše usta, pa je počeo hvaliti i slaviti Boga i zahvaljivati mu, „što pogleda i otkupi narod svoj“. – Njegov himan Crkva ponavlja svaki dan u svojoj jutarnjoj molitvi.

Što to znači za nas danas?

Ova nas svetkovina uči da Bog ima svoj plan za svakoga od nas i da je on svakog od nas stvorio s jednim određenim ciljem i s određenim poslanjem. – Vršimo li mi svoje poslanje u skladu s voljom Božjom, ili ne?

Uči nas također da i svatko od nas treba biti jedan novi sv. Ivan u svojoj obitelji: treba biti znak i svjedočanstvo Božjeg milosrđa u našim obiteljima.

Isto tako nas uči da i mi, kao i sv. Ivan, treba da pripremamo put Isusu Kristu i u svojoj duši, ali i u dušama naših bližnjih.

Uči nas da budemo ponizni i da uvijek svjedočimo za istinu: nisam ja onaj koji vam iskazuje milosrđe i ljubav, nego Bog, koji me je stvorio i poslao me k vama s tim zadatkom.

Samo ako mi to naučimo i ako to budemo vršili u svom životu, onda ćemo biti pravi štovatelji sv. Ivana Krstitelja.

Neka bude tako – i neka se to i vidi u životu svakoga od nas, na čast i slavu Trojedinoga Boga i na spasenje i posvećenje svih nas! Amen.

Objava Sveti Ivan Krstitelj: Nastavimo poslanje sv. Ivana Krstitelja! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Takve smo situacije imali i mi: i u vrijeme komunizma, i u vrijeme turske vladavine, i u vrijeme Rimskog Carstva, a ni danas nije puno bolje. Pogotovo u ratnim vremenima zakon i pravda gotovo potpuno nestaju.

I prorok Jeremija našao se u takvoj situaciji, kad su mu čak i prijatelji okrenuli leđa, kao što smo čuli u prvom čitanju _{(Jer 20,10-13)}. A što Jeremija čini? – Više nema oslonca ni u kome, ali ipak je smiren u duhu i kaže: „Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati. … Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina, jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca!“

Često se i danas nalazimo u takvim okolnostima, a osobito kad nam prijeti opasnost od rata, kad čovjek sa svojim slabim snagama nema što učiniti. I ne samo u opasnosti od međunarodnog ili svjetskog rata! Često imamo i žestoke obiteljske sukobe. Kad su muž i žena jako zavađeni, radije će umrijeti nego se pomiriti. Imamo i mnogo braće i sestara, od iste majke i istog oca, koji godinama ne razgovaraju jedni s drugima – skoro uzalud, zbog sitnica, zbog sitnih svađa, i nema šanse da ih pomirimo! Ponekad je lakše oprostiti krv neprijatelju, nego oprostiti male uvrede bratu ili sestri!

Što bismo trebali učiniti u takvim situacijama?

Nema drugog puta, osim puta proroka Jeremije: Neću se bojati, jer „Gospodin je sa mnom kao snažan junak“! Samo Božja pomoć nikad ne izostaje!

Ali, nažalost, mi nismo u opasnosti samo zbog vanjskog neprijatelja. Naš unutarnji neprijatelj, naš grijeh, nanosi nam najviše štete! Grešnik je uvijek u ratu, tj. u neprijateljstvu sa svemogućim Bogom, koji je apsolutno pravedan, ali grešan čovjek se ne miri s njegovom pravdom. Grešnik više voli svoj grijeh nego Božju pravdu. I taj se rat nastavlja tijekom cijelog njegova života. Blago onome tko se na vrijeme pomiri s Gospodinom i potpuno se preda u njegove ruke!

Sveti Pavao apostol u drugom čitanju _{(Rim 5, 12-15)} ohrabruje nas da se prepustimo Bogu, jer je Božja dobrota učinila Božju milost u nama mnogo snažnijom i plodnijom od naših grijeha. Doista, zbog jednog čovjeka – zbog Adama – grijeh je ušao u svijet, a po grijehu i smrt, tako da svi ljudi umiru. Ali zahvaljujući Božjoj dobroti i milosrđu, Bog svojom milošću čini suprotno: po jednom čovjeku, po Isusu Kristu, Božja milost je ušla u svijet. Dok je grijeh jednog čovjeka donio smrtnu presudu cijelom svijetu, Božja milost po Isusu Kristu donijela je oproštenje, mir i život cijelom čovječanstvu. Hvala Bogu koji nam je svima tako dao nadu i život!

U današnjem Evanđelju _{(Mt 20, 26-33)} Isus Krist nam također pokazuje uvjet koji je potreban za sigurnost spasenja. Doista, Isus je donio i ponudio spasenje svima nama, ali neće svi ljudi uživati spasenje koje nam je Isus ponudio.

Tko se neće spasiti?

– Onaj tko neće otvoreno i javno priznati da pripada Kristu. Tko pred ljudima prizna da pripada Isusu, i Isus će priznati pred svojim nebeskim Ocem da taj pripada Njemu; a tko zaniječe Isusa pred ljudima, i Isus će njega zanijekati pred svojim nebeskim Ocem.

Dakle, neće se svi ljudi spasiti, nego samo oni koji svjedoče da pripadaju Isusu.

Postoje dvije vrste svjedočanstva da pripadamo Isusu: usmeno svjedočanstvo i svjedočanstvo životom i djelima. Svjedočenje životom i djelima vrijednije je od svjedočenja riječima, jer usta često lažu! Moramo svakako svjedočiti o svojoj vjeri i riječima, ali ne smije nam nedostajati svjedočanstvo životom i djelima!

Stoga nas Isus uči: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. Bojte se onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.“ Svi sveci Crkve – od mučenika do posljednjeg svjedoka vjere – svojim su životima svjedočili o ovoj hrabrosti Kristovih učenika, koji se nisu brinuli za svoja tijela i zemaljski život, kako bi stekli vječni život u nebeskom blaženstvu.

Slijedimo njihov primjer, jer samo tako ćemo biti dostojni zvati se kršćanima! Amen.

Objava 12. nedjelja kroz godinu: Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava 11. nedjelja kroz godinu: Besplatno primiste, besplatno dajte! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ova se riječ mnogima u to vrijeme činila vrlo teškom, jer su se samo pismoznanci i farizeji smatrali pravednicima. Samo su oni doslovno slijedili Mojsijev zakon točku po točku. Više od drugih trudili su se biti čisti ne samo od grijeha, nego i od svakog kontakta s poganskim svijetom i grešnim ljudima. Zbog toga im se ova Kristova riječ činila nerazumljivom.

Veliki ljudi čak i prije Krista, na temelju stoljetnog iskustva, shvaćali su da je ljudska pravda nesavršena. Zbog toga svaki novi politički sustav ukida zakone starog sustava i jača nove zakone i prava – koji se nakon nekog vremena također pokažu nesavršenim. Tada dolazi novi rat, nova revolucija ili novi vladar, koji ponovno poništava te zakone i uvodi još novije, koji su također privremeni – upravo zbog svoje nesavršenosti.

I danas se koristi poznata poslovica starih Rimljana: „Summum ius – summa iniuria!” (lat.: „Najveće pravo – najveća nepravda”). To znači: tko god doslovno primjenjuje zakone točku po točku, bez srca i bez ljubavi, ne uzimajući u obzir okolnosti, potrebe i probleme ljudi – često čini mnogo veću nepravdu od onih koji su, možda zbog okolnosti ili potreba ljudi, prekršili neke od odredbi zakona.

Takva je bila pravednost pismoznanaca i farizeja: oni su zaista doslovno vršili slovo, ali ne i duh Zakona! Nisu razumjeli da je Zakon dan za dobrobit čovjeka, a ne na njegovu štetu. Krist kaže: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” _{(Mk 2, 27).} Čovjek je najveća vrijednost, a ne zakon.

Stoga, tko god primjenjuje zakon bez ljubavi prema čovjeku, vrlo lako može učiniti nepravdu čovjeku – može djelovati protiv duha zakona, a konačno i protiv samog Boga. Pravda vrijedi samo s ljubavlju, a bez ljubavi ne vrijedi ništa. Zbog toga Krist kaže: „Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.”

Ako pravednost pismoznanaca i farizeja nije dovoljna za spasenje, tko se onda može spasiti? – Nitko! Uistinu, nitko se ne može spasiti vlastitom snagom i pravednošću! Nitko ne zaslužuje spasenje. Spasenje je za svakoga nezaslužena milost, dar Božje dobrote, ljubavi i milosrđa.

Tko god misli da mu spasenje, tj. vječni život u sreći, pripada na temelju neke pravednosti – nikada neće postići spasenje, jer taj dar nadilazi sve naše zasluge.

Samo onoga tko je svjestan da ga ne može zaslužiti vlastitom snagom, ali ipak vjeruje u dobrotu i ljubav milosrdnog Boga i ponizno ga moli za taj dar, koji zapravo ne zaslužuje – toga će Bog, svojim bezgraničnim milosrđem, uzvisiti u slavu svojih svetaca.

To ne znači da u ovom životu nema razlike između dobrih i loših, pravednih i nepravednih, zdravih i bolesnih. Nema sumnje da su dobri, pravedni i zdravi duhom u puno boljem položaju za spasenje od ostalih. Međutim, ljudska dobrota i pravda nisu dovoljne. Čak i one moraju biti otvorene nezasluženoj Božjoj milosti i milosrđu.

Krist ne kaže da su carinici, bludnice i drugi grešnici bolji od pismoznanaca i farizeja. Nipošto! Njihovi grijesi su ih spustili ispod razine ljudskog dostojanstva. Takvi ljudi ni na koji način ne zaslužuju božansku slavu, koju Bog daje svecima. Ali upravo zbog toga su ponizniji, svjesniji da nemaju nikakvih zasluga pred Bogom. – Svjesni su da zaslužuju jedino kaznu.

Stoga većina njih ponizno traži oprost, svjesni da se ne mogu osloniti na vlastite zasluge ili vlastitu pravednost, već samo na Božju dobrotu i milosrđe. A bezgranična Božja dobrota čini čuda. Ona ne isključuje ni takve ljude. Oni su duhovno bolesni ljudi, kojima je potrebno liječenje i iscjeljenje – i Bog ih liječi, spašava ih!

Istina, bolesnik je često i sam kriv za svoju bolest, pa ipak čak i čisto ljudska pravda kaže da bolesnici zaslužuju liječenje, iscjeljenje, spašavanje života, a ne kaznu. Čak i ako zaslužuju neku kaznu za svoju krivnju – ta će im kazna biti dana tek nakon što im se spase životi i nakon što im se vrati zdravlje.

Vidite: kad smo slobodni od mržnje i zlobe, mi i sami znamo da prvo moramo spasiti bolesnika – a pravedna kazna za grijehe pada na drugo mjesto. Zato Krist u današnjem Evanđelju _{(Mt 9, 12-13)} kaže: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!”

Kamo sreće da smo mi pravednici i duhovno zdravi ljudi! Ali čak i ako jesmo, nećemo dopustiti da bolesnici i grešnici propadnu. Samo ako imamo milosrđe i ljubav prema grešnicima, naša je duša sposobna prihvatiti Božje milosrđe i njegovu ljubav prema nama.

Ako nemamo milosrđa i ljubavi prema bližnjemu, uzalud očekujemo Božje milosrđe prema sebi. Tada možemo samo očekivati njegovu pravdu. Ali njegova će nas pravda skupo koštati, jer naši grijesi neizmjerno premašuju našu dobrotu. Svako dobro što ga imamo, imamo od Boga, često preko drugih ljudi. Samo je grijeh potpuno naš.

Stoga se ne uzdaj u svoju dobrotu i u svoju pravednost! Budi milosrdan i imaj ljubavi prema svom bližnjemu, pa će se Bog i tebi smilovati: dat će ti dar za koji se ne usuđuješ ni moliti. Dat će ti ga zbog svoje dobrote i ljubavi, a ne zbog tvojih zasluga. Otvori svoje srce, otvori svoju dušu, da može primiti Božji dar!

Neka nam naš božanski Liječnik, Isus Krist, podari da svi budemo otvoreni njegovu milosrđu i ljubavi! Amen.

Hvaljen Isus i Marija!

Objava 10. nedjelja kroz godinu: Liječnik ne treba zdravima nego bolesnima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava Tijelovo: Isus nas uvijek čeka u tabernakulu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, cijelo je čovječanstvo po grijehu palo u nesreću prokletstva. Palo je tako duboko, da se više nije moglo osloboditi vlastitom snagom. Koliko god se čovjek trudio, težina grijeha je mnogo veća od vrijednosti njegovih dobrih djela. Za spasenje čovjeka bila je potrebna Božja intervencija. Samo je Bog mogao spasiti čovjeka. I učinio je to: poslao je svog jedinog Sina, Isusa Krista, koji je na sebe preuzeo teret svih grijeha cijelog čovječanstva i, umirući na križu za nas, uništio je grijeh, oslobodio nas prokletstva i pomirio nas s Bogom.

Ostaje činjenica da se čovjek ne može spasiti sam, već se mora osloniti na Isusa Krista, mora vjerovati u Njega da bi bio spašen. – Dakle, ne može se spasiti isključivo na temelju svojih vlastitih ljudskih djela. U tom smislu, apostol Pavao s pravom govori Rimljanima da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, bez obzira na djela Zakona – jer su svi ljudi sagriješili i nitko se ne može osloniti na djela Zakona.

Ova tvrdnja vrijedi i danas. Svatko tko misli da se samo vlastitom snagom može ostvariti, biti sretan u ovom životu i u vječnosti – teško se vara i osuđen je na prokletstvo, gubitak Božjeg blagoslova i obećane sreće. To je stalno uvjerenje i učenje Katoličke Crkve. Dobra djela imaju svoju vrijednost – ali ipak bez vjere u Isusa Krista, bez oslanjanja na opravdanje koje nam je On ostvario, nitko se neće spasiti.

Ovdje sada imamo dvije krajnosti: jednu krajnost protestantizma, drugu krajnost islama.

Protestanti kažu: vjerujte u Isusa Krista i spasit ćete se, bez obzira na djela. Djela nisu važna. Sve što je potrebno, jest vjera. Dakle, ako vjerujte u Isusa Krista, sve je u redu!

Islam naprotiv kaže: Ne vjerujte u Krista. Dovoljno nam je vjerovati u Alaha i biti dobri muslimani, biti dobri ljudi, postiti Ramazan, moliti se pet puta na dan, prema zakonu, poštivati islamske tradicije – i spasit ćemo se, iako ne vjerujemo u Krista.

Čak i među katolicima, uz uravnoteženi centar, imamo i krajnje desničarske i ljevičarske ekstremiste.

Ekstremni desničari misle da mogu raditi što god hoće: ići u crkvu ili ne, raditi ili ne, moliti ili ne, biti pošteni ili bezobrazni, jesti svoj kruh u znoju lica svoga ili biti paraziti, lopovi i kradljivci – za njih je sve relativno: oni misle da su dobri, jer su katolici, vjeruju u Krista, nikada nisu zanijekali svoju vjeru. Stoga su sigurni da će se spasiti. Takvi katolici nisu ništa bolji katolici od protestanata.

Ekstremni ljevičari kažu: mi ne znamo ništa o Bogu. Bog možda i postoji, a možda ga i nema. Mi ne kažemo ni da, ni ne. Ne miješamo se u to. Neka se svećenici i biskupi bave vjerom. Nama je dovoljno raditi, uzdržavati svoju obitelj, biti dobri i pošteni, a što se tiče vjere: ima toliko religija, da nitko nije siguran koja je religija prava, a koja kriva. Stoga: radi, poštuj zakone, budi dobar čovjek i to je dovoljno! Takvi katolici nisu ništa više katolici od muslimana.

Pravi katolik je uravnotežen: on vjeruje i poštuje vjeru. Daje svoj život za vjeru. Ali ne dokazuje svoju vjeru toliko riječima, koliko djelima. Jer, „vjera bez djela je jalova” – štoviše, čak i mrtva, kako kaže sveti Jakov apostol _{(usp. Jak 2, 20. 26).}

Konačno, i sam Isus Krist kaže to isto u današnjem Evanđelju _{(Mt 7, 21-27),} ali s posebnim naglaskom, rekavši: „Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. Treba li nam jači dokaz da je vjera bez djela mrtva? Ipak, Isus Krist potkrepljuje ovu tvrdnju i dodatkom: „Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!”

Kakve strašne riječi! Čak i da imate dovoljno jaku vjeru da činite čudesa – a bili ste licemjeri, niste djelovali na temelju vjere, nego na temelju svojih ljudskih načela – bit ćete osuđeni! Jer samo dobra djela, temeljena na vašoj vjeri u Isusa Krista, na ljubavi prema njemu, izvršena na osnovu Božje volje i njegovih zapovijedi, samo ona dokazuju da imate vjeru, tj. da iskreno vjerujete u Krista.

Mnoge propovijedi, mnoge riječi, vjerske knjige, velika propaganda – sve to može biti samo prazna, varljiva demagogija, ako te riječi ne potvrđuju dobra djela.

Uistinu, nerazuman je čovjek koji misli da će dobro proći i s polovičnim poslom: bilo da misli da je dovoljno samo vjerovati, bilo da misli da je dovoljno samo djelovati. Pokušavaju letjeti s jednim krilom. Takvi ljudi grade svoju kuću na pijesku. Ona će se uskoro srušiti, riskirajući da urušavanjem ubije svog vlasnika.
– Naprotiv, oni koji biraju teži put, oni koji lete s oba krila: vjerom i djelima, samo oni grade svoju kuću na stijeni, kuću koja će čvrsto stajati do vječnosti.

Stoga, pozivamo sve ekstremiste katoličke vjere – i one desne (koji misle da su dobri vjernici čak i bez djela), kao i one lijeve (koji misle da su u redu, iako se ne ističu po vjeri) – da se vrate i postanu pravi Kristovi učenici, birajući Božji blagoslov i za ovaj život, i za vječnost.

Ali također, u ime Božje, pozivamo i sve one koji su izvan Katoličke Crkve, da ne misle da se može letjeti jednim krilom ili voziti lađu samo jednim veslom. To je uzaludan posao, kojim se vrtimo ukrug, sami oko sebe. Samo vjera, prava i cjelovita vjera u Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja – zajedno s djelima utemeljenim na toj vjeri i na ljubavi prema Isusu Kristu Gospodinu, samo to dvoje zajedno nam osigurava spasenje i vječnu sreću.

Nije svejedno kojoj religiji pripadate. Nije dovoljno vjerovati u nešto. Nije dovoljno okružiti se maglom i tamom. Potrebno nam je istinsko svjetlo i istinsko spasenje, koje je isključivo Božji dar, po Isusu Kristu.

Dao Bog da svi imamo takvu vjeru, dokazanu djelima i nagrađenu vječnim životom u nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 9. nedjelja kroz godinu: Riječi i djela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.