Nažalost, ovo uvjerenje je u ekstremnim slučajevima dovelo do porasta eutanazije, jer mnogi stariji ljudi sebe vide kao teret obitelji ili društvu i žele „ukloniti teret” od svojih voljenih.

Ono što treba jasno reći jest da je ta ideja potpuno pogrešna i da bake i djedovi nikada ne smiju biti gledani kao teret – nego kao dar koji treba čuvati.

Dragocjen resurs

U novije vrijeme, svaki je papa govorio protiv takvog načina razmišljanja, uključujući papu Benedikta XVI., koji je o tome govorio u jednom obraćanju 2008. godine:

„Danas je gospodarska i društvena evolucija donijela duboke promjene u život obitelji. Stariji, uključujući mnoge bake i djedove, nalaze se u svojevrsnoj ‘parkirnoj zoni’: neki shvaćaju da su teret obitelji i radije žive sami ili u domovima za umirovljenike, sa svim posljedicama koje takve odluke nose.”

On objašnjava: „Uvijek je potrebno snažno reagirati na ono što dehumanizira društvo” i da „ako su bake i djedovi, kako se često kaže, dragocjen resurs, potrebno je donijeti dosljedne odluke koje će omogućiti da se njihova vrijednost bolje prepozna.”

Papa Benedikt XVI. ukazao je na primjere djedova i baka u Bibliji, ističući njihovu važnost i za današnji svijet:

„Razmišljanje o bakama i djedovima, o njihovom svjedočanstvu ljubavi i vjernosti životu, podsjeća nas na biblijske likove Abrahama i Saru, Elizabetu i Zahariju, Joakima i Anu, kao i na starce Šimuna i Anu, pa čak i Nikodema: svi nas podsjećaju da u svakoj dobi Gospodin traži od svakoga da doprinese svojim talentima.”

Prije svega, iz kršćanske perspektive bake i djedovi nikada nisu teret i trebaju se gledati kao bitan dio obitelji i društva.

Svi učimo iz mudrosti starijih, a briga o bakama i djedovima daje nam priliku prakticirati tjelesna djela milosrđa.

Osim toga, kada bake i djedovi trpe zbog starosti, oni mogu svoje patnje prikazati u zajedništvu s Isusom, za spasenje svoje obitelji.

Ništa nije izgubljeno i bake i djedovi moraju ostati vitalan dio našega svijeta.

Objava Bake i djedovi nisu teret pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Razgovor je protekao u ugodnom i otvorenom ozračju, a sugovornici su se dotaknuli ključnih društvenih tema u Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu, provincijal fra Zdravko Dadić je izrazio žaljenje što zgrada Provincijalata na Kovačićima još uvijek nije vraćena u vlasništvo Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Poseban naglasak stavljen je na veliki jubilej – 800. obljetnicu smrti sv. Franje Asiškog. U tom kontekstu, sudionici sastanka zajednički su potvrdili presudnu važnost dijaloga i međusobnog uvažavanja. Istaknuto je kako upravo franjevačka baština i poruka sv. Franje Asiškog mogu poslužiti kao snažan poticaj svim narodima u Bosni i Hercegovini da se zajednički usmjere prema izgradnji općeg dobra, trajnog mira i stabilnosti.

Objava Vršitelj dužnosti Visokog predstavnika Louis J. Crishock posjetio Franjevački provincijalat Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mučeništvo o. Perice

Manje je poznato da je o. Perica u ljeto 1928. godine pohodio njemačku mističarku Therese Neumann koja je čak 36 godina bez jela i pića živjela samo od euharistije.[2] Tom prigodom ona mu je prorokovala da će završiti život mučeničkom smrću.[3] Po ulasku u Dubrovnik 22. listopada 1944. partizani su oko 22 sata uhitili oca Petra.„Rublje je stavio u svoju tašku, s klecala je uzeo svoj redovnički križ, sliku Srca Isusova i Marijina, te sv. Josipa. Sve je govorio: Srce Isusovo, smiluj mi se, Srce Marijino, u te se uzdam, sv. Josipe, tebi se preporučujem. Na to se je bacio naglo, brzo i iznenada, pred klecalom na koljena i nekoliko puta poljubio pod, zazivajući Srce Isusovo i Marijino i sv. Josipa u pomoć. Srce Isusovo, ako je žrtva za tebe, neka bude, rado je primam, smiluj mi se.”[4] Otac Petar od đačkih je dana molio za milost mučeništva i tu želju više puta u životu spominjao, pa u zatvoru Karmen o tome naglas razmišlja.[5]

Odveden je na otočić Daksu gdje je, skupa s 52 Dubrovčanina, bez suđenja bio svučen, zlostavljan i strijeljan, a njegovo tijelo bačeno u zajedničku jamu. Za njega jedan njegov štovatelj opravdano piše: „Ja sam uvjeren da si bolnu tajnu svoje Kalvarije namijenio Gospodaru života i smrti za spas svoje Hrvatske. To čvrsto vjerujem i to je jedino što me tješi u tami tvoje smrti. Isto tako vjerujem da su tvoji krvnici bili postidjeni tvojim pogledom i tvojim janjećim predanjem pravednika.”[6]

Navještaj slobode

Prilikom susreta s mističarkom, otac Petar primio je od nje i objavu da će Hrvatska potkraj stoljeća zadobiti slobodu.[7] Hrvatska je postojala kao država i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, ali svega četiri godine i nije bila posve neovisna. Mističarka je izrijekom spomenula da će se to dogoditi koncem dvadesetoga stoljeća. Tako je i bilo: nakon šest desetljeća od proroštva, u ratu se rodila hrvatska država.[8] Ni ona nije posve slobodna, ali dijeli sudbinu ostalih takozvanih demokratskih država. Vjekovni san za koji su nebrojeni naraštaji molili, žrtvovali se i stradavali postao je tako, unatoč svim protivštinama, zbilja kojom se dičimo i u kojoj očekujemo da će Bog podariti istinski preporod hrvatskoga naroda.

Prva su se dva proroštva, dakle, u cijelosti ostvarila što je svojevrsno jamstvo i za ispunjenje trećega proroštva. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima i samo čovjek zna zakazati i tako odgoditi ispunjenje proroštva.

Znakovito je da se Therese Neumann, dok je još bila živa, ukazivala djeci u Bolu 1946. godine skupa s Majkom Božjom i svecima. Moguće je objašnjenje da je tu bila riječ o bilokaciji, a ne o pravom ukazanju. Svakako to potvrđuje da je mističarka, koja je djeci prije ukazanja bila nepoznata, bila dionik i podupiratelj poratnih ukazanja u hrvatskom narodu. Nadnaravno djelovanje je daleko jače od naravnoga, a utjecaj mističnih duša na povijesna zbivanja u pravilu prolazi neprimijećen i bit će nam u cijelosti poznat tek na posljednjem sudu.

„Kralježnica” Europe

No Therese je dala i treće proroštvo o Hrvatskoj: da će imati ključnu ulogu u očuvanju kršćanstva u Europi, tj. da će biti „kralježnica” očuvanja kršćanstva u Europi.[9] Evo što o tome kaže njegov suvremenik Dušan Žanko: „Znali smo da moliš i žrtvuješ se za Hrvatsku. Znali smo, da si u svojim snovima, pjesmama, viđenjima i patnjama za Hrvatsku. Znali smo da si 1932. pitao čudesnu Djevicu Neumann za Hrvatsku i da si skupa s njom odgonetnuo tajne Božje Providnosti o Hrvatskoj. Tereza Neumann je izjavila da će u najtežim vremenima koja dolaze za kršćanstvo, Hrvatska biti kičma kršćanstva. Dakako, bio si oprezan i svet. Znao si čuvati tajnu. Mi smo je slutili, a poslije saznali.”[10]

Mala zemlja, ekonomski opljačkana, politički porobljena, demografski desetkovana, a teritorijalno reducirana, dobila je poslanje da bude ni više ni manje nego „kralježnicaˮ europskoga kršćanstva. Kralježnica je središnji koštani oslonac trupa koji štiti leđnu moždinu te omogućuje čovjeku pokretljivost i uspravno držanje. U prenesenom smislu to znači da je Hrvatska odabrana da u prijelomnim vremenima u Europi sačuva vjernički ponos, pokrene kršćanski preporod i, uz velike žrtve, predvodi borbu protiv sila zla. To ju višestruko nadilazi, ali kako znamo, Bog bira malene da posrami velike, tj. da svima bude očito da je On gospodar povijesti i onaj koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne” (Lk 1,52). O tome govori i apostol Pavao: „Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27-29).

Nagovještaji ostvarenja i toga posljednjega proroštva sve su vidljiviji jer, iako je hrvatski narod grešan, ipak – unatoč svim ratovima i progonima – duhovno stoji daleko bolje nego zapad. Štoviše, imamo puno znakova vjerskoga buđenja: od molitava pred bolnicama i na trgovima, preko hoda za život, mreže vječnoga klanjanja po svim većim gradovima do masovnih duhovno-rodoljubnih glazbenih spektakala.

[1] „’Zdravo Djevo’ – hrvatska marijanska himna već 120 godina”, HKM, 3. rujna 2024., na: https://hkm.hr/vijesti/domovina/zdravo-djevo-hrvatska-marijanska-himna-vec-120-godina/, (19. prosinca 2025.).

[2] Roko Prkačin, O. Petar Perica, DI. Pjesnik i mučenik, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2014., 147. Mijo Ivurek navodi da se ovaj susret dogodio 1922. (Mijo Ivurek, Padre Petar Perica i njegovo doba. Život i djelo isusovca, dobrotvora, domoljuba i mučenika s Dakse, pjesnika – autora najpjevanijih katoličkih pjesama u Hrvata: Do nebesa i Zdravo Djevo Kraljice Hrvata,Naklada – Gea d.o.o., Zagreb, 2015., 59).

[3] Kazala mu je također da moći koje se u Splitu pripisuju sv. Duji ustvari nisu njegove, nego pripadaju jednomu drugomu mučeniku. (R. Prkačin, nav. dj., 147); M. Ivurek, nav. dj., 59.

[4] R. Prkačin, nav. dj., 227-228.

[5] Ibidem, 229.

[6] Dušan Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, u: Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja, Hrvatska revija, Barcelona –München, 1987., 230.

[7] Vladimir Lončarević, „Petar Perica – mučenik i pjesnik”, Glas koncila, 21. listopada 2012., 21.

[8] Koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća Jelena Brajša, tadašnja ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, osobno mi je prenijela ovo proroštvo o osamostaljenju Hrvatske.

[9] V. Lončarević, nav. dj., 21. Pater Vatroslav Halambek u razgovoru 8. siječnja 2026. potvrdio mi je da postoji usmena predaja kako je pater Josip Antolović pronašao u njegovim spisima da mu je, nakon što je čula da je iz Hrvatske, rekla da će Hrvatska biti kičma Europe.

[10] D. Žanko, „Ubiše i sveca… In memoriam O. Perici”, 230. (Objavljeno prethodno u: Hrvatski narod, br. 1240, 21. siječnja 1945.).

Objava Proroštva Therese Neumann o Hrvatskoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bukovica je selo u dolini Neretvice koje pripada konjičkoj općini. Nekada su ovdje živjele brojne obitelji raspoređene u 5 različitih zaselaka. Nedaća rata protjerale su ljude 1993. godine u sigurnija područja koji su se razasuli po bijelom svijetu. Nakon rata upravo velikim zalaganjem pokojnog fra Slavka Topića i obitelji Marković, uz pomoć tadašnjih župnika i donatora iz BiH i svijeta obonovljeno je 15-ak kuća u ovom selu. Godinama se u Bukovici u  mjesecu listopadu održavala poznata kestenijada.

Objava Obljetnica smrti fra Slavka Topića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Razumijevanje i dobra organizacija ljudi mogu pružiti veliku pomoć. Međutim, iako imamo vlastitu kuću ili stan, iako imamo hranu i piće, imamo i odjeću i mnoge druge dobre stvari – ipak nema nikoga kome ništa ne nedostaje. Nekome nedostaje zdravlje, nekome roditelj, nekome dijete, nekome muž ili žena, nekome drug i prijatelj, netko je izgubio svaku nadu u bolji život. Svi, pa čak i oni koji su najsretniji, žele biti još sretniji. To jest, i njima nešto nedostaje.

Sam Bog se pobrinuo za većinu dobrih stvari. Dao nam je svima život, razum, volju, sposobnost za rad, da još više uljepšamo svoje živote. Dao nam je zemlju, vodu, zrak, sunce i sva dobra potrebna za život. Moramo se samo ispravno služiti dobrima koja nam je Bog dao – pa ako ih budemo pravedno dijelili, i ako mudro postupamo, nitko ne bi trebao ni u čemu oskudijevati.

Ali, nažalost, mi smo nepravedni! Svatko žudi za sebe i za svoju obitelj. Svatko želi imati više od drugih, biti iznad drugih, vladati nad njima i iskorištavati druge za vlastite interese. I zbog toga nastaju neprijateljstva, svađe i ratovi. Došli smo u nezavidan položaj, iz kojeg ljudi više ne vide izlaz. Međutim, svaki je vjernik svjestan da je Bog sveznajuć i svemoguć, te da Bog može vratiti mir, razumijevanje i blagostanje svijetu.

Da, istina je da samo Bog može učiniti ovo čudo, nemoguće za čovjeka. Ali, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju, Bog zahtijeva našu suradnju za takvo čudo. On od nas ne traži da činimo čuda. Mi nismo sposobni za takvo što. Krist od nas ne traži da činimo velika djela. On traži samo ono što možemo učiniti, samo ako to hoćemo.

Krist ne traži 5000 kruhova, ali traži sve kruhove koje učenici imaju. Jednom su imali 5 kruhova, a Krist je umnožio tih 5 kruhova kako bi nahranio 5000 ljudi. Drugi put su imali 7 kruhova. S onim što su imali, Krist je nahranio sve one kojima je bilo potrebno – i svaki put je bilo više nego dovoljno hrane.

Ovo je vrlo važna pouka za nas! Nemojmo se uzalud žaliti! Nemojmo gubiti nadu! Bog se brine za nas. Bog ima cijeli svijet u svojim rukama. Ali Bog također zahtijeva našu suradnju, naš doprinos. Ne bez mjere, već koliko imamo. Ne mnogo, ali ipak sve što imamo. I tada nikome neće nedostajati ništa što je potrebno za ovaj život, niti za vječni život.

Ne štedi svoga kruha, ako njime možeš nahraniti gladnoga! Ne štedi odjeće svoje, ako možeš odjenuti gologa. Ne štedi usta svoja, ako možeš posavjetovati neodlučnog ili poučiti neukog. Ne štedi riječi svoje, ako moraš ukoriti grešnika. Ali još više, budi velikodušan i darežljiv u davanju podrške, pohvale i zahvale za dobra djela koja vidiš oko sebe. Ne štedi svoga vremena, ako možeš utješiti ožalošćenoga ili pratiti napuštenoga. Uključite i svoje prijatelje da i oni sudjeluju za dobro bližnjega.

Tada će cijela zajednica biti radosnija, zdravija i sretnija. Nitko neće nepotrebno patiti, a onaj tko nema drugog izlaza, prihvatit će svoj križ s radošću, sretan što mu cijela zajednica braće i sestara pomaže u nošenju križa.

Nema veće radosti od pomaganja bližnjima u nošenju križa. Ta pomoć stvara i razvija ljubav među ljudima i istovremeno je izvor obilnog Božjeg blagoslova i za darovatelja, i za primatelja.

Dao Bog da svatko od nas surađuje s Božjom milošću u iskorjenjivanju gladi i žeđi u svijetu i u podizanju blagostanja svih ljudi s kojima živimo! Amen.

Objava 18. nedjelja kroz godinu: Dajte im vi jesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Predstavljači su bili gosp. Branimir Stanić, glavni i odgovorni urednik Glasa Koncila iz Zagreba, prof. dr. Darko Tomašević sa KBF-a u Sarajevu, te sam autor. Kroz program je vodio preč. Ilija Orkić, župnik u Odžaku i domaćin susreta.

Gosp. Branimir je pohvalio autorov rad te njegovu želju pričati priče. Radosno započeti dan i isticati pozitivne primjere iz života. „Ako nismo djeci ostavili priče u kojima na kraju dobro pobjeđuje – nismo im ostavili ništa. Narod ne nestaje kad ga netko porobi ili u ratovima nego nestaje kad se prestanu pričati priče. A fra Vlado priča priče. On osobno priča priče“… – između ostalog istaknuo je Branimir. Nadalje je iznio jednu jasnu usporedbu: nekad su ljudi uz ognjište sjedili i pričali priče, razgovarali. Danas nam svima sjali malo ognjište pred očima. Samo nama i svakom od nas to ognjište svijetli. To je svjetlo naših pametnih telefona ili računala. A ono uglavnom ne priča ovakve priče koje nas povezuju i u kojima je sretan kraj.

Drugi predstavljač je bio dr. Darko Tomašević, profesor na KBF-u u Sarajevu i dekan Toliškog arhiđakonata. On je govorio o fra Vladinom životu i njegovoj energiji kojom plijeni ljude i nastoji unijeti što više radosti u svaki dan. Jedan od pokazatelja njegove silne energije pozitivnog utjecaja na druge je i ispunjena dvorana pastoralnog centra. Svi su oni došli zbog autora kojeg osobno poznaju ili su čuli za njega.

Na kraju je sam autor pozdravio sve prisutne i izrekao riječi zahvale domaćinu, suradnicima, kolegama svećenicima, s kojima je bio u sjemeništu i u bogosloviji u Sarajevu. Toplim biranim riječima je mnoge osobno pozdravio i zahvalio. Nedavno je na jednom portalu izjavio: Hoću i ja Posavini kazati hvala lijepa na ljubavi za svih ovih 40 godina, a i ja sam njima dao svu svoju ljubav i pažnju na svakom koraku.“

Prije fra Vladinog obraćanja, pastoralna suradnica u Švicarskoj Kata Čančar je pročitala jednu zapisanu zgodu s carine, koja se dogodila davno. Naime, 31. kolovoza se dogodila da ga je jedan carinik dugo zadržao samo iz razloga jer mu se nekada davno svidjela njegova propovijed u Njemačkoj, na kojoj je i on bio. I taj razgovor je trajao oko pola sata a ostavio je radosno pamćenje za cijeli život.

Sam program je vodio preč. Ilija Orkić, župnik u Odžaku a za glazbeni dio su se pobrinuli mladi Doborskog dekanata okupljeni u molitvenu zajednicu Božji dodir. Oni su izveli četiri pjesme te atmosferu učinili još ugodnijom.

Nakon predstavljanja sudionici su mogli nabaviti knjige a za sve prisutne je upriličena zakuska i piće uz ugodni razgovor i šargiju i violinu.

Ilija Orkić
Foto: fra Pero Oršolić i Ilija Orkić

Objava Predstavljanje knjige fra Vlade Ereša “Radosno u novi dan” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Meta napada bila su tri ključna lokaliteta. Kod crkve svetog Jakova zapaljen je vanjski oltar, koji je nedavno bio obnovljen. Istovremeno, na Brdu ukazanja (Podbrdu) i kod Plavog križa oskvrnuti su kipovi Gospe. Kipovi su preko lica, prsa i dijela haljine premazani crnom bojom, a uz njih su ostavljene i pisane poruke. Na postolju kipa na Brdu ukazanja ispisana je poruka na engleskom jeziku: “Devil in a skirt”, što u prijevodu znači “Đavao u suknji”. Napadnuto je i drugo simbolično mjesto u Međugorju – Plavi križ. I tamo je kip Gospe premazan crnom bojom, a na ploči je ispisana riječ “EVIL”, što znači “zlo” ili “zloća”.

Prva je o ovom incidentu izvijestila talijanska katolička stranica La Luce di Maria, objavivši fotografije s lica mjesta uz apel vjernicima da na ovu tešku provokaciju odgovore molitvom, a ne bijesom, prenosi Večernji list.

Izjava povodom čina vandalizma

S velikom smo tugom primili vijest o činu vandalizma kojim su narušeni prostori molitve u našoj župi. Odmah smo pristupili čišćenju i sanaciji oštećenja kako bi svi prostori ponovno bili dostojno pripremljeni za molitvu. Zahvaljujemo svima koji svojim radom i nesebičnom pomoći sudjeluju u tome da svetište ostane mjesto susreta s Bogom, mjesto mira i mjesto u kojem se časti Blažena Djevica Marija, Kraljica mira.

Na poseban način pozivamo sve vjernike da na ovaj događaj odgovore onako kako nas Gospa već više od četrdeset godina u Međugorju uči: molitvom, postom i praštanjem. Molimo za obraćenje srca onih koji su počinili ovo djelo, da ih Gospodin dotakne svojom milošću i povede putem dobra. Molimo i za mir u srcima svih ljudi. Gospa nas neprestano poziva da budemo nositelji mira. Neka nas i ovaj događaj potakne da njezin poziv shvatimo još ozbiljnije: da ne uzvraćamo zlom na zlo, nego da svojim životom svjedočimo ljubav, praštanje i nadu.

Svetište ostaje otvoreno svim hodočasnicima. Molitveni program odvija se redovito, a svi prostori ubrzano se čiste i osposobljavaju kako bi ponovno bili mjesto molitve i susreta s Gospodinom po zagovoru Kraljice Mira.

Župni ured Međugorje

Objava Čin vandalizma u Međugorju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Između kurtoazije i pragmatizma

Prvi diplomatski korak Stjepana Tomaševića bio je usmjeren prema Mletačkoj Republici. Njegovi poslanici stigli su u Veneciju s viješću o krunidbi, ali i s konkretnim molbama. Odgovor mletačke vlade od 1. prosinca 1461. godine paradigma je tadašnje mletačke politike: mnogo počasti, a malo stvarne pomoći. Republika je kralja uvrstila u red svojih plemića i obećala mu kuće u Mlecima i Zadru, ali uz znakovitu napomenu da se „strpi dok se nađu zgodne kuće”. To obećanje utočišta bilo je više psihološki melem nego stvarna vojna podrška.

Kada je kralj zatražio ono najnužnije – strijelce i puškare za slučaj osmanske navale – Mlečani su odgovorili diplomatskom formulom kojom su odgovornost prebacili na „zajedno s hercegom”. Iako su se deklarativno radovali njegovoj krunidbi, njihova stvarna pomoć svela se na dozvolu da kralj o vlastitom trošku unovači vojnike na njihovim teritorijima. Republika nije željela izravno provocirati sultana, držeći se po strani dok god njezini obalni interesi nisu bili izravno ugroženi. Bosna je za njih bila dragocjen bedem, ali bedem koji su željeli da se održava sam, uz minimalna mletačka ulaganja.

Posebno složeno poglavlje predstavlja odnos Mlečana prema hrvatskom banu Pavlu Špirančiću. Republika je, u svom nastojanju da ovlada dalmatinskim zaleđem, pokušala iskoristiti bosanskoga kralja i hercega Stjepana protiv bana. Venecija se nije usuđivala izravno udariti na Špirančića i oteti mu strateški važan Klis, pa je poticala Stjepana Tomaševića na savez s Krbavskim knezovima protiv bana.

Iz mletačkih zapisa od 28. kolovoza vidljivo je da su poslanici upućeni kralju s ciljem sklapanja saveza protiv Špirančića, pod izgovorom da bi se ban mogao sporazumjeti s Osmanlijama. Ta politička intriga pokazuje koliko je bosanski kralj bio pritisnut između različitih interesa: s jedne strane su ga poticali na rat s kršćanskim susjedima, a s druge mu savjetovali jedinstvo protiv Osmanlija. Ova razjedinjenost kršćanskih velikaša bila je upravo ono što je sultan Mehmed II. najviše priželjkivao.

Obiteljski raskol Kosača

Možda najtragičniji aspekt propasti Bosne bila je unutarnja izdaja unutar obitelji Kosača. Herceg Stjepan Vukčić Kosača, iako se izmirio s kraljem, suočio se s pobunom vlastitoga sina Vladislava. Vladislav je protkan ambicijom i mržnjom prema ocu, pobjegao sultanu i zatražio polovinu očeve zemlje, obećavši sultanu nevjerojatnih 100 000 dukata.

Ovaj podatak iz studenoga 1462. godine otkriva dubinu moralnoga i političkog sloma bosanskoga plemstva. Vladislav je sultanovom poslaniku lagao da će mu novac posuditi Mlečani i Dubrovčani, uvlačeći ih u sukob koji nisu željeli. Sultan je, prepoznavši slabost, dao Vladislavu vojsku da udari na oca. Kasniji sultanovi zahtjevi hercegu – da mu plati spomenutih 100 000 dukata ili preda gradove Klobuk, Mičevac i Čačvinu – bili su izravna ucjena. Herceg Stjepan je u svom odgovoru pokazao dostojanstvo, poručivši da će radije poginuti nego predati gradove koji bi Osmanlijama omogućili kontrolu nad Dubrovnikom i mletačkim posjedima, ali unutarnja razjedinjenost već je nepovratno oslabila obrambeni sustav zemlje.

Ugarska kruna i prekid harača

Ključni trenutak u predvečerje propasti bio je sporazum s ugarskim kraljem Matijašem Korvinom u svibnju 1462. godine. Pod pritiskom pape i biskupa Ivana Viteza, Stjepan Tomašević je u Budimu potpisao ugovor koji će se pokazati kobnim. Kako bi dobio priznanje i savez od Ugarske, kralj je Matijašu isplatio golemu svotu novca, koju je ovaj iskoristio za otkup krune sv. Stjepana od njemačkoga cara.

Ovaj financijski aranžman iscrpio je bosansku riznicu, a zauzvrat je Bosna morala ustupiti gradove ugarskim posadama i, što je najopasnije, obećati da će prestati plaćati danak (harač) sultanu. To je bio čin prkosa koji Bosna vojno nije mogla opravdati. Mletački poslanik Petar Thomasius izvještavao je da će se sve poteškoće ukloniti novcem, no on nije shvaćao da se tim novcem kupuje samo privremena ugarska naklonost, dok se istovremeno izaziva gnjev najmoćnijega vladara tadašnjice – Mehmeda Osvajača.

Grčki ljetopisac Leonid Kalkokondilas ostavio je zapis o susretu bosanskoga kralja i osmanskoga poslanika koji je došao po harač. Kralj je, ohrabren obećanjima iz Budima i Rima, izveo poslanika u svoju riznicu i pokazao mu blago, rekavši: „Eto, harač je skupljen, no nije mi ni na kraj pameti da ga pošaljem caru… ako car na mene udari, lakše ću mu se oduprijeti s novcem”.

Ove riječi, koliko god zvučale junački, bile su odraz strašne zablude. Osmanski poslanik mu je odgovorio s jezivom preciznošću, upozorivši ga na kršenje ugovora. Sultan Mehmed II., koji je tada bio zauzet u Vlaškoj, samo je odgodio kaznu, čekajući da „onaj crv u tijelu Bosne” dovrši svoj posao. Kralj je svojom odlukom da zadrži novac za obranu zapravo dao sultanu savršen „casus belli” – opravdanje za rat pred cijelim islamskim svijetom.

Početkom 1463. godine, kralj Stjepan Tomašević je postao potpuno svjestan da je rat neizbježan. Njegovo poslanstvo u Veneciju u veljači te godine bilo je ispunjeno očajničkim upozorenjima. Kralj je precizno predvidio sultanove namjere: osvajanje Bosne kao baze za napad na mletačke granice, sve do Istre. Nudio je Mlečanima da preuzmu zapovijedanje njegovom vojskom, tražio je oružje koje je nekada papa bio namijenio njegovu ocu, a koje su Mlečani zadržali u Dalmaciji.

Odgovor Republike ponovno je bio mlak. Iako su mu darovali nešto „praha i oružja”, uputili su ga da se uzda u savez s Ugarskom i hercegom. Čak je i Dubrovnik bio suzdržan, bojeći se za svoju neutralnost. Interceptirano pismo koje je nosio Vlakuša Milojković pokazuje da je kralj pokušavao animirati čak i Skenderbega u Albaniji, ali su te akcije bile prekasne i nedovoljno koordinirane. Kršćanska Europa bila je „puna dobrih želja”, ali dok su oblaci nad Bosnom postajali sve crnji, njezine su vojske ostajale kod kuće, a njezini vladari su se bavili međusobnim razmiricama.

„Gnjila jabuka”

Bosansko Kraljevstvo je imalo u sebi „crva koji ga je izjedao”. Taj crv bila je nesloga vlastele, pohlepa kralja Matijaša, hladni interes Venecije i tragična naivnost mladoga kralja. Bosna je opisana kao „gnjila jabuka” koja čeka mali vjetar da padne. Taj vjetar bio je sultan Mehmed II., koji je lukavo čekao da kršćanski savezi pokažu svoju slabost.

Objava „Crv u tijelu Bosne” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz teološko-filozofskog kuta gledanja, ljubav prema domovini nije nikakva zakašnjela, “izmišljena” ideološka konstrukcija moderniteta, a ponajmanje nekakva društvena patologija koje se moderni čovjek mora stidjeti. Ona je prirodan, duboko racionalan i kršćanski utemeljen red ljubavi (ordo caritatis). Kako je to još u ranom kršćanstvu genijalno uočio sveti Augustin, a u srednjem vijeku sveobuhvatno razradio sveti Toma Akvinski, ljubav prema Bogu i bližnjemu ne djeluje u apstraktnom, sterilnom vakuumu, nego nužno ima svoje gradacije i organske krugove djelovanja. Čovjek jednostavno ne može jednako, na opipljiv i način, voljeti čitavu planetu ili nekakvo neodređeno, hipotetsko “čovječanstvo”, ako najprije ne voli, ne čuva i ne izgrađuje one koji su mu fizički, kulturno i duhovno najbliži – svoju obitelj, susjedstvo, rodni zavičaj i domovinu. Patriotizam je u svojoj najdubljoj biti prirodno, plemenito širenje obiteljske ljubavi i odanosti na širu narodnu i državnu zajednicu; on je uzvišeni čin intelektualne i moralne zahvalnosti za naslijeđeni jezik, kulturni krajolik, vjeru i nadasve za žrtvu predaka koji su nam svojom žrtvom omogućili mirnu sadašnjost. Teološki promatrano, domovina nije nikakvo slijepo božanstvo niti idol kojemu se prinose lažne žrtve, nego nam je od Boga darovano mjesto odgovornosti. Ona je konkretan prostor u kojem nam je povjereno raditi za opće dobro (bonum commune), pa je stoga patriotizam u svojoj osnovi primarno etička, moralna i kršćanska dužnost, a tek potom politički osjećaj.

Sociološki i politički gledano, upravo su zdrav patriotizam i vitalna svijest o zajedničkom podrijetlu jedina stvarna kohezijska sila koja moderno društvo spašava od potpune dezintegracije, usamljenosti i otuđenja koje neumoljivo generira podivljali hiperindividualizam. Bez osjećaja zajedničke pripadnosti, dubokog međusobnog povjerenja i solidarnosti među građanima koji dijele istu povijesnu sudbinu, kulturni kod i vrijednosni sustav, funkcionalno je nemoguće održati bilo kakvu državu blagostanja ili stabilan oblik demokratskog konsenzusa. Demokracija, naime, nije tek puki proceduralni mehanizam ili skup hladnih birokratskih pravila; ona od pojedinca nužno zahtijeva spremnost na žrtvu – spremnost da se katkad odrekne vlastitog privatnog komfora i uskog interesa radi općeg dobra čitave zajednice. A to dobrovoljno, nesebično odricanje ne pokreće suhi pravni ugovor niti briselske direktive, nego upravo domoljublje i osjećaj da je država naš zajednički, nezamjenjivi dom.

Ulazeći u izravnu polemiku s elitističkim lijevo-liberalnim diskursom, koji pod krinkom lažnog univerzalnog humanizma i apstraktnog kozmopolitizma nastoji sustavno rastočiti pojam nacije i suvereniteta, valja jasno prokazati tu pogubnu doktrinu. Onu doktrinu koja naciju bezdušno promatra kao “zastarjeli koncept” koji treba dekonstruirati i zamijeniti bezličnim globalnim tržištem i nadnacionalnim birokracijama. U tom ideološkom sklopu osobito je razorna politika zagovaranja i opravdavanja nekontroliranih, masovnih migracija. Pod izlikom lažnog, patetičnog suosjećanja koje je u potpunosti lišeno svake političke, sigurnosne i društvene odgovornosti  godinama se iz pojedinih političkih i crkvenih woke krugova gura model koji bezobzirno ignorira realne apsorpcijske kapacitete društva, kulturne specifičnosti i same temelje pravne države.

Plodovi takvog ideološkog sljepila i političke neodgovornosti danas više nisu teorijska rasprava, nego tragična svakodnevica vidljiva diljem zapadne Europe. Umjesto najavljivanog idiličnog, pluralističkog raja, na periferijama mnogih europskih metropola stvoreni su paralelni svjetovi, etnički i vjerski izolirana geta – takozvane no-go zone u kojima zakon suverene države više jednostavno ne vrijedi. To su prostori u koje s razlogom, u strahu za vlastite živote, ne smiju ili ne mogu ući ni redovne policijske snage, ni vojska, ni hitne službe. Ondje ne vlada ustav ni demokracija, nego zakon jačega i islamski vjerski radikalizam. Kršćanska etika poučava nas dužnosti milosrđa i pomoći strancu u nevolji, ali ta ljubav nikada i nipošto ne isključuje razboritost, red i neotuđivo pravo jedne narodne zajednice na očuvanje vlastitog doma, sigurnosti, kulture i načina života. Otvoriti vrata vlastitog doma čovjeku u potrebi ne znači srušiti nosive zidove te kuće, ugasiti obiteljsko ognjište i dopustiti da pridošlica preuzme kontrolu nad domom u koji je došao.

Danas se i nacionalizam zlonamjerno prikazuje isključivo kao mračna i opasna pojava, dok se namjerno prešućuje njegova povijesna uloga u očuvanju slobode, kulture i narodnog dostojanstva. Nacionalizam je danas pojam kojim se u medijsko-političkom kartelu maše poput mokre krpe s jasnim ciljem: unaprijed diskreditirati, unazaditi i demonizirati svaku legitimnu borbu za očuvanje narodnog identiteta, suvereniteta i državnih granica. A istina je posve drukčija. Nacionalizam je, u svom izvornom, zdravom i plemenitom povijesnom obliku, bio i ostao ključni emancipacijski i oslobodilački pokret modernog doba. On je stvorio moderne demokratske države, omogućio malim i potlačenim narodima neotuđivo pravo na samoodređenje i oslobodio ih od opresivnih carskih, imperijalnih i kolonijalnih tutora koji su ih stoljećima izrabljivali.

Posebno mjesto u ideološkoj hajci zauzima opsesivna netrpeljivost prema Katoličkoj crkvi, u kojoj uvijek jedni te isti kritičari i ideolozi vide dežurnog krivca i glavni izvor “zaostalog” nacionalnog osjećaja. Njima Crkva ne smeta slučajno: ona im smeta zato što je ostala posljednji nesalomljivi bedem koji narodu pruža duhovni identitet, moralni kompas i svijest o vlastitom dostojanstvu. U svojoj nemoći pred činjenicom da narod ne prihvaća njihove bezlične društvene pokuse, pojedini su političari i javni djelatnici išli toliko daleko da su otvoreno, bez imalo stida, javno priznavali kako ih doslovno “boli” kada nedjeljom vide pune crkve i mnoštvo mladih ljudi na misama. Ta bolesna fascinacija i strah od vjernog naroda razotkrivaju svu prazninu njihove politike: smeta im mladež koja nije podlegla duhovnom amnestiranju i konzumerizmu, nego nedjeljom traži smisao, ukorijenjenost i zajedništvo tamo gdje su ga stoljećima nalazili i njihovi preci. Primarna je meta, dakle, sama vjera i Crkva kao čuvarica narodne memorije, jer iskorijenjenim i obezglavljenim društvom bez Boga i bez domovine nesmetano vladaju oni koji bi sve sveli na robu i profit.

Pozitivni i nužni aspekti zdravog nacionalizma ogledaju se u očuvanju dragocjene, bogate kulturne i jezične raznolikosti svijeta. Svijet bez autentičnih, samostalnih i ponosnih nacija ne bi bio nikakva oaza mira i slobode, nego unificirana, siva, tehno-birokratska masa podložna diktatu globalnog konzumerizma, korporativnih interesa i otuđenih centara moći. Zdravi, prosvijetljeni nacionalizam potiče gradnju škola, očuvanje materijalne i nematerijalne baštine, književnosti, narodne umjetnosti i povijesnog pamćenja. On razvija lokalnu ekonomiju i stvara u pojedincu zdrav osjećaj osobnog i kolektivnog dostojanstva, samopoštovanja te trajne moralne odgovornosti prema onom bogatstvu koje su nam preci ostavili, a koje moramo neokrnjeno predati svojoj djeci.

Međutim, onoga trenutka kada nacionalizam izgubi svoju etičku, humanu i kršćansku vertikalu, kada nacija od darovanog, dragocjenog okvira za život postane apsolutna vrijednost sama po sebi – dakle, vrijednost iznad Boga, iznad istine i iznad pravde – on neminovno prelazi u pogubnu idolatriju. Kada nacionalizam postane slijep za vlastite povijesne pogreške i zablude, kada se pretvori u oholi osjećaj rasne, vjerske ili kulturne superiornosti, te kada bezrezervno opravdava nepravdu i nasilje učinjeno drugome u ime takozvanih “viših nacionalnih ciljeva”, on direktno degradira u kolektivni egoizam, šovinizam i destruktivni ideološki mit. Šovinizam je, stoga, bolesna perverzija domoljublja, jednako kao što je slijepi egocentrizam perverzija zdravog samopoštovanja. Patriotizam i zdravi nacionalizam vole svoje jer im je darovano i dragocjeno, dok se šovinizam hrani mržnjom, kompleksima i preziranjem drugoga.

Potrebno je s jedne strane braniti patriotizam i zdravi nacionalni osjećaj od radikalno-liberalnog dekonstrukcionizma koji želi iskorijeniti sve obiteljske, narodne, suverene i vjerske temelje čovjeka pretvarajući ga u robovskog, iskorijenjenog konzumenta bez pamćenja i bez domovine. S druge strane, treba dosljedno, s evanđeoskim žarom, čistiti taj isti nacionalizam od šovinističkih klica, mržnje, jeftinog populizma i samodopadnosti. Voljeti svoj zavičaj, svoju obitelj, vjeru, svoju tradiciju i svoju domovinu ne znači zatvoriti se pred svijetom u ksenofobičnu čahuru, niti mrziti tuđe. Upravo suprotno: to znači imati čvrsto, duboko ukorijenjeno stajalište s kojega se jedino i može voditi iskren, ravnopravan, otvoren i uistinu dostojanstven dijalog s čitavim svijetom. Nacija nije teret prošlosti kojega se moramo osloboditi, nego zalog naše budućnosti.

Objava Ordo caritatis: ljubav prema domovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U suslavlju s mons. Vukšićem i mons. Relotom bili su i mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, potpredsjednik BK BiH; mons. Željko Majić, biskup banjolučki, predsjednik Vijeća za laike, obitelj i život BK BiH; petnaestak svećenika uz sudjelovanje većeg broja vjernika okupljenih iz cijele BiH, ali i šire.

Nadbiskup Vukšić je na početku mise pozdravio sve sudionike proslave Obiteljskog dana na Kupresu. Sve prisutne, osobito obitelji, preporučio je zagovoru Svete obitelji. „Molimo Svetu obitelj da sve vas, koji živite obiteljskim životom, prati svojim zagovorom kako bi dragi Bog nastavio izlijevati svoje blagoslove na svakog pojedinca u vašim obiteljima i na sve obitelji u svijetu.“ Mons. Vukšić je dodao da će tijekom misnog slavlja biti i jedno krštenje što je nazvao darom Providnosti uz ovogodišnji Obiteljski dan i podsjetio na vrijednost otvorenosti životu.

Nakon što je evanđelje navijestio vlč. Ante Vrhovec prigodnu propovijed je uputio vojni ordinarij mons. Miro Relota.

„Trebaju nam obitelji koje se svaki dan ponovno okreću Bogu“

Na početku propovijedi pozdravio je sve okupljene vjenrike iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja.

„Danas je Kupres postao mjesto susreta, molitve i zahvalnosti. Ovdje se susreću obitelji koje nose svoje radosti i svoje križeve, roditelji i djeca, djedovi i bake, mladi i stari. Danas smo jedno srce i jedna duša okupljeni oko Kristova oltara“, kazao je vojni ordinarij.

Poseban pozdrav i zahvalnost uputio je bračnim parovima koji ove godine obilježavaju svoje bračne jubileje: 25, 50 i 60 godina zajedničkoga života. „Dragi supružnici, vaše godine vjernosti nisu samo vaša osobna radost, nego dar cijeloj Crkvi. Vi ste živi znak da ljubav može trajati, da se obećanje dano pred Bogom može čuvati i da se kroz sve životne oluje može ostati zajedno. Danas zahvaljujemo Bogu za vaše živote, za vaše obitelji, za vašu djecu i unuke, za sve žrtve koje ste podnijeli i za svaku molitvu koju ste izrekli za svoje najmilije.“

Podsjetio je na geslo ovogodišnjega Obiteljskog – „Obitelji, postani ono što jesi!”, na riječi svetoga Ivana Pavla II. koji je u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio pozvao obitelji: „Obitelji, postani ono što jesi; obitelji, vjeruj u ono što jesi!“

Naglasio je da je obitelj Božja zamisao i da je upisana u samo srce čovjeka. „Obitelj je prva crkva. Prvo mjesto gdje dijete upoznaje Boga. Prvo mjesto gdje čuje molitvu. Prvo mjesto gdje uči oprostiti, pomoći, podijeliti i ljubiti,“ kazao je vojni ordinarij.

„Posebno danas želimo reći našim starijima: niste zaboravljeni. Vaš život ima vrijednost. Vaša starost nije teret. Vaša mudrost je blago. Vaše molitve drže naše obitelji,“ kazao je između ostalog mons. Relota.

„Posebno danas mislimo na obitelji Bosne i Hercegovine. Naše su obitelji kroz povijest prošle mnoge kušnje. Bilo je ratova, progona, siromaštva i odlazaka. Bilo je vremena kada su naši ljudi odlazili trbuhom za kruhom, ostavljajući rodne kuće, sela i ognjišta. I danas mnoge obitelji osjećaju bol razdvojenosti. Mnogi roditelj imaju djecu daleko. Mnogi mladi traže budućnost izvan svoje domovine. Mnogi domovi više nisu puni kao nekada. Ali povijest nas uči: narod koji čuva svoju obitelj, svoju vjeru i svoje korijene ima budućnost. Zato danas ne smijemo gledati samo ono što nedostaje. Moramo vidjeti ono što imamo. Imamo roditelje koji se žrtvuju. Imamo majke koje mole. Imamo očeve koji rade i nose odgovornost. Imamo bake i djedove koji čuvaju vjeru. Imamo djecu koja su naša nada. Bog još uvijek djeluje u našim obiteljima,“ kazao je biskup Miro.

Dodao je da nam ne trebaju savršene obitelji jer takvih nema: „Ali trebaju nam obitelji koje se svaki don ponovno okreću Bogu. Sveta Obitelj iz Nazarete nije živjela bez poteškoća. Marija i Josip nisu imali lagan život. Poznavali su nesigurnost, siromaštvo i brigu. Ali njihova je obitelj bila sveta jer je Bog bio u njezinu središtu. Neka i naše kuće ponovno postanu mjesta molitve. Neka se u njima ponovno čuje: ‘Oče naš’. Neka se ponovno čuje zahvalnost. Neka se ponovno osjeti blizina… Neka naše obitelji budu mjesta gdje se rađa vjera, gdje raste nada i gdje pobjeđuje ljubav. I neka u svim našim domovima uvijek odzvanja Božje obećanje ‘Ja tebe zaboraviti neću.’“

Neka se u obiteljima očituje živo evanđelje

Na kraju misnog slavlja župnik Jadranko Kurt zahvalio je svima koji su doprinijeli održavanje i pripremi IX. Obiteljskog dana u župi Kupres, osobito obiteljima koje su primile goste. Posebne pozdrave uputio je svim okupljenim gostima i četvorici prisutnih biskupa.

Potom je mons. Željko Majić, predsjednika Vijeća za laike, obitelj i život BK BiH, zahvalio dragom Bogu na Obiteljskim danu te svim koji su se uključili u organizaciju tog događaja. Pozdrave je uputio subraći biskupima, svim svećenicima, voditelju ceremonije preč. Ivanu Raki, rektoru Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, te zboru iz Livna pod vodstvom s. Blanke Jeličić koji je glazbeno animirao misno slavlje.

Posebno se zahvalio kupreškom župniku vlč. Jadranku Kurtu istaknuvši njegovo veliko i nesebično zalaganje prigodom organizacije Obiteljskog dana kao i vjernicima župe Kupres. Istaknuo je i doprinos članova Vijeća u organizaciji susreta. Zahvalio je i svim okupljenim obiteljima, svim ostalim sudionicima i donatorima.

Mons. Majić pozvao je okupljene obitelji, ali i sve druge vjerničke obitelj, da nasljeduju primjer svete Nazaretske obitelji: da budu obitelji molitve, obitelji vjere, obitelji nade, obitelji praštanje; da budu obitelji u kojima se očituje živo evanđelje podsjetivši pri tome da se u braku odražava i Presveto Trojstvo.

Čestitke je uputio i svim bračnim parovima koji ove godine slave 25, 50, 60 godine braka te je sve vjernike pozvao na molitvu za proslovu jubilejskog X. Obiteljskog dana.

Poslije molitve za obitelji mons. Vukšić je uručio prigodne jubilejske plakate: dvije za 60. obljetnicu braka, 10 za pedesetu i 16 za 25. obljetnicu braka.

Okupljeni vjernici su nakon misnog slavlja nastavili druženje u dvorištu kupreške župne kuće.

Objava Završen IX. Obiteljski dan BK BiH pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.