Lakmus za vjeru

Psalmist tako moli Boga da razvedri svoje lice, Propovjednik uviđa da i za smijeh mora postojati vrijeme, i Abraham i Sara se smiju u Knjizi Postanka, a i ime njihova sina znači smijeh; nastavno, sv. Klement Aleksandrijski kaže da je smiješenje znak mudrosti, a Ivan Zlatousti da nam je smijeh u naravi i da nipošto nije grešan. Bit je u tome, argumentira autor, da je smijeh povezan s opuštenošću, i da se tjeskoban čovjek smijati ne može – a kršćanin ne može biti zabrinut ako se pouzdaje u Boga; smijeh je tako lakmus papir naše vjere: kako bismo uopće mogli širiti Radosnu vijest ako nismo radosni?

Odilon-Gbènoukpo Singbo stigao je u Hrvatsku iz Benina, nakon djetinjstva i mladosti provedenih u teškom siromaštvu, unatoč čemu se izborio za obrazovanje koje je kulminiralo diplomiranjem i doktoriranjem u Zagrebu, a ovo mu je već peta knjiga. Iako obavlja važne dužnosti – pa je bio, primjerice, sveučilišni kapelan, dok je sad član Senata i predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta – i iako se znanstveno bavi teškim temama poput moralne teologije, transhumanizma, etike tehnologije, umjetne inteligencije i bioetičkih problemima kao što je transrodnost, smatrao je nužnim Hrvatima dati pouku iz veselosti.

Uštogljeni Hrvat

Sasvim ispravno! Veliki filmski redatelj i filmski scenarist Zvonimir Berković bio je 90-ih autor i mnogih šarmantnih kolumni, a u jednoj je napisao da su Srbi Prečani mrgodan narod, uvijek loše volje i s osjećajem da im je učinjena nepravda, zbog čega su skloni ljutnji, ogorčenju i traženju neprijatelja – što znači da su tijekom stoljeća života s Hrvatima poprimili sve njihove loše osobine. Što se mene tiče, za Srbe ne znam, ali za Hrvate je to stopostotna istina. Ne toliko privatno, jer Hrvat se voli šaliti, smije se vicevima i opusti se u dobrom društvu, pogotovo uz jelo i pilo – ali javno je dostojanstven, uštogljen i ne bi se našalio ni da mu život ovisi o tome. A ako mu slučajno kažete nešto smiješno u javnoj prigodi, pogledat će vas kao da ste pali s Marsa.

Antun Gustav Matoš primijetio je to prije više od stotinu godina i zaključio da se radi o ostavljanju dojma: šaljiv čovjek se smatra nepouzdanim, a nepouzdan bi nas mogao izdati, kaže Matoš, i zato se Hrvati klone smijeha u javnosti. To bi moglo biti: mileniji borbe za opstanak, život na rubu balkanske vjetrometine, kada se smrtna opasnost može pojaviti u treptaju oka, zahtijeva neprestanu budnost i točno moramo znati na koga se u tom strašnom času možemo osloniti. Šaljivac, podrugljivac i smiješno spadalo nije traženi oslonac kad se stušti Turčin, Mlečanin, Mađar ili Nijemac.

Deus Ludens

Naš je politički život zato najsličniji sprovodima: ministri i gradonačelnici ukazuju se medijima blijedi i mrki, sijevaju očima, iskrivljuju usta, žigošu neprijatelje, hvale svoja postignuća, ogorčeno odgovaraju na napade i spremno vrijeđaju koga stignu, dok se pred kamerama oko njih tiskaju isti takvi, nalik na ožalošćenu rodbinu na karminama. Mi znamo zašto je to tako: dok se ostavlja ozbiljan dojam, domoljuban i pobožan, mažnjava se lijevo i desno. Hrvatskoj političkoj patetici suprotstavili su se malobrojni, a vjerskoj hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub svojim tezama o tome da je Bog Deus Ludens – Bog koji se igra – a zapravo i Deus Ridens: Bog koji se smije. Ideja je to potekla od nizozemskoga povjesničara umjetnosti Johana Huizinge koji je ustvrdio da čovjeka nije stvorila ni misao (Homo sapiens) ni rad (Homo faber), nego igra, sa svojom spontanošću i kreativnošću. Golub je tu miso protegnuo u teologiju: za njega su radost i igra bili bitni dijelovi božanske naravi, a Bog nije strog sudac, već Bog osmijeha koji se smije s čovjekom, pa i samom sebi; Golub nam je posredovao pozitivnu, blisku i oslobađajuću sliku Boga koji stvara svijet ne samo ozbiljno već i kroz igru i radost.

Ironija i šala

Odilon-Gbènoukpo Singbo krenuo je iz toga smjera, a cilj mu je osloboditi vjernika tjeskobe. Njegovi su savjeti, ma koliko ozbiljni, često izraženi kroz ironiju i šalu: onaj koji vadi trun iz tuđega oka, a ne vidi balvan u svojem – što je i opet šaljiva Isusova prispodoba – čovjek je koji boluje od viška pameti, kao i svi licemjeri; blaženstva su pouzdan vodič do bezbrižnosti; što više cijeniti drugoga, a što manje sebe, pouzdan je vodič za zdrave odnose; bolje je iskoristiti prilike nego poslije za njima žaliti; čovjek koji sebe ne uzima previše ozbiljno, rado će dozvoliti Bogu da mu poremeti planove – kao što će ozbiljan čovjek često Bogu poremetiti njegove naume; općenito je bliskost s Bogom trajni izvor radosti, umjesto da se prepuštamo svjetskim neredima, a u tom odjeljku navodi Ratzingera koji nas upozorava da ne robujemo vremenitom, koje nas proždire.

Autor dijeli s nama i niz životnih anegdota uz koje se možemo nasmiješiti i zamisliti: kad je majci priopćio želju da ode u svećenike, ona mu je odgovorila da to nije zgodno jer su oni mala obitelj, imaju samo sedmero djece, pa neka u svećenike ide netko iz većih familija; jednom je bio mrzovoljan jer je neka žena tražila ispovijed baš u vrijeme ručka, čemu je župnik udovoljio spremno ustavši od stola – da bi sutradan dočuli da je preminula; nije mu se sviđalo da u autu krunica visi s retrovizora samo kao neki talisman pa ju je uzeo da je izmoli, i čim je završio dogodila se strašna nesreća iz koje su čudom izvukli živi glavu.

Dosljedan propovjednik

Kao poseban znak Odilon-Gbènoukpo Singbo doživio je trenutak svoje zabrinutosti na istambulskom aerodromu, gdje ga je u čekaonici uhvatila tjeskoba zbog obveza i odgovornosti koje ga čekaju – i u taj je čas prošla neka putnica s ruksakom na kojem je hrvatski pisalo: Sve će biti dobro. Bog je pun humora, uvidio je, i nikad nas ne napušta; dapače, Sve će biti dobro bio bi zamjenski naslov za ovu knjigu, zaključio je.

Radost je zacijelo povezana s odsutnošću straha, s onim glasovitim Ne bojte se! Ivana Pavla I. – radost zahvalnoga srca, dodao bi na kraju knjige Odilon-Gbènoukpo Singbo. A za kraj ovoga članka mogu reći da sam nedavno imao čast upoznati autora, i da se već nakon nekoliko rečenica vidjelo da je to veseo i srdačan čovjek, spreman svaki čas prasnuti u grohotan smijeh, pa i na vlastiti račun – čime je pokazao da i sam primjenjuje ono što propovijeda.

Mrgudni i jednostrani

Talijanska poslovica kaže da se tri stvari ne mogu sakriti: smijeh, kašalj i trudnoća. Smijeh je uvijek iskren, zato mu nisu skloni prevaranti; naprotiv, ozbiljnost se lako glumi, pa ju preferiraju prevaranti. Humor i jest u tome da sebe ne uzimamo previše ozbiljno, i da svaki predmet vidimo s obje strane. Oni koji misle da svijet ima samo jednu stranu, ili nam tu drugu stranu brane da vidimo, uvijek će biti mrgodni i lupit će nas po prstima na samu naznaku smijuljenja, braneći dostojanstvo svojih institucija. Nepoznata im je radost Radosne vijesti. Ne vjeruju da će bez njihova ozbiljnog angažmana sve biti dobro. Jednostrani ljudi misle da i Bog ima jednu stranu, i to njihovu. I zato bi i njemu zabranili da se smije, a to je najsmješnije od svega.

Objava Afrikanac poučava Hrvate radosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dozvola za radost

Koliko li samo ljudi život potroši u kontinuiranom iščekivanju onoga „kad će nešto krenuti krivo”. A život prođe, a loše i dobre stvari u našim životima se dogode, iščekivali ih mi ili ne. Samo, tužno je kad smo sve one lijepe dane potrošili u grču i s depresiranjem jer si nismo dali dozvolu za punu radost. Sjećam se kako bi u našim krajevima ljudi često znali jedni drugima davati savjete: „U radosti ne raduj se, u žalosti ne žalosti se.” To me je još kao dijete uvijek čudilo i zbunjivalo jer sam se pitala pa kakav je onda ispravno biti u radosti a kakav u žalosti? Iz navedenoga odgovor bi bio samo jedan: „ravnodušan”. Jer, logika ide u smjeru kako bi nas jedino ravnodušnost mogla očuvati od očekivanja, u ovom slučaju nečega lijepog i dobrog, te samim time ako nemamo dobra očekivanja ne možemo ni biti razočarani, povrijeđeni. Ili, bolje rečeno, ako nemamo barem velika očekivanja, „udarac” realnosti bit će manje bolan. Svodi li se tako naš život na životarenje, preživljavanje?

Kad napravim snimku rada valova u mozgu kod odraslih klijenata, često naiđem na sliku valova koji rade duboko ispod prosjeka s povremenim šiljcima koji idu jako visoko. U interpretaciji takve kliničke slike često koristim metaforu da takav pojedinac živi kao „na dah”. Naime, duboko zaronjen u probleme, držeći dah čeka kad će problemi proći, a onda kad dođe do samoga ruba izdržljivosti samo na trenutak izroni kako bi uhvatio malo zraka i kreće u novi ponor. Možemo li svoj život svesti na kratke trenutke „izranjanja” s ciljem hvatanja zraka, hvatanja dobrih trenutaka i punjenje srca radošću? Može li se uopće u tako kratkim trenucima srce i napuniti ili je to opet samo onoliko velika doza koja je dovoljna za preživljavanje?

Strah = sigurnost?

Otkud nam strah od „dobroga”? Tko nas je uvjerio u to da je imati strah jednako sigurnost. Kakvoga li paradoksa! U radu s klijentima najteže je kroz proces psihoterapije doći do toga da otpuste strahovanja. Tisuće „šta ako”. U mozgu se javlja tzv. ruminacija, odnosno stalno prebiranje misli po glavi. Kao da smo svom mozgu dali naredbu budi budan i pazi da te „nešto” ne zaskoči. Budi spreman! I, tako je naš mozak spreman, bez prestanka spreman na sve, a da i sami više ne uspijevamo razlikovati intenzitet ugroze oko sebe i počinjemo preintenzivno reagirati i na manje podražaje. Narodski rečeno, od svake sitnice pravimo slona i onda po šablonu naučene bespomoćnosti slijede žalopojke nad samima sobom i sudbinom. Kao „samoispunjavajuća” proročanstva. Ulažemo maksimalni napor da svaku priliku za dobro i lijepo od sebe odgurnemo i ne uočimo a onda, isti mi, dane provodimo žaleći se kako se ništa lijepo ni dobro ne događa. Slušajući svoje klijente u tom obrascu svakodnevno potvrđujem onu: „Ako sam sebi ne pomogneš, ni Bog ti pomoći ne može!”

Psihoterapijski proces nije igra povlačenja konopca. Čovjek koji dođe s odlukom da za njega nema rješenja i da njemu, ma što drugi radili ili govorili, ne može biti bolje, uistinu i ne može. Tu treba stati i, ma koliko bolno bilo, takvo stanje prihvatiti. Najbolnije je gledati ljude, drage ljude, koji u svojoj slobodi donose samouništavajuće izbore. Velik je izazov znati tu stati i ne ići preko crte, na silu „spašavati” onoga koji vjeruje da njemu spasa nema i već je potpisao osobnu propast.

Tvornica crnila

Crne misli su kreativni proizvod naših životnih uvjerenja. Kao što ne može nestati poplave u kući dok se česma iz koje voda teče ne zatvori, tako ni crnih misli ne može nestati sve dok čovjek „izlijeva” iz sebe svoja uvjerenja kako nema izlaza i da je sve već izgubljeno. Lako je zaključiti kako bi bilo besmisleno uzeti krpe i skupljati vodu po podovima, a da prethodno nismo zatvorili česmu. Jednako tako je uzaludno trošenje energije i ulaganje truda na „oslobađanje” od crnih misli bez promjene svoga temeljnog pogleda na život. Koliko tehnika i metoda danas na tržištu postoji samo s jednom idejom a to je „rješavanje crnih misli”.

Dragi moji, žali Bože truda, niti tebe od toga ne oslobodi kad ti u svome mozgu nosiš generator istih. Klijentima s ovakvim kliničkim slikama kažem, kada planiraju otići na daleka putovanja kako bi „odmorili mozak”, žali Bože novca koji ćete uludo potrošiti jer tvornica crnila ide s vama, u mozgu. E, nije lako zatvoriti jednu tvornicu. Što ćemo poslije? Hoćemo li znati živjeti u svijetu bez straha? Kako ću se pripremiti za „napad” ako nisam u strahu? Od tih i takvih zabluda mnogi ljudi pate. Zdravi, a bolesni. Davno, prije više od trideset godina, čitala sam knjigu naslova. „U zatvoru, a slobodni”. Sadašnji mentalni sklop većine mogao bi se upravo nazvati: „Slobodni, a u zatvoru.”

Depresivni poremećaj vodi se kao vodeći uzrok invaliditeta u svijetu. Pojednostavljeno, što bi moji klijenti na pitanje: „Što je vama?ˮ rekli: „Nije mi ništa, sve mi je!” Sve jasno. Tijelo zdravo, mozak ne funkcionira, i naravno, to se isto uzročno-posljedično reflektira i na tijelo koje psihotomatizira.

Zona sigurnosti

Sretnih li onih koji imaju vjeru. Sloboda. Brige prebačene na svoga Boga. Koje li ljepote i koje li zone sigurnosti. Kao u onoj priči u kojoj čovjek koji stoji usred šume čvrsto grleći stablo i kad su ga pitali zašto tu stoji i ne ide dalje, on im odgovora: „Vrlo rado bih otišao, ali me stablo ne pušta.” Kako bismo krenuli dalje u svojim životima, nužno je da „pustimo”, da „otpustimo” stara uvjerenja, koja smo negdje tijekom odrastanja vjerojatno i podsvjesno upili, kako se nije dobro radovati, kako nije dobro čovjeku vjerovati, kao stalno treba biti oprezan, kako nam svatko može zabiti nož u leđa i prevariti nas. Sve je to i istina, i moguće je, no vrijedi li sunčane dane života provesti sjedeći u kući u strahu da bi jednom mogli doći oblaci i zaliti nas kišom? Iziđimo iz svoje tame i okrenimo lice Svjetlosti. Otpustimo svoje slabosti i nesigurnosti u ruke Onoga koji se brine o nama i kada mi spavamo. Dajmo sebi dozvolu za „isključenje” mozga za trenutke odmora. Ne dajmo se uhvatiti u zamku „sigurnosti” u naoružanju i dežuranju u rovovima u kojima iščekujemo kad i s koje strane će netko na nas zapucati (ako se to uopće ikada i dogodi). Živimo život u slobodi duha, baš onako kako nas je naš Stvoritelj i zamislio. Na osobnu sreću i blagoslov ljudi oko nas.

Objava Crne misli kao „sigurna zona” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz Franju Asiškog vežu se različiti naslovi kao na primjer: brat svih ljudi, glasnik mira, zaštitnik ekologije, zaštitnik međureligijskoga dijaloga i ekumenizma. Sve su te tvrdnje istinite jer naglašavaju po jedan važan aspekt Franjine osobnosti. Činjenica je da ovaj svetac pobuđuje sve veće zanimanje i u ovo naše doba. Razlog tomu zapravo je njegovo životno zalaganje za mir između ljudi, za mir između Boga i ljudi, njegova neizmjerna ljubav prema prirodi i svakom stvorenju, njegova sloboda od ovozemaljske težnje za moći i uspjehom. Međutim, tajna njegova života je dublja i temelji se na potpuno osobnoj vjeri i na neizmjernom povjerenju u Boga. Službene biografije (Prvi i Drugi životopis od Tome Čelanskog, Veći i Manji životopis od Bonaventure) kao i one neslužbene, poput Asiškog zbornika i Legende trojice drugova, izvještaju o Franjinu načinu moljenja i o tome koliku je važnost u životu pridavao molitvi.

Hvale i molitve

Franjina ljubav prema molitvi i zajedničkoj liturgiji, za koju se posebno brinuo, iščitava se iz svih njegovih spisa, među kojima su najljepše i veoma poetične upravo hvale i molitve. One nam omogućuju da pristupimo najdubljoj tajni njegova jedinstvenoga ljudskog i kršćanskog iskustva.

U tim tekstovima prevladavaju molitve hvale i zahvaljivanja kao u Poticaju na hvaljenje Boga, u Hvalama uz svaki čas, u Hvalama Bogu višnjemu sastavljene nakon primanja svetih rana na La Verni te u Pjesmi brata Sunca. U tu kategoriju spada i Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji te Pozdrav krepostima. Osim toga tu su i meditativni tekstovi o misteriju Kristova otajstva poput Časoslova muke Gospodnje te njegova proširena molitva Očenaša, obično zvana Tumačenje Očenaša. Ova molitva nije objašnjenje ili komentar Očenaša, već istinska molitva, vjerna onoj koju je izrekao Isus i koju su poučavali njegovi učenici. Dakle, imamo molitve nadahnute liturgijom i formulirane prema poznatom tekstu.

S druge strane, molitva prošnje, tj. molitva u kojoj on nešto prosi je rijetka i javlja se samo u dva slučaja: u Molitvi pred Raspetim i u onoj kojom završava Pismo cijelom Redu. U njima Franjo traži samo duhovne darove: vjeru, nadu, ljubav, osjećaje i znanje kako bi ispunio zadatak koji mu je Bog povjerio u nasljedovanju Kristovih stopa.

Osim samih molitava i drugi tekstovi svetoga Franje vođeni su duhom svete molitve i pobožnosti. Tako njegovo Nepotvrđeno pravilo sadrži veliku katehezu o molitvi (NPr 22). Čak je i kasnije Potvrđeno pravilo nastalo u ozračju molitve i posta i veoma je prožeto tim duhom. Snažni pozivi na molitvu definirani su kao najveća obveza svakoga manjeg brata koji „nada sve moraju čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čista srca mole i budu ponizni” (PPr 10, 8-9).

Pisma

Još su više iznenađujuća Franjina pisma, koja obično sadrže neke naredbe i ozbiljne moralne zahtjeve, ali često naglo mijenjaju ton postajući tekstovima blaženstava, hvalospjeva ili, jednostavno, molitava. Takav je slučaj u Drugom pismu vjernicima, u kojem Franjo detaljno govori o životu pokore, navodeći u mnogim rečenicama što treba ili ne treba činiti. Na kraju različitih opomena Franjo zaključuje svoj tekst s pouzdanjem: svi oni koji djeluju na ovaj način sinovi su nebeskoga Oca, zaručnici, braća i majke našega Gospodina Isusa Krista (usp. 2PVj 54-56).

Ako, nadalje, obratimo pozornost na početak istoga pisma vjernicima, ne možemo ne primijetiti da ono započinje u znaku križa, tj. u ime Presvetoga Trojstva, i da se jednako tako završava blagoslovom, zazivajući sve tri božanske Osobe. Unatoč tome što je sadržaj pisma poticajan, duh molitve dominira u njemu na početku i kraju pisma.

Još jedan ilustrativan primjer je poznato Pismo jednom ministru u kojem bratu koji je patio pod težinom svoje službe, Franjo na početku pisma kaže prvo: „Gospodin te blagoslovio!” Tako i u ostalim svojim spisima Franjo prije svega upućuje „pozdrav i sveti mir u Gospodinu” (2 PKu 1; PUn 1).

Pismo koje je ipak najviše prožeto molitvenim duhom zasigurno je ono upućeno svim fratrima – Pismo cijelom Redu. Ono je vjerojatno njegovo posljednje, diktirano 1225. godine, a odlikuje se i dobrom književnom formom. Pismo započinje svečanom formulom u kojoj Franjo ispovijeda svoju vjeru u Trojstvo i jedinstvo Boga. Tada Franjo imenuje sve ministre Reda i obraća im se na poseban način. Međutim, pismo je upućeno i svim ostalim fratrima „od prvog do posljednjeg” (dakle i nama danas!). Sve fratre, posebno one koji su svećenici, on moli da se prema euharistiji odnose s najvećim poštovanjem i da je slave čistim srcem. Iako je upozorio, čak i nakon što se jako požalio da se neki svećenici više bave zemaljskim stvarima (npr. plaćom!) nego s Onim koji sebe čini tako opipljivim u euharistiji, Franjo izražava svoje neizmjerno veselje. Pred Božjom poniznošću u oltarskom sakramentu on ne može ostati hladan i izraziti se apstraktnim formulama, već se pretvara u pjesnika, izražavajući tako slobodno svoje osjećaje čuđenja i divljenja neizrecivoj Božjoj ljubavi:

O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti!

O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. (PRe 27)

Upravo u središtu ovoga pisma koje opominje, nalazi se pjesma radosti, zadivljujuće klanjanje! Nakon poticanja da dostojanstveno sačuvaju Božju riječ i sakralne predmete, pismo donosi Franjinu ispovijed, vrlo sličnu liturgijskom obliku Ispovijedam se. Pred svim fratrima otvoreno priznaje svoj grijeh obraćajući se prije svega Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a zatim „blaženoj Mariji vazda Djevici i svim svetima na nebu i na zemlji” (PRe 38). Iznova, dakle, pronalazimo molitvenu formulu unutar pisma.

Kao i obično, pismo završava obećanjem blagoslova za one koji će ispuniti ono što je rečeno u njemu.Međutim, za razliku od ostalih pisama, ovdje se nakon završnoga blagoslova donosi i njegova vlastita molitva, dobro sastavljena i strukturirana u klasičnom obliku. Započinje svečanim zazivom, nakon čega slijedi molba:

Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, daj nama bijednima da poradi tebe uvijek činimo ono što znamo da ti želiš i da uvijek želimo što je tebi milo. Daj da unutra očišćeni, unutra rasvijetljeni i Duhom Svetim raspaljeni mognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i jedino po tvojoj milosti doći k tebi, Svevišnji, koji u savršenu Trojstvu i jednostavnu Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavan si, Bog svemogući u sve vijeke vjekova. Amen. (PRe 50-52)

Izvor radosti

Čitajući Spise sv. Franje može se primijetiti da Franjina radost izvire iz Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17), koju je Franjo uvelike koristio u svojoj katehezi o molitvi u Nepotvrđenom pravilu (NPr 22). On je bio uvjeren da je njegova molitva ujedinjena i da ima udjela s onom Isusovom molitvom upućenoj Ocu prije svoje muke.

Kao što se Isus molio za svoje učenike, tako se i Franjo moli za svoje učenike. Njegova radost zbog toga što ima brata na nebu proizlazi iz sigurnosti vjere da se njegov Učitelj molio za njega i za sve učenike. I kao Dobri pastir dao je svoj život i zagovarao nas te još uvijek nas zagovara kod Oca. Oproštajna molitva koju je Isus izrekao prije svoje muke nije bila upućena, prema Franji, samo za 12 apostola, već i za njega i za nas danas. Odatle proizlazi i Franjin poziv svim kršćanima da žive u jedinstvu s Bogom, kao i njegova molitva za sve koji će mu se pridružiti u njegovu pokretu (sva tri Reda sv. Franje).

Ovo je još jedan dokaz da su svi Franjini spisi prožeti duhom molitve i pobožnosti. Pa sam Franjo je postao živa molitva, pretvorivši tako sve što čini i piše u molitvu.

Objava Molitva u Spisima sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U nastavku ću pričati o jednoj knjizi koja je mene uistinu približila Bogu i gledat ću da iz nje izvučem neke poruke koje bude nadahnuće za bolji život. Radi se o knjizi Thomasa Mertona Nitko nije otok.Ovaj pisac rodio se Francuskoj, ali je živio kao trapistički redovnik i djelovao u opatiji Naše Gospe od Getsemanija u američkoj saveznoj državi Kentucky. Merton je tijekom cijeloga svog redovničkog života tragao za Bogom i napisao je više od sedamdeset knjiga od kojih su mnoge postale klasici duhovne literature. Ako bi se mene pitalo što bi trebalo čitati, rekla bih da su to knjige kao što su Nitko nije otok ili Gora sa sedam krugova.Ako nešto ne bismo preporučili svom djetetu da čita, sluša ili gleda, nemojmo to činiti ni sami jer nas isprazno znanje nadima, a tek ljubav izgrađuje. Prelazim sad na blago cara Mertona.

Ljubav

Već iz samoga naslova Nitko nije otok vidimo da je u ovoj knjizi riječ o čovjekovu odnosu s ljudima, ali i sa samim sobom i s Bogom. Thomas smatra da je jako važno da svjesno pristanemo živjeti svoj život za druge, a ne za sebe same. Tek tada postajemo sposobni uočiti vlastita ograničenja, radi kojih trebamo druge i radi kojih drugi, također ograničeni, trebaju nas. U zajedništvu dopunjujemo jedni druge i uživamo u sebi ono što je palo u drugoga. Ljubav je sposobnost da ljubimo i dati ljubav s punim učinkom znači da smo mi sposobni primiti ljubav. Ljubav se može čuvati samo davanjem, a davati se može samo kada se prima. U ljubavi ne treba tražiti vlastito uživanje jer to onda više ne bi bila nesebična ljubav. Trebamo tražiti dobro drugoga i to će biti prvi korak prema nesebičnoj ljubavi. Voljeti drugoga znači pustiti ga da on bude onakav kakav jest, a da ga ne savijamo da se on prilagodi nama. Ako mi u drugima ne ljubimo ono što oni jesu, nego samo njihovu moguću sličnost s nama, onda mi ljubimo samo svoj odraz u njima. Prvo što moramo činiti kada upoznamo da je Božja milost u našim srcima jest da želimo više dobrotvorne ljubavi. Ta želja ljubiti sama je po sebi početak ljubavi, i čim je poželimo više već je imamo više: i naša je želja jamstvo da će još više doći. Bogu hvala! Da bi naša ljubav bila potpuna, jako je važno iskustvo da smo ljubljeni. Možemo ljubiti iskreno i jednostavno, tek nakon što nadvladamo strah da nismo ljubljeni. Ako snažno vjerujemo da nas On ljubi, nećemo se previše opterećivati ljube li nas drugi ljudi i svoju ćemo im ljubav dijeliti nesebično. I ne preispitujmo odviše same sebe, stalno se kontrolirajući. Snažna usmjerenost na same sebe i na ono što činimo, vječita dilema je li to dobro ili nije, jesmo li pogriješili i slično, pobuđuje tjeskobu koja nas onemogućuje da budemo prirodni. Sami sebe toliko saplićemo na svom putu da više ne možemo živjeti normalan život. To je posljedica prevelike upućenosti na sebe, a ne na druge. Ako je moja samilost istinita, ako je ona duboka srdačna samilost, a nije zakonsko poslovanje, ni smilovanje naučeno u knjigama i provođeno na drugima kao pobožna vježba, tada je moja samilost prema drugima Božje milosrđe prema meni. Moja strpljivost s njima je Njegova strpljivost sa mnom. Moja ljubav prema njima je Njegova ljubav prema meni.

Što se tiče molitve, koja je jedna od najvažnijih stavki duhovnoga života, Merton razlikuje višestruku pažnju u molitvi. Prva je čisto vanjska. Mi molimo, ali uopće ne mislimo o onome što molimo. Tako mnogi mogu moliti, a da uistinu nemaju pojma tko je Bog. Druga vrsta pažnje je kada molimo, a ne mislimo u vezi s molitvom. Tada znamo misliti o Bogu, ali ne uspostavljamo odnos s Njim. Čista molitva dolazi tek onda kad prestanemo misliti na vlastito zadovoljstvo, kad ne tražimo ni utjehu ni milost. Malo je ljudi primilo dar istinske molitve, a još je manje onih koji su taj dar primili sa zahvalnošću. Dok molimo često imamo i nečistu nakanu, to je ono kada popuštamo Božjoj volji, ali ipak više cijenimo svoju. Tada mi dijelimo Božju i svoju volju, pa mislimo da biramo između dvije koristi: ako vršimo Njegovu volju jedna je korist, a druga je ako se odlučimo za svoje želje. Mi tada važemo na vagi istinu protiv varke, jer mi izabiremo između lažnoga i istinitoga dobra kao da su jednaki. Kada imamo čistu nakanu, onda vidimo da je Božja volja uvijek dobra. Kada nemamo čistu nakanu, ne možemo biti sretni jer nemamo nutarnje slobode da činimo ono što nam se sviđa bez tjeskobe, osim ako uživamo u volji Božjoj.

Trpljenje

Čak i kada je Božja volja za nas trpljenje, mi to trpljene trebamo posvetiti. Ništa tako lako ne postaje nesveto kao trpljenje. Povremeno je potrebno podnositi trpljenje, koje je manje zlo, da bismo izbjegli puno veće zlo koje je grijeh. Ako mirno i nesebično podnosimo svoje trpljenje, naše izvanjsko biće može trpjeti štetu, ali ono unutarnje se zato usavršuje. Ako ljubimo Boga i druge u njemu, veselo ćemo dopustiti trpljenju da uništi ono u nama što se Bogu sviđa da uništi, jer znademo da sve što ono uništava nije važno. Trpljenje je beskorisno kada nas okreće prema nama samima, kad smo tužni radi sebe, kad ljubav okrećemo u mržnju. Takvo trpljenje ne možemo posvetiti Bogu. Tek kad se odrečemo grijeha, naše trpljenje može postati spasonosno. Zbog sitnih životnih nevolja toliko se uzrujavamo i samosažalijevamo, da ih činimo potpuno beskorisnim za naš duhovni rast. Pazimo na to da se ispod naše uznemirene površine ne krije strah ili elementarna pohlepa za novcem, uživanjem ili vlašću. Povremene molitve i odlazak u crkvu neće nam pomoći, moramo se odreći cijeloga jednog pogrešnog spleta ciljeva koji upravljaju našim ovozemaljskim životom. Trebamo živjeti poput poljskih ljiljana, tražeći najprije Nebesko kraljevstvo.

Radost

Ne treba značiti da kršćanin koji je odbacio svjetske vrijednosti, prolaznu sigurnost i sreću, ne može živjeti u svijetu i biti radostan. On izbjegava jalova uzbuđenja koja prate trku za čisto vremenitim ciljevima i prihvaća život sa savršenom vjerom. Primjerena savršenost koju moramo postići u tom životu pod uvjetom da živimo kao Božji sinovi, nije 24-satni na dan proizvod savršenih kreposnih djela, nego življenje u komu smo praktički uklonili i nadvladali sve zapreke Božjoj ljubavi. Jedna od glavnih zapreka toj ljubavi je naša sebična želja da iz svega izvučemo najviše i da u očima drugih ljudi ostvarimo najveći uspjeh. Te se tjeskobne želje možemo osloboditi tako da budemo zadovoljni što gubimo nešto u svemu što radimo. Ne možemo sve imati, sve razumjeti i u svemu biti najbolji. Tek kad smo sposobni sve napustiti, postat ćemo kadri zadržati ono jedino bitno, bilo to ma što god. Ako smo pohlepni da sve imamo, izgubit ćemo i ono što nam treba. Sreća je pronaći ono „jedino potrebno”, onaj biser, prodati sve i kupiti njivu. Tada ćemo otkriti da nam je, po božanskom protuslovlju, sve ostalo dano uz ono jedino potrebno. Zahvaljujmo Bogu na nadahnuću koje nam šalje po riječima svojih vjernih službenika, kakav je bio i, uistinu posebni, Thomas Merton.

Objava Duhovni atleta Thomas Merton pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetost je istodobno i smjernost i dosljednost, i neprimjetnost i izrazitost. Sa svetima čovjek je uvijek načisto. I – nikada nije načisto. Jer oni na svoj osobit način shvaćaju život, na svoj se osobit način odnose prema svemu što im život donosi, prema svakomu koga susreću. I teško ih je, gotovo nemoguće odvratiti od njihova pristupa.

Nekima će se činiti da pretjeruju. Neki će u to biti posve sigurni. Nekima će se činiti da su ludi. Nekima kao da su iz nekoga drugoga vremena. Neki će ih izrugivati, a njih to neće uznemirivati. Neki će ih pokušati prizemljiti. Uzalud.

Jer oni su se odlučili. Njima toliko toga nije važno jer im je ono, do čega im je osobito stalo, itekako važno. Nema toga umora, te iscrpljenosti koja bi ih mogla zaustaviti. Oni će zastati tek ako se slome. I gotovo istoga časa truditi se preko svojih snaga da što prije nastave dalje.

Moguće je prema njima odnositi se na različite načine, ali i onima koji ih ne razumiju, i onima koji im se čude, i onima koji im se dive, posve je jasno: oni su sveti. I premda su sveti (ili upravo zbog toga) nije im stalo do njihove svetosti (o njoj uopće i ne razmišljaju), nego do posvećenosti. Oni se jednostavno trude živjeti onako kako su prepoznali vrijednim.

Češće se ponavlja snažna misao francuskoga književnika Leona Bloya: „Samo je jedna prava žalost na svijetu – žalost što nismo sveti.” Moglo bi se to izreći i ovako: „Samo je jedna prava radost na svijetu – biti svet.”

Ta radost ne isključuje nijednu radost, nijedna joj nije nevažna, nego sve radosti u sebi obuhvaća. Svakoj radosti dodaje novu dimenziju, dimenziju istodobno sazdanu od trenutka i od vječnosti.

Radost svetosti najrazgovjetniji je jezik svijeta i nije ga potrebno prevoditi. Nije ga moguće protumačiti. No nije moguće ni odvratiti pogled od njega. Jer svatko, baš svatko, i kada joj se podsmjehuje, i kada je označava nerazboritom, i kada zatvara oči pred njom, i kada joj okreće leđa, stoji pred njom, njome ozaren.

Radost svetosti ona je kiša koju Bog potiče da pada svakomu. Ono strpljivo zrcalo u kojemu ne zamire nada da će svakomu moći poslužiti.

Objava Radost svetosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Što je? – upita ga baka. I promotrivši ga pažljivije pridoda: – Nešto nije dobro?

Joško duboko uzdahne. Tražio je prikladne riječi za odgovor.

– Pripremam se – reče – da se temeljito osramotim.

– A zašto bi to htio? – osmjehne se baka. Ima dana kada današnju djecu i mlade ni pod razno ne možeš razumjeti.

– Ne bih htio – uzvrati Joško bezvoljno – ali to mi za nekoliko dana neizbježno slijedi.

Baka Beta ga upitno pogleda. Potrajalo je dok nije uslijedilo objašnjenje praćeno, naravno, još jednim dubokim uzdahom.

– Sljedeći tjedan sam ja na redu da dovedem svoga tatu pred razred da im ispriča čime se bavi… Možeš misliti!

– Što mogu misliti? – zbunjeno će baka.

– Kako će to biti zanimljivo! Već sada čujem opći smijeh.

– Zbog čega? – baka Beta je ponekad bila neumorna u postavljanju pitanja. Poput maloga djeteta.

– Jučer je Tinov tata pričao što on radi. – pokuša joj Joško pojasniti. – On je nogometaš… U nekakvoj ligi, rekao je kakvoj, ali nisam zapamtio… No nogometaš je. Prošli  tjedan je bio Sanjin tata. On je nekakav važan liječnik. Otorino… rino… rinolog…

– Otorinolaringolog. – pomogne mu baka.

– Vidiš… I ti znaš. – Joško se dodatno snuždi.

– Ne znam ga. – bakin je osmijeh bio blag. – Samo znam kako se to kaže.

– Prije toga je bila Markova mama. – nastavi Joško. – Ona je manekenka… Ili je bila manekenka, ne znam točno. A prije toga je bio Dankov tata. On prodaje jahte. Razumiješ li – jahte?! A sada će doći moj tata…

– I? – sa zanimanjem ga potakne baka Beta.

– I – što? – Joško će povrijeđenim glasom. – Kao da ne znaš? On će stati pred razred i reći će… ili ću ja to umjesto njega trebati reći… da je on zvonar… Zvonar! Možeš misliti!

– Što mogu misliti?

– Ponekad je s tobom teško razgovarati. – Joško je djelovao posve obeshrabren.

– Ne razumijem zašto… Biti zvonar – to je jedan pošten posao. I važan.

– Možeš misliti!

– Ja mogu. – potvrdi baka.

– Što možeš?

– Mogu misliti. Ti danas – čini mi se – baš i ne.

Joško ju je promatrao. Sad će ga još i vrijeđati.

– Biti zvonar to je važan posao. I samo ga savjesni i pažljivi ljudi mogu obavljati. I moj je muž… tvoj djed… bio zvonar. U selu su ga svi poštivali…

– U selu?! – mrzovoljno protisne Joško. – Prije sto godina… U nekom zaboravljenom svijetu… Ali mi živimo danas… Mi živimo u gradu… Što danas zvonar ikome znači?

– Razlika između sela i grada je puno manja nego što ti se, možda, čini. Ljudi su posvuda ljudi. I posvuda traže načine kako da žive zajedno. Ako ne traže… onda im život baš i nije neki… Tvoj je djed bio vrlo cijenjen. On je iz zvona znao probuditi najrazličitije zvukove. Kad je on zvonio svi su znali da je blagdan… I koji… Ili da je netko umro… I tko… Po zvuku zvona znali su da je negdje požar… I znali su koliko je opasan… I znali su koliko trebaju požuriti… Pa i kada je zvonio samo da označi vrijeme, zvonio je tako da je svakome bilo jasno je li podne ili ponoć…

– Za to bi im bilo dovoljno da su pogledali kroz prozor – Joško upadne pomalo podrugljivo – pa bi vidjeli je li dan ili noć.

– Nije samo to… – baku nije bilo jednostavno povrijediti. – Danju bi zvonio glasnije, noću tiše. Smisao zvonjenja nije u buci. Smisao zvonjenja je u poruci. Kad je on zvonio i slijepi su znali koliko je sati… I što se događa… I oni imaju pravo to znati. Djed je to znao. Samo dobar čovjek može biti dobar zvonar.

– Meni to sljedeći tjedan neće pomoći. – protisne Joško.

Iako je znala da će poput kornjače glavu uvući među ramena, baka Beta ga hrabro i blago pogladi po glavi.

– Ne brini se. – reče mu. – Itekako će ti pomoći što ti je otac dobar čovjek.

Kad je u taj koban dan uveo oca u razred, Joško je bio vidno uznemiren. Svoga je oca predstavio tako nespretno da je Filip došao u priliku ubaciti se kako je on to već volio.

– Što?! Tata ti je zvocar?

Joško se zacrveni. Njegov se otac pak srdačno nasmije i reče:

– Da, jesam – na neki način… Svi mi, roditelji, barem katkada zvocamo… To nam je u opisu naše roditeljske službe… Do nas je da ne zvocamo odviše… I – možda još važnije – da, koliko uzmognemo, zvocamo sa stilom… Kad odrasteš, pa kad ti dođe vrijeme, moći ćeš provjeriti kako to izgleda s roditeljske strane… Zasada ti je, vjerujem, dovoljno i samo s djetinje… Ispričavam se: mladenačke.

Cijeli se razred nasmije.

– Gdje ti sjediš? – upita otac Joška.

Joško mu zbunjeno pokaže.

– Pa onda odi tamo i sjedni. Sada ja odgovaram za ocjenu.

Razred se ponovno nasmije. Joškov otac pričeka dok je on otišao i sjeo pa nastavi:

– Dakle, ja sam zvonar… Je li tko od vas kada čuo zvona kako zvone?

– Ponekad kad sam na trgu. – reče netko.

– Kad sam na moru… Zvonik nam je blizu pa ujutro, još prije nego što sunce iziđe, rastura kao da je kraj svijeta… – pridoda netko drugi.

– Na sprovodu… Kad povorka krene od mrtvačnice prema grobu…

– Za Božić…

Joškov otac je strpljivo slušao i potvrđivao:

– Kad pažljivije slušaš… kad ga očekuješ… zvon jednostavnije čuješ… Ili kad si dovoljno blizu… Kad si preblizu… Grad uguši tolike zvukove kao da ih nema…

Na trenutak je zašutio. Djelovao je kao da se zamislio.

– Je li vam se kad dogodilo… recimo pod velikim odmorom… da nekoga zovete pa da vas ne čuje…?

– Daaa. – potvrdi niz glasova.

– Pa onda zovete još glasnije pa vas opet ne čuje…?

– Daaa…

– Je li vam se kad dogodilo da vas je netko… pod velikim odmorom… zvao pa ga niste čuli…?

– Daaa…

– A sad, poslušajte malo pažljivije – reče malo tiše, i svi poslušaše pozornije – je li vam se kad dogodilo da vas je pod velikim odmorom zvala… reći ću: vaša simpatija… Jeste li je čuli?

Neka se lica zažariše, neka nasmiješiše…

– Evo, od vas ni riječi a ja sam vaše odgovore čuo. Jasno čuo.

Prigušeni smijeh razlije se učionicom.

– Teže vam promakne glas koji želite čuti. Dogodi se da ga čujete i kad vas nije zazvao, zar ne?

Gotovo neprimjetni osmijesi…

– Kad odete nekamo u prirodu, u šumu… u neki park… ili vrt… čujete različite zvukove… cvrkut i posve malih ptica. I kad neka životinjica prošušti kroz travu…

Učeničke glave su klimale poput klatna u zvonu.

– Kako je onda moguće da u gradu, u šumi mnogih zvukova, često ne čujete zvuk zvona…? A čujete neki tiši zvuk…? Događa se… Neke zvukove, jednostavno, očekujete… U nekim trenucima i iščekujete…

Joškov otac ponovno nakratko ušuti.

– Biste li vi odustali od svoga glasa samo zato što se od gradske buke ne čuje…?

– Neee…

– Lijepo. Događa se, često se događa da ljudi odustanu od svoga glasa. Pa šute kad bi trebali govoriti. Ili govore kada to nema nikakvoga značenja. Govore isto što i drugi. Na neki čudan način sretni su što mogu vikati isto što i drugi. Recimo, na utakmici…

Učenici su pozorno slušali Joškovog tatu.

– U svakome od vas je zvono. I ono zvoni na različite načine. Jer ste različiti. A opet, ponekad zvoni i na srodne načine. Jer ste i slični… Tako i sela i gradovi imaju svoje zvonike. Pa javljaju dobre vijesti… I one bolne… Javljaju važne vijesti… I tko hoće… tko može… čuje ih… A bez obzira na to koliko ih slušaju, koliko ih čuju, zvona na zvonicima nastavljaju zvoniti jer uvijek ima ljudi koje će okupljati… Mislim da je moj posao važan. I ne ljutim se ako netko misli da nije. I nastavljam zvoniti… Kad se sljedeći put nađete na trgu pa čujete kako zvono zvoni, znajte da i vas pozdravljam. I da vas potičem da se čuju i vaši glasovi. Da ne propustite reći ono što je lijepo. I ono što je važno… Bez obzira na to koliko vas tko sluša…

Kad je Joško došao doma iz škole, baka Beta mu otvori vrata.

– No kako je bilo? – upita ga. Joško je šutio, ali u očima su mu zvonila radosna zvona. Čak je i usta čvrsto zatvorio jer mu se učinilo da bi se uz zvona mogla čuti i poneka suza. Suza radosnica. Ili suza ponosnica. Ali suza.

Objava Zvonar pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nedjelja je dan vječnosti i radosti. Nedjelja je dan proslave Kristova uskrsnuća, a to znači dan proslave vječnosti. Zato smo pozvani svake nedjelje stvarno živjeti, kušati i doživljavati vječnost, kao potpuno zajedništvo s Bogom i s bližnjima. Ako je nedjelja dan vječnosti, tada nedjeljom sve što činimo, trebamo činiti kao u vječnosti! Slaviti euharistiju jer tu se događa vječnost, stvarno zajedništvo s Isusom Kristom. Tako moliti, razmatrati i slaviti Gospodina kao u vječnosti. Tako govoriti, ponašati se, odijevati se, djelovati kao u vječnosti. Trebamo prestati raditi jer u vječnosti nema rada, biti slobodni, a ne robovi, biti braća i sestre, a ne podređeni i nadređeni (rad stvara nejednakost). U vječnosti ćemo se družiti s bližnjima, zato se nedjeljom trebamo što više družiti s bližnjima, radovati se njihovoj prisutnosti, smijati se smijehom vječnosti. Ne misliti nikomu, ama baš nikomu zlo, pustiti sve zlo, opraštati sve uvrede jer: u vječnosti smo! Nastojati sve ono negativno, grješno, zlo – što se nakupilo preko tjedna u odnosima s bližnjima – rekao bih – proglasiti sitnicama. Jer, sve su te naše ljudske borbe, svađe, nesuglasice, u biti sitnice spram samoga Boga. I još nešto mi je osobito na srcu: ne dopustiti da na taj dan u nama zavlada tuga jer zapravo tuga razara prijateljstva i brakove. Tužni smo jer se previše držimo sitnica, jer previše branimo svoje sitnice, osjetljivi smo na svoje sitnice jer se previše držimo svojega sitnoga ega. I zato gledam tolike tužne žene i tolike tužne muževe u brakovima. Prekinimo. Nedjelja nas poziva da prekinemo tugu, da prestanemo tugovati u sebi i da sve učinimo kako drugi ne bi imao razloga tugovati zbog nas. Hajdemo, bar se na taj dan prisjetimo: danas je vječnost, danas je nedjelja! Ostavimo sitnice, Gospodin je tu, radujmo se njemu i svojim bližnjima.

Nedjelja je dan spasenjskoga rada i odahnuća. Isusov Otac radi, ali i Isus radi (Iv 5,17). Isus radi ponajviše šabatom, tada čini s najvećom predanošću čuda, tada ponajviše radi za čovjeka, oslobađa ga i otpušta od svih bolesti, i tijela i duše. Šabat je za Isusa bio osobit dan rada, ali rada za spasenje duša. Zato nedjelja treba biti i za nas dan vrhunskoga rada: kada puštamo da Isus radi za nas i kada mi radimo za druge. Ako smo kršćani, osobito ako smo svećenici, nedjelja bi nam trebala bit dan rada za duše: dan kada trebamo više moliti za druge, svečanije slaviti misu, predanije propovijedati, posjećivati bližnje, ma ludo sve činiti za spasenje duše bližnjega. I preko tjedna mi to radimo, ali ipak tada premalo radimo za druge, za spasenje duša drugih. I zato postoji nedjelja: primijetimo duše jedni drugima, barem nedjeljom. I još nešto. Knjiga Izlaska znakovito govori o šabatu kao danu odahnuća, danu kada trebamo odahnuti, kada sve stvorenje treba uzeti malo daha (Izl 23,12). Kao da nam Pismo kazuje: odahnite, samo ste ljudi, niste bogovi! De, ohanite malo, u vječnosti ste! Previše ste depresivni, zgrbljeni sobom (Lk 10,11), napustite sebe i otpustite sebe, u vječnosti ste. Dajte, pustite i drugim stvorenjima da odahnu od vašega ega! I gle, tako napušteni i otpušteni, bit ćete opušteni vi i svi oko vas, sva stvorenja, sva priroda. Možemo odahnuti, jer imamo s kim odahnuti: „Dođite svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Budimo iskreni: što nam više i treba u ovom prolaznom životu nego da imamo nekoga s kim smijemo odahnuti, s kim smijemo konačno mirno disati! Humanost se nekoga čovjeka pokazuje u tome da s njim možemo mirno odahnuti, da s njime možemo mirno disati. Isus je taj čovjek, on je takav Bog s kojim možemo odahnuti i s kojim možemo mirno disati život. Zato barem nedjeljom trebamo biti takvi da drugi s nama mogu odahnuti i mirno disati.

I ako tako živimo nedjelju, dogodit će se čudo: svaki dan bit će blagdan! Danas se u hrvatskim liturgijskim knjigama za običan dan koristi bezličan izraz „svagdan”. No, taj izraz nije dobar. Naime, latinska liturgija ne poznaje bezlični „svagdan”, nego samo „feria”, što u prijevodu znači blagdan. Dakle, svaki dan za kršćane je blagdan, „feria”! Znam, čudno zvuči, svaki dan, blagdan, „feria”. Ali, tako mora biti jer je s Isusom Kristom započeo blagdan, Božje kraljevstvo, mesijanska vremena! Zato dani s Isusom više ne mogu biti „svagdani”, nego samo blagdani. To mogu iz osobnoga iskustva potvrditi: kada provodim dan s Isusom, kao da gotovo više ne postoji razlika između nedjelje i drugih dana, svi dani postaju blagdani, nedjelje, Gospodinovi dani. Zato, dragi čitatelju, neka ti nova godina bude godina Gospodnja, a svi dani blagdani, Gospodnji dani.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Opcija za nedjelju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.