– Zato što tu tajnu nikako ne bi mogla otkriti ljudska pamet, bez Božje objave i bez posebnog prosvjetljenja Duha Svetoga.

Postojanje Boga, kao Stvoritelja svijeta, donekle može shvatiti ljudski razum, što nam ga je dao sam Stvoritelj. Jer naša pamet nam kaže da ništa ne nastaje samo od sebe. Sve što postoji, ili je rođeno od nekoga, ili ga je netko stvorio, odn. napravio. Kuću je sagradio čovjek, čovjeka je rodila majka, a prvog čovjeka je stvorio Netko, koga mi nazivamo Stvoriteljem, odn. Bogom. To je najviša razina do koje može doprijeti ljudski razum. Dalje ne dopire. Sve što nadilazi ovo znanje, jest jedino dobrohotna objava Božja, budući da čovjek svojim naravnim sposobnostima nikad ne bi mogao otkriti te uzvišene nadnaravne tajne.

Stvarajući svijet, Bog je po svojim djelima objavio sebe kao Stvoritelja, kao Boga. Ali, tko je Bog u sebi – to nam ne može reći stvorenje. – Može nam reći samo neke njegove osobine, karakteristike. Npr. da je Stvoritelj mudar, da je mudro stvorio svemir. O tome nam govori današnje prvo misno čitanje _{(Izr 8, 22-31).} Ljepota stvorenja kaže nam da je njihov Stvoritelj mnogo ljepši od njih. Njihova veličina svjedoči da je Stvoritelj mnogo veći od njih, kao što je i čovjek mnogo veći od svakog svog djela. Njihova dobrota pokazuje da je Stvoritelj mnogo bolji nego sva stvorena dobra. Savršenstvo Božjih stvorenja pokazuje da je njihov Stvoritelj mnogo savršeniji od njih. – Ali uza sve to stvorenja ne mogu reći ništa o unutarnjem Božjem životu. To nam je Bog objavio na drugi način.

Kako nam se Bog objavio?

Objavio nam se prije svega šaljući nam svoga Sina, Isusa Krista, za Spasitelja.

Isus nam je govorio o Bogu kao o svom nebeskom Ocu, a sebe nam je predstavio kao njegova vječnog Sina, rođenog prije stvaranja svijeta. Predstavio nam se kao Sin, potpuno poslušan svom nebeskom Ocu, koji uvijek vrši volju svoga i našeg nebeskog Oca, tvrdeći i objašnjavajući kako nebeski Otac voli svu svoju djeci i svu ih poziva na život vječni u njegovu nebeskom Kraljevstvu.

Isus nam je govorio i o Duhu Svetom, kojeg će nam poslati od Oca. On će nas upućivati u svu istinu, kao što reče u današnjem Evanđelju _{(Iv 16, 12-15).} Taj Duh će nas podsjetiti na sve ono što nam je Isus govorio – i prosvijetlit će nam pamet da razumijemo njegove riječi. I zaista, sve je to tako i učinio Duh Sveti, nakon svoga silaska na apostole.

Prije svoga uzlaska na nebo, Isus je poslao svoje učenike da naviještaju Evanđelje svim narodima i da ih učine njegovim učenicima „krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ _{(Mt 28, 19).} U ovim je riječima skriveno svjedočanstvo o Božjoj trojstvenoj naravi. On je jedan jedini Bog, u tri božanske osobe. Mi se krstimo u ime ovog jednog i jedinog Boga, koji je u sebi Trojstvo: Otac i Sin, nerazdvojno povezani božanskom Ljubavlju, koju nazivamo Duhom Svetim, a sve tri božanske osobe nazivamo PRESVETIM TOROJSTVOM.

Njega, našeg trojstvenog Boga, slavimo svaki dan kad činimo znak križa: „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ i svaki put kad molimo: „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom!“

Dakle, Presveto Trojstvo nam je otkrio i objavio sam Isus Krist, ali nam je Bog Duh Sveti prosvijetlio pamet, da toga Boga nazivao Presvetim Trojstvom i da ga slavimo jednom zajedničkom svetkovinom, svetkovinom Presvetog Trojstva, koju slavimo upravo danas.

Ova Božja ljubav, Duh Sveti, koja nerazdvojivo povezuje Boga Oca i njegova Sina, povezuje i sve nas s Bogom – tako da mi dragovoljno otvaramo svoja srca i svoje duše Božjem Duhu Svetom i cijelom Presvetom Trojstvu. Zato, kao što kaže sv. Pavao u drugom čitanju _{(Rim 5, 1-5)} – „dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama, jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“

Kako je to velika utjeha i velika radost za dušu koja ljubi Presveto Trojstvo, koja ga štuje i klanja mu se i koja svu svoju nadu polaže u Njega!

Presvetom Trojstvu slava i čast u vijeke vjekova! Amen.

Objava Presveto Trojstvo: Vjera u Presveto Trojstvo jest plod Božje objave pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sv. Augustin i drugi crkveni oci govorili su kako možemo nazvati Duha Svetoga „Duhom Oca”, ali ne možemo obrnuto Oca nazvati „Ocem Duha”. Nadalje, možemo Duha nazvati „Duhom Sina”, ali ne možemo obrnuto Sina nazvati „Sinom Duha”. Međutim, koristeći ovu prikladnu formulu, sada možemo ispravno reći da je Bog „Otac u Duhu”, da je Krist „Sin u Duhu”. Idemo korak dalje. Ako Otac rađa Sina u Duhu, onda to znači da Riječ (Sin) i Ljubav (Duh) istovremeno proizlaze od Oca, odnosno nema prednosti, ni kronološke ni logičke, Sina nad Duhom.

Prema tradicionalnoj teologiji, Sin (Riječ) izlazi od Oca putem spoznaje, a Duh putem ljubavi. Po našoj ljudskoj logici, prvo dolazi spoznaja pa onda ljubav, odnosno prvo nešto spoznajemo pa onda to zavolimo. Po tom principu, na prvom mjestu je Otac, izvor svega, na drugom mjestu je Sin, Očeva spoznaja, a na trećem mjestu je Duh, ljubav Oca i Sina. Međutim, ovaj princip prednosti spoznaje nad ljubavlju nije apsolutan, nije posve ispravan ni na dubljoj ljudskoj razini, a kamoli na božanskoj. Naime, iskustvo nas uči da se istinski poznaje samo ono što se ljubi, što se voli. Stoga ne bi bilo teološki ispravno promatrati Sina i Duha kao jednoga poslije drugoga, ili jednoga uz drugoga, nego „jednoga u drugome”. Stoga rađanje (Sina) i proizlaženje (Duha) nisu „dva odijeljena čina”, nego dva vida ili dva rezultata jednoga jedinoga čina (J. Moltmann).

Našem ljudskom umu je teško izraziti i zamisliti ovaj božanski čin iz kojega nastaje, odjednom, mistična ruža Presvetoga Trojstva. Ovo otajstvo nad otajstvima ostat će nam uvijek neizrecivo i tajnovito. Ipak veliki teološki umovi približavaju nam ovo trojstveno otajstvo. Trojstvena formula velikog Augustina ostaje uvijek aktualna: onaj koji ljubi (Otac), onaj koji je ljubljen (Sin) i ljubav (Duh).

Teolog F. X. Durrwell proširuje Augustinovu formulu ljubavi na formulu rađanja: onaj koji rađa (Otac), onaj koji je rođen (Sin) i rađanje (Duh). Neki pravoslavni teolozi, oslanjajući se na teologe rane Crkve, govore o formuli pomazanja: onaj koji pomazuje (Otac), onaj koji je pomazan (Krist, Pomazanik) i pomazanje (Duh). Po ovoj slici, daje se aktivnija uloga Duhu u Trojstvu. Otac pomazuje Sina u Duhu. Stoga možemo reći da je Sin „Pomazanik Duha”. Dok je zapadna teologija davala aktivniju ulogu Sinu u Trojstvu (Duh proizlazi od Oca i Sina „zajedničkim disanjem”, „su-disanjem”), ova slika pomazanja daje i Duhu aktivnu ulogu u Trojstvu. Na koncu, ponovimo da su ove formule samo slike a ne jasan uvid u tajnu Presvetoga Trojstva.

Dođi, Duše Sveti! Samo nam Ti možeš osvijetliti i približiti tajnu Presvetoga Trojstva. Ti si vječna i trajna ljubav Oca i Sina. Bez Tebe nema ni Oca ni Sina. Ti si disanje Oca i Sina. Bez Tvoga daha, bez Tvoga disanja nema života, nema nadahnuća. Ti si rađanje Sina od Oca. Otac rađa Sina u Tebi. Otac izgovara svoju Riječ u Tebi. Ti si pomazanje Sina od Oca. Ti si vječni Očev miomiris u Sinu. Dođi, Duše Sveti. Obnovi svoju Crkvu. Preporodi je. Pročisti je. Osvježi je. Pomladi je. Osnaži je. Prosvijetli je. Ujedini je. Poput vatre spali „vosak nemorala” u svojoj Zaručnici. Poput vjetra rastjeraj „dim zablude” iz svoga Hrama. Podigni i oblikuj novi naraštaj svetih i učenih, hrabrih i poniznih pastira, učitelja i proroka. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Vječno rađanje i pomazanje Riječi u Duhu Svetom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U krilu jedne obitelji

Sveta obitelj je Božji dar ljudima. Bog se htio objaviti preko jedne obitelji. I taj njegov odabir nije vidljiv samo o dolasku Sina Božjega među nas već i puno ranije. Zapravo, od samoga početka. Ljudska povijest započinje s jednim parom koji potom prerasta u obitelj. I proći će još dugo vremena prije no što će se Bog početi objavljivati preko jednoga naroda. U međuvremenu, Bog je nakon Adamove i Evine obitelji odabrao Noinu obitelj, onda Abrahamovu, zatim Izakovu te Jakovljevu. I proći će još nekoliko stoljeća prije no što će Jakovljevo potomstvo prerasti u narod, a onda će Bog i u tom narodu izdvojiti sebi jednu obitelj, onu Davidovu, kako bi pripravio utjelovljenje svoga Sina. Na koncu se i samo Utjelovljenje zbilo u krilu jedne obitelji, Svete obitelji. Sveta obitelj predstavlja jedinstvenu pojavu u povijesti čovječanstva jer je riječ o obitelji koja je sveta, i koja je sveta upravo kao obitelj.

Na začetku Svete obitelji nalazi se žena, Marija. Ona je član Svete obitelji kojega prvog susrećemo u Svetom pismu, u sceni Navještenja. Marija je bila posve ponizna, malena, diskretna. Živjela je skrivenim životom i umjela je čuvati tajne. I Bog je htio da Marija ostane posve malena i skrivena, čemu je i pomogao tako da nije Mariju postavio glavom obitelji već Josipa, i tako da je navještenju Mariji prethodilo navještenje Zahariji koje je na čudesan način odjeknulo u javnosti. Crkveni oci su u Marijinu pitanju anđelu Gabrijelu „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” prepoznali još jednu veliku tajnu Svete obitelji, a koju nam je Tradicija potom prenijela jer Duh Sveti je htio čuvanje i objavu toga otajstva povjeriti Crkvi. Riječ je o Marijinu prikazanju Bogu, o njezinoj posveti Bogu dušom i tijelom ukoliko je to volja Božja. Marijina je posveta bila njezin odgovor na neizmjernu Očevu ljubav.

Sveti Josip je prišao toj skrivenoj djevojci posvećenoj Bogu i zaprosio je. Možemo pretpostaviti da je i sam Josip živio skrivenim životom kada je znao prepoznati i cijeniti Marijine kvalitete. On je osim toga bio vrijedan, inteligentan i snažan radnik, drvodjelja. Vidimo koliko Božje vodstvo nad Marijom nadilazi ljudsku logiku. Još bi nam bio razumljiv životni put u kojem bi nakon djevičanskoga posvećenja uslijedilo božansko majčinstvo, kao i životni put koji bi uključivao brak i majčinstvo, ali ne životni put koji uključuje sve troje: djevičansko posvećenje, brak i bogomajčinstvo.

Sveto pismo nam ne progovara ni o susretu Josipa i Marije, iako je on zasigurno bio izuzetan. I on je ostao tajna. Znamo samo da su se Marija i Josip uzajamno odabrali i zaručili. No, prema Marijinim riječima s Navještenja, želje toga mladog para nisu bile usmjerene na podizanje potomstva, već na jedno drugo Božje obećanje, vezano uz posvetu Marije Bogu. Josip i Marija su sve prikazali Bogu, ne isključujući ništa. Predali su se jedno drugom sa željom da se nad njima u potpunosti ostvari volja Božja. U Marijinu je srcu volja Božja poprimila oblik posvete, a po zarukama s Marijom ta će posveta zaživjeti i u Josipovu srcu. Vjenčali su se s nakanom da se potpuno predaju volji Božjoj. Njihov je brak bio dakle utemeljen na ljubavi. Ljubili su jedno drugo svom snagom, međusobno si pomažući savršenom velikodušnošću i darežljivošću.

Josipova kušnja

Za Josipa je Navještenje predstavljalo kušnju. Bog je znao da je Josipovo srce čisto i siromašno, a od siromaha u duhu mogao je tražiti što god je htio. Bog je znao koliko će Josipu bit teško kada je od Marije zatražio da bude Majka Božja. Ljudski gledano, Josipu nije bilo lako. Božja ljubav je zahtjevna. Marija nikome nije ništa rekla, pa čak ni Josipu. Utjelovljenje Sina Božjega je za nju bila jedna tajna, tajna između nje i Duha Svetoga. Tajnu o svojoj posveti Bogu mogla je povjeriti Josipu jer je posveta bila i njezin čin. Ali ne i tajnu koja je dolazila izravno od Oca i koja se odnosila na otajstvo utjelovljenja njegova Sina. Marija ju je živjela u kontemplativnoj šutnji i u ljubavi koja je ujedinjuje s Bogom.

Velika Josipova kušnja započela je nakon što se Marija vratila od Elizabete, kada je postalo vidljivo da nosi dijete. Josip najvjerojatnije nikada nije ni posumnjao u Mariju, već je jednostavno mislio da bi se trebao povući pred nečim što ga nadilazi. Time se očituje Josipovo duhovno siromaštvo: kanio se povući pred Božjim planom jer je mislio da on njega ne uključuje. No anđeo mu dolazi potvrditi da je Marija njegova žena. I od toga trenutka Sveta obitelj realno postoji. To nisu u potpunosti učinile Marijine i Josipove zaruke, pa čak ni Navještenje. Oba ova preduvjeta bila su neophodna za postojanje Svete obitelji, ali ona je stvarno počela postojati onoga trenutka kada je anđeo rekao Josipu da uzme svoju ženu. Time je Sveta obitelj uključila i Josipovo očinstvo. Svetu obitelj je dakle ujedinila izričita Božja volja o Isusu, Mariji i Josipu. Utemeljena je na poslušnosti, na Josipovoj poslušnosti Bogu, a ne samo na ljudskom odabiru. Josip je mogao odbiti, proglasivši se nedostojnim, ali je u jednostavnosti svoga srca prihvatio. Marija i Josip su primili Božji dar – Boga samoga – i taj je dar od iznutra ujedinio Svetu obitelj. A nama je omogućio da shvatimo kako se unutarnje jedinstvo Svete obitelji ispunjava u nečemu što nadilazi i samu Svetu obitelj: da se ispunjava izravno u Presvetom Trojstvu. Sveta obitelj predstavlja dakle sliku ili odraz Presvetoga Trojstva. Utemeljena je s jedne strane na uzajamnom i slobodnom Marijinu i Josipovu odabiru koji je uključivao Marijinu posvetu Bogu, a s druge strane na izravnoj Božjoj intervenciji. Jedno vrijeme se čak doimalo da će Božji zahvat izmijeniti tijek njihovih zaruka ili da će ih okončati. No Bog je od njih radije zahtijevao iznimno ljudsko siromaštvo i omogućio im je da njihova obitelj nađe svoje ispunjenje u Bogu. To se ispunjenje u Bogu, u Presvetom Trojstvu, zbilo na tri načina. Zbilo se tako da je Očev Sin – i druga osoba Presvetoga Trojstva – postao ujedno plod Svete obitelji. Zbilo se i tako da je Marija motrila Božje očinstvo po svom bogomajčinstvu da bi potom, u podnožju križa, prikazala svoje majčinstvo Bogu po žrtvi svoga Sina i živjela od Isusova zaziva „Oče!”. Zbilo se i po tome što je Josip dva puta odabrao Mariju kao svoju ženu, bivajući joj pritom posve relativan i po njoj potpuno predan Isusu i Ocu. Na taj je način sa Svetom obitelji započela obnova i posveta obitelji prema izvornom Božjem naumu o muškarcu i ženi. Bila je to obnova i posveta koja je uključivala i Božji dar i ljudsko zalaganje. I koja je sve kršćanske obitelji po sakramentu ženidbe povezala sa Svetom obitelji kao sa svojim uzorom i posrednikom milosti.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Otajstvo Svete obitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zanimljivo je da Himan uključuje i nas u ovaj trojstveni horizont. Za razliku od apstraktnoga razmišljanja o dogmi Presvetoga Trojstva, ovdje se radi o molitvi u koju smo i mi uključeni. Molimo Duha da nam pomogne da preko njega upoznamo Oca i Sina. Radi se, dakle, o trojstvenom odnosu: Duh Sveti – mi – Otac, i Duh Sveti – mi – Sin. Samo nam Duh može pomoći da spoznamo da se zovemo i jesmo djeca Božja po vjeri, da pripadamo Božjoj obitelji.

Zahvaljujući Duhu prvi kršćani su došli do vjere u Trojstvo. Trojstvena vjera se rodila iz iskustva koje su imali o Bogu kao Ocu i Sinu kao Gospodinu, uz pomoć Duha. On je prve kršćane poticao iznutra da Boga zovu Abba-Oče, a Isusa Krista Kyrie-Gospodine. Tako su prihvatili posve novu ideju o Bogu kao zajedništvu ljubavi između Oca, Sina i Duha Svetoga. Naravno, to iskustvo trojstvenoga Boga temelji se na objavi o Ocu i Parakletu, koju je donio Isus.

Isto iskustvo možemo imati i mi danas. Tamo gdje iskusimo prisutnost Duha na osobit i jak način, kao što je tzv. krštenje u Duhu, istovremeno otkrivamo i Trojstvo. To otkriće nije apstraktno, racionalno i teološko nego životno i konkretno. Tada nam i molitva postaje trojstvena: Otac nas upućuje na Sina, Sin upućuje na Oca, a Duh Sveti nas ponovno uči i potiče da govorimo Abba (Oče) i Marana-tha (Dođi, Gospodine). Pomazani Duhom Svetim, kao da ulazimo u jednu obitelj, u kojoj tri ljubljene Osobe predstavljaju jedna drugu pred nama. Kao da nam Otac govori: Ovo je moj ljubljeni Sin! Kao da nam Sin kaže: Ovo je moj ljubljeni Otac! Kao da nam obojica govore: Ovo je naš ljubljeni Duh! Prepustimo se vodstvu Duha da nas kroz razmatranja i molitve uvodi sve dublje u veliko otajstvo Presvetoga Trojstva koje je izvor i uvir našega života. Dok razmatramo o otajstvu trojedinoga Boga, kao da na maloj lađi želimo preploviti neizmjerni ocean ili kao da malim krilima želimo doletjeti u Nebo. Budimo svjesni da bez pomoći Duha ne možemo sami ploviti u dubine i letjeti u visine neizmjernoga Trojstva.

Dođi, Duše Sveti! Uvodi nas što dublje u istine naše vjere. Udijeli nam dar spoznaje Oca. Daruj nam milost da bolje spoznamo Sina. Otkrij nam samoga sebe. Nauči nas da Oca oslovljavamo kao svoga Tatu, da naše srce radosno kliče: Abba, Oče! Usadi u naša srca čežnju za Spasiteljem. Nauči nas ustrajno moliti: Maranatha. Dođi, Gospodine Isuse! Dođi u naša srca, dođi u naše obitelji, dođi u naše molitvene, župne, redovničke zajednice i donesi svoj mir i sklad. Dođi, Gospodine, i uspostavi svoje kraljevstvo ljubavi i mira u ovom našem razdijeljenom i nemirnom svijetu. Amen.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Duh Sveti nam otkriva otajstvo Presvetoga Trojstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.