Kao stvarnost koja je u sebi destruktivna i agresivna, zlo se ne može pojaviti bez mimikrije. Mimikrijom produžava svoju egzistenciju dok ne postigne željeni cilj. Zlo skriva svoju agresivnost i destruktivnost iza mnogovrsnih maski. Zbog mnoštva njegovih maski mi vidimo i osjećamo zlo u različitim pojavama. U pojavnom smislu ono nema konstanti. Budući da zlo stalno mijenjanja maske, teško možemo uočiti pravo lice zla jer ga mi, obično, ne vidimo sve do trenutka dok nas ono ne uvuče u svoje kolo, kada uglavnom sve maske padaju, ali tada najčešće biva prekasno.

Mimikrija je sredstvo kojim se zlo služi za ostvarivanje svojih zlih ciljeva, a konačni cilj zla je uništenje, razaranje, konfuzija, nered, nedorečenost i poluistina. Zlu je nužna mimikrija jer bi bez nje bilo golo, samo bi sebe prokazalo i već se tako dovelo u situaciju da bude neprihvatljivo i neprihvaćeno. Kad bismo, ukoliko je to moguće, vidjeli zlo u njegovoj esenciji, učinili bismo sve moguće, ako ne zbog sebe, onda zbog budućih naraštaja, da ga jednom zauvijek uništimo. No mimikrija mu produljuje život i misiju. Mimikrijom se ono štiti. Bez mimikrije zlo je nakaza koje se svatko užasava već na prvu pomisao ili na prvi pogled i dodir. Zlo se u svojoj inicijalnoj fazi najčešće skriva iza pozitivnih atributa, iza dobroga, lijepog, poštenog, istinitog, transparentnog, otvorenog, iza pozitivne promjene koju nudi itd. Skriva se iza nečega privlačnoga, dopadljivog i zavodljivoga. U toj svojoj mimikriji nudi nam nešto što, čini nam se, da nam baš nedostaje, da bi baš moglo unaprijediti naš život i učiniti ga kvalitetnijim. To je razlog zašto najčešće popustimo pred zlom skrivenim iza (lažne) dobrote, poniznosti, naivnosti i nevještosti. Dakako da tomu treba pridodati i našu umanjenu sposobnost prepoznavanja zla koje se vješto služi mimikrijom.

Agresivnost i destruktivnost zla, upravo zbog prikrivenosti, ostaju nam pri prvom susretu s njim uvijek skriveni i pozadinski. Ne uočavamo ih odmah tako lako. Nemoguće ih je odmah razaznati. Zlo je zavodljivo, ali zavodljivo upravo zato što se krije iza nevještosti, naivnosti, iza lažne brige da nam bude dobro i iza koristoljubne empatije. Mi postajemo svjesni zla tek naknadno. Tek poslije vidimo njegovu konkretizaciju i razarajuću ulogu. Do tada u njemu uvijek vidimo nešto drugo. U njemu, zbog mimikrije, vidimo uvijek neko možda, dakle, nešto što u nama stvara rascjep, nesigurnost i nejasnoću. Tek kad nam se zlo približi počinje se razotkrivati: tada s njega pada plašt mimikrije koji nas je privukao i posredstvom kojega nam se približilo. Tek naknadno, ponekad je to i prekasno, vidimo zlo u njegovoj realnosti, ogoljenosti i konkretnosti. Do tada nam se prikazivalo nečim privlačnim, činilo nam se kako nas razumije, kako shvaća našu situaciju, kako je puno sućuti i kako nam jednostavno pokušava pomoći poboljšati našu situaciju. Zlo ima bezbroj maski. Stoga ga je teško prepoznati, ali nije nemoguće.

Budući da je u svojoj biti destruktivno, zlo je posljedično i agresivno. Zbog odbojnosti agresije ono i ne pristupa čovjeku bez prikrivenosti. Najveću prikrivenost zlo pokazuje kad se uspijeva stopiti s okolinom ili s ambijentom, te ga ne opažamo i počinjemo ga smatrati bliskim i pripadajućim ambijentu u kojemu živimo. U toj svojoj prikrivenosti pomoću koje se stapa s okolinom zlo se počinje ukorjenjivati u naš ambijent. Ono nije nikada pasivno. Dozira svoje djelovanje. U temelju njegova djelovanja je manipulacija, optuživanje drugih, konspirativnost i zamjena teza. Zlo poopćuje konkretno, sve generalizira, traži krivca u drugome, jer ne može u sebi – time bi prestalo biti zlo, a to bi bilo protivno naravi samoga zla.

Mimikrija zla nije slučajna niti spontana, nego strateška i planirana. Ono prilagođava svoj izgled, stavove, nastojanja i uvjerenja sredini u kojoj se nalazi kako bi što duže ostalo prikriveno i povećalo mogućnost opstanka te izvršilo svoju konačnu misiju. Zlo se, bolje nego dobro, prilagođava društvenim prilikama, sredini i okolnostima, dakako, jer ima samo jedan cilj, a to je da ostvari ono najdublje u svojoj biti: destrukciju i nasilje, nered i konfuziju, propast i kraj. Upravo po ovim i drugim elementima možemo prepoznati potiho i skriveno djelovanje zla koje se stopilo s našim ambijentom i koje se služi ljudima i događajima kako bi ostvarilo svoje ciljeve.

Zlo bježi od Istine, od Isusa Krista, jer ga Istina lišava mimikrije, razotkriva ga. Zbog toga demoni negoduju u susretu s Isusom: došao si nas uništiti (usp. Mk 1,24). Da, kad je razotkriveno, zlo se udaljuje do druge prilike jer je razotkrivanjem minimalizirana moć njegove manipulacije. Zbog toga zlo treba uvijek biti prokazano. To je i Isus činio oslobađajući tako svijet od Zloga.

Objava Zlo i mimikrija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetost kao ontološka prisutnost, a ne proceduralni čin

Svetost nije pravni status. Ona je metafizička stvarnost: sudioništvo u Božjem životu. Kanonizacija je čin prepoznavanja, a ne proizvodnje svetosti. Crkva ne stvara svete; ona ih razlučuje te u tom smislu odgoda kanonizacije ne može izmijeniti Stepinčevu svetost. Ona može samo odgoditi njezino službeno izricanje. No ontološka razina ostaje netaknuta. Ipak, postoji druga razina – ekleziološka. Jer način na koji Crkva upravlja vremenom također je teološki čin. Vrijeme nije neutralni prostor administracije, nego je ono prostor objave. U tom kontekstu nedavna izjava apostolskoga nuncija Giorgija Lingue o kanonizaciji kardinala Stepinca: „…sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskog pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna. Kanonizacija, naime nije svojevrsna liga prvaka u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje. Pred Bogom nema pobjednika i poraženih jer… svi smo mi braća i sestre”,koju je nuncij izrekao na zahvalnom euharistijskom slavlju u Zagrebačkoj katedrali, ostavlja prostor za ekleziološko i teološko promišljanje o smislu i ulozi svetosti općenito kao i o njezinu prepoznavanju. S pravom se možemo pitati o pojmovima koji su označeni kao kriterij za kanonizaciju: „kraj puta”, „istinsko”, „pomirenje”. Tko će biti arbiter mundi? Sensus fidei, Hrvatski biskupi, SPC ili Vatikan? Gdje je završna linija i koji su kriteriji istinskoga pomirenja? Vrednuje li se u ovoj izjavi forma i zaključci već dovršenoga istraživanja Komisije? I na samom koncu: „Što je istina (jedini kriterij) u slučaju Alojzija Stepinca?”

Tradicija kao živa dijaloška forma

U međuvremenu, ono što čuva Stepinca nije samo proces nego tradicija. A tradicija u kršćanskom smislu nije statično sjećanje. Ona je živa dijaloška forma. Usmena predaja, pobožnost, liturgijski spomen – sve to nije nostalgija, nego aktualizacija. Spomen na Stepinca nije samo memorija nego događaj u kojemu se događa susret savjesti vjernika s jednim svjedočanstvom. Tu se očituje metafizička svetost: svetac nije zatvoren u prošlost, nego postaje prisutnost. On djeluje kao mjerilo, kao kriterij, kao izazov. U tom smislu, kanonizacija bi bila artikulacija onoga što već živi. No ako ono što već živi ostaje bez jasnoga priznanja, postavlja se pitanje: čega se zapravo bojimo? Iskaz za potrebom priznanja Stepinčeve svetosti nije puko inzistiranje i stvaranje pritiska na nadležni Dikasterij nego potreba artikulacije jasne svijesti naroda. Stepinac je simbol, utjelovljenje i hermeneutski ključ autentične kršćanske savjesti s kojom se ne arbitrira. On je ona duboka jasnoća Crkve i eklezijalnosti koja ide od vjernika prema Golgoti. Krv Pravednika „vrišti” kroz povijest i s njom se ne trguje. Pravednika se prepoznaje ili ne prepoznaje.

Odgoda kao simptom

Ovdje je potrebna intelektualna i duhovna poštenost. Dužnost i poslanje Crkve i ujedno pravo je provesti razlučivanje. Ali razlučivanje nije beskonačna suspenzija. Postoje trenuci u povijesti kada odgoda postaje simbol. Ne zato što mijenja istinu, nego zato što odražava oklijevanje da se istina izrekne i postavi kao model života i djelovanja. Odgoda kanonizacije u ovom trenutku ne govori da Stepinac nije svet, ali svakako poručuje da Crkva možda u ovom trenutku nije spremna podnijeti punu težinu te svetosti? Ako je to tako, to je već pitanje savjesti. Svetost nije ugodna! Ona je sud! Ona ogoljuje trenutak i prokazuje laž. Svetost je svojevrsna potrebna metamorfoza laži u istinu i tame u svjetlo. Ona podsjeća da Bog ima posljednju riječ. Ako Crkva oklijeva, nije li to znak da se boji konflikta između istine i povijesne osjetljivosti? Nije li to znak da želi pomirenje bez sablazni križa?

„A što vi kažete, tko sam ja?”

U evanđelju, u trenutku koji ima eshatološku napetost, Krist pita učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16,15). To pitanje nije akademsko. Ono je kairos – trenutak odluke. Apostoli su mogli prepoznati, ispovjediti i krenuti za njim. Mogli su i oklijevati. Mogli su čekati jasniji znak, širu potvrdu, sigurniju okolnost. Ali Mesija nije čekao savršeni konsenzus. On je bio prisutan. Analogija je snažna. Svetost u Crkvi jest epifanija Kristova djelovanja. Prepoznati svetost znači ispovjediti vjeru u Kristovu prisutnost u povijesti. Ako Crkva u određenom trenutku oklijeva, ona se nalazi u situaciji apostola koji stoje pred pitanjem: „A što vi kažete?”

Ne: što kažu drugi.
Ne: hoće li se svi složiti.
Nego: što ti kažeš?

To pitanje ne dopušta beskonačnu odgodu. Jer odgađanje odgovora već jest oblik odgovora.

Vrijeme kao teološka kategorija

Vrijeme u kršćanskoj teologiji nije samo kronološki tijek. Ono je kairos – trenutak milosti. U kairosu se susreću sloboda i objava. Tu se odlučuje. Crkva nema uvijek privilegij odgađati vrijeme. Postoje povijesni trenuci u kojima šutnja postaje govor, a odgoda postaje poruka. Ako je ovaj trenutak kairos, tada pitanje Stepinca nije proceduralno, nego kristološko. Jer svetost, ako je autentična, jest produžetak Kristova svjedočanstva u povijesti. Odgoditi priznanje svetosti iz straha od podjela može značiti podcijeniti snagu istine da sama istina može postati izvor pomirenja. Pomirenje je evanđeoski imperativ. No pomirenje ne prethodi istini; ono iz nje proizlazi. Ako istinu podvrgnemo uvjetu potpunoga pomirenja, riskiramo da je nikada ne izreknemo. Stepinac, kao savjest Crkve u Hrvata, nije sredstvo protiv nekoga. Ali nije ni neutralna figura. On je znak. A znakovi razotkrivaju. Svetost koja čeka da svi budu spremni prihvatiti njezine implikacije riskira da postane talac povijesnih osjetljivosti. No svetost, po svojoj naravi, nije talac. Ona stoji pred Bogom.

Kriza savjesti i prisutnost Mesije

Možda je najdublja napetost u tome što svaka svetost implicira Kristovu prisutnost. Prepoznati svetost znači priznati da je Mesija djelovao – konkretno, povijesno, osobno. U evanđelju su postojali oni koji su, gledajući Krista, čekali nekoga drugog Mesiju – prilagođenijega njihovim očekivanjima. Čekali su povoljniji trenutak. No Mesija je već bio tu. Ako Crkva u određenim trenucima povijesti odgađa jasnu artikulaciju svetosti, riskira da izgleda kao zajednica koja čeka „drugi trenutak”, „bolje okolnosti”, „potpunu suglasnost”. Ali kairos ne čeka.

Odgovor ovoga trenutka

„A što vi kažete, tko sam ja?” To pitanje nije ostalo u Cezareji Filipovoj. Ono odzvanja u svakom povijesnom trenutku Crkve. Od ovoga trenutka u kojemu stojimo – ne od nekoga budućeg, idealnog vremena – traži se odgovor. Ako je Stepinčeva svetost autentična, tada njezino prepoznavanje nije čin trijumfa, nego čin ispovijesti. Ispovijesti da Krist djeluje. Da istina ima lice. Da savjest nije relativna. Odgoda kanonizacije ne mijenja ontološku stvarnost svetosti. Ali može razotkriti kolebanje savjesti. Može pokazati koliko smo spremni nositi težinu istine. Jer svetost ne traži konsenzus, ona traži vjeru. A vjera uvijek odgovara u sadašnjem vremenu.

Ne sutra.
Ne kad svi budu spremni.
Nego sada.

Istinsko pomirenje se rađa kroz istinu o svetosti koja je: „nekima sablazan, nekima ludost, a vjernicima Božja snaga i mudrost”.

Objava Alojzije Stepinac – savjest Crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Premda je prosvjed bio miroljubiv, na kraju radnog dana skupina radnika nasrnula je na štrajkolomce, a policija je otvorila vatru ubivši dvojicu radnika.

To je potaknulo lokalne anarhiste da organiziraju novi skup 4. svibnja, tiskajući letke s porukom: „Radnici, naoružajte se i pojavite u punoj snazi!” Skup je započeo mirno, no pri kraju noći netko je bacio improviziranu bombu na policajca.

Policija je uzvratio pucanjem u gomilu, a do kraja noći poginulo je sedam policajaca i četiri radnika. Desetci su bili ozlijeđeni, a događaj je ostao upamćen kao masakr na Haymarketu.

Međunarodni dan radnika

Taj je događaj raspirio napetosti, pa je 1889. Međunarodna socijalistička konferencija proglasila 1. svibnja „Međunarodnim danom radnika” u spomen na masakr. Svake sljedeće godine 1. svibanj dobivao je sve veće značenje — nazvan je „Praznik rada” i korišten kao dan radničkih prosvjeda diljem svijeta.

1. svibnja 1894. u Clevelandu u državi Ohio izbili su novi nasilni neredi, što je Međunarodnu socijalističku konferenciju dodatno potaknulo na snažno zalaganje za prava radnika. Od tada se 1. svibanj kontinuirano koristio kao platforma za promicanje radničkih prava i postao je povezan s rastućim socijalističkim pokretom u Europi.

Šezdeset godina kasnije, usred Hladnog rata, papa Pio XII. prepoznao je rastuće napetosti u svijetu i nastojao suprotstaviti se nasilju vraćanjem kršćanskog dostojanstva rada. Na Trgu svetog Petra obratio se Kršćanskim udrugama talijanskih radnika 1. svibnja 1955. te ih pozvao da ne nasjedaju lažnim glasovima koji tvrde da je Crkva protiv radnika:

Koliko smo puta govorili i objašnjavali ljubav Crkve prema radnicima! Pa ipak, široko se propagira gnusna kleveta da je „Crkva saveznik kapitalizma protiv radnika!” Crkva, majka i učiteljica sviju, uvijek je iznimno brižna prema djeci koja se nalaze u najtežim uvjetima i dala je dragocjen doprinos postizanju poštenog napretka koji su već ostvarile razne kategorije radnika.

Kako bi još snažnije iskazao stav nasuprot rastućim radničkim pokretima, papa Pio XII. ustanovio je novi blagdan u crkvenom kalendaru, posvetivši 1. svibnja „Svetom Josipu Radniku”:

[Kao] Kristov namjesnik, želimo na ovaj dan, 1. svibnja, svečano potvrditi … dostojanstvo rada te nadahnuti društveni život i zakonodavstvo, utemeljene na pravednoj raspodjeli prava i dužnosti … [Odlučili smo] ustanoviti liturgijski blagdan svetog Josipa Radnika, odredivši ga upravo za 1. svibnja … jer ponizni nazaretski obrtnik ne utjelovljuje samo dostojanstvo radničke ruke … on je uvijek i zaštitnik vas i vaših obitelji.

Proglasivši ga katoličkim blagdanom, Pio XII. vratio je 1. svibnju kršćanski smisao. Kršćanskim radnicima prikazan je uzor za nasljedovanje u liku svetog Josipa i podsjetnik na njihovo dostojanstvo.

Naposljetku, Crkva je uvijek učila da radnici trebaju biti pravično nagrađeni za svoj trud, no poziva ih da se uteknu Josipu umjesto da nasilnim rušenjem društvenog poretka pokušavaju izboriti svoja prava.

Rad ima veliko dostojanstvo — ali nasilje ne opravdava sredstvo kojim se osiguravaju prava radnika.

Sveti Josipe Radniče, moli za nas!

Objava Zašto postoji blagdan svetog Josipa Radnika? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

PRIOPĆENJE

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine osjeća potrebu ponovno naglasiti svoja temeljna stajališta u vezi s aktualnim društvenim i javnim raspravama koje opterećuju odnose među narodima i vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini.

Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine izražava duboko žaljenje zbog sadržaja i tona priopćenja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u kojem se, bez ikakvih konkretnih dokaza, Katoličku crkvu i neimenovane “crkvene krugove” dovodi u vezu s navodnim projektima podjele Bosne i Hercegovine.

Odbacujemo takve tvrdnje kao neutemeljene, neodgovorne i štetne za međureligijski dijalog i ukupne odnose u društvu. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini, kroz Biskupsku konferenciju Bosne i Hercegovine i svoje ustanove, dosljedno zagovara mir, pravdu, dijalog i jednakopravnost konstitutivnih naroda i građana, bez ikakvih skrivenih političkih agenda.

Posebno zabrinjava pokušaj da se povijesne tragedije i sudski utvrđeni zločini instrumentaliziraju za dnevnopolitičke obračune i diskreditaciju drugih vjerskih zajednica. Takva retorika ne doprinosi suočavanju s prošlošću, nego produbljuje nepovjerenje i nepotrebno podiže tenzije.

Bosna i Hercegovina je, sukladno svome ustavnom poretku proizašlom iz Daytonskoga mirovnog sporazuma, država triju konstitutivnih naroda i svih njezinih građana. Takvo ustavno uređenje nije puka formalnost, nego temelj stabilnosti, ravnoteže i mira. Nedopustivo je da se bilo kojem konstitutivnom narodu, neovisno o njegovoj brojnosti ili teritorijalnoj rasprostranjenosti, niječu, umanjuju ili preglasavanjem od strane većinskoga naroda oduzimaju prava koja mu pripadaju.

Velika je nepravda i nemoralno je svako nastojanje da se prava bilo kojega naroda relativiziraju, ograniče ili praktično onemoguće i predstavlja izravno odstupanje od daytonskog ustavnog okvira i otvara prostor novim nestabilnostima. Oduzimanje ili nijekanje prava ne može biti put prema pravednom društvu, nego vodi produbljivanju nepovjerenja i političkih napetosti.

U tom smislu, radi izgradnje društvene pravde i sloge Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine zahtijeva reformu svih loših zakona, posebice izbornoga, te osobito naglašava potrebu pune i dosljedne zaštite prava hrvatskoga naroda kao konstitutivnoga u Bosni i Hercegovini, uključujući njegovo legitimno predstavljanje i stvarnu jednakopravnost u svim institucijama i na svim razinama vlasti.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini ostaje čvrsto opredijeljena za mir, dijalog, međusobno poštovanje i jednakopravnost svih naroda i građana. Istodobno, držimo da nema istinske jednakopravnosti bez dosljednoga poštivanja ustavne strukture zemlje i pojedinačnih i kolektivnih prava.

Pozivamo Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i sve njezine predstavnike, kao i sve društvene čimbenike na odgovornost u javnom govoru, na suzdržanost od neprovjerenih tvrdnji te na iskren dijalog utemeljen na poštivanju ustavnoga poretka i dostojanstva svakoga naroda i svakoga čovjeka.

Bosna i Hercegovina ne treba nove optužbe i podjele, nego ozbiljan i iskren razgovor svih njezinih naroda i zajednica.

Katolička crkva će u tome i dalje sudjelovati otvoreno, jasno i bez skrivanja iza političkih konstrukcija.

Sarajevo, 29. travnja 2026.

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

Objava BK BiH: Zahtijevamo reformu svih loših zakona, posebice izbornog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mletački pragmatizam i ugarske ambicije

Mletačka Republika, sila koja je svoje interese uvijek mjerila zlatom i pomorskim putovima, s hladnim cinizmom je promatrala sukob između bosanskoga kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Venecija nije željela stabilnost na svojim granicama ako ta stabilnost nije bila pod njezinom kontrolom. Cilj Republike bio je jasan: dokopati se gradova koji su nekada pripadali obitelji Talovac, prvenstveno Klisa, ključne točke za kontrolu dalmatinskoga zaleđa.

Dok su se kralj i herceg međusobno „glodali i zatirali”, Mleci su simulirali ulogu savjetnika. Kralj Tomaš, u nadi da će osigurati hrvatsku baniju i spriječiti da ona padne u ruke ugarskih ili turskih neprijatelja, nudio je Republici tvrđave u zamjenu za podršku. No, Republika je 1458. godine odbila te ponude, vješto se skrivajući iza diplomatskih fraza o kraljevoj „mudrosti”. U stvarnosti, Venecija je čekala trenutak potpune iscrpljenosti oba suparnika kako bi bez borbe preuzela ono što joj je bilo važno.

Istovremeno, mladi i energični ugarski kralj Matijaš Korvin odlučio je prekinuti razdoblje anarhije u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo imenovanje Jana Vitovca i Tome Sekelja za banove, te brzo uspostavljanje vlasti u Kninu, pokazalo je da Ugarska neće mirno promatrati kako bosanski kralj širi svoj utjecaj na račun njezinih krunskih posjeda. Ova promjena snaga natjerala je Stjepana Tomaša da svoje ambicije usmjeri prema istoku, prema krhkoj i podijeljenoj Srbiji.

Smrt despota Lazara

Srpska Despotovina nalazila se u stanju stalne opsade još od pada Carigrada 1453. godine. Smrt despota Lazara Brankovića, 20. siječnja 1458., bez muškoga nasljednika, bila je smrtna presuda za državu. Lazar, koji je bio sklon nagodbi s Turcima iz straha i ogorčenosti prema Ugrima, ostavio je iza sebe duboko podijeljenu zemlju.

Upravu je preuzelo namjesništvo sastavljeno od udovice Jelene Paleolog, slijepoga Stjepana Brankovića i „velikoga vojvode” Mihajla Anđelovića. Ovdje vidimo mikrokozmos balkanske tragedije: Jelena i Stjepan su tražili spas u savezu s Ugarskom, dok je Mihajlo Anđelović, brat moćnoga osmanskog paše, bio predvodnik proosmanske struje. Borba unutar Smedereva bila je sudbonosna. Kada je Anđelović pokušao uvesti osmanski odred u grad i izvjesiti zastavu polumjeseca, narod i antiosmanska vlastela su se pobunili. Krvavi sukob 31. ožujka 1458., u kojem su Osmanlije sasječeni, a Anđelović bačen u tamnicu, privremeno je spasio grad, ali je izazvao bijes sultana Mehmeda II.

Stjepan Tomaš: vizija ujedinjenoga kraljevstva

Bosanski kralj Stjepan Tomaš prepoznao je u srpskom kaosu priliku da osigura opstanak svoje dinastije. Njegov prvi potez bio je vojni: zauzimanje bogatoga rudarskog središta Srebrenice u veljači 1458. godine. No, Tomaš je znao da se trajni mir ne postiže samo mačem. Počeo je pregovarati s despoticom Jelenom o ženidbi svoga sina, Stjepana Tomaševića, s njezinom kćeri Marom, nasljednicom srpskoga prijestolja.

Međutim, Tomaševa diplomacija bila je obilježena nesigurnošću. U jednom je trenutku, sumnjajući u ishod pregovora u Smederevu, tražio ruku kćeri milanskoga vojvode Francesca Sforze za svoga sina, šaljući diplomata Nikolu Testu u Italiju. Istovremeno je plaćao danak sultanu (9000 dukata u svibnju 1458.) kako bi kupio vrijeme. Ova politika „sjedenja na više stolica” bila je izraz očajničke potrebe maloga vladara da preživi između čekića i nakovnja, ali je dugoročno sijala sjeme nepovjerenja kod svih aktera.

Preokret se dogodio krajem 1458. godine kada je kralj Matijaš Korvin sazvao sabor u Segedinu. Tamo je dogovoren ambiciozan plan: ujedinjenje Bosne i Srbije pod ugarskim vrhovništvom kao jedinstveni bedem protiv islama. Stjepan Tomaš, koji je i sam prisustvovao saboru, prihvatio je obveze prema ugarskoj kruni, a Matijaš je zauzvrat potvrdio njegova sina za novoga despota Srbije.

Pismo koje je Tomaš poslao biskupu Ivanu Vitezu iz Jezera 10. veljače 1459. godine otkriva dramu toga trenutka. Kralj opisuje mahnitu utrku s vremenom: jahanje od zore do mraka, probijanje kroz turske zasjede, dok osmanski kapetani poput Isabega i Parizbega pale sela oko Bobovca i Vranduka. Turci su znali da bi ujedinjenje Bosne i Srbije moglo postati ozbiljna prepreka njihovim planovima za osvajanje Beča i Budima.

Unatoč svemu, mladi Stjepan Tomašević stigao je u Smederevo 21. ožujka 1459. godine. Njegovo preuzimanje vlasti i vjenčanje s Marom (Jelenom) prvoga travnja 1459. bio je vrhunac diplomatskih napora dinastije Kotromanić. Drugi put u povijesti jedna je obitelj nosila titulu vladara i Bosne i Srbije, podsjećajući na doba Tvrtka I.

Ipak, temelji ovoga ujedinjenja bili su truli. Smederevsko stanovništvo, duboko privrženo pravoslavlju i sjećanju na Brankoviće, gledalo je na Stjepana Tomaševića kao na nametnutoga katoličkog vladara. Protjerivanje slijepoga despota Stjepana Brankovića samo je produbilo mržnju.

Još veći problem ležao je u samoj Bosni. Izvještaji dominikanca Nikole Barbucija govore o kraljevu strahu od „maniheja” (bosanskih krstjana/heretika). Tomaš je otvoreno priznao da se ne usudi upustiti u otvoreni rat s Turcima jer bi „maniheji” radije izabrali tursku vlast nego katoličku pomoć. Ta duboka društvena i vjerska podijeljenost bila je Ahilova peta oba kraljevstva. Dok su Turci imali fanatičnu i discipliniranu vojsku vođenu jedinstvenim ciljem, kršćanski branitelji su bili rastrzani između denominacijskih sukoba i sumnji u lojalnost vlastitoga naroda.

Pad Smedereva: kronika neminovne propasti

Proljeće 1459. donijelo je katastrofu. Sultan Mehmed II., čim je konsolidirao snage u Sofiji, krenuo je na Smederevo. Grad, koji je bio čudo vojne arhitekture toga vremena, s ogromnim kulama i zidovima koji su dodirivali Dunav, bio je psihički već poražen.

Stjepan Tomašević se našao u bezizlaznoj situaciji. Ugarska pomoć koju je obećao Matijaš Korvin nije stizala, a unutarnja opozicija u gradu bila je spremna na predaju. Njegov stric, knez Radivoj, vodio je pregovore sa sultanom. Dana 20. lipnja 1459. godine Smederevo je otvorilo vrata Turcima bez ispaljenoga metka. Sultan je dopustio mladom despotu, njegovoj obitelji i pratnji da slobodno napuste grad s imovinom.

Ovaj čin predaje, iako vojnički logičan u situaciji potpune izolacije, odjeknuo je Europom kao bomba. Srpska država prestala je postojati, pretvorena u turski pašaluk. Granica Osmanskoga Carstva sada je bila na Dunavu i Savi, izravno ugrožavajući srce kršćanske Europe.

Nakon pada Smedereva, uslijedio je sramotni proces traženja krivca. Ugarski kralj Matijaš Korvin, želeći opravdati vlastitu pasivnost i neuspjeh da pošalje obećanu vojsku, svalio je svu krivnju na Kotromaniće. Optužio je Radivoja i Stjepana Tomaševića za izdaju, tvrdeći da su „prodali grad Turcima za veliku svotu novaca”.

Ove optužbe prihvatio je i papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini), čime je bačena trajna ljaga na ime posljednjega bosanskog kralja. Povijesna vrela, međutim, sugeriraju drukčiju istinu. Smederevo je palo jer ga nitko nije želio niti mogao braniti. Europske sile, okupljene na saboru u Mantovi, trošile su vrijeme na govore i protokole, dok je na terenu kršćanski bedem pucao pod pritiskom najmoćnije vojne sile tadašnjega svijeta. Optužba za izdaju bila je samo sredstvo političke propagande kojom su veliki igrači oprali ruke od sudbine svojih balkanskih vazala.

Pouke povijesne tragedije

Događaji iz 1458. i 1459. godine predstavljaju tragičan završetak jedne ere. Pokušaj Stjepana Tomaša da kroz dinastičku uniju spasi što se spasiti dalo bio je hrabar, ali prekasno poduzet korak. Sukob interesa između Bosne, Srbije, Ugarske i Venecije, začinjen vjerskom netrpeljivošću i nedostatkom jedinstvene europske strategije, omogućio je Osmanlijama laku pobjedu.

Pad Smedereva bio je samo uvertira u pad Bosne 1463. godine, gdje će isti onaj Stjepan Tomašević, tada već kao bosanski kralj, doživjeti još tragičniji kraj. Povijest nas uči da u trenucima velikih egzistencijalnih prijetnji, sitni interesi (poput mletačke žudnje za Klisom ili ugarskoga oklijevanja) vode u zajedničku propast.

Dinastija Kotromanić je na trenutak uspjela ujediniti srpsko i bosansko gospodstvo, ali je taj „savez” bio samo krik umirućega svijeta. Smederevo nije palo zbog zlata ili izdaje pojedinca, već zbog kolektivne nemoći kršćanskoga svijeta da se suoči sa stvarnošću novoga doba koje je donosilo Osmansko Carstvo. Grobovi Brankovića i Kotromanića ostali su kao nijemi svjedoci vremena u kojem su ambicija i diplomacija izgubile bitku protiv sirove sile i neumoljivoga hoda povijesti.

Objava Kraj jedne ere: pad Smedereva (1458. – 1459.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Srž problema leži u akademski neutemeljenom i politički agresivnom tumačenju građanskog koncepta koji u bosanskohercegovačkom kontekstu služi isključivo kao eufemizam za unitarizam i dominaciju većinskog naroda. Hrvati u BiH nisu statistička pogreška niti dijaspora susjedne države; oni su ustavotvorni temelj ove zemlje.

Međutim, svjedočimo opasnom trendu gdje se legitimni politički zahtjevi Hrvata za institucionalnom ravnopravnošću tretiraju kao čin neprijateljstva. Paradoks je potpun: dok se nominalno zaklinju u cjelovitost BiH, bošnjačke elite aktivno razaraju njeno tkivo tretirajući suvereni konstitutivni narod kao strano tijelo.

Posebno zabrinjava razina historijskog revizionizma koji poprima obrise kolektivnog gubitka pamćenja. Recentne teze kako se Hrvatske ne bi oslobodila da nije bilo Armije BiH ” ne samo da su faktički neodržive, već su uvreda za povijesnu istinu. Zaboravlja se, namjerno ili ne, da je upravo Republika Hrvatska bila ključni saveznik u opstanku BiH – od prihvata stotina tisuća izbjeglica (većinom Bošnjaka), preko naoružavanja i logistike, do ključnih vojnih operacija poput “Ljeta ’95” i “Maestrala” koje su deblokirale Bihać i spriječile ponavljanje srebreničkog scenarija.

Umjesto zahvalnosti ili barem korektnog dobrosusjedstva, svjedočimo svojevrsnom stokholmskom sindromu. Oštrica bošnjačke politike i javnog mnijenja danas je neusporedivo brutalnija prema Zagrebu i Hrvatima nego prema velikosrpskim beogradskim centrima moći koji su izravno odgovorni za tragediju 1990-ih. Ta iracionalna mržnja prema zapadnom susjedu, koji je jedini stvarni zagovornik europskog puta BiH, predstavlja geopolitičko sljepilo par excellence.

Politika koja od Hrvata pravi neprijatelje, a od Federacije BiH prostor bošnjačke dominacije, suštinski je samoubilačka. Uništavanjem koncepta konstitutivnosti, sarajevska politika siječe granu na kojoj BiH počiva. Ako se jedan od tri stupa (Hrvati) sustavno urušava, cijela konstrukcija države neminovno pada.

Aktualni bošnjački narativ, koji se ne libi koristiti retoriku progona i stigmatizacije, gura Bosnu i Hercegovinu u stanje trajne nestabilnosti. Prozivati Hrvate podstanarima u zemlji u kojoj su gradili njezine najstarije samostane, crkve i kulturne institucije, nije samo politički nekorektno – to je anticivilizacijski čin koji razotkriva duboki demokratski deficit onih koji se najglasnije kunu u “multikulturnu” Bosnu.

Najmaligniji aspekt aktualne bošnjačke politike jest pokušaj redefiniranja Hrvata kao „podstanara“ u vlastitoj domovini. Narativ koji Hrvate, unatoč njihovom tisućljetnom kontinuitetu na ovim prostorima, svodi na nepoželjnu manjinu kojoj se prava „udjeljuju“ iz milosti Sarajeva, predstavlja izravan udar na temelje ove države.

Ovaj politički inženjering pokušava izbrisati činjenicu da bez hrvatskog referenduma za neovisnost i bez doprinosa Hrvata u obrani, Bosna i Hercegovina danas ne bi postojala. Umjesto toga, svjedočimo apsurdnim povijesnim revizionizmima u kojima se Armija BiH, unatoč dokumentiranim i velikim zločinima nad Hrvatima Srednje Bosne, pokušava prikazati kao „osloboditelj Hrvatske“, dok se istovremeno sramotno marginalizira uloga Hrvatske vojske i HVO-a u deblokadi Bihaća i operacijama koje su spriječile reprizu Srebrenice na zapadu Bosne.

Mržnja i prezir prema Hrvatima i Hrvatskoj postali su pogonsko gorivo za homogenizaciju bošnjačkog biračkog tijela, pri čemu se zaboravlja da je upravo Hrvatska bila ključni saveznik u najtežim trenucima, pružajući logističku, vojnu i humanitarnu pomoć, te udomljujući stotine tisuća izbjeglica bez obzira na njihovu nacionalnost.

Vrhunac ovog institucionalnog i medijskog ludila očituje se u pozivima na uhićenje kardinala Vinka Puljića. Optužbe koje se protiv njega konstruiraju zbog sudjelovanja na akademskim skupovima gdje se razmatraju federalistički modeli (uključujući i treći entitet), nisu ništa drugo nego pokušaj uvođenja verbalnog delikta. Ako je razgovor o ustavnom uređenju zemlje razlog za progon vjerskog poglavara, onda se postavlja pitanje: kakvu to „građansku“ državu Sarajevo nudi? Odgovor je jasan – to nije država jednakopravnih građana, već unitarna krletka u kojoj je svako neslaganje s većinskim narativom proglašeno izdajom ili kaznenim djelom.

Ovakva politika bošnjačkih elita je duboko samoubilačka. Pokušaj da se od naroda koji je “kičma” ove zemlje naprave podstanari, vodi isključivo prema potpunoj paralizi i konačnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine. Onemogućavanjem Hrvata da biraju vlastite predstavnike i stalnim podgrijavanjem šovinističke retorike, sarajevska politika ne brani državu – ona je čini nemogućom.

Povijest nas uči da se stabilnost BiH ne može graditi na negaciji bilo kojeg od njezina tri konstitutivna stupa. Dok god bošnjačka politika ne smogne snage suočiti se s vlastitim zabludama i prestane projicirati neprijateljstvo prema onima koji su im prirodni saveznici, Bosna i Hercegovina će ostati zarobljena u limbu međunacionalne mržnje, na štetu svih njezinih stanovnika, a ponajviše onih koji se kunu u njezinu cjelovitost.

Vrijeme je da se bošnjačka intelektualna i politička elita pogleda u ogledalo. Put kojim su krenuli – put negacije drugoga, prisvajanja države i sijanja mržnje prema narodu s kojim dijele životni prostor – ne vodi u Europu, već u duboku balkansku izolaciju. Priznanje pune političke subjektivnosti Hrvata nije ustupak Draganu Čoviću, već jedini put spasa za Bosnu i Hercegovinu. Sve drugo je samo predigra za konačni raspad ideala o suživotu koji se, nažalost, svakim danom sve više pretvara u retoričku ljušturu bez sadržaja.

Objava Od “građanske” tlapnje do otvorenog šovinizma pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Dj 6, 1-7)} čuli smo kako su se u ranoj Crkvi neki vjernici (grčkog jezika) žalili da su njihove udovice zanemarene u zajednici vjernika.

A što su apostoli učinili?

– Nisu poricali pritužbe. Pritužbe su bile na mjestu, bile su istinite i stvarne. Ali apostoli su naglasili da to nije njihov posao. Apostoli imaju puno važnijeg posla, a to su: molitva i služba riječi – čitanje i tumačenje Svetog pisma i propovijedanje. Stoga su predložili narodu da između sebe izaberu „sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti”, kako bi ih apostoli zaredili za đakone, pa da se oni bave poslovima ovoga svijeta, a apostoli bi bili oslobođeni tih sporednih dužnosti. Bavili bi se onim glavnim: molitvom i propovijedanjem Božje riječi.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 14, 1-12)} Isus je rekao apostolima da ide u Očev dom pripraviti mjesto za svoje učenike, a zatim će ponovno doći da ih uzme k sebi. – Ali im je naglasio: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte! … A kamo ja idem, znate put.”

Što je Krist htio reći tim riječima? Većina nas to ne razumije. Nije čudno, jer ni apostoli nisu razumjeli. Sveti Toma se ohrabri i reče: „Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako onda možemo znati put?” Tada mu Isus odgovori: „JA sam Put i Istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.”

Tim riječima Isus nam istovremeno pokazuje put: On sam je Put; pokazuje nam i istinu: izvan Njega nemamo gdje tražiti istinu i pravi smisao svog životnog putovanja; i konačno – vodi nas u život, jer krajnji cilj i smisao našeg zemaljskog života jest vječni život s nebeskim Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Sad nam je ostao samo jedan misterij, jedna tajna: Tko je Isusov Otac? Stoga mu Filip kaže: “Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!” Isus mu odgovori: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca. … Ja sam u Ocu i Otac je u meni.”

Stoga, tko želi ići k nebeskom Ocu, tj. tko želi biti spašen i steći vječni život, ima samo jedan put: Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Tko traži istinu i smisao svog života, nalazi ga samo u Isusu Kristu. Svi ostali mogu samo odražavati neku zraku Kristove svjetlosti, ali sunce istine je samo Isus Krist. Nitko drugi nema potpunu istinu, osim Krista. Stoga, onaj tko želi biti spašen, treba vjerovati jedino u Krista!

Konačno, nema vječnog života izvan Krista, jer samo je Krist Život! Svi oni koji traže druge putove, osim Krista, naučavaju druge istine, navodno, izvan Krista, i nadaju se nekom drugom životu, osim životu u Isusu Kristu, varaju sami sebe i zavaravaju svijet. Svi drugi putovi su stranputice, krivi putovi; sve druge „istine” su laži i obmane; svaka druga ideja o nekom vječnom životu izvan Krista, jest iluzija. – Stoga, ostanimo vjerni Kristu! A ako netko još nije pronašao Krista, ili ako se udaljio od njega, neka mu se odmah vrati, jer izvan Njega nema spasenja!

Zahvalimo Bogu što nam je dao milost da se rodimo u kršćanskim obiteljima, a oni koji su rođeni izvan Kristove Crkve, neka mu zahvale za milost da pronađu put spasenja u Kristovoj Crkvi.

Nama, koji vjerujemo u Krista, Sveto pismo u drugom današnjem misnom čitanju _{(1 Pt 2, 4-9)} kaže: “Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” (tj. narod koji je Bog za sebe stekao). – Kako lijepe i ohrabrujuće riječi, koje nam daju hrabrost da se borimo, da hodimo uspravno, da napredujemo i da ostanemo do kraja na ovom Putu, koji je Krist, u ovoj Istini, koja je također Krist, i da se nadamo vječnom Životu, koji ćemo konačno također steći samo po Kristu i u Kristu.

Ali, naravno, moramo ostati vjerni Kristu do kraja, usredotočujući se na ono što je najvažnije u našim životima, kao što su to činili apostoli: na molitvu i na službu Božje riječi – na Sveto pismo i na propovijedanje, odnosno prenošenje, naše vjere novim naraštajima i svima onima koji još ne poznaju Krista kao svog Spasitelja.

Neka nam Gospodin svima udijeli tu milost, po Kristu Gospodinu našemu! Amen.

Objava 5. uskrsna nedjelja: Ja sam put, istina i život! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevačka klasična gimnazija je otvorena za sve učenike i učenice bez obzira na vjeroispovijest i narodnost. Stoga pozivamo da nam se jave učenici 9. razreda koji se žele školovati u našoj Gimnaziji.

Učenicima i učenicama iz udaljenih mjesta osiguravamo adekvatan smještaj u đačkom Konviktu.
Svim svojim učenicima i učenicama Gimnazija osigurava besplatne udžbenike.

Za upis u Gimnaziju dostaviti sljedeće dokumente:

● Originalne svjedodžbe o uspjehu od 6. do 9. razreda OŠ

● Zahtjev za upis u I. razred – popunjava se pri upisu

● Rodni list

● Liječničko uvjerenje

Za prijavu u Konvikt:

● Zahtjev za prijem u Konvikt – popunjava se pri upisu

Za prijavu u Sjemenište:

● Zahtjev za prijem u Sjemenište – popunjava se pri upisu

Informacije

fra Stipo Alandžak – 063 448 117 (Gimnazija i Konvikt)
fra Josip Mrnjavac – 063 290 499 (Sjemenište)

Objava Upis u Franjevačku klasičnu gimnaziju i Sjemenište pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čimpanze i znakovi

Kod homo sapiensa to je možda jednostavnije. Teorija da su moderni ljudi potekli iz Afrike, i da su je napustili prije 100 000 godina te se uputili na dugo putovanje prema Australiji, koje je uključivalo i prelaženje morskih tjesnaca, implicira znatne sposobnosti dogovaranja. Drugu važnu stepenicu predstavlja nagli skok u umijeću, osvjedočen nalazom brojnih naprednijih alata, kao i pojava spiljske umjetnosti koja i danas zadivljuje promatrače – kao da je tada došlo do reorganizacije i napretka ljudskog društva, koji bi zacijelo bio nemoguć bez razvijenog jezika. Znanost, dakle, pojavu jezika smješta u doba između 70 000 i 30 000 godina, bez perspektive da se to odredi pouzdanije, no jedno je sigurno: jezik je veoma dugo s nama.

I ne samo da je s nama, on je dio nas, a moglo bi se reći da smo jezik i mi sami. Nijedno živo biće na Zemlji osim čovjeka ne razgovara. Životinje komuniciraju, ali ne razgovaraju. Pas laje i maše repom, mačka položajem repa pokazuje je li napeta ili opuštena, delfini imaju složen sustav zvižduka, a primati se mogu sporazumijevati sa znanstvenicima pomoću kartica koje sadrže i više stotina pojmova, no ništa od toga nije slično ljudskom jeziku. Jezik nema samo pozitivne i jednostavne rečenice, kao kad eksperimentatori čimpanzi znakovima zadaju da se popnu na sanduk i štapom skinu svežanj banana koji visi sa stropa, pa majmun to i učini – ljudski jezik može govoriti o mogućim kao i nemogućim stvarima, o vidljivim i nevidljivim, ne samo o zbiljskom nego i o osjećajima, snovima i strahovima; nijedan majmun u kontroliranim uvjetima, pa bio i inteligentan kao bonobo, nije nikad poručio nešto izmišljeno, ironično ili šaljivo.

Tračanje u Africi

I još jedna važna stvar: na svijetu ima 7000 jezika, ali nijedan od njih nije primitivan. Svi jezici, ma koliko bili neobični, imaju bogat leksik, razrađenu gramatiku i mogućnost izricanja konjuktivnih, kondicionalnih ili pogodbenih rečenica, da spomenem samo neke. Je li ikada uopće i postojao primitivan jezik? Je li u onom davnom početku prvo nastao nukleus od nekoliko jednostavnih riječi i gramatičkih oblika, pa je s vremenom evoluirao u ove složene sustave kakve znamo danas? Ili je nastao u svojoj kompleksnosti odjednom, naglo, i rodio se već gotov, kao što je Atena izašla iz Zeusove glave odrasla, oklopljena i naoružana?

Ni to nećemo saznati nikada, ali možemo se zabaviti raznim teorijama, a meni je najzabavnija ona koja kaže da se jezik razvio iz tračanja. U ta pradavna vremena, kad su ljudski čopori izašli iz afričkih džungli i sišli u savane, u kojima su s vremenom usvojili i uspravni hod kako bi imali bolji pregled nad viskom travom, njihov se broj znatno uvećao. Gledali smo majmune u zoološkom vrtu ili na televiziji: jedan otrijebi buhe drugom, a onda mu ovaj vrati uslugu. Istraživači su, međutim, primijetili da se među majmunima događa katkad sljedeće: vi otrijebite sudruga, ali kad je na njemu red da otrijebi vas, odjednom ima nekog prečeg posla. Izdajica i nezahvalnik! Ako je riječ o čoporu od dvadesetak jedinki, onda takav nekorektni tip – a svi ga dobro poznajemo – brzo dođe na loš glas, ali kada je ljudski čopor narastao na mnoštvo od dvjesto ili tristo članova, moglo mu je dugo biti dok nije bio otkriven. Teorija kaže da se ljudski govor razvio baš zbog toga da takvi izrabljivači budu otkriveni i izdvojeni. Drugim riječima, naši davni preci, čak i prije nego su se odvažili na napuštanje Afrike i osvajanja svijeta, svoje su vrijeme proveli tračajući.

Grijeh ogovora

Biblija je puna upozorenja protiv ogovaranja, što znači da je ta praksa raširena od davnina, a ovdje mogu dati njezinu najjednostavniju definiciju: ogovaranje je ispovijedanje tuđih grijeha. Za razliku od klevete, koja iznosi laži o drugima, ogovor iznosi istinu, ali neugodnu; tračanje je vrsta moralnog policajca, onog koji prenosi i učvršćuje društveni moral, takva vrsta jezične djelatnosti koja iskazuje što se smije a što ne smije, koja je suknja prekratka i koje je mito previsoko, koje izdvaja i žigoše pojedince koji su prekoračili neku normu, bračnu, profesionalnu ili društvenu.

U prilog toj teoriji je to da mi najradije upravo tračamo. Tko je što napravio, s kim i u kojim okolnostima, zašto i pod koju cijenu, i danas je glavni sadržaj svih naših razgovara, a razgovori su naša najvažnija preokupacija, na poslu, s prijateljima i u obitelji, toliko da ih vodimo i sa samima sobom. Jezična djelatnost jednostavno nam je prirođena – jer ima ljudi koji ne znaju plivati, voziti bicikl ili piti iz boce, ali nema ljudi koji ne znaju govoriti – a zapravo nam je urođena. Američki lingvist Noam Chomsky je argumentirao da ljudi imaju urođenu sposobnost da nauče govoriti, ali samo jedan jezik, materinji. Nakon prve godine, kako je već uočila psihoanaliza, napose Jacques Lacan, dijete ulazi u svijet jezika, da bi do polaska u školu već tečno i točno govorilo. Chomsky je prvi uočio da je dijete unutar obitelji izloženo premalenoj količini jezičnog materijala da bi moglo usvojiti jezik – ta svaki latinski glagol ima sedam tisuća oblika – i da dijete jezik ne imitira nego konstruira, a to može samo zato što za to ima jedinstvenu sposobnost.

Nepouzdani pripovjedač

To bi značilo da postoji gen za jezik, koji još nije izdvojen, i univerzalna gramatika, koja bi nam bila upržena u mozak da bi se ostvarila u bezbroj konkretnih jezika, koja također još nije opisana, ali svakako je riječ o eminentno ljudskoj djelatnosti, a ta djelatnost najradije tematizira druge ljude. Svi smo u njoj sudjelovali, u pekari, uredu, kafiću, čekaonici, školi, vrtiću, parku, tramvaju, kao slušatelj ili pripovjedač. Znate onaj legendarni uvod: susjedo draga, nećete vjerovati što sam čula? Kad vam se netko tako obrati, odmah znate da je pred vama ono što književna teorija zove nepouzdanim pripovjedačem.

Klasični pripovjedači, poput Ive Andrića ili Ivana Aralice, donose priču u trećem licu: oni vam znaju sve o liku, čak i o njegovu porijeklu, znaju sve što radi i misli, a znaju i što se zbiva istovremeno na nekom drugom mjestu, čak i u drugom vremenu. Nasuprot takvom pripovjedaču, koji sve iskazuje u trećem licu, postoji i pripovjedač koji sve govori u prvom licu. Njegova je prednost u tome što sve iskazuje neposredno i živo, a mana da mu je pripovijest ograničena osjetilima. Takav pripovjedač ne zna ništa što nije vidio, čuo i iskusio neposredno, i ta ograničenja ne može nadići, što je osobito frustrirajuće kad je naše iskustvo šire od njegova. Roman Lovac u žitu, čiji je junak i pripovjedač zbunjeni tinejdžer, primjer je takve naracije, a u našim je relacijama najpoznatiji film Tko pjeva zlo ne misli, iskazan iz perspektive malog Perice. Ima ona scena kad mu gospon Fulir nudi dva dinara da nacrta konja na balkonu, što Perica prihvaća objeručke, ali mi smo stariji i znamo da se radi o tome da Fulir želi ostati nasamo s njegovom majkom.

Gdje je istina

U literaturi je nepouzdani pripovjedač tipično dijete, pijanac ili maloumnik, a zadovoljstvo čitanja proizlazi upravo iz toga što nikad nismo sigurni što nam se to priča, nego moramo preko njegova ramena gledati i rekonstruirati događaje o kojima je riječ. Nepouzdani pripovjedač je i mehaničar koji mi govori da će ulje biti zamijenjeno danas popodne, vodoinstalater koji kaže da će doći idući tjedan, frizerka koja tvrdi da će pramenovi izvrsno ispasti – mi ih slušamo i nismo potpuno uvjereni da će to biti baš tako, ali nadamo se najboljem ishodu, i da ćemo dobiti kavu-takvu protuvrijednost za naš novac. Nezgodno je to reći, ali nepouzdani pripovjedači smo zapravo i mi dosta često, kad kažemo da ćemo neki posao isporučiti na vrijeme, da ćemo biti na tom i tom mjestu kad smo se dogovorili, da ćemo poštivati odredbe dogovora ili vratiti posuđeni novac ili uslugu.

Pripovijedanje je uvijek nepouzdano, a nemamo ništa bolje da bismo saobraćali s drugim ljudima. Naracija je uvijek pomalo fikcija, i naši su izrazi uvijek pomalo figurativni, a obje te riječi – fikcija i figura – potječu od latinske riječi fingere, što znači fingirati, to jest lagati. Pas je iskren kad reži, mačka nema skrivene misli kad frkče, ali kod ljudske životinje misao je često prikrivena, i nikad nismo sigurni u tuđe namjere, a vjerojatno ni u vlastite. Čovjek zato od pamtivijeka traži neki pouzdan i čvrsti diskurs, i mnogo ih je iznašao: vjerski diskurs na prvom je mjestu jer je utemeljen na apsolutnom, no znamo da se pojedinci znaju zaogrnuti božanskim autoritetom i preko njega promicati svije ciljeve; zakon i sud se također utemeljuju na pravdi, ali znamo da se mogu donijeti i nepravedni zakoni i da nedužni ljudi mogu završiti u zatvoru; znanost se utemeljuje na istini, ali poznate su mnoge njezine zablude i zlouporabe.

Velike i male priče

Zato više ne vjerujemo u velike priče, i okrećemo se malima. U školi su nas učili velikoj povijesti, ali mi smo u roditeljskom domu slušali malu povijest, i njoj više vjerujemo; mediji govore o važnim stvarima, ali nama se one čine malima u usporedbi s onim o čemu razgovaramo u krugu najbližih; slovenski kantautor Andrej Šifrer pjevao je prije rata da su u krčmama pored pruge istine veće nego u banci, i točno znamo na što je mislio.

Prijateljski razgovor, obiteljska predaja, ljubavno gugutanje, bezazleno dječje brbljanje, susjedska dobacivanja, šaputanja uz kavu, sve su to modusi privatnog koji daleko više uspostavljaju naš svijet od onog javnog. Spikeru manje vjerujem nego supruzi, prijatelja pretpostavljam premijeru, ćakula uz boće, šega jarana, spika frendova, dumine uz špricer, sve su to razgovori koji nas ne pune toliko informacijama koliko emocijama, a samo od njih živimo.

Pripovijedanje je prava hrana naših života, i zato nam se Bog objavio kao pripovjedač. Kad u Bibliji piše da je u početku bila Riječ, pogrešno je to shvatiti tako da bi ta Riječ bila sama i usamljena, kao u nekom rječniku, i strogo izdvojena i definirana. Ne, Božja Riječ uvijek dolazi u društvu drugih riječi, ona nije beskrvna filozofska i teološka natuknica, nego bujica koja teče.

Pripovijedanje kao sudbina

Riječ je uvijek u priči, i zato se Bog objavljuje kao pripovjedač. Sveto pismo je divovska pripovijest, ali i vrlo jednostavna, koja se može sažeti u samo jednu rečenicu: čovjek je pao, ali je Bog poslao sina da ga otkupi. Moć priče – otkupiteljska moć – nije u njezinoj dužini i ljepoti, iako je i dugačka i lijepa. Njezina je moću njoj samoj, u događajima koji su se odvili i u kojima možemo sudjelovati dok je slušamo. Zato i Isus nije davao zakone i propise, nije učenike poučavao paragrafima i teoremima, nego im je pričao priče. Želio im je pokazati da je Bog uvijek djelatan, da Otac uvijek radi, da se ljubav očituje samo u postupcima, da je sama pripovijest spasonosna.

Bog je jedini pripovjedač koji nije nepouzdan. Kad Biblija upozorava na to da se ne pouzdajemo u čovjeka, na to misli. Kada govorimo, upozorava nas Isus, budimo pouzdani poput njega – da nam da znači da, a ne da nam znači ne. Čarolija riječi vrlo je moćna, a njezini majstori mogu prijeći na mračnu stranu ekonomske i političke propagande, tako da za sobom u propast povuku cijele narode. Budući da smo ljudi, dano nam je da budemo i pripovjedači, i zato moramo pažljivo birati koju ćemo priču kazivati jer to će biti priča u kojoj ćemo se i sami naći.

Objava Spasonosna pripovijest pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako ste doživjeli trenutak kada ste saznali da ste imenovani vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini?

Pa, teško je to upisati kako se čovjek osjeća. Ja sam, kao fratar, imao neke druge službe u provinciji i živio sam svoj život radostan i veseo. Imao sam kontakt s biskupijom, ali sve to je bilo u smislu nekih povremenih obveza, kada mi se što tražilo. I kada se u nekom trenutku počelo spominjati moje ime u kontekstu imenovanja, to je bilo više kao neka šala, ali onda se to malo konkretiziralo i kada sam čuo za odluku, ostao sam bez riječi. Bio je to trenutak duboke zahvalnosti i molitve. Osjetio sam i iznenađenje i odgovornost. Shvatio sam da je ovo poziv, a ne osobni izbor, i odmah sam molio snagu da budem dostojan službe koju mi je Bog povjerio.

Preuzeli ste ovu novu službu, pa nam recite što zapravo znači biti vojni biskup? Koja je specifičnost pastorala među pripadnicima Oružanih snaga i Ministarstva obrane?

Biti vojni biskup znači biti pastir jedne posebne zajednice vjernika – onih koji služe domovini u posebnim okolnostima. Pastoral među pripadnicima Oružanih snaga zahtijeva blizinu i razumijevanje njihovih izazova, ali i podsjećanje da vjera i služenje domovini mogu ići ruku pod ruku. To je služba koja traži i srce i mudrost.

Kako Crkva može biti znak nade i mira unutar vojnoga sustava? Kako govoriti o miru onima koji su pozvani nositi oružje?

Smatram da ako ima neko područje gdje se može i treba govoriti o miru, to je upravo područje oružanih snaga, tamo gdje su ljudi zaduženi za posebnu službu obrane svoje zemlje. Vojska je zadužena za to, i treba raditi na tome da ljudi ne promijene i ne izmijene taj smisao njihove funkcije i što znači biti vojnik. Vojnici ili oružane snage nisu tu da donose nemir, nego upravo da donose mir i da uspostavljaju mir. A biskupi ili vojni kapelani upravo su tu da pomažu vojnicima da ostanu ljudi i da ostanu vjernici. To vrijedi i za nas katolike, kao i za muslimane, pravoslavce i za sve one koji se osjećaju vjernicima.

Crkva u vojsci mora biti znak nade i izgraditeljica pravoga mira. Papa Franjo nas podsjeća: „Mir je plod pravednosti, a pravednost je plod bratstva i dijaloga.” To znači da i oni koji nose oružje trebaju biti svjesni svoje odgovornosti i djelovati u duhu poštovanja, dijaloga i pravednosti. Nije riječ o pasivnosti, nego o moralnom i duhovnom oblikovanju srca svakoga vojnika.

Drugi ste vojni ordinarij u BiH od osnutka ordinarijata. Što biste željeli nastaviti iz službe mons. Tome Vukšića, a što vidite kao nove izazove i kao svoj prvi pastoralni prioritet među pripadnicima Oružanih snaga i njihovim obiteljima?

Karakteristika biskupa Tome je bila ta da je stvarno bio blizu i ljudima, i vojnicima, i časnicima, ali i da je uzdigao ulogu biskupa na najzavidniju razinu tako da se prepoznaje njegova uloga kao duhovnoga pastira jednoga stada. Želio bih nastaviti njegov naglasak na blizini vojnicima i njihovim obiteljima te na razvijanju duhovne skrbi u svim strukturama. Novi izazovi su moralna nesigurnost, iseljavanje mladih i društvene podjele. Moj prvi prioritet bit će skrb za obitelji vojnika, jer stabilna obitelj znači i stabilnu zajednicu i odgovorne ljude u službi domovine.

Franjevačke vrijednosti

Vaše geslo „Sluga Božjeg mira” nadahnuto je molitvom sv. Franje Asiškoga. Zašto ste izabrali upravo to geslo i što ono Vama konkretno znači?

Pa kao franjevac nisam mogao izabrati drugo nego to. Ja se i zovem Miro, to je moje krsno ime. Redovničko ime mi je Martin, ime jednoga sveca vojnika. Cijeli život sam nekako bio u prilici raditi i djelovati na području mira. Bio sam zadužen za Svetu zemlju, bio sam povjerenik za Svetu zemlju i vidio sam što znači Sveta zemlja, što znači živjeti u miru s drugima. I evo, po primjeru svetoga Franje koji je išao u Egipat ne noseći nikakvu sablju ni oružje, nego samo križ i svoju jednostavnost, nadam se po milosti Božjoj da bih i ja mogao nastaviti tim putem. Da ne budem biskup koji će nešto komandirati ili upravljati nekim, nego, ako mognem, da budem biskup koji će služiti, pomoći drugima da služe i da budu oruđe u Božjim rukama za mir.

Nadalje, geslo je nadahnuto duhovnošću sv. Franje Asiškoga, čija me jednostavnost i radikalna vjernost evanđelju oblikovala od mladosti. „Sluga Božjeg mira” podsjeća me da biskupska služba nije vlast, nego služenje – mir koji širimo nije samo odsutnost rata nego plod obraćenoga srca i djelovanja u ljubavi.

Na koji je način Vaš franjevački poziv oblikovao Vaše razumijevanje biskupske službe?

Upoznao sam više fratara koji su postali biskupi. Ono što me je uvijek fasciniralo je to da su ti biskupi u srcu i u svome djelovanju uvijek ostali fratri. Oblikovan sam kao franjevac, to je moja koža, to sam ja. Nadam se da ću samo nastaviti s još većom odgovornosti živjeti karizmu sv. Franje u ovoj novoj službi, odgovornoj, velikoj, ali sve to uz pomoć svoje braće franjevaca.

Franjevački poziv naučio me jednostavnosti, blizini malom čovjeku i povjerenju u Providnost. Biti biskup, a ostati franjevac, znači ostati brat među braćom, slušati prije nego govoriti i uvijek tražiti put dijaloga i zajedništva.

Treći ste živući biskup koji dolazi iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Što to znači Vama, a što provinciji?

Ovo je možda jedna od važnijih i ljepših stvari koje bih želio naglasiti: ne vjerujem ja da je Vatikan prepoznao fra Miru, ili da je biskupija posebno prepoznala fra Miru. Vatikan, biskupija i Crkva prepoznala je ulogu fratara. I naši prijašnji fratri koji su postali biskupi, pa sad i ja, tu smo samo zbog Provincije. Mi smo mala braća. Kao pojedinci smo nitko i ništa… imamo mi neku svoju malu biografiju, radili smo nešto, ali i to što smo radili, radili smo u zajedništvu s braćom. To što sam ja sada biskup, povjerenje je koje je dano provinciji. Jer Crkva zna da neću biti sam, da ću biti uz fratre.

Pripadati Franjevačkoj provinciji Bosne Srebrene velika je čast i odgovornost. Ta provincija stoljećima nosi vjeru i identitet katolika u BiH. Meni to znači ostati vjeran tom nasljeđu – blizini narodu i otvorenosti prema svima, bez obzira na razlike.

Koje vrijednosti bosanskih franjevaca želite posebno unijeti u svoju novu službu?

To su ustrajnost, dijalog, suživot i spremnost na žrtvu. Bosanski franjevci učili su živjeti s drugima i drukčijima, čuvajući svoj identitet. U vremenu podjela i nesigurnosti, ta je karizma dragocjena za sve ljude, pa tako i za pripadnike vojnoga sustava.

Bosanski franjevci su u Bosnu i Hercegovinu došli prije više od sedam stoljeća i nisu nikad otišli. Pokazali su stabilnost i vjernost Bosni i Hercegovini i Crkvi. To i ja želim. Tu sam i ne idem nikad. Tu ću biti i tu ću graditi tu vjernost.

Poruka društvu

Kako Vi gledate na odnos svećenika, a osobito biskupa, prema politici? Treba li se svećenik baviti politikom?

Teško je odvojiti čovjeka da bude samo i isključivo vjerski čovjek, samo društveni, samo socijalni, samo politički i sl. Dio smo društva i jedno je gotovo neodvojivo od drugoga. Tako i mi kao svećenici, redovnici i kao biskupi, naravno da se bavimo politikom, ali bavimo se u toliko koliko se tiče našega života, našega djelovanja i rada.

Volio bih da se, oko političara koji se izjašnjavaju kao vjernici, na neki način potrudimo ako od nas traže duhovni savjet, duhovnu pomoć. Ne trebamo mi pametovati političarima kako će i što će oni raditi. Niti ću ja tražiti od političara da mi kažu kako ću slaviti misu ili kako ću biti biskup.

S druge strane, ako se netko bavi politikom, trebao bi biti odgovoran i svjestan da iza svake riječi ima jedna velika težina i da iza svake riječi stoji odgovornost. I mi i oni se ne trebamo tako lako razbacivati riječima i puno pametovati, nego svi malo zasukati rukave i raditi svi zajedno.

Svećenik nije političar, ali jest moralni glas u društvu. Papa Leon XIII. jasno je istaknuo: „Ljudsko društvo ne može opstati bez poštivanja moralnog zakona koji proizlazi iz prirodnog prava i Božje objave.” Crkva mora ukazivati na moral, poštenje i pravednost, ali ne zauzimati stranačke stavove. Naša zadaća je osigurati da savjest svakoga čovjeka bude vođena istinom i ljubavlju prema bližnjemu.

Rođeni ste u Gustom Grabu u Busovači, školovali se u Bosni i Hercegovini i u Italiji gdje ste proveli veći dio svoje svećeničke službe, bili ste župnik, gvardijan, duhovnik bogoslova, provincijski definitor, prorektor za Svetu zemlju,… zaista ste puno toga prošli i postigli do ovog trenutka imenovanja za biskupa. Je li mladi Miro iz Gustog Graba mogao sanjati ovakav put? Što biste mu danas rekli?

Mladi Miro iz Gustog Graba je sanjao da bude građevinski tehničar. To sam sanjao i to sam htio biti iako sam u srcu krio redovnički poziv. Htio sam nakon osnovne škole ići za fratra, ali nije bila takva prilika, nije se moglo, to sam ostvario malo poslije.

Mladom Miri bih rekao da se raduje i da zahvali svome selu gdje je odrastao, živio s obitelji i radio. Mogu mu samo reći: fra Miro, zahvali dragom Bogu gdje si rođen i gdje si odrastao. Ostani vjeran molitvi i ljudima; sve ostalo Bog vodi svojim putem, a On uvijek zna bolje nego mi.

Kada bih trebalo birati, a dosta sam svijeta prošao i obišao i u Americi i u Europi, ja bih opet izabrao svoj Gust Grab.

Koju biste poruku, na početku svoje službe vojnoga biskupa, željeli uputiti ne samo vojnicima nego i cijelom društvu u Bosni i Hercegovini?

Da možemo ostvariti lijepo i dobro društvo i da to društvo ostvarujemo ne po rukama drugih i po žrtvama drugih, nego po svojim rukama i žrtvama svakoga od nas. To je moja poruka.

Poručio bih svima: ne bojte se biti graditelji mira. Bosna i Hercegovina ima bolnu prošlost, ali i bogato iskustvo suživota. Papa Franjo nas podsjeća: „Mir je plod pravednosti, a pravednost je plod bratstva i dijaloga.ˮ Ako svi budemo gradili društvo po ovim principima – poštovanja, dijaloga i moralne odgovornosti – tada će Bosna i Hercegovina postati dom u kojem svaka osoba može živjeti s dostojanstvom i nadom.

Objava Mons. Miro Relota: U službi Bogu i domovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.