Jung je najbolju praksu stekao na svome prvom radnom mjestu – u Psihijatrijskoj klinici Burghölzli, gdje je s radom počeo 1900. godine i radio sve do 1909. godine. To je jedna od najuglednijih psihijatrijskih ustanova u svijetu, koja se danas jednostavno zove PUK. U tome ogromnom kompleksu ponad Züricha danas rade i hrvatski liječnici. Jung je poslije nastavio raditi u vlastitom domu gdje je živio sa suprugom Emmom i petero djece. Iako nije imao problema s primanjem pacijenata u vlastitom domu, mora se priznati da Jungovi pacijenti nisu bili opasni ni nasilni ljudi; većinom je primao bogate pacijente koji su dolazili iz Sjedinjenih Američkih Država, ali i Švicarske. Čak nedaleko od kuće u Küsnachtu nalazio se još do nedavno i hotel gdje su odsjedali Jungovi pacijenti. Kuća, koja je ujedno postala mala klinika, zbilja izgleda prekrasno. Jung je ondje imao svoju radnu sobu, koja je često bila u mraku. Osim što je primao pacijente, Švicarac je ondje i stvarao svoja djela.

Za razliku od Sigmunda Freuda, Jung nije imao kauč u klinici, već dvije stolice. Tu se krije i glavna razlika njihova razilaženja, koliko god to čudno zvučalo. Pacijent bi kod Freuda ležao izlažući svoj monolog, a kod Junga isti bi sjedio na stolici. Tijekom razgovora Jung bi promatrao pacijenta, posebno gestikulaciju lica. Jung je toliko bio blizu pacijenta da bi se njihova koljena čak i sudarala. Važno mu je bilo vidjeti lice, posebno promjene na licu dok razgovaraju o određenim temama iz života. Želio je vidjeti što dotiče pacijenta.

Jung je veoma volio i priče. One su bile bitan dio njegova rada i prakse. Švicarac je duboko vjerovao da se istina o čovjeku može lako otkriti kroz simbole i naraciju. Jung je također jako volio i biblijske priče, u njima je vidio arhetipske slike duše. Dojmljiva je biblijska priča o borbi Jakova s Bogom (usp. Post 32). Jung u toj priči vidi čovjekovu nutarnju borbu s Bogom: Jakov je ranjen i on šepa nakon toga susreta. Jung zaključuje da čovjek ne može rasti bez rane. Ranjenost je prilika za rast. Jung je tražio od roditeljȃ da svojoj djeci često čitaju biblijske priče, jer će u njima pronaći odgovore na brojna životna pitanja. Život je satkan u priči, a priča je lijek za čovjekovu dušu, za njegovu psihu.

Objava Carl Gustav Jung i priča o licu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zarobljeni u slobodi

Suvremena kultura u silnoj potrebi da se udalji od svega što je „sputava” i „koči” u vlastitoj individualnosti, pronašla je način kako odvojiti naslijeđeni moral od njegova kršćanskog teološkog podrijetla što je danas vidljivo na svakom koraku. Ostaje pitanje hoće li novo poganstvo koje se nameće promijeniti stvari nabolje, hoće li čovjek biti sretniji ili dodatno izgubljen i zbunjen pred navalom sloboda koje ga zarobljavaju i ne daju disati. Pogrešno se smatra da je čovjek to slobodniji što ima više mogućnosti izbora. „Biti slobodan također znači pristati i na ono što nismo izabrali”, ističe Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda. Pristati na vlastita ograničenja, nemoć, slabosti, životne situacije koje – iako nepozvane – ipak dolaze, predstavlja težak put upravo zbog naše naviknutosti da imamo sve pod kontrolom, što je nemoguća misija. „Život je pak dar koji po svojoj prirodi bježi od svakoga pokušaja da se njime vlada”, upozorava Jean-Claud Sagne. Situacije koje nisu pod našom kontrolom pomažu nam rasti i razvijati se. Prihvatiti razočaranje i stvarnost viđenu očima svijeta je teško ali izvodivo ako vjerujemo da je „ljubav tako moćna na djelu da može izvući korist iz svega, iz dobra i iz zla koje se nalazi u meni”, ističe Mala Terezija.

Scrivener također upozorava da, ako zapadno društvo napusti Krista, ali zadrži vrijednosti, ostat će usko uokvireno u legalističkom prosuđivanju. Naime, vrijednostima se mogu donositi procjene, suditi druge, ali njima se ne može spasiti dušu. Moralne vrijednosti i vrline su one koje oblikuju čovjeka i čine da traži put ka spasenju. Zahvaljujući njima čovjek je potaknut na oprost i otkrivanje milosrđa. Milosrdni Samarijanac nije slučajno prikazan u prispodobi i ne ponaša se kao njegovi prethodnici koji prosuđuju i donose ocjene. Njihova kalkulacija je pokazala da ne treba stati i pomoći ugroženome, iz mnoštva, samo njima znanih, razloga. Samarijančeva ljubav prema drugome i pruženo milosrđe pokazuju odlike kojima bismo i sami trebali težiti, ali često ostajemo sputani nekim računicama i interesima. „Kada bismo bili prepušteni sami sebi, stalno bismo padali i ne bismo mogli ostati uspravni…”, podsjeća Padre Pio. Ne budimo uznemireni u trenutku iskušenja, već pokušajmo sve podnositi s ljubavlju. Tražimo svjetlo koje prosvjetljuje razum, „svjetlost na prosvjetljenje narodâ” (Lk 2,32). Philippe u knjizi Molitvom do životne preobrazbe primjećuje da „intelektualna lijenost i duhovna vitalnost ne idu zajedno”. Imamo previše osobnih mjerila a malo mudrosti i povjerenja u Božju milost i ljubav prema nama. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotrkiju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (Iv 3,19-21).

Mutna slika stvarnosti

Iako zapadno društvo nastavlja živjeti na temeljima svojega kršćanskog nasljeđa, ono se ne bavi puno njegovim proučavanjem i korijenima iz kojih je izniklo. Što ako ovo nasljedstvo, često zanemarivano, podcjenjivano i danas osobito odbacivano, jednoga dana nestane? Hoće li biti hrabrih ljudi kao gore navedeni Samarijanac, lučonoša, koji će predano i smjerno raditi na tome da baština raste, a Svjetlost nastavi sjati. „Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost” (Lk 8,16).

Često smo tegobni i nesretni, nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, u našoj obitelji, u radnom okruženju. „Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim srcima” (2 Kor 6,12). Sebičnost i individualizam koji se danas propagiraju otuđuju ljude jedne od drugih. Propagira se neki nestvarni izgled, čudne riječi se odašilju u javni prostor, a poruke postaju bodlje koje ranjavaju. Mladi se okreću nekim idolima koji nisu dobronamjerni, a koji ih otuđuju od njih samih. Žude za nečim što se mutno oslikava u virtualnom prostoru, što je stalno mijenjanjuće i što im iskrivljuje sliku stvarnosti i njihove vlastite pojavnosti i uloge na ovome svijetu. Ljubo Stipišić Dalmata poziva: Ej čovječe, probudi se iz tuđeg sna i vrati se sebi dok još imaš kome! Izgubimo li sebe, stalno se uspoređujući s drugima, kako ćemo opstati? „Kada ne možete činiti velike korake na putu kojim vas Bog vodi, budite zadovoljni i s malim koracima i strpljivo čekajte dok ne budete mogli trčati ili, još bolje, letjeti. Budite zadovoljni tim da ste trenutno mala pčela u košnici; mala pčela koja će uskoro postati velika pčela i koja će moći praviti med, jer Bog govori onima koji su ponizni”, poručuje Padre Pio.

Poziv na hrabrost

Thomas Merton u svojoj knjizi Misli u samoći zapaža da je „kod mnogih ljudi s dobrom nakanom želja za krjepošću zapriječena odvratnošću koju osjećaju prema iskrivljenim krjepostima onih koji bi trebali biti sveti. Grješnici imaju vrlo oštro oko za lažne krjeposti i vrlo preciznu ideju o tome što bi krjepost trebala biti u dobra čovjeka. Ako kod navodno dobrih ljudi oni vide tek ‘krjepost’, koja je djelatno manje životna i manje zanimljiva od njihove vlastite mane, zaključit će da krjepost nema smisla i prionut će onome što već imaju, iako to mrze… Svi mi imamo nagonsku želju da radimo dobro i sprječavamo zlo. Ali ta želja je besplodna sve dok nemamo iskustva o tome što znači biti dobar.” Evanđelje je put prosvjetljenja kojim nam valja ići. Sveti Pavao poziva: „Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih” (Rim 16,17-18).

Progonstava je bilo i bit će ih. Danas se ona javljaju u podmuklim i prikrivenim oblicima. Iskaču iz prikrajka i zbunjuju nepripremljene i neoprezne duše. „To dobro znaju roditelji koji su suočeni s oprečnostima između odgoja koji pokušavaju prenijeti svojoj djeci u obiteljskome krugu i onoga što djeca primaju u školi i kroz medije”, ističe Phillipe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Uskrsli Krist nam i ove godine dolazi i poziva nas na hrabrost, obraćenje i duboku predanost u vjeri. „Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna” (Lk 11,35). Ako su apostoli u svojem okruženju, koje im nije bilo nimalo sklono, mogli istupiti hrabro i oštro, nošeni Duhom Svetim, što nas priječi u našim ljudskim slobodama da uskliknemo – Hvala ti, Kriste, što si nam došao! Sretan Uskrs!

Objava Temeljne vrijednosti su Božje ideje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ostao sam zbunjen činjenicom da je Hesse ovdje pokopan budući da sam znao da je mjesto njegova rođenja Claw – mali njemački grad na rubu Schwarzwalda, smješten 30 km zapadno od Stuttgarta. Upravo je u tom malom mjestu Hesse proveo svoje djetinjstvo i mladost koji su bili posebno obilježeni snažnim protestantskim (pijetističkim) nabojem. No, kako je Hesse došao u Montagnolu i koliko je tu uopće živio, da je na kraju tu i pokopan? Je li možda to puka slučajnost ili postoji neka dublja pozadina? Odgovor se zapravo krije u teškoj životnoj situaciji. Hesse je nekoliko godina živio u Bernu i u jednom malom selu na Bodenskom jezeru. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata i malo poslije (1916. – 1919.) pogodio ga je niz osobnih tragedija: gubitak voljenoga oca, njegov najmlađi sin Martin je teško obolio, dijete je bilo prikovano za krevet zbog oboljenja živčanoga sustava, a i njegova žena bila je psihički bolesnik. I druga dvojica sinova Bruno i Heiner imali su blage psihičke smetnje. No, njegovi problemi nisu tu stali: bio je odbačen i od svoje nacije jer je oštro kritizirao rat i nacionalizam. Budući da je po naravi bio blag čovjek, pacifist, Hesse nije mogao opstati u društvu koje je sve više bilo militarizirano. Odjednom se našao pred zidom. Životne okolnosti su ga toliko pritisnule da nije vidio izlaza. U jednom trenutku pomišljao je i na najgore – oduzeti si život!

Hesseov veliki prijatelj bio je Carl Gustav Jung. On ga je pratio gledajući izbliza njegove lomove. Hesse je znao da nešto mora učiniti ili će završiti tragično. Možda nije mogao napraviti nikakvu nutarnju promjenu, ali je napravio izvanjsku: odlazi u Ticino, mjesto koje odiše mirom, tišinom i suncem. To mjesto postaje njegova oaza i pustinja. Daleko od svake vreve, Hesse živi gotovo asketski. Piše, crta i šeta. Svakodnevno obavlja vrtlarske poslove i provodi vrijeme u prirodi. Tu je živio 43 godine – od 1919. godine pa sve do svoje smrti 1962. godine. Budeći se duhovno, u Ticinu je napisao svoja najvažnija djela: Demiana (1919.), Siddarthu (1922.), Stepskog vuka (1927.), Narcisa i Zlatoustog (1930.), Igru staklenim perlama (1943.). Hesse je 1946. godine dobio ogromno priznanje: Nobelovu nagradu za književni rad. Zapravo, Hesse je ovom nagradom, dobivenom upravo nakon ratnih strahota, vratio ugled i nadu njemačkoj kulturi, ali i narodu. Kad su mnogi ljudi željeli odustati od njemačkoga jezika zbog ratnih strahota od strane nacista, Hesse vraća dostojanstvo „uprljanom” jeziku. Hesse te uči važnoj životnoj lekciji: iako katkad ne možeš promijeniti život, ali možeš mjesto stanovanja, a možda je i to ponekad samo dovoljno da se promijeni i život sam.

Objava Hermann Hesse i promjena mjesta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveta Stolica, oslonjena na dugu tradiciju diplomacije u službi mira, uporno podsjeća na potrebu da se međunarodni odnosi i javni život vrate u okrilje dijaloga i zadane riječi. U govoru Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 9. siječnja 2026., papa Lav XIV. upozorio je na opasnost da se „diplomaciji koja promiče dijalog […] zamjenjuje diplomacijom sile” (usp. Govor pape Lava XIV. Diplomatskom zboru, 9. siječnja 2026.). U toj perspektivi povjerenje nije ukrasni element, nego uvjet mogućnosti: bez povjerenja dijalog se svodi na proceduru; bez autentičnoga dijaloga mir ostaje krhak cilj.

Povjerenje, međutim, ne treba brkati s naivnošću niti s odricanjem od legitimne zaštite vlastitih interesa. Ono ne podrazumijeva smanjenje budnosti, nego pretpostavlja zajedničko uvjerenje da se sučeljavanje vodi lojalno, da se preuzete obveze poštuju i da se pregovori ne izopačuju instrumentalnim logikama. U tom je smislu povjerenje prava moralna infrastruktura suživota: ono omogućuje prevladavanje krutih i suprotstavljenih stajališta te usmjerava političko djelovanje prema konstruktivnim ishodima.

Nije slučajno da je upravo u Sarajevu papa Franjo pokazao put „strpljivog i povjerljivog dijaloga” (usp. Papa Franjo, Ekumenski i međureligijski susret u Sarajevu, 6. lipnja 2015.), sposobnoga vrednovati ono što povezuje i gledati na razlike kao na priliku za rast u poštovanju sviju. Ta smjernica zadržava osobitu aktualnost za Bosnu i Hercegovinu, gdje društveno pomirenje i funkcionalnost institucija zahtijevaju ne samo dobre zakone nego i obnovljenu kvalitetu političkih odnosa.

Iskustvo, naime, pokazuje da najtrajniji sporazumi rijetko nastaju kao plod iznenadnih preokreta: oni sazrijevaju strpljivim radom izgradnjom povjerenja, sastavljenim od transparentnosti, poštovanja procedura, postupnosti i uzajamnosti. Povjerenje ne nastaje spontano niti se stječe jednom zauvijek: gradi se polako i može se brzo narušiti, osobito kada se povećava jaz između načelnih izjava i konkretnih postupaka ili kada se dijalog koristi kao taktičko sredstvo.

Ova razmatranja dobivaju posebno značenje u tridesetoj obljetnici Dejtonskoga sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini i otvoren, ne bez poteškoća, put institucionalnoga suživota. To je obljetnica koja poziva na povratak izvornom duhu kompromisa, uz propitivanje ne samo primjerenosti institucionalnih rješenja nego i kvalitete povjerenja među sudionicima te uzajamnoga priznavanja kao legitimnih sugovornika. U tom svjetlu osobito snažno odzvanja upozorenje svetoga Ivana Pavla II.: „Nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta” (usp. Ivan Pavao II., Poruka za XXXV. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2002.).

U bosanskohercegovačkom kontekstu, iako ostaju središnja ustavna rasprava, mehanizmi predstavljanja i učinkovito funkcioniranje institucija, trajni manjak povjerenja i dalje proizvodi cikluse suprotstavljanja i zastoja. Obnova uzajamnoga povjerenja stoga se pokazuje kao nužan – iako ne i dovoljan – uvjet za ponovno pokretanje vjerodostojnoga dijaloga, sposobnoga usmjeriti se prema općem dobru i budućnosti zemlje.

Odgovornost za izgradnju povjerenja snose svi, ali na osobit način oni koji raspolažu većim političkim i institucionalnim utjecajem. U kontekstima obilježenima asimetrijama, dosljednost, umjerenost i slušanje legitimnih zabrinutosti drugih nisu znakovi slabosti, nego ulaganja u stabilnost i održivost postignutih dogovora.

Zaključno, povjerenje se ne može svesti na sporedni element pregovora, kojim se treba baviti tek nakon definiranja bitnih pitanja. Ono čini samu pretpostavku autentičnoga i trajnog dijaloga, sposobnog pretočiti se u uključive procese odlučivanja i u prostore strukturiranoga dijaloga, u kojima se sučeljavanje među sudionicima odvija na lojalan, predvidljiv i uzajamno legitiman način. Bez povjerenja dijalog gubi vjerodostojnost; bez vjerodostojnoga dijaloga sporazumi ostaju bez stabilnosti i perspektive. U tridesetoj obljetnici Daytona, prepoznati povjerenje kao temelj političkoga dijaloga nije vježba idealizma, nego zahtjev odgovornoga realizma, usmjerenoga prema miru i budućnosti Bosne i Hercegovine.

(S. E. mons. Francis A. Chullikatt, apostolski nuncij u BiH)

Objava Povjerenje i dijalog: politički čvor Daytona trideset godina poslije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Moć osobnih priča
Koliko danas roditelji uopće pričaju djeci svoja sjećanja iz djetinjstva? Koliko im pričaju sjećanja o pričama koje su oni slušali od svojih roditelja, djedova, baka? Usmena predaja kao metoda modeliranja svijesti danas je jako zanemarena. Na to mjesto uskočili su razni drugi mediji koji se vrlo rado upuštaju u odgoj sustava vrijednosti naše djece. I, što je najtužnije, često sve to s blagoslovom roditelja. Sjećam se jedne obiteljske seanse kada su mi na razgovoru bili roditelji sa svojim sinom u pubertetu. Nakon što je dijete iznijelo svoje razmišljanje o aktualnom problemu, majka me u čudu pogledala i izjavila kako ona nema pojma otkud njezinu djetetu takav način razmišljanja i tko je njega uopće odgajao.
Nažalost, za djecu u pubertetu kada pođu pokazivati sustav razmišljanja značajno različit od onoga unutar svoje obitelji, već je kasno za značajne preinake. Nekako sve više imam osjećaj kako odrasli smatraju da je nepotrebno ili gubljenje vremena prenositi iskustva i sjećanja i prepričavati ih mladima. Razmišljaju kako je danas svakako djeci sve dostupno na društvenim mrežama pa kako nema ni potrebe da im i sami dijele svoja iskustva. To je ogromna zamka. Ne postoji dijeljenje informacija bez subjektivne obojenosti sadržaja jer, kako često možemo čuti, sve je u očima promatrača koji informaciji daje „vrijednost”. Konkretno, promatrajući bilo koji događaj, pa bio on i najbanalniji, npr. kupnja kruha u pekari, svaki promatrač će imati svoju „priču” o tome što i kako se „zapravo” dogodilo. Naravno, svatko priča onako kako je vidio. I svatko je vidio različito i, priča mu je drukčija tako da se vrlo lako mogu pojaviti osvrti na događaj uz vrednovanja „lijepo ga je uslužila, drsko je upitao, prodavačica ga je ignorirala itd.”. Koliko očiju, toliko verzija priče. Dobro je jedna klijentica napravila usporedbu između svoga muža i sebe nakon što su bili u gostima te na putu kući prokomentiraju ono o čemu se razgovaralo tijekom zajedničkoga druženja. Klijentica u čudu navodi: „Draga moja gospođo, moj suprug i ja kao da nismo bili na istom druženju, ono što je on čuo i što sam ja čula nije niti slično!” Koliko li samo nesporazuma i trzavica nastane uslijed uvjeravanja čija verzija priče je istinita. No, to je i manje važno. Ono što je ključno jest da se dijeljenjem naših životnih iskustava povezujemo s drugim ljudima. Mi ne dijelimo samo priču, dijelimo dio sebe, svoj sustav vrijednosti, svoja razmišljanja. Razgoljujemo se. Pomažemo drugome da nas upozna. Zbog svega toga jako je važno pričati priče svojoj djeci i nuditi im svoje viđenje svijeta i problema u međuljudskim odnosima te mogućih rješenja. I sve to u jednoj blagosti i otvorenosti za naš trud da uistinu pokušamo proniknuti u svijet drugoga i razumjeti njegovo viđenje.

Iluzija lakih rješenja
Već ima skoro i deset godina, a sve s napredovanjem tehnologije, primijetila sam jedan novi trend kod mladih majki. Kada žele dijete uspavati, upale na mobitelu tzv. bijeli šum. Naime, kako na reklamama navode, taj zvuk značajno ubrzava mogućnost da dijete zaspi. San svake majke. Upališ mu zvuk, i mirna si. Dijete spava a da nisi nikakav napor u to uložio. I sama se sjećam na početku svoga majčinstva kako sam sumnjičavo gledala reklame na TV-u u kojima dijete stave u krevetić, ugase svjetlo, zatvore vrata i dijete spava. Budući da u mojoj situaciji slika uspavljivanja djeteta nije ni slično izgledala navedenom, pitala sam se što nije u redu. Naravno, nerealno bi bilo očekivati da se takvo što s TV-a u životu i događa, no nakon nekoga vremena kada se pojavio ovaj tzv. bijeli šum, već sam se počela pitati je li možda to „lako” rješenje o kojem sve mi majke sanjamo. Uspavljivanje na „klik”.
U čemu je kvaka? Komunikacija nije samo prenošenje određenoga sadržaja poruke, točnije poruka nije samo „suha” informacija. Poruka je sve: boja glasa, visina tona, pogled. Sada možemo samo zamisliti za koliko je toga oštećeno dijete u najranijoj dobi kada mu se upali tzv. bijeli šum za uspavljivanje. U majčinoj utrobi dijete je naviknuto na majčin glas. I ne samo na majčin, po rođenju prepoznaje i glas oca jer je po prirodi stvari upravo to zvuk koji je najčešće slušao uz majku. Koja radost i osjećaj sigurnosti kada po rođenju prepoznaje svoje okruženje. Upravo zbog toga majka i otac uspijevaju dijete posebno smiriti, utješiti. Nekada, naravno, to iziskuje puno žrtve, pogotovo kada je riječ o noćnim buđenjima. Plakanja bez kraja, nosanja djeteta po cijeloj kući. No, uz sve to ide i pjevušenje, pričanje djetetu. Dijete čuje glas, osjeti miris kože zbog držanja u naramku roditelja. To nijedan tzv. bijeli šum ne može zamijeniti. Ili može?
Što se događa kada „odgurnemo” svoje dijete, svoga bližnjega od sebe? Prirodno, druga strana ponovno nam se vraća i pokušava od nas dobiti ono što joj treba od nas: pažnju, ljubav, naše vrijeme. No, ako ga mi i dalje odgurujemo od sebe, sve rjeđe i rjeđe nam se vraća i u konačnici kao da „odustane” od nas, odustane od nade da se uz nas može usrećiti. Tada slijedi razdoblje potištenosti i tuge, no kako život ide dalje velika je vjerojatnost da će taj drugi kojega smo mi odgurali od sebe, najčešće da bismo zadržali neku svoju zonu komfora, ili konkretno jer nam je bilo mrsko žrtvovati se i sebi iskvariti da bismo drugom udovoljili, uz nekoga drugog pronaći ono što uz nas nije mogao.

Borba za bliskost
Kako to u praksi izgleda? Dijete koje je uspavljivano uz tzv. bijeli šum, kako odrasta neće na jednak način doživljavati majčin glas kao ono koje je majka uspavljivala pjevušeći mu i pričajući dok bi ga nosala u naručju. Osjećaj topline i utjehe u majčinu glasu izblijedi i u pubertetu takvo dijete će se radije uz slušalice i različite tzv. bijele šumove uspavljivati i smirivati nego što će potražiti razgovor s majkom i njezinu toplinu. Nije znanstveno potvrđeno, al’ moja klinička praksa mi je to potvrdila. Jednostavno, odnos bliskosti je nešto što se ne podrazumijeva. Za to se treba žrtvovati. Sebi iskvariti „sada”, za nešto značajno bolje i veće „sutra”. Na to vas nitko ne može natjerati. To je jednostavno stvar odluke koju svatko donosi za sebe.
Koliko samo brakova biva uništeno jer umjesto da razgovaraju, dijele sitne događaje iz dana, svoja iskustva, promišljanja… kada dođu kući umorni od posla, jedu i zagledaju se svatko u svoj mobitel i sati, dani, mjeseci pa čak i godine prođu u takvoj rutini bez razgovora. U kući tišina koja razdvaja. S vremenom, kako kažu moji klijenti na bračnom savjetovanju: „čovjek se ohladi”. Potisnu potrebu za bliskosti. Jednostavno, tako se čini „lakše”. Do kada? Do potpunoga raskola kada se više i ne poznaju i brak se pretvori u formalnu tehničko-administrativnu zajednicu. Tko što treba platiti i odraditi. Bez dijeljenja sebe i svoje duše.
Vratimo se pričanju, prepričavanju. Vratimo se dijeljenju sebe bez straha da ćemo time biti „oštećeni”. Sa svojim bliskim ljudima odvažimo se na avanturu svakodnevnoga upoznavanja. Kako sami sebe svaki dan upoznajemo i uvijek nešto novo otkrijemo, budimo otvoreni i znatiželjni i za upoznavanje drugoga kako bismo ga mogli bolje razumjeti. Ne dopustimo da mjesto našega glasa u srcima naše djece, naših voljenih preuzme ijedan tzv. bijeli šum, Instagram, Tik-Tok. Borimo se za vrijeme, za razgovore u tišini, bez TV-a, ili uz vatru zimi, ljeti pod zvijezdama. Borimo se za bliskost.

Objava U čemu je kvaka? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko nas je umorno od unutarnjih borbi u nakani promjene drugoga? Naravno, na prvu svi smo spremni reći kako vrlo dobro znamo da drugoga ne možemo mijenjati, no zar veliki dio života ne potrošimo upravo u toj nakani? Toliko životne energije potrošene uzalud. Toliko bismo plemenitih stvari s tom energijom mogli napraviti za sebe, za ljude oko sebe, no ode sve u borbu. Ode sve u borbu koja je i prije samoga početka osuđena na poraz. Rezultat tih kroničnih iscrpljenosti ide u dva smjera. Jedan je da obolimo, točnije, razvijemo psihosomatiku jer naš organizam nije konstruiran za stalno stanje borbe. A drugi smjer je da svojom stalnom toksičnosti otjeramo sve ljude oko sebe. Točnije, oni pobjegnu od nas, a mi se čudimo kada toga postanemo svjesni. Što im bi? Gdje su svi? Zar nisam samo najbolje govorio i želio za sviju nas? Evo nas, ponovno jedna spoznaja kako se često u narodu kaže: Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Samo, moje najbolje za nekoga i njegovo najbolje nisu isto. Taj previd često jako skupo platimo. Nekada čak i razvodom braka. Otuđenosti od dragih osoba što može trajati godinama. A vrijeme ne možemo natrag vratiti.

Suština problema

Borba u mijenjanju drugoga često može biti potkrijepljena iskustvima iz naše okoline kada vidimo da je netko uistinu „promijenioˮ nekoga. Žene koje su u braku često znaju komentirati neku od svojih poznanica i reći kako ga je „promijenilaˮ, „napravila čovjeka od njegaˮ i sl. To uistinu zvuči jako dobro i ohrabrujuća ideja za sve one okolo koji isto imaju ideju za to kakav bi njihov bračni drug trebao biti i kako bi se trebao ponašati. No, kada se bace u akciju da isto realiziraju kod sebe, nerijetko se susreću s velikim otporom svoga partnera koji je potpuno zadovoljan onim kakav je on sada i ne vidi u tome nikakav problem niti osjeća potrebu za promjenama. U tim situacijama bračni partner koji želi vidjeti promjenu kod svoga supružnika sada je prvo pred izazovom da ga uvjeri kako njemu to treba i kako će mu život biti puno ljepši kada se promjeni. Tijekom rada s bračnim partnerima jako mi je zanimljiv trenutak kada ih upitam jesu li zadovoljni svojim životom. Tada onaj partner koji je i inicirao dolazak na psihoterapiju preuzme riječ i pođe nabrajati što je to sve u njegovu životu što bi promijenio dok ovaj drugi sjedi mirno i gleda u njega. U tom trenutku ispliva suština problema. Nije riječ samo o nezadovoljstvu svojim bračnim partnerom, naime radi se o jednom generalnom nezadovoljstvu oko toga kako je osoba svoj život posložila. Bračni partner je tu samo jedna od „stvariˮ kojima je nezadovoljna.

Vratimo se na to kako ipak nekima uspijeva promijeniti drugoga. Prisjetimo se ljudi iz svoje blizine, privatnih, poslovnih odnosa. Sigurno ćemo svi moći navesti nekoliko primjera kako je netko „promijenioˮ nekoga. Bilo bi dobro i jako korisno znati kako je to uspio. Koja metoda dovodi do takvih rezultata. Što treba govoriti, kako se treba ponašati pa se dogodi „promjenaˮ. Ljudi znaju i pitati jedni druge, pogotovo supruge kada imaju ideju za promjenom ponašanja muža. Kopiramo tuđe modele, no rezultati idu često u suprotnom smjeru. Dođe do svađa i nemira, ljudi se počnu međusobno udaljavati. Naprimjer, jedna situacija koja je naočigled donijela rezultate bila je kada žena nije pričala s mužem tjedan dana jer je nakon nogometa uvečer došao kući oko dva sata ujutro pa se nakon tih tjedan dana on ispričao, pokajao i još to do sada nije ponovio. Njezina prijateljica je to isto primijenila na svoga muža i žali mi se kako već mjesec dana ne razgovaraju nakon što je ona odlučila s njim ne pričati jer je kasno došao kući. A, kako ona kaže, najgore u cijeloj toj priči je što je on sretan i zadovoljan. Druži se s prijateljima, s djecom normalno komunicira, samo kaže ona: „Meni ne prilazi i ne obraća mi se.ˮ Što reći? Nešto je u tom receptu očito pogrešno.

Stvarna promjena

Promjene nastaju iznutra. Dolaze iz ljudskoga razuma i srca. Promjena ne nastaje iz prijetnje, kazne. Promjena nastaje iz odluke da to kako sada živim i što konkretno radim želim kod sebe promijeniti. „Jaˮ želim. Bez te odluke sve drugo može biti samo prividna promjena. Doslovno. Drugi može reći: „Ma, odradit ću to samo da mi ne kuka, ne ljuti se, da ga ne moram poslije trpjeti.ˮ No, sam u tome ne vidi dublji smisao niti time nastaje dublja promjena. Već u nekoj sljedećoj situaciji, napravit će, ponovit će ono za što smo bili sigurni da „smo gaˮ promijenili.

Sjećam se kako mi je jedan klijent, u svojim pedesetim godinama, ispričao iskustvo iz svoga djetinjstva. Otac i majka su imali klimav brak u kojem je majka veliki dio energije ulagala u „dovođenje tate u redˮ. On i mlađa sestra tu su bili u drugom planu. Za sve njihove dječje nestašluke majka je uvijek imala istu metodu i govorila bi im kako se trebaju smiriti, boje učiti, bolje slušati i sve drugo što roditelji i inače govore jer ukoliko to ne budu radili „mama će im umrijetiˮ. U odrasloj dobi kada gleda na to razdoblje svoga života, govori s dosta tuge. Osjećaj krivnje i straha bio je stalno prisutan. Prijelomni trenutak je bio kada je u pubertetu, tada već kao sedamnaestogodišnjak, na njezina upozorenja o tome ako ne bude radio ono što mu ona kaže da će ona umrijeti, iz sebe izbacio krik onoga bespomoćnog djeteta i rekao: „Majko, umri!ˮ Na njegovu izrazu lica i dok to priča vidjelo se jedno rasterećenje. Naravno, tko bi poželio smrt svojoj majci – nitko, pa ni ovaj muškarac. To nije bila želja za smrću majke, već krik očajnika za prekidom emocionalnoga ucjenjivanja koje možda jedno vrijeme i uspijeva kontrolirati druge oko sebe, no dugoročno kida i ruši sve zdrave poveznice koje su temelj za obostrano uvažavanje i prepoznavanje potreba i drugoga. Zar nam je tako teško drugoga prihvatiti? Prigrliti ga takvim kakav je? Koliko muke imamo sa sobom u nastojanjima da drugoga mijenjamo. Koliko samo muke nanesemo drugima tijekom naših pokušaja da ga „učinimo boljimˮ. Naravno, postoje neke iznimne situacije kada ne smijemo tolerirati ponašanje svoga bližnjega, ili sebe, kao što su ovisnosti… ili bilo koji grijeh. No, iza toga se opet nalazi čovjek. Ona ljudska duša koja sigurno u sebi ima i dosta dobroga za ponuditi. Pronađimo nit dobrote u drugome i s njom se povežimo. Oboma će nam biti bolje. To je dobar početak promjene. Za oboje.

Objava Niti te mogu promijeniti, niti prihvatiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Precizne dijagnoze njegovih bolesti bile su: teška i kronična bolest pluća ili bronhiektazija, stalno pogoršanje respiratornih problema, česte infekcije i upale pluća te velika mogućnost zatajenja srca (slabo srce). Sve je to itekako utjecalo na dječaka koji je osjećao stalni fizički umor i slabost. Liječnici su mu već u 17. godini prognozirali još samo 5 godina života! Unatoč neizvjesnoj budućnosti koja se naglo skraćuje, Jaspers želi osmisliti svoj život i dati vrijednost danima koji su mu preostali. Prvo što čini jest da u svoj život uvodi snažnu disciplinu jer, prihvaćajući savjet svoga kućnog liječnika i prijatelja Alberta Fraenkela, shvaća da stroga disciplina prema sebi može, ako ne izliječiti ga, onda barem odgoditi umiranje. Njegove bolesti zahtijevale su i visoku razinu higijene i samodiscipline, što Jaspers i postiže. Naučio je svladavati sebe. To je prvi ključ čovjekova uspjeha. Zahvaljujući samodisciplini, Jaspers je produžio svoj životni vijek za više od 50 godina, jer liječničke prognoze su govorile da će umrijeti već u 23. godini života.

Karl Jaspers 1901. godine prekida studij prava i godinu poslije upisuje medicinu – jer, pored života, bolest oblikuje i njegov studij. Osim spoznaje kako sebi pomoći, ovaj filozof želi bolje razumjeti tko je on u bolesti, želi razumjeti granice vlastitoga postojanja. Shvaćajući istinu da čovjekova bolest nije promjena koja se događa samo na površini, već još više u njegovoj nutrini, mladi Nijemac je odlučio specijalizirati psihijatriju. Svoj filozofski sustav Jaspers gradi na osobnom iskustvu i onom što se naziva granična situacija (Grenzsituationen), gdje je život stalno ugrožen, ali, unatoč svemu, pojedinac treba i mora živjeti stvarajući nešto smisleno. Premda nikad formalno nije završio studij filozofije, ipak ga je borba s bolešću oblikovala da se okrene filozofiji (1921. godine) te postane relevantni predstavnik egzistencijalne filozofije. Upravo ga je bolest nagnala da otvara pitanja dubljega smisla života i transcendencije. Najdublju istinu Jaspers otkriva na vlastitoj koži i vlastitom iskustvu, a ta istina glasi: čovjek ne može živjeti bez ranjivosti, a kada prihvati svoju ranjivost, tek tada postaje autentičan. Zato ranjivost svakom, a posebno mladom čovjeku, ne jamči da će prestati živjeti, već mu sugerira da mora nastaviti živjeti, samo u drugim okolnostima. Bolest i ranjivost vinut će Jaspersa u visine za koje nije ni slutio da ih može dotaknuti, otvorivši ga onom što je puno veće od njega samoga (das Umgreifende).

Objava Karl Jaspers i život unatoč bolesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pretpostavljam da bi se ova zlatna ribica također vratila prvoj želji kad bi druga želja bila objasniti ustrojstvo BiH i što BiH, ustvari, želi. U ovoj je zemlji lakše živjeti, nego je razumljivim i logičnim riječima objasniti. A evo zašto: BiH je država s dva entiteta – od kojih je jedan Republika Srpska u Republici BiH, a drugi Federacija BiH u Republici BiH – u kojima žive tri ravnopravna naroda i Ostali. Od tri konstitutivna naroda jedan ima svoju Republiku Srpsku u Republici BiH dok u Federaciji BiH Republike BiH mnogobrojniji konstitutivni narod pokušava u sebe „utopitiˮ malobrojniji konstitutivni narod, bez obzira na to što je ovaj najmalobrojniji narod u vrijeme zadnjega rata bio prvi napadnut i što se prvi organizirao u obrani države BiH. Država ima tri predsjednika od kojih jednoga ne zanima BiH kao država nego samo interesi Republike Srpske, a drugi je uspio više od jednoga desetljeća „udomitiˮ trećega člana Predsjedništva kojega tako ne zanimaju interesi naroda na osnovu kojega je izabran. U Ustavni sud BiH pribrojena su i tri nedržavljana BiH koja trebaju štititi interese tuđe države, a koja je već pod njihovim protektoratom u vidu institucije „Ureda visokog predstavnikaˮ koji, s vremena na vrijeme, odglumi antologijsku scenu Aleksandra Velikog i Gordijevog čvora. Ali u BiH sve mora biti različito od drugih tako da je drukčija i ova verzija priče: Stvarni Aleksandar Veliki je mačem presjekao čvor, dok ga ovi naši „Aleksandriˮ koji nisu „Velikiˮ ali jesu „Visokiˮ zasjeku zakonima koji ga još više zamrse i to toliko da bi se postidio i sam Gordije. Svaki od tri naroda imaju svoju vjeru koja se katkada stavi u službu politike. Nadalje, svaki narod ima svoj teritorij, poštu, elektroprivredu, telekom itd. tako da su formalne granice države kao i sama država puka formalnost. Državna himna ima melodiju ali nema nijednog stiha što omogućava da svatko sebi piše riječi. I kad bismo ovdje još pribrojili more drugih zemljopisnih i povijesnih razilaženja, lista bi bila beskonačna. Je li ovo sve jasno nama – a ne samo strancima – premda je ovo tek vrh bosanskohercegovačke društveno političke piramide? I ima li sve ovo ikakve logike? Ima, ali onoliko koliko je ima u još jednom vicu: Jedan čovjek kopa kanal, a drugi ga odmah zatrpava. Prolaznik se čudi i govori da to što rade nema logike. Kaže ovaj što zatrpava: „Ima logike, ali nema trećeg radnika da položi kabel!ˮ

A posebna je priča službena zastava BiH koja se potpuno uklapa u ovu našu bosanskohercegovačku uhodanu političku shemu koju neki eufemistično nazivaju „Bosanski lonacˮ. Ako nekad budete gostovali u nekom kvizu, dobro je da odmah naučite kako je BiH jedina država na svijetu koja je u dvadesetom stoljeću mijenjala svoju zastavu četiri puta (brojem: 4), a svaki novi dizajn zastave uopće nije bio povezan s prethodnim. Ova naša najnovija zastava je, kao i sve drugo ovdje, nametnuta. Kakva će biti zastava BiH, odlučio je na današnji dan 4. veljače 1998. jedan od  „bosanskih Aleksandara Visokihˮ Španjolac Carlos Westendorp. Treba li uopće spominjati da je to učinio zato što to nisu ni mogli ni željeli učiniti konstitutivni narodi? A zašto? Pa zato što bosanski Hrvati i Srbi, kao pripadnici hrvatskoga i srpskog naroda, već imaju svoje vlastite stoljetne zastave, a Bošnjaci su u vrijeme zadnjega rata dizajnirali svoju zastavu s ljiljanima prvoga bosanskog kralja Tvrtka Kotromanića iz 14. stoljeća, tako da su i njihovi ljiljani na zastavi stoljećima stari. Ali, ipak bi trebala biti jedna zastava za jednu (!) državu, misle stranci u BiH, pa su raspisali natječaj za prijedlog zastave a dizajneri se odmah dali na posao. I, voilà! Imamo zastavu tamnoplave i žute boje, s trokutom koji simbolizira BiH i tri konstruktivna naroda na kojoj se nalazi devet zvjezdica koje simboliziraju Europsku uniju u kojoj, kako su stvari od pamtivijeka stajale i još uvijek čvrsto stoje, BiH nikad neće imati svoju stolicu, baš kao što ni ova zastava nikad neće imati svoju BiH. Jer, zastava nije pitanje lijepoga dizajna nego osjećaja i to stoljećima prokušavana i kaljena, koji samo kao takav može ljude oko sebe povezati i ujediniti. Kad smo već kod dizajna, nikad mi nije bilo jasno zašto su odabrali baš ovaj dizajn pun oštrih kutova. Kad bismo je isprintali u 3D formatu, morali bismo se posjeći čim bismo je uzeli u ruke.

Svaka zastava, pa tako i ova četvrta zastava BiH, ima određenu simboličku vrijednost. Činjenica je da se ne mora voljeti, jer nitko nikoga ne može natjerati da nešto zavoli. Ali svi mi ovdje trebamo i moramo poštovati zastavu države BiH jer nas ona u ovom trenutku povijesti simbolizira – htjeli mi to ili ne. U tom smislu, poštenije bi bilo ne isticati je na svakom mjestu nego je isticati kao simbol prkosa i teritorijalnoga markiranja (sve kod nas poprimi kad-tad ovu funkciju). A upravo se to ovdje svakodnevno događa. Da je to tako, sama za sebe govori činjenica kako pojedinci državnu zastavu istaknu gdje god stignu bez ikakvoga osjećaja poštovanja prema njoj i onda je ostave da mjesecima pa i godinama leprša pocijepana i iscijeđena kao neka nedefinirana krpa koje se više ne plaše ni ptice. Očigledan je primjer ova zastava BiH na naslovnoj fotografiji ovoga članka koja je istaknuta iznad Bradine u samom podnožju planine Bitovnja. A to nije lijep prizor niti to naša zastava zaslužuje. Stvar je tako jednostavna: ako već postavljaš zastavu i gdje joj je mjesto i gdje joj nije mjesto, onda budi odgovoran i pobrini se da je i zamijeniš kad dođe vrijeme za to. A ako to ne želiš, onda nemoj od zastave svoje države činiti ruglo, jer to isto činiš i od svoga domoljublja.

Da, čudna je ova zemlja i teško razumljiva, ali isto toliko i još više lijepa, plodna i darežljiva. Svi se možemo složiti kako njezina zastava ne može biti samo stvar dizajna nego duše svih konstitutivnih naroda koje bi trebala predstavljati. Ako je povijest učiteljica života, onda možemo biti sigurni da se ovdje nikad neće roditi jedna takva, svima nama zajednička, zastava koju bismo mogli barem upola voljeti onoliko koliko volimo zastave svojih naroda. Međutim, ova zastava je trenutno zastava naše države i kao takvu trebamo je poštivati. Ako se pokaže da nas sve kao različite narode usmjeruje u dobrom pravcu, trebamo je čuvati. A ako se pokaže da nas zastranjuje, trebamo je korigirati i usmjeriti u dobrom pravcu. I to ne zbog nje, nego zbog samih sebe.

Objava Sve naše zastave pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na sreću, u Europi su studenti kroz čitavu povijest, izuzevši vrijeme diktatura fašizma i komunizma, bili ne samo poticatelji ekonomskih nego i prosvjetiteljskih promjena. Njihove demonstracije su često ukazivale na ekonomske nepravde u društvu, na diskriminacije i potrebu novih putova. Zahvaljujući studentima u zapadnom svijetu dolazi i danas do sve učestalijeg otpora beskrupuloznom neoliberalnom kapitalizmu, koji čovjeka obezvređuje i gomila dobra svijeta u ruke pojedinaca, dovodeći na taj način do sve veće razlike između bogatih i siromašnih. Na to koliko je ta studentska borba (ideali) za pravedno društvo upravo danas važna, ukazuju najbolje riječi jednog poznatog njemačkog književnika koji piše “kako pljačka banke nije ništa u usporedbi s njezinim osnivanjem”. Studenti su dio društva u kojem još uvijek do izražaja dolazi osjećaj za pravednost. Zato imaju pravo oni koji ih ohrabruju da ustraju u borbi protiv te suvremene, “profinjene pljačke” u društvu.

Nažalost, vrijeme postmoderne i sve jača globalizacija zahvatili su djelomično i studentski sloj društva, koji pod pritiskom nametnute nemilosrdne konkurencije, u borbi za lagodan život i pozicije, podređuje ponekad sve karijeri i stjecanju kapitala. Anketa, koju su nedavno među studentima proveli psiholozi Caroline Pultrey i Fabrizio Butera (sveučilište u Lausanne), ukazuje na to da je dio studenata sklon i prevarama kako bi se dobrim ocjenama dočepao bolje pozicije i ostvario zacrtanu karijeru. U anketi se pokazuje da su oni studenti koji su bliži razmišljanjima neoliberalnog kapitalizma ujedno i spremniji na prevaru glede ispita. Cilj im je postići bolje ocjene po svaku cijenu kako bi si omogućili dobar start u poslovnom životu. Nasuprot njima, za prevaru su se pokazali manje spremnim oni studenti koji u svoja razmišljanja uključuju više vrednote kao što su lojalnost, pravednost, odgovornost i spremnost za pomoć drugima. Ovo ispitivanje nije beznačajno jer se budući vodeći ljudi društva, kao što su bankari, ekonomisti, političari, liječnici, pravnici, crk­veni dostojanstvenici, regrutiraju uglavnom iz studentske populacije, koja ionako s godinama počinje okretati leđa idealima mladosti.

U tom smjeru razmišlja i filozof Michael Hame kad upozorava na to da je modernom društvu ljudska sloboda sve ugroženija jer društvo, pod pritiskom ekonomske konkurentnosti i uspješnosti, sve više poklanja pažnju tome gdje je netko završio studij, a manje sposobnosti i ljudskim kvalitetama. Zato nije nikakvo čudo da se među nekadašnjim studentskim borcima za više prosvjećenja, ekonomske ravnopravnosti i ljudskih prava, današnjim javnim osobama, napose političarima, pojavljuju i oni kojima je više stalo do osobnog probitka i vanjske manifestacije nego do dobrobiti čitavog društva. Nešto o tome govore upravo tranzicijske zemlje u kojima je korupcija među javnim djelatnicima iznadprosječno velika. Naime, oni, sa sveučilišnim obrazovanjem, koji su trebali pokrenuti reforme društva na dobrobit svih, više su se okrenuli vlastitom probitku i karijeri. Na taj način je došlo do izgradnje društva u kojem jedni žive i razmišljaju o luksuzu, dok se drugi bore za preživljavanje.

Ovo bi u tranzicijskim zemljama, kao što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, moglo dovesti do ozbiljnih problema jer se kod mnogih ljudi već počinju javljati iluzorna sjećanja kako je u doba komunizma bilo bolje i manje korupcije nego danas. Pri tome se zaboravlja da je uzdržavanje vila Josipa Broza i njegovih ideoloških istomišljenika odnosilo mnogo više društvenog novca nego sve posttranzicijske korupcije. Takva iluzorna razmišljanja svjesno podupiru pojedini mediji u kojim surađuju djeca i unučad bivših privilegiranih komunističkih ideologa, koja su si mogla priuštiti školovanje na najelitnijim svjetskim sveučilištima. Utoliko je tragedija veća što su se želji za prekomjernim luksuzom odali i neki političari, bivši studenti, koji vrlo dobro znaju kako je bilo teško studirati u inozemstvu, bez ikakve državne potpore i pod stalnom prismotrom UDBE.

Nažalost, današnje hrvatsko i bosanskohercegovačko društvo je zbog takvih, kao i zbog posljedica dugotrajne vladavine komunizma, dovedeno u apsurdnu situaciju da ulaže ogromna financijska sredstva u studentsku populaciju koja po završetku izobrazbe, umjesto da bude od koristi vlastitom narodu, masovno iseljava u svijet. Kad bi se našao neki poduzetnik u spomenutim zemljama koji bi proizvodio najsuvremenije kompjutore i dijelio ih besplatno bogatim zapadnim zemljama, tisak bi ga proglasio nenormalnim. A to da masovno odlaze mladi školovani ljudi, u koje je toliko uloženo, koji bi trebali biti garancija prosperitetnijeg društva, očito nikome mnogo ne smeta. A upravo zahvaljujući djelomično i tim mladim školovanim došljacima, otvaraju se nova radna mjesta i smanjuje nezaposlenost u Njemačkoj. Iz tog apsurda bi se moglo zaključiti i to kako su na vlast u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini došli nekadašnji loši studenti ili oni koji su duboko pali pod utjecaj neoliberalnog kapitalizma pri čemu, osim sebe, ne vide nikog drugoga. Krajnje je vrijeme da studenti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokažu vjernost europskoj studentskoj tradiciji, izađu na ulice i potraže promjene za svoje dobro, kao i za dobrobit čitavog društva.

Objava Studenti – budućnost društva? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je od toga točno bilo, samo je on znao, ali u ovom njegovu pitanju može se sa sigurnošću pretpostaviti kako je iz prve ruke iskusio jasnoću ali istovremeno kompleksnost i težinu istine. Naime, za narod ispred njegove palače, istina je bila kako je Isus nedvojbeno kriv pa su Ga bez ikakve grižnje savjesti ili svjesnosti posljedica svoga suda proglasili krivim. S druge strane, Pilatu je vlastiti razum govorio da taj čovjek nije kriv ili bar ne u tolikoj mjeri da zaslužuje smrt. I zato pere ruke, čin koji iza sebe ne ostavlja ništa dobroga. Štoviše, pranje ruku, taj tako jednostavan i svakodnevan čin, omogućuje da laž ne samo preglasa nego i razapne Istinu.

Nažalost, nije ovo usamljen slučaj niti je ovaj događaj samo stvar prošlosti. U svim vremenima, a posebno u ovom našem koje se naziva modernim, događa se posve ista stvar: želje i uvjerenja većine ali jednako tako i vrlo glasne manjine, smatraju se istinom bez obzira na to što te želje, sudovi i uvjerenja mogu biti besmisleni, izmišljeni, nelogični i neprirodni.

A ovo naše „postkoronskoˮ vrijeme jednostavno je eksplodiralo istinama Orwellovskog tipa: „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snagaˮ. Ovo je vrijeme u kojemu svi sve znaju osim one prve i temeljne informacije, a to je tko točno određuje što je istina a što laž i tko točno određuje crtu između znanja i neznanja i zbog čega. Ljudi naivno gutaju medijski sadržaj bez ikakvoga interesa za njegovim izvorom. A upravo je izvor ono što određuje svrhu, valjanost i kompetentnost bilo koje informacije.

Jedna od takvih vijesti pojavila se na jednoj Facebook stranici pod naslovom „Sličica zbunila vjernikeˮ. U ovoj objavi, nepotpisani autor tvrdi da su „tijekom blagoslova kuća u selima Županije Posavske vjernicima podijeljene sličice koje, nažalost, ne nalikuju ni na Isusa Krista, ni na Majku Božju, ni na kršćansku ikonografiju kakvu poznajemo i poštujemo. Majka Božja prikazana je kratke kose, u tamnoj odjeći s dekolteom, a cijeli prizor više podsjeća na modernu ilustraciju nego na svetački prikaz rođenja Isusova.ˮ U nastavku anonimni autor (na profilnoj slici je maska nemilosrdnoga osvetnika iz filma „O za Osvetnikˮ) tvrdi da ovo ne piše iz „zlobeˮ nego iz „iskrene zabrinutosti i poštovanja za vjeru, tradiciju i svetostˮ.

Nakon što sam pročitao ovu, najblaže rečeno, misaonu konstrukciju o slici i većinu ogorčenih komentara koje su je pratile, dugo sam razmišljao bih li uopće odgovarao. Učinilo mi se da je najbolje „oprati rukeˮ i pustiti da vrijeme stavi ovu objavu i njezinu „istinuˮ onamo gdje pripada. Ali onda to ne bi bilo fer prema istini, a posebno prema onim rijetkim čitateljima i pratiteljima koji ne stvaraju mišljenje o nečemu iz jedne nepotpisane objave, nego žele čuti i drugu stranu priče kako bi mogli donijeti svoj vlastiti sud.

Američki povjesničar prof. Daniel J. Boorstin tvrdi da „neznanje nije najveći neprijatelj, nego je to iluzija znanjaˮ. I upravo zabluda o znanju, ja bih dodao još neshvatljivo pouzdanje u neznanju, jest ono što najviše boli u ovoj objavi i komentarima koji su ponekad išli dotle da su ovo djelo renomiranoga hrvatskog umjetnika Slavka Šohaja proglasili „satanskimˮ. Istina, ima i značajan broj komentara pratitelja koju su pročitali što slika predstavlja i zašto je baš ona izabrana u ovoj franjevačkoj jubilarnoj godini i na tome im iskreno zahvaljujem. I sam sam pokušao ispod objave objasniti što slika predstavlja i zašto smo je odabirali za ovu godinu, ali mnogi su jednostavno zatisnuli uši. Njima je njihova istina nedodirljiva, bez obzira na to što uopće nisu uradili elementarno: pročitali naziv slike. Zato se ne bih osvrtao na njihove pakosne komentare jer bismo tako ušli u područje besmislenoga, a to je područje, kao što reče Einstein, beskonačno.

Evo nekoliko činjenica o slici za one koji žele čuti i našu stranu priče. Prije toga bih želio naglasiti kako nisam jedan od velikih pobornika likovne umjetnosti i da osobno ne posjedujem nijedno vrijedno umjetničko djelo – ako se tu ne ubrajaju dvije službene reprodukcije slika Đure Sedera koju sam dobio kao dar. Također ne preferiram samo jedan slikarski žanr, nego mi je svaki prihvatljiv ukoliko uspijem „pročitatiˮ poruku koju slika nudi. Prema tome, ne pišem ove retke kao pokrovitelj umjetnosti niti sam za to uopće kompetentan.

Naziv ove slike Slavka Šohaja je „Božić svetog Franjeˮ. Prema tome, nije istina da su na slici Blažena Djevica Marija i sveti Josip, nego su prikazane žive jaslice koje je prvi u povijesti kršćanstva organizirao sveti Franjo Asiški 1223. u talijanskom selu Grecciu. Prema „Franjevačkim izvorima ˮ, ovim je riječima Franjo započeo živi prikaz Kristova rođenja koje nas i dan danas ispunjava radošću: „Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.ˮ  (…) Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnoga ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa; u neočekivanoj utjehi uživa svećenik. (Franjevački izvori, str. 292, 293).

Dakle, Slavko Šohaj na ovoj slici nije prikazao Kristovo rođenje u Betlehemu, nego žive jaslice kako ih je organizirao sveti Franjo Asiški. Ovaj prizor je samo prilagodio vremenu u kojemu živimo.

Razlog zbog kojega smo opet odabrali ovaj motiv (bio je i 2010. godine i nije bilo ni jednoga jedinog prigovora!) za naljepnicu za božićni blagoslov kuća je činjenica kako ove godine obilježavamo 800. godišnjicu smrti svetoga Franje Asiškog. Zar nije prikladno da naše obitelji barem sličicom za božićni blagoslov obilježe ovaj veličanstveni jubilej i to u godini koju je sam papa Lav XIV. proglasio godinom svetoga Franje Asiškog a Italija odredila dan njegove smrti državnim blagdanom? Sličicom na kojoj je Šohaj tako uvjerljivo prikazao Franjin zanos događajem Kristova rođenja i njegovu ushićenost zbog ove beskrajne Božje ljubavi prema grešnom čovjeku. Cijela kompozicija usmjerava na jaslice i dijete, tako da stvarno ne znam što bih rekao na prigovor da ova žena na slici ima kratku kosu, tamnu odjeću i dekolte! Zar su žene danas s kratkom kosom i tamnom odjećom a priori nešto loše i pogubno za vjeru? Pa, pobogu, što bi ovaj neznani autor rekao na Caravaggiovu sliku „Kristovo rođenje sa svetim Franjom i svetim Lovromˮ (1609.) koja se dandanas nalazi na glavnom oltaru oratorija svetoga Lovre u Palermu?

Činjenica je da bi bilo prigovora da samo izabrali i neku drugu sliku. Zato se nema smisla obazirati na sve druge iskonstruirane tvrdnje i komentare, jer su jednostavno krenuli iz najobičnijega nečitanja naziva slike, a naslov je „Božić svetog Franjeˮ i samo se iz te pozicije može dalje raspravljati. A onda uopće ne bismo ni raspravljali jer se o ukusima ne raspravlja. Jer, nekomu se ova slika može svidjeti, a nekome ne mora. Netko je može zalijepiti na dovratnik svojih vrata i tako obilježiti veliku franjevačku obljetnicu, a netko može uzeti neku drugu sličicu. Netko može vidjeti da je slikar dobro prenio duh događaja, a netko može smatrati da je u potpunosti promašio. Na kraju krajeva, nekome se ne mora svidjeti ni djelo Slavka Šohaja kao ni Caravaggia. Sve je to ljudski i sve je to razumljivo, ali nije ljudski niti je razumljivo namjerno ili zbog neznanja (na kraju je isto) predstavljati ovu sliku vrhunskoga hrvatskog slikara Slavka Šohaja, nečim što ona nije kako bi se od nje stvorila kontroverza i nepotrebna podjela među vjernicima i to samo da se nešto bombastično napiše što će povećati lajkove i komentare. Jer, otkad se to vjera, tradicija i svetost brane obmanom? Otkad se to vjera ispovijeda prizemnim i zlobnim komentarima pa i psovkom? Ili se opet pokazalo istinom kako svi mi vidimo i govorimo samo ono što u sebi već imamo i stalno sa sobom nosamo?

Bilo kako bilo, mi se u Svjetlu riječi nećemo upuštati u daljnje rasprave. Još jednom ponavljam, ovim smo osvrtom samo željeli ispričati svoju stranu priče i to samo onima koji je žele čuti. Žao mi je što su neki pojedinci dobro zatisnuli uši i ne žele čuti ništa drugo osim jeke svojih riječi. Koliko sam pročitao u komentarima ovoj hajci su se pridružila i dva katolička svećenika, ali mi se ne bismo željeli s njima javno „pregonitiˮ preko stranica najobičnijega Facebooka. Na koncu konca, valjda bismo mi svećenici trebali biti toliko evangelizirani da ako ne možemo ili ne želimo smirivati usplahirene duhove, a onda barem da ih ne potičemo na to.

Na kraju, pitanje s početka ovoga teksta: Što je istina? Dragi čitatelji, sami prosudite ali se prije svakoga suda pa tako i ovoga temeljito informirajte. Danas je to lakše nego ikad prije. Ili je ipak puno lakše biti indoktriniran nego informiran?

Objava Božić svetog Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.