Povijesna je zabluda, koja se uporno servira kroz ljevičarski narativ, da je svibanj 1945. donio slobodu. Međutim, činjenice su neumoljive: događaji koji su uslijedili neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije predstavljaju jedno od najtragičnijih i najkontroverznijih poglavlja moderne povijesti ovih prostora. Ono što je započelo na polju kod Bleiburga u svibnju 1945., pretvorilo se u višemjesečni val represije i masovnih ubojstava poznat kao Križni put. Tu je i dobro osmišljena likvidacija inteligencije kada je novi režim krenuo je u sustavno obezglavljivanje naroda. Ubijeni su pisci, svećenici, časne sestre, liječnici, novinari, profesori, umjetnici… Sa preko 600 ubijenih svećenika, redovnika i redovnica, komunistički režim na ovim prostorima drži neslavni rekord u Europi po okrutnosti prema vjerskim zajednicama. Godine 1945. i 1946. obilježene su brutalnim otimanjem imovine. Stanovi u centru Zagreba postali su plijen „pobjednika“, dok su radišni i bogati seljaci – stupovi tadašnjeg društva – proglašavani kulacima, zatvarani i ubijani samo zato što su svojim radom stekli više od partijskog prosjeka. Rezolucije Vijeća Europe i Europskog parlamenta jasno su osudile sve totalitarne režime, izjednačavajući nacizam, fašizam i komunizam po njihovim metodama i posljedicama. Ipak, dok se prvi opravdano prokazuju, komunizam se u našem javnom prostoru i dalje pokušava „umiti“ i prikazati kao progresivna ideja.

Otužno je gledati kako ljevičarske udruge, pojedini političari i pisci koji se inače zaklinju u ljudska prava i kojima se konstantno priviđaju ustaše, danas „plešu“ oko vatri koje simboliziraju zločinački komunistički sustav koji je ta ista prava gazio tenkovima i golim otocima. Nemati ni grama pijeteta prema nebrojenim tisućama nevino ubijenih ljudi, čije kosti i danas nalaze pri svakom dubljem iskopavanju zemljišta, dokaz je potpunog moralnog sljepila i nečovještva.

Slavljenje Tita, čovjeka koji se na svjetskim listama masovnih ubojica nalazi u samom vrhu, nije „antifašizam“ – to je fetišizacija diktature i zla. Pravi antifašizam je demokratska vrijednost, a komunizam je bio i ostao negacija svake demokracije.

Nažalost, taj duh nije nestao 1990-ih. On i dalje živi u institucijama, u strukturama moći, a ponajviše u mentalnom sklopu onih koji i dalje upravljaju procesima u Hrvatskoj i BiH.U Hrvatskoj, on se očituje kroz selektivno pamćenje i medijsku zaštitu simbola totalitarizma. U Bosni i Hercegovini, situacija je još kompleksnija. Tamo se komunističko naslijeđe često koristi kao paravan za unitarističke politike, bježeći od istine da je upravo taj režim sijao sjeme budućih nesreća, gušeći nacionalne identitete i vjerske slobode pod lažnom parolom „bratstva i jedinstva“ koja se raspala u krvi onog trenutka kada je nestalo diktatora.

Dokle god budemo palili krijesove u čast onih koji su gasili živote i slobodu, nećemo moći postati uistinu zrela demokratska društva. Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaslužuju istinu, a ona se ne nalazi u partizanskim pjesmama i krijesovima, već u tišini grobišta koja još uvijek čekaju svoj mir i u priznanju da je 1945. godina, umjesto sunca slobode, donijela dugu i hladnu noć totalitarizma, represije i masovnih zločina. Kultura zaborava je opasna, ali je kultura slavljenja zločina – sramotna. Svaki onaj tko danas slavi simbole pod kojima su činjeni masovni zločini, postaje saučesnik u povijesnoj laži koja nas i dalje drži zarobljenicima prošlosti.

Objava Sjaj krijesova u mraku povijesnog zaborava pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mletački pragmatizam i ugarske ambicije

Mletačka Republika, sila koja je svoje interese uvijek mjerila zlatom i pomorskim putovima, s hladnim cinizmom je promatrala sukob između bosanskoga kralja Stjepana Tomaša i hercega Stjepana Vukčića Kosače. Venecija nije željela stabilnost na svojim granicama ako ta stabilnost nije bila pod njezinom kontrolom. Cilj Republike bio je jasan: dokopati se gradova koji su nekada pripadali obitelji Talovac, prvenstveno Klisa, ključne točke za kontrolu dalmatinskoga zaleđa.

Dok su se kralj i herceg međusobno „glodali i zatirali”, Mleci su simulirali ulogu savjetnika. Kralj Tomaš, u nadi da će osigurati hrvatsku baniju i spriječiti da ona padne u ruke ugarskih ili turskih neprijatelja, nudio je Republici tvrđave u zamjenu za podršku. No, Republika je 1458. godine odbila te ponude, vješto se skrivajući iza diplomatskih fraza o kraljevoj „mudrosti”. U stvarnosti, Venecija je čekala trenutak potpune iscrpljenosti oba suparnika kako bi bez borbe preuzela ono što joj je bilo važno.

Istovremeno, mladi i energični ugarski kralj Matijaš Korvin odlučio je prekinuti razdoblje anarhije u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegovo imenovanje Jana Vitovca i Tome Sekelja za banove, te brzo uspostavljanje vlasti u Kninu, pokazalo je da Ugarska neće mirno promatrati kako bosanski kralj širi svoj utjecaj na račun njezinih krunskih posjeda. Ova promjena snaga natjerala je Stjepana Tomaša da svoje ambicije usmjeri prema istoku, prema krhkoj i podijeljenoj Srbiji.

Smrt despota Lazara

Srpska Despotovina nalazila se u stanju stalne opsade još od pada Carigrada 1453. godine. Smrt despota Lazara Brankovića, 20. siječnja 1458., bez muškoga nasljednika, bila je smrtna presuda za državu. Lazar, koji je bio sklon nagodbi s Turcima iz straha i ogorčenosti prema Ugrima, ostavio je iza sebe duboko podijeljenu zemlju.

Upravu je preuzelo namjesništvo sastavljeno od udovice Jelene Paleolog, slijepoga Stjepana Brankovića i „velikoga vojvode” Mihajla Anđelovića. Ovdje vidimo mikrokozmos balkanske tragedije: Jelena i Stjepan su tražili spas u savezu s Ugarskom, dok je Mihajlo Anđelović, brat moćnoga osmanskog paše, bio predvodnik proosmanske struje. Borba unutar Smedereva bila je sudbonosna. Kada je Anđelović pokušao uvesti osmanski odred u grad i izvjesiti zastavu polumjeseca, narod i antiosmanska vlastela su se pobunili. Krvavi sukob 31. ožujka 1458., u kojem su Osmanlije sasječeni, a Anđelović bačen u tamnicu, privremeno je spasio grad, ali je izazvao bijes sultana Mehmeda II.

Stjepan Tomaš: vizija ujedinjenoga kraljevstva

Bosanski kralj Stjepan Tomaš prepoznao je u srpskom kaosu priliku da osigura opstanak svoje dinastije. Njegov prvi potez bio je vojni: zauzimanje bogatoga rudarskog središta Srebrenice u veljači 1458. godine. No, Tomaš je znao da se trajni mir ne postiže samo mačem. Počeo je pregovarati s despoticom Jelenom o ženidbi svoga sina, Stjepana Tomaševića, s njezinom kćeri Marom, nasljednicom srpskoga prijestolja.

Međutim, Tomaševa diplomacija bila je obilježena nesigurnošću. U jednom je trenutku, sumnjajući u ishod pregovora u Smederevu, tražio ruku kćeri milanskoga vojvode Francesca Sforze za svoga sina, šaljući diplomata Nikolu Testu u Italiju. Istovremeno je plaćao danak sultanu (9000 dukata u svibnju 1458.) kako bi kupio vrijeme. Ova politika „sjedenja na više stolica” bila je izraz očajničke potrebe maloga vladara da preživi između čekića i nakovnja, ali je dugoročno sijala sjeme nepovjerenja kod svih aktera.

Preokret se dogodio krajem 1458. godine kada je kralj Matijaš Korvin sazvao sabor u Segedinu. Tamo je dogovoren ambiciozan plan: ujedinjenje Bosne i Srbije pod ugarskim vrhovništvom kao jedinstveni bedem protiv islama. Stjepan Tomaš, koji je i sam prisustvovao saboru, prihvatio je obveze prema ugarskoj kruni, a Matijaš je zauzvrat potvrdio njegova sina za novoga despota Srbije.

Pismo koje je Tomaš poslao biskupu Ivanu Vitezu iz Jezera 10. veljače 1459. godine otkriva dramu toga trenutka. Kralj opisuje mahnitu utrku s vremenom: jahanje od zore do mraka, probijanje kroz turske zasjede, dok osmanski kapetani poput Isabega i Parizbega pale sela oko Bobovca i Vranduka. Turci su znali da bi ujedinjenje Bosne i Srbije moglo postati ozbiljna prepreka njihovim planovima za osvajanje Beča i Budima.

Unatoč svemu, mladi Stjepan Tomašević stigao je u Smederevo 21. ožujka 1459. godine. Njegovo preuzimanje vlasti i vjenčanje s Marom (Jelenom) prvoga travnja 1459. bio je vrhunac diplomatskih napora dinastije Kotromanić. Drugi put u povijesti jedna je obitelj nosila titulu vladara i Bosne i Srbije, podsjećajući na doba Tvrtka I.

Ipak, temelji ovoga ujedinjenja bili su truli. Smederevsko stanovništvo, duboko privrženo pravoslavlju i sjećanju na Brankoviće, gledalo je na Stjepana Tomaševića kao na nametnutoga katoličkog vladara. Protjerivanje slijepoga despota Stjepana Brankovića samo je produbilo mržnju.

Još veći problem ležao je u samoj Bosni. Izvještaji dominikanca Nikole Barbucija govore o kraljevu strahu od „maniheja” (bosanskih krstjana/heretika). Tomaš je otvoreno priznao da se ne usudi upustiti u otvoreni rat s Turcima jer bi „maniheji” radije izabrali tursku vlast nego katoličku pomoć. Ta duboka društvena i vjerska podijeljenost bila je Ahilova peta oba kraljevstva. Dok su Turci imali fanatičnu i discipliniranu vojsku vođenu jedinstvenim ciljem, kršćanski branitelji su bili rastrzani između denominacijskih sukoba i sumnji u lojalnost vlastitoga naroda.

Pad Smedereva: kronika neminovne propasti

Proljeće 1459. donijelo je katastrofu. Sultan Mehmed II., čim je konsolidirao snage u Sofiji, krenuo je na Smederevo. Grad, koji je bio čudo vojne arhitekture toga vremena, s ogromnim kulama i zidovima koji su dodirivali Dunav, bio je psihički već poražen.

Stjepan Tomašević se našao u bezizlaznoj situaciji. Ugarska pomoć koju je obećao Matijaš Korvin nije stizala, a unutarnja opozicija u gradu bila je spremna na predaju. Njegov stric, knez Radivoj, vodio je pregovore sa sultanom. Dana 20. lipnja 1459. godine Smederevo je otvorilo vrata Turcima bez ispaljenoga metka. Sultan je dopustio mladom despotu, njegovoj obitelji i pratnji da slobodno napuste grad s imovinom.

Ovaj čin predaje, iako vojnički logičan u situaciji potpune izolacije, odjeknuo je Europom kao bomba. Srpska država prestala je postojati, pretvorena u turski pašaluk. Granica Osmanskoga Carstva sada je bila na Dunavu i Savi, izravno ugrožavajući srce kršćanske Europe.

Nakon pada Smedereva, uslijedio je sramotni proces traženja krivca. Ugarski kralj Matijaš Korvin, želeći opravdati vlastitu pasivnost i neuspjeh da pošalje obećanu vojsku, svalio je svu krivnju na Kotromaniće. Optužio je Radivoja i Stjepana Tomaševića za izdaju, tvrdeći da su „prodali grad Turcima za veliku svotu novaca”.

Ove optužbe prihvatio je i papa Pio II. (Enea Silvio Piccolomini), čime je bačena trajna ljaga na ime posljednjega bosanskog kralja. Povijesna vrela, međutim, sugeriraju drukčiju istinu. Smederevo je palo jer ga nitko nije želio niti mogao braniti. Europske sile, okupljene na saboru u Mantovi, trošile su vrijeme na govore i protokole, dok je na terenu kršćanski bedem pucao pod pritiskom najmoćnije vojne sile tadašnjega svijeta. Optužba za izdaju bila je samo sredstvo političke propagande kojom su veliki igrači oprali ruke od sudbine svojih balkanskih vazala.

Pouke povijesne tragedije

Događaji iz 1458. i 1459. godine predstavljaju tragičan završetak jedne ere. Pokušaj Stjepana Tomaša da kroz dinastičku uniju spasi što se spasiti dalo bio je hrabar, ali prekasno poduzet korak. Sukob interesa između Bosne, Srbije, Ugarske i Venecije, začinjen vjerskom netrpeljivošću i nedostatkom jedinstvene europske strategije, omogućio je Osmanlijama laku pobjedu.

Pad Smedereva bio je samo uvertira u pad Bosne 1463. godine, gdje će isti onaj Stjepan Tomašević, tada već kao bosanski kralj, doživjeti još tragičniji kraj. Povijest nas uči da u trenucima velikih egzistencijalnih prijetnji, sitni interesi (poput mletačke žudnje za Klisom ili ugarskoga oklijevanja) vode u zajedničku propast.

Dinastija Kotromanić je na trenutak uspjela ujediniti srpsko i bosansko gospodstvo, ali je taj „savez” bio samo krik umirućega svijeta. Smederevo nije palo zbog zlata ili izdaje pojedinca, već zbog kolektivne nemoći kršćanskoga svijeta da se suoči sa stvarnošću novoga doba koje je donosilo Osmansko Carstvo. Grobovi Brankovića i Kotromanića ostali su kao nijemi svjedoci vremena u kojem su ambicija i diplomacija izgubile bitku protiv sirove sile i neumoljivoga hoda povijesti.

Objava Kraj jedne ere: pad Smedereva (1458. – 1459.) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

– Oko 4000 godina prije Krista stari Egipćani su koristili tanke trske za pisanje na papirusu.

– Stari Grci i Rimljani koristili su voštane pločice i na njih urezivali brojeve pomoću drvenoga ili željeznoga štapa zvanoga stilus.

– U razdoblju od 500. do 300. godine prije Krista, stari Grci usavršili su pero od trske dodajući urez kroz koji teče tinta.

– Rimljani su koristili za pisanje i pera iz krila velikih ptica koja su umakali u tintu i ovo je stoljećima bio najčešće korišten način pisanja, a oko 1830. godine umjesto ptičjih pera počela su se koristiti čelična pera. Čelična pera su isprva bila veoma skupa jer su se izrađivala ručno, a počela su se češće upotrebljavati oko 1850. godine kada su napravljeni strojevi za njihovu proizvodnju.

– Između 1880. do 1900. godine pojavila su se nalivpera s malim spremnikom za tintu, a tridesetak godina nakon toga izumljena je kemijska olovka. Ova kemijska olovka je na samom vrhu cijevi imala sićušnu metalnu kuglicu napunjenu tintom koja bi se pri pisanju kotrljala po papiru i ostavljala trag.

– 1962. godine pojavio se flomaster koji je radio tako da kada se njegov vrh pritisne na papir, filc od kojega je bio napravljen bi upijao tintu ravno iz spremnika baš kao što spužva upija vodu, te bi pri pisanju ostavljao trag na papiru.

– 1979. godine izumljene su olovke s brisivom tintom. Zapis napisan ovom olovkom mogao se obrisati gumicom, ali nakon nekoliko dana bi postajao trajan.

– Prvu mehaničku olovku koju nije bilo potrebno oštriti izumio je hrvatski izumitelj Eduard Slavoljub Penkala početkom 20. stoljeća.

Objava Od trske do olovaka s brisivom tintom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslije godina previranja i uzbuđenja oko smjene kraljeva, velmoža i ubojstava uslijedilo je mirno razdoblje u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu koje su obilježili pregovori, dogovori i uspostava budućih nasljednika. Ni novoizabrani kralj Tvrtko II. Tvrtković neće ostati ravnodušan oko potencijalnoga pretendenta i praznoga nasljednog trona te će uključenjem stranih oponenata prouzrokovati ponovno zahlađenje odnosa među velmožama koji će se brinuti samo svatko za sebe.

Tvrtko II. Tvrtković

Nakon mnogo lutanja i neuspjelih pokušaja, Stjepan Tvrtko II. Tvrtković (1421. – 1443.) dana 18. kolovoza 1421. godine u mjestu Milodraž sjeo je na bosanski tron. Ustoličenju je prisustvovao i veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranić, kojeg nije bilo kod ustoličenja prethodnoga bosanskog kralja. Krunidba „sugubi vijencemˮ[1] – simbolom ustoličenja novoga kralja dvaju kraljevstava Bosne i Raške (Srbije) – bijaše u mjesecu rujnu 1421. godine. Razlika u datumima ukazuje na to kako ga je vlastela kao kralja prihvatila u mjesecu rujnu na „stankuˮ, simbolom iz današnje perspektive legitimacije Narodnoga sabora ili Predstavničkoga doma naroda Parlamentarne skupštine.

Previranja oko Ivaniša Nelipića nastavljena su i s ovim kraljem. Uskoro je kralj Tvrtko II. Tvrtković sklopio sporazum s Mlečanima o slobodnoj trgovini jer je Nelipić tobože ometao slobodnu trgovinu između Mlečana i srednjovjekovne Bosne koja je sporazumom dogovorena 1423. godine. Kako je kralj svoje vrijeme počeo trošiti na Mlečane i moguće kalkulacije oko raspodjele dobivenoga teritorija na Jadranu ako pobijedi kneza Ivaniša Nelipića, u Bosni se počelo stvarati odnosno nastavljati često neraspoloženje i nezadovoljstvo među vlastelom. Jedni od glavnih aktera produbljivanja nezadovoljstva bili su Dubrovčani kojima nije odgovaralo savezništvo ili dobar odnos između Mlečana i bosanskoga kralja Tvrtka II. Tvrtkovića.

Val nezadovoljstva u Bosni predvodio je Vuk Banić Kotromanić[2], nezakoniti sin kralja Tvrtka I. koga je imao s nekom Grubačom. Vuk je, dakle, bio polubrat kralja Tvrtka II. Tvrtkovića.[3] Vuka je podržavala i bivša kraljica Kujava i neki velikaši koji su se urotili protiv kralja. Ipak, Vuk je morao pobjeći u Dubrovnik. Vuk se prvi put spominje 28. ožujka 1422. godine u Vijeću umoljenih, kada se vijećalo o tome da mu se, nakon što je došao u Dubrovnik, odobri mjesečna potpora od 10 perpera. Uz Vuka Banića stali su vojvoda Sandalj i vojvoda Vukmir Zlatonosović a što bosanskom kralju nije bilo pravo. Vuk se pred bosanskim kraljem pravdao govoreći kako se samo dopisivao s bosanskom vlastelom i kamčio novac za uzdržavanje. Koliku je ulogu igrao Dubrovnik govori podatak kako je uspio izmiriti vojvodu Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića. Sandalj je, naime, sudjelovao u ubojstvu Radovanova oca na Parenoj poljani. Obojica su imenovana vijećnicima i vlastelom Dubrovnika.

Uskoro se približavalo ispunjenje dogovora između Mletačke Republike i bosanskoga kralja Tvrtka II. Tvrtkovića o napadu na kneza Ivaniša Nelipića. No promjena na prijestolju u Osmanskom Carstvu, u kojem je Murat II. naslijedio oca Murata I., ponovno je zakomplicirala situaciju u Bosni. Kako bi Bosnu obranio od Osmanlija, kralj Tvrtko II. Tvrtković morao je naći jačega saveznika od Mlečana te je sklopio mir s ugarskim kraljem Sigismundom. Glavni posrednik mira između Sigismunda i Tvrtka II. bio je slavonski ban Herman, grof celjski i zagorski, sin Katarine Kotromanićeve.

Istovremeno, u zemlji srpskoga despota Stefana Lazarevića zbivalo se nešto što je potaknulo Osmanlije na pohod. Despot Stefan, kao baštinik zetskoga kneza Balše III., morao je zaratiti s Mlečanima. Taj rat dovršen je mirom 1423. godine kojim su se podijelila prostranstva po jadranskom priobalju današnje Crne Gore. Poput Balše ni despot Stefan nije imao djece i zato je naumio imenovati svojim nasljednikom Đurađa Brankovića, sina svoje sestre Mare i Vuka Brankovića. Đurađ Branković je kao i prethodnik morao priznati Sigismunda kao svoga baruna.

Borba za nasljedstvo

U bosanskoj srednjovjekovnoj državi ubrzo je došlo do još većih neprilika. Naime, ni kralj Tvrtko II. Tvrtković nije imao zakonitoga potomka, pa je odlučio naći nasljednika zapostavivši sva prava Kotromanića na prijestolju. Vuk Banić je još uvijek bio živ i obitavao je u Dubrovniku. Bojeći se da ga Vuk ne naslijedi, Tvrtko II. Tvrtković izdao je 1427. godine u Bobovcu povelju kojom na bosansko prijestolje, ako ne bude imao zakonitoga potomka, postavlja svoga rođaka celjskoga grofa Hermana, tasta kralja Sigismunda. Kralj Tvrtko II. je dakle imenovao grofa za nasljednika ako za sobom ne ostavi zakonitoga potomka.

Objava Ustoličenje Osmanlija na Hodidjed pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Vječni križarski rat na Balkanu

Usprkos gore rečenom, nekima je ipak omiljena teza o vjerskom ratu na što upućuje knjiga, koja nas ovdje posebno zanima, a potpisuju je jedan njemački i jedan srpski autor:Karlheinz Deschner – Milan Petrović, Krieg der Religionen. Der ewige Kreuzzug auf dem Balkan, München 1999(Rat religija. Vječna križarska vojna na Balkanu). Deschnerovo „suautorstvo” za Milana Petrovića (*1947), univerzitetskoga profesora političkih znanosti i državnoga prava u Nišu, imalo je praktično značenje: lakše zainteresirati strane čitatelje za knjigu koja govori o povijesti Srba i Hrvata.

Tko je ustvari Karlheinz Deschner? Rođen je u bavarskom gradu Bambergu 1924. Nakon položene mature 1942., javio se u vojsku, zajedno s cijelim svojim razredom, kao ratni dragovoljac. Po završetku rata, na Visokoj teološko-filozofskoj školi u Bambergu slušao je predavanja iz teologije, filozofije, prava i psihologije. Potom je na Sveučilištu u Würzburgu studirao njemačku književnost, filozofiju i povijest, gdje 1951. je postigao doktorat. Pisao je romane, eseje, književne kritike, ali se ponajviše bavio crkvenom i religijskom poviješću. S vremenom se preobrazio u velikoga protivnika kršćanstva. Parafrazira filozofa Descartesa: „Mislim, dakle nisam kršćanin”. Sve što piše o kršćanstvu, napose o katoličanstvu, taj negdašnji padobranac Wehrmachta, ima tu antikršćansku notu, što uostalom potvrđuje njegovo višetomno djelo Kriminalgeschichte des Christentums (Kriminalna povijest kršćanstva), pisano krajnje jednostrano. Taj čovjek raskošno široke i bučne netolerancije, najbolju odrednicu o sebi i svome radu izriče sam, kada kaže da piše cum ira et studio (sa srdžbom i pristranošću), suprotno od onoga što je proklamirao rimski povjesničar Tacit kao svoju historiografsku metodu: sine ira et studio (bez srdžbe i pristranosti)! Taj i takav Deschner našao se na naslovnici spomenute knjige kao suautor, ali više kao barjaktar jedne nacionalne promidžbe, i – očekivano – postao je zaslužni član Srpske akademije nauka i umjetnosti 2006. godine.

Na početku knjige autori, Deschner i Petrović, daju svoje objašnjenje karaktera rata iz 90-ih: „Unutarjugoslavenski rat, koji je izbio 1991 (…), nije rat nacija u zapadnom smislu riječi. Sve ratne strane – Srbi, Hrvati i bosanski Muslimani – jesu južni Slaveni i s etničkog gledišta jedva se razlikuju. Povrh toga oni govore zajedničkim jezikom”. Daleko su, kažu, izraženije vjerske razlike: „Srbi su pravoslavni, Hrvati katolici,a Muslimani islamske vjeroispovijesti. Po tome je ovaj rat izrazito vjerski rat,kojega su uzroci i početci nedjeljivo povezani s nastankom ovih nacija.” (7) Tako je ovom čudnom dvojcu, koji se međusobno podupire u krivotvorenju povijesti, stalo da uzroke rata prenesu na njima poželjan teren!

Vjerski ratovi u Europi završili su ustvari u 17. stoljeću okončanjem Tridesetogodišnjeg rata (1618–1648), između protestanata i katolika u Njemačkoj. To je općenito prihvaćeno u historiografiji. Međutim, ni o njemu se ne može govoriti kao isključivo vjerskome ratu, kako to potvrđuje historičar Golo Mann: „Ako je Tridesetgodišnji rat bio vjerski rat – a što je dulje trajao, tim je to manje bio – on je posljednji svoje vrste.” (Golo Mann, Propiläen Weltgeschichte, Band 7, Berlin – Frankfurt a/M., 1991., 229). Stoga je bez ikakve osnove i besmisleno ovdašnji rat tretirati kao vjerski. Ali takvo krivotvorenje pristaje Deschneru i Petroviću.

Antikatoličanstvo dvojice „historičara”

Koliko su Deschner i Petrović zaraženi virusom antikatoličanstva pokazuje i njihovo viđenje raspada Jugoslavije. To se, prema njima, nije moglo dogoditi bez Katoličke Crkve i Vatikana. Kada je Tito 1966. dao da se potpiše „Protokol” s Vatikanom, on je time potpisao „odumiranje” Jugoslavije, koja je, „nakon svih zločina Papinske stolice i njezinih slugu u ustaškoj državi, mogla opstojati jedino na antivatikanskoj osnovi” (308). Razbijanje Jugoslavije dokrajčili su Slovenija i Hrvatska, odnosno njihovi vođe: „U jugoslavenskoj drami Milošević nije povrijedio ni jednu ustavnu odredbu, ali su njegovi protivnici to stalno činili” (326). Rad na razbijanju Jugoslavije od komunista su preuzeli „slovenski i hrvatski kleronacionalisti” (327), koje je jako podržao Zapad. Rat u Hrvatskoj 1991. započeli su Hrvati, jer ih je „zahvatio besprimjeran religiozni fanatizam. Sve je disalo duhom starih križarskih ratova” (327). Kada je sukob između Republike Hrvatske i srpske Krajine prerastao u rat, a „hrvatski redarstvenici napali jugoslavensku armiju, Katolička je crkva okvalificirala ovaj rat kao vjerski rat” (328). Čista nebuloza – izmišljotina autorskoga dvojca. U Bosni i Hercegovini je, kažu, bio „vjerski građanski rat”, a njegove uzroke autori vide na onoj drugoj strani, u muslimanskim fundamentalistima i katoličkim Hrvatima, jer su htjeli nezavisnu BiH i time ugrozili Srbe, koji su htjeli ostati u Jugoslaviji i zbog toga proklamirali svoju republiku i tražili 64 % teritorija, jer da njima pripada toliko katastarskog posjeda. Tako, dakle!

Nigdje ni traga o pokušaju srpskoga osvajanja Hrvatske i BiH, nigdje ni riječi o zločinima u Vukovaru, Srebrenici, Dubrovniku, nigdje ni slova o golemim srpskim zločinima u ovome ratu (bilo ih je dakako i na drugim stranama), o masovnom progonu nesrba, uništavanju njihovih kuća, sakralnih prostora i svakoga drugog terora, nigdje ni riječi o neslavnoj ulozi Pravoslavne Crkve u zadnjem ratu. Ništa o tome. Za sve su krivi drugi, zlo je samo kod drugih, a na njihovoj su strani pravednici i nedužni. To je, uistinu, karikaturalno poimanje ratne stvarnosti od strane Deschnera i Petrovića, autorā ove neslavne knjige. Toliko pristranoga i samovoljnoga tumačenja, izvrtanja činjenica, njihova nijekanja ili prešućivanja, evidentnih laži i podvala, u tolikoj količini i na jednome mjestu, u samo jednoj knjizi – zacijelo je jedan od vrhunskih primjera kako se zlorabi pisana riječ. Obojica autora pripadaju onoj kategoriji promicatelja određenih interesa kojima je uporno uvjeravanje javnosti u vlastitu sliku stvarnosti, posve samovoljnim konstrukcijama, postalo temeljem njihova bavljenja tematikom ove vrsti. Oni su za to vrlo kvalificirani, jer su takvoga mentalnoga sklopa da mogu zdušno govoriti suprotno evidentnim činjenicama kako bi stvorili unaprijed zamišljenu sliku stvarnosti – po svojoj mjeri, dakako – i ponudili je kao istinu!

Zbog svojih negativnih emocija čak ne mogu ni Zagreb priznati hrvatskim gradom. Tako pišu da je Zagreb u prošlosti (18–19. st.) bio „…posebno važno trgovačko, bankovno i političko središte Srba, kasnije je postao veliki slavonski grad Agram-Zagreb, prvotno njemačka naseobina” (72). Ili tvrdnja da je ustaški pokret nastao pod pokroviteljstvom Vatikana i Katoličke Crkve (214), a u stvari ga je stvorio diktatorski režim Kraljevine Jugoslavije! U impresumu njemačkoga izdavača pedantno stoji da je „knjiga tiskana na papiru čistom od klora i kiseline”, dakle, u duhu ekoloških načela. Izdavač je time istaknuo svoju ekološku svijest i opredijeljenost za zaštitu okoliša. Međutim, on bi trebao znati da se na čistom ekološkom papiru može širiti i mračni duh netolerancije, mržnje i laži, otrov daleko opasniji od klora i svake kiseline. Ako bi to shvatio, onda bi navedena rečenica u impresumu postala vjerodostojnom, u protivnom ona je tek cinična fraza! Od Deschnera i Petrovića ne može se pak očekivati da postanu nešto drugo nego što jesu – krivotvoritelji ili historiografi s posebnim zadatkom!

Objava Uporaba historiografije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Učesnici simpozija su renomirani turkolozi, islamolozi i osmanolozi koji će, svaki svojom ekspertizom, doprinijeti istraživanju dugočuvanih osmanskih dokumenata arhiviranih u ovom samostanu. S ovim ciljem, u Kraljevoj Sutjesci trenutno borave: prof. Elias Kolovos (Atena), prof. Claudia Roemer (Beč), prof. Rhoads Murphey (New York / Birmingham), prof. Rossitsa Gradeva (Sofija), prof. Timo Blocksdorf (Tübingen), prof. Fazileta Hafizović (Sarajevo) i akademik Nenad Moačanin (Zagreb). U fokusu njihovog istraživanja bit će osmanske fetve očuvane u samostanskom arhivu koje predstavljaju važne dokumente, a do sada nedovoljno vrednovane za rasvjetljavanje mnogih aspekata franjevačkoga i katoličkoga postojanja pod sultanima.

„Imamo namjeru predstaviti prijevode dijela ovih dokumenata i pokazati dokle smo stigli s istraživanjem i to u obliku priručnika koji će čitateljima dati priliku  da sa sigurnošću znaju točne datume i sadržaj svakog dokumenta. To će biti prva ikada monografija posvećena jednom samostanu koja je potpuno zasnovana na osmanskim spisima koji se u tom samostanu čuvaju” – rekao je prof. Ursinus.

Završni događaj simpozija bit će predstavljanje knjige „Osmanske isprave sutješkog samostana” autora prof. dr. Michaela Ursinusa i magistre Ane Papić koje će se održati u subotu, 10. svibnja 2025. s početkom u 18 sati u samostanskoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Svi zainteresirani su dobrodošli na ovo predstavljanje knjige koje će, uz prisustvo autora i gostiju simpozija, biti jedinstvena prilika za razgovor o tematici kojom se knjiga i simpozij bave i to u ambijentu samostana čiji zidovi nisu samo čuvari povijesnih dokumenata već i svjedoci i sudionici sadržaja tih stoljetnih spisa.

Trodnevni simpozij će za njegove učesnike biti intezivan proces proučavanja već ispisane povijesti naših naroda, a za sve ostale i čitavu Bosnu i Hercegovinu mjesto novih istraživanja koja će rezultirati ispisivanjem onoga što će buduće generacije iščitavati kao dio svog identiteta i kao dio svoje povijesti.

Važnost ovog događaja, fra Bono, gvardijan samostana, je opisao ovim riječima: „Gostujući znanstvenici će istražiti jedan dio iz bogate biblioteke osmanskih dokumenata koje mi posjedujemo u samostanu. Osvijetlit će malo tu povijest što je od velike važnosti jer vidimo da je sve podložno zaboravu, a oni će nas na taj način podsjetiti tko smo, što smo, odakle dolazimo i zašto je važno čuvati svoje korijene. Franjevački samostani su to činili u prošlosti, a mi ovime samo nastavljamo u tom pravcu.“

Objava Ispisivanje povijesti u Kraljevoj Sutjesci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Simpozij će predvoditi prof. dr. Michael Ursinus – sveučilišni profesor, osmanolog, emeritus povijesti i orijentalnih jezika, dobitnik počasnog doktorata s titulom honorius i osnivač Centra „Don Frane Bulić” za paleografiju i osmanske studije pri KBF-u u Splitu. „Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci čuva preko 4000 dokumenata iz razdoblja osmanske vladavine na ovim područjima, što znači da ćemo, moje kolege i ja, imati pristup najvećem postojećem arhivu značajnom za istraživanje ovog dijela povijesti. Rezultate istraživanja namjeravamo prevesti i publicirati te na taj način franjevcima, koji vrijedno čuvaju povijest ovih prostora, iskazati zahvalnost i uzvratiti za srdačnost kojom nas uvijek dočekaju.“ – rekao je prof. Ursinus.

Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci, na čelu s gvardijanom fra Bonom Tomićem, domaćin je ovog značajnog simpozija te će u narednih par dana, dajući prisutnim znanstvenicima na uvid arhivsku dokumentaciju koju čuva, još jednom potvrditi izniman franjevački doprinos prikupljanju, čuvanju i proučavanju kulturno-povijesne baštine naših prostora.

Objava U Kraljevoj Sutjesci počinje simpozij svjetskih povjesničara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Netom nakon ubojstva Pavla Radenovića 1416. godine umro je veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Umro je u gradu Kotoru na Vrbanji. Hrvoje je kaže Thalloczy mnogo sagriješio kad je u zemlju doveo Osmanlije, ali je svojom krepošću, silovitom i samouvjerenom ličnošću bio silan, kako veli Ferdo Šišić. Iza Hrvoja ostala je udovica Jelena i sin Balša Hercegović, koji jer imao dvije kćeri: Katarinu i Doroteju. Balša je kao jedinac naslijedio svu očevu imovinu u Bosni dok su se za Dalmaciju i Hrvatsku otimali Mlečani, Dubrovčani, Splićani i kralj Ostoja.

Neposredni događaj je bila smrt Pavla Radenovića, rođaka Ostojine prve žene Kujave koji je donio silne probleme u Bosni. Kako bi očvrsnuo položaj, kralj Ostoja se oženi Jelenom Nelipčić 1416. godine kome je to bio treći brak, zasigurno najbogatiji.

Kraljica Jelena Nelipčić (1416. – 1422.)

Jelena Nelipčić rođena je na području Cetinske krajine, početkom osamdesetih godina XV. stoljeća. Jelena je bila kći utjecajnoga hrvatskog feudalca, kneza Ivana II. Nelipčića i splitske plemkinje Margarete rođ. Merini. Njezin brat poslije postaje ban Kraljevine Hrvatske i Dalmacije, knez Ivaniš Nelipčić. Majka Margareta odgojila je Jelenu u duhu katoličkih vrijednosti.

U proljeće 1401. godine Jelena se udaje za najmoćnijega bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Brak je zasigurno bio pomno isplaniran jer su Nelipčići i Hrvatinići graničili sa svojim posjedima te su nastojali ženidbenim vezama osnažiti svoj položaj. Jelena je u miraz donijela grad Omiš, ali i svoju vlastitu blagajnu, što je za ženu XV. stoljeća bila rijetkost da posjeduje vlastiti novac.

Rijetko se koja plemkinja srednjovjekovne Europe mogla pohvaliti svojom financijskom nezavisnošću. Ipak, Jelena je raspolagala znatnom količinom gotovoga novca koje je posuđivala uz pozamašnu kamatu od 20 %. Izvori nam govore kako je često pozajmljivala novac splitskim patricijima pa tako nam ostaje podatak da je izvjesnom Dujamu posudila tri stotine dukata koje je on vratio u tri rate u zlatnom nakitu. Kako nije razdvajala privatno od poslovnoga, svjedoči nam podatak da je za putovanje svoga supruga Hrvoja Hrvatinića u Budim, na mirenje s kraljem Sigismundom, posudila svom suprugu 6000 dukata. Za 6000 dukata u to vrijeme mogao se kupiti cijeli jedan grad na obali mora. Hrvoje taj dug nikada nije vratio u cijelosti u gotovini, već je kao kompenzaciju svojoj supruzi prepisao palaču u Dubrovniku.

Početkom 1416. godine umire Hrvoje Vukčić Hrvatinić te ga nasljeđuje nećak Juraj Vojsalić. Jelena je uspjela zaštiti svoj miraz te je nastavila upravljati određenim posjedima u vlasti njezina supruga. Ipak, svjesna da sama neće uspjeti zadržati svoje posjede, ona se već na jesen iste godine udaje za bosanskoga kralja Stjepana Ostoju. Svom drugom suprugu donosi uz grad Omiš i utvrđeni grad Jajce te Plivsku i Lučku župu kao miraz.

Razdor za razdorom

Ova Ostojina ženidba dala je novi povod za uznemirenje u zemlji. Porodica Radenovića (Pavlovića) imala je mnogo prijatelja koji su htjeli oprati sramotu nanesenu kraljici Kujavi. Više uvrijeđen bio je njezin sin Stjepan, poslije kralj Stjepan Ostojić (1418. – 1421.). Možemo reći kako se zlo gomilalo nad zlim. Unutarnje smutnje su više škodile Bosni nego napadi Osmanlija ili Ugara. U zadnje dvije godine 1415. – 1416. kako javljaju Dubrovčani „da su siromašni bjegunci iz Bosne pali na teret Dubrovniku”.

„Pravi gospodar Bosne” bio je sultanov vojvoda Ishak u Vrhbosni, koga ugarski ljetopisac Thurocz zove kraljem bosanskim, ponukan vjerojatno stalnim napetostima u bosanskoj državi. U tim trenutcima Dubrovčani šalju pismo kralju Sigismundu 12. listopada 1416. godine u kojem javljaju: Među barunima bosanskim planulo je veliko i smrtno neprijateljstvo zbog pokojnog kneza Pavla, stoga je Turčin (sultan Mehmed I.) poslao dva svoja poslanika k rečenim barunima, da ih međusobno izmire. Sastanak je propao jer su se trebali pritvoriti kralj Stjepan Ostoja i knez Dragiša Dinjičić, koji su nehotice prije pobjegli sa stanka i poradi toga bosansko je kraljevstvo u najvećem trvenju i rasulu.

U tome razdoblju Osmanlije su jasno potpomagale protukraljevu struju kralja Tvrtka II. Tvrtkovića iako po izvješću Dubrovčana, osmanlijska vojska nije bila u Bosni jer je bila usmjerena na Solun. Kralj Ostoja se našao u još većim problemima kada se i njegov rođeni sin Stjepan Ostojić okrenuo protiv njega. Dana 20. travnja 1417. godine dane su upute zapovjedniku Stona jer se načulo kako se kralja krije tamo, da se sve pripremi za kraljev nenadani dolazak. Pomoću nekih humskih knezova Ostoja je zavladao Humskom zemljom i pomirio se sa sinom Stjepanom Ostojićem.

Najveći događaj iz ovih dana jest izmirenje kneza Petra Pavlovića s kraljem Ostojom. Veliki su morali biti razlozi da knez Petar oprašta ubojicama svoga oca. Knez Petar, iako dosta kasno, konačno je uvidio propast u koju srlja Bosna dozivajući Osmanlije. Dubrovčani su i dalje izvještavali kralja Sigismunda o prilikama u Bosni i tako mu 26. kolovoza pišu o provali Osmanlija u Albaniju u mjesecu lipnju, odakle su se onda uputili u Bosnu. No sultan je tada bio zaposlen vlastitim državnim prioritetima, pa je neki broj Osmanlija na granici s Raškom i Albanijom i ne zna kuda će krenuti: „Ovo bosansko kraljevstvo je u običajnoj i velikoj neslozi, koju goje gospoda i baruni između sebe.”

Čitavu 1417. godinu kralj Ostoja je boravio oko Neretve. Posljednji zabilježeni datum za kralja Ostoju bio je 23. ožujka 1418. godine u Bišću ispod grada Blagaja u Humskoj zemlji, u kojoj je kralj uređivao državne i obnovio stare odnose između Dubrovnika i Bosne. Krajem mjeseca ožujka ili početkom travnja umro. Ostavio je iza sebe sina Stjepana Ostoju od prve žene Kujave, i dva nezakonita sina: Radivoja i Tomu. Novi kralj Stjepan Ostojić zatvara pomajku Jelenu i na dvor dovodi svoju majku Kujavu. Dvor konfiscira bogatu imovinu kraljice Jelene, a ona nakon četiri provedene godine u zatvoru biva ubijena 1422. godine. Neki izvori sugeriraju da je Jelena možda bila i majka Balše Hercegovića iz prvoga braka, ali to nije potvrđeno. Sve u svemu, Jelena Nelipčić ostala je upamćena kao utjecajna žena prvo vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića potom neposredno i udajom za kralja Ostoju u kratkom razdoblju svoga vladanja. Svojim rodom povezala je odnosno učvrstila hrvatsko-bosanske veze za poimanja srednjega vijeka.

Objava Ženidba kao (ne)idealno rješenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Po rijeci Rami dobio je ime jedan kraj na razmeđu Bosne i Hercegovine. Njega su konačno dodijelili Hercegovini iako se stanovništvo, osim nekoliko doseljenih hercegovačkih obitelji, smatralo i smatra Bosancima. Danas više nema rijeke Rame. Na njezinom je gornjem toku napravljeno veliko umjetno Ramsko jezero a njezin središnji tok ide kroz tunel do hidroelektrane pokraj Marine pećine, odakle voda ulazi neposredno u Jablaničko jezero i tako ga koliko-toliko obogati vodom.

Raj zemaljski

Rama je inače vrlo star i od pamtivijeka naseljen kraj. Ramljaci s ponosom govore i dokazuju na svoj način da je ovdje bio raj zemaljski. Ondje je zelena, dolina s četiri rijeke: izvor Rame, Buk, Krupić i rječica Slatina koja izvire u selu Ripci. Vele da se Rama spominje i u Svetom pismu, ali kao zemlja jauka i plača. Rama je imala svoje stanovnike još iz Abrahamova vremena. Još iz neolita, a posebno iz brončanog doba u selu Varvari pokraj izvora Rame postoji gradinsko naselje zbijenog tipa u kojemu su stanovali nosioci tzv. vučedolske kulture. Ondje je Velika gradina, »jedno od, za sada, najvažnijih naselja bronzanog doba« u ovom dijelu Bosne (kako stoji u Praistoriji jugoslovenskih zemalja, bronzano doba, ANUBiH IV, 259, Sarajevo, 1983).

Industrija u Rami prije

Drevni Ramljaci u Velikoj gradini gradili su dosta udobne kuće (7×4 m) pobivši u zemlju vertikalne stupove i popunivši zidove oblicama te ih oblijepivši zemljom. Pod su pravili od nabijene gline. Njihove su kuće imale najmanje dvije prostorije, a u njima je bila kalotna peć. Starije stanovništvo današnje Rame može u tim kućama prepoznati svoje kuće kakve su bile pravljene sve dok se nisu počele dizati ove moderne i udobne koje se dižu svuda gdje su industrijalizacija i novo doba naučili ljude novim i ljepšim načinima gradnje.

Ovi su se drevni Ramljaci bavili podjednako ratarstvom i stočarstvom, a ponekad i lovom. Takav se način preživljavanja zadržao u Rami sve do naših dana. Inače su gradinski prastanovnici imali bogatu »tvornicu« lonaca i vrlo razvijenu radionicu brončanog oružja, oruđa, ukrasnih i magijskih predmeta. U Varvari su nađeni kalupi za lijevanje predmeta od bronce koji su služili za upotrebu u domaćinstvu i trgovini. Od nestanka te tvornice u Rami se industrija pojavila tek prije nekoliko godina kad je UNIS otvorio na Šćitu Tvornicu za izradu dijelova za bicikle.

Ne zna se točno kad su Rimljani došli u Ramu, ali su u Varvari imali svoj municipij (gradsko naselje) Bistue Vetus i živjeli su na visokoj razini što svjedoče ostaci vodovodnih cijevi. Kršćani su ondje u 4. i 5. stoljeću imali svoju crkvu-baziliku. Vele da je bila posvećena svetoj Barbari pa se odatle izvodi i ime Varvara.

Nije poznato ni kad su se Slaveni pojavili u Rami, ali su i oni naselili ovaj kraj i imali svoje gradove. Jedan se takav nalazio u Prozoru i ostao prilično sačuvan dok Talijani za vrijeme rata nisu uzeli njegovo kamenje za svoje bunkere koji im ipak nisu puno pomogli jer su za vrijeme IV. ofanzive bili protjerani i iz njih i iz čitave Rame.

Franjevci u Rami više od 500 godina

Franjevački povjesničari znaju da se fratarski samostan u Rami prvi put spominje 1493. godine. Morao je biti podignut prije dolaska Turaka, jer oni nisu dizali nego rušili samostane, a ovaj posebno i u više navrata. Iz ovog su samostana u to vrijeme fratri pastorizirali Duvno, Livno, Skoplje (gornjovakufska i bugojanska kotlina), Cetinu i Zagorje sve do rijeke Krke. Povijesne podatke o Rami nalazimo u djelima fra Jeronima Vladića (Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882, „Urežnjaci iz Rame“, almanah Hrvatska duša 1924.). Samostan i crkva bili su prvi put zapaljeni 4. siječnja 1557. kada su turski zulumćari oplijenili sve što su našli i pri tom ubili šestoricu fratara čija se smrt u Knjizi mučenika franjevačkog reda slavi 21. travnja. Ova će sudbina zadesiti Ramu još mnogo puta.

Međutim, to nije istjeralo fratre iz Rame ni Ramljake iz Crkve. Prema jednom dokumentu, u Rami ima 1630. godine deset svećenika, četiri klerika, jedan brat laik i petnaest mladića u školi. To nas navodi na zaključak da je ondje bilo franjevačko učilište u malom, što je bilo jedino moguće u ono vučljivo doba kad je svako veće skupljanje fratara na jednom mjestu predstavljalo dobru priliku neprijatelju da ih lakše pohvata i likvidira. To se pokazalo ispravnim kad su 1653. iznenada nahrupili janjičari, pobili nekoliko fratara i oplijenili sve što se moglo ponijeti.

Slično su se fratri proveli devet godina kasnije (1662), kad su se bili zaključali u samostanu pred nasilnicima, ali su ovi na prijevaru dozvali starješinu kao da mu tobože imaju nešto važno reći, pa kad se gvardijan fra Bernadin Galijaš primaknuo odškrinutim vratima, Turci su ga proboli.

Godina 1667. piše se crnim slovima u povijesti Rame. Spaljeni su samostan i crkva i, kako spominju kroničari, u njoj je između ostalog izgorjelo tri stotine misnih odijela. Snaga vjere je ipak popravila zgrade, tako da se 1673. godine u Rami drži fratarski kapitul — vijećanje prilikom izbora provincijalnog starješine. Slijedeće se godine ondje nalazio novicijat i viši naukovni zavod.

Paljenje iz osvete

Fratri su 1682. pokrili samostan daskom i kad je pri završetku radova netko od majstora s Vukovskog i Ravnog u svom tanjuru primijetio koščicu, misleći da su mu fratri htjeli pokvariti časni post, zapalili su po noći na više mjesta nov krov. Izgorjelo je sve osim poznate Gospine čudotvorne slike i ono malo stvari što su ih fratri na brzinu iznijeli.

Putovanje bez sna

Fratri su uzeli zajam od spahije Kasum-bega iz Kasapovića kod Travnika i opet sazidali samostan i crkvu od kamena. Međutim, poraz Turaka pod Bečom 1683. krvavo je platila sirotinja u Bosni. Vlastodršci su se svetili nenaoružanim kršćanima za pobjedu »krćanskog oružja«! Nevolje u Bosni povećala je i glad 1683. To je u fratrima i narodu u Rami poljuljalo vjeru u mogućnost daljeg opstanka u ovim krajevima. Toj su nesigurnosti doprinijele igre austrijske i mletačke politike pa su prilikom jedne provale Stojana Jankovića u ove krajeve 1687. godine fratri i većina naroda iz Rame odselili u Cetinsku krajinu. Ponijeli su ono malo svoje sirotinje i svoje najveće blago – Gospinu sliku, koju su ostavili u Sinju. A kad je gvardijan fra Stjepan Matić polazio ispred svog samostana i pomislio što ga čeka, smrklo mu se pred očima i u duši… Svojom je rukom zapalio samostan i crkvu da ih ne oskrnave dušmani… Ubrzo su fojnički fratri preuzeli brigu za ramske kršćane i platili dug spahiji iz Kasapovića. Pojavila se kuga 1708. godine i prorijedila i ono malo svijeta u Rami. Godine 1708. Rama opet ima svog župnika — fra Barišu Ivanovića koji stanuje po seoskim kućama i služi svijet.

Fratar seli iz sela u selo

Župnik je stanovao najprije u Proslapu. Napravio je čak i nešto kuće i obradio nešto vrta koji su mu dali njegovi vjernici. Došli Turci i oteli mu oboje, a on se našao u selu Jaklićima gdje je imao i poslužitelja (zvali su ga »đakon« jer je pjevao »pištolu« i pomagao svećeniku za vrijeme mise i kod kuće). Turci mu ni ovdje nisu dali mira. Bježi u Podbor, ali se nedjeljom vraća na zgarište crkve i ondje drži misu. Iz jednog dokumenta doznajemo da je biskup fra Pavo Dragičević dijelio krizmu na zidinama izgorjele crkve.

Vladić priča: Prozorski kadija zovnuo biskupa k sebi, ali župnik slutio da kadija ne misli na dobro pa mjesto biskupa otišao on. Našao kadiju u jednoj muslimanskoj kući i čim se pojavio pred njim, kadija dadne znak sluzi da ga ubije. Sluga probo fratra, ali skočili ukućani i s primjedbom da on taj svoj prljavi posao ne vrši u njihovoj nego u svojoj kući, omogućili župniku da pobjegne ranjen, ali živ… Fra Jeronim Milas našao se konačno u Proslapu, u zaseoku Nikolićima i ondje napravio kuću. Od 1781. počeo je voditi matice koje su jednim dijelom pisane bosančicom. U njima je sačuvano mnogo dragocjenih podataka, ali su izgorjele u crkvi 1942. godine.

Fratar spava samo četiri sata

Čitamo u dokumentima da ramska župa godine 1798. ima 1.954 člana, ali pritom moramo imati u vidu da je ta župa tada obuhvaćala stanovništvo današnje šćitske, rumbočke, prozorske, uzdolske, gračačke i doljanske župe!

Iz tog je razdoblja sačuvana u narodu uspomena na dobrog fra Ludovika Filipovića koji je neobično mnogo brige posvetio poučavanju djece. Skupljao ih je na svakom koraku oko sebe, poučavao ih i ispitivao, a kao nagradu dijelio bi im lješnike i suho voće što su mu pribavljali čobani u jesensko doba. Njegov grob se dugo nazivao »fra Ludino greblje« i na njemu se često mogla vidjeti upaljena svijeća; narod je hodočastio njegovom grobu i tražio pomoć i utjehu. Kad je napravljeno jezero, njegove su kosti prenijeli u fratarsku grobnicu.

Svijetla uspomena ostala i na drugog župnika i pokornika. Bio je to fra Jako Križanac. Za vrijeme kuge ili neke pošasti (a toga u to doba nije nedostajalo!) obilazio je bolesnike danima i noćima, nije spavao niti su mu prostirali postelju, nego bi se malo naslonio pa čim bi se prenuo, išao bi dalje. Kući se vraćao subotom da bi narodu rekao nedjeljnu misu, ali i kad bi bio kod kuće, ne bi spavao više od četiri sata.

Kupovali svoje

Kad bi bilo prostora, dalo bi se još mnogo toga zanimljivog i tužnog pričati o fratrima i kršćanskom putu u Rami, o njihovim patnjama ali i o njihovoj vjeri.

Spomenimo još da su 1855. godine kupili od Miralem-bega Dugalića svoje vlastito zgarište crkve i samostana (koje nikada nisu prodali!), da bi na njemu mogli podići nove zgrade.

Trebalo bi spomenuti da je fra Antun Vladić 1863. godine otvorio u samostanu školu za djecu, da je za dvije godine napravio posebnu zgradu za školu i da je konačno, 1875. napravio osnovnu školu koja je služila u te svrhe sve do tridesetih godina ovoga stoljeća.

Kad je fra Anto Vladić počeo tražiti ferman za gradnju crkve, morao je prije, po tadašnjem običaju, dobiti potpise svih muslimana kao dokaz da se oni s time slažu. Muslimani su rado dali pristanak pa je već 1873. počela gradnja crkve. Nadošle su dvije gladne godine, nadošle su nove nevolje, digao se ustanak u Hercegovini, nastala opasna vremena, pa je Vladić zakopao u zemlju novac (50.000 groša) i crkva je bila završena tek 1882, kad su Austrijanci već okupirali Bosnu.

Ova je crkva izgorjela u ratnom vihoru 13. srpnja 1942. Samo je samostan ostao uzgor, a crkva, sakristija i knjižnica su izgorjele. Stradale su matice, izgorjelo je lijepo i bogato misno ruho, izgorjela je knjižnica za koju piše fra Kazimir Ivić da je po »povijesnim i bogoslovnim djelima daleko najbolja u Bosni«. Izgorjela je i slika A. de Rhodena koja predstavlja narod u narodnoj nošnji kako čeka povratak Gospine slike iz Sinja da je anđeli donesu. Izgorjela je i vrlo vrijedna slika iz Rubensove škole koja predstavlja sv. Ignacija kako izgoni đavle. Izgorjeli su dokumenti iz bosanske povijesti, brojni spisi Vladića, arheološka i numizmatička zbirka i mnogo, mnogo toga…

I to je bio samo početak ljudskih nevolja. Početkom listopada iste godine Talijani su kroz Ramu proveli četnike. Stradao je nezaštićen narod, žene i djevojke. Popaljene su kuće i gospodarske zgrade. Smrt je zadesila oko 500 župljana šćitske župe. Po 70 mrtvaca sahranjivano je u jednom groblju…

U Rami se čuo jauk

Opet se na Ramu mogu primijetiti svetopisamske riječi o majci koja u Rami oplakuje svoje sinove kojih nema. Narod još pamti te dane, pamti i prašta jer je tako naučio i jer vjeruje.

Fratri su 1944. godine zajedno s narodom napravili jednu baraku koja je 12 godina služila kao crkva. Sjećam se i natpisa na njoj: »Ovo je kuća Božja i vrata nebeska«. Jednima je taj natpis služio za utjehu, drugi su se rugali… ali vjera se sačuvala a sačuvala se i nada i upornost. Crkva koja se pet puta ruši opet podiže, ima u sebi snage da svoju vjeru učvrsti i raširi.

Ta je vjera popravila crkvu, koju je lakše pogledati nego opisivati. Isplati se vidjeti je danas posebno radi Biffelovih velikih zidnih slika, put križa i Poljanovih prozora i mnogo čega drugoga…

Jezero je na slici lijepo

Tragičan je bio onaj odlazak Ramljaka u Cetinsku krajinu kojemu je književnik Ivan Aralica posvetio dobar dio svog romana „Put bez sna“. Nimalo sudbonosan nije ni ovaj najnoviji odlazak Ramljaka ispred umjetnog jezera. Podaci župnog ureda na Šćitu pokazuju da je 752 domaćinstva odselilo iz Rame s 3.230 duša, ali taj popis nije potpun jer je samo prošle godine iz jednog sela — Orašca — iselilo 7 obitelji, a seljenje se nastavlja i ne zna se kad će prestati. U Rami postoji samo jedan mali pogon tvornice bicikla pa su ljudi koji su ostali bez zemlje prisiljeni tražiti posla širom domovine i izvan nje. Samo velika ljubav prema rodnom kraju drži ih još ovdje, a od ljubavi se samo ne da živjeti.

Jezero je korisno ali nije usrećilo Ramu. Lijepo ga je pogledati na fotografiji jer se u zadnje vrijeme samo na fotografiji može vidjeti puno jezero. Međutim, kad čovjek pomisli na to da je to jezero pokrilo njegove njive i kuću i grobove njegovih dragih i kad vidi talog što ostaje nad svim time kad se povuče bistra jezerska voda (a ona se često povlači i rijetko penje), onda mu je pri duši teško, pa bi pobjegao da to ne gleda…

Međutim, Rama se nije pokolebala. Nedjeljom jednako kolone vjernika koračaju (većinom u narodnoj nošnji) svojoj crkvi, djeca vrlo redovito pohađaju i uče vjeronauk, ramski kršćani žive svoju vjeru.

Jesenas je otvorena Katehetska kuća fra Jerke Vladića s lijepo uređenim prostorijama i knjižnicom za vjeronauk mladog naraštaja da bi sačuvao svoju vjeru i da bi sačuvao »Uspomene o Rami« (tako se naime zove Vladićeva knjiga o povijesti Rame).

Jezero je dovelo do diobe šćitske župe. Napravljena je nova župna crkva i stan u Rumbocima, sređuje se crkva iznutra, skupljaju se vjernici, drži se vjeronauk kao i u područnoj crkvi u Zvirnjači, selu između Rame i Kupresa do kojega se za vrijeme zimske mećave ne može proći, ali čim se pruži mogućnost, odlazi onamo fratar i drži misu i vjeronauk.

Šćitska je župa morala radi jezera izgraditi područnu crkvu na Orašcu ispod Vrana gdje ima 170 obitelji (1.100 duša) i gdje se misa drži svake nedjelje, svake svetkovine i svakog prvog petka, a vjeronauk četvrtkom, petkom i nedjeljom.

Sela pokraj ramske brane: Mluša, Podbor i Ploča također su izgubila prijeki put do crkve pa se i kod njih često drži misa i vjeronauk, a pomišlja se i na gradnju područne crkve.

Zgarište grije, kosti pokojnika daju snagu

Šćitska župa broji sada oko 3.500 duša, nakon svih seljenja i dijeljenja. Ima još mnogo problema. Samostan u kojemu živi desetak fratara vapi za popravkom i temeljitim preuređenjem, ako ne i novom gradnjom, trebalo bi ustanoviti novu knjižnicu, osigurati stari samostan koji je pod zaštitom kao kulturni spomenik, trebalo bi…

I među vjernicima ima problema. Odlazak na rad u zemlji i inozemstvu stvara obiteljske probleme, djeca se odgajaju bez očeve brige i nadzora, novac se često podiže na oltar božanstva, česte su prepirke oko vode, zemlje, jaka je želja za isticanjem i prestižem. Dalo bi se mnogo toga još nabrojiti, ali nećemo se javno ispovijedati!

Jedno je opet sigurno: Rama živi, Rama vjeruje i Rama se ne da potopiti.

Prilikom saniranja sadašnje crkve na Šćitu nađeni su pod temeljima grobovi. Ondje su se kopali ramski vjernici i ramski mučenici. To mjesto privlači Ramljake kao drago mjesto gdje počivaju njihovi stari. I kad dođe Mala Gospojina (8. rujna), skupljaju se Ramljaci iz svih krajeva naše zemlje (iz Zagreba i Slavonske Požege, iz Vođinaca i Iloka, sa Stupa kod Sarajeva i iz Dubrovnika) kao i oni preko granice, iz inozemstva, od Australije i Kanade do Skandinavije. A oni koji ne mogu doći, jave se makar telegramom i čestitaju, da se ne utrne Uspomena na Ramu.

Svjetlo riječi, veljača 1984.

(Tekst objavljen u knjizi „Osuđeni na nadu”)

Objava Rama ova naša pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Najopširniji tekst o Gräfin Maria Herzogin von Bosnien – kako se ona potpisivala u njemačkoj izvornoj građi – napisao je Lajos Thallóczy krajem XIX. stoljeća. U spomenutom radu objavljeni su izvori iz djela, skraćenoga naziva Geschichte der Grafen von Helfenstein Oswalda Gabelkovera (1539. – 1616.) koje je napisao u drugoj polovici XVI. stoljeća. Tridesetih godina XX. stoljeća Jovan Radonić napisao je članak o ovoj bosanskoj vojvotkinji ali bez znanstvenog aparata. Poslije toga nitko više nije pisao o Mariji i sva pisanja su se referirala na Thallóczyjevo djelo. Što se tiče njemačke historiografije, ona je ponudila nešto više podataka o vremenu dok je Marija živjela u Švapskoj te su o njoj pisali krajem XIX. stoljeća Theodor Schön i sredinom XX. stoljeća Georg Burkhardt. Od novijih datuma, povjesničar Nedim Radić napisao je 2015. godine članak na ovu temu za zbornik radova Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske povijesti – Stanak.

Kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića?

Kroničar Oswald Gabelkover u svojem djelu u kojem istražuje prošlost roda Helfensteina eksplicitno tvrdi i ne dovodi u špekulaciju kao raniji povjesničari, kako je Marija mlađa kći Stjepana II. Kotromanića, a ne njegova sestra. On kaže kako je „gospođica Elizabeta, vojvode Stjepana od Bosne (…) starija kćerka” te da je ona imala „sestru Mariju”. Prema tome, ona bi morala biti rođena nakon 1335. godine, odnosno nakon starije sestre Elizabete, što znači da u vrijeme udaje nije mogla imati više od 16/17 godina. Nikako nije mogla biti sestra Stjepana II. Kotromanića jer bi u vrijeme udaje imala četrdeset godina, a zna se kako je ukupno imala devetero djece. S druge strane, budući da je Elizabeta rođena iz braka Stjepana II. i Elizabete, kćeri kujavskoga vojvode Kazimira II. Pjasta, značilo bi kako i Marija ima istu majku. Dakako, nije isključeno kako je Marija rođena iz jednoga od prethodnih brakova Stjepana II. jer ne znamo kvalitetu izvorne podloge kojom se kroničar služio.

Podatak kako se radi o mlađoj ženi jest dodatak Gabelkoverove kronike u kojoj stoji kako je Marijin suprug Ulrich priopćio kako je navedeni miraz donijela „moja mlada žena iz Ugarske” (podvukao N.R). Iz ovoga opisa još se jednom vidi kako se radilo o mlađoj osobi, a ne ženi u zrelijim godinama. Visina miraza bila je ogromnih 10 000 ugarskih forinti kojima je ispraćena s ugarskoga dvora. Ne smijemo zaboraviti kako je sredinom XIV. stoljeća, odnosno krajem vladavine bana Stjepana II., bosanska država doživjela ekonomski, kulturni i politički procvat i visina miraza nas uopće ne bi trebala iznenaditi.

Marijinu pripadnost bosanskoj dinastiji potvrđuje objavljeni arhivski materijal za prošlost grada Ulma. Počevši od 1365. godine pa do 1399., koliko na osnovi građe možemo pratiti Marijine aktivnosti, ona se potpisivala kao Maria Herzogin von Bosnien. S obzirom na to kako je dolazila iz kuće koja je u hijerarhijskom smislu bila uglednija od one u koju se udala, često je isticala svoje plemenitije podrijetlo. Stoga pored titule Gräfin (grofica), redovito je stavljala i titulu Herzogin (vojvotkinja). Za osobu koja se kitila titulom vojvotkinje podrazumijevalo se kako potječe iz vladarske obitelji.

Vjenčanje

Naglašena otvorenost Bosne prema istočno-središnjoj Europi uspostavljena je u vrijeme snažne vladarske ličnosti Stjepana II. Kotromanića. To se posebno očituje u njegovoj bračnoj politici. Na isti način kako je uspostavljao bračne kontakte s nekoliko europskih dvorova, tako je i svoje kćeri udavao po istom obrascu. Bračni savez s ugarskim dvorom značio bi, prije svega, mir i pomirenje, osobito nakon otvorenoga sukoba ili rata. Udaja se ostvarivala i na dugoročnim prijateljskim vezama između dvije plemićke obitelji. Međutim, u slučaju braka bosanske vojvotkinje i njemačkoga grofa ta vrsta veze nije postojala.

Gabelkover bez imalo sumnje odnosno dvojbe smatra Elizabetu, suprugu ugarskoga kralja Ludovika, starijom Marijinom sestrom. Budući da mu je bila poznata godina vjenčanja ugarskoga kralja i Elizabete, kćeri Stjepana II. Kotromanića, ovaj kroničar je bio mišljenja kako se svadba Ulricha i Marije morala dogoditi nakon ovoga događaja. U historiografiji se zna kako je Elizabeta prije svoga vjenčanja već živjela na dvoru ugarskoga kralja, zajedno s ostalim princezama. Prema toj postavci, opravdano je vjerovati kako je i Marija s njom boravila na dvoru. Već navedeni izvorni podatak od 26. travnja 1452. godine to nam i potvrđuje. U sljedećem spominjanju Marije u povelji kralja Ludovika ona je od 25. ožujka 1353. godine udana žena.

Dosadašnja historiografija nam ne daje podatke o inicijatoru ovoga vjenčanja. Gledajući šire okruženje, na površinu isplivavaju dvije osebujne ličnosti, ugarski kralj Ludovik I. i rimsko-njemački kralj Karlo IV. Luksemburški (od 1355. car Svetoga Rimskog Carstva). Naime, Karlo IV. bio je dovoljno uvjerljiva spona između ugarskoga kralja i njemačkoga grofa. S Ludovikom ga je vezivao brak s njegovom kćeri, a s Ulrichom vazalne obveze švapskoga grofa. Intenzivniji kontakti s Karlom IV. koji su prerastali u formu savezništva neposredno prije Ulrichova vjenčanja nalaze svoju potvrdu u izvorima. Stoga se može iznijeti pretpostavka kako Karlo svoga vjernog plemića nagrađuje posredničkom ulogom preko koje mu je bio omogućen brak sa ženom iz ugledne kuće.

Uobičajena praksa viteškoga staleža i gradske aristokracije, osobito tijekom XIV. i XV. stoljeća bila je obilježena činjenicom sklapanja braka žena iz višega društvenog sloja s mužem iz nižega staleža. Promatranjem iz Ulrichove perspektive jasnije uočavamo motive koji su nagnali ovoga njemačkog plemića za brak s bosanskom princezom Marijom. Marija je pripadala kategoriji žena srednjega vijeka za koje Georges Duby kaže da „postoje one preko kojih se stiče ugled, a ne naslijeđeni zamak”.

Društveno-politički položaj u grofoviji

Kako je ovim brakom Marija u hijerarhijskom smislu deklasirana, smatra se da je ona s druge strane uživala određene beneficije. Krajem srednjega vijeka trend je išao k razbaštinjenju žene jer su one mirazom istisnute s očevine koja im je po teoriji pripadala. Ona s vremenom gubi pravo da potpuno raspolaže svojim imanjem koji je donijela sa sobom u bračnu zajednicu. Međutim, u Marijinu slučaju zatičemo znatno drukčiju okolnost. Na prostoru helfenštajske grofovije ona se ističe u autonomnijoj ulozi nego što je to slučaj kod drugih žena.

Kako se iz izvora vidi, Marija je nedugo nakon vjenčanja počela pokazivati aktivnu inicijativu u političkom i društvenom životu grofovije. Već 1356. godine mlada helfenštajska grofica je utjecala na svoga supruga ulaskom u proceduru podjele grofovije. Spomenute godine izvršena je podjela grofovije na dva jednaka dijela, s tim što su Marijinu suprugu pripala značajnija mjesta kao što su Helfenstein, Wiesensteig i Geislingen.

Marija i njezin suprug su se isticali raznim donacijama koje su se odnosile na gradnju i održavanje vjerskih objekata, kao i izdašnim poklonima koje su uručivali „za spas duše”. Među objekte posebne namjene ističe se hospicij koji su 1364. godine podigli u Wiesensteigu. U Deggingenu i Reichenbachu su 14. listopada 1361. godine zajedno donirali 9 Jaucharten (mjera za zemljišni posjed u Njemačkoj) obradivoga zemljišta. Pored spomenutih donacija u kojima je sudjelovala Marija, Ulrich je između 1350. i 1370. u mnogim dokumentima navođen kao donator. Međutim, nakon Ulrichove smrti, posjed se počeo rušiti poput kule od karata. Unatoč ogromnim financijskim restrikcijama u kojima se Marija našla, ona je ipak pronalazila način kako i dalje dijeliti značajna sredstva crkvenim ustanovama.

Financijska nestabilnost imala je za rezultat činjenicu kako su od šest sinova trojica otišla u duhovnu službu, a od preostale trojice samo se jedan oženio. Smatra se kako je ova pojava bila direktna mjera majke Marije u nastojanju izbjegavanja dodatne podjele posjeda. Nakon Ulrichove smrti 1372. godine njegov sin Konrad preuzeo je upravu nad grofovijom kojemu se kasnije pridružuje i sin Friedrich. Najstariji sin Ludwig koji se opredijelio za duhovnu službu postao je kaločki nadbiskup. Do svoje smrti 1393. godine najstariji sin Ludwig redovito se navodi u svojstvu svjedoka na poveljama ugarskoga kralja čime još jednom možemo istaknuti duboki utjecaj majke Marije.

Nakon Ulrichove smrti 1372. godine dolazi prijelomno razdoblje kuće Helfenstein. Od već ranije akumuliranih dugova dvojica sinova Friedrich i Konrad su zbog dugova u vrijednosti 37 000 ugarskih forinti morali veći dio svoga posjeda založiti gradu Ulmu. S obzirom na to da i nakon četrnaest godina nisu uspjeli vratiti zalog, 1396. godine polovinu imanja ustupili su gradu Ulmu. Prema kroničarima Felixu Fabriu i Martinu Crusiusu, Marija je nakon podjele posjeda 1396. godine stanovnike Ulma nazvala svojim sinovima jer su oni, preuzevši posjede koji su joj pripadali, postali njezini nasljednici.

Marijina smrt

Posljednje godine života Marija je provela u dvorcu Buhringenu iznad Uberkingena. Ovaj posjed dobila je na korištenje prema svom pravnom statusu udovice, koji joj prema bračnom ugovoru pripada. Za razliku od njezina rođenja i podrijetla, datum njezine smrti je poznat – to je 27. travnja 1403. godine. Marija je, pod uvjetom da je rođena iz jednoga od brakova Stjepana II., u trenutku smrti imala između 55 i 70 godina. Pokopana je najvjerojatnije u crkvi u Uberkingenu.

Posebna vrsta usmenoga predanja o bosanskoj princezi Mariji nastala je u okolini grada Geislingena prije šest stoljeća. Krajem XIX. stoljeća prenosi ga Theodor Schön: „Sie hat uns das Steinle geben, Gott geb ihr das ewige Leben!” Navedeno usmeno predanje odnosi se na zemljište koje je Marija darovala kao „Allmand” (jedna vrsta zajedničkoga vlasništva), a narod ga je zvao „Steinle”. Ova donacija je putem usmenoga predanja ostala u pamćenju stanovnika ove oblasti koji se Marije sjećaju kroz molitvu. Danas u Geislingenu postoji Ulica Marije od Bosne, a u njezinu čast redovno se održava mjuzikl pod nazivom „Marija od Bosne – vjenčanje i jedan smrtni slučaj”. Na taj način je i nakon više od 600 godina uspomena na Mariju u ovom njemačkom gradiću ostala živa.

Objava Grofica Marija, vojvotkinja od Bosne pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.