Objava Dušni dan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pomolili su se za njega i upalili svijeću. Zatim, pomolili su za sve pokopane u tom  groblju. Dr. Leopold Ružička rođen je u Vinkovcima 1887. godine. Počeo je predavati na Visokoj tehničkoj školi (ETH) u Zϋrichu 1923. godine. Dobio je Nobelovu nagradu za kemiju 1939. godine. Pamte ga u Švicarskoj i po darivanju vrijedne donacije slika umjetničkoj galeriji Kunstshaus u Zϋrichu. Umro je u Mammernu 1976. godine. Pokopan je u Zürichu. Zahvaljujući nobelovcu dr. Ružički došao i dr. Vladimir Prelog u Zϋrich 1941. godine. Dr. Prelog dobio je Nobelovu nagradu 1975.

Zatim, obišli su grobove nobelovaca Eliasa Canettia  (1905.-1994.) i Paula Kerrera (1889.-1971.), te i književnika Jemsa Joyce-a (1882.-1941.) 

Objava Predstavnici Kluba studenata Lavoslava Ružička pomolili se na grobovima trojice nobelovaca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budite uvijek određeni jednim imenom.
Neka vam ono bude dovoljno.
Neka svakome bude slobodno da vas prepozna u tom imenu.
I vi sami sebe uvijek iznova otkrivajte i darivajte u njemu.

Ne odvajajte se ni od bića ni od sati ni od stopa s kojima vam je dijeliti život.
Ne odvajajte se ni od koga ni od čega kako biste postigli svetost, da se ne odvojite od sebe i od onoga koji vas je uputio.
Kao što oblaci, zakrivajući mnoge zvijezde, omogućuju nekima da određenije svijetle, tako i vi svijetlite.
Svijetlite pogotovo onima koji su izgubili i posljednju zvijezdu, koji su i svoju posljednju prodali u bescjenje.

Nemojte se truditi da se vaša svetost očituje pred drugima ni pred vama samima.
Onaj od koga svetost izlazi i komu se vraća poznaje vaša srca, i nemojte nastojati da se pred njim očituje vaša svetost.
Budite sveti radi ljubavi, radi pravednosti, jer je pravedno da svima i za sve uzvraćate svetošću.

Budite sveti, ali neka vaša svetost bude blaga prema svakome. Blagost je, naime, najviša zahtjevnost. Bez blagosti mudrost ne poučava, istina ne prosvjetljuje, ljubav ne okrepljuje.

Bez blagosti ni svetost nije sveta.
Svetošću sve spašavate od bezimenosti, svetošću i ljubav imenujete.

Objava Budite sveti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fra Mirko je tada, s gotovo proročkom preciznošću, detektirao središnju boljku i ukazao na gorući prioritet hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. No, umjesto otrežnjenja, desetljeća koja su uslijedila donijela su tek produbljenje krize. Situacija se ne da nije promijenila nabolje, nego je skliznula u slobodan pad. Tragična novost našeg vremena jest da ova demografska i društvena pustoš više nije ekskluzivitet samo jednog naroda: ona je postala univerzalna bosanskohercegovačka dijagnoza. Bošnjaci nestaju iz entiteta Republika Srpska, Srbi iz Federacije BiH, dok Hrvati, ionako najmalobrojniji konstitutivni narod, nestaju s prostora cijele države. Nesreća je, nažalost, postala zajednička, ali nas ni ona još uvijek nije uspjela ujediniti.

A što je s onim spomenutim zajedničkim projektom i politikom svih hrvatskih stranaka i institucija? Činjenice su neumoljive i bolne: na tom se polju nije promijenilo apsolutno ništa. Izborna pobjeda po svaku cijenu ostala je vrhunaravni cilj i svrha samoj sebi, potpuno slijepa na činjenicu da su te pobjede već odavno postale klasične Pirove.

Danas je, ruku na srce, misija animiranja građana za izlazak na birališta teža nego ikad. Gotovo sve političke opcije usvojile su identičan i izlizan narativ straha: svaki je narod permanentno egzistencijalno ugrožen od onih „drugih”. Podjele se umjetno zaoštravaju, a rovovi produbljuju ne bi li se prepadnuti birači instinktivno zbili u nacionalne torove i svoj glas dali svojim dežurnim „spasiteljima”. Koliko god takav pristup bio apsurdan i poguban za državu, iz kuta naših političara on je savršeno racionalan, jer je jedino oružje koje im je preostalo. Opterećeni jalovošću vlastite vladavine, oni se odavno ne mogu pozvati na opipljive rezultate, vizije ili kvalitetne programe, jer takvih programa jednostavno nema. Kad nemaš što ponuditi, ponudiš strah.

Sveukupna slika Bosne i Hercegovine danas je slika apatije koja ne poznaje entitetske i nacionalne granice. Da je u bilo kojoj županiji, entitetu ili općini zaista znatno bolje, svjedočili bismo unutarnjim migracijama, ljudi bi selili tamo gdje ima nade. No, oni ne bježe samo iz svojih sela i gradova, oni masovno bježe iz cijele BiH, pa i iz cjelokupne, često jugonostalgično romantizirane „regije”. Kofer je, nažalost, postao najiskreniji glasački listić.

Evo, i ovi naši posljednji listopadski Opći izbori ponovno su se sveli na brutalno jednostavnu, gotovo tragičnu dilemu: ili uzeti glasački listić u ruke i pokušati odrediti svoju budućnost, ili uzeti putovnicu u ruke i prepustiti tuđim ljudima da nam kroje sadašnjost na svojim bauštelama. Očigledno, opet smo izabrali ono što biramo svih ovih godina, pa se taj naš zahrđali bosanskohercegovački politički ringišpil nastavlja vrtjeti ukrug, uz istu zaglušujuću buku, a na kojemu se sjedišta, odnosno fotelje, rezerviraju i na desetljeća.

Možda ćemo, ipak, na nekim sljedećim izborima biti zreliji. Možda ćemo u mutnom moru sitnih političara napokon početi tražiti prave državnike. Razlika je, naime, krucijalna: političari misle isključivo na sljedeće izbore, dok državnici misle na sljedeće generacije. Povedemo li se napokon tim načelom, možda će ovaj naš dotrajali ringišpil, skroz raskliman, opasan i potrošen od silnoga krpljenja, konačno ostati prazan. A mi ćemo, svi zajedno, umjesto vrtnje u krug, svoje poglede usmjeriti naprijed, prema vremenima koja možda neće nužno biti lakša, ali će svakako biti pravednija, poštenija i nuditi jednake mogućnosti svakom građaninu Bosne i Hercegovine, a ne samo povlaštenoj kasti stranačkih uhljeba.

Objava Pirove pobjede i kofer kao glasački listić pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Saramagove knjige progovaraju o ljepoti priče. Sad pred svima treba objasniti kako je uopće postao pisac. Svi su sjeli i Saramago započinje govor. A govor, koji je proglašen jednim od ponajboljih na dodjeli Nobelove nagrade, počinje zapravo sjećanjem. Saramago se sjeća svoga djeda Jerónima i bake Josefe. Iako nepismeni, oboje su bili vrlo plemeniti i mudri ljudi. Djed je bio siromašni uzgajivač svinja, a baka domaćica. Nisu znali ni slova napisati. Zimi, kad bi nastupila hladnoća, u noćima okovanim ledom, zaledila bi se voda u vrčevima u kući, a baka i djed uzimali bi najslabije svinje, one male i nemoćne, te ih iz štale unosili u svoj bračni krevet. Da ih spase od sigurne smrti, svinje bi stavili pod debeli pokrivač na bračnom krevetu, između njih, pa bi ih ljudska toplina štitila od smrzavanja i sigurne smrti. Spavali su s njima kao da su im vlastita djeca. Eto, siromašni Saramago je odrastao gdje čovjek i svinja žive pod jednim krovom, pod jednom posteljom. Djed i baka našli su način kako da prežive i spase svinje, koje bi kad dovoljno narastu prodavali po obližnjim selima. Na farmi su se nalazile i dvije smokve. Pod vedrim nebom, dugo u noć, ispod tih smokvi, djed bi pričao priče, legende i uspomene. Budući da je znao puno zanimljivih priča, djed ih nije htio odnijeti u grob, želio ih je prenijeti na unuka. Osjetivši da bi mogao ubrzo umrijeti, djed posljednji put odlazi u dvorište oprostiti se od smokava. Grleći drveće, plakao je kao da se oprašta od ljudi. Iz tih slika rodio se Saramago, pisac koji nije mogao dopustiti da brojni likovi, priče i događaji nestanu u zaboravu.

Saramago nikad nije pobjegao iz siromaštva, nije ni želio. Nije završio fakultet, jer mu roditelji nisu mogli priuštiti školovanje budući da nisu imali novaca. Bio je sin seoskih radnika. Bio je kao i djed, samo mudar i uporan. Radio je kao bravar, mehaničar i metalac. Postao je obrtnik koji je dobio Nobela. Prvi pravi roman napisao je napunivši 52 godine! Saramago je bio uporan posvetivši se samoobrazovanju. Počeo je raditi ono što voli – pisati! Nije odustajao… Slovi za jednoga od najvećih pisaca Portugala, ali i Europe u 20. stoljeću.

Saramagova djela, prevedena na više od 50 jezika, postala su sami klasici: Kolebanje smrti, Kain, Slonovo putovanje, Povijest opsade Lisabona, Kameni splav, Godina smrti Ricarda Reisa, Sjećanje na samostan, Dvojnik, Ogled o sljepoći i dr. Portugalac je dokazao da velike priče ne nastaju samo na sveučilištima i iz predavanja velikih profesora, ponekad je dovoljno da netko u djetinjstvu posije priču u tvoje srce. Saramago te uči da život ne oblikuju diplome, već susreti koji zapale srce, jer Saramago je „najveću školu” pronašao u djedu. Veliki pisci ne nastaju iz velikih škola, već iz malenih susreta. Samoobrazovanje i upornost katkad postanu tiha snaga života kako je ponajbolje posvjedočio José Saramago.

(fra Goran Azinović)

Objava José Saramago i snaga samoobrazovanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Krist nije protiv vlasti. Mora postojati neki red. Netko mora biti vođa i učitelj. Ali postoje vođe nad vođama, učitelji nad učiteljima, autoritet nad autoritetom, moć nad moći, vlast nad vlašću. Jedini pravi autoritet, na kojem se sve mora temeljiti i kojim se sve mora mjeriti – jest naš Gospodin Isus Krist. Vlasti ovoga svijeta ne smiju se ponašati kako im se prohtije. I one imaju svoje norme djelovanja. I one imaju svoje obveze, koje moraju ispuniti, kako bi bile autentične, kako bi zaslužile povjerenje naroda i kako bi ih narod slijedio.

Ali, nažalost, ne postoji savršena vlast. Jedna je vlast malo bolja, druga malo lošija; jedna pravednija, druga nepravednija. Ali idealna vlast ne postoji.

Zato Isus ne voli da budemo blisko vezani za vlast. Niti Crkva to želi. Iz tog razloga, on nam često proglašava ovaj Kristov nauk, da se trebamo distancirati od svake vlasti i od svih vođa – bez obzira na to tko su oni.

A zašto je to tako? – Zato što ima mnogo ljudi, posebno onih koji su slabi vjernici ili koji uopće ne vjeruju u Boga, koji vole opravdavati svoje slabosti i grijehe slabostima i grijesima političkih vlasti ili nekog vjerskog autoriteta. Razumije se da bi idealno bilo da svaki roditelj, učitelj, ravnatelj ili drugi politički ili vjerski autoritet bude dobar primjer riječima i djelom za svoju okolinu, a posebno za one za koje ima posebnu odgovornost. Ali čak i ako to nije slučaj (a obično nije!), pravi vjernik svejedno neće slijediti loš primjer, već mora djelovati po zdravoj savjesti. Krist nije za bojkotiranje vlasti u svakom pogledu. On nas uči: „Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.“

Dakle, slabosti naših vođa ne opravdavaju naše slabosti. Moramo se ponašati onako kako smo naučeni, čak i ako se naši učitelji ne ponašaju kako bi trebali.

Na primjer: roditelj uči dijete da ide na misu nedjeljom i blagdanima, ali sam ne ide. Dijete ipak mora ići, jer roditeljev grijeh ne opravdava dijete. Ili: policajac ne poštuje prometne propise. Njegova pogreška ne opravdava druge građane da čine istu pogrešku. Ili: radnici vide da ravnatelj krade društvenu imovinu. Iako to možda ne mogu spriječiti, oni nemaju pravo krasti, jer je Božja zapovijed: „Ne ukradi!“

Ili: netko naručuje misu za svoje pokojne, ali samo pod uvjetom da mu se objavi ime, a inače se rijetko viđa na misi i ne cijeni misu kao službu Bogu. To ne opravdava druge vjernike da se i oni ponašaju na takav način, jer Bog najviše voli molitvu u poniznosti i u skrovitosti.

Bog će mene suditi za moje grijehe, a tebe za tvoje. Mene ne opravdava tvoja krivnja, niti tebe moja. Dobro je ako i tebi mogu pomoći da živiš kao poštena, dobra osoba, s jakim karakterom – baš kao što i ti meni možeš pomoći da ostanem vjeran svom pozivu do kraja i da ispunim svoje dužnosti što je bolje moguće. Ali čak i ako nam nedostaje suradnje, svatko mora izvršiti svoju obvezu, bez obzira na druge. Jer inače slijedi vlastito zadovoljstvo, a ne Božju volju.

Dao Bog da prihvatiš ove riječi, kao što su vjernici u Solunu prihvatili riječi svetog Pavla apostola – ne kao ljudske riječi, nego kao onakve kakve zaista i jesu – kao Božje riječi. Amen.

Objava 31. nedjelja kroz godinu: Nemojte se ravnati po njihovim djelima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U samom središtu ove velike duhovne i društvene transformacije nalazi se opasni ideološki triptih: radikalni feministički pokret, rodna ideologija i LGBT pokret. Iako povijesno nastali u različitim kontekstima i s izvorno različitim proklamiranim ciljevima, ova tri pokreta danas djeluju u sinergiji kao jedinstveni ideološki aparat. Iz akademskih kabineta postmoderne oni su silovito iskoračili u odgojno-obrazovne sustave, pravni poredak, visoku politiku, medijski prostor, industriju zabave pa i u samu Crkvu. Pri tome više ne nastupaju s pozicija puke zaštite manjina ili traženja pravednosti, nego s pozicija isključivog ideološkog hegemonizma. Njihov konačni cilj nije nikakva tolerancija i zaštita ljudi, nego potpuni preodgoj društva, dekonstrukcija naravnoga zakona i zamjena objektivne stvarnosti subjektivnim konstrukcijama.

Filozofski korijeni: Od feminizma do queer teorije

Nacrt ove suvremene antropološke dekonstrukcije nije nastao stihijski, nego iz filozofskih pretpostavki koje su postupno i sustavno odvajale ljudsku egzistenciju od njezine naravne i tjelesne osnove. Jedan od ključnih povijesnih momenata dogodio se u feminističkoj teoriji s pojavom Simone de Beauvoir. Njezina čuvena maksima iz djela Drugi spol (1949.) – „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“ – postavila je teorijski temelj za odvajanje biološkog spola (sex) od društvene uloge i kulturnog obrasca (gender). Iako je Beauvoir primarno nastojala ukazati na povijesne i kulturne uvjetovanosti ženskog položaja, njezin je koncept širom otvorio vrata radikalnijim postulatima u kojima tijelo gubi svoju ontološku datost i postaje tek pasivna podloga za izvanjske društvene upise.

Daljnji korak učinio je radikalni feminizam druge i treće struje (npr. Shulamith Firestone), koji je utvrdio da izvor ženske “podčinjenosti” ne leži samo u pravnim ili ekonomskim strukturama, nego u samoj biološkoj reproduktivnoj funkciji i strukturi obitelji. Nešto najljepše za jednu ženu, brak, trudnoća i majčinstvo, proglašeni su biološkim teretom, a tradicionalna obitelj primarnom stanicom patrijarhalne opresije. Time je feminizam prešao put od opravdane borbe za pravnu jednakost i dostojanstvo žena do otvorene objave rata biološkoj naravi i majčinstvu.

Pola stoljeća nakon Beauvoir, američka feministička teoretičarka Judith Butler u djelu Nevolje s rodom (1990.) dovodi ovaj proces do radikalnog kraja, tvrdeći da ni biološki spol nije nikakva činjenica, nego već unaprijed društveno konstruirana kategorija. Za Butler, rod je tek “performativni čin”, ponavljana uloga koja se glumi bez ikakva temelja u biologiji ili stvorenom poretku. Na tim je temeljima izgrađen aparat queer i rodne ideologije koji svaku stalnost, komplementarnost i naravnu zadanost proglašava opresivnom “heteronormativnošću”, dok potpunu fluidnost (fluidity) i samokreaciju uzdiže na razinu vrhunskog ideala.

Ideološka normalizacija i inverzija vrijednosti

U sklopu ovog antropološkog preokreta, lgbt aktivizam odavno je prešao put od traženja tolerancije i zaštite od diskriminacije lgbt osoba do agresivnog nastojanja da se ne samo normaliziraju homoseksualnost i slične prakse, nego da se one prikažu kao moralno, estetski i relacijski superiorniji u odnosu na tradicionalni brak i prirodni odnos između muškarca i žene. Dok se klasični brak i obitelj u medijskom i ideološkom diskursu učestalo prikazuju kao zastarjeli, sputavajući i po svojoj naravi opresivni i patrijarhalni koncepti, homoseksualni queer odnosi sustavno se idealiziraju kao utjelovljenje “prave, slobodne i nepatvorene ljubavi”.

Ova se inverzija vrijednosti i ideološki inženjering najuputnije i najvidljivije očituju u suvremenoj filmskoj industriji i književnosti. Holivudski studiji i vodeće globalne streaming platforme (pogledajte samo npr Netflix i druge servise) pretvorile su industriju zabave u primarno oruđe ideološkog odgoja. Prikazivanje homoseksualnih i transrodnih likova više nije tek sporadični element priče, nego je postao obvezna kvota i normativni obrazac tako da je više postalo nemoguće pogledati ni akcionu seriju ili film bez homoseksualnih odnosa među likovima. U tim se narativima u pravilu primjenjuje dvostruki standard gdje se obavezno idealizira queer relacija u samom filmu i seriji i gdje se homoseksualne veze u pravilu prikazuju s iznimnom estetičnošću, osjećajnošću, emocionalnom zrelošću i dubinom, sugerirajući da su ti odnosi oslobođeni “sebičnosti” i “stega” koje navodno navlači tradicionalna obitelj.

Skupa s tim redovno ide dekonstrukcija i karikiranje braka te muško-ženskih odnosa koje se uvijek prikazuje tamnim i depresivnim bojama. Tradicionalni heteroseksualni brak i obitelj u suvremenim se filmovima i serijama sve češće prikazuju kao poprište monotonije, nasilja, toksičnosti, neostvarenosti i skrivene opresije. Muškarac i žena u braku prikazuju se kao zarobljenici društvenih konvencija, dok se prijevare među supružnicima i izvanbračni izleti, napuštanje obitelji ili ulazak u homoseksualne relacije slave kao vrhunski čin osobne emancipacije, hrabrosti i autentičnosti.

Posebno zabrinjavajući aspekt ove strategije očituje se u industriji namijenjenoj djeci i mladima. Kroz animirane filmove, dječje serije i slikovnice sustavno se uvode lgbt likovi i teme. Pod maskom učenja o “raznolikosti” i “prihvaćanju”, djeci se od najranije dobi nametljivo sugerira da je biološka spolna komplementarnost muškarca i žene tek jedna od opcija, i to često manje privlačna ili manje suosjećajna od homoseksualnih odnosa. Time se izravno nastoji dekonstruirati naravni osjećaj za obitelj i preodgojiti svijest novih naraštaja.

Sličan se obrazac odvija i u suvremenoj beletristici te akademsko-književnim krugovima. Nagrađivani romani i popularna literatura preplavljeni su motivima u kojima se tradicionalni oblici života prokazuju kao zaostali i mračni, dok se queer identiteti i odnosi uzdižu na razinu moralne i duhovne superiornosti. Književna kritika i izdavačke kuće otvoreno favoriziraju djela koja dovode u pitanje prirodni poredak, dok se autori koji brane biološke i obiteljske vrijednosti marginaliziraju i izlažu cancel kulturi.

Na taj se način kroz sedmu umjetnost i pisanu riječ odvija tiha, ali iznimno snažna dekonstrukcija naravnog zakona. Proizvodnjom takvih kulturnih narativa nastoji se stvoriti dojam da su komplementarnost muškarca i žene te naravna obitelj inferiorni i prevladani oblici ljudskog postojanja, čime se čovjeka usmjerava prema potpunom gubitku vlastitog utemeljenja u Stvoriteljevu naumu.

Ludost zvana queer-teologija

Lgbt pokret, feministička i rodna ideologija su se stopile u jednu bizarnu pojavu zvanu queer-teologija koja naravno s teologijom nema nikakve veze jer se radi o čistom aktivizmu i rastakanju kršćanske vjere. „Queer teologija“ (Queer Theology) počela se oblikovati krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, iako su njezini neposredni korijeni u feminističkoj teologiji te teologiji oslobođenja s početka 1970-ih.

Prvi korak bio je razvoj gej i lezbijske teologije (često pod zajedničkim nazivom gay theology), koja se pojavila nakon tzv. Stonewallskih nemira u New Yorku 1969. godine i uspona modernog pokreta za prava homoseksualnih osoba. Tada su se prvi teolozi počeli javno „outati“ (coming out) i propitivati „homofobna“ čitanja Biblije.

Radikalni zaokret se događa devedesetih godina prošlog stoljeća. Prelazak s “gej/lezbijske” na “queer” teologiju dogodio se s razvojem queer teorije zahvaljujući između ostalih i spomenutoj Judith Butler.  Queer teologija ne traži samo “mjesto za stolom” za homoseksualne vjernike unutar postojećih crkvenih struktura, već ide u radikalnu dekonstrukciju samih rodnih identiteta, binarnih podjela (muško–žensko) i tradicionalnih heteronormativnih struktura unutar kršćanske dogmatike. Queer teologija nema jednog jedinog osnivača jer je nastala kroz akademski i aktivistički rad više teologa i teologinja, ponajprije u angloameričkom svijetu.

Queer teologija (i srodna joj feministička i teologija) polazi od toga da je klasična, tradicionalna teologija stoljećima gradila slike Boga, Isusa i Djevice Marije kroz prizmu stroge heteronormativnosti, binarnog shvaćanja spolova (isključivo muško–žensko) i odbacivanja tijela te seksualnosti.

Evo nekoliko citata iz djela Indecent theology (Nepristojna teologija) argentinske katoličke teologinje Marcelle Althaus Rheid (1952-2009) koje se smatra jednim od temeljnih djela queer teologije, u kojem spaja teologiju oslobođenja s queer kritikom i marksizmom:

„Isusovo tijelo na križu bilo je otvoreno, probodeno i fluidno, što ga čini arhetipom queer tijela koje ruši granice između muškog i ženskog te otvara prostor za transrodnu i biseksualnu stvarnost Boga.“ Zatim je ovako govorila: „Tradicionalni Bog je heteroseksualni patrijarh. Queer teologija mora osloboditi božansko iz ormara binarnih spolova, priznajući da je Bog u svojoj biti i muško i žensko, ali i nešto posve izvan ljudske anatomije – radikalni queer.“ Tu je naravno i dekontrukcija uloge Blažene Djevice Marije i samog majčinstva: „Djevičansko začeće ne govori o biološkom čudu poslušne žene, nego o subverzivnoj slici tijela koje odbija patrijarhalni vlasnički odnos nad ženskom seksualnošću, čineći Mariju prvom ‘ queer ikonom’ koja izmiče tradicionalnoj ulozi supruge i majke.“

Međutim, nasuprot ovim bizarnim pokušajima redefiniranja kršćanskog nauka, znamo je Sin Božji u utjelovljenju postao konkretnim čovjekom i rodio se kao muškarac, Isus iz Nazareta, zbog čega njegovo pretvaranje u „queer ikonu” ili simboličku dvospolnost direktno briše njegovu stvarnu povijesnost te predstavlja modernu gnostičku reviziju evanđelja kojom se suvremene rodne ideologije i spolna fluidnost nasilno nameću osobi Bogočovjeka. Jednako tako, prikazivanje Djevice Marije kao buntovne ikone rodne subverzije u potpunosti niječe njezinu stvarnu ulogu skromne i ponizne djevojke koja je slobodnom voljom (Neka mi bude po riječi tvojoj) prihvatila Božji plan, čime njezino biološki i duhovno sveto majčinstvo te savršeni uzor suradnje čovjeka s Bogom u otajstvu spasenja svodi na ideološki konstrukt modernog aktivizma. U konačnici, nasuprot biblijskoj antropologiji i jasnom nauku da je čovjek stvoren kao „muško i žensko” u sklopu uređenog Božjeg stvorenja, „queer teologija“ proizvoljno prekraja stvoreni svijet u fluidnu igru ljudskih konstrukata; iako Crkva uči da Bog u svojoj biti nadilazi biološki spol, on je u stvaranju i utjelovljenju htio jasne i darovane uloge, pa svođenje Boga na „queer identitet” zapravo znači stvaranje Boga na vlastitu sliku i priliku, što predstavlja klasični oblik teološke idolatrije.

Ideološka agresija: Totalitarizam pod maskom ljudskih prava

Danas je nužno nazvati pravim imenom manipulativnu strategiju kojom se koristi ovo destruktivno trojstvo. Pod plaštom navodne tolerancije, ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, provodi se agresivni oblik intelektualnog i društvenog totalitarizma. LGBT aktivizam i rodna ideologija odavno su prestali biti pokreti za građanska prava; oni su se pretvorili u agresivnu dogmu koja ne trpi pluralizam mišljenja niti znanstvenu istinu.

Tko god se usudi usprotiviti tvrdnji da se čovjek može roditi u “krivom tijelu”, tko postavi pitanje opravdanosti kemijske i kirurške kastracije djece ili tko brani biološku istinu o dvjema spolnim kategorijama, biva izložen nemilosrdnom medijskom linču, cancel kulturi, gubitku radnih mjesta, medijskom i pravnom progonu. Riječ je o klasičnom ideološkom inženjeringu koji jezik koristi kao oružje za ispiranje mozga: ukidanjem riječi poput “majka”, “otac”, “muškarac” i “žena” briše se prirodna stvarnost i datost, jer su ideolozi ovog pokreta lukavo shvatili da onaj  tko kontrolira jezik, kontrolira i svijest građana. Radikalni feminizam i rodna ideologija tako ne oslobađaju čovjeka, nego ga svode na beskičmenog potrošača vlastitih iluzija, potpuno ovisnog o političkim dekretima i farmaceutskoj industriji.

Psihofizičke posljedice: Tranzicija spola, pubertet i uništenje dječje psihe

Kada se ove teorijske postavke pretvore u političko-aktivističke programe LGBT i rodnog pokreta, najteži udarac doživljavaju oni najranjiviji: djeca i adolescenti. Pubertet je po svojoj naravi razdoblje intenzivnih neurobioloških, hormonalnih i psiholoških preobražaja, praćeno prirodnom nesigurnošću, traženjem identiteta i povremenim nezadovoljstvom vlastitim tijelom. Umjesto da se mladoj osobi pruži stabilno vodstvo koje će joj pomoći da prihvati biološku realnost vlastitog utjelovljenog spola, suvremeni obrazovni i medicinski sustavi pod utjecajem transrodnog lobija nametnuli su tzv. “afirmativni model” koji izaziva psihološku disocijaciju i ireverzibilnu štetu po djecu i mlade.

Sa stajališta razvojne psihologije, sugeriranje djetetu da se rodilo u “krivom tijelu” stvara duboku disocijaciju, rascjep u kojem je psiha djeteta trajno zavađena s vlastitim tijelom. Umjesto rješavanja primarnih psiholoških poteškoća (poput depresije, anksioznosti, trauma ili neurodivergentnosti kao što je autizam), sve se patologizira i podvodi pod “rodnu disforiju”. Preusmjeravanje djece prema blokatorima puberteta, unakrsnim hormonima i kirurškim zahvatima vodi do ireverzibilnih posljedica: trajne neplodnosti, gubitka seksualne funkcije, smanjene gustoće kostiju i doživotne ovisnosti o sintetskim hormonima i farmaceutskoj industriji. Ljudsko tijelo time prestaje biti hram Božji i dar nego se tretira kao plastična masa podložna tehnološkoj manipulaciji.

Razaranje obitelji

Na sociološkom planu, djelovanje ovog ideološkog trojstva proizvodi temeljnu destabilizaciju obitelji kao osnovne stanice društva i ukidanje roditeljskog autoriteta. Procesi koji se odvijaju u odgojno-obrazovnim sustavima izravno oduzimaju roditeljima primarno pravo na odgoj vlastite djece. Državne i odgojne institucije, prožete LGBT i rodnom agendom, često tajno i bez znanja roditelja potiču djecu na društvenu i medicinsku tranziciju. Roditelji koji nastoje zaštititi svoju djecu bivaju stigmatizirani, a u nekim pravnim sustavima i kazneno gonjeni ili lišeni roditeljskih prava. Time država vrši uzurpaciju obitelji, pretvarajući se u primarnog vlasnika dječje svijesti.

Razaranjem obitelji i zamjenom pojmova “majka” i “otac” neutralnim izrazima (“roditelj 1/2”, “osoba koja rađa”), društveno se tkivo atomizira. Pojedinac odvojen od obitelji, tradicije i naravnog identiteta postaje iznimno ranjiv i nesposoban za pružanje otpora. Takav atomizirani subjekt postaje ovisan o državnom aparatu, medijskoj propagandi i tržišnim ponudama novih “identiteta”, što vodi ka bezobzirnom ideološkom totalitarizmu.

Pobuna protiv Stvoritelja i neognosticizam

Promatrano s filozofskog i teološkog stajališta, radikalni feminizam, rodna i LGBT ideologija predstavljaju obnovu drevnog gnosticizma u modernom ruhu, na radikalnu pobunu protiv naravnoga reda i samog bitka. U kršćanskoj antropologiji čovjek je stvoren kao nedjeljivo jedinstvo duše i tijela, na sliku Božju: “Muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Spolnost nije slučajni biološki dodatak niti društveni konstrukt, nego konstitutivni element ljudskog bića, stvoren za relaciju, darivanje i stvaranje novog života. Tijelo je utjelovljeni dar i hram Duha Svetoga. Rodna ideologija i queer teorija, nasuprot tome, obnavljaju gnostički prezir prema tijelu gdje se tijelo promatra kao zatvor ili sirovina kojom ljudska autonomna volja može ovladati i preoblikovati je po vlastitom nahođenju.

Na ovu opasnost redovno su upozoravali i pojedini pape. Tako je Ivan Pavao II napisao. „Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku: muško i žensko stvori ih (Post 1, 27). Muškarac i žena su stvoreni jedno za drugo… Obitelj, temeljena na nerazrješivoj ženidbi između muškarca i žene, predstavlja prvotno mjesto u kojem se čovjek rađa, raste i uči ljubiti. Pokušaji redefiniranja naravi obitelji i ljudske spolnosti vode u moralni i društveni slom.“ (Iz pobudnice Familiaris Consortio)

Papa Benedikt XVI. proročki je razotkrio filozofsku zabludu ovog pokreta: „Ono što se ovdje izražava jest duboki gnostički prezir prema stvorenom tijelu. Čovjek danas želi samoga sebe stvarati, odbacujući činjenicu da je njegovo tijelo dar Stvoritelja. Tamo gdje se nijekanje Boga proteže na nijekanje Njegova stvorenja, nastaje antropološki slom. Čovjek više ne prihvaća svoju narav, nego tvrdi da je sam svoj gospodar i stvoritelj.“ (Iz obraćanja Rimskoj kuriji, prosinac 2008.).A na jednom drugom mjestu papa Benedikt je napisao: „Napad na istinsku formu obitelji, sastavljene od oca, majke i djece, događa se putem širenja rodne ideologije, Ona se temelji na filozofiji koja želi emancipirati čovjeka od stvorene naravi i od Boga. Čovjek se želi samokonstruirati i mijenjati po vlastitom nahođenju. Ali tamo gdje se osporava Stvoritelj, gubi se i dostojanstvo čovjeka.“ (Iz knjige Svjetlo svijeta, 2010.)

I brojni suvremeni mislioci iz različitih perspektiva upozoravaju na pogubnost ove dekonstrukcije. Kanadski psiholog Jordan Peterson naglašava kako oduzimanje sidra u biološkoj stvarnosti gura mlade generacije u trajnu egzistencijalnu tjeskobu i neurozu. On upozorava da bez biološkog i prirodnog uzemljenja čovjek gubi orijentaciju i stabilnost: „Ako djetetu ili mladoj osobi oduzmete biološko sidro i uvjerite je da je njen identitet potpuno proizvoljan, ne oslobađate je, nego je gurate u bezdan egzistencijalne tjeskobe. Kada ukinete jasne granice stvarnosti i naravi, umjesto slobode dobivate duboku nesigurnost, zbrku i neurozu.“ Prema Petersonu, Ljudsko tijelo i biologija nisu zatvor iz kojeg se treba pobjeći, nego nužan temelj na kojem se izgrađuje stabilna i zrela ličnost.

Njemački filozof Robert Spaemann isticao je da čovjek ne nalazi slobodu u nijekanju naravnog zakona, jer proglašavanjem sebe apsolutnim gospodarom vlastite prirode postaje žrtvom vlastitih iluzija i tehnološkog inženjeringa. „Čovjek ne postaje slobodan tako što objavljuje rat vlastitoj prirodi i proglašava se njezinim apsolutnim gospodarom. Onoga trenutka kada odbaci naravni zakon i povjeruje da može sam sebe iznova konstruirati, čovjek ne postaje bog, nego stvara iluziju u kojoj na kraju postaje običan objekt tehnološkog i ideološkog inženjeringa.“  Za Spaemanna, priroda i spolnost su nam date kao dar i okvir unutar kojeg čovjek jedino može ostvariti istinsku slobodu i dostojanstvo.

Francuska filozofkinja Chantal Delsol odlično uočava da zapadna kultura pod utjecajem ovih ideologija ulazi u doba potpunog raskida s kršćanskim naslijeđem, gdje se opipljiva stvarnost žrtvuje u ime ideoloških utopija: „Zapadna kultura prolazi kroz korjeniti preokret: napušta se kršćansko naslijeđe koje je stoljećima spajalo razum, prirodu i vjeru. Na mjesto opipljive, stvarne činjenice postavlja se ideološka utopija. Kada ideologija zamijeni stvarnost, od društva se traži da zažmiri pred očitim činjenicama i da povjeruje u konstrukcije koje nemaju utemeljenja u stvorenom svijetu.“ Ona upozorava da žrtvovanje opipljive stvarnosti radi ideoloških utopija vodi u krizu u kojoj društvo gubi sposobnost prepoznavanja onoga što je dobro, istinito i prirodno.

Metafizička tragedija ove ideološke matrice leži u pokušaju da se ukine sama ontološka datost ljudskog bića. Čovjek se u suvremenom transhumanističkom duhu pokušava izmjestiti iz reda stvorenoga i zasjesti na prijestolje Stvoritelja. Međutim, nijekanjem tjelesnosti i bioloških granica, čovjek ne postaje bog, nego tragični nomad bez zavičaja, otuđen od vlastitog utjelovljenja. Kada se ukine metafizičko utemeljenje čovještva, čovjek biva predan na milost i nemilost tehnokraciji i političkim elitama. Bez definiranog uvida što čovjek jest po svojoj naravi, svaka definicija čovjeka postaje proizvoljna, tekuća i podložna dekretu moćnih. Onoga trenutka kada tijelo postane tek plastična smjesa za obradu, a identitet puka psihološka projekcija, ljudsko biće gubi svoje neotuđivo, od Boga dano dostojanstvo i postaje objektom tržišta, ideoloških pokusa i biopolitičke kontrole.

Poziv na otpor

Odgovor na razornu narav rodne ideologije, LGBT pokreta i radikalnog feminizma ne smije se svesti na puku političku reakciju, pasivno promatranje, gorčinu ili ne daj Bože nasilje prema osobama koje proživljavaju osobne krize, patnje i identitetske nedoumice. On zahtijeva duboki, metafizički i moralni preokret, na beskompromisnu borbu za istinu o čovjeku. Ovo je ontološki i duhovni boj koji od nas traži hrabrost. Pozvani smo bez straha i oklijevanja pružiti otpor, u obitelji, u društvu, ali i unutar same Crkve.

Ne smijemo dopustiti da nas preplavi paralizirajući strah od društvene izopćenosti, niti se smijemo povući pred ucjenama suvremenih ideologa koji se nalaze u svim institucijama. Vrijeme je da se odbaci strah od etiketiranja (zaostali, nazadni, desničari, mračnjaci, homofobi…) ili bilo kojih drugih polemičkih diskvalifikacija kojima se nastoji ušutkati glas savjesti i razuma. Lijepljenje stigmatizirajućih optužbi tek je prozirna maska za intelektualnu nemoć ideologije koja ne može izdržati sudare s istinom i naravnim zakonom.

U obiteljima treba biti hrabar i nepokolebljivo braniti roditeljski autoritet, bdjeti nad odgojem svoje djece, poučavati ih ljepoti biološke istine i spolne komplementarnosti te ih štititi od ideološkog nasilja u školskom sustavu. U našem društvu javno progovarati, pisati, svjedočiti, odbiti usvajati iskrivljeni ideološki jezik i hrabro nositi teret neprihvaćanja u akademskim, medijskim i profesionalnim krugovima. U Crkvi ne pristajati uz one koji jeftinim sofizmima, moralnim ucjenjivanjem i parolaškim akrobacijama o „drugom i drugačijem“ pokušavaju normalizirati prihvatljivost ovog destruktivnog triptiha koji razara obitelj i ljudsku dušu.

Nemojmo se zavaravati iluzijama da je ovo neki prolazni kulturni hir koji će proći sam od sebe. Borba koja se vodi pred našim očima bitka je za ljudsku dušu i našu budućnost. Ako bez borbe prepustimo javni prostor i obitelji ideologiji koja čovjeka lišava spola, obitelji i Boga, obitavat ćemo u distopijskoj pustinji u kojoj su djeca eksperiment, roditelji suvišni svjedoci, a čovjek tek programirani artikl u rukama moćnika. Čovjek nije nikakav autokreirani produkt vlastitih prohtjeva niti žrtva društvenih konstrukcija; on je stvoreno, spolno, relacijsko i voljeno biće čije se neotuđivo dostojanstvo temelji na činjenici da je pozvan na život u istini i zajedništvu. Hrabro i bez ikakvog uzmaka i straha posvjedočimo neshvatljivu ljepotu, snagu i Istinu Stvoriteljeva nauma: Stvori Bog čovjeka na svoju sliku, muško i žensko stvori ih!

Objava Destruktivno trojstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz mnoštvo vjernika, prijatelja i poštovalaca pokopan je 5. studenoga 2024. u biskupskoj grobnici u znamenitoj limburškoj katedrali na gori. Kratku vijest o tomu prenijele su crkvene izvještajne agencije IKA, KTA, FIA. Zašto bi međutim smrt jednoga inozemnoga biskupa u miru zanimala javnost u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?!

Dobrotvor Hrvatske i Bosne

Zato što je biskup Kamphaus (rođen 2. veljače 1932. u Lüdinghausenu kod Münstera), kao predsjedavajući povjerenstva Njemačke biskupske konferencije za „Crkvu u svijetu” u ratnim i poratnim godinama pohodio napadnutu i ugroženu Hrvatsku početkom devedesetih godina. U redakciji „Žive zajednice”, lista hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj, sa sjedištem u Frankfurtu, postoje crno-bijele fotografije Franza Kamphausa, sklonjene u nekom podrumu u Vinkovcima, za vrijeme opće opasnosti.

Zato što je u vrijeme potpune opsade Sarajeva i djelomične opsade srednje Bosne usred rata 1993. pohodio Sarajevo i srednju Bosnu. Nije se zadovoljio boraviti u koliko-toliko sigurnim i čvrstim crkvenim zgradama, nego je s fra Mirkom Majdandžićem posjetio malu katoličku zajednicu na Dobrinji, koja se okupljala u prostorijama jedne bivše prodavaonice obuće gotovo na prvoj crti borbenih djelovanja. Tada se, prilikom posjeta kardinalu Puljiću, rodila ideja o suradnji između Limburške i Vrhobosanske biskupije, koja je rezultirala limburškom konkretnom financijskom pomoći u preživljavanju u ratu, u obnovi razorenih crkvenih objekata, u poticanju povratka prognanika i izbjeglica, u organiziranju katoličkih škola, te drugim zajedničkim projektima, koji su zaključeni sporazumom o partnerstvu dviju biskupija 2018. godine.

Zato što je samo nekoliko tjedana nakon sklapanja i potpisivanja Dejtonskoga mirovnog sporazuma 1995., s potpisnikom ovih redaka, koji mu je bio vozač, vodič i prevoditelj, unatoč brojnim kontrolnim točkama i opasnostima, prevalio put od Splita do Kiseljaka, s namjerom da ponovno posjeti Sarajevo. Iz župnoga ureda u Kiseljaku uspjeli smo telefonski dobiti kardinala Vinka Puljića i franjevačkoga provincijala fra Petra Anđelovića koji su nam preporučili prenoćiti u Kiseljaku i sutradan krenuti u Sarajevo. Iako se bila spustila teška i hladna zimska noć, a ceste ratom oštećene, blatnjave i nesigurne, biskup Kamphaus je ustrajao da ipak još te noći uđemo u Sarajevo. Čak i nakon što mu je rečeno da je u tijeku kaotično i opasno povlačenje iz nekoliko naselja na našoj dionici oko Sarajeva, da bi ceste mogle biti zapriječene, a putovanje pogibeljno po život, Kamphaus je ostao prvi svojoj odluci, što će se pokazati posve ispravnim. S posuđenoga terenskog vozila „Kruha svetoga Ante”, kojim smo putovali od Splita, skinuo sam hrvatske registarske pločice, te smo krenuli u neizvjesnu noć prema Sarajevu. Na Ilidži je vladao potpuni kaos. U tijeku je bilo povlačenje vojske i ljudi. Ljudi su bili još pod oružjem. Mnoge su kuće gorjele. Cestu su osvjetljavale i priječile zapaljene automobilske gume. Iako smo kao civili bili laka meta, nitko nas nije zaustavljao niti kontrolirao. Tako smo, uz providonosno pouzdanje Franza Kamphausa, stigli u Sarajevo. U tih nekoliko dana posjetili smo i nekoliko župa u srednjoj Bosni. Franz Kamphaus je donio obilatu novčanu pomoć za obnovu razorenih crkvenih objekata te za nekoliko socijalno-karitativnih projekata. U Potkraju nas je jedan povratnički stariji bračni par, unatoč oskudici, pozvao u polusrušenu kuću na kavu. Tu kavu Kamphaus nije htio propustiti. Učinila mu se poput dara siromašne udovice iz evanđelja.

Ni nakon toga posjeta nije prepustio Crkvu u Bosni samoj sebi. Dokle god je bio limburški biskup (do 2007.) imao je posebnoga povjerenika za projekte pomoći u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. To njegovo zauzimanje za pomoć Crkvi u Bosni nastavili su i njegovi nasljednici na biskupskoj stolici u Limburgu.

Biskup Kamphaus je svojim očima i na licu mjesta vidio ogromne ratne štete i razaranja. Znao je kolike su potrebe, pa je, uza sve svoje obveze i poodmaklu dob, te načeto zdravlje, pomagao koliko je mogao. Nipošto nije želio pomagati samo obnovu razorenih crkava i župnih kuća, nego je pomoć uvjetovao i pružao potrebitim ljudima, napose povratnicima. To je bilo njegovo stvarno zauzimanje za mir i pravednost. Više djelom i primjerom, a manje riječima. To iskustvo ratne i poratne Bosne zasigurno ga je nadahnulo da na crkvenim prosvjedima za mir 2003. u Frankfurtu izjavi sljedeću, još uvijek aktualnu poruku: „Bog, u kojega mi vjerujemo, nije nikakav Bog rata, nikakav Bog nekakve vojske, nikakav Bog jedne nacije. On je Bog i Otac svih ljudi na jugu i sjeveru, na istoku i zapadu, u Iraku i Americi. Svi su ti ljudi njegova stvorenja. Stoga se nitko ne smije pozivati na Boga, kad se sprema na rat.”

Siromašnima navješćivati Evanđelje

Tu nesebičnu socijalno-karitativnu osobinu ovaj biskup pokazuje još od samoga dolaska za biskupa biskupije Limburg. Na tu funkciju imenovao ga je papa Ivan Pavao II. 1982., a biskupsko ređenje prima na blagdan svetog Ante Padovanskoga 13. lipnja 1982. Njegovo biskupsko geslo glasi „Siromašnima navješćivati Evanđelje” (Evangelizare pauperibus, usp. Lk 4,18). Da to sve ne ostane samo na praznim riječima, Kamphaus odmah konkretno pokazuje vjernost svome geslu time što ne useljava u limburški biskupski dvor, nego ga prepušta izbjeglicama, a sam, do odlaska u mirovinu (2. veljače 2007.) stanuje u skromnom stanu u svećeničkom sjemeništu u Limburgu. Tridesetak godina poslije sličan će potez napraviti novoizabrani papa Franjo, koji ne useljava u znamenitu papinsku palaču na Trgu sv. Petra u Vatikanu, nego u gostinjac sv. Marije. Zanimljivo je pritom navesti da se i naš biskup Franz i papa Francesco na hrvatskom zovu – Franjo, po uzoru na svetoga Franju Asiškoga.

Njegovu dobrotu i konkretnu pomoć osjetile su i druge limburške partnerske biskupije s Filipina, iz Kameruna, Zambije i Slovačke, a ponajviše naša Vrhbosanska nadbiskupija. Njemu su na prvome mjestu bili ljudi u potrebi, dakle, siromašni, ugroženi, obespravljeni, bolesni, osobe s invaliditetom… S ovim potonjima on je proveo 17 godina svoga života u mirovini. Nakon odlaska u mirovinu Kamphaus naime ne useljava, poput većine biskupa, u kakvu biskupsku reprezentativnu kuću, nego stanuje i kao dušobrižnik radi u zakladi sv. Vinka u Rüdesheimu-Aulhausenu, koja je najveća ustanova za osobe s invaliditetom u biskupiji Limburg. Kamphaus je svjesno odabrao jednu takvu ustanovu, kako bi i u mirovini praktično svjedočio svoje biskupsko geslo, dijeleći život s najslabijima sve do same smrti u toj istoj ustanovi.

Kao jedini njemački biskup staje na stranu žena s neželjenom trudnoćom u poznatom sporu oko crkvenih savjetovališta Caritasa za žene u trudnoći u konfliktnim situacijama. Kod pape Ivana Pavla II. izborio je iznimno dopuštenje, koje je savjetovalištima u Biskupiji Limburg sve do 2002. godine omogućavalo savjetovanje i ostanak u okviru državnoga zakonodavstva. Njemu nije bila važna potvrda da se savjetovanje dogodilo, nego je tu vidio izuzetnu i izvanrednu priliku za spašavanje života nerođenih, za pomoć ugroženim trudnima ženama. Time je zapravo želio zaštiti život najugroženijih, nerođene djece! Svako dijete, koje bi se nakon savjetovanja i pod utjecajem savjetovanja rodilo, bilo je živa potvrda ispravnosti zauzimanja za zaštitu života i borbe protiv pobačaja. Za biskupa Kamphausa to je pitanje bilo i ostalo pitanje savjesti. Usred teškoga spora on pješači „Putom sv. Franje” od Asiza do Rima. Stigavši pješice u Rim na doručak ga prima papa Ivan Pavao II.

Ostavština

Franz Kamhaus je bio profesor pastoralne teologije i homiletike. Njegove propovijedi su bile teološki i pastoralno utemeljene i konkretno životne. „Biskup Kamphaus je bio ljudima prijatelj. Kao biskup Limburga bio je neumorno u pokretu u biskupiji i svijetu. On je tražio razgovor s ljudima; volio je slaviti s njima bogoslužja te im naviještati i tumačiti Riječ Božju”, istakao je sadašnji biskup Limburga dr. Georg Bätzing.

Biskupu Bätzingu, koji je slavio zadušnicu za Kamphausa te vodio pokopne obrede u katedrali 5. studenoga 2024., Kamphaus je svojom skromnošću i oporukom prije smrti taj posao učinio donekle kompliciranim. Franz Kamphaus je oporučno obvezao propovjednika na njegovu pokopu da propovijed nipošto ne bude slavopjev njegovoj osobi i njegovu životu, nego navještaj evanđelja, naznaka nade u vječni život. On je citirao Kamphausa iz njegove knjige pod istoimenim naslovom „Mach´s wie Gott – werde Mensch!” („Radi poput Boga – budi čovjek” te bacio pogled na zadatak, koji iz toga proizlazi. „Ako međusobno želimo biti takvi, da to odgovara Kristovu životu, tada to znači: ulazak i silazak u sve odnose, koji opterećuju ljude, koji ih pritišću, koji im otimaju zrak za disanje i najnužnije za preživljavanje… On (Kamphaus) svojom karizmom nikad nije škrtario. Jer radi se uistinu o mnogome. Naše svjedočanstvo riječima i djelima je način, kako Isus do danas želi prilaziti ljudima, da bi obnovio njihova srca.”

Pokojni biskup Kamphaus napisao je tridesetak knjiga teološkoga i propovjedničkoga sadržaja. U vrijeme službovanja kao biskup svake je godine pisao pastirsko pismo vjernicima. Bio je jedan od rijetkih biskupa koji je surađivao i pisao za ugledne frankfurtske dnevne novine „Frankfurter Allgemeine Zeitung”. Svoje, za neke ponekad kontraverzno, djelovanje kao biskup pojasnio je i jednom izjavom 2003. godine: „Želim po mogućnosti raditi na tomu, da razlikujući izvorni profil kršćanstva snažnije dođe do izražaja. Samo tako možemo pravedno ocijeniti naš zadatak u svijetu. Mi ne moramo ponavljati ono što drugi kažu i čine. To bi bilo dosadno. Najnapetije kod nas jest i ostaje Isus Krist!”

U sjećanju ostaju slike ovoga hrabrog i skromnog biskupa, koji usred rata u Hrvatskoj nalazi sklonište u nekakvom podrumu u Vinkovcima; koji usred rata posjećuje opkoljeno Sarajevo; koji u vrijeme pauze prilikom putovanja šeta bosanskim livadama unatoč opasnosti od mina; koji moli na ruševinama posve razorene crkve na Kupresu; koji se srdačno odziva pozivu na kavu siromašnim povratnicima u Potkraju; koji pomaže u obnovi kuće jedne povratničke obitelji; koji hrabro i pun darova ulazi u kaotično poratno Sarajevo odmah nakon sklapanja mirovnoga sporazuma… S pravom ga možemo smatrati iskrenim prijateljem i dobrotvorom Bosne.

U znak zahvalnosti na njegovu pokopu bili su predstavnici Vrhbosanske biskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Iako bi on sigurno bio protiv toga, zasigurno je u Bosni zaslužio jednu ulicu ili trg sa svojim imenom. Neka ga Gospodin nagradi vječnim životom u svome kraljevstvu.

(Fra Anto Batinić, Kalendar svetog Ante 2026)

Objava Franz Kamphaus – hrabri biskup siromašnih i ugroženih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Program nacionalnog hodočašća započeo je u 10 sati okupljanjem članova Franjevačkoga svjetovnog reda iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Nakon pozdravnih riječi i duhovnog nagovora uslijedila je molitva krunice, a hodočasnicima je bila pružena mogućnost pristupanja sakramentu pomirenja.

Središnji dio hodočašća bilo je svečano euharistijsko slavlje u samostanskoj i župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja. Svetu misu u 11 sati predvodio je mons. Miro Relota, OFM, vojni biskup u Bosni i Hercegovini, uz suslavlje braće svećenika i sudjelovanje brojnih vjernika.

Na početku misnoga slavlja okupljene je pozdravio gvardijan franjevačkoga samostana u Kraljevoj Sutjesci fra Bono Tomić. Podsjetio je na Kraljevu Sutjesku kao mjesto koje stoljećima čuva vjeru i povijesno pamćenje hrvatskoga i katoličkoga naroda, istaknuvši kako ovo hodočašće nije samo susret s prošlošću, nego i prigoda za obnovu vjernosti evanđelju. Posebnu zahvalnost izrazio je članovima Franjevačkoga svjetovnog reda koji svojim životom svjedoče franjevačku karizmu u obiteljima, na radnim mjestima i u svakodnevnim susretima s ljudima.

U svojoj propovijedi biskup Relota posebno je naglasio značenje dviju najvećih zapovijedi – ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Govoreći o njihovu značenju za kršćanski život, podsjetio je kako ljubav prema Bogu treba zauzimati prvo mjesto u životu svakoga vjernika, ali i kako se njezina istinska snaga očituje upravo u odnosu prema drugim ljudima.

Biskup je potaknuo okupljene da ove dvije zapovijedi ne ostanu samo riječi koje slušamo i ponavljamo, nego da postanu temelj našega svakodnevnog života. Ljubav prema Bogu neraskidivo je povezana s ljubavlju prema čovjeku, a očituje se kroz međusobno razumijevanje, praštanje, pomaganje potrebitima i iskrenu brigu za bližnje.

Njegova propovijed bila je poziv na autentično življenje vjere, koja svoju puninu ne pronalazi samo u riječima i izvanjskim oblicima pobožnosti, nego ponajprije u konkretnim djelima ljubavi i služenja drugima.

Ovogodišnje nacionalno hodočašće imalo je dodatno značenje jer se održava u godini obilježavanja 800. obljetnice smrti svetoga Franje Asiškoga. Susret je bio prigoda za obnovu franjevačkoga duha, produbljivanje vjere i jačanje bratskoga zajedništva među članovima Franjevačkoga svjetovnog reda.

Na završetku misnoga slavlja gvardijan fra Bono Tomić uputio je riječi zahvalnosti svima koji su sudjelovali u ovom svečanom okupljanju. Posebnu zahvalnost izrazio je trećorecima pristiglima iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine, biskupu Miri Reloti na predvođenju euharistijskoga slavlja, braći svećenicima te svima koji su svojim trudom, radom i nesebičnim zalaganjem pridonijeli organizaciji i dostojanstvenom obilježavanju Dana kraljice Katarine.

Misno slavlje i prateći program prenosila je Radio Marija Bosne i Hercegovine, omogućivši tako i vjernicima koji nisu mogli osobno hodočastiti u Kraljevu Sutjesku da se u molitvi pridruže okupljenima.

27. smotra foklora

Nakon završetka misnoga slavlja obilježavanje Dana kraljice Katarine nastavljeno je kulturnim programom. Održana je 27. smotra folklora Dani kraljice Katarine, tradicionalna manifestacija posvećena očuvanju narodnih običaja, pjesama, plesova i tradicijskih nošnji.

Smotru je svojim nastupom otvorila Hrvatska folklorna skupina Bobovac iz Čatića, koja je ujedno bila domaćin ovogodišnje manifestacije.

Ova kulturna manifestacija već gotovo tri desetljeća zauzima posebno mjesto u životu sutješkoga kraja. Njezina je vrijednost u okupljanju čuvara narodne tradicije i predstavljanju bogatstva kulturnoga nasljeđa koje se stoljećima prenosilo s naraštaja na naraštaj.

Narodne nošnje, pjesme i plesovi nisu samo dio folklornoga izričaja nego i svjedočanstvo života, običaja i identiteta ljudi ovoga podneblja. Upravo zato smotra ima važnu ulogu u očuvanju tradicije i njezinu prenošenju mlađim generacijama.

Posebno značenje obilježavanju ovoga dana daje uspomena na bosansku kraljicu Katarinu Kosaču-Kotromanić, čiji je život duboko povezan s poviješću Kraljeve Sutjeske, nekadašnjega stolnog mjesta bosanskih vladara.

Kraljica Katarina preminula je 25. listopada 1478. godine u Rimu, a uspomena na nju stoljećima se čuva među katoličkim pukom srednje Bosne. Posebno su prepoznatljive tradicionalne crne marame sutjeških žena, poznate kao katarinke, koje se, prema narodnoj predaji, nose u znak žalosti za kraljicom.

Današnje obilježavanje Dana kraljice Katarine još je jednom pokazalo koliko su vjera i tradicija duboko ukorijenjene u život ovoga kraja. Susret hodočasnika Franjevačkoga svjetovnog reda i sudionika folklorne smotre povezao je duhovnu i kulturnu dimenziju zajedništva, podsjećajući na vrijednosti koje su prethodni naraštaji brižno čuvali i prenosili svojim potomcima.

Kraljeva Sutjeska, mjesto bogate povijesti, franjevačke duhovnosti i kulturnoga nasljeđa, i ove je godine dostojanstveno obilježila Dan kraljice Katarine. Molitvom, pjesmom i njegovanjem narodnih običaja još je jednom potvrđena trajna povezanost vjere, tradicije i identiteta hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

(Dražen Filipović)

Objava “Dani kraljice Katarine” u Kraljevoj Sutjesci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U pozdravu je nadbiskup Kutleša naglasio da je prije 800 godina sveti Franjo dovršio svoj zemaljski put. „Mladić koji je izabrao siromaštvo ostavio je svijetu bogatstvo koje nas i danas ovdje okuplja. Dopustio je da Kristovo Evanđelje oblikuje sav njegov život. U siromašnome i raspetom Gospodinu pronašao je svoje najveće blago, a u ljudima kojima je prilazio prepoznavao je braću i sestre“, naglasio je nadbiskup Kutleša i nastavio:

„Franjina subraća vrlo su rano došla u naše krajeve. S narodom su dijelili radosti i stradanja, čuvali vjeru i budili nadu. Njihovi su samostani postajali mjesto molitve i susreta učenja i utjehe, a njihova prisutnost oslonac mnogima koji su tražili Božju blizinu. Zato danas, u ime hrvatskih biskupa, od srca zahvaljujem svim članovima velike franjevačke obitelji. Hvala franjevačkoj braći za naviještenu Božju riječ, za slavljenje sakramenata, za strpljivo slušanje i pomiriteljsko služenje.“

Podsjetio je i kako sv. Franju najbolje častimo ako i sami dopustimo da Evanđelje preobražava naše živote: „Ova je obljetnica, stoga, poziv na obnovu zanosa kojim je sveti Franjo poradi Kraljevstva prigrlio sve što je njegovoj ljudskoj naravi bilo oporo i teško. Tako će i u našim obiteljima biti više praštanja, u našim zajednicama više povjerenja, a u našem narodu više brige za slabe i zanemarene je. Obnova Crkve počinje s našim obraćenjem, spremnošću da priznamo grijeh, zamolimo oproštenje i učinimo dobro koje smo odgađali.“

U propovijedi se krčki biskup Ivica Petanjak najprije osvrnuo na Franjinu Oporuku: „U Oporuci sedam puta kaže: ‘Gospodin je dao meni, bratu Franji; Gospodin sam dovede me među njih; Gospodin mi je dao toliku vjeru u crkvama; Gospodin mi je dao i daje toliku vjeru u svećenicima; Gospodin mi je dao braću; Gospodin mi je objavio pozdrav, da kažemo: ‘Gospodin ti dao mir’; Gospodin je meni dao da jednostavno i čisto kazujem i napišem Pravilo i ove riječi.’ Gospodin, Gospodin…. Sve je od Gospodina. Sve je njegova inicijativa. Nema Franje, nema njegovoga ja, nema njegovog isticanja. Nisam ja stvorio Red, nisam ja otac i osnivač, nisam ja Pravilo. Gospodin mi je dao braću i Pravilo im je da žive Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista. Sve što jesam i što sam učinio, učinio sam po Gospodnjem nadahnuću. On je vodio, a ja sam dopustio da me vodi. Koliko god mi je bilo moguće, trudio sam se svoj život suobličiti životu Njegovu, jer sam u njemu pronašao svoj smisao.“

Biskup Petanjak je dodao da je Franjina oporuka samo pomoć da se lakše postigne spasenje: „U ovoj jubilejskoj godini najviše što nam Franjo može dati je evanđelje Isusa Krista. Pretpostavljam da svi franjevci znaju kako počinje i završava naše Pravilo: ‘Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.’ ‘Obdržavajmo sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, što smo čvrsto obećali.’ Nijedno Pravilo u katoličkoj Crkvi ovako ne počinje i ne završava. Ako su jubileji povratak na izvore, onda je jedini naš izvor Evanđelje Isusa Krista, a sveti Franjo nam je uzor kako se pije i kako se zahvaća na tom Izvoru. Ostavio nam je i sredstvo kako ćemo to postići – malenost.“

Primijetivši kako se franjevačke zajednice suočavaju s izazovom manjka zvanja, biskup Petanjak zapitao je sve nazočne: „Ne bi li najveća poruka ovog jubileja bila upravo u tome da u našim redovničkim zajednicama, i ženskim i muškim, i u našim obiteljima i u međusobnim ophođenjima zaživimo ovu majčinsku dimenziju svetoga Franje? Da brat bratu, fratar fratru, sestra sestri, redovnica redovnici, muž ženi, žena mužu, roditelji djeci… pristupamo i ponašamo se jedni prema drugima kao što to čini majka prema svojoj djeci? Bi li u našim redovničkim zajednicama i kršćanskim obiteljima, pa i među vama mladima, zavladao novi duh ako bi se u njima više disalo majčinskim srcem i osjećajima?“

Na kraju misnoga slavlja provincijal Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić obratio se nazočnima, ističući da „ovo misno slavlje povodom 800. obljetnice preminuća našega Serafskog Oca sv. Franje nije samo spomen na događaj koji se zbio prije osam stoljeća.“ Kako je rekao, „ovo je jubilej života koji je postao Evanđelje života čovjeka koji je dopustio Kristu da ga potpuno zahvati i preko njega progovori svijetu. Zato danas prije svega zahvaljujemo Bogu za dar svetoga Franje, za njegovu jednostavnost i poniznost, njegovu ljubav prema Kristu i Crkvi, njegovu blizinu siromašnima i malenima i za njegov odnos prema svakom čovjeku i svemu stvorenomu“.

Govoreći o osam stoljeća nakon Franjina preminuća, fra Zdravko se zapitao što nam Franjo danas govori: „Možda prije svega ono što je govorio svojim životom: da se Evanđelje ne treba samo propovijedati, nego živjeti; da svetost nije udaljena od svakodnevnog života, nego se rađa ondje gdje čovjek dopusti Bogu da ga preobrazi; da bratstvo nije lijepa riječ nego način života; i da mir koji naviještamo svijetu mora najprije živjeti u našim srcima i našim zajednicama. Ovaj jubilej zato želimo primiti kao poziv na novi početak. Poziv je to da ponovno otkrijemo ljepotu našega franjevačkog poziva i da budemo ono što je sveti Franjo želio – ljudi Evanđelja, ljudi zajedništva, ljudi mira i ljudi blizine.“

Fra Zdravko je na kraju dodao: „Svi smo danas ovdje kao jedna franjevačka obitelj, različiti po službama, zajednicama i životnim pozivima, ali povezani istomn karizmom istim izvorom – Kristom, kojemu je sveti Franjo želio pripadati cijelim svojim životom. Neka nam ovaj jubilej ne dopusti da samo gledamo unatrag. Neka nas pogled na svetoga Franju ponovno usmjeri prema Kristu i prema čovjeku. Neka nas 800 godina njegova svjedočanstva potakne da i mi danas budemo ljudi koji će svojim životom moći reći: Evanđelje je moguće živjeti, bratstvo je moguće graditi, mir je moguće širiti i ljubav je moguće darivati.“

„Neka ovaj jubilej bude zahvalnost za ono što je bilo, radost zbog onoga što danas živimo i hrabrost za ono što nam je tek ostvareno ili ono što nam je tek pred nama. Po zagovoru svetoga Franje neka nas Gospodin učini vjernim svjedocima Evanđelja i graditeljima mira, kako bismo i mi svojim životom ostavili trag Božje ljubavi u vremenu u kojemu živimo“, zaključio je provincijal Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić.

Okupljenima se obratio i provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić, zahvalivši svima koji su sudjelovali u organizaciji i misnoga slavlja i programa koji je uslijedio na Hrvatskome katoličkom sveučilištu. Naime, drugi dio obilježavanja ovoga jubileja bio je glazbeno-scenski prikaz života sv. Franje „Gospodin nam dade brata Franju“ u prepunoj velikoj dvorani HKS-a. U programu su nastupili članovi franjevačke obitelji – fratri, sestre redovnice, od kojih klarise videouratkom, potom bogoslovi, juniorke, pripadnici Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevačke mladeži te članovi Ansambla Kolbe.

Objava U Zagrebu održana središnja proslava Godine sv. Franje u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.