Jeste li se ikada posvađali?

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa? Prvo što se tad moramo zapitati jest kako ja razumijem taj naš odnos? Je li odnos koji gradim s tom osobom možda kuća koja se gradi „na pijesku” pa će se odnos poljuljati prvim neslaganjem i najmanjom svađom?

Čudi me kako ljudi znaju ući i u brak njegujući „dobar odnos” pod svaku cijenu. Sjećam se jednoga svog poznanika koji mi je pričao o savjetu koji je dobio od svoga djeda dok je još bio u fazi hodanja s djevojkom. Djed ga je upitao svađaju li se njih dvoje ikada, na što je on ponosno odgovorio kako se nikada do sada nisu posvađali. Odgovor se djedu nikako nije svidio te ga je posavjetovao da se prvom prilikom kada bude u razgovoru s djevojkom, suprotstavi nekom njezinu razmišljanju kako bi je tada upoznao kroz riječi koje iziđu iz nje pod bujicom emocija. Ova priča je završila sretno, djevojka je „položila test” te su se vjenčali. No, što kada se suprotstavljanje u razmišljanjima počne otkrivati tek nakon ulaska u brak? Tad nastaju problemi. Nekada nažalost dođe i do nepomirljivih razlikovanja zaogrnutih nizom uvreda i optuživanja.

Pitanje je koliko dugo možemo izdržati ne iznoseći svoje neslaganje s razmišljanjima neke osobe. Koliki je naš kapacitet i snaga da taj balon pun unutarnjih frustracija držimo pod vodom praveći se kao je sve najboljem redu? Kako vrijeme prolazi, naše snage polako popuštaju i onda ono naše pravo „ja” dolazi do izražaja i sve više „pucamo po šavovima”. Od puste želje da budemo voljeni i prihvaćeni spremni smo i oboljeti. Naime, u funkciji vremena unutarnje frustracije i strahovi da ne narušimo naš odnos toliko iscrpljuju da organizam počinje trpjeti i obolijevati. No, ma koliko mi taj strah potiskivali ishod je neminovan. Odnos izgrađen na lošim temeljima ne može dugoročno opstati.

Briga o svojim potrebama i potrebama drugih

Jedna moja klijentica jako je dobro zapazila za svoju bivšu prijateljicu kada je rekla kako je toliko puta prešutjela svoja neslaganja s njom te toliko puta sebi iskvarila neki komoditet da njoj udovolji, a sve kako bi odnos opstao. Ipak, kako se tijekom vremena počela od toga umarati bilo je dovoljno prvih nekoliko neslaganja u razgovoru, u vremenu kad će u šetnju ili na kavu i već su i te male trzavice bile dovoljne da se odnos sruši. Ono što je ona sebi jako zamjerala jest da je to vrijeme, kako ga je ona nazvala, „izgubljeno” koje je ulagala u pogrešnu osobu i u krivi odnos. Na te njezine riječi jasno sam joj uzvratila kako to nipošto nije izgubljeno vrijeme, nego blagoslovljena škola kroz koju je ona trebala proći da bi došla do spoznaja o sebi i naučila bolje balansirati između brige o potrebama drugih i brige o svojim potrebama. Jer, meni je bilo jasno kako je ona sebe „žrtvovala” u tom odnosu kako bi uz svoju tadašnju prijateljicu uspjela zadovoljiti svoje potrebe. Njoj je trebao netko izvana da bi ispunila svoju potrebu da pripadanjem i vrijednosti, a prijateljica je sva ta njezina ponašanja „žrtvovanja” shvaćala kao njezinu dobru volju i sličnost u razumijevanjima. No, pod teretom vremena poteškoće postaju prevelike i počinjemo pokazivati svoj „pravi obrazac razmišljanja”. Tu se sada isto možemo zapitati tko je tu koga izmanipulirao i tko je bio čija žrtva. Naime, ako ulazimo u neki odnos sa strahom da se isti ne naruši te po svaku cijenu nastojimo ostaviti dojam dobroga slaganja, istoga načina razmišljanja, istoga pogleda na svijet, a druga osoba nas upravo takvima kakvima se prikazujemo uzima da smo mi i uistinu takvi i iz ugode koju uz nas doživljava izabire ostati s nama u odnosu, te ukoliko je riječ o osobi suprotnoga spola, čak ući i u brak s nama. Pitanje je sada tko je tu žrtva a tko je manipulator. Ili smo od puste želje da se pod svaku cijenu nekome dopadnemo napravili od sebe manipulatora i žrtvu, no žrtvu samih sebe i svojih nezrelih shvaćanja odnosa.

Svađa kao prilika za osobni razvoj

Dobra svađa je često spasonosna za odnos, no i za osobni razvoj. U svađi često kažemo nešto naglas što se nismo usudili ni u tišini sami sa sobom izgovoriti. Kroz svađu upoznajemo i sebe, svoje inate, slabosti, svoje „rane” i sva područja na kojima trebamo raditi na sebi kada poslije prebiremo misli po glavi. Koliko puta ostanemo u čudu kada iz naših usta iziđu neke riječi tijekom svađe. Ne možemo sami sebe prepoznati. E to je upravo trenutak jednoga dubljeg upoznavanja sebe. No, isto tako kroz svađu čujem i od druge osobe njezine riječi i razmišljanja koja ne susrećem u svakodnevnoj bonaci od života. Ali i to nam je potrebno za razvoj odnosa. Kroz jednu žustru raspravu, koju možemo nazvati svađom, naravno pod uvjetom da nikako se ne svodi na vrijeđanja na osobnoj razini, oba sugovornika imaju priliku za osobni razvoj, a samim time se razvija i odnos. Produbljuje se. Pročišćava.

Na svima nama je da za sebe donesemo odluku na kojoj dubini želimo imati odnos. Bilo koji odnos. S Bogom, sa sobom, s bližnjima. Želimo li imati prividno dobre odnose u koje se ne usudimo dirati ni iznijeti bilo kakvo svoje neslaganje kako se odnos ne bi raspršio poput magle ili smo spremni ići u dubine. Svi znamo što je lakše od to dvoje, no svi znamo i što je dugoročno kvalitetnije. Jasno nam je da mir možemo imati samo u dubokom i iskrenom odnosu unutar kojega osjećamo potpunu slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo bez straha od odbačenosti.

Ipak, sva lutanja ljudska svode se na jedno traganje a to je čežnja za Ljubavlju. Za prihvaćenosti. Kako je divno kada pronađemo kutak na Zemlji gdje možemo biti i svoji i prihvaćeni. To je sjena raja. Na tome se isplati raditi. Za početak, gledajmo mi biti ti uz koje će druga osoba moći iznijeti svoja razmišljanja različita od naših a da ju odmah ne osuđujemo i ne odbacujemo. Gledajmo da budemo kanal kroz koji će drugi uz nas moći osjetiti Ljubav.

Objava Dobra svađa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnivanje ove zajednice vezano je uz lik i djelo pokojnoga vlč. Josipa Kasića, čovjeka koji je svojim dolaskom u Melbourne postavio temelje organiziranoga pastoralnog djelovanja među Hrvatima. U vremenu kada su mnogi hrvatski iseljenici tražili novi život daleko od domovine, često opterećeni nostalgijom, neizvjesnošću i izazovima prilagodbe, postojala je snažna potreba za mjestom okupljanja koje će biti više od crkve. Upravo takav prostor postao je Hrvatski katolički centar u Clifton Hillu.

Simbol vjere i identiteta

Crkva sv. Nikole Tavelića, nazvana po prvom hrvatskom svecu, nosi snažnu simboliku. Ona nije samo sakralni objekt već i znak identiteta, pripadnosti i kontinuiteta hrvatske vjere i tradicije.

Dana 30. prosinca, generalni vikar nadbiskupije Melbourne, u ime nadbiskupa Daniela Mannixa, blagoslovio je ovu crkvu, čime je započelo novo poglavlje u životu zajednice. Svečano posvećenje crkve dogodilo se 29. lipnja 1979. godine, kada je nadbiskup Melbournea Thomas Francis Little predvodio svetu misu i time dodatno potvrdio važnost ove zajednice unutar šire crkvene strukture. Taj trenutak bio je ispunjen radošću i ponosom cijele hrvatske zajednice u Victoriji. Kako je tada istaknuo vlč. Josip Kasić, centar nije bio samo vjersko već i nacionalno središte otvoreno svima, bez obzira na vjersku pripadnost. U njemu su dobrodošli bili i Hrvati muslimani i pravoslavci, što svjedoči o širini i inkluzivnosti koja je obilježila njegov rad od samih početaka.

Razvoj pastoralnoga djelovanja

U prvim godinama djelovanja, vlč. Kasić bio je jedini hrvatski svećenik za cijelu Victoriju. Njegov pastoralni rad obuhvaćao je redovita misna slavlja u Melbourneu, Geelongu i Ballaratu.

Poslije su mu se pridružili i drugi svećenici, poput vlč. Josipa Vidakovića, vlč. Stjepana Gnječa, vlč. Većeslava Šupuka, vlč. Ante Burića i vlč. Marka Perkovića. Njihov dolazak omogućio je širenje pastoralnoga djelovanja na nova područja, uključujući Clayton, St. Albans i Fawkner, čime su pokrivene ključne točke hrvatskoga iseljeništva u Melbourneu.

Zbog rasta zajednice i pastoralnih potreba 1977. godine župa u Melbourneu podijeljena je na tri dijela. Ova reorganizacija omogućila je učinkovitiji rad i bolju povezanost s vjernicima u različitim dijelovima grada. Unatoč svim promjenama, Clifton Hill je ostao središnje mjesto okupljanja i simbol jedinstva.

Nakon što je vlč. Kasić obolio, pastoralnu skrb preuzeo je vlč. Mato Križanac, koji je služio zajednici sve do 2014. godine. Njegovo dugogodišnje djelovanje obilježeno je stabilnošću i kontinuitetom.

Nakon njegova odlaska započinje novo razdoblje duhovne i materijalne obnove pod vodstvom mons. Bosiljka Rajića. Dolaskom mons. Rajića zajednica doživljava novi procvat. Uz njegovu predanost i podršku župljana, obnovljeni su brojni objekti unutar centra.

Kulturni, obrazovni i društveni život zajednice

Posebno mjesto u životu zajednice zauzima folklorna grupa Mladi Hrvati, osnovana 1978. godine. Njihov rad tijekom desetljeća predstavlja važan doprinos očuvanju hrvatske tradicije, jezika i običaja među mlađim generacijama. Redovite probe, nastupi i druženja čine ovu skupinu živim mostom između prošlosti i budućnosti.

Hrvatska škola jezika i kulture u Melbourneu također ima ključnu ulogu. Nastava se održava svake subote, a broj učenika kontinuirano raste. Djeca i mladi ovdje ne samo da uče jezik nego i upoznaju povijest, kulturu i identitet svojih predaka. Njihovi uspjesi na natjecanjima dodatno potvrđuju kvalitetu rada i važnost ove institucije.

Društveni život zajednice izuzetno je bogat. U obnovljenoj dvorani redovito se održavaju razna događanja – od duhovnih obnova i seminara do književnih večeri, filmskih projekcija i tematskih susreta.

Posebno su značajni susreti mladih, koji se održavaju svake prve subote u mjesecu, uz svetu misu i zajedničko druženje.

Australsko-hrvatsko društvo umirovljenika sv. Nikole Tavelića okuplja velik broj starijih članova zajednice. Njihovi redoviti susreti, zajednički ručkovi i aktivnosti pružaju osjećaj pripadnosti i zajedništva, ali i priliku za aktivno sudjelovanje u životu zajednice.

Obnova i važni događaji u novije vrijeme

Jedan od važnih trenutaka u novijoj povijesti bio je 3. studenoga 2022., kada je zajednica proslavila blagdan svoga zaštitnika i 60. obljetnicu osnutka župe. Tom prigodom crkva je ponovno otvorena nakon opsežne obnove, a svetu misu predvodio je biskup mons. Fabijan Svalina.

Posebno emotivan događaj bio je 2. ožujka 2025., kada je u župnom dvorištu blagoslovljena i otkrivena spomen-ploča vlč. Josipu Kasiću. Ovaj čin bio je izraz zahvalnosti i priznanja čovjeku koji je utemeljio prvi hrvatski katolički centar u Australiji i ostavio neizbrisiv trag u životu zajednice.

Zajednica koja živi i raste

Danas Hrvatska katolička zajednica u Clifton Hillu nastavlja rasti i razvijati se, oslanjajući se na bogatu prošlost i otvorena prema budućnosti. Uz duhovno vodstvo mons. Bosiljka Rajića i pomoć vlč. Velimira Maglice, zajednica nastavlja biti mjesto susreta, molitve, kulture i identiteta.

„Hrvatska katolička župna zajednica Sv. Nikola Tavelić, Clifton Hill ima jednu dugu tradiciju koja je ukorijenjena u prvoj generaciji doseljavanja, a koja se nastavlja u mlađim generacijama. Clifton Hill bio je središnje i prvo značajnije mjesto u okupljanja 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u Australiji. Osim toga to je bilo mjesto naseljavanja naših vjernika, iako je to središnji dio grada Melbournea. Kasnije su se obitelji selile u druga predgrađa tražeći bolje uvjete za gradnju i posao. Crkva i centar sv. Nikole Tavelića ostaje i dalje karakterističan i po crkvi i drugim župnim objektima koji su građeni [K1] 60-ih godina 20. st. i djeluju harmonično u tom predgrađu Clifton Hilla u koji možete doći vlakom, autobusom, tramvajem ili automobilima. U odnosu na druge naše župne zajednice neusporedivo je najveći broj krštenih radi toga što su se u toj crkvi vjenčavali, krštavali, primali druge sakramente i rado se ponovo vraćaju u tu crkvu”, govori župnik, mons. Rajić. „Naša župna zajednica Clifton Hill ima svoju budućnost, iako se u crkvi vide osobe starije dobi. Mlađe generacije rjeđe dolaze u crkvu, ali ipak se pojave s vremena na vrijeme. Ja vidim tu jedan potencijal za obnavljanje zajednice mlađim generacijama koje pokazuju interes za zajednicu svojih roditelja i žele je sačuvati. Može se primijetiti želja mladih za učenjem hrvatskog jezika, kulture, povijesti, a uz to se njeguje i živi vjera njihovih roditelja i pokazuje se interes za rodnim krajem njihovih predaka”, zaključuje mons. Bosiljko Rajić.

HKZ Clifton Hill ostaje tako simbol zajedništva, vjere i pripadnosti – mjesto gdje se čuva hrvatska baština, ali i gradi nova budućnost u australskom društvu. Kroz generacije koje dolaze, njezina će uloga ostati jednako važna: biti dom daleko od domovine, ali i most koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda.

Tekst: Suzana Fantov

Objava Duhovno i nacionalno središte Hrvata u Melbourneu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svečanu sv. misu na sam blagdan predslavio je fra Bruno Ćubela, meštar postulanata u Sarajevu, uz koncelebraciju župnika fra Ivice Karatovića te drugih svećenika. U prigodnoj propovijedi fra Bruno je govorio o pozivu sv. Ante i njegovu odazivu Bogu da mu služi kao svećenik i franjevac. Nakon sv. mise slavlje je nastavljeno ispred župne crkve uz prigodno kolo, glazbu, bećarac i narodne pjesme iz ovoga kraja.

Sutradan, u nedjelju 14. lipnja, slavljena je sv. misa ispred stare župne crkve u selu Podhum. To je za vjernike ove župe, njih oko 70 koji su došli, bio posebno emotivan trenutak jer se nisu okupili samo oko obnovljenih zidova stare crkve, nego su se okupili oko svojih korijena, oko uspomena, oko vjere svojih predaka. Misu je predvodio fra Danijel Nikolić, meštar bogoslova u Sarajevu i glavni urednik revije Svjetlo riječi.

U svojoj propovijedi fra Danijel se osvrnuo na riječi evađelista Mateja koji donosi sliku Isusa koji promatra mnoštvo ljudi te se „sažali nad njima jer bijahu izmučeni i ophrvani (potpuno iscrpljeni) kao ovce bez pastira.” U tom duh je istaknuo: „Mnoga su naša sela u župi danas tiha jer su kuće prazne, a crkve u Podhumu, na Žitačama, u Obrima, Kostajnici, S. Kuli znale su ostati ranjene i same. No, današnje evanđelje nam poručuje: Isus nas vidi. Njegovo srce se sažalijeva nad našom sudbinom. On ne okreće glavu od Podhuma i Žitača. Ova obnovljena stara crkva najbolji je dokaz da nas Bog nije zaboravio i da narod ovoga kraja, ma gdje god danas živio – u domovini ili dalekom svijetu – nije zaboravio Boga i svoje korijene. Dok god postoji netko tko se vraća svojim korijenima, dok god se ovdje moli i slavi sveta misa, ova župa živi.”

Na kraju je fra Danijel pozvao sve da ne zaborave svoj kraj te poručio: „Kad god imate mogućnost, dođite u rodni kraj. Jedna je naša žena rodom iz Ljesovinje nedavno došla iz Nizozemske sa štapom, a sad nakon mjesec dana boravka u svom selu šeta lako i brzo po donjoj i gornjoj brdovitoj Ljesovinji. Dođite, obnovite svoja ognjišta, uredite, očistite, i na takav način duhovno se obnovite ali i tjelesno. Pa i kad ste u daljini rasuti po svijetu – sjetite ovog kraja i podržavajte dobre akcije i inicijative za ovaj kraj. Dovodite i svoju djecu i unučad, da vide i zavole ovaj kraj. Pričajte im o Klisu i Neretvici. Neka znaju gdje su im korijeni, gdje su molili njihovi djedovi i bake, gdje počiva povijest njihove obitelji. Jer narod ne nestaje onda kada se raseli. Narod nestaje onda kada zaboravi tko je i odakle je.” Nakon mise okupljeni vjernici napravili su zajedničku fotografiju te se nastavili družiti uz okrepu i pjesmu.

Kao nekoliko crtica iz povijesti župe treba spomenuti da su u selu Podhum franjevci Bosne Srebrene osnovali 1813. godine kapelaniju, a 1820. godine istoimenu župu, jednu od najstarijih župa u tom kraju. Tijekom 80-tih godina 19. stoljeća izgrađena je župna crkva uz koju će se izgraditi Dom sv. Ante i prva osnovna škola u čitavom kraju (1882.). Zbog dotrajalosti tog prvotnog objekta, crkva je 1925. godine obnovljena prema nacrtima čuvenog arhitekta Karla Paržika, a tada je podignut i prepoznatljiv zvonik. Budući da je selo Podhum zbog iseljavanja gotovo ostalo bez katolika, a po svom je zemljopisnom položaju nepristupačno, nova je crkva izgrađena na povoljnijem mjestu na Žitačama 1959. – 1962. godine. Dobrotom vlč. Bosiljka Bekavca, koji je rođen u ovoj župi a živio u SAD-u, financirana je kupnja zemljišta i izgradnja te nove crkve na lokalitetu Žitača. Od tada se župa zove Podhum/Žitače. Stara crkva u Podhumu je, nažalost, iz neopravdanih razloga porušena 1963. godine, a pored nje je izgrađena manja kapelica. Prošle godine kapelica i toranj, koji su se nalazili u jako lošem stanju, napokon su obnovljeni. Prije svega obnovljeni su zidovi, krov i zvonik. Planira se unutarnje uređenje i nabavka zvona.

Nova crkva na Žitačama zajedno sa župnom kućom i Domom sv. Ante u posljednjem ratu su također potpuno uništeni. Crkva i župni stan na Žitačama poslije rata su potpuno obnovljeni. 

foto: Josipa Kozarić

Objava Proslava sv. Ante u župi Podhum-Žitače pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pobožnost Trinaest utoraka sv. Anti započela je molitvom krunice sv. Ante  koju su molili članovi OFS-a i molitvom pred oltarom sv. Ante koju je predmolio nacionalni duhovni asistent Frame fra Antonio Baketarić.  Fra Antonio je nakon pobožnosti predvodio misno slavlje u 18 sati.

Koncelebrirali su fra Josip-Mihael Matijanić, župnik Župe Busovača i duhovni asistent OFS-a, duhovni asistent Frame Župe Busovača fra Emanuel Radić, duhovni asistent Frame Župe Brestovsko fra Nikica Vujica, gvardijan samostana u Fojnici fra Mario Katušić i duhovni asistent Frame, gvardijan samostana u Jajcu i duhovni asistent Frame fra Božidar Šrtkalj, te duhovni asistent Frame Župe Uskoplje fra Ivica Matišić.

U homiliji se fra Antonio, preko evanđeoskih poruka, prvo obratio Framašima uputivši im riječi ohrabrenja na životnom putu koji ih čeka. Poručio im je da bez obzira na okolnosti u kojima budu živjeli, ostanu vjerni čuvari evanđeoske poruke i vrijednosti koje je utemeljio Sv. Franjo živeći evanđelje. Fra Antonio je trećoredcima izrazio podršku i zahvalnost što nastoje, bez obzira na zrelost, starost i godine života, živjeti Franjin put, put evanđelja i biti potpora drugima kroz molitvu, žrtvu i ustrajnost na tom putu.

Svima je poručio da budu „sol zemlje i svjetlo svijeta“.

Nakon homilije uslijedio je obred primanja i obećanja Frame, a zatim obred primanja i obnove zavjeta članova OFS-a.  Tom je prigodom članovima Frame uručen tau kao poseban izraz i simbol franjevaštva, a članovima OFS-a Pravilo, tau i krunica. Po završetku misnog slavlja uslijedilo je zajedničko fotografiranje, a onda i zajedničko druženje u dvorištu župne crkve uz agape i dosta radosti.                                      

(Gordana Ljubos, OFS)

Objava Svečano i radosno za Framu i OFS u Busovači pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svojoj propovijedi fra Marinko je na početku kroz jednu prigodnu šalu uspostavio blizak odnos s okupljenim vjernicima. Osvrnuo se na navještena misna čitanja te ih povezao sa životom i djelovanjem sv. Ante Padovanskoga. Kroz različite primjere iz života omiljenog sveca približio je vjernicima njegovu svetost i potaknuo ih da u vlastitom životu nasljeduju njegove kreposti. Posebno je istaknuo mudrost kao jednu od najljepših karakteristika sv. Ante, naglašavajući kako je ona proizlazila iz njegova dubokog zajedništva s Bogom. Govoreći o njegovom životnom putu podsjetio je da je sveti Anto želio postati mučenik, i biti autentičan svjedok evanđelja spreman čak i proliti svoju krv za Krista. Na kraju propovijedi fra Marinko je istaknuo poniznost sv. Ante zaključivši razmišljanje riječima iz Svetog Pisma: “Bože, evo dolazim vršiti volju tvoju”. Potaknuvši vjernike da i sami po uzoru na sv. Antu nastoje u svome životu tražiti i vršiti Božju volju.

Svečanost misnog slavlja svojim pjevanjem uveličao je mješoviti zbor sastavljen od pjevača iz svih banjolučkih župa.

Izvor: Samostan Petrićevac

Objava Proslava sv. Ante na Petrićevcu u Banjoj Luci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Središnje euharistijsko slavlje u večernjim je satima predslavio kardinal Ladislav Nemet, beogradski nadbiskup i metropolit. Uz njega su koncelebrirali: apostolski nuncij u Republici Srbiji mons. Santo Rocco Gangemi, savjetnik Apostolske nuncijature mons. Luka Sartori, provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, generalni vikar mons. Marko Trošt, župnik beogradske katedralne župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i kancelar preč. Ivan Poleto, zatim domaći franjevci – među kojima gvardijan beogradskog samostana i župnik fra Ilija Alandžak – te brojni drugi svećenici.

Nazočili su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve, među kojima arhimandrit Kleopa, zatim sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog, predstavnici državnih i lokalnih institucija te diplomatskog zbora.

U homiliji je kardinal Nemet istaknuo da Bog u svakom vremenu podiže svjedoke kako bi očuvao svoju riječ i istinu te kao izvrstan primjer toga naveo svetog Antu Padovanskog, istaknutog propovjednika, vjernog sina sv. Franje i crkvenog naučitelja, koji je svoj život i propovijedanje oblikovao prema Božjoj riječi, živeći po načelu da čovjek ne živi samo o kruhu nego „o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“.

Na kraju se okupljenima biranim riječima obratio provincijal Dadić, a potom je gvardijan fra Ilija zahvalio svim sudionicima, svećenicima, vjernicima kao i članovima zbora Ars Vocalis pod ravnanjem Miroslava Abramovskog. Posebnu zahvalnost uputio je kardinalu Nemetu za predvođenje euharistijskog slavlja i upućenu propovijed, uručivši mu tom prigodom prigodan dar – sliku franjevačkog samostana i crkve u Beogradu.

Prije misnog slavlja upriličen je tradicionalni blagoslov ljiljana koje su vjernici ponijeli svojim domovima kao znak vjere, nade i duhovne povezanosti sa svecem.

Misu u prijepodnevnim satima istoga dana predslavio je provincijal Dadić uz koncelebraciju župnika i gvardijana fra Ilije, župnog i samostanskog vikara dr. fra Ivana Šarčevića, ekonoma samostana dr. fra Benedikta Vujice te drugih svećenika.

Na početku misnog slavlja provincijal fra Zdravko uputio je okupljene na Isusove riječi iz Evanđelja po Luki, izgovorene u sinagogi u Nazaretu: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“. Izrazio je potom radost i zahvalnost uime cijele franjevačke zajednice zbog ovogodišnje proslave koja se odvija u znaku obilježavanja 100. obljetnice njihove prisutnosti u Beogradskoj nadbiskupiji.

U homiliji je provincijal Dadić progovorio o djelovanju franjevaca Bosne Srebrene koji su kroz desetljeća čuvali i vodili samostan sv. Antuna u Beogradu. Osvrćući se na životni put sv. Antuna Padovanskog okupljenima je poručio: „Draga braćo i sestre, i mi smo pozvani učiti iz života svetoga Ante, dopustiti da do nas dopre Božji glas, da ga čujemo i prepoznamo što Bog želi od našega života.“

Na završetku euharistijskog slavlja župnik i gvardijan fra Ilija zahvalio je svim okupljenim svećenicima i vjernicima na sudjelovanju, a posebno fra Zdravku za predvođenje misnog slavlja, zajedništvo za oltarom i prigodnu propovijed.

Ovogodišnja proslava sv. Ante započela je misom uočnicom koju je u petak 12. lipnja u večernjim satima predvodio fra Ivica Jagodić, provincijal Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba. Nakon mise upriličeno je predstavljanje knjige „Korespondencija 1932. – 1956. fra Josip Markušić – Josip (Jože) Plečnik“.

Objava Svečana proslava sv. Ante i stoljeća franjevačke prisutnosti u Beogradu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naime, riječi su toliko obezvrijeđene da se svakodnevno rasipaju kao prašina, bez ikakve odgovornosti i razmišljanja: neprekidan scroll kroz obavijesti, desetak poruka na koje se odgovara jednim emojiem, komentar ispod tuđe objave napisan u nekoliko sekundi, story na društvenim mrežama koji nestaje nakon dvadeset i četiri sata itd. Na kraju dana ostane gorak osjećaj kako se mnoštvom izrečenih, napisanih i pročitanih riječi ipak nije ništa stvarno reklo.

Lajk kao mjera istine

A ne tako davno, riječi su bile u prostoru svetoga i časnog. Imale su težinu smisla, oblikovale su međuljudske odnose i ostavljale za sobom tragove ne samo izgovorenih misli nego vlastitoga postojanja i značenja. I što je najvažnije, nije bilo uvijek nužno govoriti, jer riječi nisu služile da popune prazninu misli i prekinu neugodnu tišinu. Da, točno! Tišina danas izaziva neugodu, jer je znak slabosti i inferiornosti. A tišina bi, ustvari, trebala biti ta koja ovjeri riječi prije nego što se izgovore.

Današnja komunikacija je samodostatni i samostalni entitet, potpuno odvojen od svoga izvora, poput iskre koja se odvoji od plamena. Riječi su izgubile ulogu pečata i pretvorile se u šumove koji se postupno razrjeđuju i raspršuju dok ne završe kao nedefinirana jeka. U ovakvom okruženju, pojmovi kao što su ljubav, istina, povjerenje, čast, korektnost i odgovornost mogu značiti sve i ništa. Koliko ste se puta uhvatili kako pišete voljenoj osobi, suprugu ili supruzi da ga/je volite između narudžbe za dostavu hrane, skrolanja na portalu i podsjetnika za sastanak? Ne događa se to zato što vaša ljubav nije iskrena, nego zato što, nažalost, sve četiri poruke danas imaju istu težinu. Povjerenje je postalo tek strateško sredstvo trgovine. Istina se sustavno multiplicira dok ne postane podložna svakoj interpretaciji, a to znači neobvezujuća. Osobni identitet se, bez stabilnoga uporišta, pretvara u puku diskurzivnu formu koja se gradi, razlijeva i neprestano iznova preinačuje.

Kao i sve drugo „novo normalno”, tako su i riječi postale fluidne, potrošne i zamjenjive. Stvarni život se odavno preselio u sferu virtualnoga (društvene mreže) što je neminovno dovelo do tihe erozije smisla i osjećaja nerazumijevanja usprkos stalnoj buci bilo koje vrste a ponajviše verbalne i pisane. Svatko može stvoriti svoju komunikacijsku platformu bez obzira na to ima li ili nema što konkretno reći, a to samo uvećava količinu riječi koja obično bude obrnuto proporcionalna svojoj vrijednosti. Današnja dominantna „piši-briši” forma stvara privid bez posljedica, a ondje gdje nema posljedica, nema ni unutarnje kočnice ni obzira. K tomu, neutaživa potreba za reakcijom i lajkom otvori prostor ne samo iracionalnom komuniciranju nego nerijetko i vrlo provokativnom i degutantnom.

Jučer nepoznat, lider danas

Činjenica je da najteže bolesti uglavnom postupno nastaju bez ikakvih početnih vidljivih i osjetilnih simptoma. A onda kada se simptomi zamijete, bolest ostavi malo prostora za reakciju. Na sličan je način i današnja sveprisutna i nekontrolirana komunikacija tiho zahvatila gotovo svaku poru našega društva. Ni strukture Katoličke Crkve nisu ostale pošteđene ovoga komunikacijskog kaosa. Nesmotrenost u javnom nastupu pojedinih crkvenih predstavnika u kojoj se mainstream ideološki stavovi oboje religijskom terminologijom a evanđeosko svjedočanstvo zamijeni političkom korektnošću, zaslužuje puno ozbiljniji pristup od puke forme zabrinutosti.

Međutim, „nova normalna” politička scena je priča za sebe. Odavno je već pomaknula granicu podnošljivoga u sferu neprihvatljivoga u kojoj je politika izgubila svoj temeljni identitet vođenja javnih poslova isključivo za opće dobro. Demokracija je uspješno svedena na mjeru ideoloških arhitekata koji su je izvana učvrstili medijskim a iznutra nepresušnim financijskim lancima. Tako su, bez ikakve pobune javnosti, stvorili prostor sofisticiranoj „novoj normalnojˮ proizvodnji politike, političara i lidera.

Paradoksalno jest, ali je već činjenična stvarnost kako mogu odabrati bilo koga za bilo koju političku i državnu funkciju. Primjera je previše na svjetskoj pozornici. Pojedinci koji „jučer” politički nisu postojali, „danas” su gradonačelnici, predsjednici, lideri država: Péter Magyar – 2024. politički nevažan, sada lider Mađarske; Volodimir Zelenski – televizijski glumac komičar bez stranačkoga zaleđa, danas ratni lider Ukrajine; Emmanuel Macron – tehnokrat i investicijski bankar koji je za godinu dana izgradio stranku od nule i osvojio Elizejsku palaču.

Karizmu je zamijenio PR

Slična je logika i na domaćoj političkoj sceni. Biračima se predstavlja gotov „proizvod” odnosno kandidat ili kandidatkinja i to uvijek kao jednoglasni izbor tijela koje ne bi ni postojalo da članovi imaju vlastito mišljenje. Nakon toga mainstream mediji, uz izdašnu pomoć društvenih mreža i umjetne inteligencije, vode kampanju oblikujući kandidatov javni lik prema trenutačnim potrebama. Birači tako dobivaju samo iluziju izbora, dok je u stvarnosti odluka već odavno donesena negdje drugdje.

Možda se čini kao da je prošla vječnost, ali samo prije nekoliko desetljeća, sve je bilo drukčije. Za bilo koju vodeću ulogu u društvu bio je neophodan povelik životopis u kojem je svatko mogao iščitati ne samo verificiranu vrijednost i karizmu određenoga kandidata nego i sva njegova ili njezina dotadašnja postignuća. A da bi se u takvim okolnostima nešto značajno postiglo, bila je potrebna predanost, mukotrpan rad i puno odricanja. A danas? Samo dobar PR (public relations) koji se pobrine za imidž, komunikacijsku strategiju, besprijekorne medijske odnose i društveni utjecaj.

Između buke i Riječi

Premda se ovo promišljanje nekomu može učiniti pesimističnim, naglašavam kako intencija ovoga teksta nije dolijevanje beznađa nego tek jedan od pokušaja sagledavanja stvarnosti kako bismo mogli otvoriti vrata, ne nekom novom ili starom normalnom nego samo normalnom. A svako vrijeme u sebi nosi mogućnost promjene i obnove koja počinje najprije od nas pojedinaca kada odaberemo trenutak tišine umjesto nesnosne buke i onda kada se državne institucije prestanu baviti svojim dobrom i ponude svjedočanstvo istinske zauzetosti i brige za opće dobro a ne za njegovu percepciju. Jako je bitno da u svakodnevnoj komunikaciji u javnom i privatnom životu, kao i u crkvenoj zajednici i političkim institucijama, uspostavimo vezu između onoga što govorimo i pišemo i onoga što jesmo i što predstavljamo.

Povratak iz slijepe ulice prividne stvarnosti na prvom je mjestu duhovni zadatak. Zato bi glasan i nedvosmislen poziv na promjenu i povratak slike Boga u čovjeku na koju je stvoren trebao biti konstantno upućivan ubi et orbi (svugdje i svima) iz svih hijerarhijskih struktura Crkve. Ovaj poziv, utemeljen na evanđeoskoj riječi, ne bi bio još jedan glas u buci današnjega svijeta dostojan lajka, nego svjedočanstvo da je Riječ koja je tijelom postala početak svega i jedina autentična mjera ljudskoj riječi.

Kako bismo obnovili istinu i povjerenje, treba nam tišina kao prostor razlučivanja da bi naše riječi postale svjedočanstvo smislom ispunjenog života. Jer, samo nas istina, koliko god bila zahtjevna, može izvesti iz labirinta privida i vratiti u prostor stvarnoga života i to onoga života koji nije „novo normalan”, nego jednostavno ljudski i božanski u svoj svojoj punini. Bez božanskoga u sebi, sve ljudsko je podložno neumoljivoj fragilnosti, promjenljivosti i raspadanju.

Objava Nova normalna inflacija riječi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sasvim je jasno da slušanje i šutnja idu zajedno i da slušati najprije znači smiriti se. Tišina je naš doprinos koji omogućava Bogu da nam dođe, slikovito rečeno, kao po vodi. Naravno, ta su tišina i šutnja samo drugi način govora. Sveti Ivan od Križa kaže: „Otac izgovara Riječ u vječnoj tišini, zato i duša treba da u tišini prihvati Riječ.” Usto moramo biti prirpavni prihvatiti riječ Božju. U Ivanovu Otkrivenju kaže Isus: „Evo stojim na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3,20). To nas podsjeća i na Isusovu priču o deset djevica u kojoj se kaže: „Slušajte, zaručnik stoji pred vratima i kuca.” Tko sluša, mora biti pripravan da mu otvori vrata i da ga primi. Što u našem slučaju znači da će riječ Božja unići u onoga tko je ne samo sluša, nego i prima. Zašto je Isus rekao da će bogataš teško ući u kraljevstvo Božje? Prvo, zato što od silnih briga nema vremena da posluša riječ Božju, a drugo, ako je i posluša ne prima je, jer od njega traži da svoje bogatstvo stavi na raspolaganje siromasima. Zašto apostola Pavla nisu htjeli slušati u Ateni koja je u ono doba bila kulturan i tolerantan grad? Jednostavno zato što nisu bili pripravni prihvatiti njegovo propovijedanje o uskrsnuću mrtvih.

Kod slušanja riječi Božje traži se, osim pripravnosti da ju prihvatimo, i da joj otvorimo srce, tj. da se prepustimo djelovanju Božje milosti. Možemo poslušati riječ Božju s namjerom da ju prihvatimo, ali zato nam je potrebna milost Božja. U Djelima se apostolskim priča kako je Pavao propovijedao ženama, a tada se kaže: „Jedna bogobojazna žena, prodavačica grimiza iz grada Tijatire, po imenu Lidija, slušala je također i Gospodin joj otvori srce te ona prihvati ono što je Pavao govorio” (16,14). Slušati riječ Božju znači dakle smiriti se, biti pripravan primiti što Bog kaže i to uz pomoć njegove milosti.

Kad smo čuli riječ Božju, tada treba o njoj razmišljati ili razmatrati da bismo je razumjeli. Francuski pjesnik Paul Claudel kaže: „Mnogi kažu da je dovoljno čuti da bismo shvatili, ali to nije točno. Mi ne slušamo samo ušima i razumom, nego svim svojim bićem.” Riječ koju smo čuli sliči sjemenu koje padne na zemlju da bi donijelo plod. Ali Isus, u svojoj priči o sijaču kaže da je zemlja na koju sjeme pada različita. Ondje gdje nema dobre zemlje, istina, iznikne ali brzo uvene. Neko je tlo tvrdo i ne primi sjemena pa ga pozoblju ptice. Ali ima i dobre zemlje koju Isus tumači ovako: „To su oni koji su riječ čuli i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i plod donose u strpljivosti” (Lk 8,15). Evanđelist Marko donosi i Isusovu prispodobu o sjemenu koje samo raste, a Isus kaže da su faze toga rasta najprije klijanje, zatim stabljika, na stabljici klas, u klasu zrno.

Što zapravo znači razmatrati? Znači li to zatvoriti oči, nabrati čelo i pokušati iščupati nešto iz riječi koje smo čuli? Na hebrejskom jeziku razmatrati ili meditirati znači mrmljati, sam sebi govoriti, tihim glasom ponavljati. Riječ koju smo čuli nije neka dragocjenost, koja se iza debelog stakla čuva u nekom muzeju. S njom treba postupati kao zemljoradnik koji vrši žito i odvaja zrno od pljeve. Treba iz nje izvući ono što je bitno za naš život, za našu spoznaju Boga i njegove volje u riječima koje smo poslušali. Kad, naprimjer, razmišljamo o Isusovim riječima, tada se miješamo među Isusove slušatelje, ili u situaciju u kojoj govori, i to kao da se sada događa i kao da joj mi pribivamo.

Najjednostavnije značenje razmatranja kaže da razmatrati znači baviti se nečim, istraživati i to putem razmišljanja. Znači, baviti se istinama i zahtjevima vjere na putu prema savršenosti i svetosti. U njemu sudjeluju razum i volja i osjećaji pa i fantazija. Radi se o intelektualnom izlaganju i afektivno-voljnom prihvaćanju riječi Božje.

Razmatranju pripisuju veliku važnost redovnici i svećenici, ali je ono veoma korisno i običnom kršćaninu koji također razmatra, možda doduše ne baš svjesno ni sustavno. Razmatranje treba razlikovati od kontemplacije koja je poseban dar Božje milosti, koja čovjeka prenosi u duhovnu aktivnost koja je nedostižna ljudskim metodama.

Meditacija ili razmatranje sigurno je odlično sredstvo da molimo i tako napredujemo na putu prema savršenosti i svetosti. Riječ Božju treba poslušati, o njoj razmišljati da bismo je shvatili i tako shvaćenu primijenili u životu. Cilj je riječi Božje da se od nje i po njoj živi.

Ovaj tekst objavljen je u knjizi Suočenje s Bogom, u koju su ukoričena gotovo svakodnevna razmišljanja o Bogu. Ona u sebi nose obilježja krš­ćanske vjeroispovijesti. U tišini svoje sobe autor se suočava s Bogom postavljajući pitanja i tražeći odgovore na temeljima vjere i biblijskoj pozadini.

Objava Suočenje s Bogom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tako svetac koji je znao čitati i pročitati znamenitu evanđeosku poruku Gdje vam je blago tu vam je i srce, ostaje Padovanski i kad znamo činjenice. Povijest tako postaje pitanje naše svijesti koja onda činjenice razmješta ne samo po kronologiji, zemljopisnoj bliskosti i razdobljima koji pokušavaju baš sve protumačiti. Osim činjenica djeluju i neke druge snage koje razmještaju pitanja duha vlastitim zemljopisnim kreacijama. Tako sveti Ante ostaje pitanje srca a ne uma, pitanje srca a ne znanja, pitanje srca a ne razdoblja. Jer i ovo i ono njegovo razdoblje ostaje mu jednako privrženo. Naravno, ostaje pitanje o toj golemoj popularnosti jer teško je i drugim svecima odreći ljubav prema Bogu, odanost Crkvi i vjerničkoj subraći, često ljepotu iskaza i još češ­će dobrotu srca. Postoje razlike među svecima – u to ne treba sumnjati – pa i u razlozima zbog kojih ih prihvaćamo. Ali ponekad je to prihvaćanje teško objasniti. Što danas prihvaćamo iz životopisa svetog Antuna Padovanskog?

Fernando Martins de Bulhões, budući svetac najprije je krenuo u samostan braće augustina. Tumačenje njegova odustajanja iz tog reda nije previše uvjerljivo kao ni odlazak u novi, Franjevački red. Antun se pokazao vrlo skromnim i na žrtvu spremnim mladićem, koji je u svom vjerskom zanosu poželio biti mučenikom i to odlaskom u afričke misije. Ali, kao u filmskoj komediji, on više puta biva spriječen: boluje dugo i čudno, brod mu se potapa, spašava ga se na talijanskim otocima – u svakom slučaju misije mu nisu bile suđene.

Spremali su ga za velika djela, ali su ga mogli kao ispomoć pronaći u kuhinji… Na kapitulu u Asizu ni sveti ga Franjo nije prepoznao. Zaobišavši upravo Antu, podijelio je brojne dužnosti, a onda mu je stigao glas o vrsnom propovjedniku i čudotvorcu. Nakon toga i Ante dobiva posebne dužnosti. Na posljednjem životnom putovanju našao se izvan Padove i ma koliko želio umrijeti u tom gradu pred Boga je stupio u Arcelli. Tijelo mu je preneseno u Padovu.

Činjenicama iz životopisa svetog Ante upućuju na to da je često bio tamo gdje je bio neočekivan – i sebi i drugima. Naslonjen na nebo mogao je biti gdje je htio. Nije trebao mnogo od ovog svijeta, a onom se nadao i to je sve što bi možda bilo važno u njegovoj biografiji. Uvijek sudimo ljude po nekim činjenicama koje nastoje govoriti o uspjehu. Nikad nitko nije napisao neke važne životopise po njihovim promašajima, nespretnostima, neispunjenim željama, po mislima i riječima punih dvojbe i tuge. Mislim da bi takvi životopisi bili istinitiji od onih koji nam se nude. Tako vidim i životopis svetoga Ante. Jer njegov životopis koji bih voljela pročitati uključivao bi ponajprije njegove misli i njegovu ljubav. To je onaj životopis iz kojeg je nastala priča o nekom bilježniku koji bijaše raskalašeni grešnik. Pri susretu u Puyu (gdje bî gvardijan) Ante se pokloni grešniku i pozdravi ga s velikim poštovanjem. Bilježnik to protumači kao ruganje pa svecu zaprijeti mačem. Sveti Ante mu tada izrazi duboko poštovanje jer zna da će on jednom biti mučenik za vjeru… Budućnost je potvrdila te svečeve riječi. Oni koji tumače svečeva djela vide u tome proroštvo. Ne mogu se oteti dojmu kako je Ante vidio čovjeka na sliku i priliku Gospodina, a to znači da je negdje u njemu morala biti zapretena dobrota. I svetac je odlučio razgrnuti taj skroviti dio, izazvati dobrotu na površinu.

Takav životopis slute i prepoznaju oni brojni vjernici koji se trajno utječu njegovu zagovoru u svim mogućim prigodama i nevoljama. Poštujući sveca koji zna da su svi oni grešni, ali duboko u svakom srcu dao bi se pronaći bilježnik koji će postati mučenik. Možda više i nije važno da je za života stizao svugdje pa i istodobno. Važno je da ga se i danas svugdje očekuje.

Objava Sveti Anto Padovanski: Naslonjen na nebo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava 11. nedjelja kroz godinu: Besplatno primiste, besplatno dajte! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.