U mnogim dijelovima Zambije ljudi nisu trajno vezani uz jedno mjesto. Obitelji se sele u potrazi za boljim uvjetima za život: za vodom, za plodnijom zemljom, za ispašom za stoku. Ponekad ih na to natjeraju suša ili poplave, ponekad bolest, a ponekad jednostavno potreba da prežive. Kuće su često jednostavne, privremene, i ne drže čovjeka na jednom mjestu, kao što ga drže zidovi i uspomene u našim krajevima.

Migracije u Africi i djeca

U takvoj stvarnosti i djeca su na putu. Ona ne odlučuju hoće li ostati ili otići. Ona idu sa svojim roditeljima. Danas su u selu, sutra na drugom mjestu. Danas su u školi, sutra više nisu. I zato je u Africi školovanje često isprekidano, nesigurno i ovisno o okolnostima koje dijete ne može kontrolirati. Često se dogodi da dijete dolazi u vrtić ili školu nekoliko tjedana, a onda odjednom nestane. Pitamo gdje je, i dobijemo jednostavan odgovor: obitelj je otišla dalje. Otišli su tražiti posao ili bolju zemlju za život.

Sjećam se jedne djevojčice koja je redovito dolazila u vrtić. Tiha, ali uvijek nasmijana. Naučila je držati olovku, počela prepoznavati slova. I onda je jednoga dana više nije bilo. Nije bilo oproštaja, ni objašnjenja. Samo prazno mjesto. U Europi bi takav nestanak bio alarm. Ovdje je to dio života. Obitelj je jednostavno otišla dalje. Kada to gledam, shvaćam koliko je za nas u Europi škola nešto podrazumijevano. Dijete krene u prvi razred i znamo da će, uz sve poteškoće, imati priliku završiti školovanje. U našim krajevima roditelji planiraju školovanje svoje djece godinama unaprijed. Ovdje u Africi se često ne zna hoće li dijete biti u školi i sljedeći mjesec. I zato ono što je nama normalno, ovdje postaje privilegija.

Migracije u Africi su svakodnevna stvarnost koja oblikuje život ljudi. One su izazov za obitelj, ali i za sve nas koji pokušavamo graditi nešto trajno – školu, zajednicu, sigurnost. Zato u našoj misiji ne možemo sve gledati kroz modele na koje smo navikli u Europi.

Jedno od pitanja koje često dobivamo jest: zašto nemamo sustav kumstava, gdje bi jedan donator pomagao jedno dijete kroz cijelo školovanje? Odgovor je jednostavan, ali ne i lak: zato što se život ovdje ne odvija u stabilnim okvirima. Dijete koje danas susrećemo u vrtiću ili školi možda već za nekoliko mjeseci više neće biti ovdje. Ne zato što ne želi učiti, nego zato što obitelj mora ići dalje. U takvim okolnostima teško je vezati pomoć uz jedno ime i jedno lice kroz dulje vrijeme.

Zato smo izabrali drukčiji put. Umjesto da pomažemo pojedinačno, nastojimo graditi zajednicu. Graditi mjesto koje ostaje. I na kojem ćemo dati ljudima razlog da ostanu. Školu koja će biti tu i kada se ljudi mijenjaju. Vrtić u koji će dolaziti nova djeca. Kuhinju u kojoj će svaki dan netko dobiti topli obrok. U tom smislu, migracije nas uče jednoj važnoj istini: da ne gradimo samo za one koje poznajemo, nego i za one koje nikada nećemo upoznati.

Prijatelji Centra Otac Vjeko 

Naš projekt Prijatelji Centra Otac Vjeko upravo iz toga raste. To nije vezivanje uz jedno dijete, nego uz jednu stvarnost. Uz zajednicu djece koja dolaze i odlaze, ali kojoj je svima potrebna ista prilika – prilika za učenje, za obrok i za dostojanstvo.

Prijatelji Centra sudjeluju kroz zajedničku blagajnu iz koje se financira školovanje djece u našem centru. Uz godišnji dar od 100 eura, postaju dio zajedništva koje ne gleda pojedinca, nego cijelu zajednicu. A zauzvrat, tri puta godišnje primaju pisma djece iz misije – svaki put drugoga djeteta kako bi kroz njihove riječi upoznali živote, radosti i borbe onih kojima pomažu. 

Na taj način nastaje jedno tiho, ali snažno zajedništvo – između ljudi koji možda nikada neće susresti jedni druge, ali su povezani istim dobrom. Postati Prijatelj Centra znači prihvatiti tu jednostavnu, ali duboku logiku: ne znati uvijek točno ime komu pomažeš, ali vjerovati da činiš dobro koje ima smisla. Svaki dar postaje dio nečijega dana – obrok, bilježnica, mjesto u učionici. I možda nikada nećemo upoznati to dijete, ali ono će osjetiti da nije zaboravljeno.

Ovdje često vidim djecu koja prvi put drže olovku. I ne znam hoće li ta ista djeca biti ovdje i za godinu dana. Ali znam da danas imaju priliku. I to je ono što možemo učiniti – biti vjerni u ovom trenutku.

Stvarajmo prilike

Migracije nas podsjećaju da život nije statičan. Ni u Africi, ni u Europi. Ljudi odlaze i dolaze. Traže sigurnost, posao, dostojanstvo. I u svemu tome ostaje isto pitanje: hoće li imati priliku?

Na nama je da, koliko možemo, tu priliku otvorimo. Možda nećemo uvijek znati ime djeteta kojem pomažemo. Možda nećemo pratiti njegov put do kraja. Ali ćemo znati da smo bili dio dobra koje je nekome u pravom trenutku bilo potrebno. I možda upravo u toj nesigurnosti života leži poziv na još veću vjernost dobru. Jer na kraju, ne mjeri se ljubav po tome koliko dugo traje naš susret, nego po tome jesmo li nekome u pravom trenutku bili dar. A to je, u konačnici, i put evanđelja – prepoznati Krista u čovjeku koji je na putu i ne proći pokraj njega. Jer i na putu – dobro uvijek pronađe svoj put.

* * *

Ako u sebi prepoznate želju da budete dio te priče, da pomognete djeci koja su dio našega Centra, možete nam se javiti na srce.za.afriku@gmail.com i pridružiti se kao Prijatelji Centra Otac Vjeko.

Objava Na putu: migracije kao stvarnost, a ne iznimka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U afričkim selima ljudi nemaju pisane zapise o svojoj prošlosti. Nemaju arhive, fotografije ni dokumente. Ali imaju pamćenje. I imaju pripovijedanje. Usmena predaja ovdje nije tek puko prepričavanje događaja, nego način opstanka zajednice. Kroz priče se uči tko smo, odakle dolazimo i kome pripadamo. Posebno mjesto pripovijedanje ima u obitelji. Navečer, kada se dan primiri i kada vrućina popusti, ljudi sjednu zajedno. Djeca slušaju, odrasli govore. Govori se o prošlim vremenima, o teškim godinama, o sušama i kišama, o selidbama, o radosti i gubitku. Govori se i o Bogu, ne teološkim pojmovima, nego iskustvom: kako je pomogao, kako je sačuvao, kako je dao snagu kada je bilo najteže.

Snaga riječi

Na blagdane se to osobito vidi. Djeca i mladi koji su otišli u gradove zbog posla ili školovanja vraćaju se kući. Mnogi od starijih nikada nisu napustili svoje selo. Njihova slika svijeta oblikovana je onim što su čuli. Zato ti susreti postaju pravi događaji. Oni koji su bili „vani” pripovijedaju kako se živi u gradu, kakve su ceste, kuće, ljudi, kako izgleda posao. Govore o svijetu koji stariji možda nikada neće vidjeti, ali će ga kroz priču razumjeti. U tim trenucima vidi se snaga riječi. Riječ povezuje naraštaje. Riječ stvara mostove između iskustava. Riječ daje smisao promjenama koje bi inače bile prijetnja.

U Africi se priča ne prekida. Govornik govori polako, sluša se s poštovanjem. Djeca ne upadaju u riječ. Ne zato što se boje, nego zato što znaju da je slušanje jednako važno kao i govor. Slušanjem uče strpljenje, poniznost i pažnju prema drugome. To su vrijednosti koje se ne mogu naučiti iz ekrana. Danas, u svijetu u kojem se sve bilježi, snima i sprema, lako zaboravljamo koliko je razgovor licem u lice dragocjen. Ovdje, gdje tehnologije često nema, razgovor nije zamjena – on je temelj. Ljudi se upoznaju kroz ispričano iskustvo. Povjerenje se gradi riječima. Zajedništvo se rađa u slušanju.

Vjera kao priča

I vjera se ovdje prenosi usmeno. Evanđelje se ne živi kao tekst, nego kao iskustvo. Ljudi ne pamte citate, ali pamte svjedočanstva. Pamte tko im je pomogao, tko ih je posjetio, tko je s njima dijelio život. Vjera se ovdje pamti po licima i po pričama. U evanđelju Isus gotovo nikada ne poučava apstraktno. On ne drži predavanja, ne izlaže teorije, nego pripovijeda. Govori u prispodobama, kroz slike bliske ljudima: o sjemenu, polju, pastiru, ocu i sinovima. Isus zna da se istina najdublje pamti kada je ispričana, a ne samo izrečena. Riječ koja je ispričana ulazi u srce, dok ona koja je samo pročitana često ostane na površini. U tom smislu, Afrika me puno toga naučila o evanđelju. Ovdje ljudi evanđelje slušaju. Slušaju ga kao priču koja se odnosi na njihov život. I odmah je povezuju sa svojim iskustvom: s glađu, s radom na polju, s brigom za djecu, s radošću zajedništva. Vjera se ovdje ne odvaja od života, ona se pripovijeda zajedno s njim. Kada stariji pripovijedaju djeci, često ne govore izravno što je dobro, a što loše. Oni pričaju. A dijete samo uči. Uči slušajući. Isto čini i evanđelje. Ne nameće se, nego poziva. Ne viče, nego govori tiho, ali jasno.

Možda je upravo zato usmena predaja u Africi tako snažna: jer je bliska načinu na koji Bog govori čovjeku. Bog se ne nameće, nego se daje upoznati kroz odnos. Kroz vrijeme. Kroz priču. I zato je vjera uvijek odnos, a nikada samo informacija. Kada slušam te priče, često shvatim koliko je važno da glasovi ne utihnu. Jer kada utihnu priče, utihne i identitet. A narod bez priče postaje narod bez pamćenja.

Pouka Europi

Kada danas pogledamo Europu, vidimo da imamo sve više zapisa, ali sve manje razgovora. Sve više informacija, ali sve manje zajedničkih trenutaka u kojima se priča i sluša. U mnogim obiteljima rijetko se sjedi zajedno. Djeca znaju mnogo toga, ali malo slušaju priče svojih roditelja, baka i djedova. A upravo su te priče ono što ih ukorjenjuje. U Africi dijete zna tko su mu bili preci i kakav su život živjeli, iako nikada nisu vidjeli njihove fotografije. U Europi često imamo fotografije, ali nemamo priče. I zato ponekad ne znamo tko smo.

Možda nam Afrika upravo tu ima što reći. U svijetu brzih poruka i kratkih sadržaja podsjeća nas da su odnosi spor proces. Da se istina često prenosi tiho. Da se zajednica ne gradi tehnologijom, nego prisutnošću. Usmena predaja nije znak zaostalosti. Ona je znak povjerenja. Povjerenja da je riječ važna. Da je čovjek vrijedan slušanja. To nije nostalgija za prošlim vremenima. Ona je poziv na odnos. Poziv da usporimo, da sjednemo, da ispričamo i da slušamo. Da djeci ne prenosimo samo obveze i pravila, nego i iskustva, padove, borbe i vjeru. Iskustvo starijih je dar, a ne teret. Dok god ljudi ovdje sjede zajedno i pripovijedaju, znam da zajednica živi. I dok god slušamo jedni druge, imamo budućnost. Ako želimo sačuvati identitet, vjeru i zajedništvo, moramo sačuvati sjećanje koje se prenosi riječju. Ne samo zapisanu nego ispričanu. Jer priča traži prisutnost. Traži pogled. Traži vrijeme.

Možda nas Afrika, upravo u svojoj jednostavnosti, podsjeća na nešto što smo u Europi pomalo zaboravili: da se najvažnije stvari u životu ne uče samo čitanjem nego i slušanjem. I da se vjera ne prenosi samo poučavanjem nego i svjedočanstvom. Dok god budemo imali hrabrosti jedni drugima pripovijedati istinu o svom životu, o svojoj vjeri i o svojoj nadi, dotle će i evanđelje imati glas. A dok god taj glas bude imao slušatelja, zajednica neće nestati. Možda je upravo u slušanju početak njezina očuvanja.

Kako nam pomoći?

Uplate iz Bosne i Hercegovine
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Glas koji pamti: usmena predaja kao srce zajednice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Radovi su krenuli na veliko, nećemo se dati zaustaviti i naša prva generacija školaraca, naši budući prvašići, krenut će – ako Bog da – već u rujnu u novu, moderno opremljenu školu.

Sretni smo, uzbuđeni i neizmjerno zahvalni. Ovo nije samo početak gradnje jedne zgrade.Ovo je početak jedne nove budućnosti.

Svaki dan ovdje gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred.

No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

Zato ova škola nije luksuz. Ona je potreba. Ona je prilika. Ona je odgovor na dječje oči koje pitaju: hoće li biti škole i za nas?

Dijete koje dobije obrazovanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Škola ne mijenja samo jedno dijete – ona mijenja generacije.

Plan je jasan: sada gradimo prvih šest učionica, kako bi djeca već ove jeseni mogla sjesti u svoje klupe. A zatim ćemo školu širiti korak po korak, kako budu rasla i djeca.

Takav smo put već prošli.

U Ruandi smo, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas stoje uz nas i u Zambiji, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko – vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, učeničke domove, knjižnice, sportsku dvoranu i radionice za praktičnu nastavu.

Ni tamo ništa nije nastalo preko noći. Gradilo se polako, etapno, s vjerom i strpljenjem. I danas tisuće mladih ondje žive dostojnije upravo zato što su nekada dobili priliku za školovanje.

Zato s velikim pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli.

Već smo vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika.

Ovdje ne gradimo samo zidove. Gradimo učionice u kojima će se rađati budućnost. Gradimo mjesto u kojem će djeca sanjati veće snove. Gradimo znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

Hvala svakome od vas koji ste dio ove priče.

Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio temelja ove škole. Dio jednog zida. Dio jedne klupe. Dio nečijeg djetinjstva.

Kad jednoga dana zazvoni prvo školsko zvono u Mwakapanduli, znajte da će zvoniti i za vas.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

Pomoći nam možete i dalje…

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

Objava Počeli smo kopati temelje za našu buduću osnovnu školu u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dijete koje ne može učiti

Svaki dan gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred. No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

U takvim trenucima Kristove riječi iz Evanđelja postaju stvarnost, a ne samo zapisani tekst: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Ovdje te riječi imaju lice, ime i pogled djeteta koje želi učiti. Korizma nas poziva da stvarnost gledamo bez uljepšavanja. Bez škole dijete ovdje nema izbora. Bez obrazovanja ostaje zatvoreno u krugu siromaštva iz kojega se teško izlazi. Najveća nepravda nije siromaštvo samo po sebi, nego uskraćena prilika. Dijete koje ne može učiti, ne može ni sanjati.

Zato je pred nama danas jasan zadatak: izgradnja osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli. To nije samo građevinski projekt nego čin vjere i odgovornosti. Jer vjera koja se ne pretvori u konkretno djelo ostaje samo riječ. Zemlju imamo. Teren je pripremljen. Projekt je završen. Ono što nedostaje jesu sredstva i ljudi koji su spremni reći: odreći ću se nečega svoga kako bi netko drugi imao budućnost. Plan je jednostavan i realan. Do početka sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograđivati nove, kako djeca budu rasla. Škola će rasti zajedno s njima – polako, ali sigurno. Kao i sve što ovdje gradimo.

Izbor i uskraćenost

U korizmi često govorimo o postu i odricanju. Ovdje se jasno vidi razlika između onoga čega se mi odričemo i onoga što djeci nedostaje. Nama je post izbor. Njima je uskraćenost stvarnost. Zato korizma ovdje postaje put na kojem se susreću molitva i djelo, tišina i konkretna ljubav. Ne gradimo školu zato što je to lijepo ili humano. Gradimo je zato što je nužna. Jer dijete koje dobije znanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Na tom putu mi ne činimo nešto „za druge”, nego ispunjavamo ono na što nas Evanđelje poziva.

Ono što danas sanjamo u Mwakapanduli nije nepoznat put. Taj smo put već prošli. U Ruandi je, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas prate i ovaj projekt, u samo nekoliko godina izraslo nešto što je tada mnogima izgledalo nemoguće. Tamo smo, korak po korak, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko: vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma, kuhinju s blagovaonicom, dvije školske knjižnice, radionice za praktičnu nastavu, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene.

Ni tamo nije sve nastalo odjednom. Gradilo se u etapama, onoliko koliko su sredstva dozvoljavala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se neće moći dalje, kada su planovi morali čekati, a radovi stati. No pokazalo se da strpljenje, ustrajnost i vjera često donesu više ploda nego brzina. Svaka nova učionica bila je odgovor na konkretnu potrebu i plod povjerenja koje se gradilo s vremenom. Sve je započelo jednako skromno – s djecom koja su sjedila na tlu i s pitanjem koje se ponavljalo iz dana u dan: hoće li biti škole i za nas? Danas u Ruandi tisuće djece prolaze kroz učionice koje su nastale iz vjere, strpljenja i zajedništva. Taj je školski centar u Ruandi proglašen uzor-školom i postao mjesto na kojem se ne prenosi samo znanje nego se odgajaju ljudi.

Dar koji traje

To iskustvo uči nas jednoj važnoj istini: kada se znanje spoji s vjerom, a molitva s konkretnim djelom, plodovi ne izostaju. Bog od nas ne traži da činimo nemoguće, nego da budemo vjerni u onome što nam je povjereno. A kada ljudi odgovore srcem, i ono što se činilo dalekim – postaje blizu. Zato s pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo već vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika. I zato vjerujemo da će i ovdje, kao i u Ruandi, učionice postati mjesta na kojima se rađa budućnost – tiho, postojano i s pogledom uprtim dalje od samih zidova.

Često kažem da misija nije spašavanje ljudi, nego dijeljenje života s njima. Kada dijeliš njihovu svakodnevicu, tada i evanđelje postaje vidljivo. Učionica, klupa i knjiga postaju znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

U ovom korizmenom vremenu pozivam vas da razmislite o daru koji traje. Možda o manjoj potrošnji, a većoj solidarnosti. O manje prolaznoga, a više onoga što ostavlja trag. Jer upravo po tim „malim” djelima ljubavi mjeri se naša vjernost evanđelju. Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio zida učionice i dio nečijega djetinjstva. Korizma nije vrijeme tuge, nego priprave za novi život. Ako zajedno uspijemo izgraditi ovu školu, bit će to znak da odricanje ima smisla, a nada budućnost.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

KAKO POMOĆI?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank: 
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Škola kao put dostojanstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ime Ministarstva ugovor je potpisao ministar Gordan Grlić Radman, a u ime Humanitarne udruge Srce za Afriku predsjednica Maja Sajler Garmaz.

Provedba projekta započinje 1. travnja 2026. godine i trajat će godinu i pol dana. Projekt će se provoditi uz financijsku potporu Ministarstva u iznosu od 84.900 eura bespovratnih sredstava.

Nastavak povjerenja

Ovo je drugi put da je naš rad prepoznat i podržan od strane Ministarstva, nakon uspješno završenog projekta „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost“, koji je proveden u predviđenom roku te dobio pozitivnu ocjenu nakon službenog nadzora na terenu.

Na svečanosti potpisivanja ministar Gordan Grlić Radman zahvalio je organizacijama civilnog društva na predanom radu, istaknuvši kako njihov angažman doprinosi izgradnji snažnije globalne zajednice te kako hrvatska službena razvojna pomoć kroz njihove projekte ostvaruje konkretne i dugoročne učinke.

Za nas ova potpora znači potvrdu odgovornog rada na terenu, transparentnog upravljanja sredstvima i stvarnih, mjerljivih rezultata.

Pred nama je osamnaest mjeseci rada, suradnje i rasta. Svjesni smo da svaki potpis na papiru za nas znači nešto puno veće: konkretne stolice na kojima će djeca sjediti, učiteljice koje će poučavati s više znanja i samopouzdanja te male ruke koje će kroz igru učiti o svijetu.

Projekt donosi sustavno jačanje vrtića u Mwakapanduli kroz:

• edukaciju odgojiteljica u pedagoškim vještinama
• primjenu didaktičke opreme u radu s djecom
• učenje engleskog jezika kao službenog jezika Zambije
• osiguravanje trajne opreme – stolova, stolica, ploča i pribora

Posebna vrijednost projekta je međunarodna suradnja i mentorstvo, kao i digitalno povezivanje s vrtićima u Hrvatskoj kroz zajedničke aktivnosti i razmjenu iskustava.

Ovo prije svega znači novu priliku za djecu u Mwakapanduli. Jer kada osnažimo učiteljicu – osnažujemo generacije.

(Udruga „Srce za Afriku“)

Objava Potpisan ugovor o financiranju novog projekta u Zambiji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U selu do kojega vodi duga prašnjava cesta, gdje su ljudi živjeli bez osnovne infrastrukture, danas polako raste zajednica koja diše kao jedna obitelj. Ovdje polako raste nešto što mogu nazvati domom. I nije to samo naš novi samostan, ni vrtić koji svakoga jutra ispuni dvorište smijehom 150 mališana, ni škola šivanja, crkva, bunari, mlinovi, ni struja koju smo nedavno doveli. To je prije svega zajedništvo – ono koje živimo s ljudima. 

Sve to ne bismo uspjeli bez ruku i srca Humanitarne udruge Srce za Afriku i svih dobrih ljudi iz BiH, Hrvatske i cijeloga svijeta koji godinama pomažu naše projekte, najprije u Ruandi, gdje smo zajedno izgradili cijeli školski kampus, a sada i u Zambiji. I svaka učionica, svaka klupa, svaki obrok koji djeca ovdje prime nosi trag njihove ljubavi. U Mwakapanduli je, uz donacije i zahvaljujući zajedničkom radu, od ljeta 2022. do danas izgrađeno i pokrenuto:

– samostan svetoga Franje
– crkva pod krovom (čeka unutarnje uređenje)
– vrtić i škola krojenja i šivanja
– škola opismenjavanja
– tri bunara
– zgrada s mlinovima
– dovedena struja
– podijeljeno više od 150 tona hrane tijekom teških suša.

Sve to nije tek projekt – to je odgovor na molitve, na potrebe i na živote ovih ljudi.

Glasovi budućnosti

Ovdje svako jutro započne jednako – radosnim dječjim glasovima koji trče prema vrtiću, mladih koji dolaze u školu šivanja, topotom nogu koje nose život, nadu i budućnost. I dok gledam tu djecu i mlade kako s radošću dolaze po nova znanja, znam da sve što radimo ima smisla. 

U svim ovim godinama, prvo u Ruandi, a sada i u Zambiji, naučio sam da je ključ u obrazovanju. Do današnjega dana kroz naše škole prošlo je nekoliko tisuća mladih, a svaki od njih nosi svoju priču nade. U Ruandi je više od 95 posto naših učenika pronašlo posao odmah nakon završetka školovanja. Krojači, zidari, električari, vodoinstalateri, zavarivači, stolari, informatičari… mladi ljudi koji su, zahvaljujući stručnom obrazovanju, dobili priliku koju njihovi roditelji nikada nisu imali. Danas žive dostojnije, pomažu svojim obiteljima, školuju mlađu braću i sestre, i tako lanac dobra nastavlja dalje. To je najbolji dokaz da ulaganje u čovjeka nikada ne ostaje samo na jednoj osobi – ono se širi, raste i vraća višestruko.

U studenome su nas posjetila moja subraća: fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH i fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkoga samostana svetog Ante, Sarajevo te ravnatelj PMD-a za Vrhbosansku nadbiskupiju. Njihov dolazak našoj je maloj zajednici bio pravi blagoslov. Vidjeti njih trojicu kako razgovaraju s djecom, ulaze u svaku kuću u kojoj su ih ljudi poželjeli primiti – bio je to prizor koji me podsjetio koliko Crkva uistinu postaje dom gdje god dođeš, ako dođeš otvorena srca. Njihov posjet nije bio samo simboličan; bio je to znak da nismo sami, da nas Crkva prati, nosi i blagoslivlja.

Prvi franjevački samostan

Ove godine Bog nas je obdario posebnim darom: blagoslovili smo naš samostan svetoga Franje – prvi franjevački samostan u povijesti Zambije. Blagoslov je predvodio nadbiskup Bosene, mons. Gian Luca Perici, apostolski nuncij u Zambiji i Malawiju, a nakon blagoslova započela je procesija prema našoj višenamjenskoj dvorani, gdje smo slavili svetu misu. Uz mještane, došli su i mnogi gosti: uz spomenute fra Janka, fra Stipana i vlč. Luku, došli su i počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović; Dario Paviša, tajnik apostolskoga nuncija u Zambiji i Malawiju; Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje; fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikul u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade; predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, Maja Sajler Garmaz; naša fotografkinja Emica Elveđi te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule. 

Crkveni zbor učinio je misu pravom afričkom radošću – pjesmom, plesom i bubnjevima koji kao da su udarali zajedno sa srcima svih prisutnih. 

Nuncij je iskreno rekao koliko ga se dojmio trud uložen u samostan u mjestu koje je donedavno bilo tek točkica na karti. Počasni konzul Trbović nadodao je da ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i ustrajnosti, dok je fra Janko lijepo podsjetio da franjevci „ne biraju utabane putove – nego stvaraju nove, često tamo gdje ih nije bilo”. 

Bilo je pjesme, plesa, molitve… sve ono što Afrika nosi u sebi i što ju čini tako jedinstvenom. Osjetio sam koliko je važno što smo ovdje – ne da bismo donosili naš svijet, nego da bismo primili njihov. I zajedno s njima gradili novi. 

Rađanje Crkve

A onda, početkom prosinca, još jedan veliki dar – inauguracija nove župe Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Mwakapanduli. Do sada smo pripadali župi Liteta, a sada smo, uz dopuštenje Crkve i podršku biskupa, započeli živjeti kao samostalna župna zajednica. Svečanu misu predvodio je biskup mons. Clement Mulenga, a među uzvanicima bio je i fra Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje. Crkva je bila prepuna iako još uvijek nije dovršena. Zidovi su goli, pod je betonski, ali u toj jednostavnosti osjećala se svetost prostora. Žene su pjevale iz svega glasa, djeca plesala, muškarci udarali u bubnjeve – sve je bilo prožeto radošću što napokon imamo svoj duhovni dom. Za prvoga župnika imenovan je fra Amos Daniele Mwale iz Malawija, moj subrat koji je tek nekoliko mjeseci s nama, ali se lijepo uklopio.

Toga dana mislio sam na sve vas koji godinama pratite i podupirete naš rad. Na svaku ruku koja je donirala, svaku molitvu koju ste izrekli, svaku riječ podrške koju ste poslali. Jer bez vas bi mnoge od ovih priča ostale samo na papiru. Ovdje ljudi nemaju puno, ali imaju srce koje se zna radovati i zahvaljivati, i to svaki dan iznova potvrđuje koliko je dobro ulagati u čovjeka. 

Sve ovo što gradimo nije djelo pojedinca. To je djelo zajedništva. Jer koliko god mislili da mi donosimo njima, vjerujte, oni nama daju još i više. Daju nam vjeru, poniznost, radost i jednostavnost koja vraća mjerilo onome što je zaista važno. Molim Gospodina da blagoslovi sve vas koji nas pratite. A mi ćemo ovdje nastaviti živjeti, raditi, graditi i vjerovati – jer u Mwakapanduli se danas rađa Crkva, malo-pomalo, čovjek po čovjek, srce po srce. 

Pred nama je još puno posla – najveći izazov tek je pred nama: izgradnja osnovne škole, ali o tome ću vam opširnije pisati u sljedećem broju Svjetla riječi.

* * * * *

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3
PRIMATELJ: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
OPIS PLAĆANJA: donacija
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Svi iz BiH koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš račun u ASA bank:
1340011130054150
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
PRIMATELJ: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
OPIS PLAĆANJA: donacija

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!

Objava Mwakapandula – gdje se rađaju Crkva i zajedništvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jer tamo gdje on podiže učionice — djeca dobivaju budućnost. On s djecom, roditeljima i cijelim selom dijeli život, prašinu, rad, strahove i snove. On je taj koji čuje njihova pitanja, vidi njihova lica i zna njihova imena. >On je taj kojem svako dijete iz vrtića šapne isto: „Fra Ivica… hoće li biti škola i za nas?“

Naš vrtić danas broji 150 mališana, a prva skupina već je stigla do predškolske dobi. U rujnu sljedeće godine trebali bi krenuti u 1. razred — ali…

U državnoj školi, koja jedina postoji u selu, 700 djece dijeli samo tri učionice. Tamo djeca često dan provode pred vratima, čekajući hoće li uopće doći na red. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego krenuti u još jedan važan projekt — izgradnju osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli.

Zašto je to važno?

Jer bez škole — nema napretka. Jer bez učionica — nema jednakih šansi. Jer bez obrazovanja — djeca ostaju zarobljena u krugu siromaštva.

A kad fra Ivica kaže: „Oni zaslužuju više” — on ne govori o zidovima i krovovima, nego o životu koji im tek treba početi.

Što smo do sada zajedno izgradili?

Uz pomoć dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, u Ruandi smo u selu Kivumu izgradili cijeli školski kampus. A u posljednje tri godine u Mwakapanduli (Zambija) već je izgrađeno:

• samostan sv. Franje – prva franjevačka zajednica u povijesti Zambije
• crkva (pod krovom, čeka unutarnje uređenje)
• vrtić
• škola krojenja i šivanja
• škola opismenjavanja
• tri bunara
• zgrada s mlinovima
• uvedena struja
• podijeljeno više od 150 tona hrane za vrijeme teških suša

Izgraditi prve dvije učionice

Ali pred nama je sada ono ključno: izgradnja osnovne škole! Teren je pripremljen. Zemlja je naša. Projekt je završen. Jedino što nedostaje — jesu sredstva.

Naš cilj je jasan: do sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograditi nove, kako generacije budu rasle. Kao što smo zajedno izgradili školski centar u Ruandi — vjerujemo da možemo i ovdje. Jer dobro uvijek ima svoje ljude. Fra Ivica ima snagu, volju i srce. Mi imamo mogućnost pomoći.

U Došašću darujmo priliku — darujmo školu. U svijetu blještavih lampica i velikih poklona, možda je pravo vrijeme da zajedno izaberemo jedan drugačiji dar. Dar koji traje cijeli život. Dar koji mijenja sve. Dar koji će djeci omogućiti čitati, pisati, sanjati, napredovati.

Svaka donacija, mala ili velika, cigla je u zidu učionice koju će djeca Mwakapandule nazvati „svojom“.

Pomoći nam možete i dalje…

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

Objava Pomozimo fra Ivici Periću izgraditi školu u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Ivica, koji je nakon služenja u Ugandi i Ruandi u Zambiju došao u lipnju 2022. godine, započeo je svoj rad u Mwakapanduli na potpuno obraslom zemljištu, dvadesetak kilometara od prve asfaltirane ceste. Prvo je trebalo raskrčiti teren, a zatim izgraditi samostan kako bi zajednica franjevaca mogla zaživjeti. No njegov rad tu nije stao. Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, fra Ivica je izgradio i crkvu (koja čeka unutarnje uređenje), višenamjensku dvoranu u kojoj već djeluju vrtić, škola krojenja i šivanja te škola opismenjavanja za mještane. Prokopana su tri bunara, izgrađena je zgrada s mlinovima, uvedena je struja, a zbog velike suše posljednje dvije godine podijeljeno je više od 150 tona hrane najugroženijim obiteljima.

“Fra Ivice, rekao si da si izgradio samostan… i još nešto iza. A to ‘iza’ je pravo čudo.”

Fra Janko Ćuro nije krio svoje oduševljenje viđenim:

“Iznenađen sam koliko je toga napravljeno u tako kratkom vremenu i kako je ova zajednica dobila priliku za dostojanstveniji život. Zahvaljujem Bogu što im je poslao našega fra Ivicu – čovjeka koji se nesebično odaziva pozivu brige i ljubavi, posebno prema onima u najvećoj potrebi. Fra Ivičini talenti, iskustvo i neumorno animiranje dobročinitelja učinili su doslovno čudo u siromašnoj Mwakapanduli. Bila je to u početku kap koja je načinila široke krugove vjere i radosti. Kad nas je pozivao, rekao je da je ‘izgrađen samostan i još nešto iza’ — a to ‘nešto iza’ pokazalo se kao čudesan rad, nezamisliv za ovo područje.”

“Moje znanje o misijama nije ni blizu stvarnosti koju sam ovdje vidio.”

Mons. Luka Tunjić je istaknuo važnost iskustva posjete Mwakapanduli:

“Iako se godinama bavim misijskim djelovanjem i surađujem s našim misionarima, posjet fra Ivici otvorio mi je oči. Ovdje sam shvatio da ono što znam o misijama nije ni blizu stvarnosti. U kratkom vremenu napravio je pravo građevinsko čudo, ali nadasve čudo nade, vjere i ljubavi. Ovo iskustvo me vraća na bitno — da molim Duha Božjega da omekša srca nas, zapadnjaka, koji smo opterećeni stvarima koje nam u biti ne trebaju. U ovim uvjetima osjete se tuga i nepravda, ali i ponos što pripadamo Crkvi koja je rodila toliko divnih misionara – hodočasnika nade, kakav je i fra Ivica.”

“Ne daj mu ribu — nauči ga pecati.”

Fra Stipan Radić naglasio je fra Ivičinu jasnu životnu vodilju:

“Ne daj mu ribu – nauči ga pecati. Fra Ivica neumorno ulaže u obrazovanje mladih i izgradnju vrtića i škola jer zna da jedino tako zajednica može ojačati svoj život i stvoriti si bolju budućnost. Ne zanemarujući evangelizatorski učinak Božje riječi i u tu svrhu gradeći crkve i kapelice, fra Ivica svoju pozornost usmjerava na odgoj i obrazovanje djece i mladih. U svemu nastoji uskladiti različitosti kulture i običaja, a njegov rad pokazuje da je to moguće. Hvala mu na tome.”

Terenski obilazak sela — susreti koji se ne zaboravljaju

Tijekom višednevnog boravka naši gosti obišli su selo, ambulantu, bunare, posjetili nekoliko obitelji u njihovim domovima i s mještanima dijelili jednostavne, svakodnevne trenutke života u Mwakapanduli. Posebno su im se urezali susreti s našim vrtićarcima — dijelili su obroke, jeli zajedno, družili se i igrali.

Upravo u tim trenucima, kažu, najdublje se razumije smisao misije.

“Neke stvari se ne mogu prenijeti. Moraš doći i osjetiti.”

Iako se trudimo prenijeti sve što se u misiji događa, bilo kroz tekst, bilo kroz fotografije i društvene mreže — tek dolaskom u Mwakapandulu postane jasan razmjer siromaštva, realnost života i dubina onoga što je ovdje u tako kratkom vremenu učinjeno. A ondje, usred prašine i skromnih kuća, najjasnije se vidi i ono što je najvažnije — koliko dobro može promijeniti svijet.

Nakon Mwakapandule — srce više nije isto

Zato se iz Mwakapandule ne vraća samo s uspomenama — nego s promijenjenim srcem.

(Udruga Srce za Afriku)

Objava Fra Janko Ćuro, fra Stipan Radić i mons. Luka Tunjić posjetili misiju fra Ivice Perića u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Domaćin, misionar fra Ivica Perić, koji je u Zambiju, nakon služenja u Ugandi i Ruandi, stigao u lipnju 2022. godine, morao je u ovom selu, udaljenom oko 20 kilometara od prve prometnice, prvo raščistiti teren, a potom izgraditi samostan kako bi se osigurao smještaj za fratre u zajednici.

Većina sredstava za izgradnju stigla je od hrvatskog naroda iz Hrvatske, BiH i drugih svjetskih zemalja, putem Humanitarne udruge Srce za Afriku, Misijskog ureda iz RH te Papinskih misijskih djela u BiH.

Nakon blagoslova samostana, nastavljena je procesija do obližnje višenamjenske dvorane, gdje je održana misa u nazočnosti brojnih uzvanika. Među njima su bili počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović, Dario Paviša tajnik apostolskog nuncija u Zambiji i Malawiju, Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetog Franje, fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH, fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkog samostana svetoga Ante, Sarajevo, fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikulum u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade, predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku Maja Sajler Garmaz te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule.

Misa je održana uz pjesmu, ples i bubnjeve, a fra Ivica Perić istaknuo je kako je izgradnja samostana bio preduvjet da se zajednica može proširiti dolaskom nove subraće. Međutim, zajedno sa samostanom, fra Ivica je, zahvaljujući donacijama, izgradio i crkvu, koja je pod krovom i čeka ju unutarnje uređenje, višenamjensku dvoranu u kojoj je pokrenuo vrtić i školu krojenja i šivanja te školu opismenjavanja za mještane, prokopana su tri bunara, izgrađena je zgrada sa mlinovima, dovedena je struja, a zbog velike suše koja je posljednje dvije godine pogodila Zambiju, podijeljeno je i preko 150 tona hrane.

“Sada je najvažnije da za djecu izgradimo i otvorimo osnovnu školu, pa zatim i ambulantu, kako bismo osigurali barem minimalne uvjete za razvoj ovoga područja. Bez obrazovanja nema napretka za društvo. Pokazali smo u Ruandi da možemo izgraditi cijeli školski kampus, sada nam je cilj isto to napraviti i u Zambiji”, kazao je fra Ivica Perić, dodajući kako školski Centar, koji trenutno u Mwakapanduli obuhvaća samo vrtić, nosi ime Centar Otac Vjeko, kao i u Ruandi, po ubijenom franjevcu misionaru fra Vjeki Ćuriću.

“Privilegija je biti danas ovdje kao počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, ali prije svega kao prijatelj fra Ivice i franjevačke misije ovdje u Mwakapanduli. Boraveći u ovom samostanu više puta tijekom njegove izgradnje, osobno mogu posvjedočiti o toplini, gostoljubivosti i iskrenom osjećaju zajedništva koji ispunjava ovo mjesto”, kazao je počasni konzul Milan Trbović dodajući kako ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i truda fra Ivice i svih koji su sudjelovali u njegovu nastanku. “Hvala vam, fra Ivice, na vašoj nepokolebljivoj predanosti ovoj misiji. Neka samostan svetog Franje i dalje ostane utočište vjere i prijateljstva u Zambiji još mnogo godina koje dolaze, zaključio je Milan Trbović.

Prenoseći pozdrave provincijala Bosne Srebrene, fra Zdravka Dadića i cijele Provincije, fra Janko Ćuro naglasio je kako tajna franjevačke ustrajnosti leži u neprestanoj usmjerenosti prema Kristu. “Biti okrenut Kristu znači biti okrenut čovjeku. Svaka osoba koju susretnemo nosi jedno sveto ime – naš bližnji. Zato su franjevci Srebrene Bosne uvijek hodali ruku pod ruku sa svojim narodom – dijeleći i radost i tugu, oskudicu i obilje, kazao je fra Janko Ćuro, dodajući da tamo gdje vlada ljubav, nema mjesta za strah. “Zato naš brat Ivica i ostali misionari nikada nisu čekali savršene uvjete u zemljama u koje su poslani. Nisu birali sigurne ni utabane putove – oni su stvarali nove, često tamo gdje ih nije bilo. Za njih služenje nije izbor, nego poziv. Oni ne grade samo rukama, nego i srcem.” Mučeništvo našeg brata Vjeke Ćurića u Ruandi prije 27 godina snažno svjedoči toj istini, napomenuo je fra Janko Ćuro zaključivši da franjevci ne poznaju drukčiji put, jer mir i dobro su temelj njihova života.

Provincijal istočnoafričke Provincije svetog Franje, fra Matthias Kule, zahvalio je Provinciji Bosni Srebrenoj što im je poslala fra Ivicu Perića – “vrlo sposobnog fratra koji u svakoj zemlji u kojoj djeluje ostavlja veliki trag, jer ima poseban osjećaj i brigu za svakog čovjeka, osobito za one kojima je pomoć i pažnja najpotrebnija.” Njegove riječi najbolje opisuju duh franjevačkog poslanja koje fra Ivica već desetljećima živi – služiti Bogu kroz služenje čovjeku. A upravo nas ta jednostavna, ali snažna poruka evanđelja poziva: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt 25,31-46)

Svojim darom, ma koliko malen bio, postajete dio velikog Božjeg djela ljubavi u Zambiji. Pomozite fra Ivici Periću i njegovoj misiji u izgradnji škole, ambulante i budućnosti za siromašnu djecu u selu Mwakapandula. Neka vaša dobrota bude svjetlo koje će njima obasjati put, a vama donijeti mir i blagoslov. Svi koji žele biti dio ovog djela ljubavi i podržati nastavak fra Ivicine misije u Mwakapanduli, to mogu učiniti putem donacija na račune otvorene u BiH i Hrvatskoj.

Uplate iz BiH, u konvertibilnim markama, mogu se obaviti na račun u ASAbank: 1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza. Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti ‘DONACIJA’.
Uplate iz Hrvatske i drugih europskih zemalja, u eurima, uplaćuju se na IBAN u Addiko Bank: HR7725000091101366453 Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA. Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza. Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Novosti iz misije fra Ivice Perića i rada Udruge možete pratiti na web stranici: www.srcezaafriku.hr te na Facebook i Instagram stranicama Srce za Afriku.

Objava Blagoslovljen novoizgrađeni samostan sv. Franje u Mwakapanduli (Zambija) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Ivica je upoznao domaćine, nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH mons. Luku Tunjića i djelatnicu u Misijskoj središnjici s. Davorku Šarić sa svojim misijskim radom: gradnjom crkve, samostana, mlinova za mljevenje uglavnom kukuruznog brašna, preša za ulje, postavljanjem panela za solarnu energiju, zasijanim poljima te naravno navještaju Radosne vijesti što mu je primarna zadaća.

Spomenuo je otvorenost i privrženost domaćih ljudi za vjeru što je dobra podloga za navještaj Kraljevstva nebeskoga. Ljudi u Zambiji su vrlo pristupačni i zahvalni. Za najmanju sitnicu zahvaljuju što je također dobra podloga za uspostavu dijaloga iz kojeg se rađa prva kateheza i priprava za krštenje.

Fra Ivica uspješno spaja navještaj Radosne vijesti i konkretna djela ljubavi dajući ljudima s kojima se susreće i živi mogućnost da i sami svojim radom doprinose boljitku svojih obitelji. Kaže da bez vjernika iz Hrvatskog naroda ne bi mogao tako uspješno vršiti evangelizaciju. Stalno mu dolaze volonteri koji pomažu na svoj način njegovim vjernicima, a ti volonteri postaju ambasadori i promicatelji misijskog djelovanja Crkve. Volonteri su veliki dar Crkvi. Njihovo svjedočenje vraća Crkvu na njezine početke koji su utemeljeni na djelotvornoj ljubavi gledajući na sve ljude kao na braću i sestre.

Dao nam Bog dobrih i svetih misionara, volontera i vjernika kojima će služenje Bogu i bližnjima biti osobna karta vjere.

Objava Misionar fra Ivica Perić posjetio Misijsku središnjicu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.