Obred posvete crkve, u nazočnosti misionara fra Mire Babića i drugih franjevaca iz misije Donja Subukia, drugih svećenika, redovnica i brojnoga naroda Božjega, predvodio je mons. Cleophas Oseso, mjesni biskup biskupije Nakuru.

Teško je riječima opisati što je posveta nove crkve značila vjernicima ovoga kraja koji će od sada imati prelijepu crkvu u kojoj će se okupljati i slaviti Gospodina.

Posebnost ove crkve je što je jedna hrvatska obitelj nakon posjeta fra Miri u Keniji, vidjevši u kakvim skromnim i trošnim građevinama tamošnji narod slavi svetu misu, odlučila najvećim dijelom financirati izgradnju nove crkve. Božji blagoslov neka prati ovu obitelj i sve dobročinitelje, te našega misionara fra Miru koji je toliko dobra učinio za narodu kojemu službi. Neka je sve na veću slavu Božju!

Objava Posveta nove filijalne crkve sv. Ivana Krstitelja u župi Donja Subukia – Kenija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Djeca ovdje odrastaju drukčije nego u većini europskih zemalja. Već u vrtićkoj dobi mnogi pomažu roditeljima u svakodnevnim poslovima. Čuvaju mlađu braću i sestre, odlaze po vodu na udaljene izvore, skupljaju drva za kuhanje ili rade na poljima. Njihovo djetinjstvo nije odvojeno od života odraslih. Oni vrlo rano postaju dio zajednice i njezinih obveza. Zato me uvijek iznova zadivi količina energije koju imaju. Većinu vremena provode na otvorenom. Trče, skaču, penju se, igraju i istražuju. Njihova svakodnevica sama po sebi razvija snagu, spretnost i izdržljivost.

Plod dolazi iz truda

U našem vrtiću često organiziramo sportske igre. Nisu to velika natjecanja, ali za djecu predstavljaju pravi događaj. Potezanje užeta, utrke, skakanje u vrećama, graničar i razne druge igre pretvore običan dan u slavlje zajedništva i radosti. No ono što mi je posebno važno nije samo igra nego poruka koju kroz nju želimo prenijeti.

Svake godine dobri ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih zemalja šalju nam pomoć za našu djecu. Kada netko iz Humanitarne udruge Srce za Afriku dolazi u Mwakapandulu, uvijek im se koferi napune do zadnjega milimetra, kao i kada nam prijatelji dolaze u posjet. Tada stiže odjeća, obuća, školski pribor i druge potrepštine. Ljudi koji prvi put dođu u misiju često misle kako će učiniti dobro djelo ako iziđu pred samostan i odmah počnu dijeliti stvari djeci. Namjera je dobra, ali takav pristup nije uvijek najbolji. I mi ga ne prakticiramo. Ako dijete nauči da samo treba doći pred vrata i čekati da nešto dobije, tada ga nesvjesno učimo pasivnosti. Šaljemo mu poruku da nije potrebno ulagati trud, razvijati talente ili preuzimati odgovornost.

Zato smo tijekom godina razvili drukčiji pristup. Sve što stigne kao donacija najprije se sortira i pohranjuje u skladište. A zatim organiziramo različita natjecanja, radionice i aktivnosti. Nekada su to sportske igre, nekada plesna ili dramska natjecanja, a nekada različiti kreativni programi. Na taj način želimo djeci pomoći da otkrivaju svoje sposobnosti i razvijaju ono najbolje što nose u sebi. Na kraju aktivnosti svi sudionici dobiju nagradu. Nekome pripadne majica, nekome obuća, nekome školski pribor ili nešto drugo što imamo na raspolaganju. Oni koji su pokazali posebno zalaganje i trud često dobiju nešto više. Nije riječ o tome da nekoga favoriziramo. Riječ je o tome da djeca vide povezanost između uloženoga truda i ploda koji iz njega proizlazi.

Sjećam se jednih sportskih igara u našem vrtiću. Dok su se ostala djeca natjecala, nekoliko dječaka stajalo je sa strane. Ruke su držali u džepovima i smijali se svojim vršnjacima koji su trčali, skakali i natjecali se. Nisu željeli sudjelovati jer im se činilo da je lakše promatrati nego pokušati. Kada je došlo vrijeme podjele nagrada, dogodilo se nešto zanimljivo. Djeca koja su sudjelovala dobila su odjeću, obuću i školski pribor. A oni koji nisu htjeli sudjelovati ostali su praznih ruku. Bili su tužni i razočarani. Mogli smo tada popustiti. Mogli smo im dati nagrade samo da se ne osjećaju loše. Ali to ne bi bila prava pomoć. Život nas ne nagrađuje zato što stojimo sa strane. Napredak dolazi kada pokušamo, kada se trudimo i kada prihvatimo izazov.

Tjedan dana poslije organizirali smo nove sportske igre. Isti oni dječaci bili su među prvima koji su se prijavili. Ovoga puta nisu stajali sa strane. Trčali su, navijali, sudjelovali i davali sve od sebe. Naučili su važnu lekciju koju nijedna propovijed ne bi mogla prenijeti tako jasno.

Uspjeh traži ustrajnost

Često primjećujem još jednu zanimljivu stvar. U Africi djeca gotovo nikada ne odustaju nakon prvoga neuspjeha. Kada izgube utrku ili neku igru, rijetko ćete vidjeti ljutnju ili svađu. Oni se jednostavno vrate sljedeći dan i pokušaju ponovno. Možda upravo zato što život od malih nogu nije lagan, vrlo rano nauče da se do cilja dolazi korak po korak.

Sjećam se dječaka koji je na jednim igrama bio posljednji u gotovo svakoj disciplini. Druga djeca su ga prestizala, padao je i ponovno ustajao, ali nije odustajao. Sljedeće godine bio je među najboljima. Ne zato što je odjednom postao talentiraniji od drugih, nego zato što je cijelu godinu vježbao i vjerovao da može biti bolji.

To je lekcija koju danas često nedovoljno cijenimo. U svijetu koji traži brze rezultate lako zaboravimo da se najveće stvari grade polako. I škola koju upravo gradimo u Mwakapanduli nastaje na isti način. Cigla po cigla. Zid po zid. Korak po korak.

I zato djeci često govorim da je život sličan dugoj utrci. Nije najvažnije tko je najbrži na početku. Važno je ostati na stazi. Važno je ne odustati kada postane teško. Važno je nastaviti i onda kada drugi misle da nema smisla. Možda upravo zato sport ima tako važnu odgojnu snagu.

Sport uči da se uspjeh ne događa slučajno. Uči disciplini, ustrajnosti i poštovanju drugih. Uči prihvaćanju poraza i radosti pobjede bez oholosti. Uči da svatko ima svoje sposobnosti, ali da ih mora razvijati radom. Te su vrijednosti bliske i kršćanskom životu.

I vjera traži ustrajnost. Traži disciplinu. Traži spremnost da ustanemo nakon pada i nastavimo dalje. Svetost nije nešto što se događa preko noći. Ona se gradi svakodnevnim malim koracima, baš kao što se i sportski uspjeh gradi svakodnevnim treningom.

Dok danas promatram našu djecu kako trče po prašnjavom igralištu između vrtića, crkve i buduće škole, često pomislim kako se upravo pred našim očima oblikuje budućnost ove zajednice. Ne kroz velike riječi, nego kroz male svakodnevne pobjede. Kroz dijete koje se usudi pokušati. Kroz dijete koje nauči poštovati drugoga. Kroz dijete koje otkrije da može više nego što je mislilo.

Ako ih uspijemo naučiti da daju najbolje od sebe, tada smo im dali nešto što će nositi cijeloga života. A to je možda najveća pobjeda koju možemo ostvariti.

Kako nam pomoći?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
Opis plaćanja: DONACIJA ŠKOLA

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
Opis plaćanja: DONACIJA ŠKOLA
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Za uplate iz inozemstva:
SWIFT / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Kad sport postane škola života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovih dana u Mwakapanduli gledam prizor koji sam dugo nosio u srcu i zamišljao u molitvi: veliki rovovi u afričkoj zemlji, radnici koji kopaju, djeca koja stoje sa strane i znatiželjno promatraju što se događa. Temelji za našu buduću osnovnu školu već su iskopani. Pedeset i jedan metar dužine. Dvanaest metara širine. Toliko trenutno iznosi nada jedne male afričke zajednice.

Nekome su to samo brojke. Nama ovdje to znači nešto puno više. To znači da će djeca koja danas sjede na zemlji i pišu po prašini možda već ove jeseni prvi put sjesti u prave školske klupe. To znači da će mališani iz našega vrtića, njih oko 150, dobiti ono što bi svako dijete na svijetu trebalo imati – priliku za obrazovanje.

„Hoće li biti škola i za nas?”

Ovdje čovjek brzo shvati koliko je škola važna. U Europi se škola podrazumijeva. Djeca se ponekad žale što moraju rano ustati ili učiti. Ovdje djeca sanjaju školu. Doslovno sanjaju mogućnost da imaju učionicu, bilježnicu, ploču i učitelja.

U susjednom selu postoji jedna državna škola. Sedamsto djece pokušava stati u svega nekoliko učionica. Mnogi nikada ne dođu na red. Neki pješače kilometrima kako bi barem pokušali pronaći mjesto. Drugi odustanu prije nego što su uopće dobili priliku. I zato me naša djeca često pitaju isto pitanje: „Fra Ivica… hoće li biti škola i za nas?”

Kad vam dijete to kaže gledajući vas ravno u oči, tada više ne možete ostati samo promatrač. Tada shvatite da škola nije projekt. Nije ni građevina. Škola je odgovor na nečiju budućnost. Zato smo krenuli.

Ne gradimo luksuz. Ne gradimo nešto nepotrebno. Gradimo mjesto na kojem će djeca naučiti čitati, pisati, razmišljati i vjerovati da njihov život može biti drukčiji. Jer dijete koje dobije obrazovanje ne dobiva samo znanje. Dobiva dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, svome selu i svome narodu.

Temelji budućnosti

Ovih dana dok obilazim radove, često zastanem i gledam ljude kako rade na velikom suncu. Zemlja je tvrda, posao težak, ali nitko se ne žali. I dok gledam te temelje, razmišljam kako se zapravo ne kopaju samo temelji škole. Kopaju se temelji jedne nove budućnosti. A ono što me posebno dira jest činjenica da ova škola već sada nosi u sebi toliko dobrote ljudi koje možda nikada neću ni upoznati. Svaka donacija koja je stigla, svaki euro, svaka marka, svaka molitva, postali su dio ovih temelja.

Ovdje u Africi čovjek nauči koliko malo treba da bi nekome promijenio život. Nekada je dovoljno kupiti jednu vreću cementa. Nekada jednu školsku klupu. Nekada jedan obrok. A nekada je dovoljno samo da netko kaže: „Niste zaboravljeni.”

Ovo nije prvi put da zajedno krećemo u nešto što je na početku izgledalo gotovo nemoguće. Sjećam se Ruande. I tamo smo počeli gotovo ni od čega. Malo pomalo gradili smo učionice, radionice, vrtić, srednje škole, sportsku dvoranu, kuhinju, knjižnice i učeničke domove. Danas tisuće mladih ljudi ondje žive dostojnije upravo zato što su dobili priliku za obrazovanje. Mnogi od njih danas imaju posao, hrane svoje obitelji i školuju mlađu braću i sestre. To je ono što obrazovanje čini. Ono ne mijenja samo jedno dijete. Ono mijenja generacije.

Korak po korak do promjene

Kada sam prije tri godine došao u Mwakapandulu, ovdje nije bilo gotovo ničega. Zemljište je bilo potpuno obraslo. Nije bilo struje, nije bilo bunara, nije bilo infrastrukture. Danas ovdje već imamo samostan svetoga Franje, crkvu pod krovom, vrtić, školu krojenja i šivanja, školu opismenjavanja, tri bunara, mlinove i dovedenu struju. Tijekom velikih suša podijelili smo više od 150 tona hrane obiteljima koje su ostale bez ičega. Ali od samoga početka znao sam da je škola ono najvažnije. Jer glad možete utažiti danas. Vodu možete donijeti danas. Ali jedino obrazovanje čovjeku daje mogućnost da jednoga dana sam promijeni svoj život. Zato je ova osnovna škola toliko važna.

Plan je da sada izgradimo prvih šest učionica kako bi naša prva generacija prvašića već u rujnu mogla krenuti na nastavu. A onda ćemo, korak po korak, graditi dalje kako budu rasla i djeca. U Africi sam naučio da velike stvari nikada ne nastaju odjednom. One rastu polako, uz puno strpljenja, molitve i povjerenja. Kao sjeme koje dugo ne vidiš, a onda jednoga dana izraste u veliko stablo. Tako i ova škola već sada raste u srcima ljudi.

I zato danas ne osjećam samo umor od rada i brige oko gradilišta. Osjećam veliku zahvalnost. Zahvalnost prema svakome tko nas prati, tko moli za nas i tko pomaže ovu misiju. Jer bez vas ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Kad jednoga dana zazvoni prvo školsko zvono u Mwakapanduli, znajte da će to biti i vaše zvono. Zvono svih dobrih ljudi koji su vjerovali da jedno dijete u Africi zaslužuje istu priliku kao i dijete bilo gdje drugdje na svijetu. A ovdje, u prašini afričke zemlje, među djecom koja se raduju svakoj cigli i svakom novom zidu, ponovno iz dana u dan učim jednu jednostavnu istinu: Bog najčešće djeluje kroz ljude koji imaju otvoreno srce.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

Kako nam pomoći?

Uplate iz Bosne i Hercegovine
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Kad temelji postanu nada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U mnogim dijelovima Zambije ljudi nisu trajno vezani uz jedno mjesto. Obitelji se sele u potrazi za boljim uvjetima za život: za vodom, za plodnijom zemljom, za ispašom za stoku. Ponekad ih na to natjeraju suša ili poplave, ponekad bolest, a ponekad jednostavno potreba da prežive. Kuće su često jednostavne, privremene, i ne drže čovjeka na jednom mjestu, kao što ga drže zidovi i uspomene u našim krajevima.

Migracije u Africi i djeca

U takvoj stvarnosti i djeca su na putu. Ona ne odlučuju hoće li ostati ili otići. Ona idu sa svojim roditeljima. Danas su u selu, sutra na drugom mjestu. Danas su u školi, sutra više nisu. I zato je u Africi školovanje često isprekidano, nesigurno i ovisno o okolnostima koje dijete ne može kontrolirati. Često se dogodi da dijete dolazi u vrtić ili školu nekoliko tjedana, a onda odjednom nestane. Pitamo gdje je, i dobijemo jednostavan odgovor: obitelj je otišla dalje. Otišli su tražiti posao ili bolju zemlju za život.

Sjećam se jedne djevojčice koja je redovito dolazila u vrtić. Tiha, ali uvijek nasmijana. Naučila je držati olovku, počela prepoznavati slova. I onda je jednoga dana više nije bilo. Nije bilo oproštaja, ni objašnjenja. Samo prazno mjesto. U Europi bi takav nestanak bio alarm. Ovdje je to dio života. Obitelj je jednostavno otišla dalje. Kada to gledam, shvaćam koliko je za nas u Europi škola nešto podrazumijevano. Dijete krene u prvi razred i znamo da će, uz sve poteškoće, imati priliku završiti školovanje. U našim krajevima roditelji planiraju školovanje svoje djece godinama unaprijed. Ovdje u Africi se često ne zna hoće li dijete biti u školi i sljedeći mjesec. I zato ono što je nama normalno, ovdje postaje privilegija.

Migracije u Africi su svakodnevna stvarnost koja oblikuje život ljudi. One su izazov za obitelj, ali i za sve nas koji pokušavamo graditi nešto trajno – školu, zajednicu, sigurnost. Zato u našoj misiji ne možemo sve gledati kroz modele na koje smo navikli u Europi.

Jedno od pitanja koje često dobivamo jest: zašto nemamo sustav kumstava, gdje bi jedan donator pomagao jedno dijete kroz cijelo školovanje? Odgovor je jednostavan, ali ne i lak: zato što se život ovdje ne odvija u stabilnim okvirima. Dijete koje danas susrećemo u vrtiću ili školi možda već za nekoliko mjeseci više neće biti ovdje. Ne zato što ne želi učiti, nego zato što obitelj mora ići dalje. U takvim okolnostima teško je vezati pomoć uz jedno ime i jedno lice kroz dulje vrijeme.

Zato smo izabrali drukčiji put. Umjesto da pomažemo pojedinačno, nastojimo graditi zajednicu. Graditi mjesto koje ostaje. I na kojem ćemo dati ljudima razlog da ostanu. Školu koja će biti tu i kada se ljudi mijenjaju. Vrtić u koji će dolaziti nova djeca. Kuhinju u kojoj će svaki dan netko dobiti topli obrok. U tom smislu, migracije nas uče jednoj važnoj istini: da ne gradimo samo za one koje poznajemo, nego i za one koje nikada nećemo upoznati.

Prijatelji Centra Otac Vjeko 

Naš projekt Prijatelji Centra Otac Vjeko upravo iz toga raste. To nije vezivanje uz jedno dijete, nego uz jednu stvarnost. Uz zajednicu djece koja dolaze i odlaze, ali kojoj je svima potrebna ista prilika – prilika za učenje, za obrok i za dostojanstvo.

Prijatelji Centra sudjeluju kroz zajedničku blagajnu iz koje se financira školovanje djece u našem centru. Uz godišnji dar od 100 eura, postaju dio zajedništva koje ne gleda pojedinca, nego cijelu zajednicu. A zauzvrat, tri puta godišnje primaju pisma djece iz misije – svaki put drugoga djeteta kako bi kroz njihove riječi upoznali živote, radosti i borbe onih kojima pomažu. 

Na taj način nastaje jedno tiho, ali snažno zajedništvo – između ljudi koji možda nikada neće susresti jedni druge, ali su povezani istim dobrom. Postati Prijatelj Centra znači prihvatiti tu jednostavnu, ali duboku logiku: ne znati uvijek točno ime komu pomažeš, ali vjerovati da činiš dobro koje ima smisla. Svaki dar postaje dio nečijega dana – obrok, bilježnica, mjesto u učionici. I možda nikada nećemo upoznati to dijete, ali ono će osjetiti da nije zaboravljeno.

Ovdje često vidim djecu koja prvi put drže olovku. I ne znam hoće li ta ista djeca biti ovdje i za godinu dana. Ali znam da danas imaju priliku. I to je ono što možemo učiniti – biti vjerni u ovom trenutku.

Stvarajmo prilike

Migracije nas podsjećaju da život nije statičan. Ni u Africi, ni u Europi. Ljudi odlaze i dolaze. Traže sigurnost, posao, dostojanstvo. I u svemu tome ostaje isto pitanje: hoće li imati priliku?

Na nama je da, koliko možemo, tu priliku otvorimo. Možda nećemo uvijek znati ime djeteta kojem pomažemo. Možda nećemo pratiti njegov put do kraja. Ali ćemo znati da smo bili dio dobra koje je nekome u pravom trenutku bilo potrebno. I možda upravo u toj nesigurnosti života leži poziv na još veću vjernost dobru. Jer na kraju, ne mjeri se ljubav po tome koliko dugo traje naš susret, nego po tome jesmo li nekome u pravom trenutku bili dar. A to je, u konačnici, i put evanđelja – prepoznati Krista u čovjeku koji je na putu i ne proći pokraj njega. Jer i na putu – dobro uvijek pronađe svoj put.

* * *

Ako u sebi prepoznate želju da budete dio te priče, da pomognete djeci koja su dio našega Centra, možete nam se javiti na srce.za.afriku@gmail.com i pridružiti se kao Prijatelji Centra Otac Vjeko.

Objava Na putu: migracije kao stvarnost, a ne iznimka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U afričkim selima ljudi nemaju pisane zapise o svojoj prošlosti. Nemaju arhive, fotografije ni dokumente. Ali imaju pamćenje. I imaju pripovijedanje. Usmena predaja ovdje nije tek puko prepričavanje događaja, nego način opstanka zajednice. Kroz priče se uči tko smo, odakle dolazimo i kome pripadamo. Posebno mjesto pripovijedanje ima u obitelji. Navečer, kada se dan primiri i kada vrućina popusti, ljudi sjednu zajedno. Djeca slušaju, odrasli govore. Govori se o prošlim vremenima, o teškim godinama, o sušama i kišama, o selidbama, o radosti i gubitku. Govori se i o Bogu, ne teološkim pojmovima, nego iskustvom: kako je pomogao, kako je sačuvao, kako je dao snagu kada je bilo najteže.

Snaga riječi

Na blagdane se to osobito vidi. Djeca i mladi koji su otišli u gradove zbog posla ili školovanja vraćaju se kući. Mnogi od starijih nikada nisu napustili svoje selo. Njihova slika svijeta oblikovana je onim što su čuli. Zato ti susreti postaju pravi događaji. Oni koji su bili „vani” pripovijedaju kako se živi u gradu, kakve su ceste, kuće, ljudi, kako izgleda posao. Govore o svijetu koji stariji možda nikada neće vidjeti, ali će ga kroz priču razumjeti. U tim trenucima vidi se snaga riječi. Riječ povezuje naraštaje. Riječ stvara mostove između iskustava. Riječ daje smisao promjenama koje bi inače bile prijetnja.

U Africi se priča ne prekida. Govornik govori polako, sluša se s poštovanjem. Djeca ne upadaju u riječ. Ne zato što se boje, nego zato što znaju da je slušanje jednako važno kao i govor. Slušanjem uče strpljenje, poniznost i pažnju prema drugome. To su vrijednosti koje se ne mogu naučiti iz ekrana. Danas, u svijetu u kojem se sve bilježi, snima i sprema, lako zaboravljamo koliko je razgovor licem u lice dragocjen. Ovdje, gdje tehnologije često nema, razgovor nije zamjena – on je temelj. Ljudi se upoznaju kroz ispričano iskustvo. Povjerenje se gradi riječima. Zajedništvo se rađa u slušanju.

Vjera kao priča

I vjera se ovdje prenosi usmeno. Evanđelje se ne živi kao tekst, nego kao iskustvo. Ljudi ne pamte citate, ali pamte svjedočanstva. Pamte tko im je pomogao, tko ih je posjetio, tko je s njima dijelio život. Vjera se ovdje pamti po licima i po pričama. U evanđelju Isus gotovo nikada ne poučava apstraktno. On ne drži predavanja, ne izlaže teorije, nego pripovijeda. Govori u prispodobama, kroz slike bliske ljudima: o sjemenu, polju, pastiru, ocu i sinovima. Isus zna da se istina najdublje pamti kada je ispričana, a ne samo izrečena. Riječ koja je ispričana ulazi u srce, dok ona koja je samo pročitana često ostane na površini. U tom smislu, Afrika me puno toga naučila o evanđelju. Ovdje ljudi evanđelje slušaju. Slušaju ga kao priču koja se odnosi na njihov život. I odmah je povezuju sa svojim iskustvom: s glađu, s radom na polju, s brigom za djecu, s radošću zajedništva. Vjera se ovdje ne odvaja od života, ona se pripovijeda zajedno s njim. Kada stariji pripovijedaju djeci, često ne govore izravno što je dobro, a što loše. Oni pričaju. A dijete samo uči. Uči slušajući. Isto čini i evanđelje. Ne nameće se, nego poziva. Ne viče, nego govori tiho, ali jasno.

Možda je upravo zato usmena predaja u Africi tako snažna: jer je bliska načinu na koji Bog govori čovjeku. Bog se ne nameće, nego se daje upoznati kroz odnos. Kroz vrijeme. Kroz priču. I zato je vjera uvijek odnos, a nikada samo informacija. Kada slušam te priče, često shvatim koliko je važno da glasovi ne utihnu. Jer kada utihnu priče, utihne i identitet. A narod bez priče postaje narod bez pamćenja.

Pouka Europi

Kada danas pogledamo Europu, vidimo da imamo sve više zapisa, ali sve manje razgovora. Sve više informacija, ali sve manje zajedničkih trenutaka u kojima se priča i sluša. U mnogim obiteljima rijetko se sjedi zajedno. Djeca znaju mnogo toga, ali malo slušaju priče svojih roditelja, baka i djedova. A upravo su te priče ono što ih ukorjenjuje. U Africi dijete zna tko su mu bili preci i kakav su život živjeli, iako nikada nisu vidjeli njihove fotografije. U Europi često imamo fotografije, ali nemamo priče. I zato ponekad ne znamo tko smo.

Možda nam Afrika upravo tu ima što reći. U svijetu brzih poruka i kratkih sadržaja podsjeća nas da su odnosi spor proces. Da se istina često prenosi tiho. Da se zajednica ne gradi tehnologijom, nego prisutnošću. Usmena predaja nije znak zaostalosti. Ona je znak povjerenja. Povjerenja da je riječ važna. Da je čovjek vrijedan slušanja. To nije nostalgija za prošlim vremenima. Ona je poziv na odnos. Poziv da usporimo, da sjednemo, da ispričamo i da slušamo. Da djeci ne prenosimo samo obveze i pravila, nego i iskustva, padove, borbe i vjeru. Iskustvo starijih je dar, a ne teret. Dok god ljudi ovdje sjede zajedno i pripovijedaju, znam da zajednica živi. I dok god slušamo jedni druge, imamo budućnost. Ako želimo sačuvati identitet, vjeru i zajedništvo, moramo sačuvati sjećanje koje se prenosi riječju. Ne samo zapisanu nego ispričanu. Jer priča traži prisutnost. Traži pogled. Traži vrijeme.

Možda nas Afrika, upravo u svojoj jednostavnosti, podsjeća na nešto što smo u Europi pomalo zaboravili: da se najvažnije stvari u životu ne uče samo čitanjem nego i slušanjem. I da se vjera ne prenosi samo poučavanjem nego i svjedočanstvom. Dok god budemo imali hrabrosti jedni drugima pripovijedati istinu o svom životu, o svojoj vjeri i o svojoj nadi, dotle će i evanđelje imati glas. A dok god taj glas bude imao slušatelja, zajednica neće nestati. Možda je upravo u slušanju početak njezina očuvanja.

Kako nam pomoći?

Uplate iz Bosne i Hercegovine
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)
Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank:
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Glas koji pamti: usmena predaja kao srce zajednice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Radovi su krenuli na veliko, nećemo se dati zaustaviti i naša prva generacija školaraca, naši budući prvašići, krenut će – ako Bog da – već u rujnu u novu, moderno opremljenu školu.

Sretni smo, uzbuđeni i neizmjerno zahvalni. Ovo nije samo početak gradnje jedne zgrade.Ovo je početak jedne nove budućnosti.

Svaki dan ovdje gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred.

No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

Zato ova škola nije luksuz. Ona je potreba. Ona je prilika. Ona je odgovor na dječje oči koje pitaju: hoće li biti škole i za nas?

Dijete koje dobije obrazovanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Škola ne mijenja samo jedno dijete – ona mijenja generacije.

Plan je jasan: sada gradimo prvih šest učionica, kako bi djeca već ove jeseni mogla sjesti u svoje klupe. A zatim ćemo školu širiti korak po korak, kako budu rasla i djeca.

Takav smo put već prošli.

U Ruandi smo, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas stoje uz nas i u Zambiji, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko – vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, učeničke domove, knjižnice, sportsku dvoranu i radionice za praktičnu nastavu.

Ni tamo ništa nije nastalo preko noći. Gradilo se polako, etapno, s vjerom i strpljenjem. I danas tisuće mladih ondje žive dostojnije upravo zato što su nekada dobili priliku za školovanje.

Zato s velikim pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli.

Već smo vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika.

Ovdje ne gradimo samo zidove. Gradimo učionice u kojima će se rađati budućnost. Gradimo mjesto u kojem će djeca sanjati veće snove. Gradimo znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

Hvala svakome od vas koji ste dio ove priče.

Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio temelja ove škole. Dio jednog zida. Dio jedne klupe. Dio nečijeg djetinjstva.

Kad jednoga dana zazvoni prvo školsko zvono u Mwakapanduli, znajte da će zvoniti i za vas.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

Pomoći nam možete i dalje…

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

Objava Počeli smo kopati temelje za našu buduću osnovnu školu u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dijete koje ne može učiti

Svaki dan gledam djecu koja sjede na zemlji i uče pisati po podu. Gledam njihovu upornost, znatiželju i iskrenu želju da nauče nešto više. Naš vrtić danas pohađa oko 150 djece, a prva skupina uskoro bi trebala krenuti u prvi razred. No u cijelom selu postoji samo jedna državna škola, u kojoj se stotine djece pokušavaju smjestiti u svega nekoliko učionica. Mnoga od njih nikada ne dođu na red.

U takvim trenucima Kristove riječi iz Evanđelja postaju stvarnost, a ne samo zapisani tekst: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” Ovdje te riječi imaju lice, ime i pogled djeteta koje želi učiti. Korizma nas poziva da stvarnost gledamo bez uljepšavanja. Bez škole dijete ovdje nema izbora. Bez obrazovanja ostaje zatvoreno u krugu siromaštva iz kojega se teško izlazi. Najveća nepravda nije siromaštvo samo po sebi, nego uskraćena prilika. Dijete koje ne može učiti, ne može ni sanjati.

Zato je pred nama danas jasan zadatak: izgradnja osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli. To nije samo građevinski projekt nego čin vjere i odgovornosti. Jer vjera koja se ne pretvori u konkretno djelo ostaje samo riječ. Zemlju imamo. Teren je pripremljen. Projekt je završen. Ono što nedostaje jesu sredstva i ljudi koji su spremni reći: odreći ću se nečega svoga kako bi netko drugi imao budućnost. Plan je jednostavan i realan. Do početka sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograđivati nove, kako djeca budu rasla. Škola će rasti zajedno s njima – polako, ali sigurno. Kao i sve što ovdje gradimo.

Izbor i uskraćenost

U korizmi često govorimo o postu i odricanju. Ovdje se jasno vidi razlika između onoga čega se mi odričemo i onoga što djeci nedostaje. Nama je post izbor. Njima je uskraćenost stvarnost. Zato korizma ovdje postaje put na kojem se susreću molitva i djelo, tišina i konkretna ljubav. Ne gradimo školu zato što je to lijepo ili humano. Gradimo je zato što je nužna. Jer dijete koje dobije znanje, dobiva i dostojanstvo. Dobiva mogućnost da jednoga dana pomogne svojoj obitelji, zajednici i društvu. Na tom putu mi ne činimo nešto „za druge”, nego ispunjavamo ono na što nas Evanđelje poziva.

Ono što danas sanjamo u Mwakapanduli nije nepoznat put. Taj smo put već prošli. U Ruandi je, zajedno s istim onim dobrim ljudima koji danas prate i ovaj projekt, u samo nekoliko godina izraslo nešto što je tada mnogima izgledalo nemoguće. Tamo smo, korak po korak, izgradili cijeli školski kampus Centra Otac Vjeko: vrtić, osnovnu školu, dvije srednje škole, dva učenička doma, kuhinju s blagovaonicom, dvije školske knjižnice, radionice za praktičnu nastavu, sportsku dvoranu i vanjske sportske terene.

Ni tamo nije sve nastalo odjednom. Gradilo se u etapama, onoliko koliko su sredstva dozvoljavala. Bilo je trenutaka kada se činilo da se neće moći dalje, kada su planovi morali čekati, a radovi stati. No pokazalo se da strpljenje, ustrajnost i vjera često donesu više ploda nego brzina. Svaka nova učionica bila je odgovor na konkretnu potrebu i plod povjerenja koje se gradilo s vremenom. Sve je započelo jednako skromno – s djecom koja su sjedila na tlu i s pitanjem koje se ponavljalo iz dana u dan: hoće li biti škole i za nas? Danas u Ruandi tisuće djece prolaze kroz učionice koje su nastale iz vjere, strpljenja i zajedništva. Taj je školski centar u Ruandi proglašen uzor-školom i postao mjesto na kojem se ne prenosi samo znanje nego se odgajaju ljudi.

Dar koji traje

To iskustvo uči nas jednoj važnoj istini: kada se znanje spoji s vjerom, a molitva s konkretnim djelom, plodovi ne izostaju. Bog od nas ne traži da činimo nemoguće, nego da budemo vjerni u onome što nam je povjereno. A kada ljudi odgovore srcem, i ono što se činilo dalekim – postaje blizu. Zato s pouzdanjem gledamo prema Mwakapanduli. Ne zato što smo jaki, nego zato što smo već vidjeli kako dobro raste kada mu se pruži prilika. I zato vjerujemo da će i ovdje, kao i u Ruandi, učionice postati mjesta na kojima se rađa budućnost – tiho, postojano i s pogledom uprtim dalje od samih zidova.

Često kažem da misija nije spašavanje ljudi, nego dijeljenje života s njima. Kada dijeliš njihovu svakodnevicu, tada i evanđelje postaje vidljivo. Učionica, klupa i knjiga postaju znak da Bog nije daleko, nego prisutan u konkretnom dobru.

U ovom korizmenom vremenu pozivam vas da razmislite o daru koji traje. Možda o manjoj potrošnji, a većoj solidarnosti. O manje prolaznoga, a više onoga što ostavlja trag. Jer upravo po tim „malim” djelima ljubavi mjeri se naša vjernost evanđelju. Svaka donacija, bez obzira na iznos, postaje dio zida učionice i dio nečijega djetinjstva. Korizma nije vrijeme tuge, nego priprave za novi život. Ako zajedno uspijemo izgraditi ovu školu, bit će to znak da odricanje ima smisla, a nada budućnost.

Mir i dobro iz Mwakapandule.

KAKO POMOĆI?

Uplate iz Bosne i Hercegovine

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u konvertibilnim markama mogu se obaviti na naš račun u ASAbank: 
1340011130054150.
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA. 

Uplate iz Hrvatske (i drugih europskih zemalja)

Donacije nam možete uplatiti preko Humanitarne udruge Srce za Afriku.
Uplate u eurima mogu se obaviti na naš IBAN u Addiko Bank: 
HR7725000091101366453
Primatelj je Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek, a u opis plaćanja samo treba navesti DONACIJA ŠKOLA.
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.

Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Objava Škola kao put dostojanstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U ime Ministarstva ugovor je potpisao ministar Gordan Grlić Radman, a u ime Humanitarne udruge Srce za Afriku predsjednica Maja Sajler Garmaz.

Provedba projekta započinje 1. travnja 2026. godine i trajat će godinu i pol dana. Projekt će se provoditi uz financijsku potporu Ministarstva u iznosu od 84.900 eura bespovratnih sredstava.

Nastavak povjerenja

Ovo je drugi put da je naš rad prepoznat i podržan od strane Ministarstva, nakon uspješno završenog projekta „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost“, koji je proveden u predviđenom roku te dobio pozitivnu ocjenu nakon službenog nadzora na terenu.

Na svečanosti potpisivanja ministar Gordan Grlić Radman zahvalio je organizacijama civilnog društva na predanom radu, istaknuvši kako njihov angažman doprinosi izgradnji snažnije globalne zajednice te kako hrvatska službena razvojna pomoć kroz njihove projekte ostvaruje konkretne i dugoročne učinke.

Za nas ova potpora znači potvrdu odgovornog rada na terenu, transparentnog upravljanja sredstvima i stvarnih, mjerljivih rezultata.

Pred nama je osamnaest mjeseci rada, suradnje i rasta. Svjesni smo da svaki potpis na papiru za nas znači nešto puno veće: konkretne stolice na kojima će djeca sjediti, učiteljice koje će poučavati s više znanja i samopouzdanja te male ruke koje će kroz igru učiti o svijetu.

Projekt donosi sustavno jačanje vrtića u Mwakapanduli kroz:

• edukaciju odgojiteljica u pedagoškim vještinama
• primjenu didaktičke opreme u radu s djecom
• učenje engleskog jezika kao službenog jezika Zambije
• osiguravanje trajne opreme – stolova, stolica, ploča i pribora

Posebna vrijednost projekta je međunarodna suradnja i mentorstvo, kao i digitalno povezivanje s vrtićima u Hrvatskoj kroz zajedničke aktivnosti i razmjenu iskustava.

Ovo prije svega znači novu priliku za djecu u Mwakapanduli. Jer kada osnažimo učiteljicu – osnažujemo generacije.

(Udruga „Srce za Afriku“)

Objava Potpisan ugovor o financiranju novog projekta u Zambiji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U selu do kojega vodi duga prašnjava cesta, gdje su ljudi živjeli bez osnovne infrastrukture, danas polako raste zajednica koja diše kao jedna obitelj. Ovdje polako raste nešto što mogu nazvati domom. I nije to samo naš novi samostan, ni vrtić koji svakoga jutra ispuni dvorište smijehom 150 mališana, ni škola šivanja, crkva, bunari, mlinovi, ni struja koju smo nedavno doveli. To je prije svega zajedništvo – ono koje živimo s ljudima. 

Sve to ne bismo uspjeli bez ruku i srca Humanitarne udruge Srce za Afriku i svih dobrih ljudi iz BiH, Hrvatske i cijeloga svijeta koji godinama pomažu naše projekte, najprije u Ruandi, gdje smo zajedno izgradili cijeli školski kampus, a sada i u Zambiji. I svaka učionica, svaka klupa, svaki obrok koji djeca ovdje prime nosi trag njihove ljubavi. U Mwakapanduli je, uz donacije i zahvaljujući zajedničkom radu, od ljeta 2022. do danas izgrađeno i pokrenuto:

– samostan svetoga Franje
– crkva pod krovom (čeka unutarnje uređenje)
– vrtić i škola krojenja i šivanja
– škola opismenjavanja
– tri bunara
– zgrada s mlinovima
– dovedena struja
– podijeljeno više od 150 tona hrane tijekom teških suša.

Sve to nije tek projekt – to je odgovor na molitve, na potrebe i na živote ovih ljudi.

Glasovi budućnosti

Ovdje svako jutro započne jednako – radosnim dječjim glasovima koji trče prema vrtiću, mladih koji dolaze u školu šivanja, topotom nogu koje nose život, nadu i budućnost. I dok gledam tu djecu i mlade kako s radošću dolaze po nova znanja, znam da sve što radimo ima smisla. 

U svim ovim godinama, prvo u Ruandi, a sada i u Zambiji, naučio sam da je ključ u obrazovanju. Do današnjega dana kroz naše škole prošlo je nekoliko tisuća mladih, a svaki od njih nosi svoju priču nade. U Ruandi je više od 95 posto naših učenika pronašlo posao odmah nakon završetka školovanja. Krojači, zidari, električari, vodoinstalateri, zavarivači, stolari, informatičari… mladi ljudi koji su, zahvaljujući stručnom obrazovanju, dobili priliku koju njihovi roditelji nikada nisu imali. Danas žive dostojnije, pomažu svojim obiteljima, školuju mlađu braću i sestre, i tako lanac dobra nastavlja dalje. To je najbolji dokaz da ulaganje u čovjeka nikada ne ostaje samo na jednoj osobi – ono se širi, raste i vraća višestruko.

U studenome su nas posjetila moja subraća: fra Janko Ćuro, vikar Provincije Bosne Srebrene, mons. Luka Tunjić, nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u BiH i fra Stipan Radić, gvardijan Franjevačkoga samostana svetog Ante, Sarajevo te ravnatelj PMD-a za Vrhbosansku nadbiskupiju. Njihov dolazak našoj je maloj zajednici bio pravi blagoslov. Vidjeti njih trojicu kako razgovaraju s djecom, ulaze u svaku kuću u kojoj su ih ljudi poželjeli primiti – bio je to prizor koji me podsjetio koliko Crkva uistinu postaje dom gdje god dođeš, ako dođeš otvorena srca. Njihov posjet nije bio samo simboličan; bio je to znak da nismo sami, da nas Crkva prati, nosi i blagoslivlja.

Prvi franjevački samostan

Ove godine Bog nas je obdario posebnim darom: blagoslovili smo naš samostan svetoga Franje – prvi franjevački samostan u povijesti Zambije. Blagoslov je predvodio nadbiskup Bosene, mons. Gian Luca Perici, apostolski nuncij u Zambiji i Malawiju, a nakon blagoslova započela je procesija prema našoj višenamjenskoj dvorani, gdje smo slavili svetu misu. Uz mještane, došli su i mnogi gosti: uz spomenute fra Janka, fra Stipana i vlč. Luku, došli su i počasni konzul Republike Hrvatske u Zambiji, Milan Trbović; Dario Paviša, tajnik apostolskoga nuncija u Zambiji i Malawiju; Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje; fra Džoni Dragić, župni vikar samostana u Širokom Brijegu, stručnjakinja za kurikul u školi krojenja, Valerie Kae Ken iz Kanade; predsjednica Humanitarne udruge Srce za Afriku, Maja Sajler Garmaz; naša fotografkinja Emica Elveđi te brojni drugi uzvanici i mještani Mwakapandule. 

Crkveni zbor učinio je misu pravom afričkom radošću – pjesmom, plesom i bubnjevima koji kao da su udarali zajedno sa srcima svih prisutnih. 

Nuncij je iskreno rekao koliko ga se dojmio trud uložen u samostan u mjestu koje je donedavno bilo tek točkica na karti. Počasni konzul Trbović nadodao je da ovaj samostan stoji kao svjedočanstvo predanosti i ustrajnosti, dok je fra Janko lijepo podsjetio da franjevci „ne biraju utabane putove – nego stvaraju nove, često tamo gdje ih nije bilo”. 

Bilo je pjesme, plesa, molitve… sve ono što Afrika nosi u sebi i što ju čini tako jedinstvenom. Osjetio sam koliko je važno što smo ovdje – ne da bismo donosili naš svijet, nego da bismo primili njihov. I zajedno s njima gradili novi. 

Rađanje Crkve

A onda, početkom prosinca, još jedan veliki dar – inauguracija nove župe Bezgrešnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Mwakapanduli. Do sada smo pripadali župi Liteta, a sada smo, uz dopuštenje Crkve i podršku biskupa, započeli živjeti kao samostalna župna zajednica. Svečanu misu predvodio je biskup mons. Clement Mulenga, a među uzvanicima bio je i fra Matthias Kule, provincijal istočnoafričke Provincije svetoga Franje. Crkva je bila prepuna iako još uvijek nije dovršena. Zidovi su goli, pod je betonski, ali u toj jednostavnosti osjećala se svetost prostora. Žene su pjevale iz svega glasa, djeca plesala, muškarci udarali u bubnjeve – sve je bilo prožeto radošću što napokon imamo svoj duhovni dom. Za prvoga župnika imenovan je fra Amos Daniele Mwale iz Malawija, moj subrat koji je tek nekoliko mjeseci s nama, ali se lijepo uklopio.

Toga dana mislio sam na sve vas koji godinama pratite i podupirete naš rad. Na svaku ruku koja je donirala, svaku molitvu koju ste izrekli, svaku riječ podrške koju ste poslali. Jer bez vas bi mnoge od ovih priča ostale samo na papiru. Ovdje ljudi nemaju puno, ali imaju srce koje se zna radovati i zahvaljivati, i to svaki dan iznova potvrđuje koliko je dobro ulagati u čovjeka. 

Sve ovo što gradimo nije djelo pojedinca. To je djelo zajedništva. Jer koliko god mislili da mi donosimo njima, vjerujte, oni nama daju još i više. Daju nam vjeru, poniznost, radost i jednostavnost koja vraća mjerilo onome što je zaista važno. Molim Gospodina da blagoslovi sve vas koji nas pratite. A mi ćemo ovdje nastaviti živjeti, raditi, graditi i vjerovati – jer u Mwakapanduli se danas rađa Crkva, malo-pomalo, čovjek po čovjek, srce po srce. 

Pred nama je još puno posla – najveći izazov tek je pred nama: izgradnja osnovne škole, ali o tome ću vam opširnije pisati u sljedećem broju Svjetla riječi.

* * * * *

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3
PRIMATELJ: Humanitarna udruga Srce za Afriku, Kralja Zvonimira 15, Osijek
OPIS PLAĆANJA: donacija
Poziv na broj ne treba, odnosno u tom slučaju u model se piše samo broj 99. Ako vam tako ne prolazi, onda u model pišete 00, a u poziv na broj datum uplate bez točki i zareza.
Ukoliko uplaćujete iz inozemstva, morate dodati i SWIFT adresu / BIC Addiko Bank Zagreb: HAABHR22

Svi iz BiH koji nam žele pomoći, donaciju mogu uplatiti na naš račun u ASA bank:
1340011130054150
U poziv na broj piše se datum uplate bez točki i zareza.
PRIMATELJ: Srce za Afriku, Školska 2, Orašje
OPIS PLAĆANJA: donacija

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!

Objava Mwakapandula – gdje se rađaju Crkva i zajedništvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jer tamo gdje on podiže učionice — djeca dobivaju budućnost. On s djecom, roditeljima i cijelim selom dijeli život, prašinu, rad, strahove i snove. On je taj koji čuje njihova pitanja, vidi njihova lica i zna njihova imena. >On je taj kojem svako dijete iz vrtića šapne isto: „Fra Ivica… hoće li biti škola i za nas?“

Naš vrtić danas broji 150 mališana, a prva skupina već je stigla do predškolske dobi. U rujnu sljedeće godine trebali bi krenuti u 1. razred — ali…

U državnoj školi, koja jedina postoji u selu, 700 djece dijeli samo tri učionice. Tamo djeca često dan provode pred vratima, čekajući hoće li uopće doći na red. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego krenuti u još jedan važan projekt — izgradnju osnovne škole Centra Otac Vjeko u Mwakapanduli.

Zašto je to važno?

Jer bez škole — nema napretka. Jer bez učionica — nema jednakih šansi. Jer bez obrazovanja — djeca ostaju zarobljena u krugu siromaštva.

A kad fra Ivica kaže: „Oni zaslužuju više” — on ne govori o zidovima i krovovima, nego o životu koji im tek treba početi.

Što smo do sada zajedno izgradili?

Uz pomoć dobrih ljudi iz Hrvatske, BiH i cijelog svijeta, u Ruandi smo u selu Kivumu izgradili cijeli školski kampus. A u posljednje tri godine u Mwakapanduli (Zambija) već je izgrađeno:

• samostan sv. Franje – prva franjevačka zajednica u povijesti Zambije
• crkva (pod krovom, čeka unutarnje uređenje)
• vrtić
• škola krojenja i šivanja
• škola opismenjavanja
• tri bunara
• zgrada s mlinovima
• uvedena struja
• podijeljeno više od 150 tona hrane za vrijeme teških suša

Izgraditi prve dvije učionice

Ali pred nama je sada ono ključno: izgradnja osnovne škole! Teren je pripremljen. Zemlja je naša. Projekt je završen. Jedino što nedostaje — jesu sredstva.

Naš cilj je jasan: do sljedeće školske godine izgraditi prve dvije učionice, a zatim svake godine dograditi nove, kako generacije budu rasle. Kao što smo zajedno izgradili školski centar u Ruandi — vjerujemo da možemo i ovdje. Jer dobro uvijek ima svoje ljude. Fra Ivica ima snagu, volju i srce. Mi imamo mogućnost pomoći.

U Došašću darujmo priliku — darujmo školu. U svijetu blještavih lampica i velikih poklona, možda je pravo vrijeme da zajedno izaberemo jedan drugačiji dar. Dar koji traje cijeli život. Dar koji mijenja sve. Dar koji će djeci omogućiti čitati, pisati, sanjati, napredovati.

Svaka donacija, mala ili velika, cigla je u zidu učionice koju će djeca Mwakapandule nazvati „svojom“.

Pomoći nam možete i dalje…

Svi iz Hrvatske i Europe koji nam žele pomoći, donaciju nam mogu uplatiti naš IBAN u Addiko Bank: HR77 2500 0091 1013 6645 3

Svi iz BiH koji nam žele i mogu pomoći, donaciju nam mogu uplatiti na naš račun u ASAbank: 1340011130054150

Ovdje su svi detalji i primjeri uplatnica za donaciju

Hvala vam od srca na svakoj vašoj pomoći!
fra Ivica Perić i Humanitarna udruga Srce za Afriku

Objava Pomozimo fra Ivici Periću izgraditi školu u Mwakapanduli pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.