Općeslavenska riječ dobar izvorno znači onaj koji se zbiva u pravo doba, pravodoban. Njezin korijen *dhabr-, izvorno u značenju onaj tko nečemu pristaje, tko je podoban, u različitim je indoeuropskim jezicima dao različite izdanke: lat. faber – kovač, tesar (otuda: fabrika), njem. tapfer – hrabar, engl. dapper – uredan, žustar, a u hrvatskome pridjeve dobar i debeo. Iz korijena bel-/bol-, koji znači jak, izrasli su komparativ bolji (boljši u nekim slavenskim jezicima znači velik) i naš pridjev blag (blago, tj. dobro, u smislu imetak, stoka) kao i lat. bellus (lijep), beātus (blažen) i bonus (dobar). Osim toga, čini se vjerojatnim da je i grč. pridjev agathós (dobar) po podrijetlu blizak našemu jak.
Nasuprot tome, čini se da je starim Germanima dobro ono što je prikladno, zgodno, što odgovara. Tako, germanske inačice pojma dobar – njem. gut, engl. good itd. – istoga su porijekla kao i naše riječi goditi, ugoda i ugodan, njem. wohl i engl. well (dobro, zdravo) u vezi su s našim vàljān i vàljati, kao i lat. valēre (biti zdrav, otuda Valentin – Zdravko).
Napokon, albanski jezik za imenovanje dobra ima originalno rješenje: ondje se dobro kaže mirë, a ta je riječ blisko vezana s našima mio (drag) i mir (nekoć je značila svijet, što dokazuje svemir) te miris (odatle mirodija i smirna).
Nasuprot tome, porijeklo mnogih riječī kojima se imenuje zlo ostaje – kao i zlo sâmo –nedokučivo (npr. lat. malus, grč. kakós, engl. bad, evil, njem. böse, übel itd.), a ono dokučivo najčešće se određuje u opreci prema dobru, istini i snazi. Etimološki, iz istog korijena iz kojeg je isklijalo zlo nikli su i grč. phalós (loš), lat. falsus (lažan) i njem. falsch (lažan – otuda nam faličan), a u istom su odnosno hrv. loš i lat. lassus (slab, umoran), hrv. opak i lat. opacus (suprotstavljen).
Na koncu, kad smo već često nesposobni razaznati zlo i gore, u tome nam može pomoći osjećaj za grijeh, „pečal savjesti”, jer ta se riječ izvodi iz glagola grijati i gorjeti.