„Pokoravanje” islamu

Mnogi će ovaj roman predstaviti kao političku satiru koja nagoviješta da bi se izborom muslimana za predsjednika u bliskoj budućnosti mogla dogoditi islamizacija Francuske. Naime, u romanu se govori o događanjima nakon predsjedničkih izbora 2022. godine, kada muslimani predvođeni Mohammedom Ben Abbesom u koaliciji sa socijalistima pobjeđuju desnicu koju predvodi Marine Le Pen. Istoga dana ženama je zabranjeno izići na ulicu ako nisu pokrivene, a u državne škole se uvodi kurikul zasnovan na islamu i svi se moraju obratiti na tu religiju. Međutim, Pokoravanje nije roman koji se prvotno bavi politikom. To je vješto napisana knjiga i ona nije nešto tako banalno kao „proročanstvo” budućnosti Francuske. Meta Houellebecqove satire, kao i u njegovim prijašnjim djelima, zapravo je besmisleni, bezbožni hedonizam suvremenoga čovjeka – hedonizam bez ljubavi. Houellebecq ne govori o budućnosti, nego o Francuskoj, ali rekao bih i Europi, kakva je ona sada i u kakvom je stanju njezin intelektualni i društveni milje. U biti ako realno sagledamo situaciju, postoji li doista mogućnost da u bližoj budućnosti (za šest godina) Francuskom zavlada islamska vlada? Gotovo, sigurno da ne. Dakle, beskičmeno „pokoravanje” Francuske, pa i Europe islamu zapravo tek je usputna, čak rekao bih, sporedna tema ovoga romana. Iz romana se može iščitati puno dublja poruka za Europljane, a nju nam autor odašilje kroz život glavnoga lika.

Glavni lik, François zapravo je anti-junak, sveučilišni profesor koji predaje književnost na Sorbonni i koji je vrlo dobar poznavatelj francuskoga književnika Jorisa Karla Huysmansa. Međutim, dok je Huysmans obraćenik na katolicizam i piše djela nadahnuta religioznoš­ću, François je potpuna suprotnost njemu. Doduše, on pokušava oponašati Huysmansa, no bezuspješno. On ne vjeruje u Boga, nema nikakav odnos s drugima koji bi bio vrijedan spomena, čak niti s roditeljima. François s vremenom zapada u melankolično stanje koje je praćeno dubokom dosadom, pesimizmom, rezigniranoš­ću i depresijom. Njegov život je potpuno isprazan i to unatoč tomu što ima prestižan posao, materijalno je situiran, te ima puno slobodnoga vremena. On razmišlja o samoubojstvu, živi promiskuitetno (spava sa svojim studenticama) posjećuje pornografske mrežne stranice, uživa u alkoholu, napose skupim vinima i sirevima. On se potpuno pokorio novom (islamskom) poretku i to ne zbog velikih filozofskih ili pak vjerskih razloga, već jednostavno zbog toga što su novi vlasnici Sorbonne – bogataši iz Saudijske Arabije, podigli plaće profesorima i ono što mu je osobno važno – može prakticirati poligamiju. Tako on razmišlja o „jednoj četrdesetogodišnjakinji koja će mu kuhati, a petnaestogodišnjakinji za druge stvari…” Jednom riječju François je hedonist.

Ubit će nas hedonizam!

Hedonist François zapravo je slika suvremenog Europljanina, napose intelektualca, koji je ljubav reducirao na trenutno puteno zadovoljstvo. Stoga, baš kao François, suvremeni Europljanin nije u stanju ostvariti dublji odnos s ljudima, a problem proizlazi iz poremećenih obiteljskih odnosa koji su vidljivi i u romanu. Uzrok takvih odnosa je hedonizam roditelja koji se očito prenosi s koljena na koljeno. To je uzrok nesreće suvremenog Europljanina, njegove rezigniranosti i depresije jer se trajni osobni odnosi ne mogu graditi isključivo na užitku. Oblikovanje osobnih odnosa temelji se na ljubavi. Prije gotovo 900 godina Rikard od Sv. Viktora je napisao „ubi amor, ibi oculos”, a to znači da onaj koji voli je zapravo jedini koji je u stanju uvidjeti istinu o osobi koju voli. Ta izreka savršeno se slaže s izrekom „amor ccesus est” – „ljubav je slijepa”. To često kažemo kada se iznenadimo zašto je npr. dvoje ljudi zajedno. Pitamo se što je on vidio u njoj ili pak ona u njemu. No, ljubav je doista slijepa u odnosu na svijet laži, jer jedino ljubav vidi istinu. Onaj koji traži samo lažne ovosvjetske užitke, a ne pravu ljubav (agape) zapravo živi slijep, iako vjerojatno ima zdrave oči. Istinska životna sreća dolazi više kao iznenađenje i nju prihvaćamo kao dar. Međutim, užitak nije iznenađenje. To je nešto što smo ulovili, zgrabili. Hedonist uvijek traži užitak, skroz dok to može. On je zapravo lovac na užitak. To traganje za užitkom praćeno je grozničavim natjecanjem s obzirom da i drugi (hedonisti) žele užitak za sebe. Na taj način ljubav, obitelj, prijateljstvo, prirodu sve smo podredili našemu užitku.

Stanje u koje je zapao suvremeni Europljanin dakako otvara prostor i za Katoličku Crk­vu i njezino djelovanje. U tom kontekstu dobro je prisjetiti se riječi pape Benedikta XVI. koji je 2012. godine upozoravao da je potrebno „skinuti s prijestolja moderne idole” individualizma, konzumerizma i tehnokracije. Ratzinger je naglasio da ih treba zamijeniti „bratstvom” i „solidarnom ljubavlju”. U tome leži tajna svakog potpuno humanog, mirnog obiteljskog i društvenog života isto kao i obnova politike te državnih i svjetskih institucija. Drugim riječima, suvremenom Europljaninu nedostaje zahtjevnije sebedarje koje donosi sreću i užitak koji traje. Prema tome Europi nije glavna ugroza imigrantska ili ekonomska kriza, niti je toliki problem moguća islamizacija. Glavni problem suvremenog Europljanina je njegov hedonizam, koji se često (lažno) predstavlja kao lijepi cvijet, poput cvijeta ruže, no hedonizam je zapravo oštri trn. Trn koji se toliko duboko zabio u tkivo suvremenog Europljanina da predstavlja glavnu prijetnju njegovu opstanku.

(Svjetlo riječi, broj 400/401, srpanj/kolovoz 2016.)

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Nesreća suvremenog Europljanina pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Utkano u ljudsku narav

Ne biti milosrdan u sebi sadrži nešto krajnje neljudsko, pogrješno i protunaravno. Nasuprot tomu, ali i na sreću, mnoštvo je primjera koji jasno pokazuju da se u ljudskoj naravi milosrđe očituje kao obveza. Uzmimo samo u obzir situacije u kojima osoba ima prigodu i mogućnost pomoći siromahu, oprostiti uvredu prijatelju koji se pokaje ili utješiti one koji pate. Čudno bi bilo misliti da osoba nema obvezu pomoći. Osoba koja u takvim situacijama ne smatra da je potrebno učiniti dobro djelo milosrđa zapravo nije „mila srca”, već teška srca. Takva srca ne izgrađuju, već razgrađuju društvo. Milosrđe i ljubav su ključni za društveno i političko uređenje zato što je čovjek Božje stvorenje, stvoreno na sliku Boga, čije je ime milosrđe.

U tome smislu, sv. Toma Akvinski donosi možda najljepše i najsadržajnije misli o milosrđu. On opisuje milosrđe kao suosjećajnu brigu prema drugome. Toma piše da onaj tko istinski voli drugoga, vidi u drugome zapravo sebe, tako da je patnja drugoga u stvari moja patnja. Nadovezujući se na Augustina, on zapaža da je milosrđe iskreno suosjećanje za tuđu nevolju koja nas tjera da drugoj osobi pomognemo. No, prema kome imamo obvezu biti milosrdni? Jesu li to svi ljudi na svijetu? Kao ograničeno biće, jesam li ja uopće u mogućnosti biti prema svima milosrdan?

Obveza milosrđa prije svih se odnosi na one koji su nam najbliži, našu obitelj. Toma smatra da bismo trebali sve ljude jednako voljeti i željeti im da ostvare svoje blaženstvo ili vječno jedinstvo s Bogom. No, Toma je i vrlo realan. Ljubav koju pokazujemo intenzivnije se osjeća prema onima koji su nam najbliži i nemoguće je da prema svima budemo dobročinitelji i iskazujemo milosrđe. Mi trebamo željeti svima da ostvare vječno blagostanje, no tko će imati prednost kada je u pitanju naše milosrdno djelovanje ovisit će isključivo o stupnju njihovih potreba i našem odnosu s njima. A taj odnos upravo u obitelji treba njegovati. Upravo zato i papa Franjo prepoznaje obitelj kao „prvu i najvažniju školu milosrđa”. Obitelj bi trebala biti lijek protiv individualizma jer upravo individualizam stvara neosjetljivost prema bližnjemu i promatra ga isključivo u ekonomskim okvirima koristoljublja.

Milosrđe prema neprijatelju

Milosrđe prema najbližima nekako i prihvaćamo, no što je s milosrđem prema neprijatelju?

Kako ljubiti one koji su nama ili našim bližnjima učinili zlo? Toma nam tu također daje određena usmjerenja. Prema njemu, ljubav prema neprijatelju ne odnosi se na ljubav prema njima kao takvima, nego prema njima kao onima koji poput nas su ljudska bića koja traže sreću. Iz tog razloga ne ćemo isključiti neprijatelje od ljubavi koje darujemo bližnjemu.

U društvu u kojem je postalo normalno da poduzetnik vara i krade, a političar sve to isto, i još zloupotrebljava svoju službu, svi smo postali pomalo neosjetljivi na zlouporabu milosrđa i zanemarivanje općega dobra

Dakle, kada ljubimo neprijatelja mi to ne činimo zato što je netko naš neprijatelj ili neistomišljenik, već zato što su to ljudi koje Bog želi obratiti. Dakle, kada ljubimo neprijatelje mi to činimo u odnosu prema Bogu i ako to tako shvaćamo onda nema sukoba između ljubavi prema neprijatelju i onoga što naši bližnji uživaju kao dobročinstva ljubavi. Upravo ljubiti neprijatelja isključivo zbog Božje ljubavi zapravo pripada savršenstvu ljubavi. Milosrđe prema neprijatelju s jedne strane pokazuje koliko je zahtjevno biti krš­ćanin, a s druge koliko je zapravo razumno biti milosrdan. Naime, teolog Kasper promišljajući o milosrđu pita se: „Kamo bismo došli kada ne bi bilo opraštanja i kada bismo na svaku nepravdu koja nam se nanosi uzvraćali novom nepravdom – oko za oko, zub za zub?”

No, zašto je milosrđe obveza? Prije svega zato što vidimo da je naša ljubav prema bližnjemu nesavršena. Rekli bismo da je ljudski, a time i nesavršeno, to da nam se pojedini ljudi zbog nekih razloga više sviđaju od drugih. Postoje ljudi s kojima rado provodimo svoje vrijeme i uživamo u njihovom društvu. No, opet s druge strane postoje ljudi u čijem društvu osjećamo nelagodu i ne volimo s njima provoditi vrijeme. Zato nas Bog u našoj savjesti obvezuje na milosrđe. Obveza milosrđa služi kao određeni korektiv našoj paloj ljudskoj naravi.

Svakodnevno i prema svima

No, mogu li milosrđe prihvatiti i oni koji ne vjeruju? Može li milosrđe biti obveza i kada se odvoji od vjerskoga konteksta? Odgovor na ta pitanja je nužno pozitivan jer je nevjerojatno da se netko može uzdržavati od milosrđa, a istovremeno biti moralna osoba. Također, milosrđe nije samo krš­ćanska krjepost, već i unutar sekularnog i međureligijskog konteksta može se govoriti o milosrđu. Rekli bismo da je milosrđe svačija i svakodnevna obveza jer posvuda oko nas je ljudska slabost i ranjivost, koja nas čini odgovornima za druge. I dok suvremeni teoretičari raspravljaju o tomu je li milosrđe obveza ili nije, većina ljudi koji svakodnevno brinu za one koji su im najbliži, takva pitanja ni ne postavljaju. Štoviše, takva pitanja za njih su krajnje bizarna.

Objava Je li milosrđe obveza? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

No, iscrpljenost koja dovodi do konačnog pregorijevanja nije samo karakteristika medijski poznatih ljudi i bilo bi pretjerano govoriti da je ona uvijek pokušaj stvaranja nekog statusnog simbola. Naprotiv, obični ljudi često osjećaju iscrpljenost, a nije im izričita namjera koristiti je kao statusni simbol. Kultura gradova koji ne spavaju otežava čovjeku da se odmori u bilo koje doba dana ili noći. Stoga, zbog nemogućnosti da napuni svoje duhovne i tjelesne baterije, suvremeni čovjek stalno je na kritičnom stupnju života, gotovo potpuno ispražnjen. Bezbrojni mailovi, čavrljanje na društvenim mrežama, neprekidne scene nasilja i patnje na televiziji, financijska kriza, korumpirani političari, nagovještaji ekološke katastrofe: tko vas uopće može kriviti, ako kažete da ste umorni i iscrpljeni i da vam je dosta svega?

Iscrpljenost – znak našega doba?

Mnogi suvremeni sociolozi, psiholozi i kulturni kritičari smatraju da je iscrpljenost znak našega vremena. Ističu da je naglo širenje sindroma iscrpljenosti u vidu depresije i stresa zapravo posljedica izazova suvremenog tehnološkog doba. Taj argument oslanja se na tezu da je čovjekov stupanj energije ostao potpuno isti kroz povijest, dok su se spoznajni i emocionalni zahtjevi danas naglo povećali. Tako književna kritičarka Anna Katharina Schaffner u svojoj knjizi Iscrpljenost navodi kako je danas narušena granica između posla i odmora, jer zaposlenici se vrlo teško mogu isključiti s posla.

U natjecateljskom duhu kapitalizma danas zaposlena osoba zapravo vrlo rijetko napušta svoj posao i prema mnogima taj brak suvremenog čovjeka i kapitala u velikoj mjeri nesretan je i neprirodan. Međutim, mnogi su mislioci kroz povijest o sindromima povezanim s umorom i iscrpljenošću govorili u pomalo apokaliptičnom tonu, kao da je njihovo razdoblje po tom pitanju najgore. To potvrđuje da su ljudi prije, kao i danas, patili od iscrpljenosti koja se različito opisivala i doživljavala. Prema tome, iscrpljenost i depresija stalno prate ljudski rod, no ono što se mijenja svakako su uzroci i učinci koji su povezani s njom. Najčešće se tu radi o bolesti koja je fizičke, duševne ili duhovne naravi. Ako nas je povijest išta naučila, onda trebamo znati da nema jednostavnog lijeka za tu bolest koja zahvaća cijeloga čovjeka. Iako danas postoje različite kognitivne terapije za tu namjenu, kao i mnogobrojni lijekovi, pitanje depresije ostaje i dalje neriješeno.

Žudnja za Bogom

Danas je potrebno govoriti o duhovnoj iscrpljenosti, koja se otkriva u umoru suvremenog čovjeka. Ona predstavlja ozbiljan znak duhovne slabosti i tromosti kao stanja gubitka vjere i snage volje. Depresivni i iscrpljeni ljudi najčešće su dezorijentirani, a potrebni su im oslonac, sigurnost i ljubav, a ne pilula. To je ono što ne žele vidjeti mnogi psiholozi i psihijatri, ali ni njihovi pacijenti. Dakako, time ne želimo reći da je liječenje depresije lijekovima uvijek nepotrebno i krivo. No, iscrpljenost često dovodi do turobnog raspoloženja, do težine u duši, gdje lijekovi mogu biti i kontraproduktivni. To stanje nazivamo melankolijom. Ona može odvesti u depresiju, ali ako je se ispravno razumijeva i usmjerava, ona može biti značajan izvor kreativnosti i osmišljavanja vlastitog života. To svjedoče brojni ljudi koji su bili melankolici.

O tome je svojevremeno pisao teolog Romano Guardini, koji je i sam proživljavao teške, depresivne životne trenutke. Kao mladića pratile su ga tjeskoba i skrupuloznost. To je stanje smatrao puno težim, nego da je živio lagodnim životom svojih vršnjaka: Lagodan život, ako ništa drugo, barem je život. A imati tjeskobnu savjest može biti vrlo destruktivno i iscrpljujuće, osobito za mlada čovjeka. No, upravo u toj melankoličnoj tjeskobi on je pronašao izvor kreativnosti za vlastiti život. Melankolija svakako predstavlja teret, ali upravo teret omogućava brodu da može zaploviti u duboko more. Zato Guardini smatra da ne postoji kreativnost i duboki odnos prema životu bez melankolije.

Važno je znati da ne možemo eliminirati melankoliju, već je treba uključiti u naš život i pretvoriti u dobro za druge. Sama melankolija nije nešto što se olako može prepustiti psiholozima, jer je ona često povezana s dubinama naše ljudskosti. Ona se javlja kad čovjek želi prekoračiti svoje granice i želi stvari vidjeti onakvima kakve bi on htio da budu, da u njima pronađe puninu i snagu ispunjenja za kojom se žudi. No, on u tome ne uspijeva, kaže Guardini. Zašto? Zato što su stvari konačne, a svaka konačnost je mana, nedostatak. Zbog toga čovjek biva razočaran i melankoličan, jer stalno čezne za nečim što ga nadilazi. Guardini ističe da je melankolija u stvari žudnja za ljubavlju, za konačnim ispunjenjem u Bogu. I zato umor i iscrpljenost ne moraju nužno voditi u depresiju. Zbog toga ne treba depresiju liječiti samo lijekovima ili kojekakvim psihološkim seansama, već umorne i opterećene treba usmjeravati k Bogu koji je njihova jedina prava okrepa, punina ljubavi za kojom čezne njihovo iscrpljeno i melankolično biće.

Objava Sumorno stanje duha pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što se isplati studirati?

Danas se situacija nije bitno promijenila u odnosu na period kada je moj susjed bio mlad, osim što možda šumarstvo nije u tolikoj mjeri popularan studij. Naime, već godinama, političari i mediji sugeriraju mladima što se „isplati” studirati i učiti, a što ne. Tako se već poslovično „ne isplati” studirati ekonomiju i pravo, jer je prevelik broj mladih na burzi upravo s tim diplomama. S druge strane, danas nedostaje matematičara, elektrotehničara, strojara, informatičara, liječnika, farmaceuta, pa je to jako „isplativo”. No, smije li isplativost biti jedini kriterij za studiranje?

U vremenu velike nezaposlenosti mladih mnogima će izbor biti fakultet nakon kojega će se lakše zaposliti. Uz to svakako da je važno uskladiti upisne kvote na fakultetima s tržištem rada i mislim da nitko nema ništa protiv toga. Međutim, problem je u tomu što se danas mladi ljudi više ne obrazuju za život, nego za karijeru. Taj uski pristup obrazovanju, a kojem je u pozadini proračunatost, naišao bi na protivljenje, mojem susjedu omiljenog Hegela, koji je rekao da je „bit ljudskoga obrazovanja u tomu da čovjek sebe učini općenitim duhovnim bićem”. Za njega, zapravo kalkulantski pristup obrazovanju vodi u neobrazovanost. To bi trebalo ozbiljno zabrinuti društvenu zajednicu jer ispada da neki članovi društva za koje mislimo da su obrazovani (jer imaju diplomu) ustvari su tek djelomično obrazovani. Svi bi se trebali zapitati je li osnovna zadaća fakulteta da nas obrazuje za karijeru ili za život ili pak i za jedno i za drugo? Vjerojatno ćemo se složit da je odgovor ovo zadnje, no ako i dođemo do tog odgovora opet ostaje problem: kako to provesti u praksi?

Duh djeteta i zaigranost

Promatrajući taj problem iz perspektive sveučilišnog nastavnika moram priznati da i sam često nemam baš jasno rješenje, ali mi se čini da će obrazovne ustanove stalno proizvoditi neobrazovane ljude sve dok na sveučilištima prevladava duh kalkuliranja, nasuprot duhu zaigranosti. Taj kalkulantski „duh vremena” vidimo da je zagadio sveto mjesto koje zovemo sveučilište, a baš u znanosti i obrazovanju izuzetno je važno njegovati sasvim drugačiji pristup – duh djeteta i zaigranost. Ako ste ikada promatrali maleno dijete dok se igra, mogli ste uočiti da se ono obično zaigra s nekim predmetima koje mi odrasli smatramo beskorisnima, tj. nikada ih ne bismo svrstali pod pojam „igračka”, a ono što mi mislimo pod tim pojmom (i što smo nerijetko skupo platili) dijete najčeš­će odbaci kao nezanimljivo. Ta, za nas odrasle (proračunate tipove), naizgled neobična pojava kod djece pokazuje da je igra nepredvidljiva, otvara prostor za razvoj kreativnog duha i nadilazi kalkulacije. Kasnije u životu shvaćamo da igra mora imati i određena pravila, jer inače nije zanimljiva. No, ponekad se u nju umiješa preveliko taktiziranje, sitni interesi i to učini igru nezanimljivom, dosadnom, besplodnom i cilj nam je da ju što prije završimo.

Studenti i nastavnici homo ludensi

Smatram da je isto s fakultetima danas. Ako razgovarate sa studentskom populacijom onda ćete vidjeti da je dobar dio njih bezvoljan i nezainteresiran za studij koji su upisali i veliki dio jedva čeka da ga završi. Samo vrlo mali dio studenata mogli bismo nazvati homo ludensima, osobama koje uživaju igrajući se s idejama, prije nego što ih definiraju ili primjene. Ta zaigranost nije neozbiljnost, nego ljubav prema studiju i divljenje onom običnom, svakodnevnom, u čemu pronalazimo istinu cjelokupne zbilje. No, kao što rekoh danas taj duh biva sputavan i prema studentima se stvara odnos otprilike kao prema Pavlovljevim psima. Stavlja ih se na različite testove i onda ih se pušta iz tog „koncentracijskog kamp(us)a” nakon tri ili pet godina i brojnih ispita kojima su zadovoljili određene norme. Nastavnici ni ne znaju njihova imena, nakon nekoliko godina ne poznaju ni njihova lica, niti pojma imaju o tomu jesu li se ti mladi ljudi ikada „igrali s idejama”. Oni ne znaju ni jesu li uopće njihovi studenti imali bilo kakve ideje.

Baš zato odgovornost nastavnika u kontekstu (sveučilišnog) obrazovanja je ključna. Nastavnik također treba biti homo ludens, kojemu je poučavanje prioritet, ali koji i sam uči od drugih, pa i od svojih studenata. Tako se razvija intelektualna poniznost, u smislu da nastavnici i studenti ne smatraju da je njihovo područje znanstvenoga interesa najvažnije, već da je to samo jedna karika u lancu znanja. To uključuje dijalog, razmjenu iskustava, mišljenja i stvara jednu „zaigranu” akademsku atmosferu u kojoj nikada nije dosadno, jer igra je dosadna ako ju igramo sami sa sobom.

Iznjedriti korisne članove društva

Zato um nastavnika, homo ludensa uvijek treba biti blizu njegovim studentima. To znači da bez obzira dobio on nekakvu zanimljivu ideju na večeri s prijateljima, ili dok se odmara na nekoj lijepoj plaži, njegov stav bi trebao biti otprilike sadržan u rečenici: „Jedva čekam da tu ideju podijelim sa svojim studentima!” To bi trebao biti moto svakog nastavnika, a ne: „Jedva čekam da objavim ovo istraživanje u nekom časopisu, koji će par ljudi pročitati, a tek jedan razumjeti.” Doduše, takav nastavnik može realno „dogurati” do najviših znanstveno-nastavnih zvanja, no to nije primarno da bi on bio kvalitetan nastavnik.

Dakle, kvaliteta nastavnika očituje se u sposobnosti stvaranja akademske atmosfere, koja uključuje igranje s idejama, promišljanje, ali i realno sagledavanje stvari, odvajanje bitnog od nebitnog, prilagođavanje drugima, razumijevanje drugih i utjecaj na njih. Akademsko okruženje koje uspije iznjedriti takve ljude zapravo je iznjedrilo najkorisnije članove društva, tj. one koji će u budućnosti raditi na opće dobro. Takvi studenti kada završe svoj studij, donose odluke samostalno i jedino što ih u životu vodi jest ljubav prema Istini. Oni svojim kreativnim, zaigranim pristupom životu i radu izgrađuju društvo i ponos su svojih nastavnika te čitave akademske zajednice. Sigurno se pitate zašto je danas malo takvih ljudi? Možda zato što je većina proračunala da se to „ne isplati” ili su ih drugi tako savjetovali.

Objava Zašto su nam studenti bezvoljni i nezainteresirani? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.