Duhovne vježbe

Ignacije svoje vježbe objašnjava na jednostavan način, iako one vrlo često nisu jednostavne i potrebno je puno vremena i truda da bi se proniknulo u njihovu dubinu i složenost. On kaže, kao što su hod i trčanje tjelesne vježbe tako su ispitivanje savjesti, razmatranja, usmene i mislene molitve duhovne vježbe. Što više na taj način vježbamo svoju dušu ona sve manje teži neurednim sklonostima. Tako vježbana duša uvijek traži volju Božju i uređuje svoj život da joj bude na spasenje. Cilj je duhovnih vježbi da čovjek samoga sebe pobijedi i da se ne da voditi nikakvim nagnućima koja su neuredna. Čovjek je stvoren da svoga Stvoritelja hvali i slavi, da ga štuje i da mu služi, a sve ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu pomognu da ostvari svoju svrhu na zemlji. A to sve jer je Bog nas ljubio prvi. Iz toga slijedi da se svime trebamo koristiti dok nam pomaže da Boga slavimo, a kada nas nešto ometa u tome, onda se toga trebamo otarasiti. Evo jednoga od prvih Ignacijevih zapažanja o raspoznavanju duhova koje posebno koristi dušama koje napreduju u duhovnom životu, a znaju se bespotrebno žalostiti: Osobama koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh običava neprijatelj redovno iznositi prividne naslade, zavodeći ih na maštanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama da ih tako što više održi u njihovim manama i grijesima i da ih njima još više optereti. Dobar pak duh služi se kod takvih protivnim načinom: on ih bode i grize unutarnji glasom savjesti. (…) Kod ljudi koji obično napreduju u čišćenju duše od grijeha, a u službi Boga, našega Gospodina, idu od dobra na bolje, događa se protivno od onoga o čemu se govori u prvom pravilu. U tom slučaju vlastito je, naime, zlu duhu da grize, da žalosti i da stavlja zapreke duši, uznemirujući je lažnim razlozima da ne ide dalje. Dobrom pak duhu vlastito je da bodri i jača, da tješi i da do suza gane, da nadahnjuje i miri, olakšavajući sve i uklanjajući sve zapreke kako bi napredovali u dobru. Dakle, dobar i zao duh različito će djelovati na različite ljude, ovisno o tome u kakvom se duhovnom stanju nalaze.

Duhovna suhoća i vrijeme utjehe

Kada se u našoj duši umnažaju vjera, ljubav i unutarnje veselje koje nas privlači nebeskim stvarima, nalazimo se u stanju utjehe. Suprotno tome je duhovna suhoća, zamračenost duše, nemir, uznemiravanje zemaljskim stvarima. Tada se nalazimo u napasti koja nas potiče na nepouzdanje, tada gubimo ljubav i nadu, a duša postaje lijena, mlaka, tužna jer se osjeća rastavljenom od Gospodina. Misli koje se rađaju dok je duša u Božjoj utjesi suprotne su mislima koje dolaze u duhovnoj suhoći. Ako vidimo da smo upali u suhoću, tada ne trebamo donositi nikakve odluke niti mijenjati odredbe koje smo donijeli dok smo bili u stanju mira i pouzdanja. Kada smo u vremenu utjehe, naše odluke ravna dobar duh, a u vrijeme suhoće zao duh utječe na nas svojim šaptanjem i tada ne bismo trebali donositi nikakve veće odluke jer ćemo teško pronaći pravi put. Jedino korisno što tada možemo odlučiti jest da se okrećemo protiv suhoće. Tada trebamo više moliti, razmatrati, razmišljati o Bogu.

Loyola navodi tri razloga zašto nas uopće snalazi duhovna suhoća. Prvi je što smo mlaki i lijeni u svojim duhovnim vježbama. Drugi je što nas Gospodin kuša koliko smo napredovali, da vidi koliko vrijedimo kada nestane njegove utjehe i milosti. Treći je da i mi sami shvatimo kako nije naša vlastita moć da održimo pobožnost i ljubav, već je i to dar od Boga i Njegova milost. To nas čuva od oholosti i tašte slave, utvaranja da je naša pobožnost i ljubav plod naših zasluga. Onaj tko osjeća utjehu neka nastoji da se što dublje ponizi i poništi, promišljajući kako malo vrijedi za vrijeme suhoće bez onakve milosti i utjehe. Naprotiv, onaj tko se nalazi u suhoći, neka pomisli kako mnogo može s dovoljnom milošću koja mu je dostatna da se opre svim svojim neprijateljima crpeći snagu od svoga Stvoritelja i Gospodina.

Borba s napastima

Najbitnije je da u borbi s napastima ne gubimo svoju energičnost i srčanost. Ako u kušnjama izgubimo hrabrost i volju, pa postanemo mlaki i plašljivi, te stanemo uzmicati, onda srdžba, osvetljivost i bijes kod napasnika postaju puno gori i veći nego da smo se hrabro usprotivili. Nanjuši li neprijatelj ljudske prirode naše kolebanje, neće nas se olako otarasiti dok nas ne navede na svoj zao put i učini da padnemo u ralje grijeha. Ono što jako slabi napasti od sotone je to da ih podijelimo s dobrim duhovnikom ili drugom osobom koja ima iskustva u duhovnim vježbama. Kada su sotonine namjere otkrivene pred drugima, njegova moć slabi i on gubi snagu kojom napastovanoga navodi na zao put. Napastovanje Ignacije uspoređuje s osvajanjem nekoga utvrđenog grada. Kao što vojskovođe traže mjesto gdje je grad najslabije čuvan i ograđen, pa tu napadaju, tako i sotona traži mjesto gdje su naše kreposti najslabije i točno tu nas napada. Možemo i sami primijetiti gdje nas sotona najčešće napastuje i što je izvor našega nemira. To je mjesto na kojem moramo najviše raditi jer je to obično neka krepost koja nam je zakržljala i trebamo je razviti. Sotona često dolazi na ista vrata, ona koja su nam najslabija. Kod nekoga se ta vrata zovu častohleplje, kod nekoga lijenost, kod drugoga škrtost i tako dalje.

Trebamo paziti na tok svojih misli; ako nas one od početka, preko sredine pa do kraja vode osjećajem spokoja i pouzdanja, možemo biti sigurni da je uz nas dobri anđeo. Ali ako naše misli krenu dobro, ali završe tako da smo uznemireni i ozlojeđeni, te misli dolaze od zloga duha i trebamo ga se riješiti. Pošto smo neprijatelja ljudskog roda osjetili te ga prepoznali po njegovu zmijskom repu i po zloj namjeri do koje vodi, korisno je po dušu koju je napastovao da odmah pregleda tok dobrih misli što joj ih je prišapnuo, i njihov početak te kako je sve polako nastojao da bi je stjerao s one slasti i duhovne radosti u kojoj je bila dok je nije povukao u svoju opaku namjeru, ne bi li se takvim spoznatim i zapaženim iskustvom ubuduće bolje čuvala njegovih običajnih prevara. Neprijatelj će činiti tako da osjetljive duše čini još osjetljivijima, a grube još grubljima. Ako je duša osjetljiva na grijeh, i ne želi učiniti ni lakoga a kamoli smrtnoga grijeha, zli će duh ovoj duši sve predstavljati kao grijeh pa čak i bezazlene pomisli, na taj način će je mučiti i oduzimati joj mir. Duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti, kao i od prevelike revnosti. Kao što se klin izbija klinom, tako treba nastojanje izbiti nastojanjem, naviku navikom. Ako je duša gruba i neosjetljiva na grijeh, on će nastojati da takva duša, koja je prije marila za lake grijehe, više ne mari ni za smrtne.

I kada opazimo da smo pogriješili, ne trebamo klonuti duhom. Nadvladaj sebe, jer budeš li se nadvladao, steći ćeš na nebu sjajniju krunu od onih koji su blaže ćudi. Važno je da budemo radosni, ako smo na putu duhovnih vježbi, ako čitamo duhovno štivo, nemamo razloga da tugujemo, već puno njih da se radujemo. A da budemo veseli i radosni, trebamo biti ponizni i poslušni. Tako nas je učio Ignacije i govorio je istinu. Njegove su duhovne vježbe bile mnogima poticaj da ostvare puninu svojega života. Neka se njegov nauk širi i dalje, jer nam je on jasno govorio kako sotonu savladati u što kraćem roku. Mi neprijatelja ljudske prirode, uz Božju pomoć, možemo uvijek pobijediti i na kraju postati sveti. Tako neka bude, amen, aleluja!

Objava Načela jezuita pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kroz pet nagovora voditelj je zajedno s hrvatskim svećenicima promišljao o svećeniku kao učeniku u školi Riječi, sakramenata, milosrđa, pokore i zajedništva, donosi portal Živa zajednica.

U svojim razmatranjima brat Damjan se usredotočio na teme koje svećenik živi u svojoj svakodnevici i na što je pozvan svjedočiti kroz svoj kršćanski svećenički poziv ljudima kojima je poslan, nikada ne zaboravljajući da je istovremeno u ulozi i učenika i učitelja. Pred Gospodinom je uvijek učenik, a za one kojima je poslan – učitelj, svjedok i poticaj za vjerski život.

U prvom promišljanju u središtu je bila je tema Božje riječi. Brat Damjan je istaknuo važnost suživota s Božjom riječju, važnost prepoznavanja otajstva koje se otkriva o Bogu u životu i svakodnevnoj molitvi, u navještanju Evanđelja i propovijedanju.

Drugi nagovor je bio o važnosti sakramenata – svetosti koja je povjerena svećenicima unatoč njihovoj vlastitoj slabosti. „Bog stavlja sebe u naše ruke da bi po nama i s nama došao do srca svakog čovjeka“, rekao je brat Damjan, naglasivši kako, bilo vjernici laici, bilo svećenici, svijetu uvijek trebaju nuditi svetost, jer sve ostalo svijet već ima.

Posebna pažnja u trećem nagovoru je posvećena svećeničkom pozivu kao školi milosrđa, gdje svećenik uvijek iznova otkriva milosrdno Božje lice – u sebi, u bližnjima i u Bogu. „To je Bog koji je strpljiv, koji nam dolazi u susret, koji ima strpljenja s nama, koji je blizak našim patnjama i koji naš grijeh uzima na sebe. Svećenik bi, stoga, trebao biti upravo to – lice Kristovo, lice Božjeg milosrđa u Crkvi i u svijetu.“

Brat Damjan je govorio i o asketskoj dimenziji svećeničkog života, naglašavajući kako bez askeze nema duhovnog napretka. “Askeza nije samo odricanje od nečega kako bismo nešto zadobili od Gospodina – ona je prije svega izraz naše zahvalnosti Bogu za ono što je već učinio za nas”, rekao je između ostaloga brat Damjan.

Posljednji nagovor je bio posvećen temi svećeničkog zajedništva. „Kako je to lijepo rekao sveti Ivan Pavao II.: svećenik može otkriti da je njegova samoća nastanjena tajanstvenom Gospodinovom prisutnošću. U toj svetoj samoći pripremamo se za sveto zajedništvo – najprije s Bogom, a zatim i s bližnjima, s braćom s kojima smo pozvani dijeliti otajstvo i iskustvo našega kršćanskog i evanđeoskoga života.“

Za vrijeme duhovnih vježbi, hrvatski svećenici koji djeluju u Zapadnoj Europi su uz predavanja imali priliku zajedno slaviti euharistiju, službu časova, križni put, a bila je i prigoda za svetu ispovijed. Okupilo se 36 hrvatskih svećenika iz Njemačke, Švicarske, Francuske, Luksenburga i Engleske. Duhovnim vježbama je prisustvovao i nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Markić.

Objava Duhovne vježbe za hrvatske svećenike zapadne Europe u Leitershofenu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Markov život nije bio ni jednostavan ni lak. Veliki dio svoga carevanja proveo je na bojištima. Carstvo je bilo izloženo ratovima, epidemijama i nemirima. Ipak, Marko je na bojišnicama nalazio neko vrijeme mira. U tim bi se trenucima bavio samim sobom, onim što je činio i mislio. Propitivao bi se kako je donosio odluke i kako se odnosio prema drugima. Odlučivao bi što će sutra učiniti na bolji način i pratio je promjene koje su proizlazile iz pisanja. Pisanje je bio način rada na samome sebi. Nije riječ o autobiografiji. Tek tu i tamo se nađe poneki biografski podatak. Riječ je o unutarnjem životu. Na vidjelo izlazi Markov trud da dopre do najdubljih dijelova svoje duše, da tamo otkrije koje misli se javljaju i na koji način. Marko ne prešućuje ništa. Kako nije pisao ni za koga drugoga nego samo za sebe, ostavio nam je uvid u stanje svoje duše, svoje borbe, promašaje i nastojanja da postane što kreposniji.

Marko Aurelije Epiktetov je učenik premda se nisu nikada sreli. Čitao je njegove spise. Epiktet je najprije bio rob pa je kasnije bio oslobođen. Stoicizam je povezao dvojicu ljudi iz dva najoprečnija društvena sloja. Epiktet je svoje slušatelje htio dovesti do nutarnje promjene. Ona se nadasve odnosila na nutarnji govor. Za stoike to znači da način predočavanja stvari određuje uglavnom sve u ljudskomu životu. Vanjske je okolnosti teško mijenjati. To za stoike nije cilj vježbi. Oni su uvjereni da čovjek može mijenjati svoje stavove, način razumijevanja i vjerovanja. Jednom riječju, svoje dogme. „Ne uznemiruju nas stvari”, govorio je Epiktet, „nego naši sudovi o stvarima.” Naši su sudovi unutarnji govor. Mi ga možemo mijenjati. On se mijenja riječima. Riječi imaju veliku moć. Kada promijenim način kako vidim stvari, i moj će se način života mijenjati. Za Marka Aurelija nutarnji se govor mijenja prvenstveno pisanjem.

Pisanje je neobičan fenomen. Tko piše, sabran je na ono što piše. Nije moguće pisati i misliti o nečemu drugome. Pisanje drži duh sabranim. Sabranost je lijek duha. Rastresenost je bolest. U Markovim tekstovima nema čitatelja. Ni stvarnoga ni zamišljenoga. Jedini koji zna o čemu se radi je Marko sam. Pisanje je aktivnost duha koji želi postati jasniji samome sebi. Pisanjem čovjek radi na sebi. Ono služi nutarnjoj budnosti. Naš se duh lako uspava. Ono što je jednom bilo probuđeno lako padne u zaborav. Stoga je potrebno uvijek iznova vratiti se pisanju kako bi se duh probudio i kako bi nutarnji govor ponovno postao živ i djelotvoran. Pisanje nam pomaže da se očuvamo od pada u rutinu i beznačajnost. Pisanje je terapija. Što sve može napisana riječ, kuša onaj tko svoje traume ili emotivne poteškoće ispiše na papir.

Pisanje koje je Marko učinio svojom najvažnijom duhovnom vježbom u naše vrijeme otkrivaju i mnogi drugi kojima je stalo do olakšanja životnih poteškoća, jasnoće o sebi samima ili dovođenja nutrine u stanje mira i bistrine.

Postoje različite škole terapeutskoga pisanja. U njima se pojedincima pomaže da pisanjem olakšaju svoje traume, pronađu mir duše i jasnije vide svoj životni tijek. Za nutarnji je život opasno držati stvari u tajnosti. Tko nema kome ispričati svoje muke i tko ne nađe načina da to sam unese u riječ, lako ostane sam sa svojom mukom. Ona nikada ne odlazi sama. S vremenom može samo postati težom. Prešućene traume sa sobom nose opasnosti stvaranja i drugih poteškoća, kako duševnih tako i tjelesnih. U pravilu se prenesu i u međuljudske odnose. Najčešće nijemo i kriomice. Pisanje je moguća pomoć. To se posebno odnosi na one koji ili nemaju nikoga s kim bi mogli podijeliti svoju težinu ili se boje o njoj govoriti.

I različite se duhovne vježbe služe pisanjem. Tada u riječ ne ulazi samo ono što pojedinac nosi u sebi nego i naš odnos s Bogom. U riječ ne ulazi samo naša muka nego i Božja Riječ. Ne da bismo pisali Božje riječi ili da bismo pomislili kako odjednom Bog govori ono što mi pišemo, nego kroz naše se riječi probija veća jasnoća o Božjoj riječi i njezinoj važnosti za naš život. Nerijetko se dogodi da tek pisanjem otkrijemo što nam Božja riječ uistinu kaže.

Pisanje su ljudi davno otkrili kao duhovnu vježbu i terapiju. Marko Aurelije nam je ostavio sjajan primjer vježbanja života pisanjem. Za ovu vježbu vrijedi isto pravilo kao i za svaku drugu duhovnu vježbu i terapiju. Njezina se snaga i ljekovitost kuša samo u praksi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ljekovito pisanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Spomenuti đakoni trenutno obavljaju svoje praktikume. Fra Nikola Livaja je u župi Ljubunčić kod Livna, fra Drago Blažević u Jajcu, fra Stjepan Orkić u Šikari kod Tuzle, fra Mile Beljo u Novoj Biloj kod Viteza, a vlč. Darko Endrich je u Žepču. Za svećenike će biti zaređeni u Sarajevu na Petrovo 29. lipnja. Očekuje se da će ređenje obaviti nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić.

Nakon svećeničkoga ređenja vlč. Darko Endrich slavit će svoju mladu misu 9. srpnja u Osijeku, fra Stjepan Orkić 16. srpnja u Tolisi kod Orašja, fra Nikola Livaja 23. srpnja u Busovači, a fra Mile Beljo na Šćitu, općina Rama, na Veliku Gospu 15. kolovoza.

Objava Duhovne vježbe bosanskih đakona na otoku Hvaru pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.