Moć osobnih priča
Koliko danas roditelji uopće pričaju djeci svoja sjećanja iz djetinjstva? Koliko im pričaju sjećanja o pričama koje su oni slušali od svojih roditelja, djedova, baka? Usmena predaja kao metoda modeliranja svijesti danas je jako zanemarena. Na to mjesto uskočili su razni drugi mediji koji se vrlo rado upuštaju u odgoj sustava vrijednosti naše djece. I, što je najtužnije, često sve to s blagoslovom roditelja. Sjećam se jedne obiteljske seanse kada su mi na razgovoru bili roditelji sa svojim sinom u pubertetu. Nakon što je dijete iznijelo svoje razmišljanje o aktualnom problemu, majka me u čudu pogledala i izjavila kako ona nema pojma otkud njezinu djetetu takav način razmišljanja i tko je njega uopće odgajao.
Nažalost, za djecu u pubertetu kada pođu pokazivati sustav razmišljanja značajno različit od onoga unutar svoje obitelji, već je kasno za značajne preinake. Nekako sve više imam osjećaj kako odrasli smatraju da je nepotrebno ili gubljenje vremena prenositi iskustva i sjećanja i prepričavati ih mladima. Razmišljaju kako je danas svakako djeci sve dostupno na društvenim mrežama pa kako nema ni potrebe da im i sami dijele svoja iskustva. To je ogromna zamka. Ne postoji dijeljenje informacija bez subjektivne obojenosti sadržaja jer, kako često možemo čuti, sve je u očima promatrača koji informaciji daje „vrijednost”. Konkretno, promatrajući bilo koji događaj, pa bio on i najbanalniji, npr. kupnja kruha u pekari, svaki promatrač će imati svoju „priču” o tome što i kako se „zapravo” dogodilo. Naravno, svatko priča onako kako je vidio. I svatko je vidio različito i, priča mu je drukčija tako da se vrlo lako mogu pojaviti osvrti na događaj uz vrednovanja „lijepo ga je uslužila, drsko je upitao, prodavačica ga je ignorirala itd.”. Koliko očiju, toliko verzija priče. Dobro je jedna klijentica napravila usporedbu između svoga muža i sebe nakon što su bili u gostima te na putu kući prokomentiraju ono o čemu se razgovaralo tijekom zajedničkoga druženja. Klijentica u čudu navodi: „Draga moja gospođo, moj suprug i ja kao da nismo bili na istom druženju, ono što je on čuo i što sam ja čula nije niti slično!” Koliko li samo nesporazuma i trzavica nastane uslijed uvjeravanja čija verzija priče je istinita. No, to je i manje važno. Ono što je ključno jest da se dijeljenjem naših životnih iskustava povezujemo s drugim ljudima. Mi ne dijelimo samo priču, dijelimo dio sebe, svoj sustav vrijednosti, svoja razmišljanja. Razgoljujemo se. Pomažemo drugome da nas upozna. Zbog svega toga jako je važno pričati priče svojoj djeci i nuditi im svoje viđenje svijeta i problema u međuljudskim odnosima te mogućih rješenja. I sve to u jednoj blagosti i otvorenosti za naš trud da uistinu pokušamo proniknuti u svijet drugoga i razumjeti njegovo viđenje.

Iluzija lakih rješenja
Već ima skoro i deset godina, a sve s napredovanjem tehnologije, primijetila sam jedan novi trend kod mladih majki. Kada žele dijete uspavati, upale na mobitelu tzv. bijeli šum. Naime, kako na reklamama navode, taj zvuk značajno ubrzava mogućnost da dijete zaspi. San svake majke. Upališ mu zvuk, i mirna si. Dijete spava a da nisi nikakav napor u to uložio. I sama se sjećam na početku svoga majčinstva kako sam sumnjičavo gledala reklame na TV-u u kojima dijete stave u krevetić, ugase svjetlo, zatvore vrata i dijete spava. Budući da u mojoj situaciji slika uspavljivanja djeteta nije ni slično izgledala navedenom, pitala sam se što nije u redu. Naravno, nerealno bi bilo očekivati da se takvo što s TV-a u životu i događa, no nakon nekoga vremena kada se pojavio ovaj tzv. bijeli šum, već sam se počela pitati je li možda to „lako” rješenje o kojem sve mi majke sanjamo. Uspavljivanje na „klik”.
U čemu je kvaka? Komunikacija nije samo prenošenje određenoga sadržaja poruke, točnije poruka nije samo „suha” informacija. Poruka je sve: boja glasa, visina tona, pogled. Sada možemo samo zamisliti za koliko je toga oštećeno dijete u najranijoj dobi kada mu se upali tzv. bijeli šum za uspavljivanje. U majčinoj utrobi dijete je naviknuto na majčin glas. I ne samo na majčin, po rođenju prepoznaje i glas oca jer je po prirodi stvari upravo to zvuk koji je najčešće slušao uz majku. Koja radost i osjećaj sigurnosti kada po rođenju prepoznaje svoje okruženje. Upravo zbog toga majka i otac uspijevaju dijete posebno smiriti, utješiti. Nekada, naravno, to iziskuje puno žrtve, pogotovo kada je riječ o noćnim buđenjima. Plakanja bez kraja, nosanja djeteta po cijeloj kući. No, uz sve to ide i pjevušenje, pričanje djetetu. Dijete čuje glas, osjeti miris kože zbog držanja u naramku roditelja. To nijedan tzv. bijeli šum ne može zamijeniti. Ili može?
Što se događa kada „odgurnemo” svoje dijete, svoga bližnjega od sebe? Prirodno, druga strana ponovno nam se vraća i pokušava od nas dobiti ono što joj treba od nas: pažnju, ljubav, naše vrijeme. No, ako ga mi i dalje odgurujemo od sebe, sve rjeđe i rjeđe nam se vraća i u konačnici kao da „odustane” od nas, odustane od nade da se uz nas može usrećiti. Tada slijedi razdoblje potištenosti i tuge, no kako život ide dalje velika je vjerojatnost da će taj drugi kojega smo mi odgurali od sebe, najčešće da bismo zadržali neku svoju zonu komfora, ili konkretno jer nam je bilo mrsko žrtvovati se i sebi iskvariti da bismo drugom udovoljili, uz nekoga drugog pronaći ono što uz nas nije mogao.

Borba za bliskost
Kako to u praksi izgleda? Dijete koje je uspavljivano uz tzv. bijeli šum, kako odrasta neće na jednak način doživljavati majčin glas kao ono koje je majka uspavljivala pjevušeći mu i pričajući dok bi ga nosala u naručju. Osjećaj topline i utjehe u majčinu glasu izblijedi i u pubertetu takvo dijete će se radije uz slušalice i različite tzv. bijele šumove uspavljivati i smirivati nego što će potražiti razgovor s majkom i njezinu toplinu. Nije znanstveno potvrđeno, al’ moja klinička praksa mi je to potvrdila. Jednostavno, odnos bliskosti je nešto što se ne podrazumijeva. Za to se treba žrtvovati. Sebi iskvariti „sada”, za nešto značajno bolje i veće „sutra”. Na to vas nitko ne može natjerati. To je jednostavno stvar odluke koju svatko donosi za sebe.
Koliko samo brakova biva uništeno jer umjesto da razgovaraju, dijele sitne događaje iz dana, svoja iskustva, promišljanja… kada dođu kući umorni od posla, jedu i zagledaju se svatko u svoj mobitel i sati, dani, mjeseci pa čak i godine prođu u takvoj rutini bez razgovora. U kući tišina koja razdvaja. S vremenom, kako kažu moji klijenti na bračnom savjetovanju: „čovjek se ohladi”. Potisnu potrebu za bliskosti. Jednostavno, tako se čini „lakše”. Do kada? Do potpunoga raskola kada se više i ne poznaju i brak se pretvori u formalnu tehničko-administrativnu zajednicu. Tko što treba platiti i odraditi. Bez dijeljenja sebe i svoje duše.
Vratimo se pričanju, prepričavanju. Vratimo se dijeljenju sebe bez straha da ćemo time biti „oštećeni”. Sa svojim bliskim ljudima odvažimo se na avanturu svakodnevnoga upoznavanja. Kako sami sebe svaki dan upoznajemo i uvijek nešto novo otkrijemo, budimo otvoreni i znatiželjni i za upoznavanje drugoga kako bismo ga mogli bolje razumjeti. Ne dopustimo da mjesto našega glasa u srcima naše djece, naših voljenih preuzme ijedan tzv. bijeli šum, Instagram, Tik-Tok. Borimo se za vrijeme, za razgovore u tišini, bez TV-a, ili uz vatru zimi, ljeti pod zvijezdama. Borimo se za bliskost.

Objava U čemu je kvaka? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

* * *

Dan je započeo uobičajeno. Već pri prvim zrakama sunca iz omanje kuće u pokrajnjoj uličici počeli su dopirati zvuci struganja blanje, a zatim i kuckanje čekića.

„Josip je već započeo s poslom, uistinu vrijedan čovjek”, govorahu ljudi. Josip je bio tesar i u mjestu su ga manje-više svi poznavali i poštovali. Najviše zbog njegove mirne naravi i velikodušnosti jer je radio i za one za koje je znao kako mu nikada neće moći platiti.

„Ja propasti neću zbog toga što nekome bez plaće napravim vrata ili prozor. Najvažnije je da njima ne upada kiša i ne puše vjetar. Mene će Svevišnji već nagraditi”, znao je reći. Jednako takva je bila i njegova Marija, zasigurno najljepša žena koja je ikada hodala Judejom i čovjek nije mogao a da joj se ne divi dok bi razgovarao s njom. Za svakoga je imala lijepu riječ, svakoga prosjaka pozvala bi u kuću na okrepu, spremivši mu nešto i za put.

Njihov sin Isus još je odmalena radio uz oca u radionici te je vrlo brzo i sam postao vješt majstor. Ljudi govorahu kako je lijep na majku, a zbog vedrine koju je širio oko sebe bio je rado viđen u svom mjestu.

Slijedeći primjer svojih roditelja i on je svima pretjecao u pomoć. Marti, siromašnoj udovici i majci kljastoga dječaka Daniela više je puta pomogao odnijeti posude s vodom od glavnoga bunara na trgu do njihove kuće. Starcu Zakeju pomogao je pronaći magarca kada je iz štale pobjegao u polje, susjedu Abielu čiji su se sinovi Benjamin i Nataniel družili s njime, prenijeti žito u žitnicu… Takvih primjera je bilo koliko ti srce ište.

I baš kao što je Josip i predviđao, Bog je tu njihovu velikodušnost uvijek nagrađivao tako što je u njegovoj radionici uvijek bilo posla, a hrane na stolu nikada nije manjkalo.

* * *

Te tople ljetne večeri nakon što je završio s poslom i oprao ruke, Josip je ušao u blagovaonicu u trenu kad im je Marija iznosila večeru. Miris svježe pečenoga kruha i ribe učas je preplavio cijelu kuću. Pogledavši ju, zadovoljno je opustio svoje snažne mišnice.

Iz njegova lica istodobno su isijavali i umor i zadovoljstvo. Isus i on upravo su bili završili veliki dugački stol i sjedalice koje je naručio carinik Bartolomej. Ujutro su ih jedino još kolima imali odvesti carinikovoj kući.

Iz radionice su pak i nadalje dopirali zvuci obrade drva. To je Isus dovršavao magarčića malome Danielu. Otkako ga je započeo prije dugih mjesec dana, u radionici bi kadikad ostajao i do kasno u noć. I Josip i Marija jednako su znali koliko ga je radovao taj posao.

Daniel je s majkom živio nedaleko od njih. Od rođenja je imao kraću lijevu nogu zbog čega nije mogao hodati bez štapa, i osim Isusa koji ga je posjećivao kad bi za to imao vremena, jedini prijatelj bio mu je mali crni pas koji mu je na njegovu veliku žalost nedavno bio uginuo. Isusu je bilo jako žao kad je vidio koliko je Daniel tužan. Stoga je odlučio pokušati ga nekako razveseliti.

Marija je prišla prozoru i otvorivši ga širom, pogledala vani. Nebo je bilo vedro, a zalazeće sunce ostavljalo je iza sebe jarko crveni trag. Na ulici skoro nikoga, tek jedna kola nakrcana žitom sporo su odmicala za ugao.

„Isuse, večera je gotova, dođi da se ne ohladi”, zovnu ga ona. Zaista, trenutak kasnije uniđe on ozarena lica.

„I kako ide posao?” upita ga mati sa zanimanjem. Isus se najprije samo nasmiješi, ali ne mogavši se suzdržati provali oduševljeno: „Upravo sam ga dovršio! Morate ga doći vidjeti!” Rekavši to odbrza u radionicu.

U kutku otkrije im platnom prekrivenoga magarčića za ljuljanje. Marija je istom zasuzila. S velikim živim očima bio je baš poput onoga koji ju je na svojim leđima nosio u Betlehem u kojemu je rodila Isusa.

„Što ti kažeš, oče, već si vidio kako ga radim, ali ništa nisi rekao…”

„Ma, sine, tko je i sumnjao u tebe, samo sam ti davao slobodu i to što si napravio je izvanredno. Predivan je. Čak si i visinu pogodio, upravo za Daniela”, u dahu je izgovorio Josip privinuvši ih nježno oboje uz sebe.

Te večeri dugo je Isus ostao uz prozor zagledan u zvjezdano nebo zamišljajući Danielovo lice kad jutrom ispred svojih vrata opazi magarčića.

(Bože Bilobrk)

Objava Sveta obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Filip je u duši bio dobroćudan, plemenit, velikodušan čovjek. Premda odgojen u priprostu duhu pučke vjerske tradicije, postao je nepopravljivi skeptik i bespoštedni kritičar, držao se postrani, podalje od Crkve. Tek tako, reda radi, o Božiću i Uskrsu bi se pojavio na završnom dijelu mise, da vidi malo svoga svijeta i da barem jedanput na godinu zamazano radničko odijelo zamijeni svečanim. Tvrdio je kako on za Boga sada nema vremena, interesa, a ni prave potrebe. Bog je – ako ga uopće ima ?! – dvojio je Filip naglas, predaleko i od same Crkve, koja ga je u mnogočemu iznevjerila, zanijekala, a kamoli od današnjega čovjeka. U najboljem slučaju mogao je zamisliti lik Boga poput nekog dobrodušna starca koji voli malu djecu, obraća se starijim i bolesnim ljudima, tješi potrebite. S vremena na vrijeme pozorno je promatrao ljude koji su se smatrali primjernim vjernicima i aktivnim članovima župne zajednice. U njihovu nadasve površnom i nedosljednom ponašanju bilo je premalo onoga što ga je moglo navesti na drukčije razmišljanje i potaknuti na promjenu njegova stava. Kada bi u njihovim riječima i žustrim izjavama osjetio visoko držanje i izvjesnu dozu prezira kojim su promatrali ostatak bezbožničkog svijeta u koji su i njega ubrajali, ugrizao bi se za jezik (da ne skida nedužne svece s neba) i ponovno uronio u svoj mehaničarski posao.

Filip nije bio ni neuk ni zaostao. Dapače, u mnogim je stvarima bio znatiželjan, mentalno otvoren, željan spoznati, naučiti i usvojiti nešto novo. Ponad svega osvajao ga je tehnološki razvitak, s kojim je – koliko-toliko – htio ići ukorak; volio je prirodu, a posebice jednostavne, dobrodušne ljude. Za njih je imao veliko srce i bio spreman učiniti sve. Mrzio je nepravdu, dvoličnost, isprazno hvalisanje, ljudsku podlost, neznanje (prikazano kao sveznanje) i egoizam. U njegovim policama našlo se najraznovrsnijih knjiga, pa čak i jedno staro, već otrcano izdanje Biblije iz pretprošloga stoljeća, što mu ga je njegov krsni kum tada poklonio. U više navrata, dok se preseljavao iz jednoga stana u drugi, htio je tu knjigu baciti, ali iz dubokog poštovanja prema tom dragom i čestitom čovjeku nije za to imao snage. Činilo mu se da bi na taj način odbacio dio svoje prošlosti, dio sebe. Tako se ona povlačila iz jednoga kuta u drugi oblačeći se iz godine u godinu u sve deblji ogrtač prašine.

***

Jedne tmurne i hladne večeri u mjesecu studenome Filipa je zatekla vijest kako je njegov dobri prijatelj Matija ozbiljno obolio i morao hitno na operaciju. Ta ga je vijest veoma rastužila i ozlovoljila jer su bili manje-više istih godina i dobro se razumjeli. Viđali su se i posjećivali redovito. Njihovi susreti su bili srdačni, spontani i ispunjeni lijepim trenucima. Međutim, zbog potpuno različitih svjetonazora i pristupa životu katkada je dolazilo do veoma žustrih rasprava o tome ima li – nema li Boga, i – ako ga ima, zašto je dopustio da pravedni i nevini ljudi toliko trpe? One su ipak završavale u pomirljivom tonu, u kojemu se svatko vraćao na početnu poziciju u uvjerenju kako je barem za korak bliže istini. A istina pak glasi da sunce sja i dobrima i lošima i da – nasreću! – nije u našoj moći promijeniti takvo stanje stvari.

Dočuvši, dakle, za prijateljevu bolest, Filip čvrsto odluči poći mu u posjet. No, problem je bio: kada? Danju radi, navečer dokasna radi, subotom radi, a nedjeljom svi idu u posjet, pa nije htio smetati. Odlučio je napokon prirediti mu jedno iznenađenje: otići će jedne večeri nenajavljen.

Prije nego se uputio u bolnicu, supruga ga upita je li išta ponio u znak pažnje. Na to Filip prostodušno uzvrati:

– Jesam, sebe! Moj osmijeh i moja nazočnost razveselit će ga više od svega.

Već na ulazu u bolnicu, udahnuvši karakteristični miris bolničkih odaja, Filip je osjetio nelagodu, neku zebnju oko srca i samilost prema ljudima što se bore s vlastitom sudbinom. Gotovo mehanički pozvao je dizalo, ušao u nj, skrivajući svoj izgubljeni pogled ustranu. Nakon zvučnoga signala uputio se na željeni odjel. Pomalo zbunjen, rastresen i zatečen situacijom, kročio je nesigurnim korakom prema sobi br. 53. Ugledavši taj broj, ustuknu na pomisao kako se on poklapa s brojem njegovih godina. Došavši pred vrata, odlučno se protrlja po licu, malko se pribra i pokuca. Iznutra odgovori drhtavi glas:

– Naaaprijeed!

U tome trenutku njegov se pogled susretne s pogledom njegova iscrpljena prijatelja, koji je upotrijebio zadnje snage kako bi pridigao tešku glavu i uljudno ga pozdravio. Ležao je sam u polutamnoj bolničkoj sobi, okružen brojnim aparatima i mûkom bolničkih hodnika. Vidjevši ga u takvome stanju, Filipu zastade dah, oduze mu se glas, te ne uspije progovoriti. Vrele suze orosiše njegove užarene oči. Htjede ga zagrliti, kako je običavao nakon ponovnih susreta, no ne mogaše od svih mogućih aparata i zavoja. Stajaše tako kao ukopan, poluizgubljen, nijem, dok njegov prijatelj blago ne prozbori:

– Filipe, izvoli sjesti.

Tek tada Filip osjeti čvrsto tlo pod nogama, malo se pribra i gotovo mehanički upita:

– Matija dragi, kako si?

– Evo vidiš, Filipe, uživam – šalio se Matija na vlastiti račun. Neki dan su me operirali i trebat će mi puno vremena da se oporavim. Jako sam iscrpljen, nemam snage, ali samo da mi je izići iz bolničkih zidova. Moj Filipe, već sam ti jednom nogom bio s onu stranu… Što sam sve proživio i – ako Bog da – preživio, to se ne da opisati! Izgleda da i ja imam svoga anđela čuvara…

– Ako te smijem pitati, zašto su te operirali?

– Imao sam tumor, no nasreću u početnom stadiju. Stoga je moj liječnik insistirao na tome da odmah pođem na operaciju.

– Tumor, kažeš? Zaboga, nije moguće! – uzbuđeno dometnu Filip.

– Moguće je, itekako moguće. I sam nisam vjerovao i, u neku ruku, još uvijek ne vjerujem pravo da se to što se događa, upravo meni događa. Na trenutke pomislim kako je to samo neki ružan san, neka nestvarna priča iz davnina, nešto o čemu najradije ne bih želio uopće razgovarati. Nevjerojatno ti je to kako život od danas do sutra može preokrenuti sve naglavačke i pomrsiti nam račune! Sam pojam “tumor” zvučao je strano, nestvarno, nevjerojatno, apsurdno, a kamoli svijest zašto ideš u bolnicu. Podmuklost bolesti je tolika da ti prethodno ništa ne primijetiš. Ali, eto, htjelo se tako; kao da mi je jedan tihi unutarnji glasić – koji ja zovem Providnost – neprestano sugerirao da pođem liječniku na kontrolu. Ostatak priče ti je poznat. Sve se odigralo munjevitom brzinom, tako da zapravo još nisam došao k sebi. Trebat će mi još puno vremena da sve to preradim u duši i posložim u glavi. Nećeš vjerovati, ali preko noći ostario sam za deset godina! Nisam, a vjerojatno nikada više neću ni biti onaj čovjek odranije.

Filip ga je zabezeknuto slušao, lutao naokolo očima, sklanjao pogled ustranu, dok je Matijin glas zvučao izvanzemaljski. U sobi je odjednom nastao muk, grobna tišina, zid šutnje. Sjedio je kao prikovan za stolicu, ne vjerujući vlastitim ušima ono što je čuo. U sjeni bolničkih prozora odnekuda mu se ukazao sablasni lik smrti, koja znači svršetak, kraj, nestanak tako drage osobe s lica zemlje. Filip osjeti kako ga probija hladan znoj. U tupome pogledu njegova prijatelja – čovjeka-patnika – vidio je svu nemoć, očaj, beznađe, patnju i neopisivu bol. Kad je Matija ponovno progovorio, Filipu je osjetno laknulo. Matija je nastavio vlastito razmišljanje:

– Teška bolest stubokom mijenja ljudski život. Naročito njegov odnos prema vremenu. Cijela ironija življenja sastoji se u činjenici da se naše poimanje i računanje vremena nikako ne poklapa s onim odozgor. U ovakvoj situaciji čovjek doista spoznaje kako je poput krhke trske što ju vjetar savija i lomi; da je kao rumeni list što ujesen opada sa stabla života.

Filipu je sve skupa postajalo previše, nije mogao dulje izdržati. Osjećao je da mu ponestaje zraka, da mu se muti u glavi, da je njihov razgovor krenuo u neželjenom smjeru koji je, svakako, želio izbjeći. Pribravši se na trenutak, suosjećajno upita Matiju:

– Matija, što mogu učiniti za tebe?

– Ništa, Filipe. Ti si već učinio ono što si mogao i hvala ti na tomu. A za ostalo, ja moram sam preko brda. To ama baš nitko ne može učiniti za mene. Dapače, svi mi – ranije ili kasnije – moramo preko brda. Kad dođe red na nas, pitamo se: Zašto baš ja? Takvi smo mi ljudi – ograničeni, uskogrudni, sebični, kukavice. Dok su drugi na redu, nije da nam je svejedno, ali ipak se tješimo što je opasnost nas zaobišla. Jesi li ikada čuo da je netko rekao: Zašto baš njega, a ne mene? Naravno da nisi.

– Budi jak i hrabar, Matija! Ne brini, prijeći ćeš ti preko brda – nastojao ga je ohrabriti Filip, i ne znajući pravo što govori.

– Hvala ti, prijatelju moj, premda slutim što me čeka s onu stranu brda. – Neizvjesnost, strah, borba, nemoć, praznina, samoća, hrpa nerazriješenih i neodgonetnutih zašto? Jedno je pak jasno kao sunce: valja meni preko brda.

***

Prošlo je nekoliko mjeseci. Matija se u međuvremenu solidno oporavio. Daljnji liječnički tretman prihvaćao je hrabro, postojano i s nevjerojatnom mirnoćom. Dok su poznanici i prijatelji birali riječi i geste da ga utješe i ohrabre, on je uzvraćao blagim osmijehom, razgovarajući o svojim tegobama kao o nečem sasvim prirodnom. Ničim nije pokazivao panični strah, depresiju, očaj, prezir, srdžbu. U pogledima drugih ljudi opažao je čuđenje, nevjericu, nesigurnost; u njihovim glavama čitao je sumnjičavost, bijeg od stvarnosti, zaokupljenost tako sitnim, banalnim problemima. Zapravo, u njima je vidio sebe odranije, pa zbog toga nije ni pokušavao predočiti im ono što misli i osjeća. Ta znao je da to, u ovoj situaciji i s ovoga mjesta, nikako neće moći dokučiti. Dok su oni bili i ostali isti, njega je životna kušnja nepovratno promijenila. Držao je to za sebe kao najvrjedniju spoznaju, najveću dragocjenost svoga života. Boljela ga je, stoga, gruba činjenica što ljudi doslovno ne znaju živjeti, već život troše uludo živeći isprazno i površno.

Za razliku od drugih, Matija je naučio sljedeće: suočiti se s istinom o životu i smrti znači prije svega biti sposoban očima vjere prihvati i izdržati teret brojnih zašto? na koje nema konačnog, a još manje sigurnog odgovora. Dokučio je da je uzaludno tražiti gotove i potpune odgovore. Čovjek se mora zadovoljiti time da sebi postavi prava pitanja i za njih živi. Put se sastoji u hodu, odgovori u pitanjima, a do cilja se dolazi traženjem, često stranputicama; i put(ovanje) je zapravo cilj. Drugoga puta nema. Mnogi ljudi doživotno odlažu putovanje, odričući se života, jer vječno sanjaju o nekom boljem, tobože lagodnijem životu.

***

Otprilike pola godine nakon Matijine operacije Filip je bio na rutinskome pregledu u firmi u kojoj je već godinama radio. Budući da je nadležni liječnik otkrio neku sjenu između pluća i srca, uputio ga je na specijalistički pregled. Naknadne pretrage potvrdile su porazni rezultat: Filip je također imao tumor! Da se život htio cinično poigrati njihovim sudbinama, ne bi mogao umješnije inscenirati ovakav rasplet događaja! Bio je potpuno izvan sebe! Gubio je tlo pod nogama, očajavao i bespomoćno zapomagao. Pitao se ima li ljudski život uopće smisla? Možda ne toliko sam život koliko patnja, koja postoji otkako je svijeta i vijeka. Napustio je radno mjesto jer je bio nesposoban bilo što uraditi. Htio je pobjeći na kraj svijeta, nestati u podzemlje; bio je spreman na sve, samo da izbjegne suočenje s okrutnom istinom. Kada ga je, napokon, obuzela malodušnost i neizrecivi, panični životni strah, zaplakao je poput maloga djeteta što je izgubilo mamu. Nad njegovom prepunom glavom nadvio se tmurni oblak: Zašto? Zašto baš ja? Izbjegavao je razgovore, susrete, pa i poglede drugih ljudi, zaprijetivši ženi da nikomu ne kazuje što ga je snašlo. Pomisao na njegovu djecu dovodila ga je doslovno do ludila! Tada bi srdito uperio pogled prema nebu koje je uporno šutjelo. Na trenutke je želio pobjeći nekamo u pustinju, daleko od ljudi i od ovoga prokletog svijeta, te zaurlati što ga grlo nosi:

– Bože, gdje si?!? Ako te doista ima, zašto si ovo dopustio? Gdje je pravda? Jesam li ikomu išta nažao učinio? Kako će se sve to završiti?

Za nepuna dva tjedna Filip se našao u onoj istoj bolnici, na istome odjelu na kojemu je ležao Matija. Prije operacije je bio toliko napet, uznemiren, zabrinut, očajan, da je – osim supruge i djece – zabranio bilo kome doći mu u posjet. Naime, nije želio da ga drugi vide u onakvome stanju – slaba, nemoćna, ni živa ni mrtva.

Nekoliko dana nakon operativnoga zahvata, nakon što se djelomice oporavio i pribrao, Filip je – na veliko zaprepaštenje njegove supruge – izrazio želju da ga posjeti nitko drugi nego – Matija. Ne dvoumeći se ni trenutka, Matija se istoga dana uputio u bolnicu. Srdačno je pozdravio svoga prijatelja, koji se – ironijom ili igrom sudbine – našao na drugoj, njemu dobro poznatoj strani. Razmijenivši nekoliko riječi, Filip se naglo uozbilji te će Matiji:

– Matija, reci mi, molim te, odakle ti crpiš snagu? Ako ima Boga i pravde na ovome svijetu – a ja velim da nema – zašto je Bog dopustio da patim?

Matija ga blagonaklono pogleda, pa će mu zamišljeno:

– Ja crpim snagu iz pouzdanja u Boga. Čini mi se da je pitanje zašto? krivo postavljeno. Ono bi zapravo trebalo glasiti čemu?, a ne zašto?. Naime, na pitanje zašto? nema odgovora. Ono pak po čemu se čovjek vjernik razlikuje od ostalih ljudi i u čemu nalazi nadu protiv svake nade jest radikalna promjena perspektive. On pokušava dokučiti što mu to Bog želi poručiti pomoću patnje. On ide korak dalje jer spoznaje kako patnja može značiti istinsku milost, jedinstvenu šansu da se obrati i da s pouzdanjem preda svoj život u ruke onoga kome on u konačnici i pripada. 

– Ako je to tako – spremno će Filip – zašto taj tvoj Bog ne učini da i ja ozdravim?

– Čovjek, razmišljajući ljudskom logikom i promatrajući stvarnost ljudskim očima, očekuje, pa i zahtijeva, čudesno ozdravljenje tijela; Bog, pak, prije svega nudi iscjeljenje duše, nutarnje preobraženje, rast u vjeri, i ne mjeri vrijeme ljudskim mjerilima. A to je upravo ono što mi, ograničeni ljudi, ne shvaćamo i ne prihvaćamo.

– Sve mi to još nekako ide u glavu, ali kako doći, gdje naći, upoznati toga Boga? – rezignirano će Filip.

– Bog se tijekom povijesti objavio u više navrata i na više načina. Njegova poruka sadržana je u Svetom pismu, u Bibliji – Knjizi života. Kako je nemoguće sažeti život u jednu priču, isto tako je nemoguće sažeti Boga u jednu knjigu. Stoga se Bog i nadalje očituje preko drugih ljudi i želi da i mi – izgarajući poput svijeće – svijetlimo drugim ljudima. Pa ipak, ono neobjavljeno uvelike nadilazi objavljeno. Čovjek može samo naslutiti, ali ne i dokučiti, neizmjernu veličinu Božju.

– Što da radim, Matija? – zabrinuto će Filip. Tijekom 53 godine živio sam poput izgubljena mornara na usamljenom otoku, ne vidjevši ocean što me okružuje. Tek sam danas djelomice progledao, spoznao što je život, ali – bojim se – prekasno… Ima li Knjiga života odgovor na pitanje smrti?

– Ima, Filipe, ima. Po uzoru na Krista-patnika, čovjek-vjernik upire svoj pogled prema horizontu uskrsnuća, jer vjeruje da patnja nije uzaludna, da ne predstavlja zadnju riječ. Temeljna biblijska poruka glasi: po križu dolazi spasenje. Zato se i zove Radosna vijest.

– Matija, i ja odsada želim živjeti prema Knjizi života! – reče samouvjereno Filip.

– Ako se doista ne živi, Knjiga života ostaje mrtvim slovom. Tko uzvjeruje, obrati se, položi svoj život u Božje ruke, tko – unatoč svojoj slabosti i nevjeri – uzmogne kazati Budi volja tvoja, taj činom vjere nastavlja pisati Knjigu života, oživotvoruje i uprisutnjuje Božju nazočnost među ljudima. 

Potaknut ovim dubokim mislima, Filip poruči svojoj supruzi nek’ mu što prije pronađe i donese onu zagubljenu Bibliju štono mu pokloni njegov krsni kum. Otvorivši je ushićeno i radoznalo, pročita kumovu posvetu napisanu već izblijedjelim, jedva čitljivim slovima:

U ovoj Knjizi naći ćeš ključ života.

Ona će ti pomoći

da ostaneš ono što već jesi

i postaneš ono što još nisi.

Spoznavši, napokon, kako Bog i danas, u 21. stoljeću, nastavlja govoriti po Knjizi života i poziva nas da budemo svjetlo drugima, Filip predano zavapi:

– Nek’ bude, ne moja, već tvoja volja!

Objava Budi volja tvoja… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Golubica je odgovorila da se to ne može izraziti brojevima, nego možda jednom kratkom pričom.

Ako budeš dobro slušala, pokušat ću ti objasniti. Jedne sam večeri sjedila na stablu kad je počelo sniježiti. Tiho i bestežinski slagala se jedna pahuljica na drugu. I kako nisam imala ništa bolje činiti, brojala sam ih. Više sati. Tako sam dobila broj 3 milijuna, 740 tisuća i 955. A onda, kad je pala 3.740.956-a pahuljica, slomila se grana.

Sjenica je ostala bez riječi. Ali je divlja golubica, koja je od Noinih vremena o tome razmišljala, nastavila:

Možda je isto tako s glasovima pravednika u svijetu. Jedan glas odluči. Možda dobro i zlo čovjeka ovisi o ovom jednom (Pravednom) glasu!

(Iz knjižice „Ograda za dušu“)

Objava Koliko teži jedna snježna pahuljica? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

            Ipak, bilo je i onih ovaca koje su još ležale, kojima je bilo potrebno više vremena da ustanu. N. Valjan ih je svojim štapom dizao jednu po jednu, prozivajući svaku njenim imenom, često razgovarajući s njima o njihovim problemima koje će on riješiti sam, a ako ne mogne sam tada će pozvati veterinara da ih riješih njihovih problema kao što su papci, šuga, metilj ili nešto slično.

            Taj dan je imao i drugih obaveza koje se nisu mogle odgoditi, morao ih je još danas riješiti u Travniku. Mislio je napasti ovce do podne i zatim skoknuti do Travnika da obavi neophodni posao. Na Galicu je došao prije koji dan njegov stric fra Velimir koji se odmara u planinarskom domu na Galici. To je jutro svratio kod svoga bratića N. Valjana.

            Nakon što su se pozdravili i upitali za zdravlje i o dnevnim poslovima, N. Valjan je rekao stricu da mora ovce napasti i poslije otići u Travnik da obavi neki posao. Zašto odmah ne odeš još jutros da na vrijeme obaviš poslove u Travniku – reče fra Velimir.

            – Nemam kome ostaviti ovce.

– Nemoj se brinuti za ovce, ja sam na odmoru, imam vremena, a svakako sam ponio i knjigu da čitam pa mi neće biti dosadno. Ja ću sad za njima, sad pred njima biti dok se ti ne vratiš.

            Sav sretan da ima zamjenu kod ovaca, mlađi Valjan je prepustio stado svom stricu fra Velimiru. Mislio je: „Kad mu je Bog povjerio da vodi njegovo ‘stado’, da bude njegov pastir ljudima koji će prenositi riječ Božju puku i Božanske zakone kojima se puk treba ravnati u životu – zašto ja ne bih povjerio svoje ovce da ih malo pripazi, nije mu prvi puta jer je to često radio dok nije otišao na školovanje.

Fra Velimir je bio u civilnom odijelu, imao je vjetrovku preko ruke i u njoj umotanu knjigu Ivana Aralice, Duše robova, roman koji opisuje rat Turaka i Mlećana u 18. stoljeću. Radnja se događa u nekoliko dalmatinskih gradova (Trilj, Sinj, Makarska i Split). Ono što autor opisuje u romanu, može se predočiti kao stvarnost, jer se u njemu pojavljuju likovi kao i u životu. Preko lika glavnoga junaka Matije Grabovca, prikazana je borba za vlastitu slobodu i život. Matija je osvojio jednoga roba Meseda Zunića svojim junaštvom, a sada se bori sam sa sobom jer ne prihvaća činjenicu da tog roba mora prodati na galiju za roba samo zato što nije kršćanin kao on. Kroz rat ga ne vodi razum nego srce. Smatra da svaki čovjek treba biti čovjek prema drugom i ljudski se odnositi, jer to je jedini put prema svetome i mirnom životu. Sreću ne treba tražiti u tuđoj nesreći – smatra Matija.

Roman je pisan u trećem licu, zasnovan na opisima, pripovijedanju i monologu. O glavnom junaku doznajemo sve iz njegovih postupaka. Smatra da u ratu nitko nije slobodan, svi su robovi sustava i oni koji osvajaju kao i oni koji su osvojeni, što i čini osnovnu ideju djela, romana.

Dok ovce napasa pored puta koji vodi od Galice prema Šantiću i Devećanima, putom je naišlo dvoje ljudi, bračni par, iz grada koji su relaksirali na padinama Vlašića.

– Dobar dan, čobane! – pozdraviše fra Velimira.

– Dobar dan i vama! – odgovori fra Velimir.

– Je li teško čuvati ovce, čobane?

– Nije teško, ja samo idem za njima ili pak pred njima. Ovce nisu zahtjevne hoće samo hranu i vodu – drugo ih ništa ne zanima. Treba ići samo za njima i pratiti znakove koje vam one daju – reče fra Velimir.

– Koliko ih imaš?

– Taman onoliko koliko mi je dovoljno!

– Je li ti dosadno?

– Nije, navikao sam, a ujedno uživam u prirodi – reče fra Velimir.

Dok je to govorio, s ruke mu iz jakne ispadne knjiga Ivana Aralice Duše robova.

– Ti znaš čitati? – upitaše ga.

– Znam!

– Jesi li išao u školu?

– Jesam!

– Koliko si škole završio?

– Taman onoliko koliko mi je bilo potrebno – reče fra Velimir. Na to ih upita: – A što ste vi po zanimanju, čime se vi bavite?

– Ja sam filozof, odnosno, profesor filozofije.

– Onda vi sigurno puno filozofirate – reče fra Velimir. Upita ga: – Jesi li čitao Volja za moći od Friedricha Nietzschea?

Fra Velimir zna da su filozofi stoljećima vjerovali u moralne istine, te su u njima nalazili najviše vrijednosti. Što im je drugo preostalo nego da negiraju život utoliko više ukoliko su ga bolje poznavali. Jer – ovaj život je nemoralan, on nije sladunjava pjesma o spasenju, nego bespomoćna borba u kojoj je „umro Bog”, a pobjeđuju jači, sposobniji i smjeliji. Volja za životom osnovni je kriterij, ali volja za životom je u prirodnom stanju ujedno i volja za moći. U Volji za moći vidi temelj novoga čovjek, koji u punom životu, a ne u nestajanju i zaboravu, zasniva život što ga Zaratustra propovijeda u liku nadčovjeka.

Misao o vječnom vraćanju istog jedna je od temeljnih i najesencijalnijih misli ne samo Zaratustre već i svih zrelih Nietzscheovih djela. Misao o neizbježnom vraćanju nije neka „slobodna umjetnička metafora”, nego, prije svega, pokazatelj same ontičke strukture svijeta i kozmičkog poretka stvari. Čovjek usprkos „vječnom vraćanju istog” izriče svoj veliki DA životu i može i hoće izdržati takav život.

Mislio je fra Velimir o svemu ovom malo popričati s „filozofom”.

Žena, ne čekajući mužev odgovor na postavljeno pitanje „čobana”, fra Velimira reče: – Ma idimo dalje, ovdje nas netko zafrkava!

Jače je povukla naprijed muža, držeći ga pod rukom.

Dok su se udaljavali idući uz put, muž se često osvrtao prema „čobaninu” mašući glavom.

Kad vidimo pastira, ovčara ili čobanina, imamo predrasude o nepismenim ljudima, grubih ruku, preplanula lica, poderana odijela, lica koje vonja na jamožu, na vunu neopranu, na gnoj, ovčiji stajnjak. Nitko se ne nada da taj posao može obavljati i čovjek svakog zanimanja, pa i teolog, profesor i filozof. Od svih sinonima koje imaju za riječ pastir, ovčar ili čobanin, čobanin (turcizam) je najgrublji izraz, jer kad hoćemo nekom kazati da je nepismen, nekulturan, nepošten, kad ga hoćemo poniziti i slično, kažemo mu „čobane jedan!”

I ovdje u ovoj priči filozof nije po vokabularu ili odijelu prepoznao da pred njim stoji čovjek koji je puno više škole završio od njega, više knjiga pročitao od njega, više pozna filozofa i njihovih djela od njega i ljepše se odnosi prema strancu kojeg slučajno sretne u životu.

Putnik nikada ne može odrediti putove kojima će preći, niti krajeve u koje će stići; nikad ne može znati s kojim će mudracima na tome putu razgovarati, i kojim riječima će ga neznalice probadati. Morali bismo se prema svima lijepo odnositi, jer svaki je čovjek dijete Božje. Što je netko stvoren onakav kakav jest, pa makar se nama i ne sviđao, to nije da mi o tome sudimo i brigu vodimo.To je briga našeg i njegova Stvoritelja.

„Filozof” je zaboravio da su pastiri prvi prepoznali i priznali „Kralja” kojega je ostali svijet odbio priznati, štoviše i propeli ga na križ.

(Stipo Križanac)

Objava Filozofi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bijahu zajedno od dječjih klupa, od prvih slova i kosih crta. Učiše zajedno prve pjesmice i priče, dane u godini i što pokazuju kazaljke sata. Rastoše, volješe, prijateljstvo sagradiše. Nakon godina kad ručice malene bijahu, dođe i vrijeme kad se čvrsto sastaviše. Srce kuca brzo, dlanovi se znoje, oči trepere. Rekoše da to se zove zaljubljenost. Od malih ljudi, postadoše veliki i iskreno zaljubljeni. Obožavali su šetnje uz more, druženje i razgovor. Planirali su brak, obitelj i malu kamenu kućicu uz more. Osmijeh im bijaše glavna karakteristika, a čisto srce način života.

Međutim, dolazi trenutak kad se ispisuje neka nova stranica njihove životne knjige. Radnja postaje ubrzana, mijenjaju se likovi i tematika. Tin odluči otputovati. Sam, kaže tako je najbolje. Putuje za boljim životom. Eva ostaje slomljena, što od tuge, što od razočaranja. Postaje ranjiva, bolna. Postaje neutješna i izgubljena. Recimo to tako, da na svom životnom moru, više nema pučine, ni čvrstog tla. Nema svog Tina. Pokušavala je od komadića svoga bića stvarati mozaik, ali jednostavno nije išlo. Bijaše joj nejasno kako je moguće samo tako otići. Snovi, maštanja, budućnost? „Gdje su nestali?“, znala se upitati Eva. Od Tina bi dobila koje šturo napisano pismo, od kojeg joj duši bijaše samo teže.

Prolaze dani, Eva je i dalje na svojoj klupici. Osluškuje šum mora, zvuke galebova i gleda zalaske sunca. Ali, nešto nedostaje. Misli se granaju, rastu i postaju sve teže, ali srce bijaše prazno. U njemu je samo bol, kojeg bijaše puno.Tin najprije uvjeren u ispravnost učinjenog, bijaše mišljenja da nije dobro toliko se za nekog vezati. Smatrao je da se ljubav mora potisnuti, jer kako se posvetiti karijeri, poslu i uspjehu? Dok Eva vene, zapravo vene i Tin, jer opet nešto mu nedostaje. Nedostaje podrška, vjetar u leđa. Nedostaje sreća, razumijevanje i ushićenost drugoga zbog ostvarenog uspjeha. Sad ima uspjeh i posao. Ali, i njemu su misli razgranate i postaju sve teže. ˝Što sam to učinio?˝, zapita se Tin. Dok mu tužne kapljice padaše na tek započeto pismo, dok mu ruka drhti, a glas izbacuje pokoji slog, stane glasno plakati. Poput malog djeteta. Reče „treba mi ona˝.

Eva se i dalje, uz svoje obaveze i posao, svakodnevno vraća klupi uz obalu. Zna reći da tu bar ima uspomene, tu negdje ispod kamenčića zna pronaći konac i iglu i zakrpati svoje srce. Često gleda i zvijezde, one s najjačim sjajem, kaže pokazati će joj pute za korake hrabre, korake za dalje.

Tin na drugoj strani. Sprema svoje putne torbe. Čekaj, sad mi više ništa nije jasno. Gdje ovaj mladić putuje? Shvatio je da bez njegove jedine ljubavi, život jednostavno nema smisla i jedino što mu smisao može dati je upravo ona, Eva.

Eto ga, ponovo staje na kamenito tlo. Valovi su večeras toliko jaki da zapljuskuju obližnju klupu. Na klupi uz obalu sjedi, pogodite tko, Eva. Ovoga puta gleda zvijezde, svoje vodilje. Netko je tapše po ramenu. Zatitra joj srce, zadrhti glas, povika ˝T i n˝… Oboje su počeli plakati, glasno, kao onda kad nisu znali redoslijed stihova pjesmice ili kad su kasnili na prvi sat. Zagrljaj im bijaše jak, trajao je, čini mi se, satima.

Tin reče: ˝Ne znam što mi bi, bez tebe ja nisam ja. Sve je bez tebe izgubilo smisao. I… pogriješio sam.˝ Eva shrvana od tuge povika: ˝Ali, moje srce je bolno, usamljeno i nažalost prepolovljeno… Kako dalje?˝ Na trenutak nastade muk. Čuje se samo onaj galeb i valova šum. Izgleda da su skupa, zaliječili bol.

Prođoh pored sad već stare, ohrdane klupe uz obalu. Ja, nevidljivi putnik, vješt u opažanju i prikupljanju priča… Čekaj, tamo dolje gdje su kamenčići vidim dvoje djece. Ajme, što su divni. Tu su Eva i Tin, smiju se i vesele. Eva u jednom trenutku zove Kristinu i Sebastijana, kaže vrijeme je za poći kući. Gledam kako ono dvoje vesele dječice trče mami i tati u zagrljaj. Izgleda da je ljubav bila jača od ponosa. Ljubav je opet pobijedila.

Dragi moj čitatelju! Na trenutak mi dođe misao i za trenutak je prenesoh na papir. Ne poznajem ni Evu ni Tina, a ni Kristinu ni Sebastijana. Poznajem samo čvrstu emociju i iskrenu ljubav, koju danas primjećujem sve manje. Sve će doći i sve ćemo ostvariti, ali čuvajte svoje najveće životne oslonce. Širite i učvršćujte ljubav. Neka vam temelji za sva djela budu ljubav, dobrota i plemenitost. Neka na tim čvrstim temeljima obitavaju katovi vaših uspjeha, obitelji i karijere.

Srdačno vas pozdravlja jedna mala duša u moru drugih duša, koja vješto opaža i opaženo na papir stavlja. Ti koji ovo čitaš, dopusti sebi biti još jedna ovakva duša koja plovi na moru života.

Karla Kevo

Objava Rekoše da ovo priča je ljubavna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.