Međutim, poštena kritička analiza brzo razotkriva tu jeftinu iluziju. Javna sfera nikada nije bila prazna, niti ikada može biti svjetonazorski neutralna. Svako društvo, svaki zakonski okvir i svaki obrazovni sustav na koncu moraju počivati na nekoj viziji čovjeka, dobra i zla. Kada se iz tog javnog prostora sustavno istisne kršćanski svjetonazor koji je uostalom i posadio klicu ljudskih prava, neotuđivog dostojanstva pojedinca i slobode savjesti u europsku civilizaciju, taj prostor ne ostaje čisti, neispunjeni zrak. Na njegovo prazno mjesto momentalno zasjeda sekularizam koji danas u praksi funkcionira kao agresivna, izrazito dogmatska i isključiva ideologija. Suvremeni sekularizam ima svoja vlastita “pravovjerja”, svoje nedodirljive dogme o moralu i ljudskoj prirodi, svoje “svećenike” u vidu ideološki obojenih analitičara, političara, novinara pa i ponekih crkvenjaka te iznimno učinkovit aparat za javno izopćenje i “otkazivanje” svih koji odstupaju od zadanog pravca. Zahtjev za privatizacijom vjere stoga nikada nije bio poziv na miran suživot raznolikih glasova, nego otvoreni zahtjev za potpunom kapitulacijom i povlačenjem kršćanskog identiteta iz javnosti.

Dubinska priroda lijevo-liberalne ideologije u svojoj je biti duboko protukršćanska. Iza slatkorječive retorike o “toleranciji”, “raznolikosti” i “ljudskim pravima” krije se organska netrpeljivost, a nerijetko i čista mržnja prema Katoličkoj crkvi i svemu što ona u svojoj dvijetisućljetnoj tradiciji predstavlja. Zašto? Zato što je Crkva posljednji sustavni branik pred ideološkim inženjeringom modernoga doba. Ona je jedina institucija koja ne pristaje na pretvaranje čovjeka u puki ekonomski resurs ili plastelin podložan beskrajnim redefiniranjima prema diktatu trenutnih ideoloških moda. Crkva smeta jer podsjeća na to da postoje objektivna istina, naravni zakon i nepromjenjivi moralni poredak koji ne ovise o glasovima u parlamentu niti o odlukama političkih komesara.

Ta se mržnja u javnom prostoru ne manifestira uvijek otvoreno, nego kroz perfidnu i duboko usavršenu taktiku dvostrukih mjerila. Nigdje to licemjerje nije tako bjelodano kao recimo u Hrvatskoj u javnom tretmanu muškaraca koji subotom ujutro mirno mole krunicu na gradskim trgovima. Kada sekularističke, lijevo-liberalne skupine i lgbt udruge i skupine zauzmu te iste javne trgove za svoje proteste, parade, degutantne performanse ili političke prosvjede, medijski i politički ešalon to slavi kao vrhunac demokracije, slobode govora, progresivnosti i građanske hrabrosti. Svaki prosvjednik koji izvikuje najradikalnije ideološke parole postaje “borac za slobodu”.

Ali kada grupa muškaraca mirno, dostojanstveno i na koljenima moli na javnom prostoru za obitelj i domovinu, isti taj lijevo-liberalni milje doživljava pravu kolektivnu paniku, agresiju i histeriju. Odjednom se mirna molitva proglašava “prijetnjom ženskim pravima”, “fašizacijom društva”, “ustaštvom” i “povratkom u mračni srednji vijek”. Isti oni mediji i aktivisti koji se kunu u pravo na mirno okupljanje i slobodu izražavanja, bez trunke srama traže zabranu javne molitve i policijski progon vjernika. Poruka je jasna i neumoljiva: javni prostor pripada svima, prosvjednicima, lgbt aktivistima, umjetnicima i ideološkim pokretima, svima osim onima koji javno, bez srama i bez agresije, ispovijedaju svoju kršćansku vjeru.

U toj orkestriranoj hajci na sve što je kršćansko, lijevo-liberalni mediji primjenjuju izrazito ciničnu metodu: načelo odvojenosti Crkve i države te zabranu “petljanja u politiku” primjenjuju isključivo na one s kojima se ne slažu. Kada se biskupi, svećenici ili laici suprotstave kulturi smrti, progovore protiv abortusa, stanu u obranu svetinje braka kao zajednice muškarca i žene ili izraze opravdan kritički stav prema uništenju nacionalnog i kulturnog identiteta kroz agresivne proimigrantske i lgbt politike, preko noći postaju meta medijskog linča. Optužuje ih se za “klerofašizam”, “miješanje u demokratske procese” i “srednjovjekovni dogmatizam”. Tada im se oštro naređuje da se vrati u liturgijsku izolaciju i u svoja “četiri zida”.

Međutim, to navodno sveto pravilo o “nepetljanju Crkve u politiku” naprasno i u potpunosti nestaje onoga trenutka kada se pronađe nekoliko svećenika, teologa ili biskupa koji pristaju naglas izgovoriti ono što lijevo-liberalni establishment želi čuti. Onog trenutka kada pojedini duhovnik počne relativizirati crkveni nauk o moralu i počne podržavati duboko destruktivnu lgbt ideologiju, kada stane u obranu lijevo-liberalnih agendi ili kada s visoka napadne vlastite vjernike koji kleče na trgu, taj isti medijski aparat, koji inače organski ne podnosi Crkvu, odjednom pada u trans od oduševljenja.

Takvi svećenici preko noći postaju zvijezde naslovnica, dobivaju udarne termine u emisijama i proglašavaju se “svijetlim primjerima”, “prosvijetljenim, modernim i širokim duhovnicima” te “jedinim pravim tumačima evanđelja”. Njihovo izravno, strastveno i često vrlo agresivno političko svrstavanje tada se više ne naziva “nedopuštenim petljanjem Crkve u politiku”, nego se slavi kao “proročki glas”, “hrabrost” i “prijeko potrebna dijaloška otvorenost”.

Ovo razotkriva svu dubinu licemjerja i bezobzirnosti tog miljea. Lijevo-liberalnim ideolozima u stvarnosti niti najmanje ne smeta prisutnost Crkve u javnom i političkom životu; smeta im samo i isključivo nepatvorena evanđeoska istina. Oni žele Crkvu koja je bezuba, mlitava, ukroćena i pretvorena u svojevrsnu nevladinu organizaciju koja dijeli toplu juhu i potpisuje njihove ideološke deklaracije. Onog svećenika koji pristane biti sluga te ideologije nagradit će pljeskom i medijskim prostorom; onog koji ostane vjeran Kristu i nauku Crkve nastojat će javno uništiti i marginalizirati.

Ipak, najtragičniji i najopasniji dio ove priče ne leži u agresivnosti i licemjerju lijevo-liberalnog aparata, nego u predaji i unutarnjem slomu u vlastitim kršćanskim redovima. Zaplašeni medijskom harangom, linčem na društvenim mrežama, otkazima ili jednostavno gubitkom komfora i društvenog statusa, velik broj suvremenih vjernika dragovoljno je pristao na ulogu “nevidljivih kršćana”. Stvorio se profil komotnog, kastriranog vjernika koji nedjeljom uredno sjedi u crkvenoj klupi i obavlja svoje obrede, ali od ponedjeljka do subote na svom radnom mjestu, u politici, u obrazovanju ili u javnim raspravama djeluje i razmišlja kao da Bog uopće ne postoji. Njegova vjera postala je privatni, bezopasni hobi, nešto poput sakupljanja markica, joge ili večernjeg meditiranja, nešto što nikoga ne provocira, ne traži nikakvu žrtvu, ni na koji način ne ugrožava njegov društveni status i, što je najgore, ne ostavlja nikakav trag u društvenoj stvarnosti. Takav vjernik živi u trajnom kompromisu sa svijetom koji ga prezire, zaboravljajući riječi iz Knjige Otkrivenja o mlakima koje će Bog “ispljunuti iz svojih usta”.

Svoditi vjeru na privatnu pobožnost i skrovitu utjehu izdaja je same naravi Evanđelja. Isus Krist svojim učenicima nije rekao: “Budite sol u svoja četiri zida” niti “Neka vaša svjetlost svijetli samo u tami vaših podruma kako ne biste koga uvrijedili”. Kršćanstvo je po svojoj samoj biti utjelovljeno, javno, misionarsko i beskompromisno. Ono ne traži dopuštenje od svjetovnih vlasti, lijevo-liberalnih udruga i medijskih urednika da bi postojalo i govorilo. Kršćanska vjera ima ponuditi jedinstvenu, duboku i provjerenu viziju čovječanstva, od beskompromisne zaštite najranjivijih i neumoljive obrane ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti, preko inzistiranja na poštenju i pravednosti u ekonomiji, do očuvanja svetinje braka, obitelji i nepromjenjive istine o stvorenoj ljudskoj prirodi.

Prihvatiti diktat privatizacije vjere pod pritiskom sekularističke mržnje znači dragovoljno pristati na duhovnu i kulturnu eutanaziju. Vrijeme je da se konačno razbije lažni mit o “neutralnosti” javnog prostora. Svaka politička odluka, svaki zakonski prijedlog i svaki obrazovni kurikul nužno odražavaju određene moralne stavove i pretpostavke o tome što je čovjek i kako bi društvo trebalo izgledati. Ako kršćani iz straha, linije manjeg otpora ili krivo shvaćene poniznosti odustanu od toga da u javnosti svjedoče, obrazlažu i zagovaraju svoje stavove, oni u potpunosti prepuštaju teren ideolozima novog doba koji bez ikakve zadrške redefiniraju brak, obitelj, spol, pa i sam pojam ljudskoga života.

Ovo izazovno vrijeme sigurno ne traži agresivne jurišnike koji bi mačem, zakonima ili političkom prisilom nametali vjeru drugima. Ali ono zato očajnički traži duboku građansku, intelektualnu i kršćansku odvažnost. Traži vjernike, obrtnike, profesore, liječnike, političare, radnike, svećenike, biskupe, časne sestre koji se neće sramiti priznati odakle crpe svoj moralni kompas. Traži ljude koji se neće skrivati niti ispričavati zato što kleče na trgu, što se bore za nerođene ili što odbijaju prihvatiti nametnute sekularne dogme modernog društva. Biti intelektualno pošten i etički hrabar danas znači jasno i glasno reći: sekularistička ideologija nema i nikada neće imati monopol na javnu riječ, a vjera nije privatna utjeha za slabe i preplašene, nego stvarateljska snaga koja preobražava čovjeka i gradi zdravije društvo. Vrijeme je da “nevidljivi vjernici” prestanu tražiti odobrenje od svijeta koji ih ne podnosi da budu ono što jesu, zaborave na lažni komfor i konačno izađu na svjetlo dana.

Objava Vjera izvan četiri zida pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj pad povjerenja rezultat je dugotrajnog procesa u kojem su se osnovni novinarski standardi žrtvovali na oltaru klikabilnosti, senzacionalizma i vanjskih interesa. Mediji su postupno napustili ulogu nepristranog promatrača i preuzeli ulogu agilnog aktera društvenog preodgoja. U tom novom poretku caruje klasični fake news ili što je još opasnije rafinirano iskrivljavanje istine pri kojem se uzme tek mrvica točne informacije, a potom se na njoj sagradi agresivni medijski spin usmjeren na obmanjivanje javnosti.

Inženjering straha i pandemijska represija

Prekretnica u ovom procesu postala je bjelodana u trenucima globalnih kriza, ponajprije tijekom pandemije koronavirusa, kada su mediji u potpunosti napustili svoju analitičku i preispitujuću ulogu. Umjesto da javnom prostoru ponude smirenost, nepristranost i otvorenu znanstvenu argumentaciju, naslovnice su svakodnevno pretvarane u dnevne biltene straha i prebrojavanja smrti.

Medijski prostor postao je poligon za moralno ucjenjivanje i polarizaciju društva. Svaki kritički glas, stručna sumnja ili legitimno pitanje o djelotvornosti vakcina unaprijed su se diskreditirali i etiketirali, dok su se prema pojedincima otvoreno zagovarale drastične mjere izolacije, ukinuće temeljnih sloboda, izbacivanje iz društvenog života i prisilna vakcinacija. Kada medijska mašinerija prijeđe put od nepristranog informiranja do direktnog pritiska i prijetnji građanima, ona trajno gubi svoju etičku legitimaciju i pretvara se u instrument nasilja.

Vlasnički monopol i regionalni ideološki diktat

Jedan od ključnih uzroka ovakvog stanja na našim prostorima leži u samoj vlasničkoj strukturi medijskog prostora. Znatan dio vodećih medijskih kuća na ovom prostoru (posebno u Hrvatskoj), bilo da je riječ o tisku, televizijskim kanalima s nacionalnom frekvencijom ili utjecajnim portalima, danas se nalazi pod izravnom ili posrednom kontrolom srbijanskog kapitala i regionalnih medijskih konglomerata.

Takva vlasnička pozadina neminovno se preslikava na uređivačku politiku i svakodnevni izbor tema. Dnevni informativni prostor preplavljen je zbivanjima, estradom i političkim previranjima iz susjedstva, pri čemu se sustavno stvara privid kao da javnost i dalje živi u nekakvom zajedničkom, postjugoslavenskom medijskom prostoru. Kroz takav okvir nameću se specifične ideološke teme u kojima se vlastita država, njezina povijest, suverenost i njezine temeljne vrijednosti kontinuirano preispituju, minoriziraju i prikazuju u negativnom svjetlu.

Medijska anatema vjere i dvostruki aršini

Ta se pristranost najvidljivije očituje u odnosu prema Katoličkoj crkvi i vjerskom identitetu naroda. Mediji funkcioniraju po principu potpunog prešućivanja dobra i maksimalnog napuhavanja negativnosti. Tihi, svakodnevni rad Crkve, onih tisuća svećenika, časnih sestara i volontera koji neumorno djeluju kroz Caritas, koji svakodnevno obilaze bolnice, tješe umiruće, hrane siromašne i pomažu najranjivijima za vodeće urednike jednostavno ne postoji. Takve priče ne donose klikove i ne uklapaju se u zadani narativ. Zato se svaka pogreška ili incident pojedinca iz crkvenih redova izdvaja, preuveličava i mjesecima drži na naslovnicama kako bi se stvorila slika o sustavnoj iskvarenosti.

Posebno su poražavajući dvostruki aršini pri tretmanu vjernika u javnom prostoru. Građani koji koriste svoje osnovno demokratsko pravo i svake subote mirno mole na trgovima izloženi su najprimitivnijem medijskom linču. O njima se snimaju huškački dokumentarni filmovi nagrađivani u medijskim krugovima i na festivalima a u kojima ih se prikazuje kao ekstremiste, i opasne mračnjake, a u javnosti ih se posprdno naziva “klečavcima”. Istovremeno, ti isti mediji nikada neće snimiti dokumentarni film o stvarnom vjerskom ekstremizmu ili islamističkim skupinama koje vrše nasilje po europskim metropolama. Dok se miroljubiva molitva vlastitih građana demonizira, stvarni sigurnosni rizici u Europi se opravdavaju ili svjesno prešućuju.

Sličan poučak vrijedi i za unutarnju crkvenu dinamiku. Svećenici i teolozi koji čvrsto stoje uz tradicionalni kršćanski nauk, koji javno brane prirodni zakon, obitelj i pokazuju zdravi patriotizam, u pravilu su pod stalnim udarom medijskih oštrica te ih se sustavno proglašava retrogradnima, zaostalima, proustaškim desničarima.

S druge pak strane, medijska vrata i reflektori širom se otvaraju onim rijetkim pojedincima iz crkvenih redova koji se uklapaju u zadane medijske okvire. Oni koji redovito progovaraju o navodnom “ustaštvu” među Hrvatima, koji problematiziraju domoljubne simbole ili pjevače ili pak koji otvoreno zagovaraju LGBT i proimigrantske agende preko noći postaju omiljeni sugovornici i medijski miljenici. Takvi se pojedinci uzdižu kao “prosvijetljeni glasovi”, isključivo zato što služe kao korisno oruđe medijskih spin majstora.

Kolektivni amnezijski inženjering: Prešućivanje komunističkih zločina

Ova selektivnost u potpunosti ogoljuje svoj cinični karakter na terenu povijesnog pamćenja. Zločini partizanskog režima i poslijeratni komunistički teror nakon 1945. godine u mainstream medijima sustavno se minimiziraju, ignoriraju ili pak beskrupulozno opravdavaju. Dok se o partizanskim akcijama i ustancima pišu hvalospjevi i gradi mitologija o “borbi za pravdu”, stotine tisuća žrtava bačenih u tenkovske rovove, jame i masovne grobnice ostaju na samim marginama medijskoga interesa.

Najočitiji dokaz tog potpunog izostanka ljudskog pijeteta i medijske sućuti bio je nedavni dostojanstveni pokop stotina ekshumiranih žrtava, vojnika i civila na Macelju. Umjesto s pijetetom i civilizacijskim poštovanjem prema nedužno stradalima, dio razvikanih medijskih ličnosti i kolumnista obrušio se na taj čin najprimitivnijim izrazima, porugama i ideološkim blaćenjem. Kada mediji izgube kapacitet za empatiju prema kostima vlastitih predaka samo zato što se ne uklapaju u njihov povijesni narativ, tada je jasno da se radi o potpunoj moralnoj havariji novinarske profesije.

Negiranje stvarnosti

Dok dokazane činjenice lako ustupaju mjesto ideološkom inženjeringu, medijska pristranost doseže tragikomične razmjere kada se stvarnost direktno sudari s vladajućim progresivističkim dogmama. Izvrstan primjer takvog svjesnog obmanjivanja javnosti jest izvještavanje o zločinima u kojima su počinitelji pripadnici radikalnih aktivističkih ili LGBT krugova.

U slučajevima kada je biološki muškarac, član LGBT pokreta, izvršio ubojstvo svog partnera, domaći medijski prostor svjesno lansira naslove poput “Žena u Zagrebu ubila muškarca”. Unatoč jasnim biološkim i pravnim činjenicama, mediji dotičnog muškarca izravno oslovljavaju ženskim imenom i rodom, žrtvujući elementarnu točnost radi održavanja ideološke naracije i zaštite šireg aktivističkog pokreta od negativnog publiciteta. Kada su mediji spremni negirati osnovnu biologiju i pretvarati brutalno ubojstvo u poligon za rodnu akrobatiku, postavlja se pitanje postoji li uopće granica do koje su spremni ići u prekrajanju stvarnosti.

Hibridne dezinformacije

Sličan obrazac manipulacije činjenicama primjetan je i kod izvještavanja o izvanrednim situacijama, poput ljetnih požara na Jadranu. U trenucima koji, osim prirodnih nepogoda, otvaraju i opravdane sumnje u oblike hibridnog djelovanja, medijski su naslovi požurili identificirati počinitelje kao “hrvatske državljane” ili “kanadske turiste”.

Pritom su mediji svjesno izostavili ili zamaglili ključne biografske podatke  poput činjenice da se u pozadini radi o osobama srpske nacionalnosti ili srpskim državljanima s prebivalištem u inozemstvu. Kada se u prvim satima nakon izbijanja požara stvaraju naslovi koji skreću pažnju s prave pozadine i identiteta osumnjičenika, javnost to s pravom prepoznaje kao namjernu manipulaciju informacijama. Takva “friziranja” ne štete samo istini, nego izravno podrivaju povjerenje u sigurnosni sustav i službena izvješća.

Globalni ratni narativi i propagande bez pokrića

Ova metodologija manipulacije, međutim, nije rezervirana samo za lokalne prilike; ona preslikava globalne uzorke medijske pristranosti. Desetljećima unazad, od rata u Siriji pa sve do aktualnih sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku, mediji su iz izvještavanja izbacili objektivnost i postali obični glasnogovornici jedne od ratnih strana ili vojno-industrijskih kompleksa.

Tijekom sukoba u Siriji gledali smo inscenirane i neprovjerene materijale koji su služili za geopolitičke pritiske, dok se u suvremenim sukobima u Ukrajini i na Bliskom istoku terensko provjeravanje činjenica u potpunosti izgubilo. Ratna propaganda, neprovjereni snimci s društvenih mreža, pa čak i izmišljene priče lansiraju se na naslovnice kao apsolutne istine. Kada se kasnije ispostavi da su te informacije bile lažne ili izvučene iz konteksta, mediji ne izdaju isprike niti ispravke, nego jednostavno prelaze na sljedeću senzaciju. Istovremeno, svaki pokušaj dubinske analize uzroka sukoba ili ukazivanja na složenost geopolitičkih odnosa odmah se sječe u korijenu i etiketira kao “neprijateljska propaganda”.

Nije čudo što je narodna izreka “tko se jednom opeče, i na hladno puše” postala glavno pravilo pri konzumiranju medijskih sadržaja. Mediji su se u potpunosti odrekli svoje trajne vrijednosti: beskompromisnog traganja za istinom bez obzira kamo ona vodila te su postali oruđe jednokratnih dnevnopolitičkih, ekonomskih i ideoloških obračuna. Povratak kredibiliteta neće biti moguć sve dok se profesija ne oslobodi vanjskih financijsko-ideoloških utjecaja i ne vrati svojim osnovnim temeljima: objektivnosti, nepristranosti i dubokom poštovanju prema čitatelju koji definitivno odbija biti objektom manipulacije. Iskreno sumnjam da će se to ikada više dogoditi.

Objava Sunovrat jedne profesije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ta je politika, međutim, u ljeto 1995. godine doživjela svoj najteži vojni i geopolitički slom. Operacija Oluja nije bila samo pravedna oslobodilačka akcija kojom je vraćen suverenitet nad okupiranim teritorijem Republike Hrvatske na kojem su srpske vojne i paravojne snage protjerale hrvatsko stanovništvo uz strašne zločine; ona je bila presudni udarac koji je onemogućio daljnje planove o stvaranju kompaktne, administrativno i vojno zaokružene homogene cjeline pod kontrolom Beograda. Bez Oluje je prijetnja bihaćkoj enklavi kojoj je prijetio scenarij jednak onome u Srebrenici bila itekako stvarna, a da se to dogodilo vojni i politički obruč oko Bosne i Hercegovine ostao bi neprobojan. Oluja je iz korijena promijenila odnos snaga na terenu, razbila mit o tobožnjoj hrabrosti i nepobjedivosti srpske vojske koja je godinama držala čitave regije i krajeve u talačkom položaju i natjerala aktere beogradskog i banjalučkog režima da kasnije u Daytonu potpišu sporazum koji nisu željeli. Poraz te politike na vojnom polju bio je stvaran, no njezini nositelji u godinama koje su uslijedile primijenili su strategiju dugotrajnog povijesnog revizionizma, tražeći u svakom porazu potvrdu vlastitog mučeništva, a u svakom zločinu počinjenom u ime njihove ideje tek odgovor na tuđu agresiju.

No, dok je analiza velikosrpske politike i njezinih suvremenih manifestacija iznimno važna za razumijevanje regionalne stabilnosti, jednako je nužno rasvijetliti i drugi, ništa manje opasan narativ političke mitologije koji već godinama opterećuje javni prostor. Riječ je o bošnjačkoj mitomaniji koja se plete oko uloge Armije BiH u završnim operacijama rata. Godinama se iz pojedinih sarajevskih političkih i intelektualnih krugova plasira narativ prema kojemu je upravo Armija BiH bila ključni, ako ne i jedini presudni faktor koji je omogućio oslobađanje Hrvatske, pa čak i to da “da nije bilo Armije BiH, ne bi bilo ni Oluje”. Takva konstrukcija ne samo da zanemaruje osnovne vojne i historijske činjenice, već predstavlja potpunu zamjenu teza koja se suprotstavlja logici ratnih zbivanja iz 1994. i 1995. godine.

Surova vojna stvarnost govori nešto sasvim drugo. Unatoč hrabrosti mnogih pojedinaca i ogromnim žrtvama koje je podnio bošnjački narod, Armija BiH je kroz četiri pune godine rata bila vojnički i logistički zarobljena u vlastitoj nemoći da probije obruč oko ključnih urbanih centara. Najbolji i najpotresniji primjer te nemogućnosti jest samo Sarajevo. Tijekom višegodišnje opsade, unatoč brojnim pokušajima i velikim ljudskim gubicima uključujući i opsežnu, ali tragično neuspješnu  ofenzivu u lipnju 1995. godine Armija BiH nije uspjela deblokirati niti osloboditi ni glavni grad države. Slična situacija bila je i u drugim enklavama i na frontovima gdje je slabo opremljena, iako brojčano nadmoćna vojska izvođenje složenih operativno-taktičkih napada usmjeravala uglavnom na lokalne pomake, bez kapaciteta za strateško preokretanje ratne sreće. A onda je 1993. sav svoj bijes okrenula prema Hrvatima Srednje Bosne koji su se u nekim enklavama (Vitez, Žepče, Busovača, Kiseljak, Kreševo…) herojskim otporom uspjeli obraniti od brojčano itekako nadmoćnog suparnika uz ogromne žrtve i teška stradanja.

Preokret ratne dinamike na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije započeo sarajevskim vojnim planovima niti vojnim akcijama Armije BiH, nego sustavnim, godinama pripremanim operacijama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, definiranima Splitskom deklaracijom i provedenim na terenu kroz niz teških napadnih djelovanja. Strategija slamanja Vojske Republike Srpske započela je visoko na Dinari, kroz operacije Cincar, Zima ’95, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ’95. Upravo su ove operacije, izvedene u iznimno teškim zemljopisnim uvjetima, dovele HV i HVO iza leđa Knina, presjekle ključne komunikacijske pravce i dovele srpske snage u potpuno operativno okruženje. To je bio preduvjet za brzi i neumoljivi slom Krajine u Oluji.

Nakon što je Oluja zbrisala paradržavne strukture u Hrvatskoj, pobjednički zamah HV-a i HVO-a prelio se izravno na teritorij Bosne i Hercegovine. U operacijama Maestral i Južni potez, združene hrvatske snage zadale su Vojsci Republike Srpske udarce od kojih se ona više nikada nije oporavila, došavši nadomak Banjoj Luci i potpuno paralizirajući njezin vojni i energetski sustav. Tek u tom trenutku, kada je kičma VRS-a bila slomljena na zapadnobosanskom ratištu i kada su srpske postrojbe bile u rasulu i povlačenju, jedinice Armije BiH poput 5. i 7. korpusa krenule su u napredovanje i oslobađanje teritorija u Bosanskoj Krajini. Tvrditi da je Armija BiH oslobodila Hrvatsku ili omogućila Oluju predstavlja ne samo povijesni falsifikat, nego i podcjenjivanje vojne i strateške logike koja je dovela do završetka rata.

Sukob dvaju narativa, onog velikosrpskog koji u Mrkonjić Gradu lažira povijest izbjegavajući vlastitu krivnju, i onog bošnjačkog koji u vlastitoj mitologiji naknadno preuzima tuđe vojne zasluge, pokazuje koliko je prostor bivše Jugoslavije i dalje zarobljen manipulacijama. Dok god se politike budu gradile na jeftinim igrokazima i prekrajanju činjenica, stvarna povijesna istina ostat će žrtvom političkih elita kojima je mitologija potrebna kako bi prikrile vlastite promašaje, bilo one iz devedesetih, bilo ove današnje.

Najtragičniji i ujedno najapsurdniji fenomen suvremenog javnog diskursa jest način na koji su se zadnjih godina velikosrpska i velikobošnjačka mitomanija počele doslovno ispreplitati i natjecati u preuzimanju i prekrajanju povijesti Bosne i Hercegovine, posebno one srednjovjekovne, ali i suvremenih događanja u BiH i Hrvatskoj. U tom beskrajnom natjecanju tko će izmisliti stariju tradiciju i dublji korijen, oba su pokreta posudila identične metodološke alate: agresivno svojatanje tuđe baštine, brisanje povijesnog konteksta i proglašavanje susjeda “izmišljenim nacijama”. Ironija je stoga potpuna i poražavajuća. U bjesomučnom nastojanju da ponište jedna drugu i osiguraju narativnu dominaciju, velikosrpska i velikobošnjačka mitomanija postale su strukturno i metodološki istovjetne: dva lica jedne te iste radikalne matrice. U toj borbi za pretvaranje kompleksne povijesti u etnički čist i jednostran politički alat, obje strane koriste isti rječnik negiranja, istu selektivnu amneziju i iste pseudoznanstvene dogme. Time ne samo da se praksa jednog narativa u potpunosti pretvara u odraz drugoga, već se u tom procesu nepovratno urušava sama mogućnost ozbiljnog povijesnog dijaloga, ostavljajući iza sebe javni prostor preplavljen mitovima u kojem je stvarni historijski kontinuitet BiH postao najveća žrtva.

Objava Mrkonjićki teatar apsurda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo razumjeli dubinu ovoga problema moramo najprije uvidjeti da kultura otkazivanja nije tek prosta ili oštra kritika nečijeg mišljenja. Zdrava i dobronamjerna kritika predstavlja temelj svakog slobodnog društva i demokratskog života. Ona je pošteno sučeljavanje stavova u kojem se kroz argumente i potragu za istinom dolazi do mudrijih rješenja. Kultura otkazivanja je nešto sasvim suprotno: ona je ekonomsko, društveno, pa i trajno profesionalno uništenje pojedinca zbog izgovorene ili napisane misli koja odstupa od trenutno važećeg ideološkog dogmatizma. Jedna rečenica izvučena iz konteksta, izgovorena ili napisana prije dvadesetak godina, ili pak stav koji je stoljećima bio dio općeljudskog i vjerničkog iskustva, danas vas preko noći može izbrisati s javne scene.

Tako je stvoren društveni ambijent utemeljen na strahu, nesigurnosti i duboko ukorijenjenoj autocenzuri. Ljudi u svakodnevnom životu sve manje govore ono što doista misle i osjećaju, a sve više ono je trenutno „sigurno“ i društveno prihvatljivo izgovoriti. Međutim, kada se strah useli u javni i privatni prostor, demokracija prestaje biti živa zajednica te postaje samo prazna ljuštura, a sloboda govora svodi se na pustu slobodu ponavljanja službeno odobrenih i nametnutih narativa. U takvom ozračju gubi se osnovno ljudsko dostojanstvo, jer se od čovjeka zahtijeva odricanje od vlastite savjesti u zamjenu za privremeni mir i društvenu prihvaćenost.

Možda najdramatičniji i najbolniji preokret u ovoj društvenoj transformaciji vidljiv je upravo unutar Katoličke crkve i kršćanskih zajednica općenito. Crkva, koja je kroz cijelu svoju povijest pozvana biti „znak protivljenja“ u svijetu i trajni branik bezvremenskih, evanđeoskih istina, sve češće i sama podliježe pritisku kulturne hegemonije te počinje primjenjivati mehanizme otkazivanja unutar vlastitih redova. U želji da budu prihvaćeni od strane sekularnih medija i globalnih elita, određeni dio crkvenih ljudi je počeo je prihvaćati logiku političke korektnosti. Pod pretpostavkom da će tako izgledati modernije i pristupačnije, zaboravljaju da evanđelje nikada nije nastojalo podilaziti duhu vremena, nego preobražavati ljudska srca.

To se ponajbolje očituje na pitanju migracija i rodne ideologije. Nastojanje da se nekritičke i neograničene migracijske struje prikažu kao jedini i isključivi imperativ kršćanske ljubavi potisnulo je svaku razumnu, teološki i društveno utemeljenu raspravu o nacionalnom suverenitetu, očuvanju identiteta, sigurnosti i dostojanstvenoj integraciji. Pogledajte samo šta se ovih dana događa u Ceuti. Svećenici, teolozi ili angažirani vjernici koji ukažu na složenost ovoga problema nerijetko bivaju marginalizirani ili olako optuženi za nedostatak milosrđa. Slično tome, suočeni s agresivnim nametanjem rodne ideologije i LGBTQ+ agende, pojedini crkveni predstavnici biraju put linijskog konformizma i oportunističkog kompromisa. Pod krinkom takozvanog pastoralnog savjetovanja i praćenja, dogmatski stavovi o naravi čovjeka kao muškog i ženskog bića, te o svetosti braka i obitelji, sve se češće potiskuju u drugi plan. Onaj tko danas jasno, s ljubavlju ali i bez kompromisa, zastupa tradicionalni i biblijski nauk o ljudskoj spolnosti, ubrzo biva proglašen zaostalim ili ekstremnim pri čemu se takve teške etikete, nažalost, sve češće dijele i iz pojedinih crkvenih krugova.

Dok se prije dvadesetak godina hrabrošću smatralo naglas ukazivati na propuste i unutarnje rane unutar Katoličke crkve pri čemu su ti glasovi često dočekivani na nož s konzervativnog krila društva, društvena i crkvena dinamika u međuvremenu je doživjela potpunu inverziju. Danas, u klimi sveprisutnog kulturnog konformizma i pritiska da se vjerski nauk prilagodi suvremenim društvenim trendovima, prava se hrabrost preselila na drugu stranu. Najveći pritisak sada podnose oni svećenici i biskupi koji nepokolebljivo zastupaju naravni zakon i autentičan moralni nauk, odbijajući podlegnuti diktatima suvremenih ideologija poput LGBT pokreta ili relativizaciji temeljnih antropoloških istina. Ironija je u tome što se takva vjernost izvornom poslanju unutar dijela same Crkve danas nerijetko percipira kao krutost, pa čak i ekstremizam, dok se konformizam prema duhu vremena proglašava napretkom. Time se krug zatvorio: proročki glas više nije onaj koji podilazi trendovima, nego onaj koji ima snage ostati sidro istine kada se svi ostali vjetrovi okrenu.

Posebno je apsurdno promatrati medijski prostor u kojem neki svećenici koji podilaze duhu vremena uživaju status ekskluzivnih „zvijezda“. Medijske kuće i internet platforme koje inače ne skrivaju svoj prijezir pa i mržnju prema Katoličkoj crkvi i njezinim tradicionalnim vrijednostima odjednom otvaraju vrata, pune hvale i divljenja, upravo prema pojedinim biskupima, svećenicima i teolozima laicima koji razvodnjavaju crkveni nauk i prilagođavaju ga svjetovnim očekivanjima. Takvi se pojedinci u javnosti prikazuju kao „napredni“, „suvremeni“ i „razumni“, dok ih sekularni mediji vješto koriste kao oružje za svoje anticrkvene agende. Hvaleći one koji pristaju na kompromise, medijski se mainstream ne divi Crkvi, nego u njoj traži potvrdne glasove za vlastite ideološke postavke, nagrađujući pljeskom samo one koji su spremni zamijeniti evanđeosku radikalnost ugodnim konformizmom.

Dok globalne elite diktiraju pravila igre na velikoj sceni, lokalne varijacije kulture otkazivanja na našim prostorima poprimaju specifične, ali jednako pogubne oblike koji izravno pogađaju naš kulturni i duhovni prostor. Dovoljno je pogledati stanje na takozvanoj regionalnoj književnoj i intelektualnoj sceni. Desetljećima već djeluje čvrsto uvezana i samoprozvana elita koja drži monopol nad ključnim kulturnim ustanovama, časopisima, festivalskim panelima i žirijima za dodjelu nagrada. Unutar tog zatvorenog i ideološki homogenog balona vrijede jasna, premda nenapisana pravila. Književne nagrade i javna priznanja rijetko se dijele po kriteriju estetske i umjetničke izvrsnosti; umjesto toga, ključno je koliko se autor uklapa u unaprijed zadani ideološki kalup. Radovi se u tom krugu međusobno hvale i nagrađuju, dok se javna sredstva redistribuiraju uvijek istom zatvorenom krugu istomišljenika.

Jedina poželjna i medijski pogurana tema u tom kontekstu postaje beskrajna dekonstrukcija vlastitog naroda, tradicije, vjere i povijesti. Umjetnost i književnost tako bivaju svedene na jednoličnu monotematiku autošovinizma i preživanje povijesnih trauma, dok se vlastita domovina i njezin identitet prikazuju isključivo u mračnim tonovima ili kao promašeni projekti. U Hrvatskoj postoje pisci i novinari koji ne umiju napisati čak ni kolumnu o nogometu, glazbi ili kulinarstvu a da nekako u nju, samo njima svojstvenim akrobacijama, već u trećoj rečenici nekako ne ubace ustaše, poglavnika, Hrvatsku kao sljednicu NDH i državu mržnje. Radi se o čistoj patologiji kojom bi se mogli ozbiljno pozabaviti psiholozi i psihijatri.

Ako se pak pojavi pisac, pjesnik ili mislilac koji odbija igrati po tim diktiranim pravila, netko tko o svojoj baštini, kršćanskim korijenima i narodu piše s poštovanjem i ljubavlju, slijedi mu prešutno ili otvoreno otkazivanje. Za takve autore nema mjesta na velikim festivalima, nagrade ih zaobilaze, a njihova djela dočekuje zid medijske šutnje. Ova vrsta netolerancije ne šteti samo pojedincima koje marginalizira; ona sustavno ubija samu umjetnost i kulturu. Kada književnost i misao postanu sluge bilo koje ideologije one prestaju biti prostor slobode i ljudskog uzdignuća te postaju čista, suha propaganda.

Povijest nas iznova podsjeća da nijedno društvo ne gubi slobodu odjednom. Ona nestaje postupno, onda kada se neslaganje proglašava neprihvatljivim, kada se dijalog zamjenjuje etiketiranjem, a argumenti ustupaju mjesto pritiscima i strahu. Ondje gdje se guši sloboda mišljenja i govora, prije ili kasnije slabi i sama demokracija, a prostor slobodnog čovjeka sve se više sužava.

Kultura otkazivanja nije tek prolazni društveni fenomen, nego ozbiljan izazov slobodi savjesti, govora i intelektualnog poštenja. Društvo u kojem pojedinci strahuju izreći svoje uvjerenje zbog mogućnosti javnog linča, profesionalnih posljedica ili društvene izolacije teško može biti istinski slobodno. Konformizam tada postaje poželjna norma, a sloboda luksuz koji se malo tko usuđuje živjeti.

Cijena takvoga ozračja iznimno je visoka. Gubi se sposobnost kritičkog promišljanja, osiromašuje se javni prostor, slabi kultura dijaloga, a čovjek se sve više vrednuje prema tome uklapa li se u prevladavajući narativ, umjesto prema istini, razumu i dostojanstvu koje mu pripada kao osobi stvorenoj na sliku Božju.

Zato je danas potrebna hrabrost više nego ikada. Hrabrost da se govori istina s poštovanjem, da se brani pravo na različito mišljenje, da se ne pristaje na ucjene i da se čuva sloboda kao jedno od najvećih dobara ljudske osobe. Budućnost slobodnog društva neće ovisiti o onima koji bez razmišljanja slijede većinu, nego o ljudima koji će imati odvažnosti braniti istinu, dostojanstvo čovjeka i slobodu savjesti čak i onda kada to nije ni popularno ni isplativo.

Objava (Ne)kultura otkazivanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iz teološko-filozofskog kuta gledanja, ljubav prema domovini nije nikakva zakašnjela, “izmišljena” ideološka konstrukcija moderniteta, a ponajmanje nekakva društvena patologija koje se moderni čovjek mora stidjeti. Ona je prirodan, duboko racionalan i kršćanski utemeljen red ljubavi (ordo caritatis). Kako je to još u ranom kršćanstvu genijalno uočio sveti Augustin, a u srednjem vijeku sveobuhvatno razradio sveti Toma Akvinski, ljubav prema Bogu i bližnjemu ne djeluje u apstraktnom, sterilnom vakuumu, nego nužno ima svoje gradacije i organske krugove djelovanja. Čovjek jednostavno ne može jednako, na opipljiv i način, voljeti čitavu planetu ili nekakvo neodređeno, hipotetsko “čovječanstvo”, ako najprije ne voli, ne čuva i ne izgrađuje one koji su mu fizički, kulturno i duhovno najbliži – svoju obitelj, susjedstvo, rodni zavičaj i domovinu. Patriotizam je u svojoj najdubljoj biti prirodno, plemenito širenje obiteljske ljubavi i odanosti na širu narodnu i državnu zajednicu; on je uzvišeni čin intelektualne i moralne zahvalnosti za naslijeđeni jezik, kulturni krajolik, vjeru i nadasve za žrtvu predaka koji su nam svojom žrtvom omogućili mirnu sadašnjost. Teološki promatrano, domovina nije nikakvo slijepo božanstvo niti idol kojemu se prinose lažne žrtve, nego nam je od Boga darovano mjesto odgovornosti. Ona je konkretan prostor u kojem nam je povjereno raditi za opće dobro (bonum commune), pa je stoga patriotizam u svojoj osnovi primarno etička, moralna i kršćanska dužnost, a tek potom politički osjećaj.

Sociološki i politički gledano, upravo su zdrav patriotizam i vitalna svijest o zajedničkom podrijetlu jedina stvarna kohezijska sila koja moderno društvo spašava od potpune dezintegracije, usamljenosti i otuđenja koje neumoljivo generira podivljali hiperindividualizam. Bez osjećaja zajedničke pripadnosti, dubokog međusobnog povjerenja i solidarnosti među građanima koji dijele istu povijesnu sudbinu, kulturni kod i vrijednosni sustav, funkcionalno je nemoguće održati bilo kakvu državu blagostanja ili stabilan oblik demokratskog konsenzusa. Demokracija, naime, nije tek puki proceduralni mehanizam ili skup hladnih birokratskih pravila; ona od pojedinca nužno zahtijeva spremnost na žrtvu – spremnost da se katkad odrekne vlastitog privatnog komfora i uskog interesa radi općeg dobra čitave zajednice. A to dobrovoljno, nesebično odricanje ne pokreće suhi pravni ugovor niti briselske direktive, nego upravo domoljublje i osjećaj da je država naš zajednički, nezamjenjivi dom.

Ulazeći u izravnu polemiku s elitističkim lijevo-liberalnim diskursom, koji pod krinkom lažnog univerzalnog humanizma i apstraktnog kozmopolitizma nastoji sustavno rastočiti pojam nacije i suvereniteta, valja jasno prokazati tu pogubnu doktrinu. Onu doktrinu koja naciju bezdušno promatra kao “zastarjeli koncept” koji treba dekonstruirati i zamijeniti bezličnim globalnim tržištem i nadnacionalnim birokracijama. U tom ideološkom sklopu osobito je razorna politika zagovaranja i opravdavanja nekontroliranih, masovnih migracija. Pod izlikom lažnog, patetičnog suosjećanja koje je u potpunosti lišeno svake političke, sigurnosne i društvene odgovornosti  godinama se iz pojedinih političkih i crkvenih woke krugova gura model koji bezobzirno ignorira realne apsorpcijske kapacitete društva, kulturne specifičnosti i same temelje pravne države.

Plodovi takvog ideološkog sljepila i političke neodgovornosti danas više nisu teorijska rasprava, nego tragična svakodnevica vidljiva diljem zapadne Europe. Umjesto najavljivanog idiličnog, pluralističkog raja, na periferijama mnogih europskih metropola stvoreni su paralelni svjetovi, etnički i vjerski izolirana geta – takozvane no-go zone u kojima zakon suverene države više jednostavno ne vrijedi. To su prostori u koje s razlogom, u strahu za vlastite živote, ne smiju ili ne mogu ući ni redovne policijske snage, ni vojska, ni hitne službe. Ondje ne vlada ustav ni demokracija, nego zakon jačega i islamski vjerski radikalizam. Kršćanska etika poučava nas dužnosti milosrđa i pomoći strancu u nevolji, ali ta ljubav nikada i nipošto ne isključuje razboritost, red i neotuđivo pravo jedne narodne zajednice na očuvanje vlastitog doma, sigurnosti, kulture i načina života. Otvoriti vrata vlastitog doma čovjeku u potrebi ne znači srušiti nosive zidove te kuće, ugasiti obiteljsko ognjište i dopustiti da pridošlica preuzme kontrolu nad domom u koji je došao.

Danas se i nacionalizam zlonamjerno prikazuje isključivo kao mračna i opasna pojava, dok se namjerno prešućuje njegova povijesna uloga u očuvanju slobode, kulture i narodnog dostojanstva. Nacionalizam je danas pojam kojim se u medijsko-političkom kartelu maše poput mokre krpe s jasnim ciljem: unaprijed diskreditirati, unazaditi i demonizirati svaku legitimnu borbu za očuvanje narodnog identiteta, suvereniteta i državnih granica. A istina je posve drukčija. Nacionalizam je, u svom izvornom, zdravom i plemenitom povijesnom obliku, bio i ostao ključni emancipacijski i oslobodilački pokret modernog doba. On je stvorio moderne demokratske države, omogućio malim i potlačenim narodima neotuđivo pravo na samoodređenje i oslobodio ih od opresivnih carskih, imperijalnih i kolonijalnih tutora koji su ih stoljećima izrabljivali.

Posebno mjesto u ideološkoj hajci zauzima opsesivna netrpeljivost prema Katoličkoj crkvi, u kojoj uvijek jedni te isti kritičari i ideolozi vide dežurnog krivca i glavni izvor “zaostalog” nacionalnog osjećaja. Njima Crkva ne smeta slučajno: ona im smeta zato što je ostala posljednji nesalomljivi bedem koji narodu pruža duhovni identitet, moralni kompas i svijest o vlastitom dostojanstvu. U svojoj nemoći pred činjenicom da narod ne prihvaća njihove bezlične društvene pokuse, pojedini su političari i javni djelatnici išli toliko daleko da su otvoreno, bez imalo stida, javno priznavali kako ih doslovno “boli” kada nedjeljom vide pune crkve i mnoštvo mladih ljudi na misama. Ta bolesna fascinacija i strah od vjernog naroda razotkrivaju svu prazninu njihove politike: smeta im mladež koja nije podlegla duhovnom amnestiranju i konzumerizmu, nego nedjeljom traži smisao, ukorijenjenost i zajedništvo tamo gdje su ga stoljećima nalazili i njihovi preci. Primarna je meta, dakle, sama vjera i Crkva kao čuvarica narodne memorije, jer iskorijenjenim i obezglavljenim društvom bez Boga i bez domovine nesmetano vladaju oni koji bi sve sveli na robu i profit.

Pozitivni i nužni aspekti zdravog nacionalizma ogledaju se u očuvanju dragocjene, bogate kulturne i jezične raznolikosti svijeta. Svijet bez autentičnih, samostalnih i ponosnih nacija ne bi bio nikakva oaza mira i slobode, nego unificirana, siva, tehno-birokratska masa podložna diktatu globalnog konzumerizma, korporativnih interesa i otuđenih centara moći. Zdravi, prosvijetljeni nacionalizam potiče gradnju škola, očuvanje materijalne i nematerijalne baštine, književnosti, narodne umjetnosti i povijesnog pamćenja. On razvija lokalnu ekonomiju i stvara u pojedincu zdrav osjećaj osobnog i kolektivnog dostojanstva, samopoštovanja te trajne moralne odgovornosti prema onom bogatstvu koje su nam preci ostavili, a koje moramo neokrnjeno predati svojoj djeci.

Međutim, onoga trenutka kada nacionalizam izgubi svoju etičku, humanu i kršćansku vertikalu, kada nacija od darovanog, dragocjenog okvira za život postane apsolutna vrijednost sama po sebi – dakle, vrijednost iznad Boga, iznad istine i iznad pravde – on neminovno prelazi u pogubnu idolatriju. Kada nacionalizam postane slijep za vlastite povijesne pogreške i zablude, kada se pretvori u oholi osjećaj rasne, vjerske ili kulturne superiornosti, te kada bezrezervno opravdava nepravdu i nasilje učinjeno drugome u ime takozvanih “viših nacionalnih ciljeva”, on direktno degradira u kolektivni egoizam, šovinizam i destruktivni ideološki mit. Šovinizam je, stoga, bolesna perverzija domoljublja, jednako kao što je slijepi egocentrizam perverzija zdravog samopoštovanja. Patriotizam i zdravi nacionalizam vole svoje jer im je darovano i dragocjeno, dok se šovinizam hrani mržnjom, kompleksima i preziranjem drugoga.

Potrebno je s jedne strane braniti patriotizam i zdravi nacionalni osjećaj od radikalno-liberalnog dekonstrukcionizma koji želi iskorijeniti sve obiteljske, narodne, suverene i vjerske temelje čovjeka pretvarajući ga u robovskog, iskorijenjenog konzumenta bez pamćenja i bez domovine. S druge strane, treba dosljedno, s evanđeoskim žarom, čistiti taj isti nacionalizam od šovinističkih klica, mržnje, jeftinog populizma i samodopadnosti. Voljeti svoj zavičaj, svoju obitelj, vjeru, svoju tradiciju i svoju domovinu ne znači zatvoriti se pred svijetom u ksenofobičnu čahuru, niti mrziti tuđe. Upravo suprotno: to znači imati čvrsto, duboko ukorijenjeno stajalište s kojega se jedino i može voditi iskren, ravnopravan, otvoren i uistinu dostojanstven dijalog s čitavim svijetom. Nacija nije teret prošlosti kojega se moramo osloboditi, nego zalog naše budućnosti.

Objava Ordo caritatis: ljubav prema domovini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan od najupornijih, najperfidnijih i najopasnijih mitova koji se i danas pokušava nametnuti u regionalnim, ali i nekim domaćim intelektualnim krugovima, jest teza o „podjednakoj krivnji“ hrvatskog i srpskog nacionalizma za raspad države i ratne strahote koje su uslijedile. Ta relativizacija povijesti, osmišljena s ciljem da se operu biografije stvarnih krvnika, nema nikakvo uporište u stvarnosti. Raspad Jugoslavije nije uzrokovan simetričnim ekstremizmima, niti su srljanje u rat vodile dvije jednake slijepe sile. Rat je bio izravna posljedica eksplozije velikosrpskog hegemonizma koji je u drugoj polovici 1980-ih dobio svoj službeni, crno na bijelo napisani programski dokument – Memorandum SANU.

Ovaj dokument Srpske akademije nauka i umetnosti bio je jasan i nedvosmislen ideološki uvod u rat. On je ponudio pseudoznanstvenu platformu za rušenje ustavnog poretka, agresivno tvrdeći da su Srbi u Jugoslaviji žrtve i ugnjetavani, čime je prokrčen put Slobodanu Miloševiću, mitinzima istine i takozvanoj „antibirokratskoj revoluciji“. S druge strane, hrvatska težnja za samostalnošću i državnošću nije bila nikakav agresivni hir, već obrambena, demokratska reakcija, duboko utemeljena na prirodnom i međunarodnom pravu naroda na samoodređenje. Krivnja, stoga, nikada ne može biti podijeljena. Ne postoji znak jednakosti između agresora koji s tenkovima ide pokoriti i sravniti tuđe gradove i naroda koji u tenisicama i s lovačkim puškama brani goli opstanak, vlastitu djecu i pravo na svoje ime.

Da bismo u potpunosti razumjeli dubinu ove tragedije, moramo ogoliti i dekonstruirati sam pojam Jugoslavije. I prva i druga Jugoslavija bile su u svojoj suštini ništa drugo nego modifikacije i različiti oblici projekta Velike Srbije. Prva Jugoslavija, nastala 1918. godine pod žezlom dinastije Karađorđević, bila je neskrivena velikosrpska hegemonija presvučena u privid trojedinog naroda. Sa svojim Vidovdanskim ustavom, kraljevskom diktaturom i potpunom centralizacijom vlasti u Beogradu, ona je tretirala hrvatske i druge nesrpske teritorije kao ratni plijen, nastojeći nasilno zatrti hrvatsko ime i identitet. Kada je taj model propao u krvi i ratnom kaosu, nastala je druga, komunistička Jugoslavija. Iako se kitila parolama o „bratstvu i jedinstvu“ i federalizmu, ona je zapravo predstavljala samo moderniziranu, sofisticiraniju verziju istog velikosrpskog koncepta. Ključne poluge moći, od diplomacije, tajnih službi pa sve do represivnog aparata i vrha vojske, ostale su čvrsto u beogradskim rukama. Beograd je funkcionirao kao carski centar koji je ekonomski iscrpljivao hrvatske krajeve, dok je svaki hrvatski politički i kulturni uzlet, pa i onaj najdobroćudniji, odmah etiketirao kao „nacionalizam“ i grubo ga sasijecao.

U tom sklopu, danas se u javnom prostoru nameće opasan povijesni falsifikat i mit kako su partizani zaslužni za nastanak današnje Hrvatske. Ta teza je potpuno lažna. Josip Broz Tito i jugoslavenski komunistički pokret bili su u korijenu i bez ikakve zadrške protiv svake ideje samostalne hrvatske države. Nitko se od partizanskih vođa nije borio za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, dapače – svaka pomisao na hrvatsku državnu samostalnost smatrana je smrtnim neprijateljem njihova revolucionarnog i jugoslavenskog projekta. Partizanski ratni cilj bio je isključivo obnova Jugoslavije pod krinkom komunističke diktature, a ne sloboda hrvatskog naroda. Krajnja je povijesna ironija da su avnojske i republičke granice – koje su komunisti iscrtali pukom administrativnom samovoljom i unutarstranačkim kalkulacijama, ne misleći pritom nikada dopustiti narodima stvarno pravo na odcjepljenje – na koncu, uslijed raspada sustava, poslužile kao pravni temelj za međunarodno priznanje današnje Hrvatske i drugih država. To se dogodilo mimo njihove volje i usprkos njihovim planovima, a ne zahvaljujući njima.

Da su partizani bili neprijatelji bilo kakvog oblika samostalne Hrvatske, najbolje dokazuje činjenica da njihova borba nije imala nikakve veze s borbom protiv fašizma kao takvog, već isključivo sa željom za obnovom jugoslavenskog i uvođenjem boljševičkog sustava. Da je 1941. godine na vlast u Zagrebu umjesto Ante Pavelića i ustaša došao demokratski izabrani Vlatko Maček s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i proglasio samostalnu, demokratsku Hrvatsku, komunisti i partizani bi protiv takve države ratovali apsolutno istim žarom i brutalnošću. Za njih je neprijatelj bila sama ideja hrvatske državnosti, bez obzira na to tko je predstavljao. Korištenje ustaškog režima i Ante Pavelića bilo je i ostalo samo zgodna propagandna fasada pod kojom se opravdavalo uništavanje bilo kakve hrvatske političke opcije.

Od samih svojih početaka u svibnju 1945. godine, ta je država građena na temeljima masovnih grobnica, Bleiburga, Teznog, Macelja i nepreglednih križnih putova. Bio je to sustavan, državni projekt etničkog, klasnog i političkog progona. Stotine tisuća Hrvata kroz desetljeća su bile prisiljene napustiti svoja ognjišta – bilo kao politički emigranti koji su bježali pred likvidacijama zloglasnih jugoslavenskih tajnih službi, bilo kao „gastarbajteri“ koji su trbuhom za kruhom odlazili na Zapad, bježeći pred namjernim ekonomskim zapostavljanjem i iscrpljivanjem hrvatskih krajeva.

Posebna, najotrovnija oštrica režima bila je usmjerena prema Katoličkoj crkvi u poraću. Komunističke su vlasti vrlo dobro znale da je Crkva stoljetni čuvar nacionalne svijesti, pismenosti i moralnog integriteta naroda, pa su na nju nasrnule bezdušno i divljački. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, montiranim je sudskim procesom utamničen i polagano trovan, dok su stotine svećenika, franjevaca, redovnika i redovnica završile na dugogodišnjim robijama u Zenici, Lepoglavi i Staroj Gradiški, a mnogi su mučki, bez suđenja, bačeni u jame. Katoličkoj crkvi su brutalno oduzeti odgojni zavodi, katoličke škole, tiskare i sjemeništa, a javno očitovanje vjere, odlazak na svetu misu ili proslava Božića bili su sigurna karta za društvenu marginalizaciju i policijsko uhođenje. Bio je to perfidan pokušaj duhovnog obezglavljivanja jednog naroda.

Kada se taj truli sustav, izgrađen na sili i strahu, konačno počeo rušiti pod teretom vlastitih laži, njegova udarna igla postala je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Ona je u potpunosti skinula masku navodne „narodne vojske svih naroda i narodnosti“ i transformirala se u brutalnu, jednonacionalnu velikosrpsku vojnu silu. Koristeći oružje koje su plaćali svi građani te propale države, JNA je bez milosti razarala Vukovar, palila sela po Slavoniji, granatirala Dubrovnik i činila zvjerstva koja su zgrozila civilizirani svijet. Nakon Hrvatske sve je to s jednakom brutalnošću nastavila raditi u Bosni i Hercegovini.

I danas, desetljećima nakon što je taj krvavi pir završen, iz službenog Beograda i tamošnjih medija neprestano slušamo istu, izlizanu, agresivnu retoriku o „ustaškoj Hrvatskoj“ i nekakvoj „novoj NDH“. Te patološke optužbe služe isključivo kao opravdanje za vlastite povijesne poraze i neugasle imperijalne aspiracije. Upravo zbog te vječite, nepromjenjive prirode velikosrpske politike, iznimno je dobro i spasonosno što se Hrvatska konačno i nepovratno udaljila od bilo kakvih jugoslavenskih i balkanskih integracija.

Nasuprot tom mraku, današnja je samostalna Republika Hrvatska živi materijalni dokaz ispravnosti povijesnog puta raskida s balkanskim asocijacijama i kojekakvim „jugoslavijama“. Unatoč svim unutarnjim problemima, korupciji, gospodarskim izazovima i birokratskim kočnicama, Hrvatska danas nezaustavljivo grabi naprijed. Išlo bi to i puno brže i bolje da nije bilo krvave srpske agresije i rata i da je sprovedena prijeko potrebna lustracija. Usprkos tome Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije, europodručja, Schengena i NATO saveza, čime je dugoročno osigurala svoje granice i integrirala se u najuži krug zapadne civilizacije kojoj je povijesno, kulturno i duhovno oduvijek i pripadala.

Međutim, taj se impresivan napredak događa usprkos jednom dubokom i upravo nevjerojatnom društvenom paradoksu. Naime, dobar dio akademske, kulturne i umjetničke elite u samoj Hrvatskoj – a tu posebno prednjače pojedini razvikani pisci, kolumnisti i novinari – pati od teškog oblika kronične jugonostalgije. Ti krugovi se, trideset i više godina kasnije, još uvijek duboko u sebi ne mire s nastankom i postojanjem samostalne Republike Hrvatske i propašću Jugoslavije.

Ovdje svjedočimo neviđenom licemjerju: dok s jedne strane s prezirom gledaju na hrvatsku državotvornost perfidno povlačeći paralele između današnje Hrvatske i NDH, istodobno bez ikakvog srama i u punom kapacitetu koriste sve financijske blagodati, proračunske potpore, nacionalne mirovine, stanove i nagrade te iste države. Ta neskrivena, patološka netrpeljivost prema zemlji u kojoj žive i od koje lagodno žive najplastičnije se i najniže ogleda u njihovom odnosu prema uspješnim hrvatskim športašima (npr. hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, rukometnoj reprezentaciji…). Uspjesi hrvatskih športaša koji diljem svijeta s ponosom pronose hrvatsko ime i simbole, u toj samozvanoj eliti izazivaju tjeskobu, pa se porazima Hrvatske na sportskim terenima otvoreno, neskriveno i s pakosnim trijumfalizmom raduju. To više nije stvar političkog neslaganja; to je dijagnoza dubokog identitetskog kompleksa. Povijest nije učiteljica života onima koji namjerno sklapaju oči pred njezinim lekcijama. Jugoslavija je bila i ostala sinonim za grobnice, utišane glasove, progonjene svećenike i tenkove koji gaze vlastiti narod. Za njom mogu žaliti samo oni koji su od njezine nepravde profitirali ili oni koji su slijepi pored vlastitih očiju.

Objava Sloboda bez jugonostalgije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako se Thompsonov opus liši dnevnopolitičkih interpretacija i promatra isključivo kroz prizmu glazbene umjetnosti, nemoguće je osporiti iznimno visoku razinu zanatske izvedbe. Thompson već godinama u hrvatsku popularnu glazbu unosi standarde koji su ravnopravni modernoj svjetskoj rock i metal produkciji. Njegovi albumi nisu tek puki skupovi prigodnih pjesama, već konceptualno zaokružena djela s jasnom dramaturgijom. Aranžmani u pjesmama poput „Duh ratnika“, „Bilo jednom u Hrvatskoj“ „Život“ ili „Sine moj“ pokazuju iznimnu zrelost u spajanju epskih, simfonijskih elemenata s čvrstim, modernim hard-rock zvukom. Spoj tradicionalnih etno-motiva, povijesnih napjeva i modernog rock izričaja stvara sinergiju koja u studijskom i produkcijskom smislu predstavlja sam vrh glazbene industrije.

Nasuprot tom nesumnjivom glazbenom uspjehu stoji fenomen koji više govori o kritičarima nego o samom izvođaču. Dio ovdašnje lijevo-liberalne intelektualne i medijske scene već desetljećima pokazuje duboku nesposobnost prihvaćanja bilo kakve manifestacije koja izlazi iz okvira njihovih ideoloških dogmi. Kada ta nemoć preraste u nemoćni gnjev, na udaru se više ne nalazi samo autor, već stotine tisuća običnih ljudi – obitelji, mladih i djece.

Svjedočili smo bizarnim i duboko zabrinjavajućim trenucima u kojima su pojedini političari, pisci i komentatori, vođeni čistom predrasudom i ideološkom ostrašćenošću, djecu koja s roditeljima dolaze na Thompsonove koncerte nazivali „malim ustašama“ i etiketirali publiku najprizemnijim dehumanizirajućim terminima poput „kopitara“. Takav rječnik, zapakiran u tobožnju progresivnost, zapravo razotkriva duboki društveni elitizam i nesnošljivost prema svemu što miriše na tradiciju, vjeru i nacionalni ponos. Ta potreba da se svaki izraz domoljublja automatski proglasi fašizmom nije ništa drugo nego pokušaj intelektualne kastracije jednog naroda.

U tom kontekstu je Marko Perković Thompson – potpuno neovisno o svojim osobnim intencijama – postao metafora i lakmus papir hrvatskog društva. On je, baš poput hrvatske nogometne reprezentacije, postao simbol svega onoga što duboko iritira radikalnu ljevicu i antihrvatske krugove.

Pitanje koje se postavlja kao logičan ishod ove analize nadilazi sferu estradne i sportske svakodnevice: zašto hrvatska nogometna reprezentacija i Marko Perković Thompson izazivaju strukturno i retorički identičan refleks gnjeva kod dežurnih ideoloških cenzora? Odgovor na to pitanje zadire duboko u teoriju moći i kontrolu društvenih narativa. I nogometni kolektiv i Thompson posjeduju ono što moderni, salonski arhitekti novog poretka najviše preziru: moć autonomne, organske i masovne integracije naroda izvan kanala institucionalne, medijske i političke kontrole današnjih elita.

Oni uspijevaju ono što milijunski proračuni nevladinih udruga i desetljeća ideološke indoktrinacije kroz medijski mainstream nikada nisu mogli: okupiti ljude oko bazičnog, nepatvorenog zajedničkog nazivnika. Taj se nazivnik sastoji od elemenata koji u post-modernom, nihilističkom diskursu slove kao proskribirani recidivi prošlosti: to su bezuvjetna ljubav prema domovini, duboka privrženost instituciji obitelji kao nukleusu društva te duboko poštovanje prema povijesnom i metafizičkom nasljeđu.

Kada pola milijuna ljudi na zagrebačkom Hipodromu ili milijun ljudi na ulicama hrvatskih gradova nakon povijesnih sportskih trijumfa, unisono proslavlja te vrijednosti, šalje se nedvosmislena i razorna poruka modernim inženjerima ljudskih duša. To je empirijski dokaz da grandiozni projekt brisanja, odnosno rastakanja nacionalnog i duhovnog identiteta, doživljava fijasko, posebno među hrvatskom omladinom koja je budućnost našeg naroda. U toj konstelaciji snaga, histerično vrijeđanje Thompsonove publike, etiketiranje obitelji i proglašavanje djece koja koračaju s očevima i majkama „malim ustašama“, potpuno razotkriva svoju pravu narav. To nikada nije bio estetski prigovor, niti je riječ o legitimnoj umjetničkoj arbitraži o kvaliteti Thompsonove glazbe ili aranžmana njegovih pjesama. To je, u svojoj biti, politički krik nemoći i duboke ontološke frustracije.

To je jauk struktura koje ne mogu podnijeti povijesni faktum da u Hrvatskoj opstoji i buja živa, vibrantna, visokoobrazovana i samosvjesna mladost. Ta mladost odbija biti svedena na amorfnu masu bez sjećanja i lica. Ona svoje korijene, natopljene krvlju i žrtvom prethodnih generacija, nipošto ne želi prinijeti na žrtvenik globalističkog nihilizma, fluidnih identiteta ili pak neojugoslavenskog anacionalizma koji se pod krinkom „kulture otkazivanja“ pokušava infiltrirati u javni prostor.

Thompsonov opus stoga više nije samo pitanje glazbenog ukusa; on je postao povijesno-kulturološki fenomen prkosa. U svojoj produkcijskoj grandioznosti, instrumentalnom perfekcionizmu koji parira svjetskim rock standardima te u svojoj tekstualnoj, arhetipskoj izravnosti, ta glazba ostaje neosvojiva tvrđava. Ona je autentičan, zvučni spomenik hrvatskom biću koje se odbija pokoriti sustavnom brisanju vlastitog identiteta. Dok god se dvorane, stadioni i hipodromi pune stotinama tisuća onih koji pjevaju o zemlji, vjeri i obitelji, ta će glazba biti najglasniji jamac da narod pamti tko je, što je i kamo pripada. To je istina koju nikakav ideološki gnjev ne može utišati niti izbrisati.

Objava Fenomen Thompson – strah od Hipodroma pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sam naziv „Sinoda o sinodalnosti“ predstavlja vrhunac teološkog apsurda i jezične tautologije, svojevrsno „prazno okretanje u krug“ koje slikovito opisuje i sam proces. Kada institucija organizira trogodišnji globalni događaj kako bi raspravljala o pojmu koji je izveden iz njezina vlastitog imena, ona šalje poruku da je izgubila vanjski fokus i upala u slijepu ulicu autoreferencijalnosti. To je ekvivalent situaciji u kojoj bi se neka tvornica automobila bavila „automobilnošću“ umjesto da proizvodi vozila ili bolnica samom sobom i svojim hladnim pogonom umjesto liječenjem bolesnika. Za golemu većinu prosječnih vjernika, taj je pojam ostao potpuno apstraktan, nerazumljiv i tuđ – lingvistički konstrukt skovan u kabinetima crkvenih birokrata koji nema nikakvo uporište u svakodnevnom vjerničkom životu. Kada se upita običnog vjernika što za njega znači „sinodalnost“ ili pak „sinoda o sinodalnosti“, reakcija koje slijedi je u najboljem slučaju zbunjenost, a u najgorem ravnodušnost. Crkva je tako pala na najvažnijem ispitu komunikacije: umjesto da govori jasnim, evanđeoskim jezikom koji privlači, ona se sakrila iza teološkog žargona koji izolira i zbunjuje vlastiti narod.

Ono što je ambiciozno najavljivano kao „hod zajedništva, sudjelovanja i poslanja“ u praksi se pretvorilo u birokratski megaprojekt. Umjesto mističnog tijela Kristova koje naviješta Radosnu vijest, dobili smo Crkvu koja nalikuje na korporaciju u stanju permanentnog restrukturiranja. Najveća iluzija sinodalnog procesa je njegova navodna inkluzivnost. Teorija je tvrdila da će se čuti glas svakog vjernika, pa i onih s ruba društva. Stvarnost na terenu je, međutim, bila sasvim drukčija. Prosječni vjernik, onaj koji nedjeljom puni crkvene klupe, moli krunicu i živi od sakramenata, jedva je uopće registrirao da se događa nekakva „sinoda“. Sinodalne upitnike i žustre rasprave preuzela je visokoobrazovana crkvena i akademska elita, profesionalni teolozi te nevladine udruge s već unaprijed definiranim ideološkim agendama.

U tom bizarnom obratu, autentični sensus fidelium (osjećaj vjere) zamijenjen je anketnim inženjeringom. Rezultati koji su stizali u Rim često su odražavali frustracije i želje bogatih, ali duhovno opustošenih zapadnoeuropskih (napose njemačkih) crkvenih krugova. Glas naroda tako je postao glas onih koji imaju vremena i logistike sjediti po radnim skupinama vodeći beskrajne i besmislene rasprave oko vrlo nebitnih stvari za današnjeg vjernika. Posebno brine kulturološki i lingvistički zaokret koji je Sinoda donijela. U crkveni diskurs na velika je vrata ušao zamoran, sterilan jezik koji više priliči agencijama Ujedinjenih naroda ili modernim PR agencijama nego zajednici ribara s Galilejskog jezera. Pojmovi poput „inkluzivnosti“, „osluškivanja“, „razlučivanja“, „transparentnosti“, „horizontalnosti“ i „metodologije razgovora u Duhu“ postali su obvezna mantra na beskrajnim zasjedanjima kako u Vatikanu, tako i u mnogim lokalnim crkvama.

U tom poplavnom valu administrativnog rječnika, negdje su se usput izgubili i utopili temeljni pojmovi kršćanstva. Koliko smo puta u sinodalnim dokumentima čuli riječi poput obraćenje, svetost, grijeh, pokora ili recimo spasenje duša? Crkva se pod Franjinim vodstvom tijekom ovog procesa previše bavila sobom, svojim procedurama i vlastitom strukturom. Dok je svijet gladovao za jasnim moralnim i duhovnim orijentirima, mi smo mu ponudili priručnik o organizaciji sastanaka.

Navodna namjera Sinode bila je izgraditi zajedništvo, no ona je funkcionirala kao savršen katalizator polarizacije. Otvaranjem rasprava o pitanjima koja zadiru u samu narav crkvene discipline i dogme – od ređenja žena i ukidanja celibata do blagoslova istospolnih parova – stvoren je opasan, nerealan privid da je u Katoličkoj crkvi sve podložno pregovorima, lobiranju i glasanju, baš kao u parlamentu. Konačni ishod tog procesa nije donio olakšanje, nego duboku frustraciju na oba ideološka pola. Progresivno krilo se osjeća prevarenim jer korjenite revolucije koje su im se smiješile iz radnih dokumenata na kraju nisu formalno i pravno uobličene, a tradicionalno i konzervativno krilo ostalo je traumatizirano i otuđeno, gledajući u sinodalnosti perfidan pokušaj protestantizacije i rastakanja katoličkog identiteta iznutra. Najbolji (i najopasniji) primjer toga je njemački „Sinodalni put“ koji je, podgrijan rimskim vjetrom u leđa, u nekoliko navrata doveo Crkvu na sami rub formalnog raskola, pokazujući da se duh podjela, jednom pušten iz boce, teško vraća natrag.

Slušanje je, bez sumnje, kršćanska vrlina. No, kada slušanje postane trajna metoda i sama svrha institucionalnog postojanja, ono prerasta u paralizu. Sinodalnost je pretvorena u beskonačni krug sastančenja na kojima se raspravlja o tome kako bismo trebali raspravljati. Dok se crkvena mašinerija bavila tehnikama vođenja dijaloga, zapadni je svijet galopirajuće sekulariziran.

Pokojni papa Franjo ostavio nam je u nasljeđe Crkvu koja je strukturirana poput permanentnog sabora. No, taj eksperiment decentralizacije razotkrio je jednu duboku istinu: katolički organizam ne može funkcionirati bez snažnog, jasnog i nepokolebljivog autoriteta. Kada rimski centar oslabi ili postane izvor dvosmislenih signala, lokalne crkve ne postaju slobodnije, nego se gube u partikularnim interesima i međusobnim trvenjima.

Poručivano nam je kako će Sinoda o sinodalnosti biti lijek za probleme modernog doba, a ona je zapravo postala tek vjerno zrcalo krize u kojoj se Katolička crkva već desetljećima nalazi – krize identiteta, autoriteta i, naposljetku, vjere. Pokazalo se, naime, da „zajednički hod“ ne vrijedi apsolutno ništa ako smo putem zaboravili Onoga koji je jedini Put, Istina i Život. Na novom vodstvu Crkve sada je težak zadatak: ugasiti projektore, pospremiti sinodalne fascikle i ponovno otvoriti Evanđelje.

Objava Sinoda o sinodalnosti: Hod u prazno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, trezvena sociološka i ekleziološka analiza otkriva duboki logički i empirijski nesrazmjer između ove unutarcrkvene samokritike i stvarnog funkcioniranja suvremenog svijeta. Istodobno, ovaj fenomen otvara prostor za jedan još intrigantniji društveni proces: selektivno savezništvo između radikalno sekularnih kritičara kršćanstva i takozvanih „progresivnih“ ili woke crkvenih krugova, čija se retorika milosrđa u praksi transformira u mehanizme isključivanja.

Kritičari koji Crkvi spočitavaju manjak slobode često pate od svojevrsne sociološke sljepoće za kontekst u kojem žive. Kada se proklamira teza o „crkvenom jednoumlju“, namjerno se ili nesvjesno prešućuje činjenica da je Katolička crkva danas, s obzirom na raspon mišljenja koji u njoj opstaje, jedna od najpluralnijih i najtolerantnijih institucija na svijetu.

Da bismo to uvidjeli, dovoljno je primijeniti komparativnu metodu i pogledati samo neke nasumično izabrane sekularne organizacije poput recimo političkih stranaka, kulturnih i književnih udruženja, akademskih zajednica…

Unutar suvremenih političkih stranaka (bilo lijevih, bilo desnih), i najmanje odstupanje od službene „linije stranke“ ili kritika upućena predsjedništvu rezultira trenutnim isključenjem ili političkom likvidacijom. Stranačka stega ne tolerira pluralnost u doktrini.

Tu su i književna i kulturna udruženja koja su priča za sebe. Institucije koje bi po svojoj naravi trebale biti bastioni slobodne misli danas funkcioniraju po principu stroge ideološke pravovjernosti. Umjetnik ili pisac koji se usprotivi dominantnom lijevom narativu (primjerice, u sferi rodne ili Lgbt ideologije ili modernih političkih mitova o „antifašizmu“) biva izopćen iz ceha i anatemiziran od strane nekoliko pisaca i književnika koji daju ton čitavom tom procesu.

Poseban topos ove kritike Crkve jest tvrdnja kako navodno „Drugi vatikanski koncil nije dovoljno zaživio“. Problem s ovakvim tumačenjem leži u tome što se Koncil ne iščitava kroz hermeneutiku kontinuiteta (kako su naglašavali papa Benedikt XVI. i Ivan Pavao II.), već kroz hermeneutiku diskontinuiteta ili loma.

Za ovu skupinu kritičara, Koncil nije povijesni događaj s jasnim dokumentima, nego fluidni „duh Koncila“ koji se koristi kao opravdanje za permanentnu revoluciju. Koncil se ne shvaća kao obnova Crkve u vjernosti tradiciji, nego kao projekt bez kraja koji bi trebao rezultirati potpunim utapanjem Crkve u duh vremena (Zeitgeist). Kada se taj maksimalistički i u biti nerealni sekularizirajući cilj ne ostvari, javlja se frustracija koja se onda artikulira kao optužba za „izdaju Koncila“.

Drugi dio ovog fenomena tiče se duboke asimetrije u modernom medijskom i ideološkom prostoru. Svjedočimo čudnovatom paradoksu: deklarirani mrzitelji kršćanstva, koji inače redovno ismijavaju Crkvu i drže je izvorom svakog povijesnog zla, odjednom postaju gorljivi branitelji pojedinih crkvenih figura.

U trenucima kada im to politički odgovara, oni će instrumentalizirati i papu, nekolicinu biskupa i svećenika proglašavajući ih nekim naprednjacima, nasuprot svim drugim svećenicima u Crkvi koje se olako etiketira kao nazadne i netolerantne. Ti crkveni pastiri postaju njihovi „korisni idoli“ u ideološkim obračunima protiv tradicionalnih vjernika i same biti katoličke doktrine.

Ovdje nije riječ o iznenadnom poštovanju sekularista prema Crkvi, nego o klasičnoj strategiji „podijeli pa vladaj“. Progresivni klerici bivaju tapšani po ramenu od strane sekularnih elita samo dok služe kao oruđe za dekonstrukciju tradicionalnog morala i crkvene strukture.

Ovaj ideološki sinkretizam najočitije se manifestira u fiksaciji woke svećenika i nekih teologa na dvije ključne agende suvremenog zapadnog svijeta: bezuvjetna migrantska prava i LGBT tematiku. U njihovim javnim nastupima ove teme potiskuju temeljne kristološke i eshatološke istine vjere, pretvarajući teologiju u svojevrsni ogranak lijevo-liberalnog nevladina sektora.

Zanimljiv je sociološki i psihološki fenomen koji stoji iza toga: woke klerici i teolozi redovito rabe retoriku o „ugroženim i obespravljenim manjinama“, primjenjujući narative iz prošlih stoljeća na današnju stvarnost. Pritom potpuno ignoriraju činjenicu da LGBT pokret danas ne predstavlja marginaliziranu skupinu, već jednu od najmoćnijih društveno-političkih i korporativnih formacija na Zapadu. Osobe koje se identificiraju unutar tog spektra nalaze se na najvažnijim funkcijama u politici, kulturi, medijima, velikim korporacijama, pa u konačnici i u samim crkvenim strukturama moći. Pozivati se na njihovu „ugroženost“ kako bi se opravdalo redefiniranje kršćanske antropologije predstavlja svjesno sljepilo pred realnom distribucijom društvene moći.

Nigdje se ovaj destruktivni proces ne vidi jasnije nego na primjeru suvremene Katoličke crkve u Njemačkoj. Nekada prepoznatljiva po vrhunskoj akademskoj razini, po teolozima svjetskog glasa koji su oblikovali misao 20. stoljeća (od Karla Rahnera do Josepha Ratzingera), njemačka je crkva danas doživjela dramatičan identitetski i teološki sunovrat. Kroz projekt takozvanog „Sinodalnog puta“ (Synodaler Weg), tamošnji crkveni vrh i laičke udruge učinili su LGBT tematiku svojim apsolutnim locus theologicus – središnjim mjestom i kriterijem cjelokupne teološke refleksije.

U praksi, ovaj pokušaj dodvoravanja duhu vremena rezultirao je potpunim pastoralnim i demografskim fijaskom i rapidnim gubitkom vjernika. Umjesto obećanog „procvata“ i privlačenja modernog čovjeka, njemačka Crkva svake godine bilježi povijesne rekorde u broju službenih istupa vjernika iz njezinih redova. Dok se crkve dramatično prazne, župne zajednice bivaju preplavljene duginim zastavama na crkvenim pročeljima i liturgijskim slavljima s eksplicitnim političko-ideološkim predznakom (tzv. „queer mise“). Statistički podaci neumoljivo pokazuju da radikalno forsiranje ove agende ne privlači gotovo nikoga iz tih krugova. Osobe koje pripadaju LGBT populaciji i koje su sekularno orijentirane nemaju potrebu dolaziti u Crkvu koja je samu sebe obezvrijedila i pretvorila se u blijedu kopiju političke stranke; radije biraju izvorne sekularne prostore. S druge strane, agresivno nametanje ovih tema sablažnjava i tjera iz klupa ono malo preostalih praktičnih vjernika koji u crkvu dolaze tražiti živoga Boga, sakramente i evanđelje, a ne jeftinu političku propagandu. Odbijajući se pogledati u ogledalo i priznati da je gubitak vjerničke supstance izravna posljedica gubitka vjerskog identiteta, njemački crkveni aparat radije nastavlja s ideološkim sljepilom, srljajući u raskol i irelevantnost.

Pitanje migracija se unutar ovog kruga teologa lišava bilo kakve geopolitičke, sigurnosne ili kulturološke kompleksnosti. Kompleksan crkveni nauk koji balansira između kršćanske ljubavi prema strancu i prava suverenih naroda na očuvanje vlastitog identiteta i reda (kako to artikulira i Katekizam Katoličke Crkve) svodi se na jeftini moralizam. Svatko tko ukaže na dugoročne opasnosti nekontroliranih migracijskih tijekova po europsku kulturu i kršćansko naslijeđe biva i unutar crkvenih medija žigosan kao „ksenofob“ i „loš kršćanin“.

Najveća kontradikcija unutar ovog fenomena leži u ponašanju samih protagonista te „slobodarske“ struje unutar Crkve. Ti svećenici i laici teolozi u javnom prostoru neprestano operiraju pojmovima kao što su „dijalog“, „širina“, „uvažavanje drugog i drugačijeg“, „marginalizirani“ i „pluralizam“.

Međutim, analiza njihova djelovanja na mikro-razini gdje žive i djeluju otkriva sasvim drukčiju praksu. Kada se suoče s najmanjim neslaganjem, njihova retorika tolerancije odjednom nestaje i nema više uvažavanje drugog i drugačijeg. Zamjenjuje je rigidni ekskluzivizam. Svatko tko se ne slaže s takvim postavkama, odjednom biva proglašen „fundamentalistom“, „nazadnim“, „rigidnim desničarem“ ili „neokonzervativcem“. Pokazuje se da je njihovo poimanje slobode zapravo jednosmjerna ulica. Dok zahtijevaju apsolutnu slobodu za vlastite stavove, istodobno pokazuju neskriveni autoritarni impuls prema neistomišljenicima.

Kritika unutar Crkve ne samo da je legitimna, nego je kroz povijest (od proročkih pokreta do velikih svetaca poput Franje Asiškog ili Katarine Sijenske) uvijek bila motor istinske obnove. Međutim, razlika između proročke obnove i modernog crkvenog autodestruktivizma leži u namjeri i ljubavi. Istinska obnova polazi od ljubavi prema Crkvi i želje da ona bude vjernija Kristu. Moderni progresivni narativ o neslobodi, pak, prečesto polazi od želje da se Crkva prilagodi standardima ovoga svijeta i strukturama moći koje njome upravljaju.

Teolozi i svećenici koji se žale na manjak slobode trebali bi uočiti totalitarne tendencije u strukturama izvan Crkve kojima se tako rado udvaraju. Sloboda koju Krist daruje Crkvi nije sloboda od istine, nego sloboda za istinu. Sve izvan toga pretvara se u ideološki teatar u kojem Crkva gubi svoj proročki glas, postajući tek jeka prolaznih društvenih trendova i političkih agendi koje istinsku slobodu zapravo žele dokinuti.

Objava Paradoks selektivne slobode pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Samoubilačka politika otvorenih vrata

Ono čemu danas svjedočimo nije plod slučajnosti, već izravna posljedica duboko pogrešne samoubilačke politike europskih elita. Godinama se pod krinkom humanizma i lažnog progresa provodila agenda nekontroliranog propuštanja masa bez ikakve sigurnosne provjere, uvida u obiteljsku i društvenu pozadinu ili stvarne procjene integracijskih kapaciteta. Europski su lideri svjesno ignorirali elementarna sociološka i demografska pravila, vjerujući da će se milijuni ljudi, odgojeni u radikalno drukčijim društvenim i religijskim sustavima, preko noći transformirati u vjerne građane sekularnih i liberalnih europskih država.

Umjesto obećanog bogaćenja društva, ta je lakovjernost stvorila duboke unutarnje podjele. Dok se domaće stanovništvo suočava s ekonomskim pritiscima i padom opće sigurnosti, javni proračuni troše se na održavanje sustava koji dugoročno destabilizira vlastite temelje. Europa se tako našla u paradoksalnoj poziciji da financira i tolerira rast onih struktura koje otvoreno preziru njezinu kulturu, povijest i način života.

Na ovu zaprepašćujuću sljepoću europskog političkog establishmenta već duže vrijeme upozoravaju i trezveni glasovi s druge strane Atlantika. Među njima se posebno istaknuo američki potpredsjednik J. D. Vance, koji je u svojim istupima izravno i bez uvijanja ukazao na činjenicu da se Europa nalazi na putu svjesnog samouništenja. Vanceova upozorenja kako nekontrolirana imigracijska politika dramatično rastače europsku sigurnosnu, ekonomsku i kulturnu supstancu nisu bila izraz neprijateljstva, već hladna, realpolitička dijagnoza.

Njegove riječi da zapadni saveznici ne mogu dugoročno opstati ako iznutra demontiraju vlastita društva i zakone naišle su, očekivano, na zgražanje u Bruxellesu. No, odbijanje europskih elita da poslušaju takva upozorenja samo potvrđuje dubinu njihove ideološke zanesenosti i nesposobnosti da se suoče s posljedicama vlastitih promašaja.

Koncept „No-Go“ zona i erozija pravne države

Jedan od najizraženijih simptoma ovog neuspjelog eksperimenta jest pojava paralelnih društava unutar europskih metropola. U predgrađima gradova poput Pariza, Londona, Malmöa, Bruxellesa… stvorene su četvrti u kojima europski zakoni, ustavni poredak i tradicionalni način života više ne vrijede. Država je u tim dijelovima de facto kapitulirala.

U tim zonama, koje analitičari s pravom opisuju kao prostor visoke nesigurnosti, državni autoritet slabi do te mjere da se i same snage reda, hitne službe i vatrogasci suočavaju s otvorenim neprijateljstvom, kamenovanjem i nasiljem. Umjesto prihvaćanja vrijednosti društva domaćina – odvojenosti religije od države, ravnopravnosti spolova i individualnih sloboda – u tim se zajednicama otvoreno nameću rigidna religijska pravila, paralelno zakonodavstvo te elementi šerijatskog poimanja društva. To više nije pitanje suživota; to je tiha, agresivna kolonizacija javnog prostora u kojem se europska pravna država povlači pred naletom islamskih teokratskih pretenzija.

Kažnjavanje neistomišljenika

Možda najstrašnija dimenzija ove krize ne leži u samom migracijskom valu, nego u načinu na koji se europski establishment odnosi prema vlastitim građanima. Umjesto preispitivanja pogubnih odluka, političke i medijske elite pokrenule su proces sustavnog utišavanja, pa čak i institucionalnog kažnjavanja svakoga tko se usudi javno progovoriti o štetnosti i posljedicama nekontrolirane imigracije.

Riječ je o klasičnom ideološkom teroru u kojem se opravdani strah, argumentirana kritika i borba za očuvanje vlastitog doma proglašavaju „govorom mržnje“, ksenofobijom ili ekstremizmom. Intelektualci, novinari, ali i obični građani koji upozoravaju na porast kriminala, degradaciju sigurnosti i gubitak kulturnog identiteta, izloženi su javnom linču, gubljenju poslova, cenzuri na društvenim mrežama, pa i sudskom progonu. Kada država počne kažnjavati vlastiti narod zato što želi zaštititi svoju djecu i svoju budućnost, a s druge strane pokazuje neograničenu toleranciju prema onima koji krše njezine zakone i siju nasilje, tada je jasno da je sustav duboko izopačen.

Incidenti koji s vremena na vrijeme probiju zid medijske cenzure služe kao dramatični podsjetnici na dubinu i brutalnost problema. Nemiri i brutalni ulični sukobi, poput onih aktualnih u Belfastu i drugim britanskim te europskim gradovima, jasno oslikavaju eksplozivan potencijal trenutačne situacije. Kada se unutar migrantskih zajednica događaju činovi ekstremnog nasilja – poput stravičnih slučajeva u kojima se mačetama pokušavaju odsjeći glave na javnim mjestima – pita se čovjek gdje je granica. To je manifestacija čistog, neskrivenog barbarstva i potpunog odbijanja osnovnih civilizacijskih i humanih normi.

Ovakvi događaji s pravom izazivaju opravdan strah i ogorčenje među domaćim stanovništvom. Dugotrajno ignoriranje ovih problema od strane vlasti stvara opasnu situaciju u kojoj građani gube vjeru u institucije koje bi ih trebale štiti. U nedostatku odlučnih državnih strategija, tinjajuće nezadovoljstvo i osjećaj ugroženosti neizbježno vode prema točki pucanja – trenutku kada bi mogli započeti otvoreni i masovni sukobi između domicilnog stanovništva i pridošlih islamističkih skupina koje ne žele mir, nego dominaciju.

Huntingtonovo proročanstvo i korijen problema u islamu

U tom kontekstu, teza Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija“ dobiva svoj puni i neumoljivi legitimitet. Huntington je ispravno uočio da će u suvremenom svijetu primarni izvori sukoba biti kulturne i religijske prirode. Korijen problema ne leži u ekonomskoj sferi ili nedostatku socijalnih programa, već u dubokoj, strukturalnoj nepomirljivosti ortodoksnog islama s temeljnim postavkama zapadne civilizacije.

Problem leži u samom poimanju države, društva, ljudskih prava i sloboda unutar islamske doktrine. Dok je moderna Europa izgrađena na postulatima prosvjetiteljstva, odvojenosti Crkve od države, svetosti individualnih prava i slobode govora (uključujući i pravo na kritiku religije), islamski koncept društva ne poznaje takvu distinkciju. Tamo su religija, država, pravo (šerijat) i moral spojeni u nedjeljivu cjelinu koja teži apsolutnoj regulaciji privatnog i društvenog života. Kada se ta dva dijametralno suprotna i isključiva koncepta nađu na istom geografskom prostoru, a pritom jedna strana nema nikakvu namjeru asimilirati se, nego agresivno nastupa s pozicije demografske i religijske ekspanzije, sukob postaje povijesna neminovnost.

Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici koja će odrediti sudbinu idućih generacija. Nastavak politike zatvaranja očiju, kapitulacije pred agresivnim zahtjevima islamista te progon i kažnjavanje vlastitih građana koji govore istinu vodi u siguran slom europske civilizacije. U arsenalu kojim se služe zagovornici nekontrolirane imigracije, optužba za takozvanu „islamofobiju“ postala je najmoćnije oružje za onemogućavanje svake trezvene rasprave. No, europska javnost mora prestati uzmicati pred tom manipulacijom jer je riječ o čistoj laži i ideološkoj izmišljotini. Činjenice govore posve suprotno: muslimani u Europi uživaju apsolutno ista građanska, politička i socijalna prava kao i svi drugi stanovnici, a stupanj vjerskih i osobnih sloboda koje imaju na europskom tlu neusporedivo je veći od onoga u zemljama iz kojih su otišli. Nigdje u islamskom svijetu manjinske skupine nemaju ni približno prava kakva islamski migranti uživaju usred Europe.

Stoga, ako kod određenog dijela domicilnog europskog stanovništva i postoji dubok strah i nepovjerenje prema islamu i njegovim sljedbenicima, taj strah nije plod nikakve iracionalne fobije ili predrasuda, već bolnog povijesnog i suvremenog iskustva. Umjesto da se kriju iza uloge žrtve, predstavnici tih zajednica trebali bi se iskreno zapitati zašto je to tako i zašto je više od 95 posto terorističkih napada na europskom tlu u proteklim desetljećima povezano upravo s radikalnim islamom. Strah je u ovom slučaju posve racionalna reakcija na krvavu stvarnost europskih ulica, a odgovornost za takvu sliku leži isključivo na onima koji u ime religije siju teror, a ne na onima koji od tog terora pokušavaju zaštititi svoj goli život i civilizaciju. Zaštita granica, trenutni prekid nekontroliranih migracija, deportacija onih koji ne poštuju zakone i kulturu domaćina, te vraćanje slobode govora bez straha od ideoloških sudova nisu izraz netolerancije niti islamofobija. To je elementarni, legitimni nagon za samoodržanjem. Kao društvo koje baštini kršćanske korijene, povijesno iskustvo i humanističke vrijednosti, Europa ne smije dopustiti da njezina plemenitost bude iskorištena za njezino vlastito uništenje. Vrijeme za politički korektne fraze je nepovratno isteklo; nastupilo je vrijeme za beskompromisnu, odlučnu i samosvjesnu obranu naših obitelji, našeg identiteta i naše slobode.

Objava Samouništenje Europe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.