Dijete koje ne može učiti

Svaki dan gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred. No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

U takvim trenucima Kristove riječi iz Evanđelja postaju stvarnost, a ne samo zapisani tekst: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Ovdje te riječi imaju lice, ime i pogled djeteta koje želi učiti. Korizma nas poziva da stvarnost gledamo bez uljepšavanja. Bez škole dijete ovdje nema izbora. Bez obrazovanja ostaje zatvoreno u krugu siromaštva iz kojega se teško izlazi. Najveća nepravda nije siromaštvo samo po sebi, nego uskraćena prilika. Dijete koje ne može učiti, ne može ni sanjati.

Zato je pred nama danas jasan zadatak: izgradnja osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli. To nije samo građevinski projekt nego čin vjere i odgovornosti. Jer vjera koja se ne pretvori u konkretno djelo ostaje samo riječ. Zemlju imamo. Teren je pripremljen. Projekt je završen. Ono što nedostaje jesu sredstva i ljudi koji su spremni reći: odreći ću se nečega svoga kako bi netko drugi imao budućnost. Plan je jednostavan i realan. Do početka sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograđivati nove, kako djeca budu rasla. Škola će rasti zajedno s njima – polako, ali sigurno. Kao i sve što ovdje gradimo.

Izbor i uskraćenost

U korizmi često govorimo o postu i odricanju. Ovdje se jasno vidi razlika između onoga čega se mi odričemo i onoga što djeci nedostaje. Nama je post izbor. Njima je uskraćenost stvarnost. Zato korizma ovdje postaje put na kojem se susreću molitva i djelo, tišina i konkretna ljubav. Ne gradimo školu zato što je to lijepo ili humano. Gradimo je zato što je nužna. Jer dijete koje dobije znanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Na tom putu mi ne činimo nešto „za druge”, nego ispunjavamo ono na što nas Evanđelje poziva.

Ono što danas sanjamo u Mwakapanduli nije nepoznat put. Taj smo put već prošli. U Ruandi je, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas prate i ovaj projekt, u samo nekoliko godina izraslo nešto što je tada mnogima izgledalo nemoguće. Tamo smo, korak po korak, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko: vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma, kuhinju s blagovaonicom, dvije školske knjižnice, radionice za praktičnu nastavu, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene.

Ni tamo nije sve nastalo odjednom. Gradilo se u etapama, onoliko koliko su sredstva dozvoljavala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se neće moći dalje, kada su planovi morali čekati, a radovi stati. No pokazalo se da strpljenje, ustrajnost i vjera često donesu više ploda nego brzina. Svaka nova učionica bila je odgovor na konkretnu potrebu i plod povjerenja koje se gradilo s vremenom. Sve je započelo jednako skromno – s djecom koja su sjedila na tlu i s pitanjem koje se ponavljalo iz dana u dan: hoće li biti škole i za nas? Danas u Ruandi tisuće djece prolaze kroz učionice koje su nastale iz vjere, strpljenja i zajedništva. Taj je školski centar u Ruandi proglašen uzor-školom i postao mjesto na kojem se ne prenosi samo znanje nego se odgajaju ljudi.

Dar koji traje

To iskustvo uči nas jednoj važnoj istini: kada se znanje spoji s vjerom, a molitva s konkretnim djelom, plodovi ne izostaju. Bog od nas ne traži da činimo nemoguće, nego da budemo vjerni u onome što nam je povjereno. A kada ljudi odgovore srcem, i ono što se činilo dalekim – postaje blizu. Zato s pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo već vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika. I zato vjerujemo da će i ovdje, kao i u Ruandi, učionice postati mjesta na kojima se rađa budućnost – tiho, postojano i s pogledom uprtim dalje od samih zidova.

Često kažem da misija nije spašavanje ljudi, nego dijeljenje života s njima. Kada dijeliš njihovu svakodnevicu, tada i evanđelje postaje vidljivo. Učionica, klupa i knjiga postaju znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

U ovom korizmenom vremenu pozivam vas da razmislite o daru koji traje. Možda o manjoj potrošnji, a većoj solidarnosti. O manje prolaznoga, a više onoga što ostavlja trag. Jer upravo po tim „malim” djelima ljubavi mjeri se naša vjernost evanđelju. Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio zida učionice i dio nečijega djetinjstva. Korizma nije vrijeme tuge, nego priprave za novi život. Ako zajedno uspijemo izgraditi ovu školu, bit će to znak da odricanje ima smisla, a nada budućnost.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

KAKO POMOĆI?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank: 
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Škola kao put dostojanstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ime Ministarstva ugovor je potpisao ministar Gordan Grlić Radman, a u ime Humanitarne udruge Srce za Afriku predsjednica Maja Sajler Garmaz.

Provedba projekta započinje 1. travnja 2026. godine i trajat će godinu i pol dana. Projekt će se provoditi uz financijsku potporu Ministarstva u iznosu od 84.900 eura bespovratnih sredstava.

Nastavak povjerenja

Ovo je drugi put da je naš rad prepoznat i podržan od strane Ministarstva, nakon uspješno završenog projekta „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost“, koji je proveden u predviđenom roku te dobio pozitivnu ocjenu nakon službenog nadzora na terenu.

Na svečanosti potpisivanja ministar Gordan Grlić Radman zahvalio je organizacijama civilnog društva na predanom radu, istaknuvši kako njihov angažman doprinosi izgradnji snažnije globalne zajednice te kako hrvatska službena razvojna pomoć kroz njihove projekte ostvaruje konkretne i dugoročne učinke.

Za nas ova potpora znači potvrdu odgovornog rada na terenu, transparentnog upravljanja sredstvima i stvarnih, mjerljivih rezultata.

Pred nama je osamnaest mjeseci rada, suradnje i rasta. Svjesni smo da svaki potpis na papiru za nas znači nešto puno veće: konkretne stolice na kojima će djeca sjediti, učiteljice koje će poučavati s više znanja i samopouzdanja te male ruke koje će kroz igru učiti o svijetu.

Projekt donosi sustavno jačanje vrtića u Mwakapanduli kroz:

• edukaciju odgojiteljica u pedagoškim vještinama
• primjenu didaktičke opreme u radu s djecom
• učenje engleskog jezika kao službenog jezika Zambije
• osiguravanje trajne opreme – stolova, stolica, ploča i pribora

Posebna vrijednost projekta je međunarodna suradnja i mentorstvo, kao i digitalno povezivanje s vrtićima u Hrvatskoj kroz zajedničke aktivnosti i razmjenu iskustava.

Ovo prije svega znači novu priliku za djecu u Mwakapanduli. Jer kada osnažimo učiteljicu – osnažujemo generacije.

(Udruga „Srce za Afriku“)

Objava Potpisan ugovor o financiranju novog projekta u Zambiji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U selu do kojega vodi duga prašnjava cesta, gdje su ljudi živjeli bez osnovne infrastrukture, danas polako raste zajednica koja diše kao jedna obitelj. Ovdje polako raste nešto što mogu nazvati domom. I nije to samo naš novi samostan, ni vrtić koji svakoga jutra ispuni dvorište smijehom 150 mališana, ni škola šivanja, crkva, bunari, mlinovi, ni struja koju smo nedavno doveli. To je prije svega zajedništvo – ono koje živimo s ljudima. 

Sve to ne bismo uspjeli bez ruku i srca Humanitarne udruge Srce za Afriku i svih dobrih ljudi iz BiH, Hrvatske i cijeloga svijeta koji godinama pomažu naše projekte, najprije u Ruandi, gdje smo zajedno izgradili cijeli školski kampus, a sada i u Zambiji. I svaka učionica, svaka klupa, svaki obrok koji djeca ovdje prime nosi trag njihove ljubavi. U Mwakapanduli je, uz donacije i zahvaljujući zajedničkom radu, od ljeta 2022. do danas izgrađeno i pokrenuto:

– samostan svetoga Franje
– crkva pod krovom (čeka unutarnje uređenje)
– vrtić i škola krojenja i šivanja
– škola opismenjavanja
– tri bunara
– zgrada s mlinovima
– dovedena struja
– podijeljeno više od 150 tona hrane tijekom teških suša.

Sve to nije tek projekt – to je odgovor na molitve, na potrebe i na živote ovih ljudi.

Glasovi budućnosti

Ovdje svako jutro započne jednako – radosnim dječjim glasovima koji trče prema vrtiću, mladih koji dolaze u školu šivanja, topotom nogu koje nose život, nadu i budućnost. I dok gledam tu djecu i mlade kako s radošću dolaze po nova znanja, znam da sve što radimo ima smisla. 

U svim ovim godinama, prvo u Ruandi, a sada i u Zambiji, naučio sam da je ključ u obrazovanju. Do današnjega dana kroz naše škole prošlo je nekoliko tisuća mladih, a svaki od njih nosi svoju priču nade. U Ruandi je više od 95 posto naših učenika pronašlo posao odmah nakon završetka školovanja. Krojači, zidari, električari, vodoinstalateri, zavarivači, stolari, informatičari… mladi ljudi koji su, zahvaljujući stručnom obrazovanju, dobili priliku koju njihovi roditelji nikada nisu imali. Danas žive dostojnije, pomažu svojim obiteljima, školuju mlađu braću i sestre, i tako lanac dobra nastavlja dalje. To je najbolji dokaz da ulaganje u čovjeka nikada ne ostaje samo na jednoj osobi – ono se širi, raste i vraća višestruko.

U studenome su nas posjetila moja subraća: fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH i fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkoga samostana svetog Ante, Sarajevo te ravnatelj PMD-a za Vrhbosansku nadbiskupiju. Njihov dolazak našoj je maloj zajednici bio pravi blagoslov. Vidjeti njih trojicu kako razgovaraju s djecom, ulaze u svaku kuću u kojoj su ih ljudi poželjeli primiti – bio je to prizor koji me podsjetio koliko Crkva uistinu postaje dom gdje god dođeš, ako dođeš otvorena srca. Njihov posjet nije bio samo simboličan; bio je to znak da nismo sami, da nas Crkva prati, nosi i blagoslivlja.

Prvi franjevački samostan

Ove godine Bog nas je obdario posebnim darom: blagoslovili smo naš samostan svetoga Franje – prvi franjevački samostan u povijesti Zambije. Blagoslov je predvodio nadbiskup Bosene, mons. Gian Luca Perici, apostolski nuncij u Zambiji i Malawiju, a nakon blagoslova započela je procesija prema našoj višenamjenskoj dvorani, gdje smo slavili svetu misu. Uz mještane, došli su i mnogi gosti: uz spomenute fra Janka, fra Stipana i vlč. Luku, došli su i počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović; Dario Paviša, tajnik apostolskoga nuncija u Zambiji i Malawiju; Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje; fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikul u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade; predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, Maja Sajler Garmaz; naša fotografkinja Emica Elveđi te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule. 

Crkveni zbor učinio je misu pravom afričkom radošću – pjesmom, plesom i bubnjevima koji kao da su udarali zajedno sa srcima svih prisutnih. 

Nuncij je iskreno rekao koliko ga se dojmio trud uložen u samostan u mjestu koje je donedavno bilo tek točkica na karti. Počasni konzul Trbović nadodao je da ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i ustrajnosti, dok je fra Janko lijepo podsjetio da franjevci „ne biraju utabane putove – nego stvaraju nove, često tamo gdje ih nije bilo”. 

Bilo je pjesme, plesa, molitve… sve ono što Afrika nosi u sebi i što ju čini tako jedinstvenom. Osjetio sam koliko je važno što smo ovdje – ne da bismo donosili naš svijet, nego da bismo primili njihov. I zajedno s njima gradili novi. 

Rađanje Crkve

A onda, početkom prosinca, još jedan veliki dar – inauguracija nove župe Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Mwakapanduli. Do sada smo pripadali župi Liteta, a sada smo, uz dopuštenje Crkve i podršku biskupa, započeli živjeti kao samostalna župna zajednica. Svečanu misu predvodio je biskup mons. Clement Mulenga, a među uzvanicima bio je i fra Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje. Crkva je bila prepuna iako još uvijek nije dovršena. Zidovi su goli, pod je betonski, ali u toj jednostavnosti osjećala se svetost prostora. Žene su pjevale iz svega glasa, djeca plesala, muškarci udarali u bubnjeve – sve je bilo prožeto radošću što napokon imamo svoj duhovni dom. Za prvoga župnika imenovan je fra Amos Daniele Mwale iz Malawija, moj subrat koji je tek nekoliko mjeseci s nama, ali se lijepo uklopio.

Toga dana mislio sam na sve vas koji godinama pratite i podupirete naš rad. Na svaku ruku koja je donirala, svaku molitvu koju ste izrekli, svaku riječ podrške koju ste poslali. Jer bez vas bi mnoge od ovih priča ostale samo na papiru. Ovdje ljudi nemaju puno, ali imaju srce koje se zna radovati i zahvaljivati, i to svaki dan iznova potvrđuje koliko je dobro ulagati u čovjeka. 

Sve ovo što gradimo nije djelo pojedinca. To je djelo zajedništva. Jer koliko god mislili da mi donosimo njima, vjerujte, oni nama daju još i više. Daju nam vjeru, poniznost, radost i jednostavnost koja vraća mjerilo onome što je zaista važno. Molim Gospodina da blagoslovi sve vas koji nas pratite. A mi ćemo ovdje nastaviti živjeti, raditi, graditi i vjerovati – jer u Mwakapanduli se danas rađa Crkva, malo-pomalo, čovjek po čovjek, srce po srce. 

Pred nama je još puno posla – najveći izazov tek je pred nama: izgradnja osnovne škole, ali o tome ću vam opširnije pisati u sljedećem broju Svjetla riječi.

* * * * *

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3
PRIMATELJ: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
OPIS PLAĆANJA: donacija
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Svi iz BiH koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš račun u ASA bank:
1340011130054150
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
PRIMATELJ: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
OPIS PLAĆANJA: donacija

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!

Objava Mwakapandula – gdje se rađaju Crkva i zajedništvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jer tamo gdje on podiže učionice — djeca dobivaju budućnost. On s djecom, roditeljima i cijelim selom dijeli život, prašinu, rad, strahove i snove. On je taj koji čuje njihova pitanja, vidi njihova lica i zna njihova imena. >On je taj kojem svako dijete iz vrtića šapne isto: „Fra Ivica… hoće li biti škola i za nas?“

Naš vrtić danas broji 150 mališana, a prva skupina već je stigla do predškolske dobi. U rujnu sljedeće godine trebali bi krenuti u 1. razred — ali…

U državnoj školi, koja jedina postoji u selu, 700 djece dijeli samo tri učionice. Tamo djeca često dan provode pred vratima, čekajući hoće li uopće doći na red. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego krenuti u još jedan važan projekt — izgradnju osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli.

Zašto je to važno?

Jer bez škole — nema napretka. Jer bez učionica — nema jednakih šansi. Jer bez obrazovanja — djeca ostaju zarobljena u krugu siromaštva.

A kad fra Ivica kaže: „Oni zaslužuju više” — on ne govori o zidovima i krovovima, nego o životu koji im tek treba početi.

Što smo do sada zajedno izgradili?

Uz pomoć dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, u Ruandi smo u selu Kivumu izgradili cijeli školski kampus. A u posljednje tri godine u Mwakapanduli (Zambija) već je izgrađeno:

• samostan sv. Franje – prva franjevačka zajednica u povijesti Zambije
• crkva (pod krovom, čeka unutarnje uređenje)
• vrtić
• škola krojenja i šivanja
• škola opismenjavanja
• tri bunara
• zgrada s mlinovima
• uvedena struja
• podijeljeno više od 150 tona hrane za vrijeme teških suša

Izgraditi prve dvije učionice

Ali pred nama je sada ono ključno: izgradnja osnovne škole! Teren je pripremljen. Zemlja je naša. Projekt je završen. Jedino što nedostaje — jesu sredstva.

Naš cilj je jasan: do sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograditi nove, kako generacije budu rasle. Kao što smo zajedno izgradili školski centar u Ruandi — vjerujemo da možemo i ovdje. Jer dobro uvijek ima svoje ljude. Fra Ivica ima snagu, volju i srce. Mi imamo mogućnost pomoći.

U Došašću darujmo priliku — darujmo školu. U svijetu blještavih lampica i velikih poklona, možda je pravo vrijeme da zajedno izaberemo jedan drugačiji dar. Dar koji traje cijeli život. Dar koji mijenja sve. Dar koji će djeci omogućiti čitati, pisati, sanjati, napredovati.

Svaka donacija, mala ili velika, cigla je u zidu učionice koju će djeca Mwakapandule nazvati „svojom“.

Pomoći nam možete i dalje…

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

Objava Pomozimo fra Ivici Periću izgraditi školu u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Ivica, koji je nakon služenja u Ugandi i Ruandi u Zambiju došao u lipnju 2022. godine, započeo je svoj rad u Mwakapanduli na potpuno obraslom zemljištu, dvadesetak kilometara od prve asfaltirane ceste. Prvo je trebalo raskrčiti teren, a zatim izgraditi samostan kako bi zajednica franjevaca mogla zaživjeti. No njegov rad tu nije stao. Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, fra Ivica je izgradio i crkvu (koja čeka unutarnje uređenje), višenamjensku dvoranu u kojoj već djeluju vrtić, škola krojenja i šivanja te škola opismenjavanja za mještane. Prokopana su tri bunara, izgrađena je zgrada s mlinovima, uvedena je struja, a zbog velike suše posljednje dvije godine podijeljeno je više od 150 tona hrane najugroženijim obiteljima.

“Fra Ivice, rekao si da si izgradio samostan… i još nešto iza. A to ‘iza’ je pravo čudo.”

Fra Janko Ćuro nije krio svoje oduševljenje viđenim:

“Iznenađen sam koliko je toga napravljeno u tako kratkom vremenu i kako je ova zajednica dobila priliku za dostojanstveniji život. Zahvaljujem Bogu što im je poslao našega fra Ivicu – čovjeka koji se nesebično odaziva pozivu brige i ljubavi, posebno prema onima u najvećoj potrebi. Fra Ivičini talenti, iskustvo i neumorno animiranje dobročinitelja učinili su doslovno čudo u siromašnoj Mwakapanduli. Bila je to u početku kap koja je načinila široke krugove vjere i radosti. Kad nas je pozivao, rekao je da je ‘izgrađen samostan i još nešto iza’ — a to ‘nešto iza’ pokazalo se kao čudesan rad, nezamisliv za ovo područje.”

“Moje znanje o misijama nije ni blizu stvarnosti koju sam ovdje vidio.”

Mons. Luka Tunjić je istaknuo važnost iskustva posjete Mwakapanduli:

“Iako se godinama bavim misijskim djelovanjem i surađujem s našim misionarima, posjet fra Ivici otvorio mi je oči. Ovdje sam shvatio da ono što znam o misijama nije ni blizu stvarnosti. U kratkom vremenu napravio je pravo građevinsko čudo, ali nadasve čudo nade, vjere i ljubavi. Ovo iskustvo me vraća na bitno — da molim Duha Božjega da omekša srca nas, zapadnjaka, koji smo opterećeni stvarima koje nam u biti ne trebaju. U ovim uvjetima osjete se tuga i nepravda, ali i ponos što pripadamo Crkvi koja je rodila toliko divnih misionara – hodočasnika nade, kakav je i fra Ivica.”

“Ne daj mu ribu — nauči ga pecati.”

Fra Stipan Radić naglasio je fra Ivičinu jasnu životnu vodilju:

“Ne daj mu ribu – nauči ga pecati. Fra Ivica neumorno ulaže u obrazovanje mladih i izgradnju vrtića i škola jer zna da jedino tako zajednica može ojačati svoj život i stvoriti si bolju budućnost. Ne zanemarujući evangelizatorski učinak Božje riječi i u tu svrhu gradeći crkve i kapelice, fra Ivica svoju pozornost usmjerava na odgoj i obrazovanje djece i mladih. U svemu nastoji uskladiti različitosti kulture i običaja, a njegov rad pokazuje da je to moguće. Hvala mu na tome.”

Terenski obilazak sela — susreti koji se ne zaboravljaju

Tijekom višednevnog boravka naši gosti obišli su selo, ambulantu, bunare, posjetili nekoliko obitelji u njihovim domovima i s mještanima dijelili jednostavne, svakodnevne trenutke života u Mwakapanduli. Posebno su im se urezali susreti s našim vrtićarcima — dijelili su obroke, jeli zajedno, družili se i igrali.

Upravo u tim trenucima, kažu, najdublje se razumije smisao misije.

“Neke stvari se ne mogu prenijeti. Moraš doći i osjetiti.”

Iako se trudimo prenijeti sve što se u misiji događa, bilo kroz tekst, bilo kroz fotografije i društvene mreže — tek dolaskom u Mwakapandulu postane jasan razmjer siromaštva, realnost života i dubina onoga što je ovdje u tako kratkom vremenu učinjeno. A ondje, usred prašine i skromnih kuća, najjasnije se vidi i ono što je najvažnije — koliko dobro može promijeniti svijet.

Nakon Mwakapandule — srce više nije isto

Zato se iz Mwakapandule ne vraća samo s uspomenama — nego s promijenjenim srcem.

(Udruga Srce za Afriku)

Objava Fra Janko Ćuro, fra Stipan Radić i mons. Luka Tunjić posjetili misiju fra Ivice Perića u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Domaćin, misionar fra Ivica Perić, koji je u Zambiju, nakon služenja u Ugandi i Ruandi, stigao u lipnju 2022. godine, morao je u ovom selu, udaljenom oko 20 kilometara od prve prometnice, prvo raščistiti teren, a potom izgraditi samostan kako bi se osigurao smještaj za fratre u zajednici.

Većina sredstava za izgradnju stigla je od hrvatskog naroda iz Hrvatske, BiH i drugih svjetskih zemalja, putem Humanitarne udruge Srce za Afriku, Misijskog ureda iz RH te Papinskih misijskih djela u BiH.

Nakon blagoslova samostana, nastavljena je procesija do obližnje višenamjenske dvorane, gdje je održana misa u nazočnosti brojnih uzvanika. Među njima su bili počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović, Dario Paviša tajnik apostolskog nuncija u Zambiji i Malawiju, Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetog Franje, fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH, fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkog samostana svetoga Ante, Sarajevo, fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikulum u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade, predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku Maja Sajler Garmaz te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule.

Misa je održana uz pjesmu, ples i bubnjeve, a fra Ivica Perić istaknuo je kako je izgradnja samostana bio preduvjet da se zajednica može proširiti dolaskom nove subraće. Međutim, zajedno sa samostanom, fra Ivica je, zahvaljujući donacijama, izgradio i crkvu, koja je pod krovom i čeka ju unutarnje uređenje, višenamjensku dvoranu u kojoj je pokrenuo vrtić i školu krojenja i šivanja te školu opismenjavanja za mještane, prokopana su tri bunara, izgrađena je zgrada sa mlinovima, dovedena je struja, a zbog velike suše koja je posljednje dvije godine pogodila Zambiju, podijeljeno je i preko 150 tona hrane.

“Sada je najvažnije da za djecu izgradimo i otvorimo osnovnu školu, pa zatim i ambulantu, kako bismo osigurali barem minimalne uvjete za razvoj ovoga područja. Bez obrazovanja nema napretka za društvo. Pokazali smo u Ruandi da možemo izgraditi cijeli školski kampus, sada nam je cilj isto to napraviti i u Zambiji”, kazao je fra Ivica Perić, dodajući kako školski Centar, koji trenutno u Mwakapanduli obuhvaća samo vrtić, nosi ime Centar Otac Vjeko, kao i u Ruandi, po ubijenom franjevcu misionaru fra Vjeki Ćuriću.

“Privilegija je biti danas ovdje kao počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, ali prije svega kao prijatelj fra Ivice i franjevačke misije ovdje u Mwakapanduli. Boraveći u ovom samostanu više puta tijekom njegove izgradnje, osobno mogu posvjedočiti o toplini, gostoljubivosti i iskrenom osjećaju zajedništva koji ispunjava ovo mjesto”, kazao je počasni konzul Milan Trbović dodajući kako ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i truda fra Ivice i svih koji su sudjelovali u njegovu nastanku. “Hvala vam, fra Ivice, na vašoj nepokolebljivoj predanosti ovoj misiji. Neka samostan svetog Franje i dalje ostane utočište vjere i prijateljstva u Zambiji još mnogo godina koje dolaze, zaključio je Milan Trbović.

Prenoseći pozdrave provincijala Bosne Srebrene, fra Zdravka Dadića i cijele Provincije, fra Janko Ćuro naglasio je kako tajna franjevačke ustrajnosti leži u neprestanoj usmjerenosti prema Kristu. “Biti okrenut Kristu znači biti okrenut čovjeku. Svaka osoba koju susretnemo nosi jedno sveto ime – naš bližnji. Zato su franjevci Srebrene Bosne uvijek hodali ruku pod ruku sa svojim narodom – dijeleći i radost i tugu, oskudicu i obilje, kazao je fra Janko Ćuro, dodajući da tamo gdje vlada ljubav, nema mjesta za strah. “Zato naš brat Ivica i ostali misionari nikada nisu čekali savršene uvjete u zemljama u koje su poslani. Nisu birali sigurne ni utabane putove – oni su stvarali nove, često tamo gdje ih nije bilo. Za njih služenje nije izbor, nego poziv. Oni ne grade samo rukama, nego i srcem.” Mučeništvo našeg brata Vjeke Ćurića u Ruandi prije 27 godina snažno svjedoči toj istini, napomenuo je fra Janko Ćuro zaključivši da franjevci ne poznaju drukčiji put, jer mir i dobro su temelj njihova života.

Provincijal istočnoafričke Provincije svetog Franje, fra Matthias Kule, zahvalio je Provinciji Bosni Srebrenoj što im je poslala fra Ivicu Perića – “vrlo sposobnog fratra koji u svakoj zemlji u kojoj djeluje ostavlja veliki trag, jer ima poseban osjećaj i brigu za svakog čovjeka, osobito za one kojima je pomoć i pažnja najpotrebnija.” Njegove riječi najbolje opisuju duh franjevačkog poslanja koje fra Ivica već desetljećima živi – služiti Bogu kroz služenje čovjeku. A upravo nas ta jednostavna, ali snažna poruka evanđelja poziva: “Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” (Mt 25,31-46)

Svojim darom, ma koliko malen bio, postajete dio velikog Božjeg djela ljubavi u Zambiji. Pomozite fra Ivici Periću i njegovoj misiji u izgradnji škole, ambulante i budućnosti za siromašnu djecu u selu Mwakapandula. Neka vaša dobrota bude svjetlo koje će njima obasjati put, a vama donijeti mir i blagoslov. Svi koji žele biti dio ovog djela ljubavi i podržati nastavak fra Ivicine misije u Mwakapanduli, to mogu učiniti putem donacija na račune otvorene u BiH i Hrvatskoj.

Uplate iz BiH, u konvertibilnim markama, mogu se obaviti na račun u ASAbank: 1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza. Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti ‘DONACIJA’.
Uplate iz Hrvatske i drugih europskih zemalja, u eurima, uplaćuju se na IBAN u Addiko Bank: HR7725000091101366453 Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA. Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza. Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Novosti iz misije fra Ivice Perića i rada Udruge možete pratiti na web stranici: www.srcezaafriku.hr te na Facebook i Instagram stranicama Srce za Afriku.

Objava Blagoslovljen novoizgrađeni samostan sv. Franje u Mwakapanduli (Zambija) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Ivica je upoznao domaćine, nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela BiH mons. Luku Tunjića i djelatnicu u Misijskoj središnjici s. Davorku Šarić sa svojim misijskim radom: gradnjom crkve, samostana, mlinova za mljevenje uglavnom kukuruznog brašna, preša za ulje, postavljanjem panela za solarnu energiju, zasijanim poljima te naravno navještaju Radosne vijesti što mu je primarna zadaća.

Spomenuo je otvorenost i privrženost domaćih ljudi za vjeru što je dobra podloga za navještaj Kraljevstva nebeskoga. Ljudi u Zambiji su vrlo pristupačni i zahvalni. Za najmanju sitnicu zahvaljuju što je također dobra podloga za uspostavu dijaloga iz kojeg se rađa prva kateheza i priprava za krštenje.

Fra Ivica uspješno spaja navještaj Radosne vijesti i konkretna djela ljubavi dajući ljudima s kojima se susreće i živi mogućnost da i sami svojim radom doprinose boljitku svojih obitelji. Kaže da bez vjernika iz Hrvatskog naroda ne bi mogao tako uspješno vršiti evangelizaciju. Stalno mu dolaze volonteri koji pomažu na svoj način njegovim vjernicima, a ti volonteri postaju ambasadori i promicatelji misijskog djelovanja Crkve. Volonteri su veliki dar Crkvi. Njihovo svjedočenje vraća Crkvu na njezine početke koji su utemeljeni na djelotvornoj ljubavi gledajući na sve ljude kao na braću i sestre.

Dao nam Bog dobrih i svetih misionara, volontera i vjernika kojima će služenje Bogu i bližnjima biti osobna karta vjere.

Objava Misionar fra Ivica Perić posjetio Misijsku središnjicu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mladima iz cijelog svijeta koji su pristigli iz 71 zemlje svijeta fra Ivica je govorio o svom djetinjstvu, životu i misionarskom iskustvu, čestitavši najprije svojim Bolivijcima koji su slavili 200 godina samostalnosti od španjolske krune.

Na početku svog svjedočanstva kazao je kako je rano ostao bez majke Kate, koja je poginula u prometnoj nesreći, kada je imao svega dvije godine. Brigu o njemu tada je preuzela njegova baka, također, Kata, kako je kazao, druga mu majka, a kasnije je otkrio i treću majku – Blaženu Djevicu Mariju.

„U djetinjstvu sam često znao Isusu reći kako je jako sebičan jer on je imao svoju majku kraj sebe, a moju je majku oduzeo. I to mi je bilo jako teško, to me je proganjalo, pogotovo u djetinjstvu dok nisam došao u jednu zreliju dob i onda sam shvatio kako to uopće nije tako, da sam bio u krivu… Jer Gospodin Isus, u trenutku kada je bio razapet na drvo križa – i onda kad bi netko baš htio da majka bude u tom najgorem i najkritičnijem trenutku uz njega – ne gleda sebe, ne gleda svoju patnju, nije sebičan nego gleda ljubljenoga učenika. I tom ljubljenom učeniku koji je žalostan zbog skoroga odlaska svog najboljeg prijatelja, Isus daje svoju majku za majku. I u tom trenutku kad Isus najviše želi svoju majku, treba ju, on kaže: ‘Sinko, evo ti majke’, a Mariji kaže: ‘Ženo, evo ti sina’. I upravo tu sam shvatio da svi mi koji se prepoznajemo kao ljubljeni učenici, oni koji prepoznaju tu Božu ljubav za sebe, zapravo dobili su i Mariju za majku“, kazao je fra Ivica pa pojasnio kako nesvjesno optužujemo Boga za mnoge stvari koje se događaju, a da nismo ni svjesni koliko nas Bog ljubi. Dodavši kako mi ne prepoznajmo Njegovu ljubav.

„I možda zapravo i Međugorje, i svi ti susreti s Gospodinom i s Gospom probudili su u meni svijest prema Blaženoj Djevici Mariji kao majci, i kao majci – mojoj pravoj majci, ne samo ono da kažemo kako je Marija majka svih nas, nego moja majka“, kazao je fra Ivica naglasivši mladima i kako „Bog daje razne kušnje kroz koje ćemo s njime proći, kako bismo onda upravo drugima mogli svjedočiti što je Bog radio, i kako je koračao s nama, i kako je bio zajedno s nama“.

Podsjetio je kako Bog ne odgovara uvijek u trenutku kad mi hoćemo, nego u trenutku kad treba odgovoriti. Također, spomenuo je i svoj strah od smrti bliskih osoba te Božju providnost „koja nas nikad neće ostaviti same, samo se u nju trebamo pouzdavati i vjerovati“.

Kazao je kako je još od pete godine želio biti svećenik, te je ušao u sjemenište, postao franjevac kapucin i djelovao u zagrebačkoj Dubravi, ohrabrivši sve – koji osjećaju duhovni poziv – da se Gospodinu ne boje reći „da“.

Dalje je, osvrćući se na svoje misionarsko desetljeće – što smatra posebnim darom Božjim, kazao kako je misionarstvo poziv unutar poziva. „Zahvalan sam mnogim primjerima svetaca poput Majke Terezije, poput naših hrvatskih misionara Ante Gabrića, ali isto tako jednog mučenika koji je završio svoj život tragičnom smrću u Ruandi fra Vjeke Ćurića za kojega vjerujem da će jednoga dana biti proglašen blaženim i svetim. I upravo me njihov primjer ‘gonio’ biti poput njih i donijeti Isusa ovome svijetu“, istaknuo je fra Ivica.

„Zato sam molio moje poglavare da me puste u misije. I taj put je dugo trajao jer kad netko hoće ići u misije onda ti uvijek kažu: ‘Pa misije su i ovdje, ne trebaš ići na drugi kraj svijeta govoriti o tome’. Ali u meni je bila živa ta želja ipak otići u misije. Inzistirao sam uvijek na tomu i nisam se smirio dok nisam dobio tu dozvolu. I kada sam došao u Rim kod generalnog ministra on me je  pitao: ‘Gdje želiš ići?’ A ja sam rekao: ‘Ne želim ići gdje ja želim, nego gdje me Gospodin šalje i zato se Vama dajem na raspolaganje. Možete me poslati u Južnu Ameriku ili Afriku, ali ne želim reći u koju zemlju bih htio ići, jer onda bi to bila moja, a ne Božja volja’. I u tom trenutku mi je rekao: ‘Bolivija!’ Tada ništa nisam znao, ni jednu riječ na španjolskom jeziku, niti gdje je točno Bolivija, ni kakve su potrebe tamo…

Ali sam znao da me Gospodin šalje u tu misiju i s njime idem i On će me uvijek pratiti. Tako sam onda u siječnju 2016. dobio dozvolu poći u misije i tamo naviještati Uskrslog Krista“, posvjedočio je fra Ivica te napomenuo kako ih Isus u misijama poziva na četiri stvari, a to je bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izgonite i mrtve uskrisujte.

Podsjetio je da kada Isus šalje svoje učenike, onda im ne govori „pričajte, nego nas poziva i šalje konkretno raditi na širenju Kraljevstva nebeskoga dijelima ljubavi, konkretne ljubavi i djelovanja“. „I zato kad sam otišao tamo u misije, odmah sam počeo skupljati darove, donacije, tražiti mogućnosti kako pomoći mladima, kako pomoći djeci koja su često bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kako pomoći svim bolesnicima koji su u potrebi i onda malo po malo, Gospodin mi je uvijek otvarao nove putove i nove situacije kako bih mogao drugima pomoći. Nikada, u ovih devet i pol godina, nisam gledajući teške situacije zaplakao, zato što vjerujem da od plača nema ništa. Ali u tom trenutku kad vidiš tešku situaciju u kojoj se ti ljudi nalaze i u kojoj žive, Gospodin bi mi uvijek dao ideju, što mogu napraviti i kako mogu djelovati za dobro tih ljudi koji su u misijama“, kazao je fra Ivica poručujući kako je svjestan da ga je Isus poslao u misije i da je to Njegovo djelo te kako je on samo radnik na njivi Gospodnjoj.

Objava Misionar fra Ivica Vrbić: Znao sam samo da me Gospodin šalje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Druženja na pojilištu

Ova slika urezala mi se u srce, kada sam tek došao u misiju u Keniji, prije sad već cijelog desetljeća. Auto koji sam naslijedio za korištenje, moj vremešni crveni terenac bez žmigavaca, koji sam od milja zvao Rosy (Ruža), imao je poveliku prikolicu u kojoj bih skupljao djecu i povezao ih dio puta. Prikolica je naravno uvijek bila premala za broj usputnih putnika, a moji mali susjedi toliko su uživali u vožnji da bi znali već na zvuk motora potrčati onako bosi kroz grmlje s teretom na glavi kako ih ne bi promašio. Ne samo zbog toga što sam im olakšao nošenje, nego je skakanje po prikolici dok se ljuljamo po neravnom kamenitom putu, a oni pridržavaju svoje kante s vodom, ono što je djecu činilo sretnima. Osjećao sam se kao ringišpil u njihovim životima. Isto tako znao sam da moj prvi veliki zadatak u misiji treba biti da toj djeci doista skratim put do vode. Vodovod koji smo izgradili 2010. godine u stvari je samo jedna cijev koja ide kroz središte sela, polazi s izvora na jednom kraju i završava kod sirotišta Mali dom na drugom kraju sela, u duljini otprilike oko 5 kilometara. Nitko nije dobio priključak vode u kuću, ali smo na svakom kilometru napravili pojilište s pipom i koritom na koje stanovništvo dolazi natočiti vodu za domaćinstva te dovodi stoku koja će se napojiti na koritu. Lokalna domaćinstva inače su uglavnom udaljena od puta, kuće su smještene u zasebna dvorišta obrasla žbunjem kako bi imali intimu jer njihova dvorišta ustvari imaju funkciju stana – život se odvija vani, a u zemljanoj kući se kuha na ognjištu i spava.

Vodovod je postao mjesto druženja i sastanaka, jer u kojem to selu na ovom svijetu susjedi neće stati pokraj pumpe i razmijeniti koju riječ. Jedno pojilište nalazi se preko puta naše misijske kuće, odmah uz nogometno igralište na kojem uglavnom branim bosansko-hrvatski talent za nogomet protiv domaćih dečki. Ja igram u tenisicama, a oni najčeš­će bosi ili u mojim starim, već napola raspadnutim i to tako da dvojica podijele jedan par. A nakon utakmice, uz hladnu vodu iz pumpe dečki nastave muški analizirati igru dok ne zađe sunce.

Afrička voda bez kamenca

Vodu koju pijemo u samostanu prvo prokuhamo, a zatim pustimo kroz filtar da bismo je očistili i osigurali, jer probavni sustav nas bijelaca, misionara i volontera, nije dovoljno naviknut i otporan na parazite kojih se nađe u vodi. Moram vam još nešto priznati, afrička voda koju pijem je baš ukusna. Nema okus prokuhane vode iz naših krajeva nego, čak i nakon prokuhavanja zadrži okus svježe vode. I nema kamenca. Zamislite, prokuhamo desetak litara vode odjednom, a lonac posve čist.

(…) Nedavno sam na internetu naletio na zanimljiv projekt australskog fotografa Ashleyja Gilbertsona koji je pod pokroviteljstvom UNICEF-a fotografirao obitelji, većinom u zemljama u razvoju, pokraj vode koju koriste. Ulili su je u iste velike plastične boce od 20 litara kakve koriste automati za vodu. Proputovao je od Južne Amerike preko Afrike i Bliskog Istoka do Indije, a boce vode, zamućene ili bistre, kojima je okružena obitelj na fotografijama, pričaju o njihovom životu i uvjetima u kojima se svakodnevno bore. Na kraju se i sam fotograf uslikao sa suprugom, sinom i psom, okruženi sa čak 50 boca vode odnosno 1000 litara koliko dnevno potroše u svojem njujorškom stanu i priznao da je ostao zatečen slikom s kojom se suočio.

Ono čega imamo u izobilju često ćemo uzimati zdravo za gotovo, ne zato što smo dobri ili loši već zato što smo jednostavno ljudi. Lako se naviknemo na dobro, rado budemo voljeni, primamo darove, materijalne, ljudske, ali i one koje nam Gospodin daruje. I u redu je kada nam je dobro i kada smo sretni, jer tome svi težimo, ali ne zaboravimo biti zahvalni za sve što primamo da ne bismo izgubili onu kapljicu ljudskosti koja će našu dušu održati čistom i dopustiti da kroz nju dragi Bog djeluje u našim životima.

Objava Kad u boci vode pročitaš nečiju životnu priču pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U nedjelju, 16. ožujka 2025., već za vrijeme redovne svete mise osjetila se snaga i ljepota tradicije, jer su naši gosti svojim pjevanjem oblikovali bogoslužje i dali mu poseban pečat. Glasovi ispunjeni vjerom i emocijama vodili su nas kroz misna čitanja, molitve i pjesme, pripremajući naša srca za ono što je slijedilo. Nakon svete mise, uslijedio je poseban pasionski program s posebnim naglaskom na kantanje – arhaični glazbeni fenomen pjevanja Gospina plača – a glumci su izveli ulomke iz dramskog prikaza Muka Gospodina našega Isusa Krista, dočaravši posljednje trenutke Kristova života.

Ovo jedinstveno pjevanje ne ostavlja ravnodušnim nikoga tko ga doživi. Riječi koje prodiru u dušu prizivaju slike Kristove žrtve, ali i naše vlastite vjere i pripadnosti. Za nas vjernike hrvatskoga roda ovaj je događaj imao posebno značenje. Bio je to trenutak u kojem smo osjetili domovinu u malom – ne samo kroz pjesmu, već i kroz osjećaj povezanosti, tradicije i zajedništva. Kantanje nije bilo samo umjetnički doživljaj, već i duhovna obnova, spomen na korijene iz kojih crpimo snagu.

Zato smo posebno zahvalni Željezanskoj biskupiji, koja se više od šest desetljeća nesebično skrbi za vjernike hrvatskih korijena, omogućujući im da sačuvaju svoju vjeru, jezik, kulturu i identitet. Upravo na tome zahvaljujemo i Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene, koja već stoljećima u Bosni svjedoči vjeru i očuvanje svoga naroda, a u suradnji sa Željezanskom biskupijom pastoralno skrbi i za sav raseljeni hrvatski narod u ovim krajevima.

Naravno, ovakav događaj ne bi bio moguć bez vrijednih ruku naše župe – žena i muškaraca, suradnica i suradnika, koji neumorno rade da bi zajednica živjela u vjeri i ljubavi. Njima dugujemo iskrenu zahvalnost – za svaki osmijeh, svaku pomoć, svaki trud uložen u organizaciju ovako posebnoga dana. Našem župniku fra Božidaru Blaževiću, koji s velikom ljubavlju vodi svoju zajednicu, puno hvala.

No, ovo kantanje i pasionska predstava podsjećaju nas i na nešto još dublje – na Kristov put, koji nije bio lagan, ali je bio put ljubavi, predanja i pobjede nad tamom. Njegova muka govori nam da patnja nije kraj priče, da križ nije posljednja riječ, da nakon noći dolazi svitanje, a nakon smrti – uskrsnuće. I mi se danas suočavamo s vlastitim križevima – strahovima, nesigurnostima, kušnjama. No, Krist nam u tome daje snagu. On je prošao kroz tamu da bismo mi mogli hodati u svjetlu. Zato neka nam Njegove riječi budu uporište:

„U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33).

Ovaj posebni pasionski program nije bio samo spomen na Kristovu muku – bilo je to ohrabrenje da nikada ne izgubimo nadu, da vjerujemo da svaka naša Golgota vodi prema Uskrsu.

(mag. theol. Martina Mihaljević)

Objava Tradicija, vjera i zajedništvo: pasionski program u Hrvatskoj misiji Željezno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.