Istina je da će mnoge kiša podsjećati na London, budući da već godinama slušamo kako tamo kiša vrlo često pada, pa smo se već naviknuli da London zovemo još i Kišni grad. Mene osobno kiša asocira na mnoge stvari, ali kad je riječ o Londonu, posebno su mi dojmljivi prikazi britanskih sela, obavijenih kišom i sumaglicom. Oni prikazuju pravu ljepotu i čar majke prirode, koja je udovoljila svima pa i pluviofile – osobama koje vole kišu.

Nisam nikad posjetila London a ni okolna sela, ali mogu zamisliti kako sve to izgleda. Zapravo, ne moram mnogo ni zamišljati, jer su se filmovi i serije potrudili da mi dočaraju tu sliku. Nije novost da smo već niz godina izloženi utjecaju javne diplomacije Velike Britanije. Nešto starije generacije zasigurno se sjećaju poznate humoristične serije ‘Alo ‘alo, a kroz filmove o Mary Poppins kreiran je i pojam britanske dadilje. Moja generacija, nešto mlađa, ipak je više bila zadubljena u čitanje Harry Pottera, serijal knjiga poznate britanske spisateljice J. K. Rawling, koji počinje i završava u Londonu i okolici, te gledanje istoimenih filmova. Premda su filmovi o Harry Potteru većinom snimani u Japanu, oni odišu britanskim šarmom.

Naravno, za ljubitelje klasike, neizostavno je spomenuti Williama Shakespeara te njegove knjige od kojih je svatko, sigurna sam, barem jednu pročitao. Iako važan dio kulture, filmovi, serije i knjige nisu jedini alati koje Velika Britanija koristi kako bi nam približila svoju kulturu, pa ovdje spominjem i British Council, organizaciju koja povezuje ljude kroz kulturu, umjetnost i obrazovanje, a prisutna je i u Bosni i Hercegovini.

Tijekom srednje škole bila sam njihova članica i vrlo često posuđivala sam knjige, filmove i glazbu te izučavala povijest i kulturu Velike Britanije. Danas British Council više ne raspolaže knjigama, budući da su ih darovali Filozofskom fakultetu, ali održavaju tečajeve engleskog jezika uz međunarodno priznate testove za engleski jezik, kao i mnogobrojne projekte kroz koje povezuju kulture Velike Britanije i Bosne i Hercegovine, i pružaju priliku mladima da nauče nešto više o ovoj zemlji.

Pored prilike za kulturnim usavršavanjima kroz javnu diplomaciju ove zemlje, neizostavno je spomenuti i stipendije koje British Council nudi dobrim studentima kako bi mogli posjetiti Veliku Britaniju, ondje živjeti i studirati te upoznati njihov obrazovni sustav i kulturu.

Prije nego odbacite poznato predstavljanje Bond. James Bond, napominjem da je u srcu Sarajeva parkiran crveni londonski autobus na kat, a u Londoner Pubu možete popiti piće. Razmislite koliko smo zapravo udaljeni od Londona. Jer, čini se da je udaljen samo treptaj oka.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava U tren oka u Londonu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budući da nisam u mogućnosti postaviti Vama pitanja, mogu ih postaviti sebi. Tako, ukoliko bi me netko pitao što me asocira na Veliku Britaniju, pomislila bih kako pijem toplu šalicu crnog čaja (koji se još naziva i engleski čaj, a izvorno ne dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva). Na spomen Švicarske pomislila bih na, po mnogima, najukusniju čokoladu na svijetu, ali i na trgovine satova, koje krase gradove. Amerika bi u meni pobudila mnoge asocijacije, uključujući filtar kavu (još se naziva i Američka kava), Francuska bi u meni probudila maštu ispijanja vina na poljima Provanse, dok bi Italija mogla ponuditi sireve. Ukoliko je barem netko od Vas pomislio na isto što i ja, onda ste i Vi pod utjecajem nacionalnog brendiranja koje mnoge, ukoliko ne i sve zemlje, prije ili kasnije počnu promovirati.

Nacionalno brendiranje, kao što i sam pojam kaže, znači brendiranje jedne države. To je adut koji određena država ima te ga koristi kroz turizam ili kroz druge oblike kako bi se brendirala, i ostala zapamćena baš po tome. Ukoliko bi me netko pitao koju zemlju bih povezala s proizvodnjom automobila, Njemačka je prva zemlja koja bi mi pala na pamet. Iako se auta fizički ne prave u Njemačkoj, ova zemlja se vrlo često povezuje s autoindustrijom zbog brendova koje „posjeduje”.

Unutar javne diplomacije postoje dvije škole koje imaju različito viđenje o pitanju nacionalnog brendiranja. Jedna škola zagovara da je nacionalno brendiranje jedna forma javne diplomacije. Druga škola to oštro negira, zagovarajući da je to oblik vanjske politike i da nema mnogo poveznica s javnom diplomacijom. No, ukoliko pitate mene, reći ću Vam da se do određene granice slažem da je nacionalno brendiranje jedna forma javne diplomacije.

I tako, dok razmišljam o asocijacijama koje imam o drugim zemljama, jer to je onaj lakši dio budući da ni u jednoj od gore navedenih zemalja ne živim, razmišljam i o tome koju asocijaciju bi stranci imali o Bosni i Hercegovini. Po meni prirodno, ali ispravite me ukoliko griješim, Bosna i Hercegovina ima toliko pojmova po kojima bi se mogla brendirati da mi se vrlo teško odlučiti samo za jedan. Možda se može brendirati po siru, budući da nam se ta industrija u posljednjih nekoliko godina počela uvelike razvijati, pa imamo travnički sir, vlašićki sir, livanjski sir… Ili možda po rakiji, koja je strancima posebno piće koje vole ispijati u većim količinama do prve prilike kada trebaju ustati od stola?

Sir ili rakija, možda zemlja ćevapa ili bureka, ono što je bitno je da nacionalno brendiranje bude dosljedno zemlji koju brendira. Prije nekoliko godina pojavio se promotivni video pokazujući prirodne ljepote Bosne i Hercegovine, uključujući planine, i između ostalog grupu ljudi kako na vrhu planine vježba jogu. Ne bih da me pogrešno shvatite, apsolutno nemam ništa protiv joge, ali brendirati Bosnu i Hercegovinu kao zemlju u kojoj većina stanovništva vježba jogu svakodnevno, na planinskim vrhovima, je smiješno i apsurdno do te mjere, da nisam sigurna ni bi li Indijci, odakle joga originalno potječe, a za koje sam sigurna da vjerojatno nikada nisu ni čuli za Bosnu i Hercegovinu, povjerovali.

Ukoliko se vratimo na sami početak javne diplomacije, gdje sam rekla da javna diplomacija uvijek treba biti istinita i dosljedna, u svakoj od tehnika koju koristi, onda to zasigurno vrijedi i za nacionalno brendiranje koje treba istinito oslikavati sliku zemlje, a ne oslanjati se na lažne pojmove, pokušavajući privući razne grupe turista. Jer, laž se brzo otkrije, zar ne?

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Zemlja sira, rakije ili ćevapa? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Volite li gledati filmove i serije? Gledate li vijesti na međunarodnim javnim emiterima? Ukoliko je odgovor na prvo pitanje pozitivan, te ukoliko pratite vijesti na međunarodnim javnim emiterima kao što je Rusija danas (Russia Today) ili Al Jazeera, utoliko trebate znati da ste pod jakim utjecajem te da, bili Vi svjesni toga ili ne, polako mijenjate svoje navike.

Javna je diplomacija oblik diplomacije koji se polako uvlači u Vaš život i mijenja Vas, bez Vašeg prethodnog odobrenja. Želite li znati kako? Dakle, javna diplomacija je termin koji je uveo Edmund Gullion davne 1856., a označava postupno prenošenje kulture s jedne države na drugu radi njihovog zbližavanja. Iako se sam naziv razvio daleko u povijesti, javna diplomacija je doživjela svoj procvat nakon terorističkog napada 11. rujna na Svjetski trgovački centar u New Yorku. U tom periodu visoki dužnosnici su shvatili da bi trebali predstaviti Ameriku i u drugom svjetlu, razmišljajući o percepciji stanovnika Bliskog Istoka o njima. Iako bi se reklo da je američki izum, tragovi javne diplomacije sežu čak i do Napoleona.

Postoji više alata koje javna diplomacija koristi u svoje svrhe, a svi alati podrazumijevaju komunikaciju na prvom mjestu. Imajući ovo u vidu, javni međunarodni emiteri, razmjene studenata, filmovi i drugi zanimljivi načini su samo neki od alata.

Jeste li primijetili da se odijevamo isto kao i glumci u američkim filmovima i serijama? Mislite li da je to slučajnost? Pored modne industrije koja tempira i diktira načine odijevanja, veliku zaslugu imaju i mali ekrani koji nam na slikovit način pokazuju kako to zapravo izgleda u „stvarnosti”.

Možda mi nećete vjerovati na riječ, ali vjerujte mi kada vam kažem da vam mogu i dokazati svoje tvrdnje. Počela sam govoriti engleski s tri godine. Vjerojatno to neće biti čudno većini čitatelja, ali ako vam kažem da mi to nije materinski jezik, te da nisam nikada živjela izvan granica Bosne i Hercegovine, možda će te se zapitati kako sam tako rano progovorila strani jezik? Odgovor je vrlo jednostavan. Veoma sam voljela gledati crtane filmove na televiziji Cartoon Network.

Isprva nisam ništa razumjela, naravno, jer mi je sve bilo strano, ali da bih se snašla gledala sam slike koje se nižu jedna za drugom i učila fraze koje govore uz te „situacije”. Nije mi trebalo dugo da shvatim što koja riječ znači, niti kako se sklapaju rečenice. Ukoliko uzmemo u obzir da su djeca kao male spužve koje kupe svaku kapljicu, nisam ja neki genij koji je naučio jezik vrlo brzo, već sam samo bila veselo i razigrano dijete željno znanja. Takva su djeca i sada.

Ukoliko i sami dozvolite djetetu da gleda crtiće na stranom jeziku vrlo brzo ćete vidjeti vidljive rezultate. Ne morate biti dijete niti imati dijete da bi ste uvidjeli da je ovo istina. Istraživanja su pokazala da i odrasli isto tako mogu naučiti jezik ukoliko gledaju filmove i serije, samo možda ne istom brzinom kao djeca.

Zaista, za mene ne postoji lakši način učenja jezika od gledanja situacija na televiziji i pratećih fraza i izreka koje nam netko izravno upućuje. Upravo to televizija i radi, obraća se izravno samo nama, obraćajući potpunu pozornost na nas i na podsvjesne poruke koje usvajamo gledanjem. Zato, ako ste ljubitelji turskih, indijskih, španjolskih serija, ili pak američkih i njemačkih filmova, osim opuštanja nakon napornog dana, možete imati i koristi tako što ćete dobiti odlične osnove jednog stranog jezika koji vam nekada u životu možda i dobro posluži.

Neki bi mogli pomisliti da je javna diplomacija nametanje moći, ili novi oblik imperijalizma i kolonijalizma, ali to nije istina. Javna diplomacija počiva na istini, te se ne služi propagandom i lažima kako bi uljepšala sliku jedne države. Zagovarači i veleposlanici javne diplomacije nisu diplomati, niti političari, već ljudi koji su apolitični, obično poznate osobe kao što su glumci, umjetnici i novinari. Stoga sljedeći put kada budete gledali svoj omiljeni film, razmislite kako pored radnje filma znate i ono što će glumci reći u tom trenutku.

Objava Na krilima javne diplomacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.