Bukovica je selo u dolini Neretvice koje pripada konjičkoj općini. Nekada su ovdje živjele brojne obitelji raspoređene u 5 različitih zaselaka. Nedaća rata protjerale su ljude 1993. godine u sigurnija područja koji su se razasuli po bijelom svijetu. Nakon rata upravo velikim zalaganjem pokojnog fra Slavka Topića i obitelji Marković, uz pomoć tadašnjih župnika i donatora iz BiH i svijeta obonovljeno je 15-ak kuća u ovom selu. Godinama se u Bukovici u  mjesecu listopadu održavala poznata kestenijada.

Objava Obljetnica smrti fra Slavka Topića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svečanu sv. misu na sam blagdan predslavio je fra Bruno Ćubela, meštar postulanata u Sarajevu, uz koncelebraciju župnika fra Ivice Karatovića te drugih svećenika. U prigodnoj propovijedi fra Bruno je govorio o pozivu sv. Ante i njegovu odazivu Bogu da mu služi kao svećenik i franjevac. Nakon sv. mise slavlje je nastavljeno ispred župne crkve uz prigodno kolo, glazbu, bećarac i narodne pjesme iz ovoga kraja.

Sutradan, u nedjelju 14. lipnja, slavljena je sv. misa ispred stare župne crkve u selu Podhum. To je za vjernike ove župe, njih oko 70 koji su došli, bio posebno emotivan trenutak jer se nisu okupili samo oko obnovljenih zidova stare crkve, nego su se okupili oko svojih korijena, oko uspomena, oko vjere svojih predaka. Misu je predvodio fra Danijel Nikolić, meštar bogoslova u Sarajevu i glavni urednik revije Svjetlo riječi.

U svojoj propovijedi fra Danijel se osvrnuo na riječi evađelista Mateja koji donosi sliku Isusa koji promatra mnoštvo ljudi te se „sažali nad njima jer bijahu izmučeni i ophrvani (potpuno iscrpljeni) kao ovce bez pastira.” U tom duh je istaknuo: „Mnoga su naša sela u župi danas tiha jer su kuće prazne, a crkve u Podhumu, na Žitačama, u Obrima, Kostajnici, S. Kuli znale su ostati ranjene i same. No, današnje evanđelje nam poručuje: Isus nas vidi. Njegovo srce se sažalijeva nad našom sudbinom. On ne okreće glavu od Podhuma i Žitača. Ova obnovljena stara crkva najbolji je dokaz da nas Bog nije zaboravio i da narod ovoga kraja, ma gdje god danas živio – u domovini ili dalekom svijetu – nije zaboravio Boga i svoje korijene. Dok god postoji netko tko se vraća svojim korijenima, dok god se ovdje moli i slavi sveta misa, ova župa živi.”

Na kraju je fra Danijel pozvao sve da ne zaborave svoj kraj te poručio: „Kad god imate mogućnost, dođite u rodni kraj. Jedna je naša žena rodom iz Ljesovinje nedavno došla iz Nizozemske sa štapom, a sad nakon mjesec dana boravka u svom selu šeta lako i brzo po donjoj i gornjoj brdovitoj Ljesovinji. Dođite, obnovite svoja ognjišta, uredite, očistite, i na takav način duhovno se obnovite ali i tjelesno. Pa i kad ste u daljini rasuti po svijetu – sjetite ovog kraja i podržavajte dobre akcije i inicijative za ovaj kraj. Dovodite i svoju djecu i unučad, da vide i zavole ovaj kraj. Pričajte im o Klisu i Neretvici. Neka znaju gdje su im korijeni, gdje su molili njihovi djedovi i bake, gdje počiva povijest njihove obitelji. Jer narod ne nestaje onda kada se raseli. Narod nestaje onda kada zaboravi tko je i odakle je.” Nakon mise okupljeni vjernici napravili su zajedničku fotografiju te se nastavili družiti uz okrepu i pjesmu.

Kao nekoliko crtica iz povijesti župe treba spomenuti da su u selu Podhum franjevci Bosne Srebrene osnovali 1813. godine kapelaniju, a 1820. godine istoimenu župu, jednu od najstarijih župa u tom kraju. Tijekom 80-tih godina 19. stoljeća izgrađena je župna crkva uz koju će se izgraditi Dom sv. Ante i prva osnovna škola u čitavom kraju (1882.). Zbog dotrajalosti tog prvotnog objekta, crkva je 1925. godine obnovljena prema nacrtima čuvenog arhitekta Karla Paržika, a tada je podignut i prepoznatljiv zvonik. Budući da je selo Podhum zbog iseljavanja gotovo ostalo bez katolika, a po svom je zemljopisnom položaju nepristupačno, nova je crkva izgrađena na povoljnijem mjestu na Žitačama 1959. – 1962. godine. Dobrotom vlč. Bosiljka Bekavca, koji je rođen u ovoj župi a živio u SAD-u, financirana je kupnja zemljišta i izgradnja te nove crkve na lokalitetu Žitača. Od tada se župa zove Podhum/Žitače. Stara crkva u Podhumu je, nažalost, iz neopravdanih razloga porušena 1963. godine, a pored nje je izgrađena manja kapelica. Prošle godine kapelica i toranj, koji su se nalazili u jako lošem stanju, napokon su obnovljeni. Prije svega obnovljeni su zidovi, krov i zvonik. Planira se unutarnje uređenje i nabavka zvona.

Nova crkva na Žitačama zajedno sa župnom kućom i Domom sv. Ante u posljednjem ratu su također potpuno uništeni. Crkva i župni stan na Žitačama poslije rata su potpuno obnovljeni. 

foto: Josipa Kozarić

Objava Proslava sv. Ante u župi Podhum-Žitače pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Predstavljanje su uveličali glazbenici. Miroslav Škoro izveo je pjesmu „Ne dirajte mi ravnicu” s kojom je podsjetio na slavonske korijene Ksenije Abramović. Desetogodišnji Marino Vrgoč otpjevao je pjesmu „Kuća puna naroda”  i tako predstavio Laudato televiziju kao dom otvoren novim generacijama. Marija i Ivana Husar izvele su pjesme „Gospode, trebam Te” i „Samo želim reći ime Isus” s kojima su program obogatile tonom molitve, zahvalnosti i predanja Bogu.

Među brojnim uzvanicima bili su hercegovački provincijal fra Jozo Grbeš, sisački biskup Vlado Košić, križevački biskup vladika Milan Stipić te franjevac Provincije Bosne Srebrene fra Juro Marčinković koji je urednik i voditelj emisije „Zlatni savjeti” na Laudato televiziji. U knjizi „Evo me” autorica mu je posvetila dvije stranice.

Nadbiskup Želimir Puljić rekao je kako je Ksenija Antonija Abramović vrlo uspješno promovirala kršćansku umjetnost i vjerovala kako prava umjetnost vodi k Bogu. Prije dvadeset godina „čula je glas u srcu” na koji je odgovorila „Evo me.” U Prologu knjige zapisala je: „Taj glas u meni nije pitao mogu li, nego hoću li. Nije tražio sigurnost, nego raspoloživost i otvoreno srce”. Tada nije znala kamo vodi njezin odaziv. Pogotovo nije znala niti naslućivala kako će „sve to jednoga dana imati svoje ime” i utjeloviti se u djelu koje nadilazi njezine snage, rastjeruje brojne sumnje i opravdane strahove. Znala je samo da se Božji glas, jednom prepoznat, više ne povlači. Biblijski izraz „Evo me, Gospodine, vršiti volju tvoju” koristi se kao snažan znak potpune raspoloživosti i spremnosti izvršiti volju Božju. Tako je bilo s Abrahamom, Izaijom, Samuelom, i Blaženom Djevicom Marijom koja na poziv odgovara „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38).

Nadbiskup je istaknuo: „Sadašnja ravnateljica Laudato Televizije uistinu je učinila puno čudesnih i vrijednih stvari, kako na polju umjetnosti i kulture, tako i na području promicanja vjere i evangelizacije. Ostvarenje i otvaranje televizije s kršćanskim predznakom, ravno je čudesnom podvigu koji kod svih, a posebice kod gledatelja, izaziva poštovanje i zahvalnost. Time je uvažena ravnateljica obiteljske Laudato televizije pokazala veliki potencijal ženskoga genija o kojem je pjesnički i teološki pisao sveti papa Ivan Pavao II. Drago mi je što sam mogao, kako osobno, tako i institucionalno, kao dubrovački biskup i zadarski nadbiskup te predsjednik HBK, pružiti ruku potpore i podršku gospođi Abramović u njezinim medijskim planovima, posebice u realizaciji ženskoga genija kod stvaranja obiteljske Laudato TV.

Uime brojnih prijatelja i pratitelja programa obiteljske televizije Laudato čestitam na ostvarenju toga velikoga djela. Zahvaljujem i na tiskanju knjige Evo me, koja je zapravo zapisnik prijeđenoga hoda od onoga upornoga poziva i glasa u srcu, od prije dvadeset godina (2006.), preko brojnih nepredvidivih prepreka i iskušenja u prijeđenom vremenu, do konačnog ostvarenja samoga djela.”

Autorica knjige je veliki dio onoga što je doživjela i proživjela, zabilježila. Posebice je lijepo da je to uobličila u tečnom hrvatskom stilu, s kratkim i pitkim rečenicama. Brojne stranice i odlomci protkani su citatima Svetoga pisma. Na stranicama ove knjige, koja je svjedočanstvo vjere, osjeća se miris gesla sv. Ignacija Lojolskog: „Sve što je urađeno, učinjeno, neka bude na veću slavu Božju”.

Sjepan Lice u recenziji knjige napisao je: „U riječi ,Evo me!’ čovjek prepoznaje jedini život koji mu je od sada živjeti. Ta riječ postala je mjera njegova života, njegove osobnosti. Knjiga ,Evo me’ Ksenije Abramović osobno je svjedočanstvo jednog života, ujedno i njezina autobiograija i povijest (uključujući i pretpovijest) Laudato televizije – obiteljske televizije kršćanskog nadahnuća. Poslanje koje traje.

Na ovim stranicama Ksenija Abramović ispisuje korake svoga osobnog života i korake vezane uz početke Laudato televizije, njezin razvoj i šire djelovanje. Otkriva nam kako je prepoznala nadahnuća Duha Božjega i kako ju je slijed zbivanja vodio ususret odluci da se upusti u pustolovinu osnivanja i pokretanja Laudato televizije.

Laudato televiziju nije pretjerano nazvati pothvatom i blagoslovom. Osmišljena je kao obiteljska televizija s kršćanskim vrijednostima, kao televizija koja okuplja, koja ne dijeli, ne razara. Prema gledateljima se odnosi s poštovanjem. Ne nameće se. Njezin sadržaj utemeljen je na bogoljublju, čovjekoljublju i domoljublju. Na životnosti vjere. Upućuje na susret s Bogom i čovjekom. U tom duhu zamišljeni su i koncerti Progledaj srcem i Domu mom koji su proistekli iz poslanja i djelovanja Laudato televizije. Tijekom programa Laudato televizije na ekranu se češće pojavljuju riječi: Dobro mijenja sve, – kao geslo, kao namjera čitavog programa.

Premda u ovoj knjizi Ksenija Abramović iznosi slijed činjenica, ispisan kronološkim redom, knjiga je napisana izrazito meditativno. Uz to, uz gotovo svaki životni i radni korak, ispisan je biblijski citat kao uputa. Kao zrcalo. Kao odraz. Kao izraz ganuća i zahvalnosti. U knjizi je mnoštvo njezinih mudrih i poticajnih misli. Ova knjiga čitatelju može poslužiti i za osobni ispit savjesti. Ova knjiga nije dovršena.”

U svom obraćanju autorica Ksenija Abramović je s velikim emocijama i dubokom vjerom i zahvalnošću snažno svjedočila Božju providnost, istaknuvši kako „Bog ne traži savršene. Traži raspoložive. U svakom ,Evo me’radost je koja dolazi od Božjeg vodstva i Njegove prisutnosti.” Govoreći o nastanku knjige, naglasila je kako „Evo me” nije priča o osobnom uspjehu, nego je svjedočanstvo o Božjoj vjernosti u životnim kušnjama, traženjima i blagoslovima. Naglasila je kako je knjiga nastala iz potrebe da posvjedoči što Bog može učiniti kroz jedan iskreni i potpuno predani „Evo me”.

Knjiga „Evo me” je svjedočanstvo autorice Ksenije Abramović o rađanju i rođenju Laudato televizije i njezinim projektima koji su obilježili hrvatski medijski i duhovni prostor. Ona je, još više, priča o povjerenju, predanju i Božjem vodstvu kroz životne uspone i kušnje. Knjigu je blagoslovio papa Lav XIV. Njegov potpis je u svakom primjerku knjige. Zbog velikog zanimanja javnosti, engleski prijevod je u tijeku, a u pripremi su izdanja na njemačkom i poljskom jeziku.

Autorica je kazala kako ovu knjigu dugo nije planirala napisati. Samo je tijekom više od deset godina strpljivo bilježila događaje i iskustva osjećajući da se u njoj polako oblikuje priča koja jednom treba biti ispričana. „Nakon brojnih svjedočanstava koja sam dijelila po Hrvatskoj i inozemstvu, ljudi su mi počeli govoriti: ,Ovo treba ostati zapisano.’ Presudan trenutak dogodio se kada sam shvatila da ova knjiga nije o meni, nego o Božjoj vjernosti. Tada sam rekla: ako će moje iskustvo nekoga ohrabriti da i sam kaže Bogu ,Evo me’, onda vrijedi ispričati ovu priču,” rekla je Ksenija Abramović koja je zahvalila djelatnicima Laudato televizije, mnogim suradnicima, podržavateljima i prijateljima.

U završetku govora poslala je emotivnu i snažnu poruku nade i ohrabrenja svima koji traže svoj put i poziv. „Ne bojim se. Ne zato što je put lagan, nego zato što ne idem sama. Bog me i danas vodi i znam da ni jedan život predan Njemu nije uzaludan. Ako ova knjiga barem jednoj osobi pomogne da više vjeruje, da se ne boji svoga poziva ili da ponovno čuje Božji glas u svom životu, tada je ispunila svoju svrhu. Jer Bog ne traži savršene. Traži raspoložive. Traži samo srce koje će reći: ,Evo me, Gospodine’,”  rekla je autorica.

Nakladnik knjige „Evo me” je Laudato d.o.o., urednica je Tanja Maleš, autorica Ksenija Abramović, grafički dizajn i priprema Nikola Uroić, lektura i korektura Marija Štancl, naklada 5000 primjeraka, tisak Stega Tisak, Zagreb, travanj 2026., recenzent/preporuka Stjepan Lice.

Na naslovnoj korici knjige „Evo me” snimka je autorice Ksenije Abramović s podnaslovom: „Svjedočanstvo vjere na putu malih koraka.” Geslo knjige je: „Riječ Gospodnja moj je putokaz” (Ps 119,105) Na zadnjoj korici su riječi: „Ovo nije priča o velikim pothvatima. Ovo je knjiga o malim koracima poslušnosti. O pozivu koji je došao neočekivano i promijenio sve. O Providnosti koja otvara vrata u svoje vrijeme. O Bogu koji može upotrijebiti i naš mali da za Njegova velika djela”.

„Knjiga Evo me Ksenije Abramović strukturirana je u deset poglavlja. Započinje Prologom, nakon kojega je sadržaj knjige razrađen kroz sedam poglavlja. Knjigu zaključuju Epilog i njezina Molitva predanja. Predgovor knjizi napisao je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, a u četvrto poglavlje uklopljena je Riječ prijatelja Želimira Puljića, nadbiskupa u miru,” rekao je Stjepan Lice. U duhu jedne od mnogih velikih autoričinih misli „Bog ne gradi spomenike, nego putove”, recenzent Lice je dodao da „ni ova knjiga nije – i ne želi biti – spomenik, nego svjedočanstvo o prijeđenom putu.”

„Knjiga Evo me dostupna je u te u Laudato galerijama u Zagrebu i Zadru. Veliko zanimanje publike već nakon same promocije pokazalo je koliko je snažno odjeknula među čitateljima, a i prema brojnim upitima novo izdanje moglo bi uslijediti vrlo skoro”, poručili su s Laudato televizije.

Stipo Marčinković (foto: Laudato TV, Stipo Marčinković)

Objava Predstavljena knjiga „Evo me” Ksenije Abramović pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U Asiz smo stigli oko 15 sati. Najprije smo se smjestili u kamp Green Village Assisi gdje smo odsjeli za vrijeme našega hodočašća. Zatim smo se uputili u obližnje mjesto Rivotorto, gdje je sv. Franjo prvotno živio s braćom u periodu od 1209 – 1211, prije prelaska u crkvicu Blažene Djevice Marije Anđeoske zvane Porcijunkula. Zato se Rivotorto i smatra kolijevkom franjevačkog bratstva. U svetištu smo slavili euharistiju kojom je predsjedao i prigodnu propovijed uputio meštar bosanskih bogoslova fra Danijel Nikolić. Nakon euharistijskoga slavlja izmolili smo zajedno Večernju molitvu iz Božanskoga časoslova. Potom smo imali priliku razgledati i u osobnoj molitvi provesti nekoliko trenutaka u kućici u kojoj su živjela prva braća našega Reda te crkvu koja je izgrađena iznad nje kako bi je zaštitila od propadanja. Zatim smo se uputili nazad u kamp gdje smo večerali te ostatak večeri proveli u bratskom druženju razmjenjujući dojmove i ideje.

Sljedeći dan, u subotu 28. veljače, rano ujutro podijelili smo se u dvije grupe te smo krenuli u Asiz u Sveti samostan u kojem se čuvaju posmrtni ostaci sv. Franje. Došli smo na trg ispred Svetoga samostana te smo ušli u Donju baziliku u kojoj je, prigodom ovog jubileja, izloženo po prvi put tijelo sv. Franje, gdje nas je dočekao fra Vilček Novački, član Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Nakon obilaska relikvija i kratke molitve pokraj tijela sv. Franje uputili smo se u pokrajnju kapelu sv. Bonaventure, gdje smo imali ispovijest vjere i hodočasnički blagoslov. Zatim nas je fra Vilček darovao prigodnim darovima u vidu sjemena pšenice i komadića zemlje za svakoga od nas.

U 11 sati našli smo se u benediktinskoj crkvu sv. Petra u Asizu gdje smo slavili euharistiju kojom je predsjedao fra Renato Galić, domeštar hercegovačkih bogoslova, a prigodnu je propovijed uputio fra Franjo Vuk, meštar zagrebačkih bogoslova. Kako je bila subota I. korizmenoga tjedna uzeli smo obrazac proljetnih kvatri koje su posvećene pokori i obraćenju te smo čuli u Evanđelju kako Isus oprašta grešnici koja je mnogo ljubila. Nakon euharistijskoga slavlja imali smo slobodno vrijeme koje smo iskoristili za osobnu molitvu i pobožnost te za pohod ostalim mjestima u Asizu vezanih za život sv. Franje, pohod sv. Klari i sv. Carlu Acutisu. Zatim smo se, svaki na svoj način, spustili iz Asiza te se uputili prema Porcijunkuli, maloj crkvici koja se smatra kolijevkom franjevačkoga Reda te veličanstvene bazilike koja je izgrađena iznad nje kako bi je zaštitila. Ovdje smo imali Večernju molitvu Božanskog časoslova zajedno s talijanskim fratrima. Nakon molitve zaputili smo se nazad u kamp te smo večerali te ostatak večeri proveli u bratskom druženju.

Idući dan, u nedjelju 1. ožujka ujutro, krenuli smo natrag našim kućama. U povratku svratili smo u Padovu kako bi pohodili dva nama osobito draga sveca: sv. Antu Padovanskoga i sv. Leopolda Bogdana Mandića. Najprije smo pohodili baziliku sv. Ante te smo ondje slavili euharistiju kojom je predsjedao i prigodnu propovijed uputio fra Stjepan Brčina, meštar bogoslova konventualaca. Nakon euharistijskoga slavlja izišli smo na trg ispred bazilike te smo napravili zajedničku fotografiju kao uspomenu na ovo hodočašće. Zatim smo se uputili prema sv. Leopoldu, gdje smo ostali neko vrijeme u osobnoj molitvi i razmatranju. Potom smo se vratili u autobuse te nastavili put kući čime smo zaključili ovo hodočašće u jubilarnoj godini sv. Franje.

fra Toni Divković

Objava Hodočašće franjevačkih bogoslova sv. Franji u Asiz pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tako je ovogodišnje misno slavlje, u župnoj i samostanskoj crkvi Duha Svetoga, na kojemu su sudjelovali brojni vjernici, predvodio profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, franjevac Bosne Srebrene fra Stipo Kljajić, u koncelebraciji s više od 20 svećenika, među kojima je bio domaćin, fojnički župnik i gvardijan fra Mario Katušić kao i kreševski dekan preč. fra Josip Tomas.

Nakon svetopisamskih čitanja i naviještenoga Evanđelja, fra Stipo je uputio prigodnu propovijed progovorivši o ubijenoj subraći. „Iako su prošle pune 32 godine, misliti i govoriti o ubojstvu, točnije strijeljanju fra Nikice i fra Leona i dalje je veoma teško. Tim više što je još uvijek mnogo toga oko njihova ubojstva nerazjašnjeno i omotano velom tajne – i tako će, po svemu sudeći, nažalost još dugo i ostati. Naglašavam ovo i zbog toga što su nedavno pravosudne institucije naše domovine Bosne i Hercegovine odbacile zahtjeve za provođenje istrage o nalogodavcima ubojstva fojničkih fratara, podnesene sada već davne 2013. Neotkrivena istina i zanijekana pravda unose dodatni strah, ruše međusobno povjerenje i slabe zajednički život, stoga je naša ljudska i vjernička dužnost boriti se za istinu o njihovom stradanju i o stradanju svih nevinih – pri čemu nikako među nama ne smije zavladati zakon udruženosti u zlu, zakon zle šutnje, odnosno omerte: zapovjeđene šutnje o svojim zlim djelima. Fra Nikica i fra Leon ubijeni su usred svakodnevnog života, moglo bi se reći ‘na poslu’. Ubijeni su u fojničkom samostanu u kojem su, zajedno s drugim fratrima, u uistinu teškom vremenu, ostali uz svoj kraj i narod”, posvijestio je fra Stipo.

„Budući da živimo u vremenu – a malo koje vrijeme nije takvo – priličnog sebeljublja, zatvorenosti u sebe i svoje, u zemlji u kojoj se povjerenje u ljudsku dobrotu stalno narušava, a buja poimanje drugih kao neprijatelja, u vremenu kada se život sve manje ljubi, a sve više živi iz moranja, fra Nikičina i fra Leonova okrenutost životu nam mogu biti primjerom – jasno uvijek i prvenstveno po uzoru na Isusa”, poručio je propovjednik.

Misno slavlje skladnim pjevanjem animirao je župni zbor pod ravnanjem s. Kate Mlakić.

Podsjetimo, 13. studenog ratne 1993. dok je rat bjesnio Fojnicom, srednjobosanskom općinom koja je ljeta iste godine proglašena zaštićenom sanitetskom zonom, fojnički franjevci spremali su se za malu i skromnu proslavu kako bi na trenutak zaboravili mržnju koja je razarala sve oko njih. Fra Leon Migić, tadašnji vikar nekoliko dana ranije imao je imendan, a fra Nikica Miličević, gvardijan, trebao ga je slaviti 14. studenog, na blagdan Sv. Nikole Tavelića. No, umjesto slavlja dvojicu franjevaca njihova subraća su tog 13. studenog ispratila na vječni počinak nakon što ih je na pragu samostana ubio pripadnik 302. Motorizirane brigade Armije R BiH iz Visokog Miralem Čengić, u čemu su mu pomogli i Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić, pripadnici iste postrojbee.

Izvor: nedjelja.ba

Objava Obljetnica ubojstva fra Nikice i fra Leona u Fojnici pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Godine 1940. preuzima ravnateljsku službu u Bolnici milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti u Zagrebu u vrlo teškom povijesnom razdoblju Drugog svjetskog rata. U suradnji sa s. Blandom Stipetić, kardinalom Alojzijem Stepincem i osobljem bolnice, herojski je spašavala Židove od nehumanih progona i sigurne smrti skrivajući ih u bolnici, uglavnom na zaraznom odjelu. Prema istraživanju Marka Danona, čiji je otac bio spašen u toj bolnici, broj spašenih Židova veći je od tri stotine.

Godine 1945. s. Bogoljuba Jazvo odvedena je u zatvor. Nakon puštanja morala je napustiti bolnicu, a potom i Hrvatsku. Umrla je 26. listopada 1975. godine u Argentini.

Željka Šaravanja

Objava Prigodnom markom HP Mostar obilježio 50. obljetnicu smrti časne sestre Bogoljube Jazvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon predavanja započela je molitva krunice i bila je mogućnost za ispovijed. Potom je uslijedila procesija kroz samostansku crkvu svetog Ivana Krstitelja nakon koje je počelo svečano misno slavlje. Svetu misu je predvodio fra Franjo Radman uz koncelebraciju 12 svećenika. Na početku je okupljene hodočasnike pozdravio domaćin, sutješki gvardijan fra Bono Tomić. Zaželio im je dobrodošlicu „u dolinu Trstionice pod kraljevske sjene naše posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić”. „Dobro došli u crkvu i samostan svetog Ivana Krstitelja, u srce naše povijesti, u mjesto gdje svaka stopa diše vjerom, gdje svaka misao i pogled svjedoče o vjeri i molitvi našeg naroda već stoljećima. Danas nas je okupila ljubav prema Bogu, Crkvi, prema našem hrvatskom i katoličkom narodu, ali i zahvalnost prema onima koji su živjeli i nosili svjetlo vjere. Ovo 17. nacionalno hodočašće kraljici Katarini i susret Franjevačkog svjetovnog reda u BiH nije samo susret s prošlošću, nego i s vlastitim korijenima – s onim što jesmo i s onim što želimo biti”, kazao je fra Bono Tomić na početku misnog slavlja i poručio trećoredcima da „svoj život pretvaraju u evanđeosko svjedočanstvo u svijetu”. U uvodu u pokajnički čin fra Franjo Radman je rekao: „U ovoj jubilejskoj godini Crkva nas poziva da ponovno otkrijemo ljepotu hoda vjere — da budemo hodočasnici nade, ljudi koji u svemu traže lice Božje i koji ne odustaju ni kada je put težak. Zato danas želimo staviti sve svoje korake, kušnje i odluke pred Gospodina, da On u nama obnovi mir, povjerenje i snagu da u svijetu budemo Njegovo svjetlo.”

Nakon navještaja Evanđelja prigodnu je propovijed fra Franjo započeo osvjetljavanjem gesla Jubileja “Hodočasnici nade” koje je ujedno i geslo godišnjeg hodočašća u Kraljevu Sutjesku. “Bližimo se završetku Jubilarne 2025. godine — godine koja nas poziva da obnovimo pogled prema nebu, ali i prema čovjeku. To nije samo poziv na slavlje, nego i na preispitivanje: Jesmo li ljudi nade? Jesmo li oni koji vjeruju i onda kad sve izgleda izgubljeno? Geslo Jubileja i ovog hodočašća — „Hodočasnici nade” — pogađa srž našeg kršćanskog identiteta”, propovijedao je fra Franjo i nastavio promišljati o značenju hodočašća i hodočasnika na putu vjere: „Hodočasniknije čovjek koji stoji. Nije ni onaj koji bježi od svijeta, nego onaj koji ide kroz svijet noseći u sebi Božju prisutnost. On zna da cilj nije samo mjesto na koje dolazi, nego Bog koji ga na tom putu čeka. Tako ni Kraljeva Sutjeska danas kao mjesto nije naš cilj. Cilj je ono što ćemo doživjeti, primjeri vjere iz kojih ćemo učiti i ono što ćemo ponijeti u svoju svakodnevnicu.”

Zatim je nastavio: „U tom duhu danas pred nas stavljam dva lika: kraljicu Katarinu Kosača-Kotromanić, kojoj smo jučer na Bobovcu obnovili sjećanje na dan njezine smrti 1478. godine u Rimu, i našeg Serafskog Oca sv. Franju Asiškog. Dva različita života, dva različita puta, ali jedna te ista duhovna snaga: poniznost koja rađa vjeru i vjera koja rađa nadu — iz riječi Božje”. Potkraj propovijedi je istaknuo: „Upravo nas blažena naša kraljica Katarina uči da se ne predajemo. Da budemo vjerni sebi, svom narodu i svojoj vjeri. Da budemo mostovi, a ne zidovi. Da budemo svjetlo, a ne sjena. Njezina vjera u Boga i ljubav prema Bosni i Hercegovini nadahnjuju nas da gradimo zemlju u kojoj se poštuje različitost, njeguje tradicija i čuva dostojanstvo. Jer ova zemlja nije samo prostor — ona je zavjet. Zavjet koji su nam ostavili oni koji su za nju molili, patili i sanjali. Zato neka ova godišnjica ne bude samo sjećanje. Neka bude zavjet. Zavjet da ćemo biti kneginje i vitezovi, Katarine svoga vremena — hrabri, ponosni i vjerni.  Kraljice Katarino, tvoje ognjište nije ugašeno – ono grije i gori. U nama. Za Bosnu i Hercegovinu. Za vjeru. Za dostojanstvo. Za franjevaštvo.”

Na kraju svete mise hodočasnicima se još jednom obratio gvardijan i župnik fra Bono Tomić i zahvalio svima na dolasku u Kraljevu Sutjesku.

Pristigla bratstva bila su predvođena nacionalnom ministrom Mirelom Barbarić, područnim ministrom Bosanskog bratstva Zlatkom Špoljarevićem, nacionalnim duhovnim asistentom fra Josipom Vlašićem, koje je istodobno i područni duhovni asistent Hercegovačkog područnog bratstva, područnim duhovnim asistentom Bosanskog bratstva fra Franjom Radmanom, te svojim mjesnim ministrima.

Nakon svete mise u samostanskom dvorištu nastavljeno je bratsko druženje i zajednički objed trećara. 

Mladen Bosankić OFS

Objava 17. nacionalno hodočašće OFS-a BiH i proslava Dana kraljice Katarine u Kraljevoj Sutjesci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budući da je Olovo najstarije marijansko svetište u Bosni, neizostavna je bila molitva Gospine krunice koju su ove godine predmolili članovi Franjevačkog svjetovnog reda iz Uskoplja, predvođeni duhovnim asistentom fra Zvonimirom Batistom. Nakon krunice uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Mislav Jozić, župni vikar iz Viteza, u koncelebraciji s plehanskim gvardijanom, upraviteljem Svetišta fra Ilijom Božićem te ostalim pristiglim svećenicima. Pjevanje na svetoj misi animirao je g. Zlatko Špoljarević, ministar Franjevačkog svjetovnog reda u Bosni, zajedno s bogoslovima Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Fra Mislav je u propovijedi govorio o vjerničkom postupanju danas, o čitanju znakova vremena u današnjem svijetu. Sve je više traganja za čudima, sve je više i pompe u našem postupanju. A pri tom, zaobilazi se naš bližnji, čovjek koji je pored nas, i to onaj koji je u potrebi, odbačen od svih. Upravo su to znakovi u kojima se Isusa treba danas susresti. Fra Lujo je primjer takvoga vjerničkoga življenja: pobožnosti koju prati poniznost i služenja Bogu koje je uvijek povezano s činjenjem dobra prema svima, bez iznimke.

Na koncu svete mise s nekoliko prigodnih riječi hodočasnicima se obratio čuvar Svetišta fra Ilija koji je pozvao sve na zakusku i čašicu razgovora. Ovo je još jedan pokazatelj u kojem vidimo da djelo i lik fra Luje i dalje žive među vjernim bosanskim pukom. Gospa Olovska, koja stoljećima brani i štiti Bosnu, iz godine u godinu okuplja svoje vjerne štovatelje. Neka naši životi, poput svijeća koje izgaraju na ostacima crkvišta, tiho izgaraju u ljubavi za druge.

Tekst i foto: fra Ilija Bilanović

Objava „Fra Lujin danˮ u Olovu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tumačeći svetopisamske tekstove, nadbiskup je u svojoj homiliji istaknuo da je molitva lice duše onoga koji moli. Molitva, osim što je razgovor s Bogom, ona nas drži u stalnom odnosu s Bogom. Nadbiskup je rekao da su službe đakona, svećenika i biskupa u izravnom osobnom odnosu s Bogom, te da se služba đakonata ne prima prvenstveno radi svoga posvećenja, nego radi posvećenja drugima. Pozvao je novozaređene đakone da svoje prošnje uvijek upućuju Bogu. Nadbiskup je nadalje pojasnio važnost misionarskog djelovanja u naviještanju Radosne vijesti u današnjem svijetu koji sve manje zna za Krista te je sve manje onih koji su ga spremni nasljedovati. Također je naglasio da na današnji dan moramo sebi posvijestiti da i naši krajevi sve više postaju misionarski, iako se tradicionalno nazivaju kršćanskim. Na koncu je nadbiskup potaknuo đakone da se trude da Kristova riječ što više bude prisutna u njihovom naviještanju i svjedočenju kako bi bili autentični navjestitelji i sluge Kristova oltara u životu.Nakon homilije uslijedio je sam obred đakonskog ređenja polaganjem nadbiskupovih ruku i posvetnom molitvom. Potom su novozaređeni đakoni obukli službenu liturgijsku odjeću: štolu i dalmatiku, a u čemu su im pomogli njihovi župnici. Na kraju obreda od nadbiskupa su primili evanđelistar a potom pristupili služenju kod oltara.

Misno slavlje animirao je zbor franjevačkih bogoslova „Fra Nenad Dujić“ pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića.

Marko Tunjić rođen je 21. studenoga 1994. u Goslaru (Njemačka), kao prvo od troje djece od oca Josipa i majke Ljiljane rođ. Ostojić. Kršten je 1994. u Goslaru, u Hrvatskoj katoličkoj misiji Göttingen- Braunschweig, a sakrament potvrde primio je 2008. u župi BDM-a Majke Crkve, Trnovčica-Zagreb. Osnovu i srednju Elektrotehničku školu završio je u Zagrebu. U župi Krista Kralja u Zagrebu upoznao je Neokatekumenski put te je u listopadu 2016. ušao je u NMM sjemenište Redemptoris Mater u Vogošći. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu gdje je magistrirao 21. rujna 2021. Kandidaturu je primio 2. svibnja 2023., a lektorat 12. prosinca 2024. i akolitat 7. srpnja 2025. u crkvi Sv. Majke Terezije u Vogošći.

Fra Robert Bašić rođen je 14. veljače 2000. u Novoj Biloj, a dolazi iz župe Sv. Ante Padovanskog Busovača. Sin je Ante i Ivane rođ. Bartulović. Osnovnu i osnovnu glazbenu školu, odsjek gitara, završio je u Busovači, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Nakon uspješne godine novicijata položio je prve privremene zavjete 2020., a svečane 3. listopada 2025. u Sarajevu. Primio je službe lektorata i akolitata. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu gdje je diplomirao 26. lipnja 2025.

Tekst i foto: fra Filip Jakov Šero

Objava Đakonsko ređenje u sarajevskoj katedrali pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kapitul je započeo u 10 sati molitvom srednjeg časa u sportskoj dvorani uz samostan, a zatim je uslijedio govor dobrodošlice fra Zvonke Benkovića, gvardijana samostana u Visokom. Pozdrav svoj braći uputio je zatim i provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, nakon čega je uslijedilo predavanje Izgradnja sveopćeg bratstva – Osamsto godina Pjesme brata Sunca sv. Franje Asiškog fra Danijela Nikolića, meštra bogoslova i glavnog urednika revije Svjetlo riječi.

U 12 sati u samostanskoj crkvi sv. Bonaventure proslavljena je svečana sveta misa koju je predvodio provincijal fra Zdravko Dadić. U svojoj propovijedi fra Zdravko je naglasio da je križ kao znak spasenja i nade uvijek bio u srcu franjevačke karizme i u srcu franjevačke tradicije. Primijetio je da je „Provincija Bosna Srebrena kroz stoljeća hodila s križem. Nosili su ga naši prethodnici kroz mračna vremena, kroz progonstva, kroz ratove, kroz vremena kad je vjera bila zabranjena. Nosili su ga s ljubavlju i s nadom, ali i s nepokolebljivom vjerom da križ nije zadnja riječ, nego put do uskrsnuća. Ime Srebrena koje nosi naša Provincija podsjeća nas na čistoću i plemenitost poziva. Srebro se pročišćuje u vatri, kao što se i naš franjevački poziv pročišćava u kušnjama.” Pa je nadalje podsjetio braću fratre da „Kristovo uzvišenje na križu nije bilo uzvišenje sile ili moći, nego uzvišenje kroz služenje do kraja. I mi smo pozvani na to isto uzvišenje – kroz služenje svojoj braći, kroz služenje Crkvi i kroz služenje narodu kojem pripadamo.”

Provincijal se osvrnuo i na veliki franjevački jubilej – 800 godina od kada je sveti Franjo napisao svoju čuvenu Pjesmu brata Sunca u kojoj Franjin životni križ postaje hvalospjev te je istaknuo da je „mudrost franjevačke duhovnosti patnju preobraziti u hvalospjev, a križ u pjesmu zahvalnosti”. Na kraju je potaknuo svu braću govoreći: „Braćo, pozvani smo biti svjetlo u tami, sol koja daje ugodan okus, kvasac koji ulijeva nadu u srcima ljudi. To možemo biti jedino ako ostanemo vjerni križu – križu svetog Franje, križu našeg Gospodina Isusa Krista.” Poslije mise uslijedilo je zajedničko fotografiranje i ručak. Nakon zajedničkog ručka u popodnevnim satima braća su se ponovno okupila u sportskoj dvorani uz samostan te su nastavili započetu raspravu o aktualnim temama vezanim za život i djelovanje braće Bosne Srebrene. Tom prigodom provincijal fra Zdravko se na poseban način poimenice u molitvi sjetio svih preminulih fratara kroz proteklu godinu dana te starijih i bolesnih fratara. Osim toga iznio je i statističke podatke o provinciji. Tako na dan 14. 9. 2025. provincija Bosna Srebrena broji ukupno 282 fratra. Od toga broja 267 je svečanozavjetovanih fratara, 264 svećenika i 3 časna brata. Zatim ima 13 bogoslova, 2 novaka, 2 postulanta i 3 sjemeništarca.

Objava Proslavljen patron Provincije Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.