Mala škola je prihvatna odgojno-edukativna zajednica, koju vode Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije, za djecu s teškim osobnim i obiteljskim situacijama. Trenutno brine o 18 „maloškolaca” od predškolskoga do srednjoškolskoga uzrasta. O tome na koji način Mala škola pruža podršku i sigurnost djeci u potrebi saznali smo u susretu sa sestrama, osobljem i djecom ove zajednice, a u razgovoru sa s. Kristinom Marijanović, ravnateljicom i s. Jelenom Antolović, odgojiteljicom, saznali smo više o ciljevima njezina rada i ulozi koju ima u zajednici.

Kratka povijest

Školske sestre franjevke su prvi put došle u Vareš 1936. godine kako bi u Bosni zaživjele svoju izvornu karizmu – odgoj i obrazovanje djece i mladih. S obzirom na to da je Vareš bio industrijski grad u koji su dolazili radnici iz cijele Austro-Ugarske, kao odgovor na tadašnju socio-ekonomsku situaciju, sestre su pokrenule vrtić i pučku školu. Početkom II. svjetskoga rata škola i vrtić prestaju raditi, a 1958. godine na snagu je stupio Zakon o nacionalizaciji tako da je sve što je pripadalo tadašnjim Školskim sestrama III. reda svetoga Franje postalo društvena svojina. Tek 2004. godine, velikom ustrajnošću i vjerom u svoje poslanje, sestre uspijevaju vratiti u posjed ono što im je oduzeto. S obzirom na to da im je školska zgrada vraćena u ruševnom stanju, staru zgradu su srušile i na njezinim temeljima izgradile novu koja je 2009. godine ponovno otvorila svoja vrata i prihvatila prve štićenike.

Na samom početku razgovora s. Kristina i s. Jelena izrazile su veliku zahvalnost svima onima koji su malo-pomalo, dio po dio, tijekom 15 godina direktnim radom s djecom, ali i borbom za obnovu Male škole stvarali bogati mozaik različitih priča o hrabrosti, ljubavi, snazi, nadama i zajedništvu koji danas predstavlja njezin rad.

Mala škola danas

Od ponovnoga otvaranja Male škole do danas, ukupno 45 djece u njoj je našlo svoje utočište i podršku u mirnijem odrastanju, a uz njih brojni mladi iz Vareša i okolice u njezinim su prostorijama molili, družili se, svirali, pjevali, plesali, učili strane jezike… Kroz ovu ustanovu oni koji nemaju adekvatnu obiteljsku skrb dobivaju novi dom – za neke tek privremeni, a za neke dugogodišnji, ovisno o specifičnim okolnostima koje su ih tu dovele. Cilj je stvoriti ambijent u kojem će se djeca izgrađivati u jake i samostalne ličnosti, tj. stvoriti prostor u kojem će osjećati toplinu i sigurnost unatoč tome što nisu sa svojim roditeljima. Školske sestre franjevke i drugo osoblje koje s njima svakodnevno boravi i radi, trudi se omogućiti im da se osjete voljenima i prihvate svoju životnu situaciju takvu kakva jest te da se izgrade u ljude sposobne odgovoriti na životne izazove s kojima će se kasnije samostalno suočavati.

Djeca u Maloj školi su iz cijele BiH, a primaju se u suradnji s nadležnim centrima za socijalni rad. Trenutno ih je 18. Žive podijeljeni u 3 skupine, a za svaku je odgovorna po jedna sestra odgojiteljica koja s njima dijeli životni i radni prostor 24 sata. Broj „maloškolaca” se često mijenja jer neka djeca provode u Maloj školi tek po nekoliko mjeseci, a neka i po 10 – 15 godina jer stižu u različitoj dobi i uvjeti za povratak u obitelj se stječu različitim brzinama ili se uopće ne stječu. Sestre broj smještenih drže u skladu s raspoloživosti ljudskih resursa jer žele biti sigurne da će svakom od njih biti pružena maksimalna podrška u odgoju i obrazovanju, a njihovim obiteljima prema mogućnostima pomoć na putu ponovne funkcionalnosti.

U školi se s djecom jednim dijelom radi prema odgojnom modelu sv. Ivana Bosca, a posebice prema odgojnim metodama s. Margarite Pucher, utemeljiteljice Družbe školskih sestara franjevki Krista Kralja. Kao temeljne vrijednosti odgojiteljice u Maloj školi prepoznaju vjeru, razum i ljubaznost kojima se djeca usmjeravaju na dobro čvrsto vjerujući da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju te da svi u sebi sadrže klicu dobra koju dalje treba razvijati. Vodeći se ovim postulatima, u radu s djecom djeluje se preventivno, nudeći „obiteljsku” dinamiku te školovanje i okruženje puno poticaja s ispunjenjem njihova vremena kreativnim aktivnostima kako bi na taj način u njima potaknuli razvoj pozitivnih osobina i društvenih vrijednosti bez ostavljanja prostora za negativne utjecaje.

Trenutno je u samostanskoj zajednici u Varešu devet školskih sestara franjevki i sve su na neki način uključene u rad Male škole. Uz sestre, u odgoju i kao pomoć u domaćinstvu, rade i laici te veliki broj vanjskih suradnika, ali i volontera čiji je doprinos raznovrstan i uvijek dobrodošao. Ovisno o trenutnim potrebama i zanimanjima „maloškolaca”, ostvaruje se i suradnja s drugim ustanovama, udruženjima i organizacijama u Varešu i šire.

Jedan dan u Maloj školi

Sestra Jelena ističe da jedan dan u Maloj školi izgleda kao i u svakoj obitelji s puno djece: „Radni dan započinje ustajanjem pa doručkom. Slijedi odlazak u školu, a nakon nastave vrijeme za slobodne i izvannastavne aktivnosti. Zajednički obroci također su važan dio svakoga dana.” Doručak i večeru svaka skupina ima odvojeno sa svojim odgojiteljicama i to je vrijeme u okviru kojega se u bliskoj atmosferi razgovorom stvara osjećaj zajedništva i pripadnosti. Ručak je zajednički svim skupinama, sestrama i radnicima laicima u velikoj samostanskoj blagovaonici i odlična je prilika za učenje obrazaca kulturnoga ponašanja i mjesto gdje podjela poslova i pojedinačnih zadataka u zajednici te timski rad svakodnevno dolaze do izražaja. Vikendi su rezervirani za izlete, druženja, kampove, šetnje, branje ljekovitoga bilja, proslave rođendana i izlaske te druge sportske i kreativne aktivnosti.

S djecom se provodi kontinuirani instruktivni rad sve do postizanja razine znanja za uzrast kojem pripadaju, a kada se to dostigne potiče ih se na što samostalnije učenje, upravljanje vremenom i radnim obavezama. Djeci kojoj je to potrebno osigurana je individualna psihoterapijska podrška, a za svu djecu organizirana je grupna muzikoterapija u koju su uključena i druga zainteresirana djeca iz lokalne zajednice. Također, u Maloj školi se često organiziraju i formacijski, svjetodavni, edukativni i drugi susreti za roditelje, mlade i djecu s područja Vareša i šire.

„Maloškolci” vrtićkoga i osnovnoškolskoga uzrasta idu u vrtić i osnovnu školu u Varešu, a srednjoškolci se, ovisno o njihovim afinitetima, upisuju u srednju školu u Varešu ili drugim obližnjim gradovima. Za srednjoškolce česta je suradnja s Katoličkim školskim centrima i drugim obrazovnim ustanovama internatskog tipa diljem BiH. Ovim vidom suradnje sestre iz Male škole komuniciraju s odgojiteljima u đačkim domovima što podrazumijeva i bolji uvid u rad i napredak djece koja se tamo školuju.

Zajednički rast

Mladi napuštaju Malu školu, ako ne ranije, onda po završetku srednjoškolskog obrazovanja. Međutim, njihovim odlaskom, uloga sestara u njihovu životu ne prestaje. Kao jedan od svojih osnovnih zadataka vide to da mladima olakšaju „prelazak” iz djetinjstva u „odrasli” život pa im stoje na raspolaganju za pomoć oko upisa na fakultet, rješavanja stambenoga pitanja, zaposlenja,… svega onoga što može pojedincu predstavljati izazov u uspostavljanju funkcionalnoga samostalnog života. No, „Vrata Male škole su i za bivše ‘maloškolce’ uvijek otvorena. Čest je slučaj da oni i godinama nakon što se osamostale posjećuju Malu školu ili da dođu volontirati i vršiti praksu ovdje. Oni ovaj prostor osjećaju svojim” navodi s. Kristina.

Kao jedan od najvećih izazova rada u Maloj školi sestre ističu pronalazak ravnoteže između profesionalizma i empatije, tj. kako u empatiji koju svakodnevno osjećaju stručno i adekvatno djelovati za dobrobit djeteta. Uzimajući u obzir to, ali i imajući na umu da odgoj u današnjem suvremenom svijetu svakodnevno nameće nove izazove i zahtjeve, i za njih same od iznimne važnosti je stalna edukacija. Između ostalog, zadatak odgojiteljica i sestara je da djecu nauče kako da svoja loša životna iskustva iskoriste da ojačaju, a na tom putu i one same se osnažuju i rastu s njima. Iako rezultati njihova rada nisu odmah i lako vidljivi, najponosnije su kada, s vremenskim odmakom, vide da je neko dijete odraslo u samostalnu, sposobnu i odgovornu osobu. Ovo je posao visokoga rizika, ali i visokih nagrada, zato, iako ga opisuju kao izuzetno zahtjevan, rade ga s osmijehom, iskrenim entuzijazmom i nevjerojatnom energijom.

U stalnom pokretu

Školske sestre franjevke u Varešu su uvijek bile otvorene za prihvaćanje novih izazova. I danas pokušavaju čitati znakove vremena pa vidjeti što je to što zajednici, gradu i društvu općenito treba i nedostaje. Zato ne stagniraju, nego stalno streme dodatnim poticajima da odgovore na stvarne potrebe bližnjih, onako kako i koliko su u mogućnosti. S ponosom ističu da ih obilježava franjevačka duhovnost i pouzdanje u Božju providnost jer su u stalnom preispitivanju, a sve s ciljem da nađu najbolja rješenja za što produktivniji rad.

Ono što žele za sebe i Malu školu u budućnosti je da uvijek budu u procesu usklađivanja onoga što nude i onoga što zajednici treba. Želja im je još više se duhovno i profesionalno osnažiti iznutra da bi mogle što efikasnije djelovati prema van u duhu karizme Školskih sestara franjevki.

„Maloškolce” odgajaju u katoličkom duhu. Vrijednosti u koje one vjeruju i koje žive, prenose na djecu i sve što tijekom jednoga dana zajedno prožive, shvaćaju kao proces odgoja, učenja i istovremeno prostor za osobni razvoj svakoga od njih.

Maloj školi, uz pomoć donatora i prijatelja, iz godine u godinu sestre dodaju po jednu sudbinu čiju životnu priču su promijenile, po jedan oživljeni san, strpljivo kao kockicu po kockicu u davno započeti mozaik čiju veličinu i krajnji izgled možemo tek naslutiti. Dan naše posjete Maloj školi bio je najnepoželjniji zimski dan… tmuran s ledenom kišom za leđima i maglom pred nama, a put do Vareša vijugav. Nisam se mogla oteti dojmu da je upravo takav i put svakoga djeteta koji ih je doveo do Male škole – neravan, pun oštrih zavoja, uvijek uzbrdo i bez puno širine da se izmaknu i sagledaju slijedi li uskoro kakva zaravan ili lakši dio putovanja. A onda stignete u Vareš, skriven od vanjskih utjecaja, osunčan, u potpunoj suprotnosti s onim odakle ste krenuli. I to je ono što je savršeno dočaralo značaj Male škole za njezine „maloškolce” – osunčani dio puta koji će im pružiti dovoljno topline, ohrabrenja i energije za povratak odakle god su stigli ili za put koji nastavljaju dalje.

Objava Mala škola – Vareš: Mozaik oživljenih snova pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Razdjelnica rođenja i smrti

„Danas više nego ikada prije trebalo bi govoriti o radosti”, kao da mi reče moj stari učitelj dok sam stajala nad njegovom grobnom pločom i teška srca već nekoliko puta iščitavala ime ispisano masnim slovima i brojeve – godine rođenja i smrti, a između crtica u koju je stao život. Povela me misao u naše popodnevne seanse učenja francuskoga jezika i životnih mudrosti. Imao je običaj onako kao usput ispravljati moja pogurena leđa dok sjedim na stolici – pogurena pomalo iz navike, a malo od tugaljivosti zbog svega ‘što mi u životu ne ide’. Iako, u mladenačkom poletu sve mi je išlo od ruke, osim francuskoga. Sjećam se lekcije o obilježjima Švicarske i spomena četiriju jezika koji se na tako malom prostoru govore. Učitelj se našalio da bi mojim dolaskom došao i govornik petoga jezika – neke mješavine francuskoga, njemačkoga i talijanskoga. Srčano smo se oboje nasmijali i svaki budući dolazak na pouke započinjala sam pozdravom i napomenom da stiže govornica novoga jezika lijepe Švicarske.

Prošlo je od moga govorenja novoga jezika petnaest godina. U međuvremenu sam usavršila francuski kao materinski, vidjela svijeta, stekla nova iskustva, proživjela dio života i približila se još malo masnim slovima svoga imena trudeći se u crticu, tu razdjelnicu rođenja i smrti, utisnuti što više života. Ipak i danas često za stolom na stolici sjedim pogurenih leđa – pogurena pomalo iz navike, a malo od tugaljivosti zbog svega ‘što mi u životu ne ide’ – u zadnje vrijeme, pritisnuta i onim što svijet servira, toga je puno, čak previše. Nestao je mladenački polet, a i ovo što ispisujem možda je samo nalet neke neuhvatljive inspiracije popraćene suznim očima, daleko od radosti o kojoj mi je svakodnevno na francuskom ili našem pripovijedao učitelj. Možda je i ova melankolija stvarnosti samo odraz kišnih kapi koje se slijevaju u Nigdje-zemaljskoj pustoši koja iznova pokušava zatomiti moju snagu.

Oproštajni zagrljaj

Život mi je zadnjih mjeseci postao natkriven sjećajućom atmosferom jednoga popodneva u kojem sam krajičkom oka na televiziji vidjela djevojčicu ušuškanu u očev zagrljaj, u oproštaj iz kojega možda nema povratka. (…) Laže svatko tko kaže da preživljeni rat ne lomi srce svakoga trenutka. Laže! Bestidno laže! Kao što lažu u tvrdnjama kako postoji opravdanje za pucanj prvi, drugi, treći i tako dalje… u nedogled.

U trenutku ispisivanja ovih riječi odjednom ustajem i idem prati zube… kao da moram isprati gorčinu nečovječnosti iz usta. Rado bih je ispovraćala slušajući očevu prigušenu psovku upućenu izvještavanjima o jauku, čemeru, bijedi, pustoši… Da ih ćaća sve redom – izletjelo mu je dok je skrivajući bijes ljutito zatvarao vrata spavaće sobe žudeći sjećanje i razočarenje umiriti snom. Hoće li ikada uspjeti, ne znam. Ne znam ni koja su to sjećanja. Naslutiti mogu samo u kojim je životnim segmentima razočaran. Nije nesretan, dapače. Ipak, osjećam da osjeća težinu prikazanoga oproštaja oca i kćeri.

U mojim sjećanjima oproštaja na početku rata nije bilo. Uslijedio je tek kasnije, u jeku borbe kada je otac dobio dopuštenje da nas posjeti u izbjegličkom kampu. Dobio je nekoliko dana dopusta, a onda se vratio na prvu crtu bojišnice. Prva crta bojišnice termin je koji mi je tada, uz ostale poput rov, mitraljez, zemlja-zemlja, krmača, geleri, amputirati i druge kao sedmogodišnjakinji otkrivao novi svijet. Naivno sam mislila da je takav svijet završio, da je čovjek naučio… No, zapljusne me oproštaj u kojem je selo orilo od moga plača. Gledam očev i kćerin oproštajni zagrljaj na televiziji. Lažu! Bestidno lažu kada kažu da za njega postoji opravdanje.

Sjećanje blijedi

Mislima sam opet na grobu staroga prijatelja i učitelja. Rado bih bila sjela pored grobne ploče i dovršila vez svojih misli promatrajući najljepše nebo koje je natkrilo široko polje i osluškujući tišinu koju je prekidao samo poneki zvuk proljeća. No, nisam sjela, već sam hitrim korakom požurila za staricom koja me pratila do groblja, a kojoj je promaklo moje zastajanje. Do groblja mi je pripovijedala o brojnoj djeci koju susreće u raznim životnim tegobama, najčešće ih roditelji maltretiraju i tuku. Ona im pomaže. Nakon trećega primjera počela sam sumnjati u zbilju njezinih doživljaja. Dugo se nismo vidjele, očito predugo. Bila je to također moja učiteljica, učiteljica radosti životnih trenutaka. Tada me iznenađivala njezina očaranost mravom, muhom, travkom, oblakom, očima, osmjehom,… I sada ona ima često svoje trenutke radosti – očaranosti onime što život jest. No, demencija počinje uzimati svoj danak.

Od nje se uvijek očekivalo da pred svijetom stoji neuka žena spremna na trpljenje kako se ništa ne bi mijenjalo. A sve se mijenjalo, iz dana u dan. Samu je sebe mijenjala ili se mijenjala pod strašnim udarcima (ne)ljudskosti iz kojih je za sebe i druge izvlačila ono najbolje. Zasigurno je zato na njezinu putu prate nevina djeca – stvarna svima i ona stvarna samo njoj. Ona je ispravljala mnoga životom pogurena leđa – pripovijedanjem. Na povratku s groblja, kao da je u mojim očima naslutila tajne lutajuće duše, započela je pripovijest.

Jednoga dana mladić se obrati poznatom učitelju: „Učitelju, što da učinim kako bi ljudi o meni imali bolje mišljenje?” Učitelj mu je odgovorio smirenim glasom: „Žao mi je, mladiću, ali ne mogu ti pomoći. Moram najprije riješiti svoj problem. Možda tada nađem vremena za tebe.” Nakon kratke pauze dodao je: „Kad bi ti meni najprije pomogao, ranije bih dovršio svoje poslove i mogao bih se posvetiti tebi i tvojim poteškoćama.” „Vrlo rado ću Vam pomoći, učitelju”, odgovorio je mladić. „Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten s maloga prsta lijeve ruke, dao ga mladiću i rekao: „Idi i prodaj ovaj prsten. Tako ću otplatiti svoje dugove. Ne prodaji ga za manje od jednog zlatnika.”

Mladić je uzeo prsten i krenuo u grad gdje su ga dočekali mnogi zainteresirani kupci. Na spomen cijene svi su se redom nasmijali. Jedan potencijalni kupac mu je pojasnio kako za taj prsten ne može dobiti zlatnik. Nakon što je stotini ljudi pokušao prodati prsten, razočaran i potpuno slomljen vratio se učitelju i rekao mu: „Učitelju, žao mi je. Za prsten sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali nisam nikoga uspio uvjeriti u njegovu pravu vrijednost.” Učitelj je odvratio: „To što kažeš, moj mladi prijatelju, istina je. Moramo najprije i mi sami postati svjesni prave vrijednosti prstena. Otiđi zato do zlatara. Tko bi bolje od njega mogao procijeniti vrijednost prstena?! Kaži mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko bi ti za njega dao. No, koliko god da ti ponudi, ne prodaji ga. Vrati se zatim k meni.”

Ponovno je mladić bio na putu. Došavši do zlatarske radnje, predao je zlataru prsten, a on ga je pomno pregledao. Kazao je: „Mladiću, ako učitelj odmah želi prodati prsten, ne mogu mu dati više od 58 zlatnika, a ako se strpi nekoliko dana, mogu mu ponuditi do 70.” Mladić se začudio, zahvalio zlataru i brzo vratio učitelju.

„Sjedni”, pozvao ga je učitelj nakon što je poslušao njegovo iskustvo s prstenom. „TI si poput ovog prstena, jedinstven i neponovljiv. I baš kao ovom prstenu, tvoju pravu vrijednost može otkriti samo stručnjak. Zašto se onda zavaravaš da će neki tamo usputni poznanik išta znati o tome koliko vrijediš!?”

Istoga sam se dana vratila u svoju svakodnevicu. Stojim hrabra u svojoj slabosti i spremna danas govoriti o radosti potrebnoj da popuni mnoge razdjelnice rođenja i smrti.

Objava Valovi sjećanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.