80. obljetnica smrti ovoga jednostavnog i poniznog franjevca obilježena je svetom misom u župi Sv. Petra i Pavla u Kulini, koju je predvodio mjesni župnik vlč. Mladen Kalfić. O pokojnom fra Efremu i žrtvi njegova života govorili su njegov nećak i marindvorski župnik vlč. Anto Ćosić te žeravački župnik fra Mirko Filipović.

Fra Efrem, krsnim imenom Ivan, rođen je u selu Kulina, kod Dervente, koje je tada bilo dio župe Žeravac. U Žeravcu je završio osnovnu školu, a zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, gdje je kao vrstan učenik maturirao. Ulazeći u Franjevački red u provinciji Bosni Srebrenoj uzeo je ime slavnog teologa i crkvenog naučitelja sv. Efrema Sirskoga. Po završetku studija teologije slavio je svoju mladu misu u Žeravcu, a potom kratko službovao kao kapelan najprije u župi Breške iznad Tuzle, a potom u samoj Tuzli. Ondje je, skupa sa svojim kolegom fra Ljudevitom Josićem, drugim tuzlanskim kapelanom, uhićen pod optužbom da je održavao kontakte s tzv. križarima – pokretom otpora protiv komunističke vlasti – i zbog toga strijeljan na današnji dan – 19. travnja 1946.

Koliko je stravično okrutno bilo strijeljanje, nakon tobožnjeg suđenja, mladog svećenika fra Efrema Ćosića i njegova subrata fra Ljudevita najjasnije se može vidjeti iz ove usporedbe:

Drži se da je nacistička Njemačka imala 3363 generala i admirala koji su zapovijedali svim rodovoma njemačke vojske i bili odgovorni za sve ono što su nacisti učinili za vrijeme drugog svjetskog rata. Na koncu rata, u tzv. nürnberškom procesu, na smrtnu kaznu osuđeno je ukupno 12 visokih nacističkih dužnosnika, a neki od ostalih osuđeni su kasnije na zatvorske kazne.

Mladi kapelani u Tuzli, optuženi za kontakte sa križarima, uvršteni su u rang te dvanaestorice krivaca II. svjetskog rata i strijeljani. Sve da i jesu uradili nešto od onoga za što ih se optuživalo, ubijeni su nevini, jer to ni po kojim pravnim osnovama nije moglo zavrijediti ni dugogodišnju zatvorsku kaznu, a kamoli strijeljanje. Zato smo danas sigurni: bili su nevini a njihovi suci bili su zločinci. Oni su za nas mučenici i vjerujemo da ih je i Gospod kao takve primio u vječne stanove svoje svjetlosti i mira. Neka ondje počivaju u miru u slavi nevinog Jaganjca Božjega i neka mole za nas grešnike!

Objava Fra Efrem Ćosić (1919. – 1946.): K’o janje na klanje odvedoše ga… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Svetište Gospe Olovske, zacijelo najstarije Gospino svetište na jugoistočnoj Europi, hodočastilo se još u predtursko doba, a njegova stradalnička sudbina tijesno je povezana sa sudbinom olovskoga franjevačkog samostana, odnosno Provincije Bosne Srebrene. Olovski samostan utemeljen je vjerojatno oko 1360., a od 15. stoljeća u svetištu se čuvala čudotvorna slika Gospe Olovske, pred kojom su se događala brojna čudesna ozdravljenja. Zabilježeno je da je kraljica Katarina u znak zahvalnosti poslala darove olovskom Svetištu pošto se 1454. njezin otac herceg Stjepan Kosača izmirio s njezinim mužem, tj. kraljem Stjepanom Tomašem. Hodočašća u ovo svetište nastavila su se i pod turskom okupacijom sve do kraja 17. stoljeća. Tada, zbog teških kriza i progona koji su uslijed Bečkog rata pogodili Bosnu Srebrenu, olovski je samostan jako osiromašio, a nedugo nakon što su 1700. godine olovski franjevci s pukom preselili u Ilok, u podmetnutom su požaru izgorjeli i samostan i crkva, zajedno s čudotvornom Gospinom slikom.

Hodočašća su obnovljena potkraj 19. stoljeća, a napose nakon 1936., kada je zalaganjem fra Luje Zloušića, a po nacrtu Karla Paržika, sagrađena nova crkva, kasnije ukrašena lijepim vitrajima Slavka Šohaja i novom slikom Gospe Olovske, koju je izradio Gabrijel Jurkić. Godine 2010. ove je građevina proglašena nacionalnim spomenikom kulture BiH, a zalaganjem sadašnjeg rektora fra Ilije Božića Svetište se temeljito obnavlja i dograđuje prema izvornom projektu.

Objava Spomendan bl. Kraljice Katarine i „Fra Lujin dan“ u Olovu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pjesnik – siromah

Šopova biografija očit je dokaz da prave, iskrene, autentične poezije nema bez velike patnje. Drugim riječima, da bi netko bio dobar pjesnik, valja mu najprije iskusiti patnju. A Šop ju je itekako iskusio. Rođen 19. kolovoza 1904. u Jajcu, u strogo katoličkoj obitelji gradskoga geodeta Josipa Šopa, sa svega 8 godina ostao je bez oca, a nakon 6 godina i bez majke. Osnovnu školu završio je u Jajcu, a pet razreda niže gimnazije u Banjoj Luci. Iz svoga bajkovitoga jajačkog zavičaja, uz franjevački svjetonazor koji su mu usadili jajački franjevci, mladi je Šop u svijet ponio nostalgična sjećanja na čarobni vodopad pod gradom okruženim kulama i zidinama, svoju obiteljsku kuću, idiličnu ponoćnu tišinu i pjev pijetlova, ali i na svakojake fizičke poslove koje je obavljao kako bi se prehranio. Jer, daleko od bilo kakve romantike, njegovo djetinjstvo i dječaštvo bilo je prije svega obilježeno neimaštinom koja se može naslutiti iz kazivanja jedne njegove nećakinje: „Striko Nikica je kao gimnazijalac znao pješačiti iz Banje Luke u Jajce jer nije imao za prijevoz.”

Iz Banje Luke je 1921. otišao rodbini u Beograd i upisao se na prestižnu Prvu mušku gimnaziju, gdje mu je francuski predavao pjesnik Momčilo Nastastijević. U Beogradu je potom 1931. diplomirao komparativnu književnost i latinski jezik, a paralelno je u Zagrebu studirao rimsko pravo.

Šop je počeo objavljivati svoje stihove još kao 14-godišnjak: najprije u katoličkim glasilima Anđeo čuvar i Luč, a od 1924. u Vijencu. Do II. svjetskog rada objavio je četiri pjesničke zbirke, a prve dvije, Pjesme siromašnog sina i Nocturno, još kao student (1926./1928.). Ni jednoj ni drugoj tadašnja literarna kritika nije dala velik značaj. Naime, nakon što su se u hrvatskoj lirici tijekom neposredno nakon I. svjetskog rata pojavili avangardni pravci kojima su ton davali M. Krleža, A. Cesarec, U. Donadini, A. B. Šimić i drugi, Šopovo ustrajavanje na vezanom stihu, s izrazitim isticanjem kršćanskoga, štoviše franjevačkoga svjetonazora, i posezanjem za kristološkim imaginarijem, zaodjenutim u nostalgično sjetan zavičajni krajolik, lijeva je književna kritika ocijenila nepodobnim, klasno zaostalim i ideološki nazadnim, što u konačnici i nije neočekivano. Neočekivano je međutim da ni katolički orijentirani časopisi nisu Šopu dali zeleno svjetlo: dežurni čuvari čiste vjere, okupljeni oko isusovačkoga časopisa Život, smatrali su njegovo portretiranje Isusa kao prolaznika ili čovjeka iz susjedstva u najmanju ruku neopreznim i neprimjerenim, dok im pjesnikovo intimno prijateljevanje s božanskim gostom Isusom, poistovjećenim s običnim malim čovjekom, naizgled lišenim svega božanskoga, izgleda nedolično. Šopov se Isus zajedno s pjesnikom i njegovom sestrom u jednopregu noću vozi usnulim gradom i propalim imanjem; sjeda s pjesnikom za stol odloživši svoju aureolu poput šešira na vješalicu, a ponekad njome u ljutnji i lupi o stol; kao siromašan i gladan putnik namjernik prihvaća da mu pjesnik kupi odijelo, cipele i šešir, prije nego svrate u krčmu u kojoj će s bolom dočekati pijetlov krik; čitajući novine, u kojima kao da je zgusnuta sva patnja i nevolja ovoga svijeta, Isus se ljuti i tuguje nad posrnulim čovječanstvom dotle da ga pjesnik tješi komadom topla kruha… Strogo usredotočeni na dogmatsku ispravnost Šopove poezije kao jedino mjerilo njezine vrijednosti, katolički su mu kritičari zatvorili vrata svojih redakcija predbacujući mu da tobože miješa uzvišeno s komičnim, duhovno s trivijalnim, da se njegova „duhovna nepristojnost” ne gubi ni pred svetohraništem, da mu se religioznost zaustavila tek na pola puta do pravovjerja, a da spominjanje životinja, napose pijetlova, u pjesmama/molitvama podsjeća na patarenstvo. Dakako, motiv pijetlova noćnoga pjeva aludira na Petrovu izdaju Isusa, odnosno čovjekovu grešnost općenito, a nalazimo ga i kod kršćanskoga pjesnika Prudencija početkom 5. st.: „Već glasnik dana krilati / o blizom svjetlu popijeva, / a Isus, duša budilac, / svoj puk na život poziva.”

Zagledan u male stvari

Nakon što je 1931. završio studij i zaposlio se kao gimnazijski profesor latinskoga, Šop je počeo intenzivno prevoditi rimske pisce te je 1935. doktorirao na Horaciju. U Beogradu se tih godina družio ne samo s tamošnjim istaknutim književnicima, okupljenima oko Srpskog književnog glasnika nego i s bosanskim franjevcima Josipom Markušićem i Augustinom Čičićem te generacijski bliskim Ljubom Hrgićem, kojemu je priznao „da mnogo voli djevojke”. Platonski zaljubljen u svoju sedam godina mlađu učenicu Divnu Denković (1911. – 1986.), napisao joj je više od 200 pisama (Hrgiću je spomenuo čak 600), neka i nakon što su osnovali svoje obitelji. Ta su pisma odraz jedne posve originalne ars amatoria, već interpretirane u Nocturnu (1928.), a objavio ih je Dragutin Tadijanović 2002. pod naslovom Knjiga vječne ljubavi,zajedno sa Šopovim pismima njemu. Preko Divne je stupio u kontakt s tada čuvenim francuskim pjesnikom Francisom Jammesom (1868. – 1938.), čijim se motivskim repertoarom obogatio. Primjerice, Jammes kazuje Molitvu da odem u raj s magarcima, a Šop San magaradi.

U sljedećim zbirkama – Isus i moja sjena (1934.) i Od ranih do kasnih pijetlova (1939.) – Šop produbljuje svoj interes za naoko beznačajne stvari koje prikazuje svom Isusu kao molitve: da svi imaju posla, da tvornice polaganije rade, da seljaci sretno stignu, da volovi ne ostanu bez posla i sl. U svome Dnevniku fra Ljubo Hrgić piše da Šopov Isus „hoda svukuda, ali je najmanje u crkvi, on je njemu pred očima, a sigurno kao osoba i u srcu […]. I to je kod Šopa lijepo što se on ispovijeda Isusu […] što on nije rušitelj nego zida s Isusom. Isusa stavlja kao glavno lice na ovaj svijet.”

Zagledan u zvijezde

Nakon što se početkom 1941. vjenčao s Antonijom Erceg i preselio u Zemun, Šop je doživio strašnu traumu: pri njemačkom bombardiranju 6. travnja skočio je s velike visine iz zgrade koja se rušila i pritom teško ozlijedio kralježnicu, zbog čega će do kraja života ostati djelomice ili posve nepokretan. Pošto je sa suprugom i posinkom 1943. prešao u Zagreb, iste je godine objavio zbirku pjesama Za kasnim stolom, a odmah zatim i zbirku čudesno neobičnih pripovijedaka Tajanstvena prela. Distancirajući se od poezije po narudžbi, tj. u službi komunizma, Šop je nakon rata ponovno iskusio neimaštinu: tek 1947. zaposlio se kao lektor u nakladničkoj kući Zora, a 1949. Krleža ga je angažirao da za JAZU prevodi djela hrvatskih latinista: Česmičkoga, Šižgorića, Ferića, Katančića i dr.

Već dvjema posljednjim zbirkama Šop pokazuje da se nalazi na pragu nove faze svoga pjesništva, tj. da je sve manje zagledan u prirodni, a sve više u natprirodni svijet, prepuštajući se istraživanju onostranoga, ne samo u vjerskom nego i u kozmološkom smislu. Na pola svoga životnoga puta, brutalno suočen s iskustvom krhkosti vlastitoga tijela, Šop gradi novu strategiju: prkoseći gravitaciji, tijelom prikovan za postelju, započinje svoju svemirsku pustolovinu i otiskuje se u međuzvjezdane prostore. I dok je u prethodnoj fazi njegova pjesništva pijetlov pjev ispunjavao prostor nad krajolikom, u sljedećim zbirkama (Kućice u svemiru, 1957.; Svemirski pohodi, 1957.; Astralije, 1961. i dr.) pjesnik se okreće svemirskim visinama, beskonačnosti i vječnosti te spoznaji nepoznatih svjetova u kojima spoznaje sebe, a njegov izraz pritom postaje sve apstraktniji i nedokučivo hermetičan, kao da je doslovno poslušao Opomenu brata po peru A. B. Šimića: „Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda. // […] Na svom koncu / mjesto u prah / prijeđi sav u zvijezde!”

Do konca života, osim još nekoliko poetskih zbirki, objavio je i poetsku dramu Bosanska trilogija (1980.) u tri čina, u kojoj tematizira okolnosti pada Bosne pod Osmanlije. U njezinu epilogu fra Anđeo, odlazeći da živi u kostrijeti, vraća sultanu darovani plašt:

Uzmi svoj plašt jer u njem ti je vlast
a, Mehmede, beli, vlast nije čast.

Providnost je htjela da Šop i Krleža, stari znanci, budu pokopani na Mirogoju istoga 4. siječnja 1982. I dok se na jednoj strani Partija fanfarama oduživala Krleži, na drugoj je strani Šopov ukop predvodio bibličar fra Bonaventura Duda.

Osim što je prisutan u školskim čitankama, Šopov nas lik promatra s novčanice od 100 KM, a uspomenu na ovoga sveca/pjesnika već 20-ak godina početkom listopada njeguje jajački HKD Napredak manifestacijom „Šopovi dani na Plivi“.

Objava Nikola Šop – Iskrene poezije nema bez velike patnje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pozdravnu riječ novacima, njihovim obiteljima i brojnima gostima izrekao je župnik fra Anto Pušeljić, a sv. misu u zajedništvu s 40-ak franjevaca predvodio je provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. U prigodnoj propovijedi on je ocrtao uzvišenost franjevačkog poziva i radosnog služenja Crkvi i narodu u Bosni Srebrenoj po primjeru sv. Franje Asiškog. Provincijal je zahvalio roditeljima novaka što su odgojili i Crkvi darovali svoje sinove te pozvao cijelu zajednicu da ih prati svojom molitvom.

Petorica novaka provest će godinu kušnje u franjevačkom samostanu u Livnu, a njihovi meštri, odnosno učitelji u franjevačkoj formaciji, bit će fra Zdenko Frljić i fra Marko Jukić.

Objava Oblačenje novaka Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Imenica dûg i od nje potekle dužnost, dužnik, (pre)zaduženost itd. navodno su izvedene od pridjeva dug, i to logički, jer za dug je važna duljina roka otplate. Vjerojatnije će ipak biti da dug potječe iz indoeuropskog jezičnoga trezora (grč. thesaúros – riznica), odakle je korijen *dhlgh iznikao u staroslav. kao dlъgъ, otuda dalje u slov. dolg, češ. dluh, rus. dłg, a naš izdanak presadiše Mađari u svoj jezičnjak kao dolog – posao, i dolgos – naporno raditi.

Od lat. naziva za dug, debitum, izvedenog iz glagola debēre (dugovati, morati), odnosno de-habēre (imati od nekoga, imati tuđe), skovan je engl. debt i indebtedness, kao i franc. dette i endettement – dug, zaduženost, dok njemački naziv za dug, Schuld, znači i krivnja, a izrastao je iz strarogerm. korijena skul, u značenju biti pod obvezom, istoga onoga iz kojega i modalni glagol trebati u germ. jezicima: šved. skola, njem. sollen, nizoz. zullen, engl. shell (aor. should) itd.

Gospodarska prezaduženost i “kreditna nelikvidnost” (nesposobnost vraćanja duga) često je u prošlosti bila razlogom padanja u privremeno ili trajno dužničko ropstvo. Kad bi postao robom, dužnik bi kao neslobodno biće bio toliko obeščovječen da nije smatran čovjekom, a da su samo slobodni građani smatrani ljudima, vidi se iz bliskosti između pridjeva koji u starijim jezicima znače slobodan – grč. eleútheros, lat. liber, stgerm. *liudiz, praslav. ljudinъ itd. – i imenica koje u mlađim jezicima znače ljudi, narod: engl. leod, njem. Leute, nizoz. luiden, polj. lud, alb. lind itd.

Mnogi dužnici nemaju toliko problema s dugovima koliko s kamatama (grč. kámatos – zarađeno; trud), napose ako je u pitanju lihva (ne potječe od njem. leihen – posuđivati, nego od našega zaboravljenog pridjeva lih – suvišan, koji nalazimo i u zaliha i lišiti).

Napokon, kome nije lako krojiti budžet, neka se sjeti da je to inače dug i mučan posao: prvo su Rimljani od Gala zaplijenili kožnu vrećicu nošenu o pojasu, zvanu bulga; Francuzi je preuzeše kao bouge [buž], a umanjenicu bougette [bužet] ispostaviše Englezima, što oni prekrojiše u budget.

Objava Star dug – loš drug pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pirova pobjeda – Epirski kralj Pir s 25.000 vojnika i 20 slonova došao je pomoći gradu Tarentu u obrani od Rimljana. Pir je pobijedio Rimljane, ali uz cijenu golemih žrtava. Na čestitke laskavaca koji su ga nakon pobjede slavili, odgovorio je: „Još jedna takva pobjeda i propali smo.“ Taj glasoviti paradoks sačuvao se do danas u izrazu Pirova pobjeda, a označava veliku pobjedu uz velike gubitke.

Sizifov posao označava uzaludan napor. Sizif, prvi vladar Korinta i najlukaviji od svih ljudi, a željan besmrtnosti, uspio je u bačvu zatvoriti Tanata, boga smrti, pa su ljudi prestali umirati i bojati se bogova. Kad se Tanat oslobodio i ipak odveo Sizifa u podzemlje, on je i odande uspio pobjeći te je i dalje vrijeđao bogove. Treći put nije umaknuo: dobio je kaznu da uz najstrmije brdo u Hadu gura golemi kamen, a kad ga dogura do vrha, kamen mu se izmakne i otkotrlja do podnožja, pa mora sve ispočetka. Muka mu je dvostruka: i od uzaludna truda, i od svijesti da mu nikakvo lukavstvo neće pomoći.

Ahilova peta označava čovjekovo ranjivo mjesto, tj. njegovu slabu točku. Ahil, ili Ahilej, sin je fitijskog kralja Peleja i morske božice Tetide. Čim se rodio, majka ga uroni u vode Stiksa, rijeke podzemnog svijeta, čime mu cijelo tijelo – osim pete za koju ga je držala – prekri nevidljiv oklop, tako da je kasnije postao najveći junak u Trojanskom ratu i ubio je najveće trojanske junake. No, kad se zamjerio bogu Apolonu, ovaj je tajnu njegove neranjivosti otkrio trojanskom princu Parisu, koji ga strijelom pogodi u petu i tako mu zada smrt.

Pandorina kutija – Kad je Prometej od bogova ukrao i ljudima donio vatru, ljudi su se prestali bojati bogova, pa im Zeus odluči zagorčati život. Hefest, božanski kovač, načini od vode i zemlje prelijepu djevojku: svidje se ona bogovima pa joj dadoše zatvorenu kutiju, punu lijepih darova, ali i onih ružnih, kojih su se htjeli riješiti, te je dadoše za ženu Prometejevu bratu Epimeteju. Kad Pandora iz znatiželje otvori kutiju, iz nje izletješe i svijetom se raširiše razne nevolje, zla i bolesti. Pandora brzo spusti poklopac, ali u kutiji ostade samo nada. Pandorina kutija ostala je u svijesti ljudi kao simbol opasnih darova i rasadište zala.

Damoklov mač – Damoklo, dvoranin Dionizija Mlađeg, vladara Sirakuze, nekom je zgodom u čast svoga gospodara sastavio tako divan govor da ga je ovaj nagradio bogatom gozbom i posjeo ga na čelo stola. No, ubrzo Damoklo zamoli gospodara da ga makne s toga mjesta jer je opazio da mu je gospodar povrh glave na tankoj niti dao objesiti mač. Damoklov mač je postao simbol opasnosti koja prijeti vladaru, a onda i simbol svake druge trajno prijeteće opasnosti.

Scila i Haribda, morske nemani, nastanjene jedna nasuprot drugoj u špilji u Mesinskom zaljevu, između Sicilije i Kalabrije, gutale su moreplovce u prolazu, a samo su im Argonauti i Odisej uspjeli umaći. Danas se gotovo uvijek u govoru ova dva imena spominju zajedno i označavaju teške, ali prolazne muke i patnje.

Pitijski odgovor – Pitija je bila svećenica-proročica u Apolonovu hramu u Delfima, poznata po svojim nejasnim proročanstvima. Stoga se i danas može čuti da netko govori kao Pitija, tj. dvosmisleno. Jedno poznato proročanstvo je i ono kralju Krezu kad je polazio u rat protiv Perzijanaca. Rekla mu je: „Ako Krez prekorači rijeku Halis, uništit će veliku državu.“ Misleći da mu proročanstvo govori u prilog, Krez je odlučno krenuo, pretrpio velik poraz i uništio veliku državu – svoju vlastitu.

Gordijski čvor – Legenda kaže da je u frigijskom gradu Gordiji postojao vrlo zapetljan čvor, a vjerovalo se da će onaj tko ga razmrsi zavladati svijetom. To je uspjelo Aleksandru Makedonskom koji je taj čvor jednostavno presjekao mačem. Sintagma gordijski čvor je sinonim za velik problem koji se vrlo lako rješava.

Iksionov kotač – Lapitskoga kralja Iksiona Zeus je pozvao na gozbu i oprostio mu ubojstvo rođaka, ali on mu je silovao ženu Heru. Iako je i sam Zeus to isto učinio Iksionovoj ženi, vrijedilo je pravilo da ljudi ne smiju što bogovi smiju, pa ga je Zeus kaznio: privezao ga je za kotač koji se neprestano vrti. Poslovično Iksionov kotač, kao i Sizifov posao ili Tantalove muke, označava tešku patnju kroz koju neki čovjek prolazi.

Midino zlato – Mida je bio frigijski kralj. Bio je strastveni poštovatelj boga Dioniza. Jednom je zavrijedio toliku čast da mu je Dioniz obećao ispuniti svaku želju. Mida je zaželio da sve čega se dotakne postane zlato. Sve čega se doticao postajalo je zlato i bio je presretan, ali kad je ogladnio i uzeo hranu i ona se pretvorila u zlato. Uvidjevši pogrešku, zamoli da skine s njega to prokletstvo, a sve zlato mu se pretvori u blato. Mida je simbol pohlepna čovjeka koji bez razmišljanja olako prihvaća prividnu sreću.

Arijadnina nit je spasonosno sredstvo koje omogućuje snalaženje u zamršenim situacijama i njihovo rješenje. Arijadna, kći kralja Minosa, živjela je na otoku Kreti. Ondje se nalazio glasoviti labirint, a njemu Minotaur (biće s ljudskim tijelom i glavom bika), kojemu su Atenjani morali dovoditi mladiće i djevojke za hranu. Tezeju, koji je odlučio tomu stati u kraj, Arijadna je dala mač da ubije Minotaura i klupko konca kako bi se mogao vratiti iz labirinta.

Trojanski konj – Nakon 10-godišnje neodlučene bitke pod zidinama Troje, Grci su na Odisejev savjet napravili ogromna drvenog konja, u njega sakrili svoje najbolje ratnike i pretvarali se da odlaze. Naivni Trojanci, misleći da im je to dar, uvukli su konja u grad, a preko noći iz njega su izišli ratnici i otvorili svojima vrata. Tako je Troja spaljena. Odatle, trojanski konj je naziv za veliku opasnost koje nismo svjesni, odnosno dar u kojemu se krije opasnost.

Edipov kompleks – Edip, sin tebanskog kralja Laja, u neznanju je ubio svoga oca i oženio se vlastitom majkom. Taj mit pomogao psihoanalitičaru Freudu da definira tzv. Edipov kompleks kao podsvjesnu želju sina za majkom, praćenu čuvstvima ljubomore i neprijateljstva prema ocu, te osjećajem krivnje.

Objava Znamo li što govorimo? Izrazi iz grčke povijesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od latinskoga languēre – biti slab, malaksati, potekli su istoznačni glagoli tal. languire, franc. languir, eng. languish itd. Drugu vrstu čežnje engleski izriče glagolom yearn – žudjeti, a rođaci su mu njem. begehren i gieren – žudjeti, čeznuti, odnosno imenica die Gier – pohlepa, pridjev gierig – pohlepan (ali neugierig – radoznao), te prilog gern – rado. Osim toga, u engl. nalazimo i glagol to long – (željno) čekati, nadati se, koji je istoga dalekog indoeu. podrijetla kao i njem. langen – dopirati, i verlangen – zahtijevati, lat. pridjev longus – dug, te naš pridjev dug(ačak), imenica dûg i pridjev dužan.

Imenica čežnja izvedena je od glagola čeznuti, koji danas znači imati veliku želju za nekim ili nečim, međutim starije, izvorno značenje bilo mu je nestati, ginuti, a ono se još ogleda u glagolu iščeznuti. Nadalje, korijen čez- nalazimo i u glagolu kazati, kojemu je pak starije, uglavnom napušteno značenje pokazati – tako npr. u kažiprst – ali imao je i značenje zapovjediti, narediti, sačuvano u imenici kazna. Također, glagol čeznuti imao je nekada i svoj kauzativ, tj. glagol koji izriče uzrok radnje glagola čeznuti, dakle: učiniti da netko (iš)čezne, tj. pogine, a to je kaziti – u značenju: kvariti, oštećivati – koji nalazimo u našim riječima unakaziti odnosno nakaza, doslovno: osoba koja je isk(r)varena, kojoj je netko učinio da iščezne.

U konačnici, koliko god Pismo svjedoči o žudnji za Bogom, još je veća Božja žudnja za čovjekom, stvorenim na njegovu sliku – jer: sličan se sličnu raduje! Ljudska čežnja za Bogom možda se ponajbolje razumijeva kao nostalgija: od grč. nóstos – povratak (kući) + álgos – bol, patnja.

Objava Čežnja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako se donekle zvučno podudaraju, moral ni s moranjem nema veze: morati potječe od moći, a moral od lat. mos, moris – običaj, ponašanje. Moral, dakle – iako upućuje na ono što treba ili se ne smije – nije nešto što se mora, nego nešto što se u-običaj-ilo, i to u pogledu odnosa prema dobru i zlu, svijesti o poštenju, dužnosti itd. U konačnici, izgleda da se moral temelji na praksi, a praksa se prema moralu orijentira.

Hrvatska zamjena za moral je ćudoređe, dakle osjećaj za urednu ćud, a ćud se ćuti, tj. osjeća, doduše ne pomoću vanjskih čula, nego pomoću onoga najintimnijeg – savjesti. Budući da svatko ćuti na svoj način, pravo se veli: Sto ljudi, sto ćudi.

Kaže li se za koga da je ćudljiv, znači da ima tešku, nepredvidivu, promjenjivu ili zagonetnu ćud. Kakva god bila, ćud se često poistovjećuje s naravi, a veza između morala, ćudi i naravi vidi se u izrazu naravoučenije, koji smo posudili od Rusa, a označava ćudorednu pouku koja se izvlači iz basne ili kakve druge stare priče odnosno iskustva. Naša pak riječ narav u nekim se hrvatskome srodnim jezicima pojavljuje u oblicima koji znače ne samo ćud ili običaj, nego i volja, snaga, muževnost (grč. anēr, andrós – muž, muškarac; otuda Andrija). Dobra narav smatra se vrlinom, a naša vrlina u bliskom je srodstvu s lat. vir – muškarac, i virgo – djevica.

Nadalje, narav odnosno ćud poistovjećuje se s prirodom (tako i u latinskome: natus – rođen, natura – priroda, doslovno: ono što će se roditi). To upućuje da je narav živom biću prirođena, odnosno urođena, pa prema tome nepromjenjiva: „Vuk dlaku mijenja, ćud nikada!”

Što vuk ne pokušava, čeljadetu je izazov: možda je upravo korizma vrijeme da se pokuša promijeniti nepromjenjivo, bitno: ćud, narav, srce, a ne dlaku ili odjeću.

Objava Ljudi, ćudi, ćudoređe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nasuprot tome, čini se da je starim Germanima dobro ono što je prikladno, zgodno, što odgovara. Tako, germanske inačice pojma dobar – njem. gut, engl. good itd. – istoga su porijekla kao i naše riječi goditi, ugoda i ugodan, njem. wohl i engl. well (dobro, zdravo) u vezi su s našim vàljān i vàljati, kao i lat. valēre (biti zdrav, otuda Valentin – Zdravko).

Napokon, albanski jezik za imenovanje dobra ima originalno rješenje: ondje se dobro kaže mirë, a ta je riječ blisko vezana s našima mio (drag) i mir (nekoć je značila svijet, što dokazuje svemir) te miris (odatle mirodija i smirna).

Nasuprot tome, porijeklo mnogih riječī kojima se imenuje zlo ostaje – kao i zlo sâmo –nedokučivo (npr. lat. malus, grč. kakós, engl. bad, evil, njem. böse, übel itd.), a ono dokučivo najčešće se određuje u opreci prema dobru, istini i snazi. Etimološki, iz istog korijena iz kojeg je isklijalo zlo nikli su i grč. phalós (loš), lat. falsus (lažan) i njem. falsch (lažan – otuda nam faličan), a u istom su odnosno hrv. loš i lat. lassus (slab, umoran), hrv. opak i lat. opacus (suprotstavljen).

Na koncu, kad smo već često nesposobni razaznati zlo i gore, u tome nam može pomoći osjećaj za grijeh, „pečal savjesti”, jer ta se riječ izvodi iz glagola grijati i gorjeti.

Objava Dobar, loš, zao, gori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U nekim riječima postanak glasova č i ć nije vidljiv pa jednostavno treba upamtiti da se pišu upravo tako (npr. čamac, čekati, čitav, ćud, peć, moć itd.), odnosno da glagolski prilog sadašnji završava na -ći (radeći, idući), umanjenice na -ić (mostić, konjić) itd., ali vrlo često glasovi č i ć rezultat su glasovnih promjena, prije svega jotacije i palatalizacije. Jotacija – spajanje nepalatalnih suglasnika (c, d, g, h, k, l, n, s, t, z) s glasom j, pri čemu nastaju palatalni (č, đ, ž, š, lj, nj, ć) – konkretno znači da glas ć nastaje stapanjem t + j (smrt + ju > smrću; ljut + ji > ljući; pam(e)t + jenje > pamćenje; cvijet + je > cvijeće itd.), dok č može nastati na dva načina: stapanjem c + j (npr. klicati: klic + jem > kličem; micati: mic + jem > mičem) i k + j (jak + ji > jači; skakati: skak + jem > skačem).

Osim toga, č može biti rezultat i palatalizacije: k/g/h + e/i > č/ž/š (npr. junak + e > junače; junak + ina > junačina; pek + em > pečem; rak + ić > račić; muk + iti > mučiti), odnosno c + e/i > č (mjesec + e > mjeseče; mjesec + ina > mjesečina).

Lijepo je i na fejsbuku se izražavati pismeno, pa ćemo upamititi: ć se javlja kad korijen riječi završava na t (npr. plat(iti) – plaćam; brat – braća; kut – kuća; žut – žući), a č kad korijen završava na k (plak(ati) – plačem; jednak – ujednačiti; prik(azati) – priča; ruk(a) – ručno) ili na c (stric – striče; starac – starče, mic(ati) – mičem, ubac(iti) – ubačen itd.).

Objava Cekaj me kod kuce! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.