Sve svoje dane Franjo će proživjeti ranjen ljubavlju. Nisu ga omela odbacivanja, podsmijesi, neshvaćanja, porušeni mostovi koje je ostavljao za sobom. Nisu ga omele ni vlastite slabosti. Nije uzmicao pred ranama koje su ga snalazile. Odanost ranama oblikovala mu je osobnost, identitet, sve do svetih râna koje su mu prokrvarile na La Verni, râna po kojima mu se očitovala Isusova bliskost i – ujedno – njegova otvorenost Isusu.

Sve otkako je Isus i životom i govorom naviještao evanđelje, otkako je Franjo tako duboko iščitao evanđelje, susreo Isusa, nije moguće živjeti evanđelje, biti Isusov mimo rana. Zbog toga prilagođavati evanđelje svojim slabostima i naumima, prilagođavati se svijetu, ima značenje nevjere. Nespremnosti na rane.

Rane su očitovanje vjere, iskaz vjernosti. Samo kršćanin otvoren ranama autentičan je kršćanin. Samo je Crkva koja živi izložena ranama, koja se pred njima ne sklanja, uistinu živa. Uistinu Božja. Samo ona može rasti do uzrasta punine Kristove (Ef 4,13).

Crkva je ponajprije Crkva ondje gdje se stradava, ne ondje gdje se slavi. Ondje gdje se izlaže za druge. Ondje gdje se pati s drugima pa i umjesto njih. Povijest evanđelja, povijest franjevaštva, u onome najboljem, povijest je râna. Jer rana je mjesto susreta čovjeka i čovjeka, čovjeka i Boga. Rana je izvorište vječnosti, već i one u vremenu.

Osobno nisam sklon slaviti ičije rane. Ni one kojima sam blagoslovljen. Ni one koje me određuju, uče plemenitosti i upućuju putovima ljudskosti. Naravno: stojim pred njima sa strahopoštovanjem, s ganućem. Stojim pred njima uzdrhtala srca: jesam li ih dostojan? Pridodajem li im sebe? Svoju spremnost na ranjenost? Živim li uistinu njihov blagoslov?

Rane ljubavi nikada ne zacjeljuju. Uvijek ostaju otvorene životu. Ranjenost evanđeljem uvijek traži čitavoga čovjeka. To je Franjo duboko iskusio. Kada je „jednostavno propovijedao” – pozivao na obraćenje i pokoru, on je one koji su ga slušali – i nas! – pozivao na čistoću srca. Jer samo će oni moći Boga gledati. Samo će oni Boga prepoznati na svojim putovima. Samo ranjeni ljubavlju.

Ne ljubiti – rana je koja ubija. Ranjenost ljubavlju je – naprotiv – životvorna. Ona smrt neće upoznati.

Kada govorimo o nečijim ranama, nikada ne možemo dovoljno znati što im prethodi. Iz čega izviru. Što im je korijen. Pred ranom svakoga čovjeka uvijek je primjereno da budemo smjerni. Jer ranjenoga čovjeka tako je lako pozlijediti. Rane, u konačnici, mogu biti vrata u nečije srce, a k njemu se prilazi obzirno.

Franjo je svoje rane skrivao – i zbog toga što su one bile neshvatljivi dodir Božje prisnosti, i zbog toga što se po njima nije htio isticati, i zbog toga što ih riječima jednostavno nije mogao dostatno protumačiti. One su za njega bile svojevrsno „sveto tlo” njegove duše. Otajstvo pred kojim nitko, baš nitko – pa ni sam Franjo – ne može biti dovoljno malen.

Objava Ranjenost ljubavlju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U 11.00 sati u bazilici svetišta održana je svečanost otvaranja ove obljetnice koja je završila u Kapeli stigmi. Nazočni su, između ostalih, bili svi generalni ministri Franjevačke obitelji, biskup Arezzo-Cortona-Sansepolcro, mons. Andrea Migliavacca, gradonačelnik Firence Dario Nardella, načelnik Općine Chiusi della Verna Giampaolo Tellini kao i predstavnici drugih institucionalnih vlasti.

Generalni ministri su ovom prilikom uputili svoje poruke Franjevačkoj obitelji. 

Tibor Kauser, OFS, govorio je o Franji kao današnjem vjerodostojnom influenceru: “Mnogi su ga željeli slijediti i oponašati. Sve što je govorio i činio imalo je velikog utjecaja na njegove drugove. (…) Bog je preobrazio Franju, ostavivši mnoge stvari u njegovom stilu, a da nije uništio njegovu osobnost. Ovo je čudo koje svjedoči kako Bog može preobraziti osobu mijenjajući stvari u životu i preokrećući gorko u slatko.“

Sestra Frances Marie Duncan, CFI-TOR, istaknula je kako je Sveti Franjo u svakom pogledu bio „Drugi Krist“, s Njim sjedinjen u znaku stigmi, koje povezuju ljubav s patnjom koju je Isus doživio na križu.

Fra Amando Trujillo Cano, TOR, usredotočio se na duboku vezu između Franje i križa: Od crkve sv. Damjana, gdje mu je Gospodin pokazao način na koji će obnoviti Njegovu Crkvu, pa do brda La Verne, gdje je razmatrao nad Kristovim ranama utisnutim na vlastitom tijelu.

Fra Carlos Trovarelli, OFMConv, izjavio je da smo „pred križem i podno križa sposobni u potpunosti razumjeti perspektivu cijelog evanđelja. U Kristovu se križu zajednica vjernika oblikuje kao bratstvo/sestrinstvo kojoj je teološki temelj Isusova vazmena žrtva. (…) Franjo Asiški, koji je rekao da nije teolog, pokazuje nam snažnu duhovnost usredotočenu na Krista, izvoru ljubavi za sva stvorenja.“

Fra Massimo Fusarelli, OFM, prisjetio se kako je asiški siromašak u trenutku krize otišao na La Vernu, zbog poteškoća koje je sa sobom nosilo sastavljanje Pravila: „Franjo nikad nije otišao tako duboko povučen u sebe kao od susreta s križem na La Verni, pečatom cijelog njegovog putovanja. Životopisi nam govore kako je Franjo postao još veći glasnik evanđelja koje ga je obilježilo na njegovu tijelu. (…) Krista prvo naviještaj svojim životom a onda svojom riječju. Franjo je do kraja svoga života živio riječ Pravila. Više nego ikad, poslanje je bilo plod i transparentnost susreta s Gospodinom. Upravo se tu nalazi živa i trajna poduka stigmi.“

Fra Roberto Genuin, OFMCap, istaknuo je kako je „Isusov križ u središtu svijeta i ljudske povijesti i to kao dvostruki znak: znak okrutnosti čovječanstva koje je u svojoj konfuziji razapelo Stvoritelja života i znak Božje slobodne i beskrajne ljubavi koju nikakvo nasilje i nikakvo odbacivanje ne može zaustaviti. (…) Franjo Asiški je iskusio Božju ljubav u svom životu i bio njome obilježen. Zauzvrat je postao znak, podsjetnik i dokaz Boga koji ljubi beskrajno i slobodno.“

Fra Livio Crisci, provincijal Manje braće u Toskani koji se brinu za svetište na La Verni, ističe da je „Franjo, baš kao što je htio na Božić 1223. prikazati scenu rođenja ‘kako bi vidio vlastitim očima ljubav Božju utjelovljenu u Djetetu’, tako je i u rujnu 1224. htio osjetiti nešto od boli koju je Krist trpio na križu da spasi čovječanstvo. Od Betlehema do Kalvarije je putovanje na koje se, kao franjevci, pripravljamo da bismo slavili ovaj događaj, osam stoljeća nakon prvih jaslica, osam stoljeća od onog čudesnog trenutka kada je otisak stigmi nastao na tijelu asiškog siromaška.“

Franjevačka obitelj Toskane će do 17. rujna 2024.  promicati brojne aktivnosti između La Verne, Firence i toskanskog područja, kako bi ponovno otkrila i aktualizirala poruku koja dolazi iz Franjina iskustva na svetoj gori: ono što je ranjeno i poraženo za svijet može postati prilika za novi život i pomirenje s čovječanstvom i stvorenjem.

(Izvor: ofm.org)

Objava Otvorenje jubileja 800. obljetnice Stigmi sv. Franje: Iz rana u novi život pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.