Svetost kao ontološka prisutnost, a ne proceduralni čin

Svetost nije pravni status. Ona je metafizička stvarnost: sudioništvo u Božjem životu. Kanonizacija je čin prepoznavanja, a ne proizvodnje svetosti. Crkva ne stvara svete; ona ih razlučuje te u tom smislu odgoda kanonizacije ne može izmijeniti Stepinčevu svetost. Ona može samo odgoditi njezino službeno izricanje. No ontološka razina ostaje netaknuta. Ipak, postoji druga razina – ekleziološka. Jer način na koji Crkva upravlja vremenom također je teološki čin. Vrijeme nije neutralni prostor administracije, nego je ono prostor objave. U tom kontekstu nedavna izjava apostolskoga nuncija Giorgija Lingue o kanonizaciji kardinala Stepinca: „…sve sam više uvjeren da bi to priznanje od strane Crkve trebalo doći tek na kraju puta istinskog pomirenja, bez kojega bi njegova svetost postala uzaludna. Kanonizacija, naime nije svojevrsna liga prvaka u kojoj pobjeda moje momčadi podrazumijeva poraz tvoje. Pred Bogom nema pobjednika i poraženih jer… svi smo mi braća i sestre”,koju je nuncij izrekao na zahvalnom euharistijskom slavlju u Zagrebačkoj katedrali, ostavlja prostor za ekleziološko i teološko promišljanje o smislu i ulozi svetosti općenito kao i o njezinu prepoznavanju. S pravom se možemo pitati o pojmovima koji su označeni kao kriterij za kanonizaciju: „kraj puta”, „istinsko”, „pomirenje”. Tko će biti arbiter mundi? Sensus fidei, Hrvatski biskupi, SPC ili Vatikan? Gdje je završna linija i koji su kriteriji istinskoga pomirenja? Vrednuje li se u ovoj izjavi forma i zaključci već dovršenoga istraživanja Komisije? I na samom koncu: „Što je istina (jedini kriterij) u slučaju Alojzija Stepinca?”

Tradicija kao živa dijaloška forma

U međuvremenu, ono što čuva Stepinca nije samo proces nego tradicija. A tradicija u kršćanskom smislu nije statično sjećanje. Ona je živa dijaloška forma. Usmena predaja, pobožnost, liturgijski spomen – sve to nije nostalgija, nego aktualizacija. Spomen na Stepinca nije samo memorija nego događaj u kojemu se događa susret savjesti vjernika s jednim svjedočanstvom. Tu se očituje metafizička svetost: svetac nije zatvoren u prošlost, nego postaje prisutnost. On djeluje kao mjerilo, kao kriterij, kao izazov. U tom smislu, kanonizacija bi bila artikulacija onoga što već živi. No ako ono što već živi ostaje bez jasnoga priznanja, postavlja se pitanje: čega se zapravo bojimo? Iskaz za potrebom priznanja Stepinčeve svetosti nije puko inzistiranje i stvaranje pritiska na nadležni Dikasterij nego potreba artikulacije jasne svijesti naroda. Stepinac je simbol, utjelovljenje i hermeneutski ključ autentične kršćanske savjesti s kojom se ne arbitrira. On je ona duboka jasnoća Crkve i eklezijalnosti koja ide od vjernika prema Golgoti. Krv Pravednika „vrišti” kroz povijest i s njom se ne trguje. Pravednika se prepoznaje ili ne prepoznaje.

Odgoda kao simptom

Ovdje je potrebna intelektualna i duhovna poštenost. Dužnost i poslanje Crkve i ujedno pravo je provesti razlučivanje. Ali razlučivanje nije beskonačna suspenzija. Postoje trenuci u povijesti kada odgoda postaje simbol. Ne zato što mijenja istinu, nego zato što odražava oklijevanje da se istina izrekne i postavi kao model života i djelovanja. Odgoda kanonizacije u ovom trenutku ne govori da Stepinac nije svet, ali svakako poručuje da Crkva možda u ovom trenutku nije spremna podnijeti punu težinu te svetosti? Ako je to tako, to je već pitanje savjesti. Svetost nije ugodna! Ona je sud! Ona ogoljuje trenutak i prokazuje laž. Svetost je svojevrsna potrebna metamorfoza laži u istinu i tame u svjetlo. Ona podsjeća da Bog ima posljednju riječ. Ako Crkva oklijeva, nije li to znak da se boji konflikta između istine i povijesne osjetljivosti? Nije li to znak da želi pomirenje bez sablazni križa?

„A što vi kažete, tko sam ja?”

U evanđelju, u trenutku koji ima eshatološku napetost, Krist pita učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (Mt 16,15). To pitanje nije akademsko. Ono je kairos – trenutak odluke. Apostoli su mogli prepoznati, ispovjediti i krenuti za njim. Mogli su i oklijevati. Mogli su čekati jasniji znak, širu potvrdu, sigurniju okolnost. Ali Mesija nije čekao savršeni konsenzus. On je bio prisutan. Analogija je snažna. Svetost u Crkvi jest epifanija Kristova djelovanja. Prepoznati svetost znači ispovjediti vjeru u Kristovu prisutnost u povijesti. Ako Crkva u određenom trenutku oklijeva, ona se nalazi u situaciji apostola koji stoje pred pitanjem: „A što vi kažete?”

Ne: što kažu drugi.
Ne: hoće li se svi složiti.
Nego: što ti kažeš?

To pitanje ne dopušta beskonačnu odgodu. Jer odgađanje odgovora već jest oblik odgovora.

Vrijeme kao teološka kategorija

Vrijeme u kršćanskoj teologiji nije samo kronološki tijek. Ono je kairos – trenutak milosti. U kairosu se susreću sloboda i objava. Tu se odlučuje. Crkva nema uvijek privilegij odgađati vrijeme. Postoje povijesni trenuci u kojima šutnja postaje govor, a odgoda postaje poruka. Ako je ovaj trenutak kairos, tada pitanje Stepinca nije proceduralno, nego kristološko. Jer svetost, ako je autentična, jest produžetak Kristova svjedočanstva u povijesti. Odgoditi priznanje svetosti iz straha od podjela može značiti podcijeniti snagu istine da sama istina može postati izvor pomirenja. Pomirenje je evanđeoski imperativ. No pomirenje ne prethodi istini; ono iz nje proizlazi. Ako istinu podvrgnemo uvjetu potpunoga pomirenja, riskiramo da je nikada ne izreknemo. Stepinac, kao savjest Crkve u Hrvata, nije sredstvo protiv nekoga. Ali nije ni neutralna figura. On je znak. A znakovi razotkrivaju. Svetost koja čeka da svi budu spremni prihvatiti njezine implikacije riskira da postane talac povijesnih osjetljivosti. No svetost, po svojoj naravi, nije talac. Ona stoji pred Bogom.

Kriza savjesti i prisutnost Mesije

Možda je najdublja napetost u tome što svaka svetost implicira Kristovu prisutnost. Prepoznati svetost znači priznati da je Mesija djelovao – konkretno, povijesno, osobno. U evanđelju su postojali oni koji su, gledajući Krista, čekali nekoga drugog Mesiju – prilagođenijega njihovim očekivanjima. Čekali su povoljniji trenutak. No Mesija je već bio tu. Ako Crkva u određenim trenucima povijesti odgađa jasnu artikulaciju svetosti, riskira da izgleda kao zajednica koja čeka „drugi trenutak”, „bolje okolnosti”, „potpunu suglasnost”. Ali kairos ne čeka.

Odgovor ovoga trenutka

„A što vi kažete, tko sam ja?” To pitanje nije ostalo u Cezareji Filipovoj. Ono odzvanja u svakom povijesnom trenutku Crkve. Od ovoga trenutka u kojemu stojimo – ne od nekoga budućeg, idealnog vremena – traži se odgovor. Ako je Stepinčeva svetost autentična, tada njezino prepoznavanje nije čin trijumfa, nego čin ispovijesti. Ispovijesti da Krist djeluje. Da istina ima lice. Da savjest nije relativna. Odgoda kanonizacije ne mijenja ontološku stvarnost svetosti. Ali može razotkriti kolebanje savjesti. Može pokazati koliko smo spremni nositi težinu istine. Jer svetost ne traži konsenzus, ona traži vjeru. A vjera uvijek odgovara u sadašnjem vremenu.

Ne sutra.
Ne kad svi budu spremni.
Nego sada.

Istinsko pomirenje se rađa kroz istinu o svetosti koja je: „nekima sablazan, nekima ludost, a vjernicima Božja snaga i mudrost”.

Objava Alojzije Stepinac – savjest Crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Teško je o toj temi govoriti hladno. U središtu nije apstraktni „pobačaj” kao politički pojam, nego stvarni ljudi. Dijete koje raste. Majka koja se boji. Otac koji često nestane. Liječnik koji drži potpisanu suglasnost, ali osjeća težinu svakoga zahvata. Medicinska sestra koja noću prebire po savjesti i pita se što znači brinuti za život. Nije čudo da društvo puca između riječi „pravo”, „zdravlje”, „dostojanstvo”, „sloboda” i „savjest”. Ali upravo zato sada trebamo hrabrost: hrabrost reći istinu, hrabrost voljeti, hrabrost ostati čovjek kad sustav postane bešćutan.

Hrabrost prepoznati ljudskost u svakom početku

Prvi čin hrabrosti jest priznati da je svaka trudnoća i svaka kriza trudnoće duboko ljudska. To nije medicinski problem koji se rješava protokolom, nego osobni događaj koji zahvaća cijeli život. U trenutku začeća ne nastaje „nešto” nego „netko”. Novi ljudski život, s vlastitim genetskim kodom i jedinstvenim razvojnim putem već je tu – malen, ali neponovljiv. Zato govor o pobačaju ne može biti neutralan: u njemu se odlučuje o tome hoćemo li priznati tu ljudskost ili je prešutno isključiti iz kruga moralne zaštite.

No priznati ljudskost ne znači moralizirati. Naprotiv to znači stati uz majku koja prolazi kroz tjeskobu, bolest, osamljenost ili siromaštvo. Znači ne reći samo „ne čini”, nego još više „nisi sama”. Društvo koje se poziva na vrijednost života, a ne nudi stvarne mreže potpore, licemjerno je. Ako želimo biti vjerodostojni, naša se solidarnost mora vidjeti u domovima za majke i djecu, u centrima za savjetovanje, u stipendijama, u zakonima koji štite trudnice na radnom mjestu, u ohrabrivanju očeva da ne bježe od odgovornosti. Tek tada moralni govor poprima evanđeoski ton, duboku istinu izrečenu ljubavlju. Pitam se glasno, jesmo li autentični kad propisujemo pravila ili se na njih pozivamo ili kad nudimo sigurnu i moralnu alternativu i zaštitu. Istina ipak ostaje te ju se ne može zanijekati, život počinje začećem!

Hrabrost savjesti

Drugi oblik hrabrosti je hrabrost savjesti. Ona se rijetko vidi, ali najdublje mijenja svijet. Liječnik, sestra ili farmaceut koji mirno kaže: „Ne mogu sudjelovati u prekidu života” ne čini to iz prkosa ili ideologije, nego iz unutarnje vjernosti sebi. Priziv savjesti nije luksuz nego temelj slobode osobe. To je ona granica u kojoj čovjek ostaje čovjek – i pred zakonom i pred Bogom. Ako mu oduzmemo pravo na savjest, pretvaramo ga u kotačić sustava koji više ne razlikuje dobro od zla.

Zakon u Hrvatskoj priznaje pravo na priziv savjesti. Isti u ovoj domeni postaje duboko kontraran jer savjest prikazuje kao vlastiti odabir koji remeti sustav i prava na zajamčenu vrijednost pobačaja. Kako je moguće da zakon u sebi njeguje dvostruke vrijednosti, s jedne strane onu u kojoj se prizivom na vlastitu savjest želi očuvati pravo na život a sa druge strane pravo na pobačaj istoga života. Nažalost, reakcije na priziv često otkrivaju duboku netoleranciju prema onima koji misle drukčije. Liječnici se javno etiketiraju kao „fundamentalisti”, „vjerski fanatici” ili „saboteri sustava”.

Aktualni zagrebački slučaj

U toj se perspektivi mora čitati i događaj iz zagrebačke Petrove. Prema medijskim izvještajima, došlo je do privremene obustave pobačaja na zahtjev, osobito medikamentoznog, jer se većina medicinskih sestara pozvala na priziv savjesti. Dio je medija prenio brojke o postotku osoblja s prizivom, dok su iz bolnice isticali da usluga nije ukinuta, nego da se traži privremeno rješenje. Taj raskorak stvorio je dojam potpunoga „gašenja” pobačaja iako se radilo o organizacijskom zastoju. Rasprava koja je uslijedila pokazala je da ne razumijemo dovoljno složenost situacije: da savjest može biti stvar većine, a ne manjine, i da sustav mora imati načine kako tu većinu poštovati, a da ne zapostavi zakonske obveze. Ogleda li se u ovom slučaju najdublje licemjerje sustava koji pokušava inaugurirati dva paralelna sustava vrijednosti koja su u svojoj biti kontrarna? Jednostavno rečeno kulturu smrti nasuprot kulturi života.

U širem kontekstu Hrvatska i dalje ima zakon iz 1978. godine koji dopušta pobačaj do 10. tjedna trudnoće, a nakon toga u posebnim okolnostima. Pravo na priziv savjesti priznato je i liječnicima i medicinskom osoblju. Problem nastaje ondje gdje sustav ne zna uskladiti ta dva prava. Neki traže da se priziv ukine, drugi da se uvede „objektivna” rotacija. No nijedno rješenje ne može biti istinsko ako ne polazi od poštovanja osobe. Pravo na savjest nije privilegij vjernika, nego temeljna dimenzija čovječnosti. Tko ga se odrekne, odriče se samoga sebe. Što nam je činiti? Možda se odgovor nalazi na istom mjestu gdje se nalazio 1991. godine kada su se mnogi teolozi, ali i vjernici obradovali da u zori demokracije naziru i novi sustav vrijednosti koji će štititi život. Nažalost 35 godina poslije odgovor na isto pitanje se traži u zaštiti prava na pobačaj. Ništa se nije promijenilo! Ta tužna konstatacija osobito u vremenu demografskoga loma govori kako se nismo naučili istini pogledati u lice, a samim time kako nam nije stalo do djeteta, života i obitelji, već do ostvarenja socijalnih agendi koje ne mare za čovjeka već za proizvoljna prava koja se tako i ne mogu nazvati. Uloga države je zaštititi one najranjivije nerođene u ovom slučaju. Osigurati majkama status odgojiteljice i financijski je osigurati. Rješenje nije u ubojstvu!

Zaključak: svjetiljka savjesti

U srži ove rasprave ne stoje ni zakoni ni ideologije, nego savjest – ona unutarnja svjetiljka po kojoj osoba razabire dobro i zlo. Društvo koje gazi savjest gubi kompas. Društvo koje ignorira ranjive gubi lice. Ako želimo ostati civilizirani, moramo istodobno štititi slobodu savjesti i pružiti ruku majci i djetetu. To nije kompromis, nego cjeloviti pogled na čovjeka.
Kršćanski govor o životu nikada nije protiv nekoga, on je uvijek za nekoga: za dijete koje još nije rođeno, za majku koja se boji, za oca koji mora sazreti, za liječnika koji ne želi izdati vlastitu dušu. Uloga crkve je ponuditi model i vlastitim sredstvima pomoći majke koje se nalaze u dvojbi. U vremenu u kojem se sve relativizira, možda je upravo hrabrost savjesti posljednja linija obrane ljudskosti. Ona ne traži aplauz, nego mirno svjedočanstvo: „Ne mogu sve, ali mogu ostati vjeran životu.”

Objava Hrabrost savjesti i krhkost života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Etičko pitanje

Mit kaže da je Gig bio pastir u službi kralja Kandaula; bila je velika oluja, a potres je otkrio grob čovjeka nadljudskoga rasta, u kojem se nalazio i mjedeni konj. Gig je skinuo prsten s čovjekove ruke i ubrzo otkrio da ako kamen prstena okrene nadolje, postane nevidljiv, a ako ga okrene gore, opet postane vidljiv. Pastiri su ga poslali na dvor da podnese izvješće o stadima, no on je uz pomoć prstena zaveo kraljicu i s njom se urotio protiv kralja. Zahvaljujući tome što je bio nevidljiv, ubio je kralja i potom oženio kraljicu.

Glaukon u Državi navodi taj mit da bi pokazao da nije nitko tako „čvrste naravi da bi se držao pravde. Nijedan čovjek ne bi držao ruke podalje od onoga što nije njegovo kada bi mogao sigurno uzeti s tržnice ono što mu se sviđa, ili ući u kuće i leći bilo s kim kako mu se prohtije, ili ubiti ili pustiti iz zatvora koga je htio, i u svakom bi pogledu bio kao bog među ljudima.” Dakle, već na samom početku mita o nevidljivosti nudi se teorija o tome zbog čega ga ljudi zamišljaju i prenose: nevidljiva osoba bila bi kao bog među ljudima. Bogovi su moćni i nevidljivi, i baš te osobine dobiva nevidljivi čovjek; mit o nevidljivosti iskazuje želju za moći. Drugo što Platon uočava jest etičko pitanje – ako smo nevidljivi, možemo izmaknuti kazni; možemo činiti što hoćemo, kao da smo božanstvo. Znači li to da će nevidljivi čovjek nužno biti zao? Platon misli da hoće.

Spirala nasilja

S tim je stavom britanski pionir fantastike H. G. Wells napisao roman Nevidljivi čovjek. Glavni junak Griffin studirao je medicinu na University Collegeu, a onda se posvetio fizici; bio je asistent na malom koledžu u Chesiltownu i tri godine istraživao kako stvari mogu postati nevidljive, skrivajući to od mentora da mu ne ukrade ideju. Pokrao je oca jer mu je trebao novac za pokuse, ali to nije bio očev novac pa se ovaj objesio zbog srama. Griffin je potpuno tjelesno propao i nakon deset godina učinio nevidljivom mačku; gazdi je bio sumnjiv pa ga je odlučio izbaciti, na što je Griffin sebe učinio nevidljivim i zapalio laboratorij, ne brinući se za ljude. Provaljivao je u dućane zbog odjeće i hrane i napadao ljude; pljačkao je da si može kupiti opremu i u jednom je selu ponovno uspostavio laboratorij, ali je ljudima bio čudan pa su ga izbacili. U blizini je živio dr. Kemp s kojim je studirao te mu se javio i ponudio mu da zajedno zavladaju svijetom i da počnu ubijati ljude. Kemp zove vojsku i policiju u pomoć, ali ih Griffin ubije; nastane potjera u kojoj Griffin pokuša ubiti Kempa, no mještani ga prije toga ubiju. Težnja za nevidljivošću izazvala je spiralu nasilja i zločina, i nikome nije ništa dobro donijela.

Opasna igra

Škotski pisac R. L. Stevenson, najpoznatiji po romanima Otok s blagom i Doktor Jekill i mr. Hyde, autor je izvrsne pripovijetke Otok glasova, čija se radnja odvija u 19. stoljeću na Havajima. Glavni junak Keola je oženjen Lehuom, kćeri Kalamakea, o kojem se pričalo da je opasan i moćan čarobnjak; tko bi mu se zamjerio, nestao bi ili bi naglo umro. Kalamake je bio bogat iako nije nikad radio, a Keola lijen i zavidan. Jedan dan Kalamake ga je pozvao da mu pomogne u čaroliji: Keola je morao održavati vatru od čarobnih trava i lišća koja ih je prenijela na Otok glasova gdje je na plaži Kalameke nevidljiv skupljao školjke; kad su se vratili na Havaje, školjke su se pretvorile u srebrne dolare. Keola je potom počeo od Kalamakea tražiti novac, zbog čega ga je čarobnjak pokušao ubiti, a Keola je pobjegao na neki brod; s broda je pobjegao na neki otok, za koji je otkrio da je Otok glasova i da na njemu žive ljudožderi. Ljudožderi su znali da netko dolazi na otok, ali su čuli samo glasove pa su mislili da su to duhovi; Keola im je rekao da duhovi dolaze po lišće određenoga drveta, pa su ga ljudožderi počeli uništavati, zbog čega su ih nevidljivi čarobnjaci napali i počeli ubijati. U toj zbrci pojavila se nevidljiva Lehua koju je Kalamake doveo na Otok glasova da mu pomaže; ona je, nevidljiva, pozvala Keolu i vratila doma, a Kalamakea su ostavili na otoku. Da se iskupi, Keola je trećinu Kalamakeova bogatstva podijelio sirotinji, a trećinu dao Crkvi, i Kalamake se zbilja nije nikad vratio. Opasna igra s nevidljivošću dobro je završila.

Dobra žena

Novost – lik dobre nevidljive žene ponovno nalazimo u Marvelovu stripu Fantastična četvorka, u kojem se nalazi i Susan Storm-Richards, prva superjunakinja. Pojavila se 1961. kao Nevidljiva Djevojka, a kasnije, nakon što se udala i rodila djecu, postala je Nevidljiva Žena. Sue Storm je svoje moći dobila tako što je bila izložena kozmičkoj oluji, a posjeduje dvije moći: nevidljivost i stvaranje polja sile. Njezina moć nevidljivosti očituje se tako da svija svjetlosne valove i tako sebe i druge ljude i predmete može učiniti nevidljivima. Ona također može projicirati snažna polja nevidljive psioničke, hipersvemirske energije koju koristi za razne ofenzivne i obrambene efekte, uključujući štitove, eksplozije i levitaciju. Ona također može osjetiti ljude ili predmete koji su znanstvenim putem postali nevidljivi i može ih po želji vratiti u vidljivo stanje. Svoje moći koristi za dobro, veoma je važna u životima svoga supruga Reeda i djece, kao i svoga mlađeg brata Johnnyja; samo je jednom, u postporođajnoj depresiji, pod utjecajem Psycho-Mana postala nakratko zla i napadala bivše prijatelje, ali se vratila na stranu dobra. Čini se da je nevidljivost opasna samo u rukama muškaraca.

Plašt nevidljivosti

Kao neku vrstu posvete toj slavnoj junakinji, nalazimo djevojku Violetu Parr u animiranom filmu Izbavitelji iz 2004. koji prikazuje obitelj superjunaka. Violet je tinejdžerica koja je sramežljiva (kao ljubičica – violeta); u društvu vršnjaka zamuckuje, neupadljivo se odijeva i zakriva lice kosom. Zaljubljena je u jednoga od svojih kolega iz razreda, Tonyja Rydingera, ali je previše stidljiva da mu priđe i postaje nevidljiva kad god on pogleda u njezinu smjeru kako bi izbjegla pozornost. Osim što može postati nevidljiva, po želji može generirati sferno polje sile oko sebe i drugih – očito je to aluzija na Sue Storm. Violet s vremenom ovlada svojim moćima – uspijeva stvoriti neuništivo polje sile ljubičaste boje (violetno) koje čuva nju i njezinu obitelj od napada kad se bore protiv zlog Sindroma; u nastavku filma svoja polja ne koristi samo za obranu, nego i za napad (postala je violentna, tj. nasilna).

Plašt nevidljivosti jedan je od čarobnih predmeta u seriji knjiga o Harryju Potteru. Harry Potter dobio je plašt nevidljivosti u drugoj knjizi Odaja tajni, ali koristio ga je i kasnije. Nije moć zadržao za sebe, nego ju je podijelio s prijateljima Ronom i Hermionom. Kao i druge moći, koristio ga je samo za dobro. Nije bio potpuno nevidljiv za druge, jače čarobnjake: Albus Dumbledore vidio ga je kroz plašt, a i Snape je bio sumnjičav dok ga je Harry pratio pa ga je nasumce pokušao uhvatiti u zraku. No Harryjeva nevidljivost, zahvaljujući čvrstoći njegova karaktera, nije nikome naškodila, osim zlikovcima.

Velika napast

Nevidljivost Duha mi shvaćamo kao božansku silu, koja je nužno dobra. Nasuprot njoj, nevidljivost je za čovjeka opasna. Nevidljivost ljudi mogu zadobiti pomoću različitih sredstava kao što su prsten ili plašt, uslijed nesreća kao što je kozmička oluja ili se mogu roditi sa sposobnošću da budu nevidljivi; nevidljivost može biti i rezultat njihovih istraživanja, znanstvenih ili čarobnjačkih; nevidljivi mogu postati i muškarci i žene, odrasli, ali i djeca. Nevidljivost izaziva kod drugih ljudi strah i zbunjenost – ako nisu svjesni nazočnosti nevidljivoga, smatraju da su izloženi djelovanju nadnaravnih sila. Kad ljudi postanu nevidljivi osjećaju da imaju moć nad drugima i često je zloupotrebljavaju, a tipično je da kradu i ubijaju. No moralnom kvarenju podložniji su muškarci, a ženski likovi tipično pomažu drugima. Nevidljivost je očito velika napast i dobro je da nam nije dana – Božja dobrota, nasuprot nama, može nevidljiva djelovati beskonačno.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Mit o nevidljivom čovjeku pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gdje se danas ostvaruje vodstvo Duha? Duh nas vodi preko savjesti i preko Crkve. Duh je „nutarnji učitelj” koji govori svakom čovjeku preko njegove savjesti (usp. Rim 2,15). Potiče i vjernike i nevjernike da čine dobro a izbjegavaju zlo, da slijede Istinu. Duh nas vodi i preko Crkve, preko Učiteljstva. To je vanjsko, vidljivo i objektivno duhovno vodstvo (usp. Otk 2,7). Duh svjedoči za Krista (osobama), ali i Crkva svjedoči za Krista svima, javno (usp. Iv 15,26). Oni koji su poslušni nutarnjim nadahnućima Duha preko savjesti, poslušni su i vanjskim nadahnućima Duha preko Crkve, jer isti Duh nadahnjuje i pojedinca i zajednicu. Ako se kršćani oslone samo na nutarnja, subjektivna nadahnuća Duha, lako mogu postati zanesenjaci i fanatici koji cijepaju zajednicu i stvaraju sekte (što je sklonost protestanata). Ako se, pak, prenaglasi vanjsko, objektivno vodstvo preko Učiteljstva, onda zajednica postaje pasivna, birokratska i klerikalistička (što je opasnost katolika). Zato je važno da se uspostavi sklad između onoga što isti Duh govori pojedincima i onoga što govori Crkvi kao cjelini i preko Crkve pojedincima.

Kako razlučivati poticaje Duha od poticaja koji dolaze od ljudskoga, svjetovnoga ili đavolskoga duha? Postoje dvije razine razlučivanja duhova: crkvena i osobna. Na crkvenoj razini to se vrši snagom autoriteta Učiteljstva koje, pored ostaloga, vodi računa i o „osjećaju vjernika” (sensus fidelium). Mi kao pojedinci možemo pasti u krivovjerje, ali Crkva kao cjelina ne može pasti u zabludu niti je vrata paklena mogu nadvladati. Duh vodi Crkvu na dva načina: nekada izravno i karizmatički po objavi i proročkom nadahnuću, ali i kolegijalno, preko rasprava i odluka na saborima. Bitno je da Crkva danas, poput prvih kršćana, može nakon molitve i rasprave reći: „Zaključismo Duh Sveti i mi…” (Dj 15,28). Duh pomaže Crkvi da ispituje i znakove vremena i da ih tumači u svjetlu evanđelja i tako daje prave odgovore o smislu sadašnjega i budućega života (usp. Gaudium et spes, 4). Nadalje, na osobnoj razini razlučivanje se ostvaruje po karizmi razlikovanja duhova kod sebe i drugih (usp. 1 Kor 12,10). Objektivni kriterij razlučivanja jesu plodovi:„djela tijela” i „plodovi Duha” (usp. Gal 5,19-22). Sv. Ignacije Lojolski je detaljno opisao kriterije razlučivanja duhova u svojim „Duhovnim vježbama”. Uvijek važi savjet koji je Jitro dao Mojsiju: stavi pitanje pred Boga i u molitvi čekaj njegov odgovor (usp. Izl 18,19). Uz molitvu i Riječ, možemo ponekad tražiti i poseban znak, kao Gideon (usp. Suci 6,36-40). Poput Krista, budimo i mi uvijek poslušni poticajima Duha, kao svojoj „duhovnoj navigaciji”.

Dođi, Duše Sveti! Udijeli Crkvi dar razlučivanja duhova dok ispituje znakove vremena da donosi odluke u skladu s Božjom voljom. Prosvijetli naš um da prepoznajemo Božju volju. Ispuni naše srce snagom da uvijek činimo Božju, a ne svoju volju. Štiti nas od zamki Zloga. Duše Sveti, vodi nas, naše obitelji, naše molitvene, redovničke i župne zajednice evanđeoskim putem praštanja, darivanja, služenja, svjedočenja – putem svetosti. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nas vodi u duhovnom razlučivanju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vjerujem da sam baš zato toliko živo zapamtila taj svoj veliki, peti rođendan. I haljinicu čiju ljepotu nije moglo umanjiti ni razbijeno koljeno, stradalo u žurbi da se pohvalim prijateljici. I da, još toga dana, kad sam konačno raširila svih pet prstiju za buduću crno-bijelu fotografiju s tortom i svijećama ispred sebe, pomislila sam nestrpljivo: A kad ih bude deset?! Uuuu, jedva čekam! Obje ruke! Ubrzo mi ni tih deset nije bilo dovoljno. Htjela sam osamnaest… Broj koji kaže – punoljetnost ili prava, odrasla osobna iskaznica ili vozačka dozvola…

Budući da je nepromišljeni jezik uvijek brži od pameti, posebno u tim, ranim odraslim godinama, neizbježne su bile i prve nespretnosti. Bila sam maturantica i žalila se svojoj frizerki, dok je spretno mahala škarama, kako su se neke moje kolegice, eto već i udale.  Dojučerašnje traperice zamijenile su u danu klasičnim suknjama. „Ma, kao babe od 30 godina u bukle kostimima!” dodala sam namršteno. Moja se frizerka nasmijala i rekla: „Bukle kostime ne nosim, a za ostalo, baš ti hvala. Meni je 33!” Pocrvenjela sam i promucala kako nisam tako mislila, kako je ona nešto drugo. Iskreno, u sebi sam pomislila kako se zapravo dobro drži za toooliko godina… Toliko godina? A koliki se naramak vremena i meni od tada preko leđa prevalio…

Kažu da se između 20. i 40. godine života čini da se rođendani baš i ne smjenjuju svakih dvanaest mjeseci. Ma, po pet godina odjednom proleti, dok se okreneš… A mi za to vrijeme? Pa eto, trčimo naokolo kao besplatna pokretna reklama svega na sebi, modernih i po mogućnosti što skupljih proizvoda. Žurimo promijeniti auto, iako je stari još uvijek sasvim dobar (i susjed je svoj promijenio). A trebalo bi i otići na popularno skijanje (eto i župnik je napomenuo sve one koji su zbog skijanja bili odsutni, da im je još tjedan dana na raspolaganju za naknadni ovogodišnji blagoslov) ili barem na kraći godišnji odmor (i kolega s posla je otišao). Ukratko, živimo vrlo brze živote u potpunom neskladu sa svojim stvarnim  mogućnostima, a pogotovo potrebama. Poslušno nabavljamo stvari koje ne trebamo, radimo ono što nam i ne pričinjava zadovoljstvo i priželjkujemo punu pozornost ili barem društvo, osoba kojima do nas uopće nije stalo. Pri tom uzalud tražimo sebe u svim tim stvarima, među potpuno nebitnim ljudima… A sutra? Nema brige, sutra će uvijek donijeti novo suvišno, nova moranja.

Upozorenje se pojavi u vidu gubitka zdravlja ili samo ozbiljnije krize. Vapaj organizma, da ni duša nije dobro, pa moli da se zastane i preispita prioritete. I na takve se alarme znamo oglušiti jer nemamo vremena… Kako ironično! Upravo se vrijeme potrudi da, jednom kad počnemo posustajati u trci za nakrivim potrebama nedostižnoga društvenog, pa i obiteljskoga statusa, ono što je stvarno važno, životno bitno, zauzme mjesto koje mu oduvijek pripada. Središnje. Volimo to nazivati – iskustvom.

Moj je otac nedavno proslavio 79. rođendan. Pitala sam ga kako se osjeća, je li zadovoljan. Kakav mu je taj njegov 79. takav dan? Rekao je da ga od ranoga jutra slavi u znaku slova S. Priznajem da sam bila radoznala, a i on je jedva dočekao da mi objasni. „Najprije”,rekao je, „S kao svjestan – svjestan sam, osamdeseta mi je godina života i službeno nastupila, to je sada činjenica. Sljedeće S je za sjetan – više nije puko razmišljanje. Sada sigurno znam, primiče mi se odlazak, treba biti spreman (eto još jedan S!). Zatim, nikako manje značajno je još jedno S, a to je S kao sretan – savjest čista, svi vi oko mene za ponositi se. I na kraju, nikako nevažno, posljednje S, kao sarma – volim, meni po volji, a danas za ručak! Eto vidiš, koliko imam slova S danas!” Nisam odoljela ne dodati njegovoj S-priči da mislim da mu je ipak nedostajalo mrvicu više, još jedno S – ono kao strpljiv! Iako, kad bolje razmislim, njegov je otac u svom životu odbrojio sve do 96., pa možda i za ovo posljednje navedeno S još bude vremena….

I ne samo za njega. Za svakoga od nas. Pri tom je nevažno koliko smo puta potrošili paket od dvanaest mjeseci jer Bog za svakoga ima posebnu, jedinstvenu nakanu. I ima puno vremena. Ničiji život nije produkt pukoga slučaja. Dapače, svatko je djelić globalne slike, djela Božjega, djelić koji će jednom zasjati u punom sjaju. Netko svoje mjesto pronađe prije, netko kasnije. Istina, svi smo zamjenjivi u nekom trenutku, tako mora biti, ali i jedinstveni, neponovljivi i drukčiji. Važni. O svakome od nas ovisi stabilnost ostalih. Jer Bogu smo svi važni. Trebali bismo to biti i jedini drugima. I sami sebi. A ono posljednje S – strpljenje, gradivo je koje učimo i polažemo cijeli svoj život.

Početak današnje lekcije mogli bismo potražiti u zahvaljivanju, na svemu što imamo, na pregršti dobra. Ni svjesni nismo koliko smo bogati, a to bogatstvo tako nepažljivo rasipamo trčeći za nepotrebnim. Mislim da uopće nije loša ona ideja sa staklenkom u koju se tijekom godine stavljaju ceduljice na koje su zapisane dobre i lijepe stvari koje su se dogodile. Možda si ipak moramo zorno predočiti rastuću hrpu papirića, stvarno blago u običnoj posudi.

I zašto ne, početi manje brisati i preslagivati ionako uredne stvari u kući, a više se kroz prozor diviti pogledu? Za koji povod uopće čuvati dobar parfem ili finu bombonijeru? Ili one najljepše šalice? Za neke buduće goste, koji će možda kada jednom konačno i dođu, radije popiti nešto iz čaše? Zar danas nije baš krasna prilika za sjesti i uz zlatno umotane čokoladne bombone popiti kavu iz one iste šalice jer je upravo danas… sasvim zgodan utorak!? Možda bi bilo zgodno i prelistati album sa slikama? Pri tom se nasmijati, razdragati, ali i sjetiti nekoga koga bismo mogli nazvati. Nekoga koga se može obići, kome se može priznati, ispričati se, učinjeno popraviti… Ali, ovaj put neka ne ostane samo na ideji… I, da, pokušati se prisjetiti jesmo li danas uopće nekome rekli da ga volimo. Da nam je drago što je dragocjen dio našega života. Neprocjenjiv. Kako sve teže izgovaramo te riječi, možda ih je lakše napisati? Ili se, za promjenu, bez posebnoga povoda, nasmijati, našaliti? Jer, „sutra” sigurno nije nešto što trebamo, što smijemo, uzimati zdravo za gotovo. Što ako ga ovoga puta ne bude?

Kažu da kao društvo bolujemo od opće krize identiteta, povinujemo se nametnutim vrednotama, ne prepoznajemo bitno. Ja želim vjerovati, ma sigurna sam, da to ipak nije kronična bolest, da je samo učestala viroza u najaktivnijem dijelu našega života. Dijelu kada, toliko zaokupljeni sobom i samopromocijom, neobazrivo previdimo Njega, i Njegovu prvotnu nakanu za svakoga od nas. Pogrešno vjerujemo da smo nadrasli, da smo veći i od onoga nad čime nemamo kontrolu. Veći od jedino bitnoga.

Srećom, onih nekoliko S iz ove priče dokaz su da je Bog bezgranično strpljiv s nama, ma najstrpljiviji i da uvijek dočeka da svatko od nas pronađe svoje pravo mjesto. Ono koje mu je davno namijenio, koje baš njemu najbolje odgovara. Hvala Mu.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Staklenka puna blaga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.