Značenje svete gore La Verne

Putovanje u Maroko Franjo nije nikada ostvario, ali u tom trenutku on možda i nije bio svjestan da će upravo ta gora La Verna biti mjesto njegova mučeništva, mučeništva ne rukom čovjeka nego djelovanjem Krista raspetoga. La Verna je bila vrlo važna za kontemplativni život koji je Franjo želio za sebe i za svoju braću. Jer kontemplativni život prethodi apostolskom životu i radu. Gora La Verna bila je idealno mjesto za takav život. Na ovoj gori može se živjeti u siromaštvu, daleko od svih i od svega, može se moliti u tišini i činiti pokora, pogodna je za kontemplaciju, mjesto gdje se može potpuno suobličiti Kristu.

Na ovo se mjesto Franjo povukao u osamu krajem ljeta 1224. godine kako bi u najvećoj samoći ispostio korizmu sv. Mihaelu arkanđelu. Tu je imao ekstaze i Božje objave. Tu se Krist na poseban način očitovao u povijesti preko rana (stigmi) utisnutih u Franjino tijelo na onim istim mjestima na tijelu gdje ih je i sam Raspeti imao – na rukama, nogama i boku. I tako već punih osam stoljeća Franjina La Verna je sveta gora, čašćena i poznata u cijelom svijetu po čudesima koja je Bog učinio na svom slugi bratu Franji. To je mjesto gdje je raspeti Krist očitovao svoju moć, slavu i ljubav. Stoga je La Verna više od obične gore. To je mjesto gdje se dodiruje ono božansko i ljudsko.

Primanje svetih rana

Dvadesetak godina ranije (1205./06.) Franjo je počeo slijediti evanđelje Gospodinovo slušajući Božju Riječ, napose glas Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Te riječi i ta slika utisnule su mu se u srce. Sada su se očitovale u samom njegovu tijelu.

Asiški je siromah prvi kršćanin u povijesti Crkve koji je obilježen otiscima muke Gospodnje na svom tijelu. Ostat će s njim, na njegovu tijelu, sve do njegove smrti, koja se dogodila navečer 3. listopada 1226. u Svetoj Mariji od Anđela – Porcijunkuli. I tako je onaj koji je svojim radikalnim izborom evanđeoskoga života u svemu želio biti sličan Kristu, i fizički postao njegov živi odraz, vidljivi portret, alter Christus.

No, svaki čudesni znak u životu čovjeka nikada se ne odvaja od egzistencijalnoga iskustva koje sam proživljava. To je bio slučaj i s Franjom. Kad se Franjo popeo na brdo La Vernu u rujnu 1224., bio je već ranjen čovjek. Duboko povrijeđen. Konačno sastavljanje Pravila krajem 1223. godine na neki je način oslabilo njegovo srce. On je to zamislio drukčije, ali ipak se pokorio volji pape. Osjećao je zbog toga udaljenost između sebe i velikoga dijela bratstva i osjećao je da to Pravilo ne pripada u potpunosti njemu. Kao da je zapravo osjećao da je sve ono što je naslućivao tijekom obraćenja i što ga je dovelo do prihvaćanja evanđelja sine glossa sada bilo izobličeno.

On se, dakle, na La Vernu povukao kako bi ponovno spoznao i razumio volju Božju. Shvatio je da se prije svega on mora ponovno sam prilagoditi Ljubavi koja nije ljubljena. I upravo u ozračju takve molitve Franjo je zamolio Krista da može u svome tijelu iskusiti malo od onih patnji koje je sam pretrpio za nas. A Isus, koji sluša iskrena srca, Franjinu je želju ispunio.

U danima oko blagdana Uzvišenja Križa, Siromahu se ukazao krilati serafin koji ga je ranio snagom Ljubavi. Franjo je nepunu godinu dana ranije na Božić u Grecciu htio obnoviti uspomenu na Betlehem i uprizorio je žive jaslice da bi se to moglo tjelesnim očima gledati (1Čel 30,84). Sada od Greccia do La Verne prelazi od gledanja tjelesnim očima do tjelesnog iskustva.

Nije slučajnost da je „Iz rana, novi život” naslov koji je odabrala franjevačka obitelj za proslavu osme stoljetnice stigmi. Želja je, zapravo, razmišljati o tome kako za svakoga vjernika rana, krhkost, unutarnja „bijeda”, čak i patnja, mogu postati otvor kroz koje se nazire novi početak. Za Franju je to bilo ovako. Penjući se na La Vernu, Bogu je nosio u srcu bolno pitanje: „Tko sam ja? Tko si ti?”, a sišao je s odgovorom koji postaje molitva: „Ti si ljepota, ti si blagost, ti si poniznost, ti si strpljivost.” Nakon što je, dakle, primio na svom tijelu biljege muke Kristove, Franjo je na La Verni svojom rukom na jednoj pergameni napisao Pohvale Bogu. Franjine Pohvale Bogu nastale odmah nakon primanja svetih rana zapravo su istinska i iskrena molitva koja pokazuje svu ljubav čovjeka koji duboko razmišlja o svom Bogu i Gospodinu. A nekoliko mjeseci poslije u istom duhu spjevao je i Pjesmu stvorenja.

Franjino egzistencijalno iskustvo

U petak, 5. siječnja 2024. franjevačka je obitelj svečano otvorila 8. stoljeće stigmi svetoga Franje u svetištu La Verni. Svetu misu predvodio je fra Massimo Fusarelli, generalni ministar Manje braće. U propovijedi je fra Massimo podsjetio kako je otajstvo križa obilježilo cijeli Franjin život: „Volim razmišljati o Franjinoj unutarnjoj biografiji kao o putu koncentričnih krugova koji su ga doveli do središta, a to je Isus.” Ovdje se možemo upitati koji su to koncentrični krugovi? Kakvo je bilo Franjino egzistencijalno iskustvo koje je proživljavao i što ga je dovelo do događaja na La Verni 1224.?

Zahvalnost

Franjo je promatrao sebe i sve stvari oko sebe kao dar Stvoriteljeve ljubavi, ljubavi koja uzdržava i prati sve nestalnosti života. I osjećao je da zato trebamo biti stalno zahvalni. Njegove molitve izražavaju uvijek zahvalnost Bogu. On nadalje ne samo da slavi dar vlastitoga života i života svake ljudske osobe nego i postojanja svih živih bića. Čak i u svojim dugotrajnim i neugodnim bolestima ne manjka mu radosti života. Onaj koji prima život i zdravlje kao dar, spreman je prihvatiti od Božje ruke i bolest. Pa i samu smrt. Franjo ju je prihvatio pjevajući: „Dobro mi došla, sestrice Smrti!” (2Čel 217). Srce osobnoga i bratskoga sklada u našim odnosima jest ne prisvajati sebi primljene darove, nego iz srca zahvaljivati Bogu Ocu koji nam ih daruje, služiti se njima i vratiti mu ih s radošću.

Obraćenje – odgovor na Božji poziv

Presudni trenutak obraćenja, koji Franjo spominje u Oporuci, bijaše kad ga je Gospodin doveo među gubavce i kad im je iskazivao milosrđe. Shvatio je da do toga trenutka nije bio otkrio u svakom siromašnom i bolesnom bratu Krista, jer bijaše u grijesima; ali sve se promijenilo kada je, nakon što je iskazivao milosrđe gubavcima, došlo nad njega božansko milosrđe i udalji se od svijeta. Iskusio je taj događaj kao promjenu vrijednosti i nastojanja: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast, kaže Franjo. Gubavci su i dalje ostali isti kao što bijahu i prije, ali on je taj koji se promijenio. Obraćenje znači promjena smjera, pročišćenje.

Susret s Kristom kao iskustvo vjere

Nakon susreta s bratom gubavcem, Franjo bijaše spreman susresti brata Krista, Krista siromašnoga i raspetoga koji ga je gledao s ljubavlju odozgo u crkvi sv. Damjana. Počevši od toga trenutka Krist kojega Franjo ljubi i časti postao je središte njegove pobožnosti i vjere, razmatrao je sa zadivljenošću punom ljubavi o Kristu Otkupitelju koji se ponizio u utjelovljenju, koga je štovao s radosnom nježnošću u betlehemskoj štali, koga je slijedio kao Pastira i slušao kao Učitelja, ali iznad svega koga je oplakivao i s kojim se suosjećao totalno do suobličenja u žrtvi križa. Sva Franjina askeza temelji se na stavu malenosti pred Bogom i pred ljudima. Sve ono što traži da se pojavi i uzdigne iznad drugih, protiv je evanđelja. Franjo spoznaje Boga koji je ljubav, koji se lišava svoje Božanske slave i to ne samo u utjelovljenju nego se u najvišem obliku očituje na križu.

Prihvaćanje siromaštva

Na poseban je način Franju oduševilo Isusovo siromaštvo i poniznost, njegova ljubav prema siromašnima, bolesnima, odbačenima. Upravo je to razlog zašto je sam Franjo s tolikom ljubavlju prigrlio siromaštvo. Ono je plod njegove ljubavi prema Kristu koji se očituje u siromasima, odbačenima, marginaliziranima. Stoga, živjeti u siromaštvu i za siromašne, kao što je živio Isus, za Franju postaje izvrstan put nasljedovanja i to za njega i njegovu braću postaje posebna obveza i temeljni životni stav.

Poslušnost

Franjo je utemeljio život u poslušnosti braće na tajni otkupiteljske Kristove poslušnosti. Franjevačka poslušnost jest imperativ samoga obraćenja Kristu. Manji brat nije poslušan prvenstveno zbog ciljeva koji dolaze iz zapovijedi, nego da ponudi Kristu svjedočanstvo ljubavi preko vlastitoga odricanja, pa i vlastite volje. Zato je Franjo sam uvijek želio imati direktnoga poglavara kome bi bio podređen. Ovakvu poslušnost čovjek može prihvatiti samo u ljubavi i potpunoj slobodi. Ljubav je dakle ona snaga koja slobodna čovjeka čini zrelim, pomažući mu da iziđe iz samoga sebe i krene u susret drugome.

Prihvaćanje križa

Govor o križu nije nikad bio dobro prihvaćen od strane svijeta. Međutim, Kristov poziv da uzmemo križ i slijedimo ga nije nikad izgubio aktualnost. Stvar je u tome da svatko od nas prihvati i nosi svoj križ svakodnevno (Lk 9,23). Tako je i za Franju nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga temelj života. Njegova najveća želja bila je ponuditi Otkupitelju najveću ljubav ujedinjujući se tijesno s njime, umirući za njega kao što je on umro za druge.

Proslava svetih rana

Tek kad sve ovo razumijemo, razumijemo zašto je Franjo alter Christus. Razumijemo onda događaj na La Verni koji se dogodio oko 14. rujna 1224. (Uzvišenje Sv. Križa), a mi ga slavimo 17. rujna (Rane sv. Franje). Franjo je od Raspetoga primio rane (stigme) na rukama, nogama i boku, suobličivši se tako Kristu na vidljiv način jer se prethodno u svome životu totalno suobličio u duhu.

Slavni redovnik Thomas Merton ovako komentira: „Franjo primivši stigme bio je božanski znak da je od svih svetaca najsličniji Kristu. Bolje nego itko drugi uspio je u svom životu reproducirati jednostavnost, siromaštvo i ljubav prema Bogu i ljudima koji karakteriziraju Isusov život. Jednostavno poznavati svetoga Franju znači razumjeti Evanđelje i slijediti ga u njegovu iskrenom duhu i cjelini, živjeti Evanđelje u svoj njegovoj punini. Sveti Franjo bio je, kao što svi sveci moraju nastojati biti, jednostavno drugi Krist. Uskrsli Krist ponovno je savršeno živio u tom Svecu, potpuno obuzet i preobražen Duhom božanske ljubavi.”

I mi smo tako pozvani biti, poput Franje, živi odraz Gospodina Isusa i njegove poruke spasenja za svakoga čovjeka. Bilo bi lijepo kada bi nas ova tajanstvena činjenica stigmi potaknula na razmišljanje i o smjeru našega srca, o našim najdubljim željama, o stigmama kojima želimo obilježiti i raniti svoje tijelo. Ali isto tako promišljati o tome kako se rane koje je život nanio svakom pojedincu mogu preobraziti u kršćanske stigme, tj. razumjeti ih i prihvatiti na pozitivan i produhovljen način. Proslava svetih rana može nas također potaknuti na veću pozornost i brigu za braću i sestre koji su u teškoćama, koji su ranjeni i povrijeđeni. Ovo naše vrijeme, napeto između nade i očaja, traži put nove ljudske autentičnosti. Sasvim jasno sv. Franjo Asiški nudi sliku autentičnoga čovjeka, čovjeka koji je znao postići mir s Bogom, sa samim sobom, s drugima, s cijelim stvorenjem. Primanje rana na La Verni predstavlja tako ono vidljivo suobličavanje slici Kristovoj koje od svetoga Franje čini primjer na kojemu se svaki čovjek treba nadahnjivati na svome putu neprestanoga približavanja Bogu.

Objava Dar rana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stabljika je vrlo dlakava i naraste nekoliko metara u dužinu te se odmah veže i penje na štapove koje posadimo ili neku biljku koja raste u visinu ili za ogradu ili za grmlje i stabla. Penje se pomoću vitica koje su duge oko 10 cm. I vitice su veoma dlakave. Korijen je jajolik. Izvana je vrlo bodljikav. Listovi su jednostavni i naizmjenični. Oni su dlakavi i nalaze se na dugoj, dlakavoj peteljci koja je duga oko 10 cm. Cvijet je malen, veoma žut i dlakav. Oprašuju ga razni kukci, osobito pčele. Plod je jajolik a izvana veoma bodljikav. Kada se cvjetovi opraše i pojave plodovi, oni su u početku zelene boje. Dozrijevanjem postaju narančaste boje.

Unutrašnjost zreloga ploda je prekrasne zelene boje i pun je malih sjemenki. Dobio je ime kiwano zato što je sličan kiviju iako nije ni u kakvoj botaničkoj vezi s kivijem. Ima mnogo rasprava je li kiwano voće ili povrće. Prema teoriji da biljke koje donose plodove nazivamo voćem, onda je rajčica voće dok su lubenice, dinja i krastavac povrće. Tako i razmišljaju oni koji su kiwano svrstali u povrće. To je pogrešno mišljenje jer plodove stvaraju i rajčica, i krastavac i kiwano, nakon oplodnje cvijeta. Međutim, kulinarska podjela je jasnija jer dijeli plodove prema okusu, pa je tako krastavac povrće, a slatka dinja voće. Prema tome, kiwano je voće jer okusom podsjeća na kombinaciju dinje i kivija. Kada započnemo sjetvu ili sadnju krastavaca, možemo u isto vrijeme započeti i sjetvu i sadnju te uzgoj kiwana.

Njegovo sjemenje je slično sjemenu krastavaca. Možemo ih uzgojiti u zatvorenim prostorima tako da u posude za uzgoj sadnica stavimo 1 – 2 sjemenke i plitko ih pokrijemo zemljom za sjetvu. Sjemenke sporije klijaju nego sjemenke krastavaca, klijaju 5 – 14 dana, zato moramo nekoliko dana pričekati. Kada prestanu mrazovi, onda sadnice presadimo u vrt, moraju biti oko 20 cm. Možemo sjemenke posijati i u vrtu direktno na otvorenom, ali tek tada kada znamo sigurno da neće biti više mrazova. Moramo imati u vidu da je kiwano biljka penjačica i ima svoje vitice, zato joj, čim ju posadimo, moramo osigurati potporanj, štap na koji će se biljka penjati. Isto tako, između sadnica mora biti razmak oko 2 m jer ova biljka u početku raste polako ali poslije, u ljeto i jesen postaje pravi gorostas kojem treba dosta prostora. Uzgajani kiwano prehranjuje se organskim gnojivom, dvaput mjesečno, a kada je temperatura zemlje 24 stupnja ili viša, oko kiwana stavite slamu ili piljevinu kako bi zemlja zadržala vlagu i kako biste spriječili rast korova. Puno manje je osjetljiva na bolesti od krastavaca, ali donese i manje plodova nego krastavac. Plodovi kiwana koji se razviju iz oplođenih cvjetova dozrijevaju tek u rujnu i tijekom listopada. Ukusan i sladak plod kiwana je zreo tek kada dobije žutonarančastu boju. Tada su zrele i sjemenke te se mogu osušiti dobro i sačuvati za sljedeću sjetvu ili uzgoj sadnica. Plodovi se mogu obrati i zeleni ako su dovoljno veliki. Oni će tada sazrjeti i dobiti svoju žutonarančastu boju ako ih ostavimo neko vrijeme na sobnoj temperaturi. Za uzgoj kiwana treba puno sunca i umjerene vlage. Ali podnosi i polusjenovita mjesta.

Unutrašnji, mesnati dio ploda i njegove sjemenke su vrlo ljekovite. Dobar su izvor vitamina A i C, kalija i željeza. U manjim količinama sadrže magnezij, fosfor, cink, bakar, kalcij i natrij. Sjemenke sadrže niz masnih kiselina, uključujući linolnu i oleinsku masnu kiselinu. Linolna kiselina jedna je od omega-6 masnih kiselina koje su bitne za ljudsko zdravlje. Oleinska kiselina je također prisutna u maslinovom ulju, a smatra se korisnom u borbi protiv visokoga krvnog tlaka. U kiwanu se nalaze osobito dva antioksidansa: a-tokoferol i y-tokoferol. Oba su organski oblici vitamina E, koji ima brojna pozitivna djelovanja na zdravlje kože, srca, mišića, živaca, očiju, crvenih krvnih zrnaca i slaboga imunosnog sustava. Također vitamin E pomaže neutralizirati štetne slobodne radikale koji mogu uzrokovati kronične bolesti poput kardiovaskularnih bolesti i raka. Također postoje i neki dokazi koji sugeriraju da vitamin E može pomoći u smanjenju rizika od obolijevanja od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti.

U nastavku dajem nekoliko savjeta na koji način ćete iskoristiti veliku ljekovitost kiwana. Svi opisani pripravci pozitivno djeluju na zdravlje kože, srca, mišića, živaca i crvenih krvnih zrnaca, jačaju vid i imunosni sustav. Preporučujem ih osobito bolesnicima koji imaju problema sa srcem i svima poslije bilo koje operacije, a posebno srca.

Kiwano s bananom i ananasom. Uzmite kiwano, pola ananasa i bananu. Bananu i ananas ogulite i narežite na manje komade. Kiwano se prereže uzduž, izvadi njegova mesnata unutrašnjost gdje se nalaze i mnogobrojne sjemenke. Taj mesnati dio kiwana sa sjemenkama stavite u mikser, dodate bananu i ananas i sve zajedno izmiksajte.

Kiwano s jogurtom. Jedan kiwano prerežemo uzduž na dvije polovice. Izvadimo unutarnji, zeleni, mesnati sadržaj koji je pun malih koštica i dodamo u 200 ml jogurta ili kefira. Sve dobro izmiješamo i smjesu popijemo. Možete ovu smjesu pripraviti kad god vam omogućuju okolnosti, bez pauze.

Kiwano sa salatama. S kiwanom možete pripremiti miješanu salatu. Ja preporučujem zelenu salatu s rajčicom, krastavcima, malo mladoga luka i nekoliko češanja bijeloga luka, češnjaka. Sve povrće dobro operite, narežite na manje komade i stavite u jednu veću zdjelu i dobro izmiješate. Zatim uzmete 2 kiwana, prerežete uzduž i izvadite žlicom njegov zeleni sadržaj sa sitnim sjemenkama. Tome dodate 2 velike žlice jabučnoga octa, 2 – 3 velike žlice dobra maslinova ulja i jednu žlicu mediteranskoga začina. Sve dobro izmiješate, i onda pojedete. Salata je puna vitamina, minerala i oksidansa.

Kiwano sa sokom od jabuke, mrkve i cikle. U sokovniku napravite 100 ml soka od jabuke, 100 ml soka od mrkve i 100 ml soka od cikle. Sve zajedno izmiješate u jednom bokalu. Razrežite zatim uzduž 3 kiwana, izdubite žlicom svu njegovu unutarnju, zelenu masu sa sjemenkama i dodajte već pripremljenoj mješavini soka. Sve dobro izmiješajte, jedan dio popijete ujutro natašte, drugi dio tijekom dana, a treći dio navečer prije spavanja. Ovaj napitak je djelotvoran protiv bilo kojega raka, a preporučujem i poslije svih operacija. Pije se svakodnevno tijekom 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i kura se može tako neprestano ponavljati.

Smoothie s kiwanom. Prerežite uzduž 2 kiwana i žlicom izvadite svu njegovu zelenu unutrašnjost sa sjemenkama. Sve dobro izmiksajte, tako da se sjemenke dobro samelju. Dodajte jednu oguljenu bananu, sok jednoga limuna i čašu sojina mlijeka pa sve dobro izmiksajte. Ovaj smoothie je pun vitamina C, ali i drugih vitamina, minerala i oksidansa. Može se pripremati i piti bez pauze, svaki dan.

Doručak s kiwanom. Za njega vam je potrebno: bademovo mlijeko, chia sjemenke, zobene pahuljice, grčki jogurt, kiwano, kurkuma i crni papar. Uzmite jednu zdjelu i u nju stavite 1 žlicu chia sjemenki, 2 žlice zobenih pahuljica, 3 žlice grčkoga jogurta, malu žlicu kurkume i četvrt male žlice crnoga, mljevenog papra i unutrašnjost kiwana koju ste izvadili, sve to prelijte bademovim mlijekom i dobro promiješajte. Možete i sve promiješati bez kiwana pa kiwano staviti na vrh, po želji. Ovaj doručak je pun vitamina, minerala i antioksidansa. Može se pripremiti svako jutro ili barem često.

Marinada s kiwanom. Ovom marinadom možete marinirati omiljenu ribu ili piletinu. Za nju vam je potrebno: kiwano, maslinovo ulje, češnjak, sol i papar. Uzmite jedan kiwano, izvadite mu unutrašnjost, stavite u zdjelicu, dodajte jednu veliku žlicu maslinovoga ulja, malo soli i papra. Sve dobro promiješajte i začinite meso ili ribu. Ostavite da marinada malo djeluje, pa nakon toga pecite.

Ukusan i zdrav napitak. Običnu vodu možete začiniti na zdrav način kiwanom i listićima mente. Uzmite jedan kiwano, izvadite mesnati dio i ubacite u čašu vode, dodajte nekoliko listića mente i dobili ste zdravo i osvježavajuće piće.

Zaključak. Naglašavam da kod svih zdravstvenih problema i za njihovu prevenciju morate šetati na čistom zraku u prirodi, najbolje je u borovoj i jelovoj šumi, baviti se laganim sportom i puno se moliti i meditirati kako biste smanjili stres na minimum. Molim vas preporučite ovu kolumnu i svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni mogli iskoristiti moje savjete i ovu biljku, i, tako pomoći sebi ali i svojim prijateljima i poznanicima.

Objava Kiwano – afrička rogata dinja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Knjiga je nastajala tijekom više desetljeća. U njoj su objedinjena i za objavljivanje prilagođena predavanja koja je fra Marko Semren tijekom četrdesetak godina držao novacima, bogoslovima, različitim skupinama vjernika, na seminarima i duhovnim vježbama. Kako sam autor ističe, knjiga je nastala iz želje da se u povodu velike obljetnice ponovno promisli franjevački poziv i njegovo značenje za Crkvu i svijet danas.

Životvorna vjera podijeljena je u četiri veće cjeline: „Vjera u spisima sv. Franje Asiškog”, „Vjera u životu sv. Franje Asiškog”, „Bratstvo sv. Franje Asiškog” i „Karizma sv. Franje Asiškog prema prilikama mjesta i vremena”. Posebno mjesto zauzimaju teme važne za razumijevanje Franjine duhovnosti: euharistija, molitva, nada, svetost, odnos prema muslimanima i svećenicima, obraćenje, ljubav prema Bogu i bližnjemu, odnos prema stvorenom svijetu, kreposti, siromaštvo, poslušnost i čistoća. Završni dio donosi promišljanja o franjevačkoj karizmi u Bosni, štovanju mučenika, ispovjedalaca i stradalnika Bosne Srebrene te o značenju franjevačkog poziva u današnjem vremenu.

Recenzent Mile Babić knjigu naziva „sintezom i udžbenikom franjevačke karizme”, ističući da se u njoj Franjini spisi i njegov život međusobno nadopunjuju: „nauk je potpuno izjednačen s biografijom, a Franjina vjera prometnula se u karizmu”. Upravo u tome prepoznaje jednu od posebnih vrijednosti knjige koja, ne samo da govori o povijesti franjevaštva, već i pokazuje kako se vjera pretače u svakodnevni život.

Za Dubravka Turaliju Životvorna vjera je „vjekotrajno jubilarno djelo o franjevaštvu”, ali i panorama franjevačkog života koja povezuje univerzalno i bosansko iskustvo. Oba recenzenta naglašavaju kako knjiga, osim sintetičke i teološke vrijednosti, čitatelju nudi poticaj na promišljanje vlastitoga života i vjere.

Provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Zdravko Dadić, knjigu preporučuje svima koji žele produbiti svoju vjeru i dopustiti da ih dotakne duh Asiškoga Siromaška. Franjevačko shvaćanje mira, ističe fra Zdravko, ne odnosi se samo na ljudske odnose, nego obuhvaća čitavo stvorenje, a jednostavnost i bratstvo mogu biti odgovor svijetu opterećenom „neobuzdanom željom za posjedovanjem, luksuzom, rasipnošću, suvišnim stvarima i konzumerizmom”.

Vrijednost ove knjige, kako i sam autor kaže, očituje se u aktualnosti Franjina primjera u današnjem svijetu u kojem jednostavnost, skroman i radostan život, solidarnost i bratstvo nisu tek vrijednosti iz prošlosti, nego odgovor koji franjevačka karizma i danas može ponuditi suvremenom čovjeku.

Knjigu „Životvorna vjera: Osamsto godina karizme sv. Franje Asiškog i franjevaca” potražite u knjižarama „Svjetla riječi” u Livnu i Vitezu te u Sarajevu na adresi Zagrebačka 18. ili je naručite pozivom na broj telefona 033 726 200 ili e-mailom prodaja@svjetlorijeci.ba.

Objava Objavljena nova knjiga mons. fra Marka Semrena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Današnji ljudi, kao i naraštaji prije nas, misle da je glavno biti pravedan. Pravda bi bila vrhunac ljudske dobrote i poštenja. Ali razumijemo li mi uopće što je to pravda?

Vrlo malo razumijemo. Jer kad govorimo o pravdi, obično mislimo na jednakost, a jednakost i pravda nisu ista stvar. Ljudi nisu jednaki u mnogočemu, a ipak su svi ljudi: i veliki i mali; i stari i mladi; i muškarac i žena; i sposobni i nesposobni. Kad bi jednakost bila pravda, onda bi i starac i dijete bili prisiljeni nositi isti teret kao i 30-godišnji muškarac, a to bi bila nepravda. Jer, iako su jednaki kao ljudi, nemaju jednake sposobnosti.

Ili, gdje bi bila pravda, ako bi država davala istu plaću radniku koji ima osmero djece, kao i onome koji ima samo jedno? Je li kruh jednog djeteta dovoljan za osmero djece? Ne bi li svi trebali jesti i biti siti? Gdje je onda pravda? Ako obitelj – ili društvo, ili država – ne bi osiguravala kruh i za malu djecu, bolesne i umorne starce, nego samo za one koji rade i materijalno su korisni društvu, gdje bi bila pravda?

Zbog toga je Bog u Starom zavjetu rekao svom narodu preko proroka Izaije _{(Iz 55, 6-9)}: „Moje misli nisu vaše misli, i puti moji nisu vaši puti. … Visoko je iznad zemlje nebo, tako su visoko puti moji iznad vaših putova i moje misli iznad vaših misli.“

Isus Krist nam pokazuje kako Bog vidi i razumije pravdu u prispodobi o radnicima u vinogradu _{(Mt 20, 1-16)}. Nisu svi radnici isti. Neki su marljiviji, neki manje. Neki su došli na posao ranije, neki su zakasnili. Neki su bili fizički slabiji, pa ih gazda nije primio, kad je ujutro birao radnike za svoj vinograd, jer je znao da nisu sasvim u stanju ispuniti zadatak – ali, kasnije, kad je vidio da takve ljude ne primaju ni drugi vlasnici i da su ostali bez kruha, smilovao im se i prihvatio ih na posao, iako je znao da od njihova rada neće imati nikakve koristi.

Konačno, netko je možda bio i lijen i došao na tržnicu prekasno, pa je ostao bez posla. Jer svaki vlasnik želi da njegovi radnici rade cijeli dan, a ne samo nekoliko sati. Ovaj gospodin iz Evanđelja primio je takve ljude, iako su mogli raditi samo malo vremena – ali neka i oni nešto zarade, kako bi i oni i njihove obitelji mogli preživjeti.

Vrlo lijepo! I nitko nema ništa protiv takvog milosrđa. Ali kad je došlo vrijeme za plaću, gospodar ne samo da je sve izjednačio, već je prvo dao plaću posljednjima, a tek potom prvima! Tada im se u glavi pojavilo pitanje: „Gdje je pravda?“ – Nisu se brinuli za pravdu kada su vidjeli da su mnogi njihovi prijatelji ostali bez posla, a možda čak i bez kruha, ali brinu se sada, kad su i oni zarađivali za život, poput onih koji su od početka bili sigurni za sebe, nakon što su se odmah zaposlili. Nisu se ljutili zato što bi gospodar bio nepravedan, jer im je zaista dao punu plaću, kako su se dogovorili na početku. Ljutili su se jer je gospodar bio ljubazan i milosrdan, jer je volio i one najmanje, kao i najveće. Jer je nagrađivao posljednje, kao i prve.

Dakle, ljudski um ne razumije dobrotu, milosrđe i ljubav. Ne slažu se s činjenicom da vlasnik ima pravo raspodijeliti svoje bogatstvo kako želi, a da time nikome ne čini nepravdu – već žele nametnuti svoje uske, škrte, nemilosrdne i nesavršene kriterije i gospodaru, pa čak i samom dragom Bogu.

Na našu sreću, Bog ne prihvaća te kriterije. Kriterij Božjeg djelovanja je dobrota, milosrđe i ljubav, a ne pravda ili jednakost, kako ih shvaćaju ljudi, koji ne uzimaju u obzir objektivno i opće dobro, već samo vlastiti osobni interes.

Dao nam Bog da usvojimo njegov pogled na svijet i postanemo milosrdni prema bližnjemu, kao što je Bog milosrdan prema nama! Amen.

Objava 25. nedjelja kroz godinu: Pravednost ili ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon toga je uslijedilo razmatranje fra Marinka Pejića, profesora franjevačke duhovnosti s temom: Sv. Franjo i sestra Smrt. Nakon razmatranja fra Šimo Ivelj, povjerenik Provincije za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba, predstavio je priručnik Politika i smjernice za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba. Zatim su uslijedila pitanja braće i rasprava.

Točno u podne slavljena je euharistija kojom je predsjedao provincijal fra Zdravko Dadić, uz koncelebraciju braće svećenika i braće bogoslova koji su predvodili liturgijsko pjevanje. Nakon homilije provincijal je, po delegaciji afričkog provincijala, primio privremen zavjete dvojice braće iz Afrike koji su prethodnu godinu proveli u franjevačkom samostanu na Plehanu učeći hrvatski jezik i pripremajući se za studij na KBF-u u Sarajevu. Njihova imena su fra Alphonse Paschal Kubanga iz Tanzanije i fra Fabris Biziman iz Malawija. 

Po završetku euharistijskoga slavlja upriličen je ručak u samostanskoj blagovaonici. Radni dio susreta nastavljen je u popodnevnim satima raspravom o temama važnim za život Provincije. Ujedno je održan susret provincijala fra Zdravka Dadića s bivšim provincijalom fra Jozom Marinčićem. Ovaj tradicionalni susret trenutnog provincijala s bivšim provincijalima, na kojem ove godine nažalost nisu mogli nazočiti bivši provincijali fra Mijo Džolan i fra Lovro Gavran, prilika je za razmjenu iskustava na dobrobit cijelog franjevačkog bratstva.

Susret je zaključen kavom te nastavkom druženja u bratskom zajedništvu.

(Fra Toni Divković)

Objava Patron Provincije Bosne Srebrene i Kapitul “na rogožinama” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Predstavljajući svaku svoju političku akciju kao “borbu protiv Čovića i HDZ-a”, DF zapravo koristi tu političku figuru kao štit iza kojeg skriva sve agresivniji narativ usmjeren protiv cjelokupnog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U njihovom diskursu izbrisana je svaka razlika između političke stranke i etničke zajednice. Svaki zahtjev za očuvanjem mehanizama ustavne zaštite, svaki poziv na legitimno predstavljanje ili izbornu ravnopravnost neovisno o tome dolazi li od HDZ-a, oporbenih hrvatskih stranaka, intelektualaca, crkvenih velikodostojnika (usp. zadnju izjavu biskupa BIH) ili običnih građana, automatski se u kuhinji DF-a  i bošnjačkih nacionalista etiketira kao “fašizam”, “udruženi zločinački poduhvat” ili “rušenje države”.

Time je stvorena opasna zamjena teza. HDZ BiH i Dragan Čović postali su samo pogodan legitimacijski okvir koji DF-u služi za opravdavanje vlastitog radikalizma pred vlastitim glasačkim tijelom. Pravi cilj te politike više nije smjena jedne vlasti ili pobjeda nad jednim političkim rivalom, nego političko i institucionalno onesposobljavanje čitavog jednog naroda. Licitiranjem brojevima, prebrojavanjem krvnih zrnaca, osporavanjem same opstojnosti i prijetnjama infrastrukturnim blokadama, Hrvatima u BiH se šalje poruka da nisu ravnopravan partner i konstitutivan narod, nego remetilački faktor kojemu se prava mogu dozirati ili oduzimati po volji etničke većine. U tome se ogleda potpuni promašaj i destruktivnost takve strategije: ona se više uopće ne hrani političkim argumentima protiv HDZ-a, nego kolektivnom netrpeljivošću. Kada kritika vlasti pređe u poricanje kolektivnih prava i identiteta čitave jedne zajednice, to prestaje biti stranački sukob i postaje čisti, otvoreni politički šovinizam.

Osjećaj neprijatnosti

Nastup Slavena Kovačevića, kandidata DF za člana predsjedništva BIH kao i cjelokupna javna retorika koju godinama u opticaju održavaju Željko Komšić i ljudi iz Demokratske fronte, već je odavno prešla granice politički pristojnog ukusa i prešla u zonu onoga što se u engleskom jeziku označava pojmom cringe: to je onaj duboki osjećaj neprijatnosti, stida i transfera srama dok gledate i slušate odrasle ljude kako se blamiraju na javnoj sceni. Slušati kandidata za najviše državne dužnosti kako se u podcastima i po predizbornim skupovima busa u prsa te prijeti susjednoj državi Hrvatskoj zavrtanjem slavina na Buškom jezeru izaziva upravo tu vrstu mučnine i političke sramote. To je razina kavanskog mudrovanja i djetinjastog inata koja nema nikakve veze s ozbiljnom državničkom politikom, diplomacijom ili zaštitom suvereniteta, nego predstavlja čisti radikalni populizam usmjeren na najjeftinije emocije i upakiran za najniže porive sarajevske političke čaršije.

Ta prijetnja prekidom hidroenergetskih resursa i opstrukcijom rada hidrocentrala nije ništa drugo nego intelektualna i politička kapitulacija jedne promašene ideologije. Umjesto da ponude bilo kakav gospodarski program, plan za zadržavanje mladih ljudi koji masovno napuštaju ovu zemlju, strategiju privlačenja investicija ili ozbiljnu viziju regionalne suradnje, Kovačević i DF se ponovno hvataju mača uličnog ucjenjivanja. Pokušaj da se regionalni resursi i međunarodni ugovori pretvore u sredstvo za jeftine predizborne ucjene pokazuje potpunu nesposobnost ove političke opcije da razmišlja u okvirima modernih euroatlantskih integracija. Bosna i Hercegovina se time u očima međunarodne zajednice i susjeda ne prikazuje kao ozbiljan partner, nego kao geopolitički provizorij kojim upravljaju politički amateri skloni ucjenjivačkim ispadima.

Ova prijetnja zatvaranjem Buškog jezera predstavlja tek nastavak već viđenog, dobro uhodanog obrasca političke sabotaže i populizma koji je Željko Komšić demonstrirao u slučaju izgradnje Pelješkog mosta. Kada je Komšić godinama prijetio tužbama, blokadama i tvrdnjama kako “Bosna i Hercegovina nikada neće dopustiti izgradnju Pelješkog mosta”, scenarij je bio potpuno jednak ovome danas. I tada se radilo o pretencioznom busanju u prsa i predstavljanju samoga sebe kao jedinog “zaštitnika državnog suvereniteta”, dok je u stvarnosti takva retorika bila pravno potpuno neutemeljena i osuđena na propast. Pelješki je most izgrađen, a BiH od Komšićevih praznih prijetnji nije dobila ništa osim narušenih odnosa sa susjednom državom i slike geopolitičke neozbiljnosti. Između Komšićevog “blokirat ćemo most” i Kovačevićevog “zatvorit ćemo Buško jezero” ne postoji nikakva razlika: to je kontinuitet iste promašene politike koja nema kapacitet za građenje i dogovor, pa se jedino zna hraniti opstrukcijama i prijetnjama.

Hrvati u BiH – svoji na svome

Posebno je pogubna, intelektualno nečasna i politički opasna Kovačevićeva teza u kojoj status Hrvata u Bosni i Hercegovini izjednačava s hrvatskom dijasporom u Njemačkoj, Irskoj ili Sjedinjenim Američkim Državama. Pitanje koje on pobjedonosno i bahato postavlja — zašto Hrvatska ne štiti Hrvate u Njemačkoj ili Irskoj pa ih ne šalje “kući” razotkriva zapanjujuće neznanje ili svjesno i zlonamjerno krivotvorenje samih temelja državnosti Bosne i Hercegovine. Hrvati u BiH nisu doseljenici kako to godinama ponavljaju bošnjački šovinisti, nitko ih tu nije doselio, nisu gospodarski migranti niti nacionalna manjina pa da im se poručuje kako trebaju ići “kući” u Hrvatsku ili mirno prihvatiti ono što im netko drugi odredi. Hrvati u BiH su na svojoj zemlji, autohtoni, povijesni i ustavno konstitutivni narod. Izjednačiti ustavnu konstitutivnost s pravnim statusom stranih radnika u Frankfurtu ili Dublinu predstavlja otvoreni, nedvosmisleni napad na sam ustav Bosne i Hercegovine i pokušaj potpunog brisanja identiteta i političke opstojnosti jednoga čitavog naroda.

Ovakva retorika konačno do kraja ogoljuje ono što se godinama nastojalo sakriti pod šminkom i lažnim narativom o “građanskoj Bosni i Hercegovini”. Cjelokupan projekt Demokratske fronte i Željka Komšića nikada u svojoj biti nije bio borba za društvo jednakih mogućnosti, vladavinu prava ili individualna ljudska prava svakog čovjeka od Neuma do Save. Priča o “građanskoj državi” u njihovoj izvedbi poslužila je isključivo kao cinična ideološka maska i paravan za provođenje etničke prevlasti najbrojnijeg bošnjačkog naroda i sustavno preglasavanje manjeg hrvatskog naroda. Kada se s te politike skine patetična folklorna retorika o “patriotizmu” i “obrani države”, ostaje samo sirovi, agresivni šovinizam i populistički inženjering konstruiran na animozitetu prema Hrvatima u BiH. DF je svojom politikom udario zadnji čavao u lijes bilo kakvoj građanskoj Bosni i Hercegovini.

Decenijska strategija u kojoj se vlastiti politički opstanak i ugodne fotelje osiguravaju tako što se u javnosti konstantno hrani osjećaj mržnje prema hrvatskom narodu, u kojoj se Hrvatima poručuje da su višak, da su im prava dana iz nečije milostinje i da nemaju pravo na vlastiti politički izbor, nanijela je nesagledivu štetu Bosni i Hercegovini. Produbljeno je međuetničko nepovjerenje između Hrvata i Bošnjaka i odnosi između ta dva naroda nisu nikada bili gori, izbrisana je svaka šansa za iskren unutrašnji dogovor, a zemlja je ubačena u stanje permanentne političke krize. Kovačević, Komšić i njihovi sljedbenici, podgrijavanjem radikalizma i stalnim prebrojavanjem krvnih zrnaca, rade izravno protiv stabilnosti države u koju se lažno zaklinju. Slušati ih danas dok prosipaju ove bizarne prijetnje nije samo mučno i nevjerojatno cringe, nego i opominjuće jer pokazuje dokle je spremna ići politika koja se hrani mržnjom i podjelama kako bi sačuvala svoje vlastite pozicije.

Objava Građanski šovinizam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pitagora utemeljuje matematičko-akustičko učenje prema kojem matematika može izraziti prirodu nebeskih pojava. Pitagorejci su smatrali da je cjelokupni svemir oblikovan brojevima. Broj je ono što omogućuje razlikovanje jedne stvari od druge, dok je harmonija sama struktura stvarnosti. Ona omogućuje jedinstvo neograničenoga i ograničenoga te čini spoznaju i mišljenje mogućima. Matematičke elemente smatrali su fundamentom svega postojećega, a sve su pojave tumačili polazeći od brojeva. Ritam predstavlja poredak kretanja, dok broj uspostavlja red među tonovima, proporcijama i ljudskim pokretima. U Pitagorinoj filozofiji lijepo je samo ono što je jednostavno i uređeno. Ljepota i savršenstvo mjerili su se pravilnošću. Upravo su pitagorejci postavili temelje teorije glazbe kakvu danas poznajemo.

Najveći autoritet antičke glazbene teorije bio je Aristoksen. Prema njegovu shvaćanju, glazba je sredstvo društvenoga odgoja i obrazovanja te služi oblikovanju „muževne” i plemenite naravi. Budući da je ljudska priroda odraz kozmičke ljepote i poretka, glazba može djelovati na čovjeka upravo zato što je i sama prožeta ljepotom i skladom. Nakon antike razvija se novo poimanje glazbe u ozračju ranokršćanske Europe. Njome se bave crkveni oci, među kojima se ističu Klement Aleksandrijski, Augustin, Vasilije Veliki i Ambrozije. Oni odbacuju svaki oblik višeglasja i instrumentalne glazbe. Jedino je vokalna glazba smatrana ugodnom Bogu te je trebala djelovati na moralni duh čovjeka, a ne na njegovo emocionalno stanje. Glazba se shvaćala kao poziv na uzvišeniji način života i sredstvo razvijanja kreposti. Krepostan čovjek ne može biti neglazben, dok onaj koji život provodi isključivo u naporu ostaje gluh za njezino razumijevanje.

Severin Boetije, rimski filozof i matematičar, podijelio je glazbu na tri kategorije: musica mundana, musica humana i musica instrumentalis. Smatrao je da glazba odražava odnos između mikrokozmičke i makrokozmičke stvarnosti. Glazba je bila neraskidivo povezana s vjerom, do te mjere da je svaki intervalni odnos imao vlastito kozmoteološko značenje. Kao ogledalo kozmosa, glazba ima savršeno podrijetlo, usporedivo sa samim svemirom, pri čemu se unison smatra intervalom koji nadilazi podjelu na konsonancu i disonancu. Intervali su rangirani prema načelu da je sazvučje konsonantnije što je njegova proporcija bliža unisonu, odnosno što se temelji na jednostavnijim brojčanim odnosima. U takvom kozmološkom razumijevanju intervala numerologija je imala važnu ulogu. Boetijevo se učenje zadržalo tijekom renesanse i baroka.

U središtu glazbenoga koncepta protestantske Njemačke nalazi se teologija glazbe Martina Luthera koja je snažno utjecala na razvoj njemačke glazbe od 16. do 18. stoljeća. Njegovo teološko razumijevanje glazbe objašnjava njemačko prihvaćanje znanstveno-matematičkoga značenja srednjovjekovne glazbene teorije. Luther je smatrao da je glazba božanski dar čovječanstvu, odmah nakon Božje riječi, odnosno teologije. Takvo poimanje uspostavlja Boga kao autora i izvora prirodnoga fenomena zvuka, uključujući i svijet tonova. Spekulativna glazbena teorija utemeljena na numerološkim omjerima intervala nije izgubila svoju važnost, nego je služila razumijevanju božanski određene moći glazbe. Takvo je vjerovanje podrazumijevalo da se sama bit Boga očituje i kroz glazbene proporcije. Posredstvom glazbe nevidljivo postaje osjetilno.

Od renesansnoga poimanja glazbe kao odraza božanskoga poretka do matematičkih sustava 20. stoljeća dolazi do duboke promjene u razumijevanju odnosa između broja, harmonije i smisla. Matematika ostaje prisutna u glazbenome mišljenju, ali više ne upućuje nužno na transcendentalni poredak. Umjesto sredstva spoznaje svemira, ona postaje sredstvo organizacije zvuka. Time se otvara pitanje predstavlja li moderna glazba prekid s tradicijom musica mundana ili njezinu preobrazbu u sekulariziranome svijetu? Metafizika, kozmologija, teologija i matematika nisu nestale iz suvremene glazbe, nego su promijenile svoje značenje. Dok je u tradiciji musica mundana matematika predstavljala sredstvo otkrivanja već postojećega univerzalnog poretka, kod Iannisa Xenakisa ona postaje kreativni alat za oblikovanje novih zvučnih svjetova.

Razvoj moderne znanosti, proces sekularizacije i duboke društvene promjene koje obilježavaju novu Europu postupno dovode do slabljenja takvoga pogleda na svijet. Osobito tijekom 20. stoljeća dolazi do preispitivanja gotovo svih tradicionalnih vrijednosti i autoriteta. Dva svjetska rata, totalitarni režimi, tehnološka razaranja i opća kriza povjerenja u ideju napretka ostavili su dubok trag na europsku kulturu. Promjene koje se događaju u glazbi 20. stoljeća moguće je promatrati upravo u širem kontekstu. Nestanak tonalnoga središta, pojava atonalnosti, serijalizma i drugih kompozicijskih postupaka ne predstavljaju samo tehničke inovacije nego odražavaju promijenjen odnos prema svijetu i njegovu smislu. Dok je nekoć harmonija bila znak postojećega kozmičkog poretka, moderna glazba često polazi od pretpostavke da takav poredak više nije neposredno dostupan. Skladatelj više ne otkriva unaprijed zadani red, nego ga sam oblikuje i konstruira.

Početkom 20. stoljeća Arnold Schönberg nastoji pronaći novo načelo glazbenoga poretka nakon raspada tradicionalnoga tonaliteta. Njegova dodekafonijska metoda predstavlja pokušaj uspostavljanja reda u trenutku kada dotadašnji harmonijski sustav više nije mogao odgovoriti na estetske i duhovne zahtjeve novoga vremena. Za razliku od tradicije musica mundana, u kojoj je glazbeni poredak bio odraz objektivne strukture kozmosa, Schönbergov sustav proizlazi iz skladateljske odluke i ljudske konstrukcije.

Sličan razvoj može se uočiti i u stvaralaštvu Pierrea Bouleza, jednoga od najistaknutijih predstavnika totalnoga serijalizma. Njegova težnja prema redu i organizaciji doseže krajnje granice racionalizacije glazbenoga materijala. Parametri poput visine tona, ritma, dinamike i trajanja podvrgnuti su strogim pravilima organizacije. Međutim, za razliku od renesansne i barokne misli, takav poredak više nema teološko ni kozmološko značenje. On nije dokaz postojanja univerzalne harmonije, nego rezultat intelektualne konstrukcije samoga umjetnika.

Takve je promjene moguće povezati i sa širim procesom sekularizacije europske kulture. Kako religija postupno gubi svoju ulogu univerzalnoga okvira za tumačenje stvarnosti, tako i glazba prestaje biti povezana s jedinstvenim metafizičkim sustavom. Umjesto jednoga općeprihvaćenog pogleda na svijet pojavljuje se mnoštvo različitih estetskih i filozofskih pristupa. Glazba više ne govori jedinstvenim jezikom, nego postaje prostor različitih individualnih potraga za smislom.

Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je tradicija musica mundana u potpunosti nestala. Premda su njezini izvorni kozmološki i teološki temelji oslabjeli, ideja da glazba može upućivati na stvarnost koja nadilazi neposredno iskustvo nije iščeznula. Ona se pojavljuje u različitim oblicima tijekom 20. stoljeća, osobito u djelima skladatelja koji nastavljaju tragati za duhovnom dimenzijom glazbe. Čak je i u djelima koja primjenjuju suvremene kompozicijske tehnike moguće prepoznati težnju prema redu, jedinstvu i transcendenciji, premda se oni više ne temelje na istoj slici svijeta kakvu nalazimo u tradiciji musica mundana.

Stoga se glazba 20. stoljeća može promatrati kao prostor napetosti između naslijeđene ideje univerzalnoga poretka i moderne svijesti obilježene ratovima, sekularizacijom i pluralizmom. Umjesto o konačnom prekidu s tradicijom, primjerenije je govoriti o njezinoj preobrazbi. Pitanje odnosa između broja, harmonije i smisla nije nestalo iz glazbe; ono je samo poprimilo nove oblike i nova značenja, prilagođena duhovnim i intelektualnim okolnostima modernoga društva.

Objava Od božanske harmonije do autonomne strukture pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svečani blagoslov kipa i zgrade predvodio je riječki nadbiskup Mate Uzinić te podsjetio na koji su način osnivači Zaklade i Memorijalnog centra, obitelj Mrvelj, povezali mučenike i pomoć potrebitima. „Ovo mjesto treba podsjećati da želimo li biti ljudi nade i nadu donositi drugima, trebamo uvijek biti na Božjoj strani. A onaj tko je na Božjoj strani, on je uvijek i na strani čovjeka, zaštite njegova života, dostojanstva, slobode i njegovih prava. Zato se u istom prostoru Memorijalnog centra nalazi i sjedište Zaklade koja želi biti blizu ljudima kojima zbog životnih teškoća i dugova prijeti gubitak njihovog jedinog doma. Tako se spomen na svjedoke vjere želi pretočiti u konkretnu ljubav prema čovjeku“.

Upraviteljica Zaklade Marija Mrvelj objasnila je kako povijesnu žrtvu pretvoriti u djelotvornu kršćansku ljubav i nadu: „Željeli smo sačuvati sjećanje na ljude koji su imali hrabrosti ostati vjerni upravo onda kada je vjernost imala najveću cijenu, ali i pobrinuti se da njihova žrtva ne ostane samo prošlost. Htjeli smo stvoriti nešto živo i dobro, da ne govorimo samo o žrtvi onih koji više nisu među nama, nego da primijetimo i čovjeka koji danas stoji pokraj nas i treba našu pomoć. Ova je zaklada nastala kako bi pamtila, ali i pomagala obiteljima kojima prijeti gubitak doma.“

Događaj je odjeknuo puno šire od Opatije i Riječke nadbiskupije, jer uzvanici su stigli i iz Zagreba te drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Program je nadahnuto vodila Tanja Maleš, novinarka Hrvatskog katoličkog radija i Laudato TV-a, pjevala je policijska klapa Sv. Mihovil, a o hrvatskim mučenicima govorili su: Juraj Batelja o bl. Stepincu, porečki i pulski biskup u miru Ivan Milovan o Miroslavu Bulešiću, Goran Žan Lebović Casalonga o Riječkim mučenicima te fra Jozo Grbeš o hercegovačkim franjevcima mučenicima. Kip blaženika s Gospom i malim Isusom rad je kipara Tomislava Kršnjavoga koji se također obratio okupljenima.

Otvorenju su nazočili i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković, gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin, generalni vikar Riječke nadbiskupije Mario Tomljanović s članovima Kurije, župnik Voloskog i opatijski dekan Marijan Žderić te brojni drugi svećenici. U ime Franjevačke provincije Bosne Srebrene otvorenju je nazočio fra Damir Pavić, tajnik Provincije.

Biskup Milovan u svom se govoru prisjetio i pokojnog dugogodišnjeg župnika Voloskog Josipa Šimca, velikog štovatelja i promicatelja bl. Alojzija Stepinca, a postulator Stepinčeve kauze Batelja, iznio je detalje i svjedočanstva o njegovom pomaganju ljudima u nevolji. Stepinac je to činio u čak tri režima od kojih je svaki nanio štetu Hrvatskoj, rekao je. Primjer djelotvorne vjere Alojzija Stepinca bio je poticaj i osnivačima Zaklade. Bili su to i drugi mučenici čiji je spomen u ovom muzeju i sjedištu Zaklade.

Govoreći o Riječkim mučenicima ponovio je to i Lebović Casalonga. „Mnogi od njih su se izlagali i pokazali da konkretni život nekad znači dobivati uvrede, zaustaviti paljenje sela, spriječiti strijeljanje… Dakle, izložiti sebe radi drugoga, jer su u drugome prepoznavali Krista. Oni i nama danas govore, danas su neke druge ideologije, ali je ista pozornica svijeta. Na toj pozornici su opet borbe između onih koji žele čovjeku oduzeti njegovo neotuđivo dostojanstvo, koji žele čovjeka ujarmiti u neke svoje interese, i onoga koji se za njih bori da spasi njihovu dušu, a to je Dobri Pastir, Isus Krist. Želimo gledati ove mučenike kao one koji su upoznali Božju ljubav, odgovorili joj i sami je utjelovili u svojem životu.“

Nadbiskup Uzinić je, nadahnut evanđeoskom porukom o praštanju, istaknuo da je oprost jedna od najvažnijih odlika mučenika, počevši od primjera Isusa na križu. „Evanđelje nas poziva ne samo da se sjetimo da nam je oprošteno i da moramo opraštati, nego nas podsjeća i da nam je sve darovano te da zbog toga i sami moramo darivati“, dodao je nadbiskup.

Na kraju svečanosti nadbiskup je Zakladi i osnivačima, Mariji i Danijelu Mrvelj, darovao repliku slike Gospe Trsatske, Majke Milosti, simbolično pozivajući okupljene na milosrđe i pomoć u plemenitom djelovanju Zaklade. Godišnje ima 600-tinjak obitelji kojima prijeti gubitak doma. Zaklada „In te Domine speravi“ i njezini osnivači, obitelj Mrvelj sa suradnicima, odlučila je pomoći.

Svoje mjesto u Domu mučenika, uz blaženog kardinala Alojzija Stepinca, blaženog Miroslava Bulešića, hercegovačke franjevce, Drinske mučenice te druge svjedoke i mučenike hrvatskog naroda pronašli su i braća Franjevačke provincije Bosne Srebrene stradala u ratu i poraću Drugoga svjetskog rata, te fra Nikica Miličević i fra Leon Migić, fojnički mučenici, kao i fra Vjeko Ćurić, franjevac Bosne Srebrene ubijen u Ruandi.

(Riječka nadbiskupija/FIA)

Objava U Domu mučenika svoje mjesto pronašli i žrtve i svjedoci vjere Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rijeka Ponikva i Stavnja djelomično protječu veoma zanimljivom geološkom zonom, gdje se miješaju vapnenci i stare magmatske stijene te serije poroznih sedimenata. Ta geološka struktura omogućila je nastajanje jednoga veoma zanimljivoga geološkog fenomena iznad Vareša. Tu je rijeka Stavnja sebi, kroz manji dio masiva Zvijezde, otvorila prolaz kroz prirodni kameni tunel.

Stalnim djelovanjem vode porozni i topivi dio stijene brzo se razložio i voda je protekla kroz taj masiv te je tako nastao tunel.

Ovaj tunel u Varešu jedinstven je prirodni fenomen jer je riječ o prirodnoj špilji kroz koju je probijena cesta. S obzirom da se radi o procesu koji traje tisućljećima, voda je jako dobro oblikovala svoje prolaze, bočne galerije i dvorane. Cijelim tokom kroz planinu stijene su glatko oblikovane donošenjem suspendiranoga nanosa vodom koji je brusio i oblikovao mekši dio geološke podloge.

U početku su taj tunel koristili samo lokalni stanovnici za skraćivanje puta kada bi s planine silazili u Vareš, a poslije je napravljen tunel. Umjetni tunel je napravljen prije nešto više od 100 godina. Tada su samo na nekim mjestima proširili riječni tunel, a manjim dijelom su morali uraditi iskope da bi se njime mogao odvijati normalan promet.

Kako je u pitanju prava i velika pećinska struktura, tunel za turiste predstavlja pravu atrakciju. Zanimljivo je da u rasjeklinama toga prirodnog tunela, s njegove sjeveroistočne strane, nalazimo brojne pećinske golubove, kao i brojnu koloniju slijepih miševa.

Pećina koja se sada koristi kao tunel prirodno je stanište rijetke vrste šišmiša, zbog čega je ovaj prirodni fenomen zakonski zaštićen i proglašen spomenikom prirode. Na ulazu u tunel, ekolozi su postavili prometni znak upozorenja „Smanjite brzinu, šišmiši u letu”. Neki tvrde da u svijetu postoji samo pet ovakvih tunela.

Oko ulaza u prirodni tunel, na njegovim obalama, rastu bukve i jele, a tu su smreke i obični borovi, dok uz vodotok nalazimo brojne grmaste vrste zove, glogove, frangule, hudike i sl. Također je brojna zeljasta vegetacija, a na ulazu u pećinu, na već zaklonjenim mjestima nalazimo mahovine i paprati koje su tu našle optimalno mjesto za svoj rast i razvoj.

Objava Prirodni fenomeni BiH: Tunel na Stavnji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad te uhvati tuga i tjeskoba, jesi li poput djeteta koje se plaši mraka tek stoga što jedino na sebe ne računa? Mora li se uvijek tražiti izlaz iz onoga što te zarobi ili se treba početi na neke lance navikavati? Je li otpor podnošljiviji kad s kajanjima naučiš živjeti? Nije li ipak jedina istina kako sada imaš sve što ti treba?

Da, sve bi dao da možeš sigurno znati, ali znanje obično put ne krči nego čovjeka prati. Ipak, gorčina ti ne određuje pravac jer se odnekud pojavi spoznaja da je nada ona koja ispred tebe hrabro korača, baš kao usrdna molitva koja se ne zaustavlja dok pred sobom put ne utaba.

„Oprosti mi, Bože, što pitam i što želim znati! Jednostavno neke lekcije više nemam snage ponavljati ili preskakati. Znam da znaš da ova molitva nije tek radoznalost ili hirovitost koje uvenu čim ih prve kapi mraza dotaknu. Želio bih sigurno znati samo kako se više ne bih morao okretati, zastajkivati i samoga sebe sustizati.”

Nikad se sumnja ne smije iznutra zaključat’.

Objava Sumnja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.