Nije lako biti dobar i pravi kršćanin. Čak ni prije Krista nije bilo lako biti pravi vjernik, svjedok vjere u jednoga Boga. Prorok Jeremija o tome vrlo lijepo svjedoči, kao što smo čuli u prvom čitanju _{(Jr 20, 7-9).} Kaže: „Ti me, Gospodine, zavede…!“

Jeremija nije tražio čast prorokovanja za sebe, nego ga je sam Bog izabrao i dao mu tu čast i tu zadaću. I koliko god je veliko biti Božji prorok, toliko je i teško, pa je Jeremija bio „na podsmijeh iz dana u dan“ za građane Jeruzalema i svi su ga ismijavali.

U trenutku razočaranja i očaja, pokušao je prestati govoriti u ime Božje, ali kaže: „Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ – Tako je Bog pobijedio i Jeremija je ostao na svojoj proročkoj dužnosti do kraja, bez obzira na prezir, ismijavanje, napade i smrtnu opasnost. Nešto slično događa se i danas kršćanima.

Evanđelje _{(Mt 16, 21-27)} nam govori da je i sam sveti Petar, čim je posvjedočio svoju pravu vjeru da je Isus Mesija, Sin Boga živoga – pao u kušnju, kad je morao prihvatiti Božju volju, da Mesija mora mnogo trpjeti i biti ubijen, iako će trećeg dana uskrsnuti. Petar je odmah prigovorio: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Isus ga je odmah oštro ukorio zbog njegova prigovora, jer sveti Petar nije bio svjestan da se na taj način protivi Božjoj volji – i da je Isus došao na ovaj svijet upravo zato da ispuni Božju volju, a Božja volja je da se svi ljudi spase njegovom mukom i smrću.

Zbog toga Isus ponovno objašnjava svojim učenicima tko može, a tko ne može biti njegov učenik: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“

Čovjek nema ništa vrijednije od života. Ali ovaj život je Božji dar. Nije on naše vlasništvo. Tko god privatizira taj Božji dar, tko svoj život čuva samo za sebe, kao da je on njegovo vlasništvo – izgubit će ga, jer je život Božji dar. A tko god žrtvuje taj dar, koji je primio od Boga, na čast i slavu Božju i da bi stekao njegovo Kraljevstvo – Bog će mu dati još veći dar: dat će mu vječni život. To je logika kršćanske vjere, koju ovaj svijet ne razumije.

Zato nas sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima _{(Rim 12, 1-2)} uči: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazite obnavljanjem svoje pameti da biste mogli razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Tko se vodi svjetovnim načelima, on nastoji spasiti svoj život i slijedi svoju volju. Ne uzima u obzir Božju volju. Nije zainteresiran za ugađanje Bogu, već za to da ovaj svijet učini što lakšim i ugodnijim, te čak ni ne razmišlja o zagrobnom svijetu i vječnom životu. Mi kršćani moramo znati razaznati Božju volju i znati što je dobro u njegovim očima, jer bismo inače živjeli uzalud i izgubili bismo vječni život.

Sveti Pavao potiče kršćane da Božjom milošću prikažu svoja tijela kao „žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu“, kao duhovno bogoslužje, jer će samo na taj način biti pravi vjernici, kršćani, dostojni ovog svetog imena, sigurni da će na taj način baštiniti nebesko Kraljevstvo.

Koliko smo mi spremni posvetiti svoje duše i tijela kao „živu žrtvu, svetu i ugodnu Bogu“? Hoćemo li, poput Jeremije i poput svetog Pavla, biti vjerni svom pozivu i postojani u svom poslanju do smrti?

Ne dao Bog da ga izdamo poput Jude, ili da ga se odreknemo i razbježimo se, poput ostalih apostola u trenutku kušnje!

Neka nam Blažena Djevica i svi sveci Božji pomognu da čujemo, razumijemo, prihvatimo i provodimo kroz cijeli svoj život Božji poziv i naše sveto poslanje! Amen.

Objava 22. nedjelja kroz godinu: Tko je pravi kršćanin? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To je bio točan odgovor, ali Isus skreće pozornost svetom Petru na činjenicu da se ta njegova riječ ne temelji na njegovom ljudskom znanju, nego da je to objava nebeskog Oca, Božja objava. Nakon što je Bog Otac objavio istinu o svom Sinu svetom Petru, Isus također kaže Petru: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati!“

Ovu riječ smo čuli mnogo puta, ali to ne znači da smo je ispravno razumjeli. Istina, svi znamo da je Crkvu osnovao sam Isus, ali čini se da zaboravljamo da ju je osnovao na vjeri svetog Petra i da su je utemeljili i izgradili ograničeni ljudi, grešni ljudi.

Zaboravljamo da je Crkva istovremeno božanska i ljudska institucija. Istovremeno sveta, ali sastavljena od grešnih ljudi. Njezina svetost dolazi od Isusa Krista, koji joj je glava, dok su članovi Crkve grešnici, pročišćeni sakramentima krštenja i ispovijedi, te posvećeni sakramentima potvrde, pričesti i nekim drugim sredstvima posvećenja, poput sakramenata bolesničkog pomazanja, svetog reda i svete ženidbe, ali također i redovničkim zavjetima, molitvama, blagoslovima i raznim dobrim djelima.

Zbog toga, budući da smećemo s uma i zaboravljamo te činjenice, često puta se događa da ljudi, pa čak i sami vjernici, kritiziraju Crkvu, kao da nije tako dobra i sveta kao što bi morala biti, ako se želi zvati Kristovom Crkvom.

Istina je da bismo uvijek trebali biti bolji i svetiji, ali ne zaboravimo da su oni koji kritiziraju Crkvu i sami dio Crkve, njezini su članovi, a često ni sami nisu baš sveti. Njihove kritike obično su samo maska iza koje se skrivaju i pokušavaju se opravdati: zašto bih se ja borio za svetost i savršenstvo, kada ni Crkva (to jest, ni ostali članovi Crkve) nisu puno bolji od mene? – Ali to opravdanje ništa ne vrijedi pred Bogom, jer je Bog sva sredstva spasenja i posvećenja ostavio svojoj Crkvi, a izvan Crkve nema ni spasenja ni posvećenja.

Ima i onih, koji zbog slabosti koje vide u Crkvi, napuštaju Crkvu – zaboravljajući da se time odvajaju od mističnog Tijela Kristova. Postaju poput loze odsječene od trsa, koja nikada ne može donijeti plod, nego vene i suši se, a potom se spaljuje u vatri.

Takvi ljudi, koji kritiziraju Crkvu i napuštaju je, zaboravljaju drugi dio onoga što je Isus Krist rekao svetom Petru: „Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Zaboravljaju da je Isus tim riječima ustanovio sakrament svete ispovijedi, tj. sakrament našeg pomirenja s Bogom.

Krist je vrlo dobro znao da smo svi mi grešnici i da ćemo griješiti čak i nakon što se pomirimo s Bogom i nakon što postanemo djeca Božja i članovi Crkve – po sakramentu krštenja, i zbog toga je ustanovio sakrament pomirenja (ispovijedi), kako bismo mogli biti odriješeni čak i za onih grijeha koje počinimo nakon krštenja.

Ali, nažalost, danas ima mnogo ljudi koji su kršteni, ali se nikada ne ispovijedaju. Misle da je krštenje dovoljno. – Ali, nije dovoljno! Bilo bi dovoljno kad bismo bili postojani u dobru i kad bismo mogli ostati stalno bez ikakvog grijeha. Stoga, budući da nitko na svijetu nije savršen, svatko treba sakrament ispovijedi, kako bi mu Bog mogao oprostiti grijehe.

Samo pokajanje nije dovoljno. Nije dovoljno biti svjestan da Bog zna sve naše grijehe. Dužni smo ih ispovjediti svećeniku, predstavniku Crkve, koji ima ovlast da nas odrješiti od grijeha u ime Božje. Jer Krist je jasno rekao svetom Petru: „Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“

Dakle, kome se grijesi ne oproste na zemlji, neće mu se oprostiti ni na nebu. A tko se pomiri s dragim Bogom po sakramentu ispovijedi, Bog i njega prepoznaje na nebu kao čistog od svakog grijeha.

U tom djelu nitko ne može zamijeniti Kristovu Crkvu. Samo je Crkvi Isus Krist dao tu ovlast. Stoga oni koji su napustili Katoličku Crkvu i Papu, kao nasljednika svetog Petra apostola, više nemaju sakrament ispovijedi. Nijedna protestantska crkva nema ispovijed (osim nekih anglikanskih zajednica). Protestanti često daju „javne ispovijedi“ na radiju i televiziji, iz psihoterapeutskih razloga – ali na taj način se ne mogu pomiriti s Bogom, grijesi im nisu oprošteni, jer se s Bogom možemo pomiriti samo po sakramentu pomirenja, u kojem nas svećenik, u ime Boga i Crkve, odrješuje svih naših grijeha.

Isto vrijedi i za sve ostale sakramente, koji su također Božje djelo za spasenje i posvećenje čovjeka. Tko prezire sakramente Crkve, prezire Boga, prezire vlastito spasenje i gubi svoju dušu. Moramo biti mnogo ozbiljniji u tom pogledu!

Neka nam Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetog Petra i svih svetaca, udijeli tu milost, da uvijek budemo vjerni Isusu Kristu, našem Spasitelju, i njegovoj svetoj Crkvi, izvan koje nema spasenja. Amen.

Objava 21. nedjelja kroz godinu: Što vi kažete, tko sam ja? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zbog svog milosrđa prema čovječanstvu, između svih naroda svijeta, za spasenje svih!, izabrao je za sebe jedan narod, Izraela – i odgojio ga da mu vjerno služi i da vrši njegove zapovijedi. Taj narod je izabran između drugih, ne zato što Bog nije želio da ga i drugi vole, već da im dadne dobar primjer kako svatko treba služiti Gospodinu.

Kad je taj narod sagradio Hram u Jeruzalemu u čast pravoga Boga, taj hram nije bio samo za izraelski narod, nego za sve one koji traže pravoga Boga i koji vrše njegove zapovijedi. Stoga nam Gospodin preko proroka Izaije u prvom čitanju današnje mise _{(Iz 56, 1. 6-7)} govori: „Dom moj zvat će se Dom molitve za sve narode“. U tom domu, u tom Hramu, dobrodošli su svi koji vrše zapovijedi Gospodnje i koji žive po njegovoj svetoj volji.

Gdje Gospodin prebiva?

Naravno, u svom Hramu! Ali Gospodin je prisutniji u hramu koji je On sam stvorio, nego u zgradi koju mu je čovjek sagradio svojim rukama. Dakle, Gospodin je prisutniji u duši čovjeka koji vjeruje u Boga i koji vrši njegove zapovijedi, nego u materijalnom hramu ili u crkvenoj zgradi.

To znači da Gospodin prebiva u svakome od nas, koji smo kršteni u ime Presvetog Trojstva, koji smo primili Duha Svetoga u sakramentu potvrde, a posebno u onima koji čistom dušom primaju Krista u sakramentu sv. pričesti.

To znači da je svaki od nas sveti hram Božji. I taj hram je mjesto molitve za sve ljude svijeta. Svi ljudi svijeta trebali bi moći vidjeti Boga u našim životima, u našim riječima i djelima i moliti se Bogu s nama i preko nas – da bismo posredovali za njih, molili za svakog čovjeka kojemu je potrebno Božje milosrđe i koji traži Njegovo milosrđe.

Tko je bio najsvetiji hram Božji, u kojem je Bog bio potpuno, uvijek i svugdje prisutan? – Naravno, bio je to Isus Krist, Bog i čovjek. U Njemu je svatko mogao susresti pravog Boga. Po Njemu je svatko mogao zadobiti Božju milost koja mu je bila potrebna.

Današnje Evanđelje _{(Mt 15, 21-28)} nam je to također vrlo dobro potvrdilo. Poganka iz Kanaana traži pomoć od Isusa Krista. Svjesna je da ne zaslužuje tu milost, budući da ne pripada izabranom Božjem narodu, niti ima njegovu vjeru, ali joj je potrebno Božje milosrđe, jer đavao muči njezinu kćer. Isus je pokušava otjerati vrlo teškim riječima, ali ona ponizno prihvaća te riječi, ustrajući u molitvi, jer i „psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara“.

Ova riječ svidjela se Isusu, jer je pokazala veliku i duboku vjeru te žene. Stoga joj reče: „O ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš!“ I u tom trenutku njezina je kći ozdravila.

Dakle, poganka je pokazala mnogo veću vjeru od Isusovog vlastitog naroda, članova Božjeg izabranog naroda. Naravno, Bog nagrađuje takvu vjeru.

Sveti Pavao apostol u drugom čitanju _{(Rim 11, 13-15. 29-32)} objašnjava nam zašto je Bog dopustio da izraelski narod bude nevjeran njegovom Sinu i njegovim prorocima. Bog je izabrao izraelski narod da bude njegov narod i tom narodu je poslao svog Sina. Bog ne povlači svoje darove i svoj poziv, ali dopušta da njegov narod padne u neposlušnost – kako bi njihova neposlušnost otvorila vrata Evanđelja poganima, da se i oni spase. Ali budući da Bog ne povlači niti poriče svoj poziv, on će također uzrokovati da se njegov narod obrati i da se svi spase. Stoga sveti Pavao kaže: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“

Ovo je dobra i radosna vijest za sve nas, jer smo svi bili neposlušni i grešnici. Dakle, Bog je milosrdan prema svima nama. Ali moramo se pokajati za svoju neposlušnost i svoje grijehe, obratiti se i zamoliti Boga za oproštenje, i naš dobri nebeski Otac će se smilovati svima nama.

Koja je naša dužnost?

Prije svega, ne smijemo misliti da je netko osuđen na pakao ako se trenutno ne pokazuje kao vjernik i ako trenutno ne živi po Božjem zakonu. Bog je milosrdan prema svima. Stoga je moguće da se takvi ljudi obrate i postanu sveti. Zatim, i mi moramo moliti, poput one Kanaanke, da se Bog smiluje našoj braći i sestrama, koji imaju posla s vragom i ne mogu se osloboditi. Ako imamo iskrenu i snažnu vjeru, i oni mogu biti oslobođeni našom vjerom i molitvom. A uz to moramo stalno moliti također za obraćenje i spasenje svih onih koji trenutno ne vjeruju u Isusa Krista, a posebno za izraelski narod, jer Bog želi da njegovo milosrđe spasi sve.

Dao Bog da mognemo ispravno ispuniti tu svoju misiju! Amen.

Objava 20. nedjelja kroz godinu: Milosrđe za sve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo čitanje _{(1 Kr 19, 9. 11-13)} predstavlja nam svetog proroka Iliju na gori Horeb. Ilija, veliki revnitelj za pravu vjeru i neumorni borac protiv poganstva, kad se našao u životnoj opasnosti, odlazi na goru Horeb (Sinaj) kako bi se susreo s Gospodinom i primio njegovu pouku o tome kako dalje postupati. Riječ Gospodnja dolazi do njega i šalje ga iz špilje u koju se bio sklonio, jer je Gospodin onuda prolazio.

Upravo je to bila Ilijina želja: susresti Gospodina! I što se događa?

– Nastala je velika oluja, ali Gospodin nije bio u oluji. Zatim je bio jak potres, ali Bog nije bio u potresu. Bila se pojavila i vatra koja je sve proždirala, ali Bog nije bio u vatri. Konačno je došao lagani povjetarac – i Bog je bio u njemu.

Bog je progovorio Iliji i poslao ga u novu misiju, s novom snagom. To je prije svega bila pouka za Iliju, a zatim i za sve nas. Mi mislimo da se silom, snagom, nasiljem, strogošću i arogancijom može postići neko dobro, ali ne! – U tome Boga nema, a mi bez Boga ne možemo učiniti ništa dobro. Možemo samo činiti zlo i upropastiti djela koja bismo na lijep način mogli činiti kako treba.

U drugom čitanju _{(Rim 9, 1-5)} slušali smo svetog apostola Pavla. On je bio veliki rodoljub i ujedno snažan i nepokolebljiv vjernik, prema predaji Staroga zavjeta. Zato je nekoć bio strog i strašan u svojoj borbi protiv kršćanske vjere, misleći da na taj način služi Bogu i narodu. Ali nije ništa postigao.

No, kad je, nakon susreta s uskrslim Kristom, postao kršćanin, istim je žarom naviještao Evanđelje Isusa Krista i istom ljubavlju volio svoj narod i domovinu. Bilo mu je jako žao što većina njegova naroda ne vjeruje u Isusa Krista. Već je bio naučio da se ništa ne postiže silom. Stoga traži drugu metodu: želi obratiti svoje sunarodnjake blagošću i žrtvovanjem samoga sebe. Rimljanima piše da bi bio spreman prihvatiti da bude i proklet umjesto svoga naroda, kad bi to bilo moguće – baš kao što je Krist na sebe preuzeo prokletstvo cijelog čovječanstva.

Sveti Pavao bi prihvatio da bude odvojen od samog Krista, kad bi na taj način bilo moguće približiti svoj narod spasenju po Isusu Kristu. A zašto? – Jer su oni Božji izabrani narod, izraelski narod. „Njima pripada posinjenje, i slava, i savezi, i zakon, i bogoslužje, i obećanja; … od njih je i Krist kao čovjek došao.“

Ali sveti Pavao ne može zamijeniti svoj narod. Isus Krist je već dao svoj život za njihovo otkupljenje. Svatko sam mora vjerovati u Spasitelja Isusa Krista i od Njega prihvatiti otkupljenje.

Što ta vjera znači, makar malo izdaleka, pokazuje nam današnje Evanđelje _{(Mt 14, 22-33).} Sveti Petar želi doći k Isusu po vodi. Isus mu dopušta. Petar kreće – i isprva ide prilično dobro. Ali kad je skrenuo pogled s Isusa i usredotočio se na jak vjetar i valove mora, počeo je tonuti. Tada ponovno traži Isusovu pomoć. Isus ga spašava, ali ga i kori: „Malovjerni! Zašto si posumnjao?“ Da je imao snažnu i potpunu vjeru, hodao bi po vodi, kao što je i Krist hodao. Ali njegova je vjera još uvijek bila slaba.

Svatko od nas treba vjeru – ali ne bilo kakvu vjeru! Trebamo potpunu vjeru u Isusa Krista Gospodina. Tko ima takvu vjeru, spašen je. Krist je trpio za nas. On je nas zamijenio u plaćanju naših dugova Bogu Ocu zbog naših grijeha. Ali nitko nas ne može zamijeniti u našoj vjeri u Krista, a bez te vjere nema spasenja.

Ljudi dobre volje, oni koji nam žele dobro, mogu nam pomoći da dođemo do vjere. Mogu nam dati mnogo argumenata za vjeru. Ali vjera ovisi o našoj slobodnoj volji, a ne o argumentima. Stoga, zbog naše slobode – koju Bog poštuje! – nitko nas ne može zamijeniti u vjeri. Iz tog razloga, sveti Pavao nije mogao preuzeti prokletstvo na sebe, umjesto svoga naroda. Ono što bi sveti Pavao prihvatio iz ljubavi prema svom narodu, Isus Krist je učinio prije njega. Stoga sveti Pavao ne može zamijeniti svoj narod, pa čak ni jednog jedinog čovjeka, jer svatko osobno mora vjerovati.

Što možemo učiniti mi?

Možemo se samo moliti za svoje mile i drage, koji su skrenuli s puta spasenja i prikazati svu svoju patnju i žrtve Bogu za njihovo obraćenje. Ali samo Bog može činiti čuda, kako bi im prosvijetlio pameti i omekšao srca, kako bi oni sami prihvatili vjeru, pokajali se za svoje grijehe i obratili se Bogu, baš kao što je učinio i s obraćenjem svetog apostola Pavla.

Dao Bog da se tako svi naši mili i dragi obrate i spase! Amen.

Objava 19. nedjelja kroz godinu: Naš Bog jest Bog mira pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Razumijevanje i dobra organizacija ljudi mogu pružiti veliku pomoć. Međutim, iako imamo vlastitu kuću ili stan, iako imamo hranu i piće, imamo i odjeću i mnoge druge dobre stvari – ipak nema nikoga kome ništa ne nedostaje. Nekome nedostaje zdravlje, nekome roditelj, nekome dijete, nekome muž ili žena, nekome drug i prijatelj, netko je izgubio svaku nadu u bolji život. Svi, pa čak i oni koji su najsretniji, žele biti još sretniji. To jest, i njima nešto nedostaje.

Sam Bog se pobrinuo za većinu dobrih stvari. Dao nam je svima život, razum, volju, sposobnost za rad, da još više uljepšamo svoje živote. Dao nam je zemlju, vodu, zrak, sunce i sva dobra potrebna za život. Moramo se samo ispravno služiti dobrima koja nam je Bog dao – pa ako ih budemo pravedno dijelili, i ako mudro postupamo, nitko ne bi trebao ni u čemu oskudijevati.

Ali, nažalost, mi smo nepravedni! Svatko žudi za sebe i za svoju obitelj. Svatko želi imati više od drugih, biti iznad drugih, vladati nad njima i iskorištavati druge za vlastite interese. I zbog toga nastaju neprijateljstva, svađe i ratovi. Došli smo u nezavidan položaj, iz kojeg ljudi više ne vide izlaz. Međutim, svaki je vjernik svjestan da je Bog sveznajuć i svemoguć, te da Bog može vratiti mir, razumijevanje i blagostanje svijetu.

Da, istina je da samo Bog može učiniti ovo čudo, nemoguće za čovjeka. Ali, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju, Bog zahtijeva našu suradnju za takvo čudo. On od nas ne traži da činimo čuda. Mi nismo sposobni za takvo što. Krist od nas ne traži da činimo velika djela. On traži samo ono što možemo učiniti, samo ako to hoćemo.

Krist ne traži 5000 kruhova, ali traži sve kruhove koje učenici imaju. Jednom su imali 5 kruhova, a Krist je umnožio tih 5 kruhova kako bi nahranio 5000 ljudi. Drugi put su imali 7 kruhova. S onim što su imali, Krist je nahranio sve one kojima je bilo potrebno – i svaki put je bilo više nego dovoljno hrane.

Ovo je vrlo važna pouka za nas! Nemojmo se uzalud žaliti! Nemojmo gubiti nadu! Bog se brine za nas. Bog ima cijeli svijet u svojim rukama. Ali Bog također zahtijeva našu suradnju, naš doprinos. Ne bez mjere, već koliko imamo. Ne mnogo, ali ipak sve što imamo. I tada nikome neće nedostajati ništa što je potrebno za ovaj život, niti za vječni život.

Ne štedi svoga kruha, ako njime možeš nahraniti gladnoga! Ne štedi odjeće svoje, ako možeš odjenuti gologa. Ne štedi usta svoja, ako možeš posavjetovati neodlučnog ili poučiti neukog. Ne štedi riječi svoje, ako moraš ukoriti grešnika. Ali još više, budi velikodušan i darežljiv u davanju podrške, pohvale i zahvale za dobra djela koja vidiš oko sebe. Ne štedi svoga vremena, ako možeš utješiti ožalošćenoga ili pratiti napuštenoga. Uključite i svoje prijatelje da i oni sudjeluju za dobro bližnjega.

Tada će cijela zajednica biti radosnija, zdravija i sretnija. Nitko neće nepotrebno patiti, a onaj tko nema drugog izlaza, prihvatit će svoj križ s radošću, sretan što mu cijela zajednica braće i sestara pomaže u nošenju križa.

Nema veće radosti od pomaganja bližnjima u nošenju križa. Ta pomoć stvara i razvija ljubav među ljudima i istovremeno je izvor obilnog Božjeg blagoslova i za darovatelja, i za primatelja.

Dao Bog da svatko od nas surađuje s Božjom milošću u iskorjenjivanju gladi i žeđi u svijetu i u podizanju blagostanja svih ljudi s kojima živimo! Amen.

Objava 18. nedjelja kroz godinu: Dajte im vi jesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(1 Kr 3, 5.7-12)} Gospodin nudi Salomonu prigodu da ga zamoli za ono što želi da mu Bog dadne – a Salomon je tražio mudrost, da zna razlikovati dobro od zla… Ova se molitva svidjela Gospodinu, jer kralj nije tražio „dug život, bogatstvo ili smrt svojih neprijatelja“… Stoga mu Gospodin daje i mudrost, ali i sva ostala dobra.

Drugo čitanje _{(Rim 8, 28-30)} govori nam o predodređenju Božjem. Sveti Pavao kaže: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. … One koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova.“ Dakle, Bog nas poznaje od vječnosti, oduvijek ima plan s nama, ljubi nas i predodredio nas je da budemo slični Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 44-52)} uspoređuje Kraljevstvo Božje sa blagom skrivenim u polju, s dragocjenim biserom i s ribarskom mrežom. Čovjek koji slučajno otkrije u polju skriveno blago, ne otkriva svoju tajnu nikome, jer bi ga onda netko drugi mogao uzeti – nego ga ponovno sakrije i sav radostan ode, proda sve što ima i kupi to polje!

Tako je i s Kraljevstvom Božjim. To Kraljevstvo je skriveno blago. Ne stječu ga svi, nego samo onaj tko posjeduje to polje.

Onaj koji traži skriveno blago, koji je prodao svu svoju imovinu da bi kupio to polje – sigurno može pronaći i mnoga druga polja, možda čak i ljepša od onoga gdje je blago skriveno. Može kupiti vrtove, cvjetnjake, voćnjake, njive zasijane pšenicom i kukuruzom, vrlo dobre livade, polja i pašnjake – ali ne! On kupuje upravo to polje koje nitko ne primjećuje i za koje nitko nije zainteresiran, osim onoga tko zna da je u tom polju skriveno blago.

Polje u kojem je skriveno Kraljevstvo Božje, jest naša kršćanska vjera.

Postoje religije lakše i razumljivije ljudskom umu, poželjnije iskvarenoj ljudskoj naravi – ali Kraljevstvo Božje skriveno je u ovom polju, u našoj katoličkoj vjeri. Stoga, samo za ovo polje vrijedi prodati sve, ili napustiti sve ostalo, da bi se stekla ova vjera, jer smo s njom stekli i Kraljevstvo Božje. Tako je i Salomon tražio mudrost, a mudrošću je stekao i sva ostala dobra.

Isto se može reći i za dragocjeni biser, koji vrijedi više od svih naših bogatstava ovoga svijeta. Tko god razumije njegovu vrijednost, žrtvuje sve da bi dobio taj biser. Takvi su svi oni koji napuštaju sva dobra ovoga svijeta, kako bi se posvetili Kraljevstvu Božjem, poput svećenika, redovnika i redovnica, a posebno mučenika, koji ne mare za dom, bogatstvo, brak, obitelj, čast i slavu, moć i udobnost, pa čak ni za svoj zemaljski život – nego samo traže Kraljevstvo Božje, vršeći njegovu volju i služeći svojoj braći u potrebi. Ne mogu to svi razumjeti, jer je to skriveno blago, nego samo oni kojima ga je Bog objavio.

Stoga nas ne čudi što ima malo svećenika, redovnika i redovnica, malo je ljudi koji žrtvuju cijeli svoj život za Kraljevstvo Božje, jer vrijednost ovoga Kraljevstva nije otkrivena mnogima. Naprotiv: zahvaljujemo Bogu koji – unatoč zlom svjetonazoru današnjeg svijeta – još uvijek pronalazi i poziva izabrane ljude da nastave Kristovo djelo spasenja svijeta i naviještanja njegova Evanđelja.

Prispodobu o ribarskoj mreži moramo shvatiti malo drugačije. Doista, Kraljevstvo Božje je poput ribarske mreže. Ona zahvata svaku vrstu ribe, iako nisu sve ribe dobre. Međutim, to ne smeta ribaru, jer – kad on izvuče mrežu na obalu – odvojit će dobre ribe za sebe, a loše će odbaciti.

Cijeli svijet je Kraljevstvo Božje. U svijetu postoje dobri i zli ljudi. Bog nema problema s time kako će odvojiti dobre od loših: dobre će zauvijek uzeti k sebi, dok će loše zauvijek odbaciti, kako bi podnosili kaznu koju zaslužuju.

Mi smo često nervozni i nezadovoljni, jer ne možemo učiniti ovaj svijet onakvim kakvim želimo, ali Bog ima i moć i vrijeme. Njemu se ne žuri. On svoje Kraljevstvo nudi svima. Tko ga prihvati slobodnom voljom i sa zahvalnošću, uživat će u njemu. Tko ga ne prihvati, sam je kriv jer ga nikada neće uživati, iako mu je to bilo omogućeno, budući da je bio pozvan u Kraljevstvo Božje.

Čuvajmo se stoga, da ne ostanemo među onima koji ne prepoznaju i ne cijene taj neprocjenjivi Božji dar, koji nam se nudi, i da ne postanemo nepoželjne ribe u Kraljevstvu Božjem, nego naprotiv: molimo Boga da nas učini dostojnima da budemo njegovi izabranici zauvijek. Amen.

Objava 17. nedjelja kroz godinu: Kraljevstvo Božje – skriveno blago pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnja misna čitanja daju nam najbolji odgovor na ta pitanja. U prvom čitanju _{(Mudr 12, 13. 16-19)} knjiga Mudrosti naglašava da je Bog svemoguć i da uvijek ima moć u svojoj ruci. Budući da ima punu moć, može kazniti svaki grijeh, ali može i sve poštedjeti. Stoga Božja dobrota ne koristi svoju moć samo za kažnjavanje zla, nego i za strpljenje i oproštenje. Bog nam svojim strpljenjem daje priliku da se obratimo od grijeha, kao i nadu u oproštenje. – Ovakav način Božjeg postupanja s njegovim narodom je spasenje za nas.

U drugom čitanju _{(Rim 8, 26-27)} sveti apostol Pavao nas uči da mi čak ni ne znamo moliti kako bismo trebali, nego Duh Sveti, koji prebiva u nama (po sakramentima krštenja i potvrde), moli za nas kako je to Bogu milo. – Doista, ako bismo molili da Bog ubije grešnike, prvo bi morao ubiti nas, jer je svaki od nas grešnik.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 24-43)} daje nam potpun i savršen odgovor na pitanje koje smo imali na početku. U ovom Evanđelju Isus nam donosi tri vrlo lijepe prispodobe o Kraljevstvu Božjem – jer je Isusov glavni interes i svrha bila objaviti našeg nebeskog Oca i njegovo Kraljevstvo. Prispodobu o dobrom sjemenu i kukolju objasnio nam je sam Isus. Bog je vlasnik zemlje, koji je posijao dobro sjeme na svojoj zemlji. Međutim, đavao je također posijao loše sjeme, kukolj. Sluge su mislile da će dobro učiniti ako odmah iščupaju kukolj, ali domaćin se ne slaže s njima, jer bi svojim radom naštetili pšenici, dobrom sjemenu – dok je kukolj ionako u njegovim rukama: u vrijeme žetve bit će sakupljen i spaljen, a da ne našteti pšenici.

Dakle, Bog, štedeći zle, zapravo štedi dobre, jer bi čak i mnogi dobri ljudi bili kažnjeni, kad bi svaki grijeh bio odmah kažnjen. Bog nam daje vremena da se pokajemo i obratimo, a ako se ne pokajemo i ne obratimo, Bog ima dovoljno vremena da nas kazni na kraju našeg života, ili na svršetku svijeta – spaljivanjem kukolja u paklenom ognju.

Druge dvije usporedbe su jednako važne: ona o gorušičinu zrnu i ona o kvascu. Obje govore o Kraljevstvu Božjem, koje je u početku maleno poput zrna gorušice. To može biti samo neka lijepa riječ, ljubazna gesta, prijateljski pozdrav, osmijeh, izraz sućuti i utjehe, iskrena želja, dobra ispovijed, mala žrtva, milostinja, pomoć siromašnima… Drugim riječima, nešto vrlo maleno, što će s vremenom – ako ga posadimo i njegujemo u dobrom duhu – u svoje vrijeme donijeti plod Kraljevstva Božjega. A to znači da na kraju postaje veliko, sa zrelim i dragocjenim plodovima. Stoga ne bismo smjeli nikad podcijeniti nijedno dobro djelo, nijednu riječ, nijednu gestu, jer svaka dobra stvar može biti sjeme Kraljevstva Božjega za nas i za one kojima činimo ta mala dobra djela.

Isto je i s kvascem: malo kvasca dovoljno je da ukvasa puno brašna, tako da kad tijesto nadođe, taj kvasac daje kruhu dobar okus. Isto je i s Kraljevstvom Božjim: bez obzira koliko malo dobrih kršćana ima, koji žive po Evanđelju Isusa Krista, oni mijenjaju svijet tako lijepo, da on malo-pomalo postaje bolji i blagoslovljeniji i istinski postaje sveto Kraljevstvo Božje.

Dakle, Krist nas uči da ne podcjenjujemo ni male stvari, jer i one imaju svoju važnost. Velike stvari su uočljive same po sebi i odmah, ali čak i male stvari imaju svoju vrijednost. Nijedna velika stvar nije postala velika sama od sebe, u tren oka, već je i ona nekad bila mala, a onda je malo-pomalo postala velika.

Stoga moramo njegovati male stvari, koje su dobro sjeme Kraljevstva Božjega, i malo-pomalo cijelo naše društvo postat će Kraljevstvo Božje – ako svatko od nas, nadahnut Duhom Svetim i Evanđeljem Isusa Krista, u sebi njeguje dobro sjeme Kraljevstva Božjega.

Dao nam Bog tu milost po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih! Amen.

Objava 16. nedjelja kroz godinu: Bog nam daje mogućnost obraćenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isto vrijedi i u obiteljskom životu. Svaki roditelj pokušava odgojiti svoju djecu da budu pametna, mudra, obiteljski orijentirana, da napreduju u dobru, da vole jedni druge, da vole svoje roditelje, kako bi roditelj mogao biti ponosan na svoju djecu i kako bi se u starosti mogao osloniti na njih. A koliko je roditelja razočarano! Od 5-6 djece u mnogim obiteljima, nitko ne živi s ocem ili s majkom: svatko za sebe, a roditelji sami, kao da uopće ni nemaju djece!

Situacija nam ne izgleda puno bolja ni u pitanjima vjere. Bog je svom narodu poslao stotine proroka. Imamo tisuće biskupa i stotine tisuća svećenika koji propovijedaju riječ Božju, a u vjeri se ne vidi napredak. Vjera naroda čini se blijedom, propovijedanje se čini beskorisnim. Čak i svećenici ponekad padaju u iskušenje: zašto bismo uzalud govorili, ako nas nitko ne sluša, ne razumije, ne mijenja se?

Međutim, to nije samo situacija našeg vremena. Oduvijek je bilo tako. Zato im je Isus, kada je poučavao ljude otajstvima Kraljevstva Božjega, ispričao prispodobu o sijaču _{(Mt 13, 1-23)}, jer su ljudi razumjeli taj posao. Da im je izravno govorio o nebeskim stvarima i o Božjim djelima, većina ih ne bi razumjela. Zato im je govorio o sijaču, sjetvi, sjemenu i zemlji, odnosno o stvarima koje su oni dobro razumjeli.

A kako taj posao počinje? – Počinje radom koji se čini uzaludnim. Jer mnogo posijanog zrnja sjemena palo je na neprikladna mjesta. Neko je palo na put i bilo pogaženo ili su ga ptice pojele. Neko je palo u trnje, pa ga je trnje ugušilo. Tako je taj dio posla ostao bez ploda. Neko je zrnje palo na kamenito tlo, gdje je bilo vrlo malo zemlje. Vrlo brzo je izniklo, jer je bilo na plitko posijano – ali je brzo uvenulo, a da nije naraslo i dalo ploda, jer plitko tlo nema vlage. Opet, beskoristan posao.

Videći takve rezultate, neupućen i neiskusan čovjek bi napustio taj beskorisni rad, jer se mnogo truda i sredstava troši na oranje, pripremu zemlje i sjetvu – a ploda nema. Ali dobar zemljoradnik ne razmišlja tako. On zna da će dosta zrnja pasti i na dobro tlo. I to većina njih! Iako neće sva ona donijeti isti plod, njihov će plod ipak pokriti i nadoknaditi gubitak onoga zrnja koje je palo na neprikladna mjesta, jer dobro tlo donosi tridesetostruk, šezdesetostruk, pa čak i stostruk plod! Dakle, vrijedi se potruditi, isplati se raditi! I to tako rade pametni ljudi.

Prorok Izaija nam u prvom čitanju _{(Iz 55, 10-11)} govori da i Bog djeluje tako. Kad pada kiša ili snijeg, čini nam se da pada uzalud – jer gotovo sva voda teče potocima i rijekama u more i nakon nekoliko sati čini nam se kao da kiša uopće nije padala. Ali ne! Kiša je navlažila zemlju, omekšala je i omogućila joj da rodi plod. Isto se događa i s Božjom riječju. Bog mnogo govori, uvijek govori. Govori po svojim stvorenjima, po Svetom pismu, po prorocima i navjestiteljima Evanđelja, po svakom vjerniku. A nama se čini da govori uzalud, jer ne vidimo da se išta mijenja. Ali Božja riječ ipak donosi plod u svakoj duši koja je sluša, kao i u cijelom svijetu.

Bog ne govori uzalud! Doista, njegova riječ ne donosi isti plod u svakoj duši. Jednu dušu Božja riječ omekšava, drugu obraća, drugu spašava, drugu blagoslivlja, drugu posvećuje. Ali Božja riječ nije bez ploda čak ni u onim dušama koje neće ni da je čuju, a pogotovo ne da je provedu u život: u njima ona postaje riječ suda i riječ osude.

Božja riječ je uvijek plodna: u dobru čovjeku ona rađa blagoslov i napredak u dobru. U zlu čovjeku ista ta riječ postaje poziv na pokajanje i obraćenje, a ako se ispravno primi, postaje riječ spasenja. Ako je zao čovjek ne primi, ako se ne pokaje i ne obrati, ta ista riječ za takva čovjeka postaje riječ osude i prokletstva.

Stoga, nemojmo pogriješiti misleći da Bog govori uzalud! Ne! Ali budimo oprezni kako primamo njegovu riječ. Hoće li ona za nas biti riječ spasenja ili riječ osude, to ovisi smo o nama! Jer, prema svetom Pavlu _{(Rim 8,18-23)}, cijelo Božje stvorenje željno čeka oslobođenje od ropstva pokvarenosti, kao što i mi čekamo spasenje svojih duša i tijela.

Neka nam Gospodin udijeli taj dar po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih! Amen.

Objava 15. nedjelja kroz godinu: Božja riječ donosi plod pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnje Evanđelje _{(Mt 11, 25-30)} potvrđuje nam da je ovaj Kralj već došao. On je Isus, Sin Božji. Velikani ovoga svijeta ne vide ga i ne razumiju kao Sina Božjega, niti kao svoga Kralja, ali on blagoslivlja svoga nebeskog Oca i zahvaljuje mu, jer ovu istinu nije otkrio velikima, mudrima i učenima, nego malenima.

Najveća tajna naše vjere jest da nitko ne može poznavati Sina osim Oca, i nitko ne može poznavati Oca osim Sina i onoga kome ga Sin hoće objaviti. Otac je objavio Sina malenima i poniznima. I Sin otkriva Oca upravo takvima. Mudraci, učenjaci i velikaši ovoga svijeta ne mogu ga upoznati, jer ljudska narav nije sposobna svojim prirodnim sposobnostima otkriti i razumjeti Boga: ni Oca ni Sina. Boga mogu upoznati samo oni ljudi, kojima se sam Bog objavi. A on je se nama već objavio po Isusu Kristu i nastavlja nam se objavljivati po Duhu Svetom.

Bog nam se ne otkriva iz svoje potrebe, niti za svoj vlastiti interes, odnosno zato što bi njemu bila potrebna naša vjera ili naša slava. Ne! On nam se otkriva za naše dobro. Zato Krist kaže: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Svatko ima težak život. Neki više, neki manje, ali nitko se ne hvali da ima lagodan život. Zato nas Krist poziva k sebi, da nam dadne odmora.

Međutim, da bismo postigli taj odmor u Kristu, moramo ispuniti uvjet: preuzeti na sebe njegov jaram: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ – to jest, s krotkošću i poniznošću. Isus završava svoj poziv tvrdnjom koja zahtijeva našu vjeru: „Zaista, jaram je moj sladak, a breme moje lako.“

Kristovo djelo u ovom svijetu, u vrijeme Crkve, to jest, sve do svršetka svijeta, nastavlja Duh Sveti, koji prosvjetljuje naše pameti i otkriva nam da je Isus Krist zaista Sin Boga Oca, naš jedini Otkupitelj i naš vječni Kralj. Ako vjerujemo u njega, možemo se radovati i veseliti, jer smo već otkupljeni.

Ali kako možemo biti sigurni da smo na Isusovoj strani, da smo na sebe preuzeli njegov slatki jaram i njegovo lako breme?

To nam govori sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(Rim 8, 9. 11-13)}. Najsigurniji znak da pripadamo Kristu jest: ako ne činimo djela tijela, nego djela Duha Svetoga. Jer tijelo, ili naša ljudska narav, uvijek se suprotstavlja Duhu Božjem, Duhu Svetom. Tko ugađa požudama tijela, svoje pokvarene ljudske naravi, taj ne može ugoditi Bogu. Te požude i ta djela vode u smrt. Naprotiv, tko umrtvi zle požude tijela, tko čini djela Duha, on je istinski prihvatio na sebe slatki jaram Kristov i njegov lagani teret i živjet će vječno.

Zbog toga je dobro ponoviti taj nauk svetoga Pavla o djelima tijela i duha. U svojoj poslanici Galaćanima _{(Gal 5, 19-23)}, sveti Pavao jedno po jedno navodi mnoga djela tijela koja nisu ugodna Bogu, kao i plodove Duha Svetoga, protiv kojih nema zakona.
– Dakle: „Očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: oni koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, suzdržljivost. Protiv tih nema zakona.“

Stoga, ako ste do sad činili takva djela tijela i krvi, to jest djela pokvarene ljudske naravi, obratite se svom Kralju i Otkupitelju! Naprotiv, ako činite djela Duha Gospodnjeg, radujte se i veselite se, jer vam je Krist osigurao vječni život!

Neka nam svima taj život udijeli svemogući Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih svetih. Amen.

Objava 14. nedjelja kroz godinu: Kliči, viči od radosti! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnja misna čitanja to vrlo dobro potvrđuju. U prvom čitanju _{(2 Kr 4, 8-11. 14-16)} čuli smo kako je plemenita žena Šunamka, zajedno sa svojim mužem, dočekivala Božjeg proroka Elizeja – ne samo po nekad, nego svaki put kad je prolazio kroz njihov grad. Čak je sagradila i namjestila sobu samo za njegove potrebe. I kao što je Isus Krist rekao u današnjem Evanđelju: „Tko primi proroka jer je prorok, primit će plaću proročku.“ Preko proroka Elizeja, Bog je toj ženi ispunio najveću želju njezina života: dao joj je sina. Bog je učinio čak i više od toga: dao joj je i vječni život, baš kao što ga je dao i svom proroku, iako se to ne spominje u ovom tekstu. Ta se žena potpuno predala u Božju volju, a Bog ju je u svojoj dobroti nagradio iznad njezinih očekivanja i želja.

U tom kontekstu, psalmist u Psalmu 89 kaže: „O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka!“

Sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(Rim 6, 3-4. 8-11)} uči nas kako se mi kršćani moramo potpuno predati Božjoj volji. Kaže da smo, po sakramentu krštenja, koji je svatko od nas primio, zapravo umrli grijehu i pokopani s Kristom, kako bismo živjeli samo za Boga, s uskrslim Kristom.

Vrlo lijepa ideja i mi se slažemo s ovom izjavom, ali živimo li u skladu s njom? Ne događa li nam se prečesto da se, kad se nađemo u kušnji da sagriješimo, ne pokažemo mrtvima grijehu, već vrlo živima da činimo ono što naše tijelo i krv žele, iako nam naša duša i savjest vrlo jasno govore da bismo trebali živjeti samo za Boga, a ne za grijeh? Zato nas sveti Pavao savjetuje: „Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!“

A što znači biti živ Bogu, sam Isus Krist vrlo dobro objašnjava u današnjem Evanđelju _{(Mt 10, 37-42)}, rekavši: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan…“

Ovdje moramo naglasiti da je ovaj prijevod Kristovih riječi dobar, točan i razumljiv. Jer netko je negdje preveo ovaj govor neprimjerenim riječima: „Tko ne mrzi oca svoga i majku svoju i sina svoga i vlastiti život… – ne može biti moj učenik!“ – Ovakav prijevod nije dobar; naprotiv, pogrešan je, jer se ne radi o mržnji, već o manjoj ljubavi prema zemaljskim dobrima, u usporedbi s većom ljubavlju prema Kristu i prema vječnim dobrima. Ne smijemo mrziti oca i majku, brata i sestru, sina i kćer, a pogotovo ne vlastiti život. Naprotiv: moramo ih voljeti. Ali iznad svega toga moramo voljeti Krista, Boga, njegovo Kraljevstvo i vječni život – jer inače nećemo biti dostojni njih!

Krist također kaže: „Tko ne uzme svoga križa i ne ide za mnom, nije mene dostojan!“ O kojem križu govori Isus? – Ne o svom križu, o Kristovu, nego o našem križu! Svatko od nas ima svoj križ: muž svoju ženu, žena svog muža; roditelj svoje dijete, dijete svog roditelja; prijatelj svog prijatelja, prijateljica svoju prijateljicu; učitelj svog učenika, učenik svog učitelja; liječnik svoje pacijente, pacijent svoju bolest; svatko svoju profesiju i dužnost. Ako prihvatimo svoje križeve kao sredstva spasenja, po kojima nas Bog dovodi k sebi, bit ćemo spašeni. Ako ne – nismo dostojni Boga.

Zbog toga se bojim da mladići i djevojke, koji ne prihvaćaju brak na vrijeme, ne prihvaćaju svoj križ – i nisu dostojni Boga. Bojim se da mladi bračni parovi, koji ne prihvaćaju djecu ili ih prihvaćaju premalo – možda neće postati dostojni Krista. Jer dijete je i križ i blagoslov za svog roditelja. Doista, samo po križu se dobiva blagoslov. Bez križa nema blagoslova! Pazite da ne ostanete bez Božjeg blagoslova!

I konačno, Isus toliko uzvisuje čast svog učenika, da ga izjednačava sa sobom: „Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. … Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode, zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća!“

Kako velik poticaj da se potpuno predamo u Božje ruke, bez zadrške i bez odgađanja! Kako snažan poticaj na ljubav prema svima, jer će biti nagrađena kao za ljubav učinjenu izravno Isusu Kristu!

Dao Bog da svi postanemo dostojni učenici Krista Gospodina! Amen.

Objava 13. nedjelja kroz godinu: Potpuno predanje u Božju volju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.