Ono što su političke, medijske i akademske elite desetljećima nastojale potisnuti iz javnog diskursa pod dogmatskim frazama o „uspješnoj integraciji“ i „multikulturalnom obogaćenju“, danas javno izgara u otvorenom uličnom plamenu. Što je najporaznije za budućnost Starog kontinenta, taj se požar društvene destabilizacije neminovno prelijeva izvan granica Francuske, u Belgiju, Italiju, sutra će doći u neke druge europske urbane centre u kojima čitave četvrti već godinama sve više poprimaju karakteristike eksteritorijalnih zona bezakonja, odvojenih od pravnog i kulturnog poretka država u kojima se nalaze.

Palež crkava i mržnja prema zapadnoj civilizaciji

Posebno zabrinjavajuća, a u vodećim europskim medijima sustavno marginalizirana dimenzija ovog vala nasilja, odnosi se na napade na sakralnu i kulturnu baštinu Europe. U proteklih nekoliko godina širom Francuske zabilježeno je na stotine slučajeva vandaliziranja, skrnavljenja i paljenja kršćanskih crkava, kapela i povijesnih spomenika. Iako mnogi od tih napada nose nedvosmisleni potpis vjerske i ideološke netrpeljivosti ekstremističkih skupina s islamskom pozadinom, političke i medijske elite pred tim činjenicama uporno zatvaraju oči.

Svaki pokušaj da se javno ukaže na vjersku motiviranost ovih napada i namjerno uništavanje simbola zapadne kršćanske civilizacije nailazi na institucionalni zid šutnje ili na nemušta objašnjenja u kojima se rušilački pohod nastoji prikazati kao čin „nestabilnih pojedinaca“.  Zapadna Europa dosegla je točku u kojoj je spremna prešutjeti vlastito kulturno i duhovno zatiranje kako ne bi narušila ideološki konstrukt o idiličnom multikulturalizmu.

Lijevo-liberalni komentatori i dežurni sociolozi desetljećima nas pokušavaju uvjeriti kako su ulični nemiri u Francuskoj i diljem Europe tek opravdana reakcija na „loš obrazovni sustav“, „diskriminaciju na tržištu rada“ ili „zapostavljenost predgrađa“. Međutim, ta je teza potpuno neodrživa pred licem stvarnosti. Prizori koje ovih dana gledamo nemaju nikakve veze sa školstvom, socijalnom skrbi ili borbom za radnička prava. Riječ je o nečemu znatno opasnijem, o otvorenom izrazu duboke mržnje i prezira prema zapadnoj civilizaciji, njezinim zakonima, povijesti i vrijednostima.

Nasilnici koji ruše ulice ne traže bolju integraciju niti bolje obrazovanje; oni otvoreno odbacuju društvo u koje su došli ili u kojem su odrasli. Kroz ulice europskih gradova marširaju skupine koje vijore palestinskim zastavama i javno slave akcije Hamasa i srodnih islamističkih organizacija po svijetu. Ulični kaos tako postaje geopolitički poligon na kojem se uče i primjenjuju obrasci militantnog ekstremizma (na djelu je savez islamista i ljevičara), dok izbezumljene državne institucije uzmiču pred silom u vlastitim gradovima.

U pozadini današnje europske krize rađa se duboko neprirodan i ideološki perverzan savez između radikalnih islamista i zapadne ljevice, takozvani „crveno-zeleni“ savez koji naizgled suprotstavljene svjetonazore ujedinjuje u zajedničkom cilju: rušenju postojećeg poretka zapadne civilizacije. Dok islamističke strukture zapad i njegove kršćanske temelje vide kao krajnjeg neprijatelja kojeg treba pokoriti i iskoristiti njegovu vlastitu otvorenost za nametanje vlastitih pravila i šerijata, post-marksistička i radikalna ljevica u migrantima i islamskim radikalima vidi svoju biračku bazu i novu revolucionarnu „proletersku“ snagu predodređenu da razori kapitalistički, suvereni i nacionalni okvir države. Taj bizaran brak koristi se obostrano: ljevica kroz dogmatski multikulturalizam hrabri rušenje tradicije jer u njoj vidi samo povijesnu krivnju, dok islamisti tu istu slabost i ideološku naivnost koriste kao savršen poligon za tiho preuzimanje prostora, stvaranje paralelnih društva i konačnu eroziju europskih sloboda.

Arhetip zapadne naivnosti: Suze pred silom

Među brojnim vizualnim svjedočanstvima koja ovih dana kruže suvremenim medijskim prostorom, jedan se prizor izdvaja kao gotovo arhetipski simbol zapadnoeuropske duhovne i političke krize. Mlada Francuskinja, vidno potresena i kroz suze, stoji ispred trgovine njezinih roditelja (tako prenose mediji) dok je skupine izgrednika bezobzirno pljačkaju. Ona ih, u stanju dubokog moralnog šoka, moli da prestanu, podsjećajući ih kako ih je godinama „podržavala, javno branila i borila se za njihova manjinska i socijalna prava“.

U tom dramatičnom mikro-događaju sažeta je cjelokupna tragična zabluda suvremenog zapadnog čovjeka. S jedne strane nalazi se naivna, gotovo infantilna vjera da će razumijevanje, tolerancija i jednostrano odricanje od vlastitih granica i identiteta biti uzvraćeno poštovanjem i zahvalnošću. S druge strane stoji ogoljena sila, ideološki fanatizam i duboki prijezir prema društvu koje ih je primilo, ali čije vrijednosti, zakone i način života izričito odbacuju. Njezine suze i apeli nisu naravno zaustavili pljačku niti su probudili osjećaj suosjećanja. U svijetu utemeljenom na moći i radikalizmu, pokazana slabost i bezuvjetna popustljivost ne rađaju poštovanjem, nego djeluju kao otvoreni poziv na daljnju agresiju i dominaciju.

Kao što je točno primijetio engleski filozof i književnik Roger Scruton: „Tolerancija je vrlina ljudi koji u ništa ne vjeruju.“ Kada jedna civilizacija izgubi vjeru u vlastiti duhovni identitet, povijesno naslijeđe, granice i vladavinu prava, ona ne stvara neutralan prostor za miran i harmoničan suživot raznolikosti, nego stvara duhovni i politički vakuum koji neumoljivo popunjavaju znatno agresivnije, samouvjerenije i ekspanzivnije ideologije.

Prekretnica 2015. godine: Kobna odluka Angele Merkel

Pitanje koje se danas opravdano nameće glasi: kako se proces urušavanja europske sigurnosti i društvene kohezije odvio tako brzom i razornom dinamikom? Odgovor je nemoguće formulirati bez analize političke prekretnice iz 2015. godine i odluke tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Njezin populistički i moralno obojeni poklič „Wir schaffen das“ („Uspjet ćemo“) te jednostrano suspendiranje važećih europskih pravnih mehanizama i otvaranje granica bez ikakve ozbiljne sigurnosne i administrativne provjere, označili su početak najmasovnije demografske i sigurnosne transformacije u modernoj povijesti Europe.

U srcu te odluke nalazio se duboki diskretni kolaps pravnog poretka. Razbijen je sustav azila Europske unije, de facto je poništen Dublinski sporazum, a globalnim migracijskim rutama poslana je nedvosmislena poruka da su vanjske granice Europe postale tek opcionalne linije na karti. Pod krinkom lažnog humanizma, u Europu su u kratkom vremenskom razdoblju ušle stotine tisuća i milijuni ljudi. I dok su među njima zasigurno bili i pojedinci koji su zaista bježali od ratnih strahota, potpuno odsustvo sigurnosnog nadzora omogućilo je neometan ulazak neutvrđenom broju sigurnosno opasnih osoba, radikaliziranih pojedinaca i pripadnika ekstremističkih islamističkih mreža.

Ono što su vladajući krugovi u Berlinu i Bruxellesu slavili kao „trijumf humanizma“, pokazalo se kao kardinalna geostrateška i demografska pogreška koja ruši temelje današnje Europe. Umjesto planirane, kontrolirane i zakonite useljeničke politike, stvoren je kaos čije posljedice zapadnoeuropska društva danas plaćaju konstantnim stanjem pripravnosti, strahom na ulicama prilikom javnih okupljanja, porastom stope kriminala i nepovratnim razbijanjem društvenog tkiva.

Lažne optužbe

Sadašnji kaos nije nastupio kao iznenadna prirodna katastrofa. Desetljećima su pojedini sociolozi, politolozi, intelektualci i lokalni dužnosnici upozoravali na opasnosti od nekontroliranih ilegalnih migracija, na formiranje zatvorenih paralelnih društava u kojima vrijede običajni i vjerski šerijatski zakon neuskladiv s europskim pravnim tekovinama te na postupnu radikalizaciju unutar europskih urbanih središta.

Umjesto pokretanja otvorenog, činjenicama vođenog dijaloga, aktiviran je agresivni mehanizam ideološke stigmatizacije. Lijevo-liberalni mediji koji su u površnom, politički korektnom „humanitarizmu“ pronašli zamjenu za vlastiti duhovni i nacionalni identitet, sustavno su ušutkavali svaku kritičku misao. Tko god bi usudio ukazati na stvarne razmjere integracijskog neuspjeha ili na opasnosti od gubitka sigurnosti, po automatizmu bi bio žigosan jeftinim etiketama „islamofoba, „ksenofoba“, „rasista“, „desničarskog ekstremista“ ili „osobe bez kršćanske empatije“. Prirodna i legitimna zabrinutost građana za vlastiti dom, sigurnost svoje djece i očuvanje kulturnog identiteta proglašavana je moralnim zastranjenjem i mržnjom.

U tom procesu posebno zabrinjavajuću ulogu odigrali su pojedini crkveni ljudi i i teološki krugovi. Umjesto da djeluju s razboritošću i odgovornošću prema vlastitim vjerničkim zajednicama, često su prednjačili u simplificiranom moraliziranju. Osnovno pravo i dužnost svake uređene države da štiti svoje granice i jamči sigurnost svojim građanima izjednačavani su s nedostatkom kršćanske ljubavi i milosrđa. S druge strane, lijevo-intelektualni kružoci gradili su perverznu zamjenu teza: u tom narativu, europsko društvo uvijek je iznova optuživano kao „strukturno rasističko“ i „nedovoljno otvoreno“, čime se krivnja s izgrednika i kršitelja zakona prebacivala na žrtve i autohtono stanovništvo.

O tom duhovnom i intelektualnom porazu Zapadne Europe uvjerljivo piše Douglas Murray u svojem djelu „Čudna smrt Europe“: „Europa danas čini samoubojstvo. Ili barem njezini lideri odlučuju izvršiti samoubojstvo… Zapadna Europa je odlučila da je njezina prošlost bila toliko loša da nema pravo na budućnost.“

Suočeni s razrušenim ulicama i narušenom sigurnošću, kreatori ove politike i dalje odbijaju preuzeti odgovornost i priznati potpuni slom vlastite ideološke premise. Milosrđe i empatija bez sumnje predstavljaju temeljne stupove kršćanske etike i europske humanističke tradicije. Međutim, kada se empatija potpuno odvoji od razuma, političke odgovornosti, zakona i objektivne procjene realnosti, ona prestaje biti vrlina i pretvara se u instrument samouništenja. U tome se krije nešto duboko bolesno i perverzno: ta ista selektivna empatija fanatično se pokazuje prema kriminaliziranim migrantima koji vrše razne prijestupe, silovanja, pljačke i nasilje, dok istodobno potpuno nestaje kada se radi o žrtvama tih istih ljudi, o domicilnom stanovništvu koje se, čim digne glas i zatraži sigurnost za sebe i svoje obitelji, bezdušno etiketira kao rulju i ekstremističku desničarsku prijetnju.

Europa se danas nalazi pred sudbonosnim raskrižjem. Pitanje više nije hoće li Stari kontinent u očima globalnih elita izgledati „progresivno i otvoreno“, nego hoće li uopće preživjeti i uspjeti sačuvati vlastitu civilizacijsku supstancu, slobodu i sigurnost za generacije koje dolaze. Oni koji su godinama i desetljećima opravdano opominjali na opasnosti nekontroliranih migracija nisu bili vođeni nikakvom ksenofobijom ili mržnjom, nego odgovornim realizmom, „normalnim“ korištenjem razuma i uvidom koji je jasno ukazivao kako ovakvo kapitulantsko ponašanje zapadnih političara i medija vodi Europu u sigurnu propast. S druge strane, oni koji su ih intelektualno terorizirali, moralno ucjenjivali i ideološki diskreditirali, danas snose izravnu povijesnu, političku i moralnu odgovornost za svaku zapaljenu ulicu, svaku opljačkanu trgovinu i sve dublji osjećaj nesigurnosti među građanima Europe. No poznajući im mentalni sklop i umišljenu bezgrešnost, nikada to neće priznati niti se pokajati što svjesno sudjeluju u razaranju zapadne civilizacije.

Objava Europa u plamenu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ta je sintagma postala univerzalna psovka modernoga prosvijetljenog čovjeka, intelektualna prečica kojom se bez dubljega promišljanja diskreditira sve ono što ne staje u uske kalupe suvremenoga utilitarizma i materijalizma. No, zapitamo li se ikada što zapravo stoji iza te jeftine retoričke podvale? Tko je i s kojim ciljem konstruirao mit o tisućljeću mraka te jesu li stoljeća koja su oblikovala temelje europske i svjetske civilizacije doista bila prožeta neznanjem, mrakom i općom stagnacijom?

Povijesna je istina, dakako, sasvim drukčija. Mit o „mračnom srednjem vijeku“ nije plod nikakvog poštenog historiografskog uvida, nego dobro osmišljena ideološka konstrukcija nastala u radionicama renesansnih humanista, a potom sustavno dograđivana u salonima prosvjetiteljstva 18. stoljeća. Valjalo je stvoriti kontrast, izmisliti mračnu pozadinu kako bi vlastiti, novootkriveni antropocentrizam zasjao što jačim sjajem. Veliki francuski medijavelist Jacques Le Goff u svojemu kapitalnom djelu Intelektualci u srednjem vijeku razbija taj mit i podsjeća kako upravo srednji vijek rađa strukture koje i danas nose našu civilizaciju. Le Goff izričito naglašava: „Srednji vijek je stvorio intelektualca, čovjeka kojem je zvanje razmišljati i poučavati o svojoj misli.“ Francuska povjesničarka Régine Pernoud, autorica knjige Kako završiti sa srednjim vijekom, dovitljivo uočava da moderna historiografija pridjevom „srednjovjekovni“ proglašava sve pojave kojih se zapravo stidi sama moderna, dok sva najsvjetlija postignuća istog tog razdoblja olako pripisuje nekim kasnijim „renesansama“.

No, dekonstruiramo li tu podvalu i pogledamo li činjenice nepristrano, otkrit ćemo da je srednji vijek bio jedno od najdinamičnijih, najkreativnijih i najhumanijih razdoblja u cjelokupnoj ljudskoj povijesti.

Kolijevka uma, umjetnosti i milosrđa

Nigdje se zabluda o srednjovjekovnome mraku ne ruši tako silovito kao pred monumentalnošću njegove arhitekture i duhovne misli. Dok se suvremeni gradovi guše u sivilu stakla, čelika i betona, srednji je vijek čovječanstvu darovao romaničke bazilike i gotičke katedrale, ta veličanstvena čuda arhitekture, savršene geometrije i duhovnosti. Katedrala u Chartresu, Notre-Dame u Parizu ili katedrala u Kölnu…, nisu tek kameni spomenici; one su kamene molitve, teološke rasprave uklesane u sami prostor. Gotički luk koji samouvjereno para nebo i vitraji kroz koje svjetlost ulazi kao vidljivi znak Božje prisutnosti svjedoče o narodu koji nije živio u strahu i mraku, nego u trajnom ushićenju nad ljepotom stvorenoga svijeta i Božjega veličanstva. Kako je to dobro primijetio književnik Umberto Eco: „Za srednjovjekovnoga čovjeka svjetlost nije bila tek estetski ukras, nego izravna manifestacija samoga Boga u fizici stvorenoga svemira.“

No, srednji vijek nije gradio samo Božje hramove; on je gradio i hramove znanja. Suvremeni čovjek, stiješnjen u zabludi kako je znanost nastala tek sekularizacijom društva, zaboravlja jednostavnu činjenicu: sveučilište je autentični, izvorni proizvod kršćanskoga srednjeg vijeka. Sveučilišta u Bologni, Parizu, Oxfordu, Cambridgeu, Padovi i Salamanci nisu izrasla unatoč Crkvi, nego u njezinu okrilju, pod njezinom izravnom zaštitom. Srednjovjekovna skolastika, često krivo tumačena kao suhoparno dogmatiziranje, bila je u svojoj biti duboko intelektualni sustav rigorozne logike, javnih rasprava (disputationes) i neumorne potrage za istinom. Povjesničarka filozofije, posebno one srednjovjekovne, Étienne Gilson ističe kako je srednjovjekovno kršćanstvo dalo ljudskome umu dotad neviđenu dozu pouzdanja, ustvrdivši: „Kršćanska filozofija srednjega vijeka nije sputala razum, nego ga je oslobodila zablude dajući mu čvrste temelje vjere koja ne strahuje od pitanja.“

Na tim su učilištima stvarali giganti ljudskoga uma. Sveti Toma Akvinski načinio je veličanstvenu sintezu antičke aristotelovske filozofije i kršćanske objave, stvorivši intelektualni sustav koji i danas zadivljuje svojom širinom i preciznošću. Uz njega, likovi poput Alberta Velikoga, pionira prirodnih znanosti, Ivana Duns Skota ili Rogera Bacona, koji je udario temelje eksperimentalnoj metodi, jasno pokazuju da je srednjovjekovni um bio duboko radoznao, analitičan i otvoren za istraživanje stvorenoga svijeta.

Pored intelektualnog i graditeljskog procvata, srednji je vijek utemeljio i novu dimenziju društvene solidarnosti kakvu antički, poganski svijet nije poznavao. Upravo u srednjemu vijeku nastaju hospiciji, bolnice u suvremenom smislu te riječi, te organizirani sustav skrbništva za siromašne, bolesne i napuštene. Iz evanđeoskoga poziva na milosrđe izrasli su redovi poput benediktinaca, koji su po Europi krčili šume, prepisivali antičke rukopise, unaprjeđivali poljoprivredu i poučavali puk, te prosjački redovi, franjevci i dominikanci koji su ušli u same jezgre rastućih gradova kako bi bili uz najpotlačenije i siromašne. Briga za čovjeka u srednjemu vijeku nije bila stvar hladne državne birokracije ili socijalnog inženjeringa, nego živoga iskustva vjere u kojoj je svaki siromah bio prepoznat kao sami Krist.

Mračna strana „napretka“

Ako je, dakle, srednji vijek utemeljio sveučilišta, bolnice, veličanstvenu arhitekturu, pravne sustave i duboku filozofiju, kako to da se naziv „naprednoga“, „prosvijetljenoga“ i „modernoga“ pripisao stoljećima koja su uslijedila? Pogledamo li nepristrano u lice tomu takozvanom „novom vijeku“, dočekat će nas prizor rasprsnutih iluzija, ideološkog sljepila i neslućenoga stradanja.

Prekretnica koja se često slavi kao zora moderne slobode, Francuska revolucija ponudila je čovječanstvu krvavi uvod u ono što će postati zaštitni znak moderniteta. U ime „razuma“, „slobode, jednakosti i bratstva“, giljotina je radila bez predaha. U pokrajini Vendée izvršen je prvi moderni genocid nad vlastitim narodom samo zato što je ostao vjeran svojoj katoličkoj vjeri i kršćanskoj tradiciji. Bio je to prvi jasan znak onoga što se događa kada se čovjek proglasi mjerilom svih stvari i kada se Bog nasilno izbaci iz javnog i privatnog života. Francuski povjesničar Alexis de Tocqueville uočio je kako je upravo ta gorda želja za rušenjem stvorenog reda otvorila put moderne državne tiranije kakvu srednji vijek nikada nije mogao ni zamisliti.

Kada je čovjek u 19. i 20. stoljeću konačno proglasio „smrt Boga“ i na njegovo mjesto postavio vlastiti ego, rasnu ili klasnu pripadnost, nastupilo je najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. Nijedno „mračno“ srednjovjekovno stoljeće, sa svim svojim ratovima, epidemijama i zabludama, ne može se ni približiti industriji smrti koju je osmislio sekularizirani, „napredni“ moderni čovjek.

Ateizam, uzdignut na razinu državne dogme u komunističkim režimima, iza sebe je ostavio desetke milijuna mrtvih od gulaga Sovjetskoga Saveza, preko Maovih radnih logora u Kini, do Pol Potovih polja smrti u Kambodži i marševa smrti poput Križnog puta koji su sproveli Titovi partizani. S druge strane, rasne teorije nastale na temeljima devijantnoga doživljaja prirodnih znanosti i socijalnoga darvinizma izrodile su fašizam i nacizam. Logori smrti poput Auschwitza ili Treblinke nisu bili plod „srednjovjekovnog divljaštva“, nego pedantno organizirani, tehnološki usavršeni i birokratski vođeni sustavi uništenja koje je osmislio moderni, visokoobrazovani čovjek 20. stoljeća. Jakobinci, komunistički komesari i nacistički rasni teoretičari nisu nosili habite srednjovjekovnih redovnika; nosili su odijela i uniforme prosvijećene moderne.

Prvi i Drugi svjetski rat, uporaba atomskih bombi, totalni ratovi u kojima u nekoliko minuta nestaju čitavi gradovi, genocidi, nuklearno oružje koje prijeti uništenjem čitava planeta, sve su to plodovi „naprednoga“ novoga vijeka. Kada se Bog izbaci iz ljudskoga života, moralni apsoluti nestaju, a na njihovo mjesto stupa nihilistički voluntarizam i politički pragmatizam u kojem je sve dopušteno. Veliki ruski pisac Aleksandar Solženjicin, promišljajući katastrofu 20. stoljeća, sažeo je to u jednoj jedinoj rečenici: „Ljudima su se dogodile sve ove strahote jednostavno zato što su zaboravili Boga.“

Gdje se zapravo nalazi mrak?

Usporedimo li, dakle, te dvije epohe, dolazimo do paradoksalnog zaključka. Srednji vijek, optužen za mrak, bio je prožet duhovnom svjetlošću, čvrstim moralnim vertikalama, smislom i nadom. Čovjek srednjega vijeka, ma kako skromno i teško živio, znao je tko je, odakle dolazi i kamo ide. Bio je dio kozmičkoga reda i božanskoga plana. Znao je da nad njim stoji Pravedni Sudac kojemu će morati položiti račun za svako svoje djelo, pa tako ni najmoćniji vladari nisu bili iznad Božjega zakona.

Suvremeni čovjek, navodno oslobođen „okova religije“ i „srednjovjekovnih praznovjerja“, zatekao se u dubokome mraku egzistencijalnoga besmisla. Otuđivši se od Boga, otuđio se i od drugog čovjeka i od samoga sebe. Živimo u dobu nezapamćenog tehnološkog napretka, ali i jednako nezapamćene duhovne i moralne krize. Današnji „mrak“ ne očituje se u nedostatku električne energije ili znanstvenih spoznaja, nego u usamljenosti, depresiji, razorenim obiteljima, diktaturi relativizma, kulturi smrti (abortus i eutanazija), nekontroliranim migracijama (islamski fundamentalizam), redefiniranju ljudske naravi (lgbt i rodna ideologija) i potpunom zaboravu svetosti ljudskoga života od začeća do smrti.

Stoga, sljedeći put kada u medijima ili u svakodnevnom govoru čujete kako netko olako i podcjenjivački izgovara sintagmu „mračni srednji vijek“, nemojte prešutjeti tu povijesnu i duhovnu obmanu. Podsjetite sugovornika da su iz toga „mraka“ izrasla naša sveučilišta, naše bolnice, naše najljepše katedrale i sama europska kultura. Podsjetite ga i na to da je upravo moderni vijek, ponoseći se svojom navodnom prosvjećenošću i izbacujući Boga iz ljudske svakodnevice, stvorio najstrašnije izumitelje smrti i najokrutnije totalitarizme u ljudskoj povijesti.

Nije srednji vijek bio bez grijeha i mana, bio je to ljudski vijek, sa svim ljudskim slabostima i padovima. No, bio je to vijek koji je, unatoč svemu, gledao u nebo. Nesreća našega, modernog vremena ne leži u tome što bismo se mogli „vratiti u srednji vijek“, nego u tome što smo zaboravili gledati gore, zamijenivši nebesku svjetlost lažnim, bliještećim neonskim svjetlima vlastitih zabluda.

Objava Od katedrala do gulaga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastala spajanjem grčkih riječi oikos (dom, kućanstvo, zajednica) i phobos – pfobia (strah, odbojnost, prezir), oikofobija označava sistemski i duboko ukorijenjeni prezir, odbacivanje i mrzovolju prema vlastitoj kulturi, tradiciji, narodu, vjeri i povijesnom naslijeđu. Pojam je u modernoj filozofskoj analizi obradio i normirao britanski mislilac Roger Scruton, definirajući ga kao destruktivnu suprotnost ksenofobiji. Dok ksenofob u tuđincu vidi prijetnju, oikofob primarnu prijetnju vidi u vlastitome domu i narodu. Scruton je tu izopačenu optiku sažeo u upečatljivoj dijagnozi: “Oikofobija je pozornost usmjerena prema unutra, s ciljem razotkrivanja i dekonstrukcije vlastitog doma, uz istodobno odbijanje da se primijene isti kritički aršini na strane i nepoznate kulture.”

Douglas Murray i institucionalizacija oikofobije na Zapadu

Jedan od najpronicljivijih suvremenih analitičara ovog autodestruktivnog fenomena jest Douglas Murray koji u svojim kapitalnim djelima Čudna smrt Zapada (The Strange Death of Europe) i Rat protiv Zapada (The War on the West) detaljno dokumentira kako je oikofobija prerasla iz individualnog psihološkog poremećaja u dominantnu dogmu zapadnih intelektualnih i političkih elita. U Čudnoj smrti Zapada, Murray upozorava na civilizacijski umor i egzistencijalni zamor materijala Europe koja je odustala od vlastitog identiteta, vjere i povijesti. Kroz kombinaciju masovnih migracija i paralizirajuće oikofobije, europska društva dragovoljno pristaju na vlastiti nestanak jer su povjerovala u opasnu iluziju da nemaju ništa vrijedno obrane ili da je njihova kultura u svojoj biti opresivna. Još radikalniju dijagnozu Murray iznosi u knjizi Rat protiv Zapada, gdje razotkriva sustavni pohod na zapadnu civilizaciju, pohod koji ne dolazi izvana, nego iznutra, iz samog srca njezinih akademskih, medijskih i kulturnih institucija. On pokazuje kako se oikofobija manifestira kroz kulturu otkazivanja (cancel culture), rušenje spomenika, ponovno pisanje povijesti i nametanje koncepta “rasne krivnje” svima koji baštine zapadni ili kršćanski identitet. Prema Murrayu, intelektualna elita potaknuta oikofobijom više ne traži istinu ili pomirenje, nego potpunu dekonstrukciju vlastitih temelja, pri čemu se svako dostignuće Zapada, od filozofije i znanosti do umjetnosti i kršćanskog morala odbacuje kao plod opresije, dok se istovremeno sve neliberalne i tuđe kulture apriori moralno uzvisuju. Murrayeva analiza nepobitno dokazuje da oikofobija nije neki puki bezazleni akademski eksperiment, nego civilizacijski autoimuni poremećaj koji vodi izravno u duhovno i fizičko samoubojstvo društva.

Kako bismo u potpunosti shvatili razornu snagu ove danas vrlo raširene pojave, potrebno je provesti njezinu višeslojnu anatomiju na psihološkom, filozofsko-teološkom, sociološkom i političkom planu te razotkriti kako ona djeluje na pojedinca, zajednicu, državu i Crkvu.

Psihološka dimenzija: moralni mazohizam i kultura vječne krivnje

Na psihološkoj razini, oikofobija nije odraz intelektualne zrelosti, nego dubokog psihološkog poremećaja u procesu formiranja identiteta. Svakom ljudskom biću je za zdrav razvoj neophodno da osjeti pripadnost domu, zavičaju i domovini. Dom pruža bazičnu sigurnost, osjećaj ukorijenjenosti i ontološkog kontinuiteta. Kada se u pojedincu razvije oikofobija, dolazi do teške rascjepkanosti psihe.

Oikofobni pojedinac ne funkcionira po principu zdrave samokritike. Zdrava samokritika je potrebna i ona je produkt zrelog i stabilnog ega koji uočava vlastite mane i grijehe kako bi ih popravio, nadogradio i izliječio. Oikofobija je, nasuprot tome, manihejski usmjerena: ona polazi od aksioma da su vlastiti dom, država i narod u svojoj biti nepopravljivo pokvareni, rasistički i opresivni.  Time se stvaraju uvjeti za razvoj kulture vječne, „neotplative“ krivnje. Pojedinac upada u stanje moralnog mazohizma u kojemu je jedini način potvrditi vlastitu “dobrotu” kroz neprestano ritualno optuživanje vlastitih predaka, vlastitog naroda i njegova identiteta.  

Psihologija oikofoba izrazito je narcisoidna. Oikofob se želi izdignuti iznad svoje “prostačke”, “zaostale” i “tradicionalne” sredine. On izgrađuje svoj identitet negacijom: “Ja nisam kao moji roditelji, ja nisam kao moj narod, ja nisam kao drugi svećenici, ja sam iznad njih.” Odbacivanjem vlastitog doma, oikofob stječe lažni osjećaj intelektualne i moralne superiornosti. On vjeruje da je prihvaćanjem tuđih obrazaca postao “građaninom svijeta”, ne shvaćajući da je zapravo postao duhovni beskućnik.

Psihološka patologija oikofobije najuočljivija je u njezinoj potpunoj sljepoći za tuđe mane. Dok će oikofob s mikroskopskom preciznošću analizirati i hiperbolizirati svaku pogrešku vlastitog naroda ili Crkve, on će prema tuđim autoritarnim sistemima, agresivnim ideologijama ili vjerskom ekstremizmu drugih religija pokazivati razumijevanje, opravdanje i relativizaciju. To je klasični mehanizam projekcije i potiskivanja, gdje se vlastita potisnuta agresija usmjerava isključivo prema unutra, prema svojima.

Filozofsko-teološki aspekt: Poricanje Ordo Caritatis

Sa stajališta filozofije i kršćanske teologije, oikofobija predstavlja izopačenje temeljnih antropoloških i etičkih načela. Sveti Toma Akvinski, oslanjajući se na patrističku tradiciju i svetog Augustina, razvija koncept ordo caritatis, uređenog poretka ljubavi. Kršćanska ljubav nije apstraktna, bezlična i plošna emocija; ona ima svoju organsku strukturu. Čovjek je „dužan“ najprije voljeti Boga, a potom one koji su mu najbliži: svoju obitelj, braću po vjeri, susjede i svoj narod, pa tek onda čitavo čovječanstvo. Oikofobija brutalno ruši ovaj poredak. Ona zahtijeva “ljubav prema dalekome” (amor longinqui) kroz mržnju prema “bliskoj osobi i domu” (odium propinqui). To je lažna ljubav. Tko nije sposoban voljeti svoj dom, svoj narod i svoju kulturu, ne može autentično voljeti ni tuđinsku.

U teološkim krugovima oikofobija se najčešće kamuflira u ruho “proročkog kriticizma” i “pročišćenja pamćenja”. Crkva je, dakako, po svojoj naravi pozvana na stalno obraćenje (Ecclesia semper reformanda) i iskreno traženje oprosta za grijehe i promašaje svojih članova kroz povijest, to je njezino evanđeosko poslanje i uvjet unutarnjeg duhovnog zdravlja. Međutim, pojedini oikofobni teolozi, svećenici i biskupi suptilno, ali temeljito iskrivljuju ovaj autentični poziv: umjesto da samokritika proistječe iz ljubavi prema Crkvi i svome narodu, ona postaje sama sebi svrhom. Iz njihove perspektive potpuno ispadaju milosrđe, milost i opraštajuća Božja prisutnost, dok na njihovo mjesto stupaju ideološka rigidnost i selektivno čitanje povijesti. Pokajanje koje je lišeno iskrene ljubavi prema vlastitom stadu brzo prestaje biti autentičan čin poniznosti i obraćenja; ono se pretvara u cinično, bičevalačko denunciranje vlastitog naroda pred intelektualnim i društvenim elitama današnjice.

Pristajući na ulogu „prosvijećenih tužitelja“ unutar vlastite zajednice, takvi pojedinci zapravo traže priznanje i pljesak mainstreama, sekularnih krugova (posebno medijskih) izvan vlastitog okruženja. U toj želji za dopadanjem elitama koje su ionako nenaklonjene vjerskoj tradiciji, oni spremno preuzimaju tuđe optužnice i dodatno ih radikaliziraju. Time se stvara duboki razdor između njih samih s jedne strane te vjerničkog puka s druge strane: navodni “proročki glas” više ne ozdravlja i ne podiže kao što su to radili starozavjetni proroci u Bibliji, nego ponižava, proizvodi osjećaj kolektivne krivnje i sustavno mrvi duhovno samopoštovanje vlastite vjerničke zajednice.

Čak je i Friedrich Nietzsche uočio da proces u kojem zajednica zamjenjuje ljubav prema svom narodu samomržnjom pouzdan znak dekadencije i gubitka životne snage: “Kada volja za moći počne opadati, nastupa fiziološko propadanje, dekadencija. Duh dekadencije zamjenjuje ljubav prema vlastitom rodu sramom i samomržnjom“.

Sociološka dimenzija: oikofobija razara društvo, narod i državu

Sociološki gledano, oikofobija je poput autoimune bolesti u organizmu kada obrambene stanice počinju napadati i uništavati vlastite zdrave organe. Država nije samo pravni aparat; ona je politički dom jednog naroda. Kada oikofobija ovlada medijskim, akademskim i političkim elitama, država gubi svoju temeljnu svrhu.

Narod koji prihvati oikofobni narativ da je njegova povijest isključivo niz zločina, opresije i mraka  gubi svaku motivaciju za obranom svojih vrijednosti, granica i suvereniteta i gubi volju za samoodžanjem. Zašto braniti nešto što je definirano kao “zlo”? Oikofobna elita svaku obranu nacionalnih interesa proglašava “šovinizmom” ili “opasnim ekstremizmom”, dok se pred vanjskim ucjenama savija bez otpora.

Kroz obrazovni sustav i medijski prostor oikofobija vrši tihu ideološku kolonizaciju mladih naraštaja. Umjesto da djeca i mladi kroz nastavu povijesti usvajaju zdravu ljubav prema domovini, poštovanje prema žrtvama predaka i ponos na vlastitu baštinu, njih se od malih nogu izlaže pedagogiji stida. Povijest se reducira na njezine najtamnije epizode, dok se svi svijetli primjeri heroizma, kulture i duhovnosti guraju u zapećak. Mladi odrastaju kao “stabla bez korijena”, podložni svim oblicima manipulacije i ideološkog inženjeringa.

Oikofobija je kulturno potpuno neplodna. Ona ne stvara autentična umjetnička, književna ili filozofska djela jer stvaralaštvo traži duboki susret s vlastitim humusom i tradicijom. Oikofobija živi isključivo od dekonstrukcije, parodiranja i rušenja postojećih vrijednosti. Društvo zahvaćeno oikofobijom prestaje izvoziti kulturu i postaje pasivni, nekritički konzument i uvoznik tuđih, često drugorazrednih idejnih trendova.

Svi navedeni procesi s posebnom se oštrinom očituju na našim prostorima. Povijesno isprepleteni teškim traumama, ratovima i ideološkim pustošenjima, postali smo izuzetno plodno tlo za razvoj lokalne varijante oikofobije.

U većinskom dijelu javnog, medijskog i intelektualnog prostora stvorena je klima u kojoj se od hrvatskog naroda zahtijeva neprestano pokajanje i nošenje žiga kolektivne krivnje. Cjelokupna narodna povijest, borba za opstanak i državnost nastoje se svesti na tamne epizode prošlosti kroz koje je prolazio svaki narod na svijetu. Svaki zdravi patriotizam, poštovanje prema nacionalnim simbolima, domovinskom ratu ili tradiciji automatski se žigošu kao fašizacija i ustašizacija. Ustaše se prepoznaje čak i u maloj djeci koja s roditeljima idu na koncerte.

Rješenje je u oikofiliji

Francuski mislilac Pascal Bruckner u svojoj je knjizi Krivnja zapada točno i genijalno dijagnosticirao suštinu ove civilizacijske boljke: “Zapad je stvorio kulturu samomržnje bez presedana u povijesti. Biti moderan postalo je sinonim za osudu samog sebe.”

Oikofobija nije nikakav napredak, nije širina duha, niti je izraz teološke dubine. Ona je pouzdan simptom duhovne dehidracije, moralnog zamora i otuđenja jedne civilizacije i jednoga naroda od vlastitih izvora. Lijek protiv oikofobije ne leži u prelasku u drugu krajnost, u ksenofobiju, slijepi nacionalni šovinizam ili odbijanje uočavanja vlastitih pogrešaka. Kršćanski i ljudski odgovor jest povratak autentičnoj i zdravoj ljubavi prema domu (oikofiliji).

Istinska društvena i duhovna zrelost ogleda se u sposobnosti da se vlastiti dom voli, čuva, cijeni i graditeljski oplemenjuje, uz pošteno, istinito i pokajničko sagledavanje vlastitih povijesnih sjena. Samo onaj narod i pojedinac koji čvrsto stoje na vlastitom tlu, koji se ne stide svojih otaca, svoje vjere i svojih simbola, mogu ostvariti otvoren, dostojanstven, ravnopravan i bratski susret s drugima. Bez vlastitog doma nismo građani svijeta, bez vlastitog doma tek smo lutalice i beskućnici na tuđim pragovima.

Objava Pogubnost oikofobije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovo je jedno pitanje s kojim se hrvam već dosta vremena, i nisam uviđao pomaka dok nisam čuo promišljanje intelektualca i youtubera Neeme Parvinija na temu nogometa. Kako se on bavi političkim komentiranjem i elitnom teorijom politike, zanimljiva mi je bila njegova digresija o nogometnim konceptima koji se daju preslikati u političku kampanju Ruperta Lowea i njegove stranke Restore Britain. Njegove ruminacije rasvijetlile su moje vlastite stavove po pitanju nogometa, odnosno način na koji promatram taj sport i sve one što su u njega uključeni.

Mitovi i legende

Prvo što valja uočiti je činjenica da je nogomet jedan poseban kozmos u koji je konzument nužno potpuno uvučen. Tako plaćeni sportaši i klubovi postaju protagonisti i antagonisti jednoga legendarija koji privlači gledatelje diljem svijeta. Sposobnost baratanja loptom sama po sebi je impresivna i privlačna oku, te stoga ne čudi kako taj dojam postaje još veći kada se stavi u kontekst same utakmice, a da ne govorim šire neke kampanje poput Lige prvaka ili Svjetskoga prvenstva. Te se kampanje zapravo preobražavaju u mitopejske naracije. U stanovitom smislu, nečiji pohod do trofeja Lige prvaka može se izjednačiti s Jasonovom potragom za zlatnim runom ili s Heraklovim nemogućim pothvatima. Klubovi i igrači koji se sukobljavaju postaju likovi koje ćemo sa simpatijama pratiti ili s gnušanjem mrziti. Njihove povijesti u konačnici prestaju biti tek trivijalna prošlost i postaju praktički legendarne genealogije heroja koji su u ovoj godini Gospodnjoj pozvani na još jedan veličanstveni podvig.

Nogometne priče

Čim je postavljen takav mitopejski okvir, jasno je da se pojavljuju i standardne fabule, kao i tropi koje valja poštovati. Tako se primjerice u nogometu vrednuje kodeks časti i požrtvovnosti. Veći se naglasak stavlja na talent i razigranost, nego na isključivo ostvarenje pobjede. Zato će rijetki s naklonošću gledati na ekipe koje pobjeđuju na prljav način, bilo da svojim novcima pometu konkurenciju ili da pobjedu ostvare na krajnje nepošten način. Ipak, najcjenjenije su nogometne priče pobjede koje su ostvarene srčanošću i upornošću onih „ratnika” koji su izlazili na teren. Takva je primjerice priča Leiscester Cityja koji je protivno svim očekivanjima i nadama osvojio ligaški trofej. Tu su također i igrači koji predstavljaju znamenite heroje nogometnog legendarija. Tu su Pele i Maradona kao oličenje krajnje razigranosti nogometa, Cruyff kao savršeni spoj tehnike i intelekta, Messi i Ronaldo kao krajnja ostvarenja ljudskoga potencijala i tako dalje. Takvu auru nose i nogometni klubovi. Rivalstvo Real Madrida i Barcelone nije samo rivalstvo dvaju klubova nego sučeljavanje dvaju krajnje različitih pogleda na nogomet – ljubavi prema pobjedi i ljubavi prema sportu. Utakmice u tom kontekstu poprimaju jedan drugi karakter. Koliko puta se naježimo i uzbudimo u trenucima preokreta kada je pobjeda jedne ekipe iščupana iz ralja poraza. Nismo li nadahnuti kada se na terenu pojavi jedan David koji protiv svih očekivanja ruši nadmenoga Golijata? Osjećamo li zadovoljstvo kada naša ekipa usprkos svim poteškoćama i greškama ostvari pobjedu oslanjajući se isključivo na snagu vlastitoga inata? Ukratko rečeno, nogometne situacije postaju vjerne preslike naših životnih situacija, zato nas ne treba čuditi što su nogometaši brojnima uzori. Nogometne su priče itekako sposobne artikulirati i one životne, pa usuđujem se reći i nadahnuti, jer je nogomet, poput života, jedna beskompromisna stvar. U nogometu uočavamo kako i najsitniji postupci mogu imati kobne posljedice. Dovoljno je pogledati lica nogometaša nakon finala nekoga natjecanja. Jedni će biti u ekstazi, dok će drugi biti skrhani i uplakani. Oni nisu tek igrali utakmicu, nego su se borili za život i smrt. Zamislite kad bismo tako pristupali našim vlastitim životima. Koliko bismo napretka osjetili.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Ovo su sve pozitivna obilježja nogometa. Štoviše, ovo su poticaji da se naša djeca bave ovim sportom kako bi razvili vlastitu motoriku, ali i vlastiti mentalitet. Međutim, mi smo se kao društvo previše zadojili ovim fenomenom. Dopustili smo sebi da povjerujemo priči koja nam je ispričana, umjesto da uočimo i usvojimo istine koje nam nudi, pretvorivši tako jednu potencijalnu ljudsku školu u još jedan proizvod za konzumaciju. Štoviše, dali smo se manipulirati lakom navezanošću i ovisnošću. Zaboravili smo bit ovoga lijepog sporta i uprli smo oči prema blještavilu koje ga kvari. Od lijepoga sporta postala je sjena sebe. Izvor nadahnuća pretvoren je u alat za jeftini populizam i manipulaciju. Doista, nogomet se da otkupiti i u nogometu se da uživati. Međutim, moramo biti svjesni svega negativnoga što se uz njega veže i po tim stavkama smijemo biti beskompromisni. Na kraju krajeva, nogometni legendarij tek je sjena one prave Istine koja nas nadahnjuje i vodi; ili jednostavnije rečeno, nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a ne ona koja bi nas trebala sveobuhvatno preokupirati!

Objava Mitopejska narav nogometa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

No, postavlja se presudno pitanje: može li društvo koje je objavilo rat objektivnoj istini uopće preživjeti ili je osudilo samo sebe na polagano raspadanje u kulturni kaos, moralni nihilizam i novu, dotad neviđenu vrstu suptilnog totalitarizma?

Dubina Ratzingerove dijagnoze

Da bismo razumjeli dubinu Ratzingerove misli, moramo shvatiti da on relativizam nije promatrao tek ako bezazlenu intelektualnu modu ili prolazni akademski trend, nego kao opasnu filozofsku patologiju s dalekosežnim praktičnim posljedicama po cjelokupnu strukturu društva. Za Ratzingera, srž krize modernoga zapada leži u drastičnom i opasnom sužavanju pojma razuma (ratio). Moderni čovjek, pod utjecajem radikalnog pozitivizma, scijentizma i tehničkog utilitarizma, proglasio je spoznajno važećim i legitimnim samo ono što se može izmjeriti, kvantificirati, eksperimentalno dokazati ili tehnološki proizvesti. Sve ono što prelazi te granice, sve što spada u područje etike, religije, metafizike, svrhe i smisla ljudskoga postojanja, potisnuto je u sferu čiste subjektivnosti, privatnog ukusa i iracionalnog osjećaja.

U svojoj knjizi Europa: njezini sadašnji i budući temelji, Ratzinger upozorava na opasnost od sistemskog krivotvorenja istine. Kada se objektivna istina zamijeni pukim društvenim konsenzusom, medijskim narativom ili političkom korisnošću, društvo neizbježno gubi metafizičko tlo pod nogama. Ako ljudski razum više nije sposoban spoznati što je u sebi moralno dobro i pravedno, nego samo što je tehnički izvedivo i politički oportuno, tada tehnika, ekonomija i politička moć postaju naša jedina i neprijeporna božanstva.

Ratzinger pritom lucidno primjećuje trajni paradoks i nutarnju proturječnost moderniteta: pozivajući se na apsolutnu toleranciju i inkluzivnost, relativizam u praksi postaje iznimno netolerantan prema svakome tko tvrdi da postoji nepromjenjiva, objektivna istina. Tako se relativizam iz teorije o oslobođenju pretvara u novu, ideološku diktaturu koja sustavno i agresivno potiskuje kršćanski svjetonazor i klasičnu filozofsku baštinu iz javnog prostora.

U samom korijenu današnje krize autoriteta leži upravo ta zamjena metafizičkog temelja individualnim subjektivnim doživljajem. Zapali smo u doba u kojem je postmoderna krilatica „to je moja istina“ u potpunosti potisnula i zamijenila drevni filozofski i teološki uvid da je istina podudarnost uma sa stvarnošću (adaequatio intellectus et rei). Kada istina prestane biti izvanjska, neovisna stvarnost koju čovjek otkriva u stvorenom poretku i prihvaća s poniznošću i poštovanjem, ona postaje puki produkt koji pojedinac samovoljno konstruira i mijenja prema vlastitim trenutnim emocijama, porivima i željama.

Ovaj trijumf subjektivizma nosi razorne posljedice po ljudsku zajednicu. Ako ne postoji zajednički, nepromjenjivi sadržaj istine koji obvezuje sve ljude jednako neovisno o njihovoj moći, društvenom statusu, bogatstvu ili trenutnim željama na čemu se onda uopće može temeljiti društveni ugovor i miran suživot? Kada odbacimo izvanjski moralni autoritet i objektivni red stvari, jedini preostali kriterij za rješavanje međuljudskih sukoba i društvenih konflikata ostaje čista moć. Bez objektivne istine, pravo se više ne temelji na pravdi i naravnom poretku, nego na volji jačega bilo da je riječ o političkoj većini, korporativnim elitama, tehnokratskim centrima moći ili medijskim mogulima. Ratzingerova dijagnoza stoga ostaje zapanjujuće precizna: relativizam naizgled nudi neograničenu slobodu, ali neminovno završava u diktaturi, jer u svijetu bez istine vlada samo onaj tko ima dovoljno moći nametnuti svoju volju drugima.

Obrana naravnog zakona

Nasuprot suvremenom zaboravu poretka stoji višestoljetna, duboko ukorijenjena tradicija naravnoga zakona (lex naturalis) kojoj je Ratzinger u svojim teološkim radovima, filozofskim esejima i papinskim nagovorima posvećivao iznimnu pozornost. Od antičkih mislilaca poput Heraklita, Platona, Aristotela i Cicerona, pa sve do vrhunca u srednjovjekovnoj teološkoj sintezi sv. Tome Akvinskog, zapadna je civilizacija počivala na uvidu da je stvoreni svijet prožet Božjim umom (Logosom, Nousom, Ratiom). Naravni zakon u toj tradiciji nije ništa drugo nego sudjelovanje stvorenoga razuma u vječnom Božjem zakonu (lex aeterna), utkani moralni kompas zapisan u ljudskom srcu i naravi koji svakom čovjeku, samim time što je razumsko biće, omogućuje da spozna osnovna načela dobra i zla, pravde i nepravde.

U svom povijesnom govoru održanom u njemačkom Bundestagu 2011. godine, papa Benedikt XVI. podsjetio je suvremene političke i pravne elite na tragičnu opasnost koja nastaje kada se pravo u potpunosti odvoji od morala i naravnog reda. Pozivajući se na poznatu misao sv. Augustina, postavio je presudno pitanje: „Ako se ukloni pravo, što je onda država ako ne jedna velika razbojnička družina?“. Suvremeni zaborav naravnoga zakona doveo je do toga da se ljudska prava danas sve češće pokušavaju utemeljiti na pješčanim, nestabilnim temeljima trenutnih političkih konvencija, parlamentarnih preglasavanja ili individualnih prohtjeva pojedinaca i raznih moćnih lobija u društvu, pa i u samoj Crkvi.

Međutim, logika naravnoga zakona upozorava: ako nam ljudsko dostojanstvo i temeljna prava ne pripadaju po samoj naravi stvari i po tome što smo stvoreni na sliku Božju (imago Dei), nego nam ih dodjeljuje država, zakonski akt ili društveni konsenzus, onda nam ta ista država ili politička većina ta ista prava sutra mogu legitimno oduzeti.

Obrana naravnoga zakona stoga nije nikakav vjerski fanatizam, ideološki dogmatizam niti želja za uspostavom teokracije. Ona je, naprotiv, najjača i najpouzdanija obrambena linija samoga čovjeka, njegovog neprikosnovenog dostojanstva i temeljnih ljudskih sloboda. Priznanje da postoje objektivne moralne granice koje nijedan zakonodavac, nikakav ustav i nikakva politička vlast ne smije prijeći jedino je istinsko jamstvo protiv totalitarizma i samovolje moćnika. Kada društvo prizna autoritet naravnoga zakona, ono priznaje da postoji nešto više od države, više od politike, više od trenutačnih stranačkih programa i više od nezasitnog ljudskog ega.

U svojoj metafizičkoj i antropološkoj utemeljenosti, naravni je zakon trajni moralni red upisan u samu strukturu stvorene stvarnosti. On je pristupačan ljudskom razumu bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost te je neraskidivo povezan s Božjim stvarateljskim naumom. Stvarnost nije neutralna, prazna masa koju čovjek može oblikovati prema vlastitom nahođenju bez ikakvih posljedica; ona posjeduje vlastitu teleologiju, unutarnju svrhu, smisao i strukturu koju je čovjek dužan poštovati ako ne želi uzrokovati vlastitu propast.

U tom filozofsko-teološkom okviru, naravni zakon jasno prepoznaje spolnost kao konstitutivni dio ljudske tjelesnosti koja je po svojoj inherentnoj strukturi binarna, stvorena isključivo kao muško i žensko. Iz perspektive naravnoga prava, postojanje dvaju spolova nije društveni konstrukt, kulturološki varijabilna kategorija niti stvar osobne samodefinicije kako se to danas propagira i od nas traži da to prihvatimo kao nešto normalno (što nije niti će ikada biti), nego nepromjenjiva biološka i ontološka stvarnost. Ta je raznolikost usmjerena prema međusobnom dopunjavanju (komplementarnosti) te prenošenju života.

Tradicija kao živa vjera

Zajedno s odbacivanjem objektivne istine i naravnoga zakona, moderna i postmoderna kultura objavila je sustavan rat i samom konceptu tradicije. Prosvjetiteljska iluzija, pojačana suvremenim individualizmom, uvjeravala nas je kako je čovjek autonoman, slobodan i zreo tek onda kada se odrekne tradicije, obiteljskih i nacionalnih korijena, vjerskih dogmi i povijesnog kontinuiteta. Tradicija se u takvom redu stvari pogrešno i zlonamjerno prikazuje kao teret, kao mračni ostatak prošlosti ili prepreka koja koči ljudski napredak i samoostvarenje. Oikofobija, pojam koji je konzervativni filozof Roger Scruton definirao kao odbacivanje ili prezir prema vlastitoj kulturi, tradiciji i domu danas je uzela snažan mah diljem zapadnoga svijeta. Na zapadu se ona očituje kroz sustavno preispitivanje i odbacivanje vlastitoga povijesnog, vjerskog i kulturnog naslijeđa, pri čemu se kršćanska tradicija često promatra isključivo kroz prizmu krivnje i prevladanih vrijednosti. Taj se trend prelilo i na naše društvo, u kojem se u dijelu javnosti i intelektualnih krugova razvio samomrzilački narativ vječite krivnje za nešto koji tradiciju ili nacionalni identitet unaprijed proglašavaju zaostalima i sumnjivima. Posebno je primjetno kako je ovaj fenomen zadnjih godina zahvatio i pojedine crkvene krugove.

No, suprotstavljajući se tom plitkom shvaćanju, veliki engleski mislilac G. K. Chesterton ponudio je jednu od najdubljih definicija tradicije, nazvavši je „demokracijom mrtvih“. Za Chestertona, tradicija je odbijanje da se politički i moralni glas dade samo onoj maloj, prolaznoj i često samouvjerenoj oligarhiji koja slučajno hoda zemljom u ovom sadašnjem povijesnom trenutku. Umjesto da svaka generacija počinje iznova od nule, oslanjajući se isključivo na trenutačne intelektualne mode i ideološke trendove, tradicija nam omogućuje da u obzir uzmemo akumulirano iskustvo, prokušanu mudrost i glasove tolikih ljudi koji su živjeli, trpjeli, gradili i razmišljali prije nas. Ukratko, tradicija nije slijepo i mrtvo ponavljanje prošlosti, nego čin vrhunske pravednosti, poniznosti i suosjećanja prema onima koji su položili temelje svijeta u kojem danas živimo.

Na tragu te iste misli, Joseph Ratzinger je neumorno naglašavao važnost hermeneutike kontinuiteta. Tradicija nije obožavanje pepela, nego prenošenje žive vatre. Ona predstavlja akumuliranu duhovnu i intelektualnu mudrost stoljeća, provjerenu u ognju najtežih povijesnih kušnji, koja nas uči kako dostojanstveno živjeti, kako graditi stabilne obitelji, kako očuvati ljudsku zajednicu i kako se s poštovanjem pokloniti Bogu Stvoritelju.

Društvo koje namjerno presiječe svoje korijene u tradiciji i povijesnom kontinuitetu nalikuje stablu koje je odrezalo vlastito korijenje u ime lažne “slobode rasta”. Takvo stablo ne raste u visine niti donosi plodove; ono brzo vene i ruši se kod prvog jačeg društvenog ili ekonomskog vjetra. Bez tradicije kao živog korektiva, svaki je naraštaj osuđen na to da iznova izumijeva kotač, prepušten na milost i nemilost ideološkim manipulacijama, političkim inženjeringom i prolaznim modama svog vremena.

Povratak logosu

Duboka kriza autoriteta, smisla i identiteta koju danas proživljava zapadni čovjek nije nekakva neočekivana prirodna nepogoda, nego izravni rezultat metafizičke pobune modernog čovjeka protiv Boga i stvorenoga poretka. Želja da čovjek sam postane apsolutno mjerilo svih stvari, da redefinira samu narav i stvori vlastiti poredak neovisno o Stvoritelju, promašila je svoj cilj. Umjesto obećanog zemaljskog raja i potpune slobode, ta je pobuna donijela epidemiju duboke usamljenosti, egzistencijalnu tjeskobu, raspad obiteljskih i društvenih veza te opću nesigurnost u kojoj trenutno živi današnji svijet.

Ratzingerov teološki i filozofski odgovor na ovu sveobuhvatnu krizu nije jeftini bijeg u prošlost niti nostalgija za prošlim vremenima, nego ponovna, obogaćujuća sinteza vjere i razuma, cjeloviti povratak Logosu. Logos je stvoriteljski Um, Božja Riječ koja je na početku svega i koja daje smisao, strukturu i ljepotu cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti. Povratak smislenom poretku i preživljavanje našega društva neće i ne može doći kroz još više zakonskih propisa, birokratskih kontrola, državnih dekretâ ili političkih inženjeringa. Jedini stvarni i trajni lijek jest ponovno otkrivanje i prihvaćanje objektivne Istine koja nas sve nadilazi i obvezuje.

To od suvremenog čovjeka i vjernika zahtijeva intelektualnu, moralnu i duhovnu hrabrost da se odbaci udobni, kompromisni relativizam te izrekne jasna, nepokolebljiva obrana naravnoga zakona, dostojanstva svake ljudske osobe i neprocjenjive vrijednosti kršćanske tradicije. Obnova civilizacije počinje onog trenutka kada ponovno shvatimo da sloboda odvojena od istine nije sloboda nego destruktivna samovolja, a da autoritet koji izvire iz Božje mudrosti ne sputava čovjeka, nego ga jedini čini uistinu slobodnim i cjelovitim bićem.

Zbog toga povratak Logosu nije tek apstraktno teološko pitanje niti puka akademska rasprava, to je neposredan, sudbonosan i egzistencijalni poziv svakome od nas. U svijetu koji rasipnički troši vlastiti duhovni supstrat, koji gasi vlastita sidrišta i nezaustavljivo tone u samorazarajući zaborav, kršćanin ne smije ostati nijemi promatrač niti preplašeni bjegunac. Pozvani smo biti svjetlo koje razobličava iluzije, jeftine utopije i lažna obećanja našega doba, ali istovremeno i neumorno sidro nade za svakog tražitelja smisla.

Ako smognemo odvažnosti pa dopustimo da se u našim obiteljima, društvu, Crkvi, u našim župnim zajednicama, ali i u javnom i intelektualnom prostoru ponovno rasplamsa ta stvoriteljska i preobražavajuća Božja Riječ, počet će pucati okovi diktature relativizma. Tek tada, raskinuvši spone s besmislom, čovjek će iz prostranstva egzistencijalne tuđine ponovno pronaći svoj pravi dom. Put iz tame i tjeskobe suvremenoga trenutka ne vodi kroz površne kompromise niti kroz povlađivanje duhu vremena. On vodi uskim, ali nepokolebljivo sigurnim putem: kroz duboku smjernost pred Stvoriteljem, beskompromisnu odanost objektivnoj Istini i djelotvornu ljubav prema Božjem stvorenju. Samo tako, neuzdrmano usidreni u Logosu koji je utjelovljena ljubav, nećemo tek pasivno preživjeti oluje ove krize, nego ćemo ponovno otkriti tko smo, vratiti dostojanstvo vlastitom pozivu i postati graditelji nade u svijetu koji za njom čezne.

Objava Povratak Logosu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnja utrka pojedinih teologa za „progresivnošću“ i „relevantnošću“ pokazala se kao potpuni promašaj. Ublažavajući Riječ kako bi se dodvorili duhu vremena, otupili su oštricu samoga Evanđelja ne učinivši ga pritom ni trunčicu prihvatljivijim, niti sebe relevantnijima. Tamo gdje je Riječ Božja kroz povijest djelovala kao živi dvosjekli mač koji rasijeca zablude svijeta i mijenja tokove civilizacije, danas nerijetko čujemo tek neodređene, razvodnjene sociološke fraze. Konstruirane su pažljivo, u laboratorijama političke korektnosti, tako da nikoga ne uvrijede, nikoga ne uznemire i  što je najgore  nikoga ne pozovu na obraćenje. Kada Crkva počne šaptati ondje gdje bi trebala grmjeti, ona ne postaje privlačnija svijetu, ona postaje suvišna.

Ključni uzrok ove pojave leži u bezuvjetnom pristajanju na ono što su sociolozi religije Christian Smith i Patricia Snell opravdano prozvali terapeutskim moralističkim deizmom. Evanđelje je u velikoj mjeri prestalo biti dramatični navještaj Radosne vijesti o spasenju od grijeha o muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Umjesto toga, ono je, kako njih dvoje navode, u mnogim propovjedaonicama svedeno na vrstu jeftine, populističke psihologije za samopomoć i duhovni wellness.

Dietrich Bonhoeffer predvidio je ovu bolest u svojoj knjizi Nasljedovanje (Nachfolge), upozoravajući na koncept „jeftine milosti“ (Billige Gnade). Bonhoeffer je definirao jeftinu milost kao „propovijedanje oproštenja bez potrebe za pokajanjem, krštenje bez crkvene discipline, pričest bez priznavanja grijeha, odrješenje bez osobne ispovijedi. Jeftina milost je milost bez učeničkog nasljedovanja, milost bez križa, milost bez živog i utjelovljenog Isusa Krista“. Suvremena teologija uvelike je pala upravo na ovom ispitu, ponudivši svijetu milost koja ništa ne košta i koja ništa ne mijenja.

Boga se u takvom konceptu više ne doživljava kao Svetoga, kao Mysterium Tremendum, Suverenog Gospodara povijesti i Pravednog Suca pred čijim veličanstvom drhte nebesa. On je redefiniran u nezahtjevnog, pasivnog tješitelja, neku vrstu „nebeskog terapeuta“ čija je jedina uloga potvrditi naše subjektivne osjećaje, blagosloviti naše hirove i opravdati naš postojeći, često duboko promašeni način života.

Kao što je engleski pisac C.S. Lewis ironično primijetio u svome djelu Problem boli, moderni čovjek ne želi Oca na nebesima, nego „nebeskog djedicu koji bi želio da svi budu sretni, a čiji je koncept dobrote sveden na rečenicu: ‘Glavno da se djeca zabavljaju’“.

Propovijed je potisnuta u korist motivacijskog govora koji podsjeća na korporativne seminare. Teološki pojmovi koji posjeduju egzistencijalnu težinu  poput grijeha, pokajanja, milosti, pakla, čistilišta, vječnog života i spasenja sustavno su izbačeni iz rječnika. Zamijenjeni su anemičnim vokabularom sekularne humanistike: „osobni rast“, „inkluzivnost“, „samoprihvaćanje“, „tolerancija“, „razlučivanje“ i „duhovno blagostanje“.

No, takvo „terapeutsko kršćanstvo“ zaboravlja temeljnu, nepokolebljivu istinu: Krist nije došao da bi nas učinio zadovoljnima u našim zabludama, niti da bi nam pružio psihološku ugodu, nego da bi nas spasio. Tamo gdje nema svijesti o grijehu, nema se od čega i od koga tražiti spasenje. Ako bolesnik ne zna da je bolestan, on odbija lijek. Ako je Riječ Božja lišena svoje eshatološke dimenzije, svijesti o vječnosti, posljednjem sudu i istini koja nadilazi prolazne mode i ideologije ovoga stoljeća, ona gubi svoju pretvorbenu snagu i pretvara se u još jednu u nizu zamornih svjetovnih ideologija.

Redukcija Radosne vijesti na društveni aktivizam

Paralelno s terapeutizacijom vjere odvija se i njezina politizacija. Velik dio suvremene teologije pokleknuo je pred iskušenjem da Crkvu transformira u humanitarnu organizaciju ili nevladinu udrugu, a kršćanstvo u opći etički pakt za društveni napredak, ekologiju i civilizacijski komfor.

Veliki francuski teolog Henri de Lubac u svom djelu Drama ateističkog humanizma  upozorio je na opasnost od transformacije kršćanstva u čisti horizontalizam. De Lubac pokazuje da onog trenutka kada teologija izgubi svoju vertikalu tj. živu relaciju s Trojedinim Bogom i žeđ za vječnošću, ona neizbježno završava u ateističkom humanizmu koji čovjeka na kraju uništi pod krinkom da mu pomaže.

Naravno, ne treba biti u zabludi: kršćanska djela ljubavi (caritas), neumorna briga za siromašne, rubne i obespravljene te promoviranje pravednosti nerazdvojivi su od autentične vjere. Djela bez vjere su mrtva, baš kao i vjera bez djela. Međutim, onog trenutka kada društveno-politički aktivizam postane primarni ili jedini sadržaj naviještanja, Crkva čini teološki suicid, ona gubi svoj jedinstveni, transcendentni identitet.

Svijetu nisu potrebni teolozi koji ponavljaju politološke analize ili parole političkih, medijskih i akademskih elita. Svijet već ima napretek svojih političara, sociologa, aktivista i PR stručnjaka. Ono što svijetu očajnički, makar nesvjesno treba, jest glas koji dolazi izvana, glas koji izvire iz vječnosti i koji podsjeća da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.

Kada se Crkva usmjeri isključivo na vremenite, ekonomske i ekološke probleme, zaboravljajući duboku čovjekovu duhovnu dramu, njegovu ontološku usamljenost i njegovu potrebu za živim Bogom, ona prestaje pružati odgovore na temeljna pitanja ljudske egzistencije: Zašto patimo? Šta da radimo s vlastitom krivnjom? Postoji li nada izvan groba? Bez odgovora na ova pitanja, sve sociološke inicijative ostaju tek kretanje po površini ljudske tragedije.

Današnje želja pojedinih svećenika i biskupa u Crkvi za prilagodbom „duhu vremena“ (Zeitgeist) nije nikakva novost u povijesti Crkve. Od gnosticizma u prvim stoljećima, preko prosvjetiteljstva, pa sve do modernih sekularnih pokreta, teolozi su dolazili u iskušenje da poruku križa učine „logičnijom“ i lakše probavljivom za svoje suvremenike. No danas je ta želja poprimila zabrinjavajuće razmjere. U pozadini tog procesa stoji naivna zabluda: vjerovanje da će moderni, sekularni čovjek potrčati u naručje Crkvi ako ona izbaci ili ublaži sve zahtjevne, „teške“ istine vjere, moralne imperative ili nauk o križu i vjernost apostolskoj tradiciji.

Niko nije ovu zabludu analizirao bolje od velikog teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI). Ratzinger je pronicljivo dijagnosticirao da je kriza moderne Crkve u biti kriza vjere u istinitost Božje Objave: „Crkva koja se prilagođava svijetu ne postaje lakša ni privlačnija, nego postaje nepotrebna, a samim time i odbačena. Crkva ne postoji zato da bi ponavljala ono što svi već znaju i govore, nego da bi bila znak osporavanja“.

Povijesno i empirijsko iskustvo nam potvrđuju Ratzingerovu dijagnozu. Pogledajmo zapadnu Europu: svugdje gdje je teologija pokleknula pred duhom vremena i pokušala redefinirati doktrinu kako bi se svidjela sekulariziranom društvu, crkve su opustjele, a zajednice se ugasile. Zapravo, što se Crkva više približava svijetu u njegovim zabludama, to je svijet manje poštuje. Svijet ne traži od Crkve da bude njegova zrcalna slika ili njegov ideološki eho, nego da bude njegova suprotnost, signum cui contradicetur (znak osporavan). Sekularni čovjek, umoran od relativizma i prolaznih trendova koji ne pružaju nikakav čvrst oslonac, ne traži zajednicu koja će blagosloviti njegove kompromise i anestezirati mu savjest. On traži stijenu, nepromjenjivi svjetionik na koji se može osloniti u svijetu koji se neprestano urušava i mijenja oblike.

Povratak proročkom svjedočanstvu

Što je, dakle, jedini autentični put izlaza iz ove duboke teološke i duhovne krize? Prije svega, potreban je radikalan, beskompromisan povratak teološkoj odvažnosti. Teologija mora prestati biti apologet modernih zabluda i ideoloških kretanja te ponovno postati ono što je uvijek bila: skromna i vjerna službenica Božje Objave. To, naravno, ne znači zatvaranje u hermetičku kulu od bjelokosti, ignoriranje suvremenih znanstvenih dostignuća niti odbacivanje dijaloga sa suvremenim svijetom. Ali to definitivno znači da dijalog nikada ne smije postati izgovor za kapitulaciju pred zabludama ili za prodaju same sebe za zdjelu leće modernog priznanja.

Veliki teolog 20. stoljeća Karl Rahner, premda često citiran od strane progresivnih teologa, u svojim je kasnijim radovima naglašavao nevjerojatno radikalnu misao: „Kršćanin budućnosti bit će mistik – netko tko je nešto ‘iskusio’ – ili ga uopće neće biti“. Rahner time jasno poručuje da kršćanstvo ne može preživjeti kao puka kulturna navika, sociološki običaj ili etička teorija. Ono može preživjeti jedino kao duboki osobni susret s Uskrsnulim Kristom.

Crkva se konačno mora osloboditi paralizirajućeg straha od toga da će u medijima i intelektualnim krugovima biti označena kao „zastarjela“, „nazadna“ ili „rigidna“. Njezin primarni zadatak nije ugoditi svijetu, uloviti pljesak kulturno-političke i medijske elite ili osigurati društveni mir, nego svjedočiti za Istinu koja oslobađa. Riječ Božja mora ponovno progrmjeti u svojoj punini, bez cenzure, bez političkog uljepšavanja, bez straha od posljedica i bez kompromisa.

U vremenu kada se temelji zapadne civilizacije rastaču pod silovitim udarima relativizma, wokizma, islamizma, moralnog lgbt kaosa, genderizma i nihilizma, od kršćana se ne traže diplomacija, kalkuliranje ni kukavičko povlačenje u privatnost vlastita četiri zida. Traži se pak proročka jasnoća i nepokolebljiva odvažnost.

Najveća milost i najneustrašiviji čin ljubavi koji možemo ponuditi ovom ranjenom, zbunjenom i duhovno izgladnjelom svijetu nije jeftini kompromis koji ga ostavlja u njegovim ruševinama. Najveća ljubav koju mu možemo darovati jest nepokolebljivo, radikalno i radosno svjedočanstvo Istine, svjedočanstvo o Raspetom i Uskrsnulom Kristu. Samo u Njemu, i ni u kome drugom, leži čovjekovo konačno spasenje, neprolazna punina i jedini pravi smisao.

Objava Kriza teologije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz niza dojmljivih životnih pripovijesti izdvajam onu o svjetioničaru Bagrencevu na svjetioniku Svjatonoski, u Murmanskoj oblasti, u sjeverozapadnom dijelu Rusije. Bagrencev je bio svjetioničar na tom svjetioniku od kraja devetnaestoga stoljeća. Početkom dvadesetoga stoljeća izgubio je vid. No on je, uz pomoć svoje supruge, nastavio raditi svoj posao, k tome i na osobito dobar način. Nakon što je o gubitku vida izvijestio svoje nadležne, zadržan je u službi, s time da mu je dodijeljen pomoćnik.

Kada se pročulo da o svjetioniku Svjatonoski brine slijepi svjetioničar, mnogi su, u nastojanju da se domognu njegove službe, nastojali osporiti njegovu prikladnost i sposobnost za obavljanje toga zahtjevnoga posla. Nakon provedenoga nadzora sačinjen je izvještaj u kojemu je napisano: „Iako slijep, Bagrencev je predano posvećen svome poslu te iskazuje veliku spretnost u obavljanju svojih dužnosti. Posjeduje osobitu sposobnost da nasluti svaku nepravilnost u funkcioniranju svjetiljki ili neispravnost rotirajućeg stroja. Uz podršku supruge i pomoćnika koji obavlja meteorološke izmjere, sposoban je ispravno se nositi sa svim izazovima vezanima uz svjetionik. Bilo bi pošteno uručiti mu nagradu za tolike godine predane službe.” Bagrencev je nastavio obavljati svoj posao do oko 1917. godine, kada je nadzor nad svjetionikom prepustio svome sinu.  

Slijepi svjetioničar – osobito u onodobnim životnim i radnim uvjetima – kako je to moguće? Da, itekako je moguće. Koliki ljudi, tjelesno na različite načine prikraćeni, uspijevaju zdušno živjeti i raditi! Poznajem dvije gluhoslijepe osobe – da, i gluhe i slijepe – koje žive vrijedne živote. Jedan je moj prijatelj, slijep, otac petero djece, nedugo otišao u mirovinu, nakon što je cijeli svoj radni vijek radio kao profesor hrvatskoga jezika. Drugi je moj prijatelj, slijep, koji je nedugo umro, bio priznat kao jedan od najboljih prevoditelja (ako ne i najbolji) s njemačkoga na hrvatski jezik. Poznajem dva muškarca, oženjene, očeve, bez obje noge, koji uredno obavljaju svoje poslove. Jednom sam bio na misi koju je služio svećenik u invalidskim kolicima…

Često na manje ili više izrazite načine otpisujemo mnoge, predstavljajući ih nesposobnima za život u punini, za obavljanje različitih službi. Izdižemo se nad njih kao svojevrsni suci koji – u biti – presuđuju ponajprije o svojoj uskogrudnosti (čitaj: zaslijepljenosti). O svojoj nesposobnosti da budemo ljudi s ljudima. Da ih podržimo i da si ne utvaramo da smo mi ti koji smo mjera svih stvari.  Mjera svih ljudi.

Događa se da drugima, nekima, posve neuvijeno govorimo o njihovoj neprikladnosti za obavljanje pojedinih službi. Za njih su prikladne one sporedne, manje uočljive, za nas pridržane one glavne.

Bog nas ne razvrstava na takve načine. On gleda što je u čovjekovu srcu. Podržava ono dobro u našim srcima. Pa kada pođemo putovima kojima nas vodi oskudica naših srca, ubrzo se zatječemo u neprohodnim predjelima života. Pođemo li putovima koje Bog utire u našim srcima, prepoznat ćemo to u životnosti naših koraka. I u životnosti koraka onih s kojima nam je ići.

Objava Slijepi svjetioničar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Predstavljajući svaku svoju političku akciju kao “borbu protiv Čovića i HDZ-a”, DF zapravo koristi tu političku figuru kao štit iza kojeg skriva sve agresivniji narativ usmjeren protiv cjelokupnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U njihovom diskursu izbrisana je svaka razlika između političke stranke i etničke zajednice. Svaki zahtjev za očuvanjem mehanizama ustavne zaštite, svaki poziv na legitimno predstavljanje ili izbornu ravnopravnost neovisno o tome dolazi li od HDZ-a, oporbenih hrvatskih stranaka, intelektualaca, crkvenih velikodostojnika (usp. zadnju izjavu biskupa BIH) ili običnih građana, automatski se u kuhinji DF-a  i bošnjačkih nacionalista etiketira kao “fašizam”, “udruženi zločinački poduhvat” ili “rušenje države”.

Time je stvorena opasna zamjena teza. HDZ BiH i Dragan Čović postali su samo pogodan legitimacijski okvir koji DF-u služi za opravdavanje vlastitog radikalizma pred vlastitim glasačkim tijelom. Pravi cilj te politike više nije smjena jedne vlasti ili pobjeda nad jednim političkim rivalom, nego političko i institucionalno onesposobljavanje čitavog jednog naroda. Licitiranjem brojevima, prebrojavanjem krvnih zrnaca, osporavanjem same opstojnosti i prijetnjama infrastrukturnim blokadama, Hrvatima u BiH se šalje poruka da nisu ravnopravan partner i konstitutivan narod, nego remetilački faktor kojemu se prava mogu dozirati ili oduzimati po volji etničke većine. U tome se ogleda potpuni promašaj i destruktivnost takve strategije: ona se više uopće ne hrani političkim argumentima protiv HDZ-a, nego kolektivnom netrpeljivošću. Kada kritika vlasti pređe u poricanje kolektivnih prava i identiteta čitave jedne zajednice, to prestaje biti stranački sukob i postaje čisti, otvoreni politički šovinizam.

Osjećaj neprijatnosti

Nastup Slavena Kovačevića, kandidata DF za člana predsjedništva BIH kao i cjelokupna javna retorika koju godinama u opticaju održavaju Željko Komšić i ljudi iz Demokratske fronte, već je odavno prešla granice politički pristojnog ukusa i prešla u zonu onoga što se u engleskom jeziku označava pojmom cringe: to je onaj duboki osjećaj neprijatnosti, stida i transfera srama dok gledate i slušate odrasle ljude kako se blamiraju na javnoj sceni. Slušati kandidata za najviše državne dužnosti kako se u podcastima i po predizbornim skupovima busa u prsa te prijeti susjednoj državi Hrvatskoj zavrtanjem slavina na Buškom jezeru izaziva upravo tu vrstu mučnine i političke sramote. To je razina kavanskog mudrovanja i djetinjastog inata koja nema nikakve veze s ozbiljnom državničkom politikom, diplomacijom ili zaštitom suvereniteta, nego predstavlja čisti radikalni populizam usmjeren na najjeftinije emocije i upakiran za najniže porive sarajevske političke čaršije.

Ta prijetnja prekidom hidroenergetskih resursa i opstrukcijom rada hidrocentrala nije ništa drugo nego intelektualna i politička kapitulacija jedne promašene ideologije. Umjesto da ponude bilo kakav gospodarski program, plan za zadržavanje mladih ljudi koji masovno napuštaju ovu zemlju, strategiju privlačenja investicija ili ozbiljnu viziju regionalne suradnje, Kovačević i DF se ponovno hvataju mača uličnog ucjenjivanja. Pokušaj da se regionalni resursi i međunarodni ugovori pretvore u sredstvo za jeftine predizborne ucjene pokazuje potpunu nesposobnost ove političke opcije da razmišlja u okvirima modernih euroatlantskih integracija. Bosna i Hercegovina se time u očima međunarodne zajednice i susjeda ne prikazuje kao ozbiljan partner, nego kao geopolitički provizorij kojim upravljaju politički amateri skloni ucjenjivačkim ispadima.

Ova prijetnja zatvaranjem Buškog jezera predstavlja tek nastavak već viđenog, dobro uhodanog obrasca političke sabotaže i populizma koji je Željko Komšić demonstrirao u slučaju izgradnje Pelješkog mosta. Kada je Komšić godinama prijetio tužbama, blokadama i tvrdnjama kako “Bosna i Hercegovina nikada neće dopustiti izgradnju Pelješkog mosta”, scenarij je bio potpuno jednak ovome danas. I tada se radilo o pretencioznom busanju u prsa i predstavljanju samoga sebe kao jedinog “zaštitnika državnog suvereniteta”, dok je u stvarnosti takva retorika bila pravno potpuno neutemeljena i osuđena na propast. Pelješki je most izgrađen, a BiH od Komšićevih praznih prijetnji nije dobila ništa osim narušenih odnosa sa susjednom državom i slike geopolitičke neozbiljnosti. Između Komšićevog “blokirat ćemo most” i Kovačevićevog “zatvorit ćemo Buško jezero” ne postoji nikakva razlika: to je kontinuitet iste promašene politike koja nema kapacitet za građenje i dogovor, pa se jedino zna hraniti opstrukcijama i prijetnjama.

Hrvati u BiH – svoji na svome

Posebno je pogubna, intelektualno nečasna i politički opasna Kovačevićeva teza u kojoj status Hrvata u Bosni i Hercegovini izjednačava s hrvatskom dijasporom u Njemačkoj, Irskoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. Pitanje koje on pobjedonosno i bahato postavlja — zašto Hrvatska ne štiti Hrvate u Njemačkoj ili Irskoj pa ih ne šalje “kući” razotkriva zapanjujuće neznanje ili svjesno i zlonamjerno krivotvorenje samih temelja državnosti Bosne i Hercegovine. Hrvati u BiH nisu doseljenici kako to godinama ponavljaju bošnjački šovinisti, nitko ih tu nije doselio, nisu gospodarski migranti niti nacionalna manjina pa da im se poručuje kako trebaju ići “kući” u Hrvatsku ili mirno prihvatiti ono što im netko drugi odredi. Hrvati u BiH su na svojoj zemlji, autohtoni, povijesni i ustavno konstitutivni narod. Izjednačiti ustavnu konstitutivnost s pravnim statusom stranih radnika u Frankfurtu ili Dublinu predstavlja otvoreni, nedvosmisleni napad na sam ustav Bosne i Hercegovine i pokušaj potpunog brisanja identiteta i političke opstojnosti jednoga čitavog naroda.

Ovakva retorika konačno do kraja ogoljuje ono što se godinama nastojalo sakriti pod šminkom i lažnim narativom o “građanskoj Bosni i Hercegovini”. Cjelokupan projekt Demokratske fronte i Željka Komšića nikada u svojoj biti nije bio borba za društvo jednakih mogućnosti, vladavinu prava ili individualna ljudska prava svakog čovjeka od Neuma do Save. Priča o “građanskoj državi” u njihovoj izvedbi poslužila je isključivo kao cinična ideološka maska i paravan za provođenje etničke prevlasti najbrojnijeg bošnjačkog naroda i sustavno preglasavanje manjeg hrvatskog naroda. Kada se s te politike skine patetična folklorna retorika o “patriotizmu” i “obrani države”, ostaje samo sirovi, agresivni šovinizam i populistički inženjering konstruiran na animozitetu prema Hrvatima u BiH. DF je svojom politikom udario zadnji čavao u lijes bilo kakvoj građanskoj Bosni i Hercegovini.

Decenijska strategija u kojoj se vlastiti politički opstanak i ugodne fotelje osiguravaju tako što se u javnosti konstantno hrani osjećaj mržnje prema hrvatskom narodu, u kojoj se Hrvatima poručuje da su višak, da su im prava dana iz nečije milostinje i da nemaju pravo na vlastiti politički izbor, nanijela je nesagledivu štetu Bosni i Hercegovini. Produbljeno je međuetničko nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka i odnosi između ta dva naroda nisu nikada bili gori, izbrisana je svaka šansa za iskren unutrašnji dogovor, a zemlja je ubačena u stanje permanentne političke krize. Kovačević, Komšić i njihovi sljedbenici, podgrijavanjem radikalizma i stalnim prebrojavanjem krvnih zrnaca, rade izravno protiv stabilnosti države u koju se lažno zaklinju. Slušati ih danas dok prosipaju ove bizarne prijetnje nije samo mučno i nevjerojatno cringe, nego i opominjuće jer pokazuje dokle je spremna ići politika koja se hrani mržnjom i podjelama kako bi sačuvala svoje vlastite pozicije.

Objava Građanski šovinizam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas, dok s tugom promatramo što se sve događa s europskim kontinentom, tom najboljem mjestu za život, sve se teže oteti dojmu da svjedočimo upravo tom procesu: ubrzanom, teledirigiranom urušavanju zapada. Tragedija je to veća što se zapad ne raspada pod udarom nekog moćnijeg vanjskog osvajača ili barbarskih hordi pred zidinama kao što je to znalo biti nekoliko puta kroz povijest; on se urušava iznutra, vlastitim sustavnim odricanjem od temelja na kojima je stoljećima građen i uspostavljan.

Zapada kakvog smo poznavali kroz povijest, tog živopisnog prostora veličanstvenih i punih  katedrala i crkava , sveučilišta kao mjesta znanja, lijepe umjetnosti, pravne države i duboke duhovne tradicije više nema. Njegova kriza nije u nedostatku materijalnog bogatstva, tehnološkog napretka ili financijskih resursa. Zapad nikada u svojoj povijesti nije posjedovao više akumuliranog kapitala i lagodnosti. Međutim, njegova tragedija leži u dubokoj duhovnoj i demografskoj praznini.

Francuski pisac Michel Houellebecq u svojim romanima  od Čestica, Mogućnosti otoka, Pokoravanja pa sve do Anihilacije ne piše neku fiktivnu distopiju, nego s kirurškom, preciznošću ispisuje dijagnozu kliničke smrti zapadne duše. Houellebecqov dijagnostički zaključak zastrašujuće je jasan: društvo koje se radikalno odreklo svojih kršćanskih korijena i transcedencije ostalo je bez ikakvog metafizičkog sidra. Postalo je usamljeno društvo ciničnog, atomiziranog individualizma u kojem je jedina preostala vrijednost trenutni tjelesni užitak, a jedini civilizacijski cilj izbjegavanje patnje i napora po svaku cijenu.

No povijesna je istina nemilosrdna: društvo utemeljeno isključivo na užitku bez žrtve, na pravima bez dužnosti i na egu bez zajednice, nema nikakve unutarnje snage za vlastiti opstanak. Kada nestane metafizičkog osmišljena života, čovjek se pretvara u prolaznog potrošača u golemom trgovačkom centru, a društvo u skupinu otuđenih pojedinaca koji više nemaju za što živjeti, a još manje za što umrijeti.

Zapad je iz vlastitog pamćenja izbrisao temeljnu, povijesno neoborivu činjenicu: koncept ljudskog dostojanstva, nepovredivosti ljudskog života, jednakosti pred zakonom, slobode savjesti i solidarnosti nisu nastali u nekom praznom prostoru sekularnih ideoloških laboratorija. Oni su izravan, zreli plod kršćanskog poimanja čovjeka kao bića stvorenog na sliku i priliku Božju (imago Dei). Upravo je ta kršćanska matrica podarila Europi shvaćanje da čovjek posjeduje dostojanstvo koje mu ne daje nikakva država niti partija, pa mu ga stoga nikakva vlast nema pravo ni oduzeti.

Odričući se tog kršćanskog korijena u ime lažno shvaćene emancipacije i neograničene autonomije pojedinca, moderna zapadna kultura skliznula je u ono što je veliki papa Benedikt XVI. još na početku ovog stoljeća vizionarski nazvao „diktaturom relativizma“. Riječ je o stanju u kojemu se ništa ne priznaje kao konačno i definitivno, gdje ne postoji apsolutna istina, nego jedino mjerilo postaje vlastiti ego i trenutni prohtjev. U takvom okruženju, klasična vjera i tradicionalne vrijednosti ne samo da se odbacuju, nego se proglašavaju opasnošću za društvo. Mjesto kršćanske ljubavi, samoodricanja i služenja bližnjemu zauzele su agresivne, dogmatske sekularne ideologije koje netolerantno zahtijevaju potpunu pokornost.

LGBT ideologija i sustavni napad na obitelj

Najočitiji i najdestruktivniji primjer tog antropološkog i moralnog sloma jest pobjedonosni zamah tzv. LGBT ideologije i rodne teorije. Ovdje se već odavno ne radi o traženju osnovnih građanskih prava ili zaštiti pojedinaca od neopravdane diskriminacije i nasilja  što je kršćanska dužnost i zapovijed. Radi se o nečemu daleko opasnijem: o radikalnom, sustavnom i bezobzirnom napadu na samu narav čovjeka, na biologiju i na stvoreni poredak muškarca i žene.

Rodna ideologija direktno negira realnost, poučavajući da je spol tek proizvoljni društveni konstrukt ili stvar osobnog izbora. Time se vrši nasilje nad zdravim razumom i prirodom. No, najteže posljedice ovog ideološkog inženjeringa snosi tradicionalna obitelj. Kroz cijelu povijest obitelj je bila osnovna, nepovrediva stanica društva, prirodni štit pojedinca i jedina čuvarica života. Rastakanjem obitelji zapad je sam sebi presjekao žile kucavice.

Bračna zajednica muškarca i žene, usmjerena prema rađanju, podizanju i odgoju djece, danas se u javnom prostoru potiskuje, relativizira i nerijetko sustavno izvrgava ruglu. S druge strane, zamjenski oblici života i protuprirodni pokusi proklamiraju se kao novo mjerilo društvenog napretka i moderne prosvijetljenosti. Onaj tko se danas u zapadnim znanstvenim, medijskim ili političkim krugovima usudi naglas reći jednostavnu i biološki neoborivu istinu da dijete za zdrav psihički i duhovni razvoj treba i majku i oca, da za psihofizičko zdravlje djeteta nije dobro da odrasta u homoseksualnom okruženju s „dva oca“ ili „dvije majke“, brzo se suočava s medijskim linčem, otkazima na poslu, cenzurom i optužbama za “mržnju” i “retrogradnost”. Društvo koje progoni istinu u ime ideološke podobnosti nalazi se u završnoj fazi moralnog raspada.

Tako stvorena duhovna i antropološka praznina najdramatičnije se očituje na polju demografije  u onome što je sveti Ivan Pavao II. iznimnom proročkom oštrinom nazvao kulturom smrti. Kada jedno društvo prestane vjerovati u Boga, u vječnost i u smisao vlastitog postojanja, ono spontano, neumitno i nemilosrdno prestaje rađati djecu.

Abortus je u zapadnim zakonodavstvima, ustavima i vodećim medijima uzdignut na razinu “temeljnog ljudskog prava”, pa čak i najvišeg simbola ženske emancipacije. Ubojstvo najnezaštićenijih, najnevinijih i najbespomoćnijih ljudskih bića u utrobi vlastitih majki postalo je prihvaćeno kao rutinski, administrativni zahvat medicinskog sustava. Istovremeno, otvaranje novom životu u modernom se društvu sve češće prikazuje kao financijski teret, zapreka profesionalnoj karijeri, udar na komfor ili čak “ekološki rizik za prenapučeni planet”.

Zapad se tako našao u povijesno nezabilježenom, jezivom paradoksu: nikada u svojoj povijesti nije posjedovao više materijalnog izobilja, tehnologije, stanova i komfora, a nikada nije imao manje dječjeg smijeha, kolijevki i nade u budućnost. Starački domovi zamijenili su dječja igrališta, a kućni ljubimci zauzeli su mjesto djece. To je čisti, voljni demografski suicid. Društvo koje ne želi vlastitu djecu, društvo koje prednost daje trenutnoj udobnosti umjesto žrtvi i radosti roditeljstva, samo je potpisalo svoju povijesnu smrtnu presudu.

Nekontrolirane imigracije i kapitulacija pred islamizacijom

Kako bi popunio stravičnu demografsku prazninu nastalu decenijskim nerađanjem vlastite djece te osigurao jeftinu radnu snagu za svoj održivi gospodarski aparat, sekularizirani zapad donio je odluku o neograničenim, masovnim i potpuno nekontroliranim imigracijama. No, upravo na tom polju do punog izražaja dolazi duboka zapadna naivnost, sljepoća i civilizacijska nedoraslost.

Progresivne zapadne elite povjerovale su u naivnu bajku o “multikulturalizmu”, toj ideološkoj dogmi prema kojoj će milijuni doseljenika iz sasvim drugačijih civilizacijskih, kulturnih, religijskih i vrijednosnih krugova preko noći prihvatiti zapadne sekularne dogme čim kroče na europsko tlo. Mislili su da je dovoljna ekonomska ponuda kako bi netko zaboravio svoju vjeru i kulturu.

Dogodilo se upravo suprotno. Društvo koje nema vlastiti identitet, koje se srami vlastite vjere i povijesti, koje ruši vlastite spomenike i odriče se vlastitih kršćanskih korijena, ne može ponuditi nikakav privlačan vrijednosni okvir onima koji dolaze. Dok je sekularni zapad umoran od samoga sebe, od svoje tradicije i kršćanskog nasljeđa, novi doseljenici, ponajprije iz islamskog svijeta, dolaze s čvrstom, nepokolebljivom vjerom, snažnim obiteljskim strukturama, brojnom djecom i jasnom vizijom vlastitog identiteta.

Roger Scruton neumorno je upozoravao da masovna imigracija bez stroge kulturne integracije, bez poštivanja domaćina i bez usvajanja domoljublja ne stvara nikakvu obogaćujuću “raznolikost”, nego razara društvenu koheziju i stvaranjem paralelnih društava rastače svaki osjećaj zajedničke pripadnosti.

Danas u mnogim europskim metropolama od Londona, Pariza i Bruxellesa…, svjedočimo stvaranju tzv. no-go zona u kojima zakoni zapadnih država više praktički ne vrijede. Zbog krivo shvaćene tolerancije, zapad tiho i sramotno kapitulira pred agresivnim islamizmom. Zapadne vođe šutke prelaze preko ugrožavanja sigurnosti vlastitih građana, porasta teškog kriminala, antisemitizma i sustavnog potiskivanja ili uklanjanja kršćanskih simbola iz javnog prostora kako se netko ne bi “uvrijedio”. Zapadna elita radije bira mazohističku samomržnju i poricanje vlastitog doma (oikofobija) nego njegovu obranu.

Urušavanje se ne zaustavlja samo na moralu i demografiji; ono prožima sve zapadne ustanove. Školski i sveučilišni sustavi, koji su nekada bili žarišta traženja istine i obrazovanja, pretvoreni su u poligone za ideološku indoktrinaciju novih naraštaja. Mediji su postali glavni akteri u proizvodnji manipulacija i fake newsa i ljudi im više uopće ništa ne vjeruju. Umjetnost je izgubila težnju prema lijepom i dobrom, pa se često svodi na ružnoću, šok i provokaciju bez ikakvog dubljeg smisla.

Pritom se građanima nudi lažni mir u obliku tehnološke zabave, neograničene potrošnje i digitalne izolacije. No, tehnološki napredak ne može nadomjestiti gubitak duše. Računala, umjetna inteligencija i visoki životni standard ne mogu odgovoriti na temeljna ljudska pitanja: Tko sam? Odakle dolazim? Koji je smisao moga života i moje patnje? Kada društvo izgubi odgovore na ta pitanja, nikakva tehnologija ne može ga spasiti od propadanja.

Kako u takvom razorenom, neprijateljski raspoloženom okruženju treba postupati kršćanin? Kršćanski pogled na povijest nikada ne smije skliznuti u jeftini fatalizam, pasivnost ili očaj. Propasti carstava, kultura i civilizacija nisu nikakva novost u ljudskoj povijesti; povijest je zapravo veliko, nijemo groblje ideologija, imperija i moćnih država koje su mislile da su vječne i nepobjedive. Pad današnjega sekulariziranog, otuđenog Zapada podsjeća nas na to da je jedino vječno Božje kraljevstvo i njegovo Evanđelje.

Ovo ubrzano urušavanje ne smije u nama probuditi mržnju prema svijetu, gorčinu ili bijeg od društvene odgovornosti u kule od bjelokosti. Ono nas mora pozvati na duboko duhovno buđenje, zrelost i beskompromisnu kršćansku otpornost. Dužnost kršćanina danas nije šutke i preplašeno promatrati propast, niti udarati u bezrazložne bubnjeve beznađa, nego u društvu koje se raspada ponovno i iznova postati “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”.

To pred nas stavlja jasne zadatke da pružimo intelektualno hrabar i jasan otpor ideološkom nasilju koji se provodi. Treba prestati pristajati na laži lgbt i rodne ideologije i političke korektnosti, nego hrabro i s ljubavlju svjedočiti istinu u javnom prostoru. Zatim čuvati i obnavljati obiteljski dom: graditi obitelji kao male “domaće crkve” u kojima se uči molitva, žrtva, opraštanje i međusobna ljubav. Treba svjedočiti radost rađanja i pobijediti strah od života. Nužno je suprotstaviti se kulturi smrti kulturom darivanja i otvaranja novom životu. Na koncu, vrlo je važno njegovati kršćansku baštinu i identitet, prenositi svojoj djeci vjeru, povijest, jezik i kulturne vrijednosti vlastitog naroda (u našem slučaju hrvatskog) kako ne bismo postali bezlični pijuni u rukama globalnih ideologija.

Zapad se neće i ne može spasiti novim političkim deklaracijama, briselskim ekonomskim paketima, bržim internetom niti novim tehnološkim čudima. Zapad se može spasiti jedino i isključivo ponovnim otkrivanjem vlastite duše, ponovnim susretom s Isusom Kristom i prihvaćanjem kršćanskog morala.

Ako želimo iznova sagraditi ono što je tako lako i neodgovorno uništeno, moramo se bez oklijevanja i bez srama vratiti na onu živu Stijenu na kojoj je naša kultura nekada i izrasla. U protivnom, bit ćemo tek nijemi, tužni svjedoci završnog poglavlja jedne velike civilizacije koja je imala sve materijalno bogatstvo ovoga svijeta, a izgubila ono najvažnije, samu sebe, svoju dušu i svoj temelj, Isusa Krista.

Objava (Od)umiranje Zapada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Novi pristup religiji najbolje se vidi u Habermasovu govoru održanom prilikom primanja nagrade za mir Njemačkog udruženja izdavača i knjižara 2001. godine. Taj je govor iste godine objavio kao knjigu pod naslovom Vjera i znanje (Glauben und Wissen). U ovom govoru Habermas odgovara na najaktualnija pitanja današnjega svijeta, a održao ga je nakon 11. rujna 2001. kad je izveden teroristički napad na Svjetski Trgovinski Centar u New Yorku. Odgovarajući na suvremena pitanja Habermas ističe da je bilo teoretskih sukoba između organizirane znanosti koja se boji religijskoga opskurantizma i organizirane religije koja se okreće protiv scijentističke (prirodoznanstvene) vjere u napredak svijeta, što vodi u naturalizam koji potkopava moral: „Ali 11. rujna napetost između sekularnog društva i religije eksplodirala je na sasvim drugi način” (Habermas). On stoga nastoji pokazati razliku između znanja i vjere te tako ljude pozvati na razgovor kako bi izbjegli još veću polarizaciju, jer je svjestan kako ih dosadašnje nastojanje za ukidanje religije vodi u još veće sukobe umjesto u civilizacijski napredak. Suvremene svjetonazorski i religijski neutralne države u sporu između zahtjeva znanja i zahtjeva vjere neće stati na jednu stranu, nego će biti spremne učiti od obiju strana, pritom ne žrtvujući svoju samostojnost.

U knjizi Između naturalizma i religije. Filozofski članci (objavljenoj 2005. godine) Habermas vrlo uvjerljivo i argumentirano dokazuje da druge osobe i drugo Ti čine čovjeka subjektom i individuumom. Time Habermas stvaralački nadilazi filozofiju novovjekovnog subjektivizma i individualizma, koji se pretvorio u egoizam. Umjesto filozofije subjektivnog uma on zastupa filozofiju intersubjektivnog uma, jer ljudsko biće dolazi na ovaj svijet kao posve bespomoćno biće. Time je rečeno da je ti starije od ja, o čemu je prije još govorio Friedrich Nietzsche. Također je Max Scheler tvrdio da je tistvo najfundamentalnija kategorija ljudskoga mišljenja. U razgovoru s kardinalom Josephom Ratzingerom 19. siječnja 2004., koji je objavljen kao njihova zajednička knjižica pod naslovom Dijalektika prosvjetiteljstva. O umu i religiji, Habermas vodi dubokoumni i otvoreni razgovor s tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere. Odjeci ovoga razgovora stigli su sve do Maroka i Irana. To je bio susret jednoga od najpoznatijih filozofa sadašnjosti i tadašnjega kardinala nadležnoga za nauk katoličke vjere. Na poleđini knjižice bilo je istaknuto da njih obojica spadaju u najveće mislioce sadašnjosti i da oni zastupaju cijeli intelektualni svijet. Obojica se pitaju može li moral ograničiti i ukrotiti ljudsku moć; obojica su svjesni patologija (bolesnih pojava) na području religije i na području uma; svjesni su korelacije (uzajamne ovisnosti) kršćanske vjere i zapadne (sekularne) racionalnosti; obojica ističu da je za obje komponente zapadne kulture (vjeru i znanje) važno da čuju druge kulture, da se upuste u istinsku korelaciju s njima, da dođu do onoga zajedničkoga što cijeli svijet drži na okupu.

Objava Epohalna povijest vjere i znanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.