Jedan od najupornijih, najperfidnijih i najopasnijih mitova koji se i danas pokušava nametnuti u regionalnim, ali i nekim domaćim intelektualnim krugovima, jest teza o „podjednakoj krivnji“ hrvatskog i srpskog nacionalizma za raspad države i ratne strahote koje su uslijedile. Ta relativizacija povijesti, osmišljena s ciljem da se operu biografije stvarnih krvnika, nema nikakvo uporište u stvarnosti. Raspad Jugoslavije nije uzrokovan simetričnim ekstremizmima, niti su srljanje u rat vodile dvije jednake slijepe sile. Rat je bio izravna posljedica eksplozije velikosrpskog hegemonizma koji je u drugoj polovici 1980-ih dobio svoj službeni, crno na bijelo napisani programski dokument – Memorandum SANU.

Ovaj dokument Srpske akademije nauka i umetnosti bio je jasan i nedvosmislen ideološki uvod u rat. On je ponudio pseudoznanstvenu platformu za rušenje ustavnog poretka, agresivno tvrdeći da su Srbi u Jugoslaviji žrtve i ugnjetavani, čime je prokrčen put Slobodanu Miloševiću, mitinzima istine i takozvanoj „antibirokratskoj revoluciji“. S druge strane, hrvatska težnja za samostalnošću i državnošću nije bila nikakav agresivni hir, već obrambena, demokratska reakcija, duboko utemeljena na prirodnom i međunarodnom pravu naroda na samoodređenje. Krivnja, stoga, nikada ne može biti podijeljena. Ne postoji znak jednakosti između agresora koji s tenkovima ide pokoriti i sravniti tuđe gradove i naroda koji u tenisicama i s lovačkim puškama brani goli opstanak, vlastitu djecu i pravo na svoje ime.

Da bismo u potpunosti razumjeli dubinu ove tragedije, moramo ogoliti i dekonstruirati sam pojam Jugoslavije. I prva i druga Jugoslavija bile su u svojoj suštini ništa drugo nego modifikacije i različiti oblici projekta Velike Srbije. Prva Jugoslavija, nastala 1918. godine pod žezlom dinastije Karađorđević, bila je neskrivena velikosrpska hegemonija presvučena u privid trojedinog naroda. Sa svojim Vidovdanskim ustavom, kraljevskom diktaturom i potpunom centralizacijom vlasti u Beogradu, ona je tretirala hrvatske i druge nesrpske teritorije kao ratni plijen, nastojeći nasilno zatrti hrvatsko ime i identitet. Kada je taj model propao u krvi i ratnom kaosu, nastala je druga, komunistička Jugoslavija. Iako se kitila parolama o „bratstvu i jedinstvu“ i federalizmu, ona je zapravo predstavljala samo moderniziranu, sofisticiraniju verziju istog velikosrpskog koncepta. Ključne poluge moći, od diplomacije, tajnih službi pa sve do represivnog aparata i vrha vojske, ostale su čvrsto u beogradskim rukama. Beograd je funkcionirao kao carski centar koji je ekonomski iscrpljivao hrvatske krajeve, dok je svaki hrvatski politički i kulturni uzlet, pa i onaj najdobroćudniji, odmah etiketirao kao „nacionalizam“ i grubo ga sasijecao.

U tom sklopu, danas se u javnom prostoru nameće opasan povijesni falsifikat i mit kako su partizani zaslužni za nastanak današnje Hrvatske. Ta teza je potpuno lažna. Josip Broz Tito i jugoslavenski komunistički pokret bili su u korijenu i bez ikakve zadrške protiv svake ideje samostalne hrvatske države. Nitko se od partizanskih vođa nije borio za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, dapače – svaka pomisao na hrvatsku državnu samostalnost smatrana je smrtnim neprijateljem njihova revolucionarnog i jugoslavenskog projekta. Partizanski ratni cilj bio je isključivo obnova Jugoslavije pod krinkom komunističke diktature, a ne sloboda hrvatskog naroda. Krajnja je povijesna ironija da su avnojske i republičke granice – koje su komunisti iscrtali pukom administrativnom samovoljom i unutarstranačkim kalkulacijama, ne misleći pritom nikada dopustiti narodima stvarno pravo na odcjepljenje – na koncu, uslijed raspada sustava, poslužile kao pravni temelj za međunarodno priznanje današnje Hrvatske i drugih država. To se dogodilo mimo njihove volje i usprkos njihovim planovima, a ne zahvaljujući njima.

Da su partizani bili neprijatelji bilo kakvog oblika samostalne Hrvatske, najbolje dokazuje činjenica da njihova borba nije imala nikakve veze s borbom protiv fašizma kao takvog, već isključivo sa željom za obnovom jugoslavenskog i uvođenjem boljševičkog sustava. Da je 1941. godine na vlast u Zagrebu umjesto Ante Pavelića i ustaša došao demokratski izabrani Vlatko Maček s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i proglasio samostalnu, demokratsku Hrvatsku, komunisti i partizani bi protiv takve države ratovali apsolutno istim žarom i brutalnošću. Za njih je neprijatelj bila sama ideja hrvatske državnosti, bez obzira na to tko je predstavljao. Korištenje ustaškog režima i Ante Pavelića bilo je i ostalo samo zgodna propagandna fasada pod kojom se opravdavalo uništavanje bilo kakve hrvatske političke opcije.

Od samih svojih početaka u svibnju 1945. godine, ta je država građena na temeljima masovnih grobnica, Bleiburga, Teznog, Macelja i nepreglednih križnih putova. Bio je to sustavan, državni projekt etničkog, klasnog i političkog progona. Stotine tisuća Hrvata kroz desetljeća su bile prisiljene napustiti svoja ognjišta – bilo kao politički emigranti koji su bježali pred likvidacijama zloglasnih jugoslavenskih tajnih službi, bilo kao „gastarbajteri“ koji su trbuhom za kruhom odlazili na Zapad, bježeći pred namjernim ekonomskim zapostavljanjem i iscrpljivanjem hrvatskih krajeva.

Posebna, najotrovnija oštrica režima bila je usmjerena prema Katoličkoj crkvi u poraću. Komunističke su vlasti vrlo dobro znale da je Crkva stoljetni čuvar nacionalne svijesti, pismenosti i moralnog integriteta naroda, pa su na nju nasrnule bezdušno i divljački. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, montiranim je sudskim procesom utamničen i polagano trovan, dok su stotine svećenika, franjevaca, redovnika i redovnica završile na dugogodišnjim robijama u Zenici, Lepoglavi i Staroj Gradiški, a mnogi su mučki, bez suđenja, bačeni u jame. Katoličkoj crkvi su brutalno oduzeti odgojni zavodi, katoličke škole, tiskare i sjemeništa, a javno očitovanje vjere, odlazak na svetu misu ili proslava Božića bili su sigurna karta za društvenu marginalizaciju i policijsko uhođenje. Bio je to perfidan pokušaj duhovnog obezglavljivanja jednog naroda.

Kada se taj truli sustav, izgrađen na sili i strahu, konačno počeo rušiti pod teretom vlastitih laži, njegova udarna igla postala je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Ona je u potpunosti skinula masku navodne „narodne vojske svih naroda i narodnosti“ i transformirala se u brutalnu, jednonacionalnu velikosrpsku vojnu silu. Koristeći oružje koje su plaćali svi građani te propale države, JNA je bez milosti razarala Vukovar, palila sela po Slavoniji, granatirala Dubrovnik i činila zvjerstva koja su zgrozila civilizirani svijet. Nakon Hrvatske sve je to s jednakom brutalnošću nastavila raditi u Bosni i Hercegovini.

I danas, desetljećima nakon što je taj krvavi pir završen, iz službenog Beograda i tamošnjih medija neprestano slušamo istu, izlizanu, agresivnu retoriku o „ustaškoj Hrvatskoj“ i nekakvoj „novoj NDH“. Te patološke optužbe služe isključivo kao opravdanje za vlastite povijesne poraze i neugasle imperijalne aspiracije. Upravo zbog te vječite, nepromjenjive prirode velikosrpske politike, iznimno je dobro i spasonosno što se Hrvatska konačno i nepovratno udaljila od bilo kakvih jugoslavenskih i balkanskih integracija.

Nasuprot tom mraku, današnja je samostalna Republika Hrvatska živi materijalni dokaz ispravnosti povijesnog puta raskida s balkanskim asocijacijama i kojekakvim „jugoslavijama“. Unatoč svim unutarnjim problemima, korupciji, gospodarskim izazovima i birokratskim kočnicama, Hrvatska danas nezaustavljivo grabi naprijed. Išlo bi to i puno brže i bolje da nije bilo krvave srpske agresije i rata i da je sprovedena prijeko potrebna lustracija. Usprkos tome Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije, europodručja, Schengena i NATO saveza, čime je dugoročno osigurala svoje granice i integrirala se u najuži krug zapadne civilizacije kojoj je povijesno, kulturno i duhovno oduvijek i pripadala.

Međutim, taj se impresivan napredak događa usprkos jednom dubokom i upravo nevjerojatnom društvenom paradoksu. Naime, dobar dio akademske, kulturne i umjetničke elite u samoj Hrvatskoj – a tu posebno prednjače pojedini razvikani pisci, kolumnisti i novinari – pati od teškog oblika kronične jugonostalgije. Ti krugovi se, trideset i više godina kasnije, još uvijek duboko u sebi ne mire s nastankom i postojanjem samostalne Republike Hrvatske i propašću Jugoslavije.

Ovdje svjedočimo neviđenom licemjerju: dok s jedne strane s prezirom gledaju na hrvatsku državotvornost perfidno povlačeći paralele između današnje Hrvatske i NDH, istodobno bez ikakvog srama i u punom kapacitetu koriste sve financijske blagodati, proračunske potpore, nacionalne mirovine, stanove i nagrade te iste države. Ta neskrivena, patološka netrpeljivost prema zemlji u kojoj žive i od koje lagodno žive najplastičnije se i najniže ogleda u njihovom odnosu prema uspješnim hrvatskim športašima (npr. hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, rukometnoj reprezentaciji…). Uspjesi hrvatskih športaša koji diljem svijeta s ponosom pronose hrvatsko ime i simbole, u toj samozvanoj eliti izazivaju tjeskobu, pa se porazima Hrvatske na sportskim terenima otvoreno, neskriveno i s pakosnim trijumfalizmom raduju. To više nije stvar političkog neslaganja; to je dijagnoza dubokog identitetskog kompleksa. Povijest nije učiteljica života onima koji namjerno sklapaju oči pred njezinim lekcijama. Jugoslavija je bila i ostala sinonim za grobnice, utišane glasove, progonjene svećenike i tenkove koji gaze vlastiti narod. Za njom mogu žaliti samo oni koji su od njezine nepravde profitirali ili oni koji su slijepi pored vlastitih očiju.

Objava Sloboda bez jugonostalgije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako se Thompsonov opus liši dnevnopolitičkih interpretacija i promatra isključivo kroz prizmu glazbene umjetnosti, nemoguće je osporiti iznimno visoku razinu zanatske izvedbe. Thompson već godinama u hrvatsku popularnu glazbu unosi standarde koji su ravnopravni modernoj svjetskoj rock i metal produkciji. Njegovi albumi nisu tek puki skupovi prigodnih pjesama, već konceptualno zaokružena djela s jasnom dramaturgijom. Aranžmani u pjesmama poput „Duh ratnika“, „Bilo jednom u Hrvatskoj“ „Život“ ili „Sine moj“ pokazuju iznimnu zrelost u spajanju epskih, simfonijskih elemenata s čvrstim, modernim hard-rock zvukom. Spoj tradicionalnih etno-motiva, povijesnih napjeva i modernog rock izričaja stvara sinergiju koja u studijskom i produkcijskom smislu predstavlja sam vrh glazbene industrije.

Nasuprot tom nesumnjivom glazbenom uspjehu stoji fenomen koji više govori o kritičarima nego o samom izvođaču. Dio ovdašnje lijevo-liberalne intelektualne i medijske scene već desetljećima pokazuje duboku nesposobnost prihvaćanja bilo kakve manifestacije koja izlazi iz okvira njihovih ideoloških dogmi. Kada ta nemoć preraste u nemoćni gnjev, na udaru se više ne nalazi samo autor, već stotine tisuća običnih ljudi – obitelji, mladih i djece.

Svjedočili smo bizarnim i duboko zabrinjavajućim trenucima u kojima su pojedini političari, pisci i komentatori, vođeni čistom predrasudom i ideološkom ostrašćenošću, djecu koja s roditeljima dolaze na Thompsonove koncerte nazivali „malim ustašama“ i etiketirali publiku najprizemnijim dehumanizirajućim terminima poput „kopitara“. Takav rječnik, zapakiran u tobožnju progresivnost, zapravo razotkriva duboki društveni elitizam i nesnošljivost prema svemu što miriše na tradiciju, vjeru i nacionalni ponos. Ta potreba da se svaki izraz domoljublja automatski proglasi fašizmom nije ništa drugo nego pokušaj intelektualne kastracije jednog naroda.

U tom kontekstu je Marko Perković Thompson – potpuno neovisno o svojim osobnim intencijama – postao metafora i lakmus papir hrvatskog društva. On je, baš poput hrvatske nogometne reprezentacije, postao simbol svega onoga što duboko iritira radikalnu ljevicu i antihrvatske krugove.

Pitanje koje se postavlja kao logičan ishod ove analize nadilazi sferu estradne i sportske svakodnevice: zašto hrvatska nogometna reprezentacija i Marko Perković Thompson izazivaju strukturno i retorički identičan refleks gnjeva kod dežurnih ideoloških cenzora? Odgovor na to pitanje zadire duboko u teoriju moći i kontrolu društvenih narativa. I nogometni kolektiv i Thompson posjeduju ono što moderni, salonski arhitekti novog poretka najviše preziru: moć autonomne, organske i masovne integracije naroda izvan kanala institucionalne, medijske i političke kontrole današnjih elita.

Oni uspijevaju ono što milijunski proračuni nevladinih udruga i desetljeća ideološke indoktrinacije kroz medijski mainstream nikada nisu mogli: okupiti ljude oko bazičnog, nepatvorenog zajedničkog nazivnika. Taj se nazivnik sastoji od elemenata koji u post-modernom, nihilističkom diskursu slove kao proskribirani recidivi prošlosti: to su bezuvjetna ljubav prema domovini, duboka privrženost instituciji obitelji kao nukleusu društva te duboko poštovanje prema povijesnom i metafizičkom nasljeđu.

Kada pola milijuna ljudi na zagrebačkom Hipodromu ili milijun ljudi na ulicama hrvatskih gradova nakon povijesnih sportskih trijumfa, unisono proslavlja te vrijednosti, šalje se nedvosmislena i razorna poruka modernim inženjerima ljudskih duša. To je empirijski dokaz da grandiozni projekt brisanja, odnosno rastakanja nacionalnog i duhovnog identiteta, doživljava fijasko, posebno među hrvatskom omladinom koja je budućnost našeg naroda. U toj konstelaciji snaga, histerično vrijeđanje Thompsonove publike, etiketiranje obitelji i proglašavanje djece koja koračaju s očevima i majkama „malim ustašama“, potpuno razotkriva svoju pravu narav. To nikada nije bio estetski prigovor, niti je riječ o legitimnoj umjetničkoj arbitraži o kvaliteti Thompsonove glazbe ili aranžmana njegovih pjesama. To je, u svojoj biti, politički krik nemoći i duboke ontološke frustracije.

To je jauk struktura koje ne mogu podnijeti povijesni faktum da u Hrvatskoj opstoji i buja živa, vibrantna, visokoobrazovana i samosvjesna mladost. Ta mladost odbija biti svedena na amorfnu masu bez sjećanja i lica. Ona svoje korijene, natopljene krvlju i žrtvom prethodnih generacija, nipošto ne želi prinijeti na žrtvenik globalističkog nihilizma, fluidnih identiteta ili pak neojugoslavenskog anacionalizma koji se pod krinkom „kulture otkazivanja“ pokušava infiltrirati u javni prostor.

Thompsonov opus stoga više nije samo pitanje glazbenog ukusa; on je postao povijesno-kulturološki fenomen prkosa. U svojoj produkcijskoj grandioznosti, instrumentalnom perfekcionizmu koji parira svjetskim rock standardima te u svojoj tekstualnoj, arhetipskoj izravnosti, ta glazba ostaje neosvojiva tvrđava. Ona je autentičan, zvučni spomenik hrvatskom biću koje se odbija pokoriti sustavnom brisanju vlastitog identiteta. Dok god se dvorane, stadioni i hipodromi pune stotinama tisuća onih koji pjevaju o zemlji, vjeri i obitelji, ta će glazba biti najglasniji jamac da narod pamti tko je, što je i kamo pripada. To je istina koju nikakav ideološki gnjev ne može utišati niti izbrisati.

Objava Fenomen Thompson – strah od Hipodroma pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uzvišeno je ne samo znati nego i osjetiti kako si dio veličanstvene priče koja nedostižno premašuje sve tvoje mogućnosti i granice. Pa ipak si bitan, jer je Ljubav, prapočetak svega, u jednom trenutku vremena uzela tijelo čovjeka.

Bože, ne bih se usudio ništa drugo moliti osim da mi s vremena na vrijeme pomogneš ljepotu oko sebe prepoznati i u sebi je sačuvati. Tako će uvijek u mojim očima biti dovoljno svjetla da osvijetli breme vremena koje se ne može razumjeti niti izreći, a mora se nositi.

Objava Ipak si bitan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sam naziv „Sinoda o sinodalnosti“ predstavlja vrhunac teološkog apsurda i jezične tautologije, svojevrsno „prazno okretanje u krug“ koje slikovito opisuje i sam proces. Kada institucija organizira trogodišnji globalni događaj kako bi raspravljala o pojmu koji je izveden iz njezina vlastitog imena, ona šalje poruku da je izgubila vanjski fokus i upala u slijepu ulicu autoreferencijalnosti. To je ekvivalent situaciji u kojoj bi se neka tvornica automobila bavila „automobilnošću“ umjesto da proizvodi vozila ili bolnica samom sobom i svojim hladnim pogonom umjesto liječenjem bolesnika. Za golemu većinu prosječnih vjernika, taj je pojam ostao potpuno apstraktan, nerazumljiv i tuđ – lingvistički konstrukt skovan u kabinetima crkvenih birokrata koji nema nikakvo uporište u svakodnevnom vjerničkom životu. Kada se upita običnog vjernika što za njega znači „sinodalnost“ ili pak „sinoda o sinodalnosti“, reakcija koje slijedi je u najboljem slučaju zbunjenost, a u najgorem ravnodušnost. Crkva je tako pala na najvažnijem ispitu komunikacije: umjesto da govori jasnim, evanđeoskim jezikom koji privlači, ona se sakrila iza teološkog žargona koji izolira i zbunjuje vlastiti narod.

Ono što je ambiciozno najavljivano kao „hod zajedništva, sudjelovanja i poslanja“ u praksi se pretvorilo u birokratski megaprojekt. Umjesto mističnog tijela Kristova koje naviješta Radosnu vijest, dobili smo Crkvu koja nalikuje na korporaciju u stanju permanentnog restrukturiranja. Najveća iluzija sinodalnog procesa je njegova navodna inkluzivnost. Teorija je tvrdila da će se čuti glas svakog vjernika, pa i onih s ruba društva. Stvarnost na terenu je, međutim, bila sasvim drukčija. Prosječni vjernik, onaj koji nedjeljom puni crkvene klupe, moli krunicu i živi od sakramenata, jedva je uopće registrirao da se događa nekakva „sinoda“. Sinodalne upitnike i žustre rasprave preuzela je visokoobrazovana crkvena i akademska elita, profesionalni teolozi te nevladine udruge s već unaprijed definiranim ideološkim agendama.

U tom bizarnom obratu, autentični sensus fidelium (osjećaj vjere) zamijenjen je anketnim inženjeringom. Rezultati koji su stizali u Rim često su odražavali frustracije i želje bogatih, ali duhovno opustošenih zapadnoeuropskih (napose njemačkih) crkvenih krugova. Glas naroda tako je postao glas onih koji imaju vremena i logistike sjediti po radnim skupinama vodeći beskrajne i besmislene rasprave oko vrlo nebitnih stvari za današnjeg vjernika. Posebno brine kulturološki i lingvistički zaokret koji je Sinoda donijela. U crkveni diskurs na velika je vrata ušao zamoran, sterilan jezik koji više priliči agencijama Ujedinjenih naroda ili modernim PR agencijama nego zajednici ribara s Galilejskog jezera. Pojmovi poput „inkluzivnosti“, „osluškivanja“, „razlučivanja“, „transparentnosti“, „horizontalnosti“ i „metodologije razgovora u Duhu“ postali su obvezna mantra na beskrajnim zasjedanjima kako u Vatikanu, tako i u mnogim lokalnim crkvama.

U tom poplavnom valu administrativnog rječnika, negdje su se usput izgubili i utopili temeljni pojmovi kršćanstva. Koliko smo puta u sinodalnim dokumentima čuli riječi poput obraćenje, svetost, grijeh, pokora ili recimo spasenje duša? Crkva se pod Franjinim vodstvom tijekom ovog procesa previše bavila sobom, svojim procedurama i vlastitom strukturom. Dok je svijet gladovao za jasnim moralnim i duhovnim orijentirima, mi smo mu ponudili priručnik o organizaciji sastanaka.

Navodna namjera Sinode bila je izgraditi zajedništvo, no ona je funkcionirala kao savršen katalizator polarizacije. Otvaranjem rasprava o pitanjima koja zadiru u samu narav crkvene discipline i dogme – od ređenja žena i ukidanja celibata do blagoslova istospolnih parova – stvoren je opasan, nerealan privid da je u Katoličkoj crkvi sve podložno pregovorima, lobiranju i glasanju, baš kao u parlamentu. Konačni ishod tog procesa nije donio olakšanje, nego duboku frustraciju na oba ideološka pola. Progresivno krilo se osjeća prevarenim jer korjenite revolucije koje su im se smiješile iz radnih dokumenata na kraju nisu formalno i pravno uobličene, a tradicionalno i konzervativno krilo ostalo je traumatizirano i otuđeno, gledajući u sinodalnosti perfidan pokušaj protestantizacije i rastakanja katoličkog identiteta iznutra. Najbolji (i najopasniji) primjer toga je njemački „Sinodalni put“ koji je, podgrijan rimskim vjetrom u leđa, u nekoliko navrata doveo Crkvu na sami rub formalnog raskola, pokazujući da se duh podjela, jednom pušten iz boce, teško vraća natrag.

Slušanje je, bez sumnje, kršćanska vrlina. No, kada slušanje postane trajna metoda i sama svrha institucionalnog postojanja, ono prerasta u paralizu. Sinodalnost je pretvorena u beskonačni krug sastančenja na kojima se raspravlja o tome kako bismo trebali raspravljati. Dok se crkvena mašinerija bavila tehnikama vođenja dijaloga, zapadni je svijet galopirajuće sekulariziran.

Pokojni papa Franjo ostavio nam je u nasljeđe Crkvu koja je strukturirana poput permanentnog sabora. No, taj eksperiment decentralizacije razotkrio je jednu duboku istinu: katolički organizam ne može funkcionirati bez snažnog, jasnog i nepokolebljivog autoriteta. Kada rimski centar oslabi ili postane izvor dvosmislenih signala, lokalne crkve ne postaju slobodnije, nego se gube u partikularnim interesima i međusobnim trvenjima.

Poručivano nam je kako će Sinoda o sinodalnosti biti lijek za probleme modernog doba, a ona je zapravo postala tek vjerno zrcalo krize u kojoj se Katolička crkva već desetljećima nalazi – krize identiteta, autoriteta i, naposljetku, vjere. Pokazalo se, naime, da „zajednički hod“ ne vrijedi apsolutno ništa ako smo putem zaboravili Onoga koji je jedini Put, Istina i Život. Na novom vodstvu Crkve sada je težak zadatak: ugasiti projektore, pospremiti sinodalne fascikle i ponovno otvoriti Evanđelje.

Objava Sinoda o sinodalnosti: Hod u prazno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Htjeli bismo se naglo i brzo obračunati sa zlom, poglavito tuđim. Lako zaboravimo da je srce svakog čovjeka – i moje – njiva na kojoj zajedno rastu pšenica i korov. Često se dodiruju, isprepliću. I koliko se god trudili razdvojiti ih, kao što ugađač čini s instrumentom, uvijek nas iznova zateče neumoljiva prisutnost zlog i otrovnog sjemena. Kao da ga je nemoguće iščupati. Kao da je previše žilavo i otporno, gotovo neuništivo. I onda zbrkanost i pomiješanost, jer previše nalikuju pšenica i korov: vjera i nevjera, prava poniznost i lažna skromnost, istinska bezbrižnost i naivna lakovjernost, prava sloboda i prikriveno ropstvo, stvarna nada i jeftina utjeha, iskrena hrabrost i strašljiva popustljivost, istinsko pouzdanje i lažna sigurnost. Sve je varavo slično, a tako različito u svom korijenu. Stabljike su slične, a plodovi tako različiti. A tko to od nas vidi skriveni korijen? Tko to tako dobro razlučuje da bi mogao uspješno i bez štete obrezati vlastito srce? Biti svoj vlastiti kirurg s nožem u ruci i čvrstom, pouzdanom rukom očistiti srce od otrovnih naslaga? Nemoguće.

Tko to tako dobro razlučuje da bi mogao uspješno i bez štete obrezati vlastito srce? Biti svoj vlastiti kirurg s nožem u ruci i čvrstom, pouzdanom rukom očistiti srce od otrovnih naslaga? Nemoguće.

Mi ne znamo ništa o ponorima svoga srca, ne poznajemo njegove mračne i svijetle komore. „Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jr 17, 9). Mi ne možemo proniknuti ljudsko srce. Fanatizam je htjeti se nasilno, naslijepo riješiti zla čineći novo zlo. Trgati, čupati, uništavati u ime dobra! Ne! Bog je suzdržan i treba ga razumjeti. On je to zbog nas. On vidi skriveno, korijensko, dubinsko. „Ja, Gospodin, istražujem srca” (Jr 17, 10). Drugim riječima: čovjek ne može i ne smije činiti ono što pripada Bogu. On nikomu ne daje srp u ruke, koliko god mi negodovali i nestrpljivo prigovarali. Nismo pozvani na taj posao. Gospodar izriče jasno i odlučno „ne” slugama. Onaj tko misli da oštrim srpom treba rješavati problem zla postaje pomoćnik onomu koji je posijao ljulj. Jer, njegova je nakana bila da izazove gnjev onih koji misle da pravdu mogu uzeti u svoje ruke, da u navali „pravednog” gnjeva i sudačke neumoljivosti zajedno sa zlom unište i dobro.

Kao i svakom vrijednom instrumentu, i našem je srcu potrebno ugađanje. Instrument ne ugađa sam sebe, nego to čini majstor. Dubine našega srca, koje su nama tajnovite i nedostupne, upućene su na posao onoga tko ih poznaje. On stvara „nutarnji ugođaj” čovjekova srca,  ako mu se ono, poput podatna instrumenta, prepusti. Ali, ništa nije tako prijevarno kao ljudsko srce. Može se uskratiti i zatvoriti Božjoj riječi i njegovu djelovanju. Može biti tako prkosno i nepopustljivo. Kao da ga korov obavija poput bršljana i guši zdravo i jedro pšenično klasje.

Vjerovati, u konačnici, znači prepustiti se Bogu kao kritičkoj, sudačkoj instanci. Kao što ugađač mora biti kritičan prema instrumentu da bi iz njega izvukao ono najbolje, tako i Bog mora prema ljudskom srcu. Neki se tonovi našega života ne sviđaju Bogu: ponašanje koje sebi dopuštamo, odnosi u koje ulazimo. Jednom riječju, sav onaj ljulj koji nas „ljulja”. Gospodin uzima na sebe teret brige i ljubavi kojom nas prati na našemu putu oslobađanja i očiš­ćenja. Od nas traži samo da hoćemo ono što on hoće. „Ne mogu si poželjeti ništa bolje nego biti tvoj, a ne svoj teret, prepustiti se tvojim rukama” (Newman).

Objava Korov i pšenica pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To je i način kako se kompletna životna bilanca može koliko toliko učiniti pozitivnom, jer ona je za većinu prosječnih osoba uglavnom negativna. Znaju to svi nakon četrdesete godine, kada dođe vrijeme za spontani „životni obračun”, sabiranje uspjeha i neuspjeha, u odnosu na nadanja i uvjerenja.

Zapravo se jedino pamti dojam o doživljaju nekih događaja u kojima se sudjelovalo, ukupnih i pojedinačnih, od početka do kraja. No, dojam je jasan i bez dilema samo za trenutke u kojima se potpuno bilo „ovdje i sada”. A osjećaji koji i sada preplavljuju sjećanje, bitni su upravo toliko koliko znače sada i ovdje, onoliko koliko utječu na sadašnji trenutak.

Takav je i osjećaj umora i potrebe za odmorom. Trenutni tjelesni, „pravi” umor može biti ugodan, u njemu se čak može i uživati, kao i u odmoru koji slijedi. S kroničnim umorom je drukčije. Tada se može reći „Osjećam se kao da mi je netko izvadio bateriju…” Javlja se osjećaj praznine, ispražnjenosti, gubitka unutarnjeg pokretača, gubitka smislenosti svakog djelovanja. Lako je tada promijeniti odnos prema drugima, ali i prema sebi i doći do klasične dileme „biti ili ne-biti”, pogotovo ponedjeljkom u jutro, „što je meni ovo trebalo?” ili one najgore „da se umijem, il’ da se ubijem?” To je i dio sindroma „izgaranja”, uglavnom na poslu, posebno kod onih koji su se potpuno dali i izvan preporučenih (i plaćenih) granica, izložili se ekstremnoj količini negativnog stresa.

Teško se odmoriti od preopterećenosti i kroničnog umora. Nije lako ni postići koliko-toliko pozitivnu životnu bilancu. No ipak postoje neki načini, istodobno laki i teški. Ovisno o tome koliko je moguće biti svjestan, prije svega upravo trenutka, ovdje i sada, kojega se može pustiti da teče. To je i pravo umijeće koje se može učiti, a predstavlja i jedno od osnovnih lječidbenih načela psihoterapije. Što osjećam sada i ovdje? Što mi to sada znači? Mogu li jednostavno teći potpuno koncentriran u određenom trenutku?

Zato treba pokušati što više biti upravo ovdje, baš sada. Svjestan sebe, potpuno, od stopala na podu, do leđa naslonjenih na stolac. Biti svjestan svoje okolice, svjetla, topline, mirisa, važnih nam drugih ljudi u blizini, ili daljini. Biti svjestan trenutka i pustiti ga da teče. Pustiti mislima slobodno lutanje ili se pokušati koncentrirati na jednu misao vodilju, na jedan zadatak. Slično kao kad se moli krunica. Ponekad se doista meditira potaknuto sadržajem molitve, a ponekad u misli dolaze iznenadna prisjećanja na neke osobe. Možda se u tom trenutku baš za njih moli? Kako je um slobodan, on luta, pa bez opuštenosti i usmjerenosti na ovdje i sada, lako će biti negdje drugdje, „tamo i ondje”.

Najčešće se upravo tako protraće sadašnjost i budućnost, pa se prebiranjem po prošlosti i ne pronađe ništa bitno. Tada se ljude mora podsjećati da su bili zgodni, mladi, poletni, uspješni, voljeni, u različitim odnosima s drugima često preplavljeni emocijama. Ne sjećaju se tih trenutaka, jer su u vrijeme događanja „bili” negdje drugdje, okupirani drugim, manje ili više važnim temama, uglavnom brigama. Ne sjećaju se fine juhe s ljubavlju skuhane, na kojoj nikada nisu zahvalili. Ne sjećaju se roditeljske brižnosti i radosnog dočeka po povratku iz škole. Ne sjećaju se veselih i razuzdanih, možda pijanih, a još manje mirnih večeri u obiteljskom ili prijateljskom društvu. Ne sjećaju se vremenske prognoze koju su baš htjeli čuti u sinoćnjem dnevniku… „Vjerujte, gledao sam do kraja. Samo sam to htio čuti… a nisam.”

Ono što svatko želi je dobar osjećaj kada se čovjek osvrne na prijeđeni put. Kad bi se otac usudio upitati: „Kako ti je bilo u ovom životu koji sam ti dao?”, sigurno bi htio čuti kako je sinu bilo lijepo, toplo, veselo, da se osjećao sigurno, da se naplesao i naigrao s dobrim prijateljima. Da se osjećao voljeno i sretno. Jer to je jedino što otac želi sinu ili kćeri. Sve ostalo je manje važno.

A „maleni” to spontano znaju. Sigurni su, igraju se, vesele, puni su vjere i nade. Usmjereni isključivo na trenutak, potpuno koncentrirani. I „veliki” su u tom stanju transa tada kada rade nešto što doista vole i što ih doista okuplja. Pa bilo to i gledanje nogometne utakmice ili vođenje ljubavi. Tada je potpuno jasno što znači „sada i ovdje”.

Zato kada prevlada osjećaj umora i opterećenosti, potrebno je otići onamo i ondje gdje se možemo pokušati odmoriti i povratiti snagu, reciklirati nakupljenu energiju osjećaja.

Ni odmoriti se nije lako, pa ni to ne zna svatko. Kada bi se život promatrao kao svojevrsni godišnji odmor, putovanje na egzotični planet ili zemlju, svašta bi se moglo čuti od putnika nakon povratka. Neki bi bili prepuni ugodnih doživljaja i susreta, a drugi bi se žalili na uvjete, vrijeme, ljude, komarce, umorniji nego prije takvog odmora.

Zato treba odnekud početi. Jednima je lakše iznutra ka vani, koncentrirati se i smiriti pa tako opušteni početi ponovno „od ponedjeljka”. Drugima je lakše izvana prema unutra, prvo umiriti tijelo, a potom dušu, tj. emocije.

To se može postići na nekoliko načina, na primjer, vježbama disanja, progresivnom mišićnom relaksacijom, autogenim treningom, sportom, tjelovježbom, plesom, vizualizacijama, meditacijom ili molitvom.

Smisao vježbi je uspostava kontrole nad sobom, nakon što se uspostavi svojevrsna kontrola, tj. svjesnost nad onim nad čim se inače nema kontrole. Disanje je takva funkcija. Ako se još k tome zamišlja kamo zrak koji se udiše ili izdiše prolazi do zadnjeg plućnog mjehurića, učinak je snažniji. Nakon što se osvijeste stopala sigurno i stabilno na podu, stolac na kojemu se sjedi, toplina prostora oko sebe, može se početi naizmjence kontrahirati i opuštati skupinu po skupinu mišića. Također se može koncentrirati na dio tijela i sugerirati sebi mir, potpuni mir, toplinu i lakoću ili težinu u njima, kroz npr. tehniku autogenog treninga. Ako se k tome krene prebirati po predivnim slikama i sjećanjima prikupljenim u sebi tijekom života, opuštanje može biti potpuno.

Tada se može početi promišljati o učinjenom i planirati dalje većom kvalitetom. Tek tada možemo doživjeti ljubav u njezinoj potpunosti, kao u molitvi, kada je ona doista razgovor s Bogom ljubavi, onim koji najlakše odmara i od najtežih uzroka umora.

Taj osjećaj da prava ljubav nikada ne umara, svi poznaju. Jednako ljubav prema cvijetu, kao i prema voljenim osobama, za koje nikada nije teško učiniti sve i više od toga, ni ovdje i sada, ni ondje i tada.

U pravoj ljubavi je smirena sabranost, koja nas čini krotkima, smirena srca i spokojne duše. Jaram nam se čini slatkim, a breme lakšim (Mt 11,28).

Objava Odmori se, ovdje i sada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, trezvena sociološka i ekleziološka analiza otkriva duboki logički i empirijski nesrazmjer između ove unutarcrkvene samokritike i stvarnog funkcioniranja suvremenog svijeta. Istodobno, ovaj fenomen otvara prostor za jedan još intrigantniji društveni proces: selektivno savezništvo između radikalno sekularnih kritičara kršćanstva i takozvanih „progresivnih“ ili woke crkvenih krugova, čija se retorika milosrđa u praksi transformira u mehanizme isključivanja.

Kritičari koji Crkvi spočitavaju manjak slobode često pate od svojevrsne sociološke sljepoće za kontekst u kojem žive. Kada se proklamira teza o „crkvenom jednoumlju“, namjerno se ili nesvjesno prešućuje činjenica da je Katolička crkva danas, s obzirom na raspon mišljenja koji u njoj opstaje, jedna od najpluralnijih i najtolerantnijih institucija na svijetu.

Da bismo to uvidjeli, dovoljno je primijeniti komparativnu metodu i pogledati samo neke nasumično izabrane sekularne organizacije poput recimo političkih stranaka, kulturnih i književnih udruženja, akademskih zajednica…

Unutar suvremenih političkih stranaka (bilo lijevih, bilo desnih), i najmanje odstupanje od službene „linije stranke“ ili kritika upućena predsjedništvu rezultira trenutnim isključenjem ili političkom likvidacijom. Stranačka stega ne tolerira pluralnost u doktrini.

Tu su i književna i kulturna udruženja koja su priča za sebe. Institucije koje bi po svojoj naravi trebale biti bastioni slobodne misli danas funkcioniraju po principu stroge ideološke pravovjernosti. Umjetnik ili pisac koji se usprotivi dominantnom lijevom narativu (primjerice, u sferi rodne ili Lgbt ideologije ili modernih političkih mitova o „antifašizmu“) biva izopćen iz ceha i anatemiziran od strane nekoliko pisaca i književnika koji daju ton čitavom tom procesu.

Poseban topos ove kritike Crkve jest tvrdnja kako navodno „Drugi vatikanski koncil nije dovoljno zaživio“. Problem s ovakvim tumačenjem leži u tome što se Koncil ne iščitava kroz hermeneutiku kontinuiteta (kako su naglašavali papa Benedikt XVI. i Ivan Pavao II.), već kroz hermeneutiku diskontinuiteta ili loma.

Za ovu skupinu kritičara, Koncil nije povijesni događaj s jasnim dokumentima, nego fluidni „duh Koncila“ koji se koristi kao opravdanje za permanentnu revoluciju. Koncil se ne shvaća kao obnova Crkve u vjernosti tradiciji, nego kao projekt bez kraja koji bi trebao rezultirati potpunim utapanjem Crkve u duh vremena (Zeitgeist). Kada se taj maksimalistički i u biti nerealni sekularizirajući cilj ne ostvari, javlja se frustracija koja se onda artikulira kao optužba za „izdaju Koncila“.

Drugi dio ovog fenomena tiče se duboke asimetrije u modernom medijskom i ideološkom prostoru. Svjedočimo čudnovatom paradoksu: deklarirani mrzitelji kršćanstva, koji inače redovno ismijavaju Crkvu i drže je izvorom svakog povijesnog zla, odjednom postaju gorljivi branitelji pojedinih crkvenih figura.

U trenucima kada im to politički odgovara, oni će instrumentalizirati i papu, nekolicinu biskupa i svećenika proglašavajući ih nekim naprednjacima, nasuprot svim drugim svećenicima u Crkvi koje se olako etiketira kao nazadne i netolerantne. Ti crkveni pastiri postaju njihovi „korisni idoli“ u ideološkim obračunima protiv tradicionalnih vjernika i same biti katoličke doktrine.

Ovdje nije riječ o iznenadnom poštovanju sekularista prema Crkvi, nego o klasičnoj strategiji „podijeli pa vladaj“. Progresivni klerici bivaju tapšani po ramenu od strane sekularnih elita samo dok služe kao oruđe za dekonstrukciju tradicionalnog morala i crkvene strukture.

Ovaj ideološki sinkretizam najočitije se manifestira u fiksaciji woke svećenika i nekih teologa na dvije ključne agende suvremenog zapadnog svijeta: bezuvjetna migrantska prava i LGBT tematiku. U njihovim javnim nastupima ove teme potiskuju temeljne kristološke i eshatološke istine vjere, pretvarajući teologiju u svojevrsni ogranak lijevo-liberalnog nevladina sektora.

Zanimljiv je sociološki i psihološki fenomen koji stoji iza toga: woke klerici i teolozi redovito rabe retoriku o „ugroženim i obespravljenim manjinama“, primjenjujući narative iz prošlih stoljeća na današnju stvarnost. Pritom potpuno ignoriraju činjenicu da LGBT pokret danas ne predstavlja marginaliziranu skupinu, već jednu od najmoćnijih društveno-političkih i korporativnih formacija na Zapadu. Osobe koje se identificiraju unutar tog spektra nalaze se na najvažnijim funkcijama u politici, kulturi, medijima, velikim korporacijama, pa u konačnici i u samim crkvenim strukturama moći. Pozivati se na njihovu „ugroženost“ kako bi se opravdalo redefiniranje kršćanske antropologije predstavlja svjesno sljepilo pred realnom distribucijom društvene moći.

Nigdje se ovaj destruktivni proces ne vidi jasnije nego na primjeru suvremene Katoličke crkve u Njemačkoj. Nekada prepoznatljiva po vrhunskoj akademskoj razini, po teolozima svjetskog glasa koji su oblikovali misao 20. stoljeća (od Karla Rahnera do Josepha Ratzingera), njemačka je crkva danas doživjela dramatičan identitetski i teološki sunovrat. Kroz projekt takozvanog „Sinodalnog puta“ (Synodaler Weg), tamošnji crkveni vrh i laičke udruge učinili su LGBT tematiku svojim apsolutnim locus theologicus – središnjim mjestom i kriterijem cjelokupne teološke refleksije.

U praksi, ovaj pokušaj dodvoravanja duhu vremena rezultirao je potpunim pastoralnim i demografskim fijaskom i rapidnim gubitkom vjernika. Umjesto obećanog „procvata“ i privlačenja modernog čovjeka, njemačka Crkva svake godine bilježi povijesne rekorde u broju službenih istupa vjernika iz njezinih redova. Dok se crkve dramatično prazne, župne zajednice bivaju preplavljene duginim zastavama na crkvenim pročeljima i liturgijskim slavljima s eksplicitnim političko-ideološkim predznakom (tzv. „queer mise“). Statistički podaci neumoljivo pokazuju da radikalno forsiranje ove agende ne privlači gotovo nikoga iz tih krugova. Osobe koje pripadaju LGBT populaciji i koje su sekularno orijentirane nemaju potrebu dolaziti u Crkvu koja je samu sebe obezvrijedila i pretvorila se u blijedu kopiju političke stranke; radije biraju izvorne sekularne prostore. S druge strane, agresivno nametanje ovih tema sablažnjava i tjera iz klupa ono malo preostalih praktičnih vjernika koji u crkvu dolaze tražiti živoga Boga, sakramente i evanđelje, a ne jeftinu političku propagandu. Odbijajući se pogledati u ogledalo i priznati da je gubitak vjerničke supstance izravna posljedica gubitka vjerskog identiteta, njemački crkveni aparat radije nastavlja s ideološkim sljepilom, srljajući u raskol i irelevantnost.

Pitanje migracija se unutar ovog kruga teologa lišava bilo kakve geopolitičke, sigurnosne ili kulturološke kompleksnosti. Kompleksan crkveni nauk koji balansira između kršćanske ljubavi prema strancu i prava suverenih naroda na očuvanje vlastitog identiteta i reda (kako to artikulira i Katekizam Katoličke Crkve) svodi se na jeftini moralizam. Svatko tko ukaže na dugoročne opasnosti nekontroliranih migracijskih tijekova po europsku kulturu i kršćansko naslijeđe biva i unutar crkvenih medija žigosan kao „ksenofob“ i „loš kršćanin“.

Najveća kontradikcija unutar ovog fenomena leži u ponašanju samih protagonista te „slobodarske“ struje unutar Crkve. Ti svećenici i laici teolozi u javnom prostoru neprestano operiraju pojmovima kao što su „dijalog“, „širina“, „uvažavanje drugog i drugačijeg“, „marginalizirani“ i „pluralizam“.

Međutim, analiza njihova djelovanja na mikro-razini gdje žive i djeluju otkriva sasvim drukčiju praksu. Kada se suoče s najmanjim neslaganjem, njihova retorika tolerancije odjednom nestaje i nema više uvažavanje drugog i drugačijeg. Zamjenjuje je rigidni ekskluzivizam. Svatko tko se ne slaže s takvim postavkama, odjednom biva proglašen „fundamentalistom“, „nazadnim“, „rigidnim desničarem“ ili „neokonzervativcem“. Pokazuje se da je njihovo poimanje slobode zapravo jednosmjerna ulica. Dok zahtijevaju apsolutnu slobodu za vlastite stavove, istodobno pokazuju neskriveni autoritarni impuls prema neistomišljenicima.

Kritika unutar Crkve ne samo da je legitimna, nego je kroz povijest (od proročkih pokreta do velikih svetaca poput Franje Asiškog ili Katarine Sijenske) uvijek bila motor istinske obnove. Međutim, razlika između proročke obnove i modernog crkvenog autodestruktivizma leži u namjeri i ljubavi. Istinska obnova polazi od ljubavi prema Crkvi i želje da ona bude vjernija Kristu. Moderni progresivni narativ o neslobodi, pak, prečesto polazi od želje da se Crkva prilagodi standardima ovoga svijeta i strukturama moći koje njome upravljaju.

Teolozi i svećenici koji se žale na manjak slobode trebali bi uočiti totalitarne tendencije u strukturama izvan Crkve kojima se tako rado udvaraju. Sloboda koju Krist daruje Crkvi nije sloboda od istine, nego sloboda za istinu. Sve izvan toga pretvara se u ideološki teatar u kojem Crkva gubi svoj proročki glas, postajući tek jeka prolaznih društvenih trendova i političkih agendi koje istinsku slobodu zapravo žele dokinuti.

Objava Paradoks selektivne slobode pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jeste li se ikada posvađali?

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa? Prvo što se tad moramo zapitati jest kako ja razumijem taj naš odnos? Je li odnos koji gradim s tom osobom možda kuća koja se gradi „na pijesku” pa će se odnos poljuljati prvim neslaganjem i najmanjom svađom?

Čudi me kako ljudi znaju ući i u brak njegujući „dobar odnos” pod svaku cijenu. Sjećam se jednoga svog poznanika koji mi je pričao o savjetu koji je dobio od svoga djeda dok je još bio u fazi hodanja s djevojkom. Djed ga je upitao svađaju li se njih dvoje ikada, na što je on ponosno odgovorio kako se nikada do sada nisu posvađali. Odgovor se djedu nikako nije svidio te ga je posavjetovao da se prvom prilikom kada bude u razgovoru s djevojkom, suprotstavi nekom njezinu razmišljanju kako bi je tada upoznao kroz riječi koje iziđu iz nje pod bujicom emocija. Ova priča je završila sretno, djevojka je „položila test” te su se vjenčali. No, što kada se suprotstavljanje u razmišljanjima počne otkrivati tek nakon ulaska u brak? Tad nastaju problemi. Nekada nažalost dođe i do nepomirljivih razlikovanja zaogrnutih nizom uvreda i optuživanja.

Pitanje je koliko dugo možemo izdržati ne iznoseći svoje neslaganje s razmišljanjima neke osobe. Koliki je naš kapacitet i snaga da taj balon pun unutarnjih frustracija držimo pod vodom praveći se kao je sve najboljem redu? Kako vrijeme prolazi, naše snage polako popuštaju i onda ono naše pravo „ja” dolazi do izražaja i sve više „pucamo po šavovima”. Od puste želje da budemo voljeni i prihvaćeni spremni smo i oboljeti. Naime, u funkciji vremena unutarnje frustracije i strahovi da ne narušimo naš odnos toliko iscrpljuju da organizam počinje trpjeti i obolijevati. No, ma koliko mi taj strah potiskivali ishod je neminovan. Odnos izgrađen na lošim temeljima ne može dugoročno opstati.

Briga o svojim potrebama i potrebama drugih

Jedna moja klijentica jako je dobro zapazila za svoju bivšu prijateljicu kada je rekla kako je toliko puta prešutjela svoja neslaganja s njom te toliko puta sebi iskvarila neki komoditet da njoj udovolji, a sve kako bi odnos opstao. Ipak, kako se tijekom vremena počela od toga umarati bilo je dovoljno prvih nekoliko neslaganja u razgovoru, u vremenu kad će u šetnju ili na kavu i već su i te male trzavice bile dovoljne da se odnos sruši. Ono što je ona sebi jako zamjerala jest da je to vrijeme, kako ga je ona nazvala, „izgubljeno” koje je ulagala u pogrešnu osobu i u krivi odnos. Na te njezine riječi jasno sam joj uzvratila kako to nipošto nije izgubljeno vrijeme, nego blagoslovljena škola kroz koju je ona trebala proći da bi došla do spoznaja o sebi i naučila bolje balansirati između brige o potrebama drugih i brige o svojim potrebama. Jer, meni je bilo jasno kako je ona sebe „žrtvovala” u tom odnosu kako bi uz svoju tadašnju prijateljicu uspjela zadovoljiti svoje potrebe. Njoj je trebao netko izvana da bi ispunila svoju potrebu da pripadanjem i vrijednosti, a prijateljica je sva ta njezina ponašanja „žrtvovanja” shvaćala kao njezinu dobru volju i sličnost u razumijevanjima. No, pod teretom vremena poteškoće postaju prevelike i počinjemo pokazivati svoj „pravi obrazac razmišljanja”. Tu se sada isto možemo zapitati tko je tu koga izmanipulirao i tko je bio čija žrtva. Naime, ako ulazimo u neki odnos sa strahom da se isti ne naruši te po svaku cijenu nastojimo ostaviti dojam dobroga slaganja, istoga načina razmišljanja, istoga pogleda na svijet, a druga osoba nas upravo takvima kakvima se prikazujemo uzima da smo mi i uistinu takvi i iz ugode koju uz nas doživljava izabire ostati s nama u odnosu, te ukoliko je riječ o osobi suprotnoga spola, čak ući i u brak s nama. Pitanje je sada tko je tu žrtva a tko je manipulator. Ili smo od puste želje da se pod svaku cijenu nekome dopadnemo napravili od sebe manipulatora i žrtvu, no žrtvu samih sebe i svojih nezrelih shvaćanja odnosa.

Svađa kao prilika za osobni razvoj

Dobra svađa je često spasonosna za odnos, no i za osobni razvoj. U svađi često kažemo nešto naglas što se nismo usudili ni u tišini sami sa sobom izgovoriti. Kroz svađu upoznajemo i sebe, svoje inate, slabosti, svoje „rane” i sva područja na kojima trebamo raditi na sebi kada poslije prebiremo misli po glavi. Koliko puta ostanemo u čudu kada iz naših usta iziđu neke riječi tijekom svađe. Ne možemo sami sebe prepoznati. E to je upravo trenutak jednoga dubljeg upoznavanja sebe. No, isto tako kroz svađu čujem i od druge osobe njezine riječi i razmišljanja koja ne susrećem u svakodnevnoj bonaci od života. Ali i to nam je potrebno za razvoj odnosa. Kroz jednu žustru raspravu, koju možemo nazvati svađom, naravno pod uvjetom da nikako se ne svodi na vrijeđanja na osobnoj razini, oba sugovornika imaju priliku za osobni razvoj, a samim time se razvija i odnos. Produbljuje se. Pročišćava.

Na svima nama je da za sebe donesemo odluku na kojoj dubini želimo imati odnos. Bilo koji odnos. S Bogom, sa sobom, s bližnjima. Želimo li imati prividno dobre odnose u koje se ne usudimo dirati ni iznijeti bilo kakvo svoje neslaganje kako se odnos ne bi raspršio poput magle ili smo spremni ići u dubine. Svi znamo što je lakše od to dvoje, no svi znamo i što je dugoročno kvalitetnije. Jasno nam je da mir možemo imati samo u dubokom i iskrenom odnosu unutar kojega osjećamo potpunu slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo bez straha od odbačenosti.

Ipak, sva lutanja ljudska svode se na jedno traganje a to je čežnja za Ljubavlju. Za prihvaćenosti. Kako je divno kada pronađemo kutak na Zemlji gdje možemo biti i svoji i prihvaćeni. To je sjena raja. Na tome se isplati raditi. Za početak, gledajmo mi biti ti uz koje će druga osoba moći iznijeti svoja razmišljanja različita od naših a da ju odmah ne osuđujemo i ne odbacujemo. Gledajmo da budemo kanal kroz koji će drugi uz nas moći osjetiti Ljubav.

Objava Dobra svađa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naime, riječi su toliko obezvrijeđene da se svakodnevno rasipaju kao prašina, bez ikakve odgovornosti i razmišljanja: neprekidan scroll kroz obavijesti, desetak poruka na koje se odgovara jednim emojiem, komentar ispod tuđe objave napisan u nekoliko sekundi, story na društvenim mrežama koji nestaje nakon dvadeset i četiri sata itd. Na kraju dana ostane gorak osjećaj kako se mnoštvom izrečenih, napisanih i pročitanih riječi ipak nije ništa stvarno reklo.

Lajk kao mjera istine

A ne tako davno, riječi su bile u prostoru svetoga i časnog. Imale su težinu smisla, oblikovale su međuljudske odnose i ostavljale za sobom tragove ne samo izgovorenih misli nego vlastitoga postojanja i značenja. I što je najvažnije, nije bilo uvijek nužno govoriti, jer riječi nisu služile da popune prazninu misli i prekinu neugodnu tišinu. Da, točno! Tišina danas izaziva neugodu, jer je znak slabosti i inferiornosti. A tišina bi, ustvari, trebala biti ta koja ovjeri riječi prije nego što se izgovore.

Današnja komunikacija je samodostatni i samostalni entitet, potpuno odvojen od svoga izvora, poput iskre koja se odvoji od plamena. Riječi su izgubile ulogu pečata i pretvorile se u šumove koji se postupno razrjeđuju i raspršuju dok ne završe kao nedefinirana jeka. U ovakvom okruženju, pojmovi kao što su ljubav, istina, povjerenje, čast, korektnost i odgovornost mogu značiti sve i ništa. Koliko ste se puta uhvatili kako pišete voljenoj osobi, suprugu ili supruzi da ga/je volite između narudžbe za dostavu hrane, skrolanja na portalu i podsjetnika za sastanak? Ne događa se to zato što vaša ljubav nije iskrena, nego zato što, nažalost, sve četiri poruke danas imaju istu težinu. Povjerenje je postalo tek strateško sredstvo trgovine. Istina se sustavno multiplicira dok ne postane podložna svakoj interpretaciji, a to znači neobvezujuća. Osobni identitet se, bez stabilnoga uporišta, pretvara u puku diskurzivnu formu koja se gradi, razlijeva i neprestano iznova preinačuje.

Kao i sve drugo „novo normalno”, tako su i riječi postale fluidne, potrošne i zamjenjive. Stvarni život se odavno preselio u sferu virtualnoga (društvene mreže) što je neminovno dovelo do tihe erozije smisla i osjećaja nerazumijevanja usprkos stalnoj buci bilo koje vrste a ponajviše verbalne i pisane. Svatko može stvoriti svoju komunikacijsku platformu bez obzira na to ima li ili nema što konkretno reći, a to samo uvećava količinu riječi koja obično bude obrnuto proporcionalna svojoj vrijednosti. Današnja dominantna „piši-briši” forma stvara privid bez posljedica, a ondje gdje nema posljedica, nema ni unutarnje kočnice ni obzira. K tomu, neutaživa potreba za reakcijom i lajkom otvori prostor ne samo iracionalnom komuniciranju nego nerijetko i vrlo provokativnom i degutantnom.

Jučer nepoznat, lider danas

Činjenica je da najteže bolesti uglavnom postupno nastaju bez ikakvih početnih vidljivih i osjetilnih simptoma. A onda kada se simptomi zamijete, bolest ostavi malo prostora za reakciju. Na sličan je način i današnja sveprisutna i nekontrolirana komunikacija tiho zahvatila gotovo svaku poru našega društva. Ni strukture Katoličke Crkve nisu ostale pošteđene ovoga komunikacijskog kaosa. Nesmotrenost u javnom nastupu pojedinih crkvenih predstavnika u kojoj se mainstream ideološki stavovi oboje religijskom terminologijom a evanđeosko svjedočanstvo zamijeni političkom korektnošću, zaslužuje puno ozbiljniji pristup od puke forme zabrinutosti.

Međutim, „nova normalna” politička scena je priča za sebe. Odavno je već pomaknula granicu podnošljivoga u sferu neprihvatljivoga u kojoj je politika izgubila svoj temeljni identitet vođenja javnih poslova isključivo za opće dobro. Demokracija je uspješno svedena na mjeru ideoloških arhitekata koji su je izvana učvrstili medijskim a iznutra nepresušnim financijskim lancima. Tako su, bez ikakve pobune javnosti, stvorili prostor sofisticiranoj „novoj normalnojˮ proizvodnji politike, političara i lidera.

Paradoksalno jest, ali je već činjenična stvarnost kako mogu odabrati bilo koga za bilo koju političku i državnu funkciju. Primjera je previše na svjetskoj pozornici. Pojedinci koji „jučer” politički nisu postojali, „danas” su gradonačelnici, predsjednici, lideri država: Péter Magyar – 2024. politički nevažan, sada lider Mađarske; Volodimir Zelenski – televizijski glumac komičar bez stranačkoga zaleđa, danas ratni lider Ukrajine; Emmanuel Macron – tehnokrat i investicijski bankar koji je za godinu dana izgradio stranku od nule i osvojio Elizejsku palaču.

Karizmu je zamijenio PR

Slična je logika i na domaćoj političkoj sceni. Biračima se predstavlja gotov „proizvod” odnosno kandidat ili kandidatkinja i to uvijek kao jednoglasni izbor tijela koje ne bi ni postojalo da članovi imaju vlastito mišljenje. Nakon toga mainstream mediji, uz izdašnu pomoć društvenih mreža i umjetne inteligencije, vode kampanju oblikujući kandidatov javni lik prema trenutačnim potrebama. Birači tako dobivaju samo iluziju izbora, dok je u stvarnosti odluka već odavno donesena negdje drugdje.

Možda se čini kao da je prošla vječnost, ali samo prije nekoliko desetljeća, sve je bilo drukčije. Za bilo koju vodeću ulogu u društvu bio je neophodan povelik životopis u kojem je svatko mogao iščitati ne samo verificiranu vrijednost i karizmu određenoga kandidata nego i sva njegova ili njezina dotadašnja postignuća. A da bi se u takvim okolnostima nešto značajno postiglo, bila je potrebna predanost, mukotrpan rad i puno odricanja. A danas? Samo dobar PR (public relations) koji se pobrine za imidž, komunikacijsku strategiju, besprijekorne medijske odnose i društveni utjecaj.

Između buke i Riječi

Premda se ovo promišljanje nekomu može učiniti pesimističnim, naglašavam kako intencija ovoga teksta nije dolijevanje beznađa nego tek jedan od pokušaja sagledavanja stvarnosti kako bismo mogli otvoriti vrata, ne nekom novom ili starom normalnom nego samo normalnom. A svako vrijeme u sebi nosi mogućnost promjene i obnove koja počinje najprije od nas pojedinaca kada odaberemo trenutak tišine umjesto nesnosne buke i onda kada se državne institucije prestanu baviti svojim dobrom i ponude svjedočanstvo istinske zauzetosti i brige za opće dobro a ne za njegovu percepciju. Jako je bitno da u svakodnevnoj komunikaciji u javnom i privatnom životu, kao i u crkvenoj zajednici i političkim institucijama, uspostavimo vezu između onoga što govorimo i pišemo i onoga što jesmo i što predstavljamo.

Povratak iz slijepe ulice prividne stvarnosti na prvom je mjestu duhovni zadatak. Zato bi glasan i nedvosmislen poziv na promjenu i povratak slike Boga u čovjeku na koju je stvoren trebao biti konstantno upućivan ubi et orbi (svugdje i svima) iz svih hijerarhijskih struktura Crkve. Ovaj poziv, utemeljen na evanđeoskoj riječi, ne bi bio još jedan glas u buci današnjega svijeta dostojan lajka, nego svjedočanstvo da je Riječ koja je tijelom postala početak svega i jedina autentična mjera ljudskoj riječi.

Kako bismo obnovili istinu i povjerenje, treba nam tišina kao prostor razlučivanja da bi naše riječi postale svjedočanstvo smislom ispunjenog života. Jer, samo nas istina, koliko god bila zahtjevna, može izvesti iz labirinta privida i vratiti u prostor stvarnoga života i to onoga života koji nije „novo normalan”, nego jednostavno ljudski i božanski u svoj svojoj punini. Bez božanskoga u sebi, sve ljudsko je podložno neumoljivoj fragilnosti, promjenljivosti i raspadanju.

Objava Nova normalna inflacija riječi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Samoubilačka politika otvorenih vrata

Ono čemu danas svjedočimo nije plod slučajnosti, već izravna posljedica duboko pogrešne samoubilačke politike europskih elita. Godinama se pod krinkom humanizma i lažnog progresa provodila agenda nekontroliranog propuštanja masa bez ikakve sigurnosne provjere, uvida u obiteljsku i društvenu pozadinu ili stvarne procjene integracijskih kapaciteta. Europski su lideri svjesno ignorirali elementarna sociološka i demografska pravila, vjerujući da će se milijuni ljudi, odgojeni u radikalno drukčijim društvenim i religijskim sustavima, preko noći transformirati u vjerne građane sekularnih i liberalnih europskih država.

Umjesto obećanog bogaćenja društva, ta je lakovjernost stvorila duboke unutarnje podjele. Dok se domaće stanovništvo suočava s ekonomskim pritiscima i padom opće sigurnosti, javni proračuni troše se na održavanje sustava koji dugoročno destabilizira vlastite temelje. Europa se tako našla u paradoksalnoj poziciji da financira i tolerira rast onih struktura koje otvoreno preziru njezinu kulturu, povijest i način života.

Na ovu zaprepašćujuću sljepoću europskog političkog establishmenta već duže vrijeme upozoravaju i trezveni glasovi s druge strane Atlantika. Među njima se posebno istaknuo američki potpredsjednik J. D. Vance, koji je u svojim istupima izravno i bez uvijanja ukazao na činjenicu da se Europa nalazi na putu svjesnog samouništenja. Vanceova upozorenja kako nekontrolirana imigracijska politika dramatično rastače europsku sigurnosnu, ekonomsku i kulturnu supstancu nisu bila izraz neprijateljstva, već hladna, realpolitička dijagnoza.

Njegove riječi da zapadni saveznici ne mogu dugoročno opstati ako iznutra demontiraju vlastita društva i zakone naišle su, očekivano, na zgražanje u Bruxellesu. No, odbijanje europskih elita da poslušaju takva upozorenja samo potvrđuje dubinu njihove ideološke zanesenosti i nesposobnosti da se suoče s posljedicama vlastitih promašaja.

Koncept „No-Go“ zona i erozija pravne države

Jedan od najizraženijih simptoma ovog neuspjelog eksperimenta jest pojava paralelnih društava unutar europskih metropola. U predgrađima gradova poput Pariza, Londona, Malmöa, Bruxellesa… stvorene su četvrti u kojima europski zakoni, ustavni poredak i tradicionalni način života više ne vrijede. Država je u tim dijelovima de facto kapitulirala.

U tim zonama, koje analitičari s pravom opisuju kao prostor visoke nesigurnosti, državni autoritet slabi do te mjere da se i same snage reda, hitne službe i vatrogasci suočavaju s otvorenim neprijateljstvom, kamenovanjem i nasiljem. Umjesto prihvaćanja vrijednosti društva domaćina – odvojenosti religije od države, ravnopravnosti spolova i individualnih sloboda – u tim se zajednicama otvoreno nameću rigidna religijska pravila, paralelno zakonodavstvo te elementi šerijatskog poimanja društva. To više nije pitanje suživota; to je tiha, agresivna kolonizacija javnog prostora u kojem se europska pravna država povlači pred naletom islamskih teokratskih pretenzija.

Kažnjavanje neistomišljenika

Možda najstrašnija dimenzija ove krize ne leži u samom migracijskom valu, nego u načinu na koji se europski establishment odnosi prema vlastitim građanima. Umjesto preispitivanja pogubnih odluka, političke i medijske elite pokrenule su proces sustavnog utišavanja, pa čak i institucionalnog kažnjavanja svakoga tko se usudi javno progovoriti o štetnosti i posljedicama nekontrolirane imigracije.

Riječ je o klasičnom ideološkom teroru u kojem se opravdani strah, argumentirana kritika i borba za očuvanje vlastitog doma proglašavaju „govorom mržnje“, ksenofobijom ili ekstremizmom. Intelektualci, novinari, ali i obični građani koji upozoravaju na porast kriminala, degradaciju sigurnosti i gubitak kulturnog identiteta, izloženi su javnom linču, gubljenju poslova, cenzuri na društvenim mrežama, pa i sudskom progonu. Kada država počne kažnjavati vlastiti narod zato što želi zaštititi svoju djecu i svoju budućnost, a s druge strane pokazuje neograničenu toleranciju prema onima koji krše njezine zakone i siju nasilje, tada je jasno da je sustav duboko izopačen.

Incidenti koji s vremena na vrijeme probiju zid medijske cenzure služe kao dramatični podsjetnici na dubinu i brutalnost problema. Nemiri i brutalni ulični sukobi, poput onih aktualnih u Belfastu i drugim britanskim te europskim gradovima, jasno oslikavaju eksplozivan potencijal trenutačne situacije. Kada se unutar migrantskih zajednica događaju činovi ekstremnog nasilja – poput stravičnih slučajeva u kojima se mačetama pokušavaju odsjeći glave na javnim mjestima – pita se čovjek gdje je granica. To je manifestacija čistog, neskrivenog barbarstva i potpunog odbijanja osnovnih civilizacijskih i humanih normi.

Ovakvi događaji s pravom izazivaju opravdan strah i ogorčenje među domaćim stanovništvom. Dugotrajno ignoriranje ovih problema od strane vlasti stvara opasnu situaciju u kojoj građani gube vjeru u institucije koje bi ih trebale štiti. U nedostatku odlučnih državnih strategija, tinjajuće nezadovoljstvo i osjećaj ugroženosti neizbježno vode prema točki pucanja – trenutku kada bi mogli započeti otvoreni i masovni sukobi između domicilnog stanovništva i pridošlih islamističkih skupina koje ne žele mir, nego dominaciju.

Huntingtonovo proročanstvo i korijen problema u islamu

U tom kontekstu, teza Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija“ dobiva svoj puni i neumoljivi legitimitet. Huntington je ispravno uočio da će u suvremenom svijetu primarni izvori sukoba biti kulturne i religijske prirode. Korijen problema ne leži u ekonomskoj sferi ili nedostatku socijalnih programa, već u dubokoj, strukturalnoj nepomirljivosti ortodoksnog islama s temeljnim postavkama zapadne civilizacije.

Problem leži u samom poimanju države, društva, ljudskih prava i sloboda unutar islamske doktrine. Dok je moderna Europa izgrađena na postulatima prosvjetiteljstva, odvojenosti Crkve od države, svetosti individualnih prava i slobode govora (uključujući i pravo na kritiku religije), islamski koncept društva ne poznaje takvu distinkciju. Tamo su religija, država, pravo (šerijat) i moral spojeni u nedjeljivu cjelinu koja teži apsolutnoj regulaciji privatnog i društvenog života. Kada se ta dva dijametralno suprotna i isključiva koncepta nađu na istom geografskom prostoru, a pritom jedna strana nema nikakvu namjeru asimilirati se, nego agresivno nastupa s pozicije demografske i religijske ekspanzije, sukob postaje povijesna neminovnost.

Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici koja će odrediti sudbinu idućih generacija. Nastavak politike zatvaranja očiju, kapitulacije pred agresivnim zahtjevima islamista te progon i kažnjavanje vlastitih građana koji govore istinu vodi u siguran slom europske civilizacije. U arsenalu kojim se služe zagovornici nekontrolirane imigracije, optužba za takozvanu „islamofobiju“ postala je najmoćnije oružje za onemogućavanje svake trezvene rasprave. No, europska javnost mora prestati uzmicati pred tom manipulacijom jer je riječ o čistoj laži i ideološkoj izmišljotini. Činjenice govore posve suprotno: muslimani u Europi uživaju apsolutno ista građanska, politička i socijalna prava kao i svi drugi stanovnici, a stupanj vjerskih i osobnih sloboda koje imaju na europskom tlu neusporedivo je veći od onoga u zemljama iz kojih su otišli. Nigdje u islamskom svijetu manjinske skupine nemaju ni približno prava kakva islamski migranti uživaju usred Europe.

Stoga, ako kod određenog dijela domicilnog europskog stanovništva i postoji dubok strah i nepovjerenje prema islamu i njegovim sljedbenicima, taj strah nije plod nikakve iracionalne fobije ili predrasuda, već bolnog povijesnog i suvremenog iskustva. Umjesto da se kriju iza uloge žrtve, predstavnici tih zajednica trebali bi se iskreno zapitati zašto je to tako i zašto je više od 95 posto terorističkih napada na europskom tlu u proteklim desetljećima povezano upravo s radikalnim islamom. Strah je u ovom slučaju posve racionalna reakcija na krvavu stvarnost europskih ulica, a odgovornost za takvu sliku leži isključivo na onima koji u ime religije siju teror, a ne na onima koji od tog terora pokušavaju zaštititi svoj goli život i civilizaciju. Zaštita granica, trenutni prekid nekontroliranih migracija, deportacija onih koji ne poštuju zakone i kulturu domaćina, te vraćanje slobode govora bez straha od ideoloških sudova nisu izraz netolerancije niti islamofobija. To je elementarni, legitimni nagon za samoodržanjem. Kao društvo koje baštini kršćanske korijene, povijesno iskustvo i humanističke vrijednosti, Europa ne smije dopustiti da njezina plemenitost bude iskorištena za njezino vlastito uništenje. Vrijeme za politički korektne fraze je nepovratno isteklo; nastupilo je vrijeme za beskompromisnu, odlučnu i samosvjesnu obranu naših obitelji, našeg identiteta i naše slobode.

Objava Samouništenje Europe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.