Nastanak Centra

Ideja za ovakav jedan centar nastala je još prije trideset godina. Odmah nakon posljednjega rata Katolička Crkva u BiH nastojala je pomoći ljudima da se vrate na svoja ognjišta i obnove svoje domove i crkve. Nakon pet godina intenzivne materijalne i duhovne obnove svega porušenoga, nastala je oko 2000. godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji inicijativa da se naglasak stavi na mlade ljude, pa se već tada javlja ideja da se napravi jedan centar za mlade. Vizija je bila da Katolička Crkva pokaže da želi svoje snage i resurse usmjeriti na mlade koji će kasnije biti nositelji društva i budućnost ove zemlje.

Godine 2004. otvoren je Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije i osnovano Povjerenstvo za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije na čelu s prof. dr. vlč. Šimom Maršićem koji je okupljao studente katolike u Sarajevu u sklopu Udruge katoličkih studenata Emaus. Uz pomoć vlč. Meinolfa Wackera, svoga prijatelja svećenika iz Njemačke, vlč. Šimo pokrenuo je rad Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. 2007. godine. Radilo se najprije o jednoj kući na adresi Gatačka 18, a 2016. pored kuće izgrađeno je veliko moderno zdanje koje se prostire na 3500 m².

U sklopu Centra nalazi se i sjedište Udruge katoličkih studenata Emaus, Fondacija za stipendiranje studenata FONSS, dječji vrtić Anđeli čuvari, kapelica sv. Ivana Pavla II., restoran, kafić, konferencijske dvorane, sportska i glazbena dvorana, teretana te smještajni kapacitet. Važnost i značaj Centra prepoznao je i papa Franjo, koji se 2015. godine tijekom svoga prvog posjeta BiH u ovom Centru susreo s tisućama mladih i ohrabrio ih riječima koje se još uvijek pamte: Gradite mostove, a ne zidove.

Misija

Budući da je Centar zamišljen kao institucija koja će mladima ponuditi mogućnost i priliku odgoja i rasta u vjeri, prva zadaća u počecima rada bila je formacija nekolicine mladih koji će kasnije u Centru biti animatori, voditi edukacije, raditi s mladima, ili bolje rečeno biti evangelizatori u ime Crkve.

Kasnije su se aktivnosti razvijale prema potrebama mladih u BiH. Danas Centar kroz svoje projekte i edukacije osposobljava mlade da razviju svoje talente te da ih hrabro i odgovorno iskoriste u životu na dobrobit Crkve i društva.

Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj, ističe da se misija Centra ogleda se kroz tri okosnice djelovanja: duhovnost, susreti i izobrazba, a ostvaraju se kroz kvalitetan program osmišljen prema potrebama mladih. Kroz 40 projekata i aktivnosti, koliko ih se u prosjeku tijekom jedne godine realizira, mladi iz osnovnih i srednjih škola, te studenti imaju priliku da se ojačaju u vjeri i promoviraju volonterski rad.

U sklopu neformalnoga obrazovanja, duhovnih, kreativnih, zabavnih, edukativnih i sportskih susreta mladi također rade i na prevenciji različitih vrsta ovisnosti, razvijaju međureligijski dijalog, demokraciju, zaštitu i očuvanje ekologije, zaštitu djece i njihovih prava, brigu o marginaliziranim skupinama mladih i još mnogo toga. A svi projekti se realiziraju zahvaljujući Božjoj providnosti te potpori prijatelja i donatora.

Sticanje novih znanja

Kroz projekte i aktivnosti Centra godišnje prođe oko 10 000 mladih. Sve aktivnosti vodi 12 projekt koordinatora s timovima, a glavna projekt koordinatorica je gospođa Renata Vrdoljak, koja je ujedno i zamjenica ravnatelja Centra. Inače, u Centru je zaposleno 23 djelatnika. Od gotovo 40-ak projekata i aktivnosti koji se realiziraju tijekom jedne godine, njih desetak je velikih i dugogodišnjih, a ostalo su jednodnevne ili višednevne aktivnosti kao što su Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, Dan otvorenih vrata, Dan Centra.

Od većih projekata najznačajniji i najstariji (20 godina) je Formacija župnih animatora: mladi za mlade kroz koji je prošao najveći broj mladih, od samih animatora u Centru pa sve do brojnih župnih animatora. U ovom projektu, kako sam naziv kaže, mladi uče od mladih kako postati animatori i voditi skupine u župnim zajednicama.

Četrdeset mladih formira se u godini dana na četiri susreta formacije sa specijalizacijom na ljetom kampu, gdje na kraju mladi dobiju i certifikat za školovanog animatora. Takvi mladi poslije na svojim župama vode različite radionice, animiraju mlade i druge skupine, pomažu u patronu župa i kao takvi velika su pomoć župnicima.

Drugi veći projekt koji traje već jedanaest godinajest Koračajmo zajedno. U početku je to bio ekumenski projekt, a sad je već postao međureligijski projekt koji okuplja mlade triju većinskih vjeroispovijesti i kroz mnoge edukativne, sportske i druge aktivnosti pokušava nadvladati sve prepreke među mladima te ih potaknuti na gradnju mostova jednih s drugima. Dosad je kroz ovaj projekt prošlo oko 3000 do 4000 mladih.

Važan veliki projekt za Centar je Mali PUŽ: Mali putokazi u život, koji je započeo u rujnu 2010. godine, a usmjeren je na pružanje podrške djeci i mladima bez roditeljske skrbi te se realizira u suradnji s domovima i institucijama koje brinu o njima. Kroz edukativne, socijalne, kreativne i sportske aktivnosti, projekt mladima omogućuje stjecanje novih znanja, jačanje samopouzdanja i razvoj životnih vještina. Poseban naglasak stavlja se na izgradnju osjećaja pripadnosti, sigurnosti i motivacije za budućnost, kako bi im se olakšala integracija u društvo. Organizirano je deset susreta godišnje u Centre i petodnevni kamp za vrijeme ljeta.

Svi ljetni kampovi organizirani su u Regionalnom uredu Centra u Bosanskoj Posavini koji je otvoren 2018. godine u Kornici, a voditeljica je Amanda Đogaš.

Osim kampova, specifičnost ureda u Posavini je svakako i poljoprivredni projekt Iuvenes Fructus koji već nekoliko godina okuplja mlade, zainteresirane za rad i usavršavanje u voćarstvu.

Zahvaljujući suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Županije Posavske, Srednjom stručnom školom iz Orašja i Odžaka, te obiteljskom poduzeću Zorg In d.o.o iz Kornice mladi iz Posavine, ali i drugih dijelova BiH imaju priliku steći teorijsko i praktično znanje o poljoprivredi, s posebnim naglaskom o voćarstvu te osigurati sebi sredstva za pokretanje vlastitoga biznisa.

Projekt je namijenjen mladima koji su završili srednju školu, a ne studiraju iz bilo kojih razloga. Teorijski dio edukacije izvodi se u prostorijama Ureda, dok se praktična nastava odvija u lokalnim voćnjacima. Za rad u praktičnoj nastavi dobije se i honorar. Svake godine dvadeset polaznika prolazi jednogodišnju obuku, a pet najuspješnijih ostvaruje pravo na start-up poticaj za pokretanje ili proširenje vlastite poljoprivredne djelatnosti. Dosad je više od 40 mladih dobilo takve poticaje, a kroz edukaciju je prošlo više od 200 mladih i dobili su certifikat. Na osnovi toga Ministarstvo poljoprivrede Županije Posavske dalo im je određeni poticaj. Svi oni i dalje sudjeluju u projektu nakon tri godine tako što onda oni educiraju nove polaznike projekta.

Još jedan važan projekt Centar je Studentski dom „FONSS” na adresi Ljubljanska 30, u blizini Kampusa Univerziteta u Sarajevu, koji nudi smještajni kapacitet od 35 kreveta, a postoji i Fondacija za stipendiranje studenata „FONSS”. Sličan ovome je Studentski dom „Ivan Merz” u Gatačkoj ulici koji se adaptira, a trebao bi imati kapacitet od 65 kreveta.

Društvena odgovornost i inkluzija

Važno je spomenuti još nekoliko drugih projekata i aktivnosti kao što je projekt „SINOPS” koji posvećen radu s osobama s intelektualnim teškoćama u Sarajevu te njihovoj aktivnoj inkluziji u društvo, pružajući im prilike za učenje, druženje i razvoj kroz razne aktivnosti. Zatim, projekt Inspirit – DigitalYouth, koji mladima pruža priliku da doprinesu evangelizaciji i širenju pozitivnih sadržaja u digitalnom svijetu posebno promičući katoličke vrijednosti.

Tu je i projekt Because We Care – zaštita djece i maloljetnika, čiji je cilj edukacija i osposobljavanje stručnjaka koji rade s djecom i mladima, te projekt Formacija ministranata.

Posebno je hvalevrijedan projekt 72 sata bez kompromisa, jedna od najvećih volonterskih akcija u BiH, koja okuplja tisuće mladih svake dvije godine s ciljem promicanja solidarnosti, zajedništva i društvene odgovornosti. Akcija ima za cilj potaknuti mlade da preuzmu inicijativu, pokažu da su promjene moguće i da se kroz male korake može ostvariti veliki društveni utjecaj.

Pastoral zvanja

Centru je od velike pomoći suradnja župnika na terenu koji bi trebali animirati mlade da dođu u Centar, ili da se uključe u neke od mnogih projekata i aktivnosti. A važna je također prisutnost župnika i kapelana s mladima u Centru koji je, između ostaloga, usmjeren na pastoral zvanja, i to ne prvenstveno samo duhovnih zvanja nego i svih drugih. Naglasak je na individualnom pristupu mladima. Postoje primjeri mladih koji su prvi put nakon nekoliko godina preko ovoga Centra ponovno došli u kontakt s Crkvom. A ima nekoliko mladih koji su se nakon projekata i susreta u ovom Centru odlučili za duhovno zvanje kao časna sestra ili svećenik.

„Želimo da ovo bude mjesto gdje će mladi rado doći, osjećati se prihvaćeno kao kod kuće, gdje će biti osnaženi u vjeri i naučiti se odgovorno prihvatiti svoj život. U tu svrhu u ovom će Centru mladi naći podršku i poticaj za daljnji zamah u životu”, ponosno ističe vlč. Šimo vjerujući da jedino tako mladi mogu stvarati bolju, ljepšu i sigurniju Bosnu i Hercegovinu.

Objava Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.: Mjesto duhovnosti, susreta i izobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Staro i novo

Na mjestu stare crkve 1937. godine izgrađena je nova. Tom se prilikom od Bučića odijelila i formirala nova župa – Rankovići. Crkva je sedamdesetih godina iznutra obnavljana, a izvana je obnovljena prije desetak godina.

Danas se ovo smatra starom crkvom jer je poslije posljednjega rata fra Jozo Ančić započeo izgradnju nove župne crkve i kuće koja je danas u funkciji. Stara crkva je na uzvisini. Ponosno čuva i nosi svoju starost i nadgleda Bučiće i novu crkvu smještenu u središtu Bučića kao starješina koji pazi svoje potomke pogledom punim ljubavi, ali i opominjući i podsjećajući Još od mene imate što naučiti.

Ako svoj obilazak župe započnete posjetom staroj crkvi, pred crkvom će vas dočekati bista fra Marijana Šunjića umjetnika Mate Vlaha, u crkvi zavjetni kip Gospe s djetetom nepoznatog autora, a dobrodošlicu, s puno opreza i ozbiljne odgovornosti prema prostoru koji čuva, poželjet će vam Anica. Gospođa Anica je u Bučiće stigla kao izbjeglica i tu je pronašla svoj dom. Zahvalna je bivšim župnicima fra Marinku Didaku i fra Dragi Pranješu koji su joj pomogli i smjestili je u nekadašnju župnu kuću. Zauzvrat, Anica vodi brigu i održava prostor stare crkve i njezina okoliša. I to radi savjesno i s puno ljubavi, a iako nije rodom iz Bučića njezin odnos prema gostima, na prvu suzdržan i oprezan, a potom srdačan i domaćinski, podsjetio me na nešto što sam pročitala istražujući o župi u knjizi fra Velimira Valjana koji je napisao spomenicu povodom 165. obljetnice župe Bučići i 160. obljetnice smrti fra Marijana Šunjića. U svojoj knjizi, između ostaloga, opisuje glavne, prepoznatljive osobine naroda bučićke župe. Kao jednu od tih karakteristika navodi: „Nepovjerljivi prema svemu novome i stranome, staro im je bolje od novoga.” Ovo napisano nisam prepoznala samo kod Anice koja je očigledno usvojila ovu bučićku karakternu crtu, već mi je ta rečenica učinila logičnom i činjenicu da se župljani nisu odrekli i odvikli od stare crkve iako im je izgrađena nova. Župa je danas zanimljiva u odnosu na druge župe upravo po tome što sada ima dvije crkve. U staroj crkvi održavaju se mise subotom, a nova je tu za sve ostalo. Stara, smještena malo po strani, u sebi čuva tišinu prošlih stoljeća. Nova je otvorena i svijetla. Možda je baš ta potreba da obje ostanu žive, slika župljana koji staro vole, a novo primaju s oprezom, kako ih je opisao fra Velimir. I možda je baš zato župa Bučići mjesto dviju crkava: one stare, koja je dokaz da se staro poštuje, i one nove koja pokazuje da se i novo, kad se jednom prihvati, čuva s istom ljubavlju.

Nova crkva, čiji kamen temeljac je 1997. godine blagoslovio Papa Ivan Pavao II., nalazi se na mjestu gdje je nekada bila stara škola, u samom središtu Bučića pa je zbog njezina položaja prirodno da stanovništvo gravitira crkvi, okuplja se u njezinu dvorištu i djeca tu provode dosta vremena.

Nova crkva se na ovaj način „otvorila” i „približila” svojim župljanima jer je pristup staroj crkvi bio puno teži i oko same crkve nije bilo puno prostora.

Oltar, prezbiterij i tabernakul nove crkve rađeni su po projektu Zlatka Ugljena. Slika iza oltara djelo je umjetnika Ante Manuša koji je rodom iz Bučića i koji je u sliku ukombinirao raspetoga Isusa Krista, Mariju kraljicu koja se slavi kao drugi patron župe, staru crkvu i sv. Martina kao patrona župe. Ulazna vrata na crkvi od hrastovine napravio je stolar Anto Marjanović, a nacrt prozora i vitraja uradio je splitski umjetnik Stipe Ivanišević koji je ujedno i autor Puta križa. Vitraj na pročelju crkve koji prikazuje Gospu zaštitnicu puka, djelo je Vladimira Blažanovića.

Ovdje se vjera živi i ne stari

Danas župa ima oko 1000 vjernika i oko 400 obitelji. „Ljudi u Bučićima su ponosni na sebe i svoju župu. Kompaktni su, drže se zajedno”, kaže fra Zoran Jaković, novi župnik koji je u Bučiće došao tek prije nekoliko mjeseci.

Dok priča o župi i njezinu narodu, u njegovu se glasu čuje poštovanje, a iz riječi prepoznaje svijest o izazovu koji nosi to zajedništvo koje je čvrsto, ali ponekad i zatvoreno. Iako pun ideja i planova, težnje fra Zorana kao novoga župnika prvenstveno su da uspostavi kvalitetnu komunikaciju sa župljanima i uspostavi zdrav odnos pun povjerenja jer vjeruje da tek iz takvoga odnosa ljudi mogu dobiti maksimum od Crkve i Crkva od ljudi, a župa prosperirati.

Također važnim smatra oživljavanje župnoga zbora i FRAME i njezinih aktivnosti kao i suradnju s trećorecima koji tu žive i djeluju. Što se tiče same crkve, fra Zoran dodaje: „Iako je crkva nova, još mnogo posla i dotjerivanja je potrebno da bi se dovela u željeno stanje. Nedavno su u crkvu postavljene nove klupe i obnovljeno je ozvučenje, a sljedeće je u planu rad na rasvjeti.”

Bučići su mala, ali duboko pobožna župa koja je izrodila četvoricu svećenika franjevaca i četrnaest časnih sestara. Snažna povezanost i obiteljska bliskost bučićkih vjernika i svećenika očituje se i u njihovu odnosu prema fratrima. Često zvan ujakom u znak blizine sa svojim narodom, fratar je ovdje ljudima još prisniji, fratar je Bučićanima ujko.

No bliskost ne ostaje samo na riječima, župljani su na raspolaganju Crkvi i rado pomažu. Tako je za održavanje župne kuće i pripremu hrane u njoj zadužena gospođa Marica Kurevija, obitelj Željka Matuke na sebe je preuzela obvezu čišćenja crkve, a gospođa Veronika Bavrka ukrašavanje crkve. No nisu samo stariji privrženi Crkvi kako to sve češće biva u suvremenom svijetu. Djeca odrastaju okružena vjerom i u protekloj godini bilo je 28 krizmanika i 12 prvopričesnika što je brojka koja daje nadu da ovdje vjera ne stari.

Prije rata u župi je bilo oko 1800 vjernika, do danas ih se dosta iselilo, ali ostaju vezani za svoj rodni kraj što je pozitivno jer se među iseljenicima javlja želja za povratkom. Nedavno se vratila jedna obitelj u obnovljenu kuću i imaju četvero djece. Trenutno 3 – 4 obitelji planiraju povratak. Sve to znači da ovu sredinu ipak prepoznaju kao lijepu i pozitivnu za podizanje obitelji i odgoj djece. Desetak je novih kuća u izgradnji. Iako su se odselili, Bučiće još uvijek doživljavaju kao dom, često u Bučiće dolaze, a nerijetko se u Bučiće i vraćaju.

Svake godine u kolovozu se organizira malonogometni turnir što je još jedan razlog za okupljanje, a oni koji dolaze iz dijaspore čak godišnje odmore planiraju prema terminu turnira i na taj način održavaju vezu sa župom što najbolje govori koliko je ovaj kraj u ljudima ostao „živ”.

U blizina župne kuće borave i Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije koje su dijelom ove župe neprekidno od 1957. godine. „Ljudi su redovni na misama i radnim danima, ne samo nedjeljom”, kaže fra Zoran. Vjernici ovdje rastu s vjerom i nije im obaveza ili tek obred već ritam života. A dio životnoga ritma su i brojni vjerski običaji koji se u župi godinama poštuju.

Jedan od njih je običaj da župljani jednom mjesečno, svakoga mladog utorka, pohode grob fra Franje Zubića (1822. – 1871.) na groblju Komarda. Tu se moli za djecu, bolesne, za zdravlje i povratak izgubljenih. Narod iz svih krajeva zemlje je dovodio tu bolesnike, a neki čak i bolesne životinje koje bi šetali oko groblja u nadi da će ozdraviti. Na njegovu je grobu 1980. godine postavljen brončano spomen-poprsje koje je izradila kiparica Ana Kovač.

Iako prostorno poprilično malena, bučićka župa ima tri groblja: na Komardi, u Podbučićima i u Zaselju, a svako od njih krasi po jedna kapela. Također, pomalo udaljena i izdvojena od samoga mjesta, na brdu Kuk, iznad Novog Travnika, nalazi se i crkvica posvećena sv. Bernardu. Bučići su možda mala župa, ali je jasno da je velika u onome što najviše vrijedi: u vjeri koja nadahnjuje njezine župljane da s ljubavlju čuvaju svoje tradicije, njeguju zajedništvo i s ponosom svjedoče svoju pripadnost Crkvi i Bogu, prenoseći to bogatstvo duha na nove naraštaje.

Kratak boravak u Bučićima naveo me da o toj župi razmišljam kao o župi dvojnosti. Mjesto je to gdje vas do podne obavija magla, a od podne grije sunce. Divljenje izaziva nova crkva i nudi vam uvid u sve novo što tek može i treba biti, a onda vam dah oduzme stara crkva koja vas uvlači u povijesni kontekst mjesta. Dan našega posjeta bio je radni dan pa je stoga i mjesto potpuno pusto, a najviše živosti osjetite na groblju koje priča toliko glasnu priču da vam živa osoba gotovo nije ni potrebna da govori o onome što se može iščitati iz kamenih spomenika. Svi ovi kontrasti koje možete osjetiti dok ste u Bučićima, ne bore se međusobno, nego žive jedan uz drugi, baš kao i dva početka dana koja možete tu doživjeti. Dana koji se ne može odlučiti između magle i sunca, ali savršeno jasno i precizno odlučuje dati vam mir.

Objava Župa sv. Martina biskupa, Bučići: Između magle i sunca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zlatni cekin osnovan je 1993. godine uz pomoć franjevaca iz Bologne i njihova karitativnog društva Antoniano, odnosno preko njihova dječjeg festivala Zecchino d’oro (Zlatni cekin) čije ime, u znak zahvalnosti, ovaj centar i nosi. Zgradu Centra je projektirao ugledni arhitekt, prof. Zlatko Ugljen. U razdoblju kada je polikliniku u Centru vodio pedijatar Antun Jelić, u Zlatnom cekinu je neko vrijeme proveo i dr. Theodor Hellbrügge, osnivač Kinderzentruma u Münchenu, koji je dao prijedlog organizacije rada u ustanovi po kojoj ona funkcionira i danas. Tako Centar objedinjuje polikliniku za rehabilitaciju, ustanovu socijalne skrbi i dječji vrtić. Na jednom mjestu susreću se zdravstvo, odgoj, obrazovanje i socijalna briga što Zlatni cekin čini jedinstvenom ustanovom koja kroz svoje programe i usluge pruža djeci sigurno, poticajno i stručno okruženje za razvoj, rast i učenje.

U sklopu poliklinike djeluju dvije specijalističke ambulante: pedijatrijska i fizijatrijska. Liječnik fizijatar, kao voditelj tima, surađuje s pedijatrom, defektologom, logopedom, psihologom, radnim terapeutom i drugim zdravstvenim osobljem. Oni provode cjelovitu rehabilitaciju djece koja dolaze na ambulantno liječenje. Terapije se provode individualno.

U okviru socijalnih usluga nudi se poludnevni, dnevni boravak i tjedni smještaj za djecu predškolskoga uzrasta radi rehabilitacije kao i pružanje stručne pomoći u obitelji (patronaža). Roditelji djece s teškoćama u razvoju predškolske dobi iz udaljenih mjesta i zbog socijalnih problema imaju mogućnost u Zlatnom cekinu s rješenjem Zavoda za socijalni rad koristiti usluge dnevnoga i tjednog boravka kao i koristiti sve usluge poliklinike. Troškove boravka uz Rješenja Centra za socijalnu skrb plaća socijalna skrb, a usluge poliklinike podmiruje HZZO preko uputnice djetetova liječnika.

Pružanje socijalnih usluga vodi Antonija Alfeldi, prvostupnica radne terapije koja nam je pojasnila: „Osnovni cilj našega rada s djecom je rana, multidisciplinarna i sveobuhvatna rehabilitacija i habilitacija, a u samom procesu je važno i aktivno sudjelovanje roditelja. Stoga se uvijek uz terapije namijenjene djeci provodi i edukacija roditelja, što je dodatan izazov ovoga posla. Ali za nagradu dobijemo to da svaki dan provodimo s ovom divnom djecom.”

Dječji vrtić Cekin trenutno se brine o 125 djece. Program rada dječjega vrtića usmjeren je na odgoj i socijalizaciju djece s teškoćama u razvoju kojih je u vrtiću oko 40 i koja, pored vrtićkoga programa, imaju mogućnost koristiti i rehabilitacijske vježbe u Poliklinici. Ovakav multidisciplinarni rad s djecom velika je prednost kako za djecu tako i za roditelje kojima je omogućeno da na jednom mjestu dobiju sve usluge potrebne za tretiranje problema s kojim se dijete nosi.

Posao koji se radi dušom i srcem

Ukupno 65 zaposlenika svakodnevno skrbi o djeci od dojenačke dobi do 18 godina.

U Centru nas je ugostio fra Ilija Jerković, svećenik član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji vrši službu ravnatelja Centra od samoga osnutka. Fra Ilija je samozatajan i skroman iako je očito da je Centar izgrađen i opstaje zahvaljujući upravo njegovoj nepokolebljivoj vjeri, jasnoj viziji i snažnoj želji da pomogne djeci kojoj je pomoć potrebna. Godine 2023. dodijeljen mu je Zlatni grb Brodsko-posavske županije za životno djelo i dugogodišnji rad s djecom.

Ipak, fra Ilija zasluge za tu nagradu pripisuje drugima i smatra da nagrada pripada osoblju koje iz dana u dan radi s jednakom posvećenošću unatoč svim zahtjevima i izazovima svoga posla, osoblju koje svakodnevno radi u Centru, često daleko od očiju javnosti, ali nikada daleko od djece.

Iako Centar neupitno puno toga nudi, fra Ilija smatra da je još uvijek „jako malo učinjeno u odnosu na to kolike su potrebe”. Usluge Centra dnevno koristi oko 400 djece. Ipak, atmosfera ne djeluje kaotično. Naprotiv, osjećaju se mir, toplina, sigurnost i obiteljska atmosfera. Onaj utješni faktor koji roditelji traže kada s knedlom u grlu ostavljaju dijete nepoznatim rukama, nadajući se da će te ruke biti nježne, strpljive i stručne. A u ovom slučaju to upravo i jesu, jer ovaj se posao ne može raditi drukčije.

Katarina Jerković Gavran, magistra sestrinstva i zamjenica ravnatelja, to sažima jednostavno i iskreno: „Osjećam da smo na neki način odabrani za ovo što radimo. Ovo nije posao koji možeš samo doći i odraditi. On je i fizički i emotivno zahtjevan. Ovo je posao koji se radi dušom i srcem jer drukčije ne možeš. Ovo moraš voljeti, živjeti i htjeti to raditi.”

Prostor Centra je uredan i bogato opremljen spravama i pomagalima potrebnima za realizaciju brojnih sadržaja koji se nude djeci u okviru terapijskih procesa. Tako Centar ima senzornu i snoezelen sobu te provodi neurofeedback i stohastičku rezonancnu terapiju, a uvedene su i Vojta i Maes terapije. Dječji radovi izloženi posvuda… na zidovima, vratima, hodnicima… svjedoče o svakodnevnom radu i malim, ali neizmjerno važnim pomacima koji za dijete znače cijeli svijet.

Zadovoljstvo rada s djecom

U vrtiću, kojim upravlja Antonija Domorad, magistra predškolskog odgoja i obrazovanja, zajedno borave djeca s razvojnim teškoćama i ona bez. Svi u istoj skupini. Svi zajedno. Prema Montessori modelu, uče jedni od drugih.

„Mlađi gledaju starije, stariji preuzimaju odgovornost. Razlike se ne skrivaju, ali se ne ističu kao prepreka, već postaju prostor učenja, empatije i bliskosti. Djeca se raduju svakom, pa i najmanjem napretku bio njihov osobni ili tuđi.” – naglašava ravnateljica vrtića.

S nama je podijelila i brojne priče o vrtićkoj djeci i načinima na koje je djeca svakodnevno pozitivno iznenađuju i njezin posao, na kraju dana, čine jednim velikim zadovoljstvom. Tako smo saznali i za „svečani ručak” koji se, jednom mjesečno, organizira u vrtiću. Djeca, zajedno s odgojiteljima, taj dan postavljaju stolove sa stolnjacima, cvijećem i svijećama. Uče kako se ponašati za stolom, kako biti pažljiv, tih, uredan. Taj dan se ne mrvi, ne prosipa, ne žuri. Jede se s poštovanjem prema hrani, prema drugima, prema trenutku. Dogodilo se da su se jednom prilikom djeca s odgojiteljima zatekla na ručku izvan vrtića u hotelskom restoranu i „svečani ručak” je zaživio u „stvarnim” okolnostima. Dovoljno je bilo da im odgojiteljica izgovori šifru koju su svi prepoznali: „Svečani ručak!” Djeca su, na ponos i oduševljenje svih prisutnih, primijenila sve naučeno i pokazala da su lekciju usvojila. Ta priča mi je nametnula pitanje: Što mi možemo naučiti iz priče o „svečanom ručku”? Je li možda naš posjet Zlatnom cekinu za nas bio jedan takav „svečani ručak”. Edukativan. Otrježnjujući. Lekcija iz poniznosti, zahvalnosti i umjerenosti u vlastitim željama. Lekcija pred djecom koja se svakodnevno suočavaju s izazovima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Lekcija pred ljudima koji taj težak, zahtjevan posao rade srcem, jer drukčije ne znaju. Možda bismo i mi trebali, barem jednom mjesečno, imati svoj „svečani ručak” kao trenutak u kojem zastanemo. Uozbiljimo se. Prisjetimo se vrijednosti koje lako zaboravljamo. Pogledamo oko sebe i zapitamo se činimo li dovoljno?

Zlatni cekin, kao sufinancirana ustanova uz veoma skromnu podršku države, uvelike ovisi o dobročiniteljima i donatorima. Svatkood nas se može uključiti i dati doprinos radu Centra bilo volontiranjem, donacijama ili širenjem svijesti o važnosti rada ovakvih ustanova. Svaka pomoć, ma koliko mala nam se činila, može imati velik i dugoročan učinak, a na mrežnoj stranici Zlatnog cekina www.zlatni-cekin.hr mogu se saznati točne informacije o tome kako pomoći njihov rad.

Centar smo napustili puni dojmova i s unutarnjom zapovijedi koja se sama nametnula i vrisnula u nama „Šifra: svečani ručak!” I od dana posjeta, kada se aktivirala, još uvijek u mislima glasno odjekuje kao tajni kod kojim smo dobili jasna uputstva za život koja kažu: Usredotoči se,budi zahvalan, budi pažljiv i budi najbolja verzija sebe jer djeca bar toliko od nas zaslužuju!

Objava Šifra: svečani ručak pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kralj Petar Svačić i Petrova gora

Petrova gora je mjesto koje nosi posebnu simboliku za hrvatsku povijest. Upravo je ondje 1097. godine u bitki kod Gvozda poginuo posljednji hrvatski narodni kralj Petar Svačić, braneći slobodu Hrvatske od ugarskoga kralja Kolomana. Njegova smrt označila je kraj samostalne hrvatske kraljevske loze i početak stoljetne povezanosti Hrvatske i Ugarske. Prema predaji, u spomen na kralja Petra, gora koja je dotada imala ime Gvozd nazvana je Petrov Gvozd odnosno Petrova gora. Na mjestu njegove pogibije stoji spomen-ploča s riječima: „Ovdje počiva posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić.”

Osim povijesne simbolike, gora je bila i duhovno središte ovoga kraja. Tu je u 14. stoljeću osnovan pavlinski samostan sv. Petra koji je djelovao do 16. stoljeća. Ostaci njegovih zidina i danas podsjećaju na bogatu redovničku baštinu.

Za vjernike Gvozda Petrova gora nije samo povijest nego i živa stvarnost. Krajem kolovoza ove godine na ruševinama pavlinskoga samostana slavljena je misa povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. „Kad hodamo Petrovim tragovima, osjećamo da je naša župa dio iste priče – priče vjere, ustrajnosti i nade”, svjedoče vjernici.

Od prognaničke misije do nove župe

U kolovozu 1995. godine u Gvozd su doselile tisuće prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine većinom iz Banje Luke i okolice te Središnje Bosne i dijelom Bosanske Posavine. Njihov progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Među prognanicima nastala je potreba za okupljanjem u vjeri i zajedništvu. Briga o duhovnoj skrbi povjerena je bosanskim fratrima provincije Bosne Srebrene. Franjevci su u početku osnovali Katoličku misiju za prognanike koju je vodio fra Josip Božić. Većina prognanika vjerovala je da će se brzo vratiti u svoje domove. Kako je vrijeme prolazilo, a prilike se nisu mijenjale i većina ljudi je ostala, misija je 3. prosinca 2002. godine službeno proglašena Župom svetih Petra i Pavla. Prvim župnikom imenovan je fra Juro Stipić.

Među prvim prognanicima su Franjo i Mara Agatić iz sela Kozara, župa Ivanjska. Oni su zajedno s tisućama drugih Hrvata iz Banje Luke i okolice nakon Oluje morali napustiti svoj rodni kraj. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Franjo je s jednom grupom ljudi u devet autobusa prevezen odmah u Gvozd (Vrginmost), mjesto za koje dotad nisu ni čuli da postoji. Dodijelili su im napuštene srpske kuće za privremeni smještaj. Nakon akcije Maestral i dolaska hrvatske vojske do Banje Luke u rujnu 1995. većina prognanika se ponadala da će se vratiti svojim domovima. Nažalost, situacija je bila takva da su morali ostati i u Gvozdu organizirati novi život i dom.

Sličan progon doživio je Matija Petrović, zvani Mato, koji je protjeran iz mjesta Šargovac u Banjoj Luci, župa Petrićevac, nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995. Srpski vojnici upali su u njegovo mjesto 23. 5. 1995., istjerali mještane iz kuća i naredili da hitno uđu u autobuse. Sve se odigralo brzo, nisu mogli ponijeti ni novac, ni dokumente ni garderobu. Tri mjeseca vozali su ih po Bosni, najprije u Bosansku Gradišku pa natrag u Banju Luku u jednu štalu. Nakon Oluje protjerani su s drugim Hrvatima preko Davora u Hrvatsku gdje su nakon nekoliko prihvatnih centara dovezeni u Gvozd.

U prvim godinama vjernici su se okupljali u lokalnom Vatrogasnom domu, ali srce naroda čeznulo je za crkvom koja će biti njihova duhovna kuća. Župu su organizirali franjevci fra Josip Božić, fra Juro Stipić i fra Tomislav Jurić. Svi ti fratri ostavili su duboke tragove u duhovnom životu vjernika a ujedno su ih uveliko materijalno pomagali. Sadašnji mladi župnik fra Marko Hrgota, rodom iz Sarajeva, nastavlja izgrađivati zajednicu vjernika u Gvozdu i duhovno i materijalno umivajući crkvu prekrasnim umjetninama i uređujući okoliš.

Izgradnja crkve – od sna do stvarnosti

Gradnja crkve sv. Petra i Pavla započela je 2006. i trajala do 2008., najvećim dijelom zahvaljujući pomoći kardinala Josipa Bozanića i Zagrebačke nadbiskupije kome je tada pripadala. Na Uskrs 2008. u crkvi se slavila prva misa, a 22. studenoga 2009. kardinal Bozanić svečano ju je posvetio. „Sjećamo se dana kad smo stigli bez ičega, a crkva je bila samo san. Danas je to naš dom, mjesto susreta i nade”, rado kažu vjernici.

Crkva je pravokutnoga tlocrta, s prostranom lađom i povišenim svetištem, a uz nju je sagrađen i župni ured po planu arhitekata Zdravka Živkovića i Vesne Koržinek. Tijekom protekle četiri godine župnik fra Marko Hrgota, koji je ujedno i doktorand gregorijanskoga pjevanja na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, uspio je zajedno s vrhunskim umjetnicima stvoriti prostor u kojemu se liturgija i umjetnost nadopunjuju, prostor gdje se vjera otkriva kroz ljepotu umjetnosti, pretvorivši tako crkvu u „Bibliju u kamenu i staklu”.

Danas župa pripada Sisačkoj biskupiji, a crkva je pravi umjetnički dragulj jer se u njoj čuvaju jedinstvena djela hrvatskih akademika i vrhunskih umjetnika. Vitraji na pet prozora i tri rozete te freska Dobri pastir (7 x 5 m) u apsidi izrađeni su po nacrtu akademika Luke Paljetka. Tihomir Lončar naslikao je Put križa i Posljednju večeru na koru. Josip Slavuj izradio je Gospin kip. Sedije u oltarskom prostoru napravljene su po nacrtu akademika Zlatka Ugljena i primjer su spoja bosanskohercegovačke sakralne arhitekture i suvremene liturgijske umjetnosti. Trenutno se odlijevaju kalupi za velike kipove sv. Petra i Pavla koji će biti izrađeni od gline – simbola ovoga kraja. Autor kipova je Kuzma Kovačić.

Budući da je trenutna vanjska fasada djelomično oštećena, planirana je nova kamena ventilirana fasada koja će crkvi dati snažan, arhaičan izgled. Radovi bi trebali započeti uskoro. Hrvatska Vlada će sufinancirati obnovu ove fasade s 50 000 eura jer ova crkva ima veliku kulturnu vrijednost.

Osim župne crkve prije nekoliko godina izgrađena je grobljanska kapela sv. Leopolda Bogdana Mandića koju je blagoslovio sisački biskup Vlado Košić u studenom 2019. A na glavnom putu i raskrižju sagrađena je kapela sv. Nikole Tavelića.

Župa koja diše zajedništvom

Župa danas broji oko 800 vjernika u 250 obitelji. Prošle je godine bilo 12 krštenja, 13 sprovoda i 10 vjenčanja. Sakrament krizme, koji je svake druge godine, primilo je 16 djece, a prvu pričest ove godine primilo je 7 osnovnoškolske djece. U župi je aktivan OFS koji broji 10 članova, a mladih Framaša je 15.

Iako malena, župa diše punim plućima. Vjernici se rado okupljaju nedjeljom i blagdanima na misu, a posebno na patron župe kada se okupe u većem broju. Nedjeljom se slave dvije mise na koje se okupi oko 120 vjernika. Dobro su posjećene marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, ali i mise u vrijeme korizme i zornica u došašću.

Na dječjoj polnoćki izvodi se koncert gregorijanskih antifona, a nakon mise uprizore se žive jaslice u kojima sudjeluje obitelj s novorođenim djetetom, a dovedu se i životinje. Pa tako jedan vjernik kaže: „Kad moja obitelj sudjeluje u živim jaslicama, osjećamo da smo dio povijesti spasenja – kao da i sami stojimo pred Betlehemom.”

Među brojnim kulturnim događajima u župi župnik fra Marko spominje: večer poezije fra Ivana Kramara i akademika Luke Paljetka; nastupi Steinerove škole iz Belgije; koncert prof. Oresta Shourgota, prve violine Zagrebačke filharmonije, koji je izveo Bachovu Čakona; nastup policijske klape sv. Mihovil; te humanitarni koncerti Miroslava Škore i tamburaškoga sastava Ivice Plivelića.

Župnik je također među organizatorima malonogometnoga turnira i biciklijade Tour de Gvozd čime promovira sport i zajedništvo. A u ovu crkvu voli doći i moliti se fra Markov rođak pjevač Željko Bebek i njegova žena Ružica.

Vjernici Gvozda nisu vezani samo uz svoje mjesto. Hodočaste pješke u susjednu župu Vojnić na blagdan sv. Ante, a prvi put su pješice išli i na Petrovu goru na misu na zidinama staroga pavlinskog samostana povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz BiH.

Svi ovi događaji prigoda su za okupljanje mnogim vjernicima koji žive i rade izvan župe. Većinom su to mlađi ljudi koji su odselili u potrazi za boljim životom. Nažalost, danas se općina Gvozd nalazi u prilično teškoj gospodarskoj situaciji. Stanovništvo se najvećim dijelom bavi poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom. Trenutno nema nekih većih ulaganja u ovaj kraj, nema neke industrije ni proizvodnje osim nekoliko pilana, a mnogo trgovina je zatvoreno.

Župa redovito pomaže svojim vjernicima koji su u potrebi. Već tri godine župa Gvozd sudjeluje u projektu prekogranične suradnje kojim se pomaže župa Dobrinja u Sarajevu. Projekt financira Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU RH.

Novi početak

Župa sv. Petra i Pavla i crkva u Gvozdu nije samo sakralna građevina nego srce zajednice. Kažu vjernici: „Naša crkva nije od kamena i stakla, nego od vjere i ljubavi ljudi koji su je gradili suzama i molitvama.” Ona je svjedok povijesnih rana i križeva, ali i znak da vjera i zajedništvo mogu obnoviti život. Nije samo mlada župa – ona je crkva prognanika, ali i svjetionik budućnosti. U njoj se susreću suze prognanstva i ponos povijesti, umjetnost i liturgija, sport i pjesma, zajedništvo i nada.

Na Petrovoj gori, gdje je pao kralj Petar Svačić, danas se rađa nova snaga. Župa sv. Petra i Pavla svjedoči da narod koji pamti svoje korijene i gradi zajedništvo, nikada ne nestaje. Ovdje se prošlost i sadašnjost susreću, a prognanički križ pretvara u novi početak.

Objava Crkva prognanika i nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Grad slavne prošlosti i svijetle budućnosti

Prema najnovijim podacima Državnoga zavoda za statistiku, Sinj je jedan od samo šest gradova u Hrvatskoj koji su u 2024. godini imali pozitivan prirodni prirast s više rođenih nego umrlih. U Sinju je tako prošle godine rođeno 16 beba više nego što je bilo umrlih osoba, a stopa nataliteta iznosila je 11,30 rođenih na 1000 stanovnika, čime se grad svrstao među top 10 gradova u Hrvatskoj. Uspjeh je još veći kada se zna da je prirodni prirast na razini države i dalje negativan, s padom od gotovo 20 tisuća ljudi. Prirodnom prirastu Sinja pridonosi ostanak mladih obitelji i povratak onih koji su prije nekoliko godina napustili Sinj i Cetinsku krajinu i krenuli za boljim životom izvan domovine. Blizina Splita i dobra povezanost s najvećim gradom u južnoj Hrvatskoj pridonosi razvoju Sinja i ostanku stanovništva na ovom prostoru.

Sinj je dobio posebnu snagu i sigurnost kada se u gradu pod Kamičkom smjestio dragi lik Majke od Milosti koji su fratri iz Rame s narodom donijeli u Sinj. Od tada Sinj živi uz Gospu u čiju se čast svake godine trči viteška igra Alka i tako više od tri stoljeća. Gospina slika danas se čuva u crkvi i svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske a čiji su čuvari sinjski fratri koji nastavljaju tradiciju bosanskih fratara. Crkva je 12. 10. 2024. svečano proglašena manjom bazilikom. U Katoličkoj Crkvi, naime, bazilikom se nazivaju liturgijski privilegirane crkve, a počasni naslov manja bazilika dodjeljuje papa pojedinim crkvama većega značenja za neki grad i biskupiju. Prvi rektor sinjske bazilike je aktualni gvardijan samostana fra Marinko Vukman. Na franjevački samostan i Gospino svetište naslonjena je i župa Gospe Sinjske, koja je po broju vjernika najveća župna zajednica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Trenutni župnik je fra Antonio Mravak. Prema blagoslovu obitelji iz 2024. godine u župi živi 6894 obitelji i 20 720 vjernika. Možemo kazati da je Sinj grad bogate prošlosti ali i svijetle budućnosti uz Gospin zagovor.

Fratri i narod uz Majku od Milosti

U 16. stoljeću na prostore Sinja i Cetinske krajine dolazi do osmanskih prodora i tako zauzimaju veći dio Cetinske krajine i tu ostaju sve do 25. rujna 1686. godine. Stanovništvo se većim dijelom osulo, a oni islamizirani se iseljavaju kada Cetinsku krajinu od Osmanlija oslobađaju Mlečani 1687. godine.

Te 1687. dolazi do najveće seobe, doseljavanja Hrvata iz susjedne bosanske Rame pod vodstvom fratara koje je predvodio fra Pavao Vučković. S fratrima i narodom je došla i slika Majke od Milosti. Slika se danas može ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. Kroničar fra Petar Filipović piše kako je čuo od starijih fratara da se Slika Gospe od Milosti nije nalazila na oltaru u ramskoj crkvi, nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. No, značajno je, ističe Filipović, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu sliku. Naime, ramski je samostan sv. Petra bio više puta pljačkan, paljen i rušen, ali Slika nije nastradala unatoč svemu što je doživio ramski samostan uključujući i bijes janjičara i silu vatre. Zato nije čudo, ističe Filipović, da su neki već tada Slici iskazivali posebno štovanje i običavali uz svetkovine pred njom paliti voštanice.

Čudotvorna Prilika Majke Božje bila je najdragocjenije blago što su ga franjevci sa sobom ponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja, potom preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu. Franjevci se nisu naviknuli u Splitu. Srce ih je vuklo narodu s kojim su došli iz Bosne u Cetinsku krajinu. Tako se sveta Slika godine 1691. nakon višegodišnjega puta nastanila u Sinju iz kojega više nije odlazila.

Gospa pobjednica

Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza 1715. i ponavljao se često sljedećih dana. Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Tijekom toga vremena redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć. Branitelji su očekivali novi napad, ali je neprijatelj „noću od 14. na 15., kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu…”, izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja.

U znak zahvalnosti Gospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu s križem da se baš ta Slika „Majke od Milosti” njome okruni. Gospinu sliku je 22. rujna 1716. okrunio splitski nadbiskup Cupilli, a na kruni je natpis: „Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.”.

Možemo slobodno ustvrditi: na dan pobjede Gospe od Milosti – rođena je Čudotvorna Gospa Sinjska. Od toga dana se ime „Čudotvorne Gospe Sinjske” pročulo u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji. Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište.

Sinjsko svetište mjesto hodočašćenja i milosti

Poboljšane komunikacijske veze omogućile su da sve veći broj štovatelja izvan Cetinske krajine u svetište dolazi i tijekom cijele godine. To se prvenstveno odnosi na Split i njegovo okružje od Omiša do Trogira. Na povećanje broja hodočasnika u Svetište u Sinj ipak je najviše utjecala i utječe blizina Međugorja.

Treba još istaknuti da velik broj hodočasnika Gospi Sinjskoj doslovno hodo-časti, tj. dolazi pješice. Velika skupina hodočasnika pješaka dolazi u nedjelju prije Velike Gospe iz svih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine.

Na temelju evidencije proteklih pet godina u Svetištu su prosječno godišnje registrirane 533 skupine hodočasnika (prosječno 50-ak u jednoj skupini), više od 26 000 hodočasnika. Može se pretpostaviti da tom broju treba pribrojiti više od 20 % neregistriranih skupina. O svetkovini Velike Gospe, što znači tijekom devetnice i tjedan dana poslije same Svetkovine, prema slobodnim procjenama u Svetište dođe oko 200 000 hodočasnika.

Nitko ne može prebrojiti svjedočanstva vjernika koja su ostavljena u ovom Svetištu, kako je Bog pritekao upomoć po zagovoru Čudotvorne Gospe Sinjske, bilo da je riječ o djetetu, majci, muškarcu, ženi. Tako je 2024. godine nakon svetkovine Velike Gospe u Gospino Svetište u Sinju stigla Ivana iz Žrnovnice, mjesta u blizini Splita. Prije dolaska u Sinj otkrivena joj je teška dijagnoza zloćudnoga tumora u trbušnoj šupljini. Svoje svjedočanstvo je podijelila i javno:

„Bilo je vruće subotnje popodne (16. kolovoza 2024.), sestra i ja krenule smo u Sinj, ona vjerojatno s nadom i vjerom u čudo, a ja s nadom da ću udovoljiti njoj i svojoj obitelji. Kad smo došle u Sinj, zajedno s jednim fratrom ušle smo u prostoriju gdje nas je primio, a ja sam se rasplakala i istresla sve što mi je na duši. Nakon što me taj fratar saslušao ne prekidajući me ni u jednom trenutku, rekao mi je: ‘Idi pred Gospinu sliku. Ona je majka kao i ti, ona ima veliko uho koje čuje sve molitve i prošnje i njezin pogled je usmjeren prema svakom srcu koje joj se obraća.’

Nakon što smo se zajedno pomolili, otišla sam pred Gospinu sliku, podigla svoj pogled i olakšala svoju dušu. Promislila sam koliko sam samo puta prije toga klečala pred tom istom slikom i koliko puta do tada su moje molitve zapravo bile isprazne. Kako nam je fratar dao mali molitvenik s molitvama Gospi Sinjskoj, sestra i ja zajedno smo počele moliti devetnicu iz njega i tako sam čekala jedan teški pregled i nakon njega operaciju. Kada sam saznala termin operacije, vratila sam se ponovno u Sinj i pomolila sam se još jednom iskreno vapijući ispred Gospine slike da učini čudo nad mojom situacijom jer su svi nalazi potvrdili najtežu dijagnozu, zloćudni tumor.

Operacijski zahvat sam obavila u Zagrebu u KBC Merkur. Planirani dan operacije, trebao je biti ponedjeljak, otkazan je za utorak. Cijelu noć nisam spavala. Rano ujutro dobila sam preko mobitela poruku ohrabrenja sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske uz kratki blagoslov. Toga trenutka u sobu su došle dvije medicinske sestre i kazale da ću biti prva na redu za operaciju, iako je bio plan da budem 4. po rasporedu. To je bio trenutak kad sam shvatila da me Gospa cijelo vrijeme moje agonije vodi, čuva i tješi. Operacija je dobro prošla. Novi trenutci neizvjesnosti i strahova bilo je iščekivanje koliko sam teško bolesna i kako će se odvijati moje liječenje. Nakon deset dana, ponovno s krunicom i molitvenikom Gospe Sinjske krenula sa suprugom u Zagreb. Bila sam mirna, vjerujući da ću ma kakve god prognoze bile, to lakše prebroditi s obzirom na sve znakove koje sam dobila od Gospe. Čekajući u čekaonici ambulante, doživjela sam spoznaju, prije nego što sam ušla i rekla samoj sebi: ‘Bit će sve dobro’. Tako je i bilo. Doktor me vedro dočekao i kazao da nisam zloćudno bolesna! U tom trenutku rekla sam doktoru: ‘Hvala Bogu i Gospi’, a on me pogledao i rekao: ‘I ja bih tako rekao.’ Kada sam se oporavila nakon teške operacije, vratila sam se sa svojom obitelji u Sinj. Nakon svete mise zahvalnice kleknula sam još jednom skrušeno ispred slike Čudotvorne Gospe Sinjske i ponovno zaplakala, samo ovoga puta tekle su suze radosnice jer me je Gospa ozdravila i ostavila sa mojim suprugom i kćerkom koja ima 5 godina.”

Više od tristo godina vjerni puk slavi Boga za dar Majke od Milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske. Slave je nasljednici sinjskih vitezova branitelja Sinja i Cetinske krajine, branitelja hrvatske domovine, sinjski alkari i alkarski momci u povorci svečanoj kojoj je na čelu barjak s Gospinom slikom. Slave je u trkama Sinjske alke. Slave je u slavodobitničkom veselju, u igri i pjesmi puka Cetinske krajine. Slavi je na koljenima obilazeći njezin oltar i utječe joj se i mlado i staro. Slave je hodočasničke noge sa svih strana Cetinske krajine, sa svih strana hrvatske domovine, iz Njezine Bosne i iz Hercegovine. Na blagdan njezina uznesenja čitav Sinj postaje njezino svetište. Svi oči upiru u njezinu svetu priliku vapeći: O, Gospe Sinjska, budi nam spas!

(fra Antonio Mravak)

Objava Gospe Sinjska, budi nam spas! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kloštar je malo naselje 10 km istočno od Vrsara u Općini Vrsar, a nalazi se iznad sjeverne obale kanala. Danas, a i tijekom povijesti, njegovi mještani su se bavili gotovo isključivo poljodjelstvom i stočarstvom.

Krajem 10. stoljeća na tom mjestu je osnovan benediktinski samostan – sv. Mihovil nad Limom, San Michele di Leme, koji je ubrzo postao središtem velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice brojnih istarskih plemića, te je na kraju samostan upravljao cijelom šumom Kontija. Danas samostan ne izgleda kao kada je bio u svom usponu, prilično je ruševan iako je jedan njegov dio obnovljen. U samostanu je neko vrijeme boravio sv. Romuald. Benediktinci su u njemu ostali do 1652., a potom je posjed postao feudom. Tako je samostan napušten, a od 1691. godine Mletačka Republika predaje zaljev u posjed obitelji Barbabinaca, koja upravlja i napuštenim samostanom.

Limski kanal je zaljev na zapadnoj obali Istre između Vrsara i Rovinja. Nastao je kao rijas (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina, a u prošlosti se ulijevala u more u Limskom kanalu. U njezino staro korito prodrlo je more te je tako nastao današnji zaljev. Limski zaljev je značajno uzgajalište školjaka. Ime mu dolazi od latinske riječi limes = granica (tuda je u rimskom razdoblju prolazila granica provincija Italije i Dalmacije).

Dosta kasnije, već od 1771. godine samostan dospijeva u posjed obitelji Colleti iz Coneliana, te biva preuređen u dvorac, a i danas ima taj oblik o čemu svjedoče ostaci impozantne građevine. Te 1771. godine braća Colleti zamijenila su svoj posjed u blizini Venecije za kompleks samostana. Samostan ostaje u posjedu obitelji Colleti sve do 19. stoljeća, kada izumire obitelj pa u drugoj polovici 19. stoljeća samostan – dvorac prelazi u državno vlasništvo (Austro-Ugarske). Tada dobiva drugu ulogu, a za vrijeme vladavine Italije nakon Prvoga svjetskog rata tu su bili smješteni karabinjeri. Danas su samostan i dvorac u ruševnom stanju, okruženi zidom i nedostupni, ali se očekuje da se u sljedećem razdoblju uredi za posjetitelje.

U blizini samostana nalazi se i šuma Kontija – poseban rezervat šumske vegetacije na površini od 65 hektara. Njezin prirodni fenomen je šuma bijeloga graba, stara više od 140 godina, znanstveno vrlo zanimljiva i vrijedna, najbolje sačuvana površina ove zajednice u Istri. Naziv šume Kontija potiče od obitelji Colleti (Conte Colleti).

Osnivanje samostana

Prema legendi, samostan sv. Mihovila osnovao je sveti Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana. Uz obalu Limskoga kanala nalaze se mnogobrojne špilje s tragovima neolitskoga života. Pretpostavlja se da je u jednoj od njih živio sveti Romuald, osnivač benediktinskoga samostana svetoga Mihovila. Romuald se nakon gradnje samostana potpuno povlači u samački život i nastanjuje u spilji.

Danas je ta spilja turistička atrakcija i poznati geološki fenomen Limskoga kanala, poznata kao Romualdova spilja. Nalazi se 120 metara iznad mora. Ulaz u nju je visok samo pola metra, njezini hodnici dugi su 105 metara, a glavna dvorana špilje visoka je čak 6 metara. Poznata je i po tome što u njoj živi kolonija zaštićenih šišmiša vrste Myotis myotis, jedna o posljednjih kolonija te vrste u Europi.

Samostan danas

Danas, od nekada velikoga i ekonomski moćnoga samostana svetoga Mihovila koji je tijekom rane povijesti bio u sukobu s porečkim biskupima, ostao je napušten i zapušten objekt s dvije crkve koje su sazidane jedna uz drugu. Manja je ranobizantska građevina crkva svete Marije iz 6. stoljeća, a veća je titularna crkva svetoga Mihovila iz 11. stoljeća, građena između 1001. i 1002. godine.

Crkva svete Marije mala je stara ranokršćanska kapelica s trostranom apsidom i (uništenim) bačvastim svodom s pojasnicama na lezenama. U njoj se mogu vidjeti tragovi zidnih slika s figuralnim prikazima i natpisima.

Veća samostanska crkva svetoga Mihovila građena je u ranoromaničkom slogu s polukružnom apsidom, i ujedno je titularna crkva. Ta je crkva mnogo viša, polukružna, s izvana istaknutom apsidom. Na jednom od bočnih zidova, visoko ispod krovišta, sačuvane su originalne tranzene s tradicionalnim pleternim ukrasom.

U apsidalnom dijelu crkve svetoga Mihovila nalaze se ostaci romaničkih fresaka, na kojima je prikazano suđenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje, rad nepoznatoga majstora otonske škole. To je jedini prizor koji se još može rekonstruirati u apsidi, od nekada bogato ukrašene crkve freskama, a zanimljivo je da je to najstariji osvrt na ovu temu u crkvama Istre. Najbolje očuvani prikaz sveca je na desnoj strani trijumfalnoga luka crkve. Tu se vidi mladolik lik s tonzurom i opatskim štapom koji vjerojatno prikazuje benediktinskoga sveca, pretpostavlja se samoga svetog Romualda. Također je važno napomenuti da su ljudski likovi i arhitektura predočeni stilizirano i sumarno. Svi likovi na freskama su iscrtani i oblikovani konturama svijetle i tamne boje, a na jagodicama lica javljaju se karakteristične crvene mrlje za što se pretpostavlja da je izravni utjecaj Bizanta. Kada su u pitanju ikonografski i likovni uzori, može se reći da su prilično raznoliki, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih motiva u odjeći, što upućuje na utjecaj različitih škola na ikonografiju. Tako je vladarska kruna karolinškoga tipa, kakvu su nosili germanski kraljevi, a drugi elementi ukazuju na utjecaj istočnoga mediterana, posebno grčke. Ipak, većina elementarnih obilježja tipična je za benediktinsku umjetnosti otonskoga razdoblja.

Za samostan se veže još jedna zanimljivost: katastarski plan koji obuhvaća posjed samostana svetoga Mihovila u Kloštru najstariji je sačuvani katastarski plan za područje Istre. Izradio ga je 1433. fra Mauro, a smatra se da je riječ o precrtu izvornoga plana iz 11. stoljeća pa je zapravo riječ o najstarijem katastarskom planu na području hrvatskih zemalja.

S obzirom na to da je samostan bio smješten visoko na strmom brijegu iznad mora, a brodovi i čamci bili su osnovna komunikacija, zbog sigurnosti su izvlačeni iz mora do samostana. Za tu svrhu je bila uređena posebna staza, odnosno niz stuba uklesanih u stijeni, danas poznato kao fratarsko stepenište (fratarske škale). Preko njih, a uz pomoć drvenih oblica izvlačeni su čamci na sigurno. Danas postoji samo jedan mali dio tih stuba, koje su prilično zarasle u makiju, ali se još dobro vide, a iako ih je zub vremena značajno nagrizao, i dalje stoje kao svjedoci i podsjetnik na jedno drugo vrijeme.

(Kalendar sv. Ante 2025)

Objava Samostan svetoga Mihovila kod Kloštra u Istri pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Masna Luka, mjesto koje nosi ime po poznatom humskom plemiću koji je živio u drugoj polovici 14. stoljeća vojvodi Mastanu iz Drežnice (nekoć se zvala Mastanova Luka), danas je dom Franjevačke kuće molitve.

Povratak na goru

Iako pisani tragovi svjedoče da su fratri u Masnoj Luci još od 1670. godine, pretpostavka je da su tu boravili i prije 15. stoljeća kako hercegovački stočari ne bi bili lišeni duhovne brige tijekom ljetne ispaše stoke zbog koje bi provodili po nekoliko mjeseci izvan svojih stalnih naselja. U današnje vrijeme, stočari su rijetki na ovom području, a turizam je glavni razlog dolaska i boravka ljudi u ovom parku prirode. Franjevci su oko 1930. godine u Masnoj Luci sagradili svoju kuću, ali su je 4. listopada 1942. godine, na dan sv. Franje Asiškoga, spalili četnici.

Priča Masne Luke, ovakve kakvu je poznajemo danas, započinje s fra Petrom Krasićem koji se 1982. godine vratio na zgarište stare kuće i na njezinim temeljima počeo graditi ono što je s vremenom postalo mjesto tišine, susreta, molitve i preobrazbe. Fra Petar je proveo gotovo 40 godina u planini, podižući crkvu, galeriju, kapelice, kuću molitve i zajednicu.

Prostor na kojem se nalazi Franjevačka kuća molitve – Masna Luka, dio je kapelanije sv. Ilije – Polja koja obuhvaća široko planinsko područje između općina Tomislavgrad, Posušje, Široki Brijeg, Jablanica i Rama, a središnji dio Polja je Blidinjsko jezero između planina Čvrsnice i Vrana. Ova prostorna određenost je važna jer Franjevačku kuću molitve fizički izdvaja od svjetovne buke i gužve. Nalazi se u planini izolirana pa postaje oaza koja nudi ne samo psihički već i fizički odmak od svakodnevice koja nas opterećuje. U kontekstu buke kojoj su ljudi konstantno izloženi, velikih gužvi, intenzivne dinamike poslova kojima se bave i mnoštva obveza, ljudima godi doći u ovaj duhovni centar gdje dobiju „svoj prostor”, privatnost i mir, prvenstveno kroz izniman prirodni ambijent, a onda i unutar kuće, kako bi se mogli „isključiti” i „napuniti baterije”.

U Masnoj Luci sada žive i služe fra Josip Vlašić, kapelan Polja i voditelj programa i upravitelj Masne Luke i njegov subrat fra Marko Galić. Nastavljajući fra Petrovu misiju, trude se da Masnu Luku održe kao prostor gdje je Bog prisutan i kao goru na koju će se ljudi uspinjati uz određen teret, a potom na njoj doživjeti rasterećenje i osjetiti slobodu. Također, smatraju da ljudi koji posjete Masnu Luku, nisu tu došli slučajno. „Možda se nama čini da su nas tu dovele naše odluke ili određene okolnosti, ali ja u svemu tome vidim čežnju duše na koju je Bog odgovorio. Bog privlači ljude, ljudi osjećaju taj poziv i poticaj, dođu ovdje i preobraze se na neki način i vraćaju se u život drukčiji. Kao što je sv. Franjo imao svoju goru, kao što je Isus imao svoje gore na koje se redovito povlačio, tako ljudi mogu u Masnoj Luci imati svoju goru”, pojašnjava fra Josip.

Što Masna Luka nudi?

U Masnu Luku se ne dolazi samo radi molitve iako je ona središte svega. Franjevačka kuća molitve svaki tjedan nudi različite programe namijenjene mladima, ženama, muškarcima, svećenicima… Program jer raznovrstan da bi svatko mogao pronaći nešto za sebe, a važno je samo prijaviti se na vrijeme jer za svaki program ima određen broj mjesta i brzo se popune. Iako su programi tematski različiti, ono što ih sve povezuje je duhovno-psihološki pristup. To znači ne samo moliti sa sudionicima programa i govoriti im o molitvi i duhovnoj dimenziji već imati i psihološki pristup, dotaknuti taj dio u čovjeku koji nije samo njegova duhovnost nego i njegov emocionalni i mentalni prostor. Fra Josip, osim što je svećenik također je i realitetni psihoterapeut pod supervizijom, a fra Marko se obrazuje na polju logoterapije tako da je ovakav pristup seminarima znanstveno i stručno utemeljen. A imaju i krug suradnika koji su profesionalci u različitim poljima rada pa, ukoliko je potrebno za pojedini program, angažiraju se stručna lica kako bi seminar zadržao željeni duhovno-psihološki pristup.

Fra Josip i fra Marko odlučni su da ne stoje u mjestu. Cilj daljnjega razvoja i nadogradnje prostora u kojem djeluju isti je i za njih same i odnosi se i na njihov rad na sebi pa redovito nadograđuju i svoja znanja i vještine. Smatraju da je važno svojim primjerom djelovati na druge, što znači da oni teže biti ljudi molitve kako bi potaknuli druge na molitvu, trude se biti psihički zdravi kako bi onda drugima pomogli doseći to isto stanje.

Svaki seminar započinje četvrtkom i traje do nedjelje. „Ljudi dođu četvrtkom umorni, prazni, s licima koja kao da dolaze iz pustinje. U nedjelju im pogledaš u oči i vidiš da su se napojili, da su preobraženi”, kaže fra Marko i naglašava da veliku pažnju posvećuju prostoru u kojem ljudi borave tijekom seminara – da je kuća nova, da je većina soba jednokrevetnih, da je udobno i da je hrana dobra tako da ljudi koji dođu zaista budu u mogućnosti obnoviti i svoj duh i tijelo. Kuća ima 40 jednokrevetnih i 8 dvokrevetnih soba i to nije slučajno jer je prostor osmišljen tako da svatko ima „svoj kut tišine”.

Na seminare se može prijaviti tko god želi. Program i uvjeti sudjelovanja na pojedinim seminarima objavljuju se na mrežnoj stranici www.masnaluka.ba, a prijave se vrše online putem te iste stranice.

Čist prostor, čist um – rečenica je koja vam padne na pamet dok hodate prostorom Masne Luke koja obiluje umjetničkim djelima i kroz koji igrom svjetala odmah primate poruke koje ta djela prenose. Vitraji, reljefi, kipovi, prostor galerije… pa i sam namještaj, sve što se u prostoru nalazi nije tu slučajno i nije takvo slučajno. Zato ne čudi što je, kad su se pravile vratnice za crkvu, fra Petrova ideja bila da se na vratnicama uprizori šest biblijskih događaja koji su se zbili na gori. U Bibliji je pojam gore jako važan i ovakvim vratnicama koje je izradio Ilija Skočibušić fratri u Masnoj Luci dočekuju ljude s porukom kako su i oni došli na goru na kojoj se i njima mogu dogoditi nevjerojatne stvari te da prolaskom kroz ta vrata ulaze u prostor susreta s Bogom, samih sa sobom i s drugima.

Kapelicu krasi Put križa koji je u starom drvu izradila Karin Grenc. Apsida je također njenih ruku djelo, a sve zajedno povezuje detalj Isusovih tirkizno plavih očiju  koje podsjećaju na to da se u njegovim očima ogleda nebo. A ulaz u kapelicu je umjetničko djelo za sebe – reljef Ilije Skočibušića, napravljen prošle godine povodom obilježavanja 800. obljetnice Franjinih primanja rana na La Verni, pravi je primjer kako svjetlošću djelovati na promatrača jer svjetlost koja zrači iz križa prerasta ulogu lijepe umjetnosti i postaje opipljiva i osjetilna interpretacija božanskog dodira kojem vas ovaj prostor izlaže.

U vremenu kada sve bezglavo juri, ovdje se staje

I fra Josip i fra Marko na svoj način progovaraju o posebnosti Masne Luke. „Isus je redovito boravio i molio u prirodi. Također i sveti Franjo. Obojica su imali svoje mikrolokalitete koje su čuvali za svoj susret s Bogom. I ono što mi je fascinantno kod obojice je to da su imali umijeće zaustavljanja. Isus čini čudesa i odjednom prestane i povlači se od ljudi. Isto tako čini i sveti Franjo koji, iako poznat kao veliki propovjednik i ljubitelj ljudi, redovito bježi na osamu u prirodu. Tako da bih ja rekao da su Masna Luka i ova planina, gora i naša kuća podsjetnik da treba znati stati bez obzira na sva čudesa koja moramo učiniti”, fra Josipove su riječi, a fra Marko naglašava: „Meni je boravak u Masnoj Luci promijenio potpuno pogled na život na način da shvatim da život, što je jednostavniji i polaganiji, to je kvalitetniji. Jer dok promatraš prirodu, živiš s njom i uz nju, dok sadiš vrt pa gledaš kako to sporo niče, onda i ti naučiš sporije živjeti i primjećuješ da ako će tvoj život donijeti kvalitetan plod, da mu treba vremena.”

O Masnoj Luci govore s velikom ljubavlju i privrženošću, uvijek s osmijehom, odlučnim tonom ispunjenim vjerom i s velikim uvažavanjem jedan drugoga kao i onoga s kim razgovaraju. Time je svakom sugovorniku jasno – fra Josip i fra Marko, onima koji dođu u Masnu Luku, ne nude sebe kao neke duhovne gurue koji drugima nameću svoje vizije Boga, već nenametljivo poučavaju svojim primjerom i nude svjedočanstvo uravnoteženoga duhovnog života vođenoga u skladu s prirodom. Zato im vjerujemo kada kažu da služe s ciljem kako bi ono što oni dobivaju od planine, ponudili i drugima. Vjerujemo im i kada u Masnu Luku pozivaju riječima: „Zaustavite se, uložite svoje vrijeme i nastavite živjeti život osviješteni i produhovljeni. Ako se odlučite da Masna Luka bude to mjesto gdje ćete zastati i zadržati se, mi ćemo vas dočekati raširenih ruku.” I zaista, ništa manje od dobrodošlice nećete osjetiti, a te raširene ruke dat će vam puno više – smiraj, ohrabrenje, utjehu i nadahnuće.

Za besprijekoran ugođaj koji svakoga dočeka u Masnoj Luci, fra Josip i Marko zasluge daju suradnicima i osoblju kuće smatrajući da su blagoslovljeni time što svakodnevno s njima rade Željka, Jadranka, Biljana, Tereza, Mira, Ivana, Marina, Mario, Mika, Jojo, Marko i Ivan. Svi oni prostor Masne Luke doživljavaju kao svoju kuću i tako se o njemu i brinu. Također, doprinos kući za njezino funkcioniranje daju osobe koje pjevanjem i sviranjem animiraju susrete u Franjevačkoj kući molitve, kao i volonteri koji su najčešće prethodno bili dijelom nekih programa, a onda su se odlučili vratiti i dati svoja četiri dana da služe drugima koji tu dođu.

Ovdje sam te čekao

Fra Josip i fra Marko za Franjevačku kuću molitve nemaju megalomanske planove. Imaju želju da ostane autentična i da bude prostor koji će biti odgovor na čežnju koja ljude u nju dovodi. Na pitanje čemu teže svojim služenjem u Masnoj Luci, spremno i brzo daju odgovor jer ga vrlo dobro znaju: „Da nastavimo lijepu priču koju je fra Petar započeo, plemenitu i Bogom nadahnutu. Da na taj način održimo kontinuitet dobra.”

Poruku koju žele poslati ljudima kroz ovu reportažu nije ni bilo potrebno definirati jer je Masna Luka nudi sama. Smještena gotovo na istoj nadmorskoj visini kao sveta gora La Verna, na kojoj je sveti Franjo primio svoje rane, Masna Luka je hercegovačka inačica te svete gore, a to je upravo najveći dar Masne Luke: mogućnost da postane nečija gora – tvoja gora. Tvoje mjesto povlačenja. Mjesto na kojem ćeš, u tišini, možda čuti riječi: „Ovdje sam te čekao.”

Objava Masna Luka: Tišina koja govori pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zdenac Donauqelle – Glava Dunava

Ta kruna-kamen, Glava Dunava, ne sluti još svoje poslanstvo, da će voda, u želji roditi se ponovno, još putovati podzemnim stazama oko dvanaest kilometara, prije nego li iznova izbije iz zemlje i svijetom se razlije u moćnu rijeku i završi u veličanstvenu deltu. Neki će reći, Dunav je rijeka bez izvora, pa njegov izvor za Nijemce, uz zemljopisnu posebnost, još je više kulturna i mitska simbolika.

Dunav – duša Europe

Za Europu, Dunav, nije ni priča ni rijeka, nego duša. Na njegovim obalama susreću se uljudbe i jezici, nastaju gradovi i države, kroje se granice. On pamti moćne careve, vojnike, trgovce, pljačkaše, umjetnike, hodočasnike. Na valovima Dunava zrcale se sva stoljeća, ogleda se i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva – živo sjećanje na kneza Primorske i Panonske Hrvatske, Tomislava, prvoga hrvatskoga kralja. Dunav je neiscrpna priča, povijesni svjedok i izvor nadahnuća. Vječan u pokretu, nudi nova lica, voda uvijek svježa, nikada se ne vraća, putuje, ne odustaje, probija litice, rastvara se u rukavce da bi ponovno svoju vodu vratio i darovao životu, onamo odakle je i potekao.

Zahvalni gradovi

Nakon Crne šume u Njemačkoj do Crnog mora u Rumunjskoj, Dunav vodenim putem, od 2.850 kilometara, protječe još kroz osam država. Brojni su mu gradovi zahvalni, posebno prijestolnice nastale zahvaljujući njemu. Na putu, od skromnoga izvora do bogata ušća, u Dunav se ulijeva oko trista rijeka. Većina pritoka silazeći s alpskih dubina pritječu mu s desna, ulijevaju se, čine ga moćnom rijekom. Kroza Savu, u njega se utječe i Una, jedna jedina, k’o narodni duh bistra i neukrotiva, iz hercegovačkih šuma, spušta se u svjetska prostranstva.

Car – među rijekama

Planinski lanci Alpa i Karpata dijele mu sliv na Alpski, Panonski i Pontski. Dok su se Karpati izdizali, Dunav je, urezujući svoje korito, isklesao visoku liticu, Đerdapsku. I ne čudi da je za njega Napoleon rekao: Dunav je car među rijekama.Zbog svoje višenarodnosti Dunav je rijeka s mnogo imena. Stari Tračani su ga nazvali Istros, Skiti Mataos, Rimljani Danibus i Danister, Grci Dunavius, Austrijanci i Nijemci Tonach i Donaw sve dok 1763. nije službeno nazvan Donau, Mađari Duna, Francuzi Le Danube, Talijani Danibo, Turci Tuna, Rumunji Dunarea, Česi, Slovaci, Rusi, Ukrajinci Dunaj, a Hrvati, Bugari i njihovi susjedi Dunav. Dunav je jedina, velika, europska rijeka, koja teče od zapada prema istoku i usprkos povijesnoj struju, nosi sobom tragove svih razdoblja koja su ga prolazeći okrznula. Duž njegove staze, uz Švapske Jure, nižu se duhovne baštine, dvorci i gradovi, Sigmaringen, Ulm, Regensburg, Passau, tisućama godina ukoričeni u njegove obale.

Kralj – Bečke opere i baroka

Dunav, nakon što kroz Bavarsku napusti Njemačku, ulazi u Austriju, vidjeti Linz i predahnuti u Bečkoj ptičjoj prašumi, divljoj šumskoj močvari, nacionalnom parku Donao-Auen, gdje živ ugrožena barska kornjača. Za Bečane svaka je kornjača jednako važna kao i dvorac Schônbrunn, nekadanja lovačka kuća u kojoj se rodio Franjo I. Jer u prirodnoj znamenitosti čuva se narodna osobnost. Dok otmjeni izgled Beča skriva razaranja iz II. sv. rata, car opere i baroka, šapće o svojim minulim stoljećima. Prije urona u šareni svijet leptira u obližnjem vrtu još se mogu otkrivati prirodna čuda u bečkom Prirodoslovnom muzeju.

Čuvar – vodenih cvjetova

Dok se proljeće ogleda u njegovim vodama, u Dunavu počiva snaga stvaranja. Ispod vodenih prizora u alpskim dolinama, sve oživi. Otopljeni snijeg budi alpsku vjevericu koja budna ostaje bez doma. U Dunavu se rađaju vodencvjetokrilaši čije ličinke provode tri godine na dnu rijeke dok ne izrastu u prelijepe kukce i polete. Neki žive uistinu kratko, ulove ih ptice… Zbog plesa nad rijekom, kad se temperatura podigne, izlijeću mužjaci, potom ženke. Nakon trogodišnjeg čekanja, u trosatnom plesu života i smrti, rađaju se novi naraštaji. Život im je kratak, ali ispunjen, u istom danu su poletjeli, živjeli i nestali.

Dom – najvećeg slatkovodnog lososa

U slatkoj vodi Dunava leži još jedna tajna, mrijesti se i počinje život dunavskoga lososa.

Dunav je vječan u mijenama, ali ostaje isti, nov. Zadovoljava svaki istraživalački i duhovni trud. Katkada uspavan, ali uvijek spreman očarati. Kao i njegove pritoke, nudi i skriva mnoge milosti ali i zamke. Oni koji uz Dunav žive, poznaju njegovu moć i kušnju, on im je i kruh i život.

Gostoljubiv – vraća u prošlost

Prošavši Austriju, Dunav stiže u Slovačku i tiho ulazi u Bratislavu, na raskrižje višestoljetne povijesti, kulturnih tokova i trgovinskih putova. Tu se jedan rukavac odlijeva i teče kao Mali Dunav, dok Veliki putuje dalje, noseći mirise prijeđenih krajobraza. Grad, još čuva sjene srednjovjekovnog Požuna, a svoje današnje ime duguje Bratislavu, knezu Panonske Hrvatske, koji je u 9. st., oko 880., vlado iz Siska. Dunav ne spaja samo države i gradove, uljudbe i narode, nego i zaboravljene stranice zajedničke povijesti. Tu je i prvostolnica Sv. Martina, znamenita po krunidbi kraljeva. Dunav i tu, vraća u prošlost, on ništa ne zaboravlja.

Dva srca – spojena u jedno

Na polovici svoga putovanja, rijeka stisnuta Hainburškim brežuljcima i Malim Karpatima ide u susret Komarnu, stiže u Mađarsku i svečano prilazi njezinu ponosu, Dunavskom biseru, Budimpešti. Od Rimljana do današnjih dana, veličanstvena. Njezini su dragulji bazilika Sv. Stjepana, Ribarski bastion, Budimski dvorac i vesela Peštu. Lančani most preko Dunava, kao snažna ruka iz 19. st., spaja dva srca, Budim i Peštu. Zahvaljujući Dunavu, Budimpešta je cvjetala i rasla. Dunav nije samo njezina ljepota, on je i najstarija prijevoznica. Brodovi i teglenice, tihi radnici, prevoze sve što čovjek treba, a Dunav nosi. Ali to nije sve, pod Budimom živi tajna, mitska i duboka, u prastarom jezeru koje veže Dunav s ledenim dobom, čuva se mrzli šapat vremena o gradu što pluta između mitskoga i stvarnoga života.

Dunav Hrvatsku – pečati molitvom

Dunav napušta Mađarsku i stiže u Hrvatsku, kao prirodna granica, s još jednom državom. Dunav hrvatskom tromeđom mirno prolazi i sobom nosi strašnu priču krvave prošlosti, tihe i tužne glasove, gleda nebo i hrvatske granice, udara vodene žigove, pečati molitvu: Batine, Aljmaša, Dalja, Erduta, Vukovara i Iloka. Dok mu se oko Čvorkova brda Drava utječe, nad Kopačevom, orlovi i čaplje čuvaju hrvatsko orintološko bogatstvo. S Batića Brda pruža se pogled preko široke granice, koju Dunav briše.

Na utoku Vuke u Dunav, Spomen-križ, tiho, ali snažno sjećanje na Domovinski rat, na grad junak, Vukovar. Tu gdje Dunav Vuki donosi radost, srpske granate su nekoć raznosile mir i život. Godina 1991., urezala je Dunavu još jednu ranu, ali ne perom, nego ratom.

U tišini Erduta i Iloka, u starim vinskim podrumima, zastajem, s istraživanjem vječnoga Dunava, dok u mirisu vina ćutim stoljeća iznjedrena na obalama Dunava. Tu rijeka stvara povijest Podunavlja, a Dunav pamti i ono što Hrvat zaboravlja.

Piše – nova poglavlja

Neki narodi i jezici su nestali, ali Dunav neumoran stvara nova poglavlja. Nekad granica Rimskoga Carstva, tvrđava protiv nepoznata, put začina, soli i zlata. I sada vjerno povijest piše, možda tišu, ali jednako važnu, Vučedolsku golubicu, nadahnutu dušom. Ona je simbol mira, čovjeka Vučedolca, koji je tu prije četiri tisuće godina povjerovao u smisao života.

Stogodišnja jesetra – zaštitnica Dunava

Dok gledam kako nastaju i nestaju ade na Dunavu, na njegovu putu prema Vojvodini i jugoistoku; utok Tise, Save i Morave, čine ga zloglasnim, u Željeznoj klisuri. Dunav dubokim gazom probija klisuru, ulazi (uz Bugarsku) u Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu, dolazi do svog posljednjeg putovanja, završnoga preobražaja: epske delte. Oslobađa se okova i širi se u najveće netaknuto europsko riječno područje, dostupno barkom. Rukavci kroz topole i vrbike postaju močvare okrunjene trskom, nepregledna jezera prekrita lopočem i dom životinjskom svijetu. I bjelobrade čigre i žute čaplje iz Afrike, dolaze uživati nekoliko mjeseci u obilju hrane i leći se u sigurnosti delte. U 20. stoljeću, gradnja Đerdapske brane, Dunav je zauvijek promijenila, zadržala mu je moć, ali zapriječila put ribama do mriještilišta, posebno divovskoj jesetri, zaštitnici Dunava. Njezina ikra, luksuzni kavijar. Izlovljena, prastara, stogodišnja, nestala. U Dunavu još žive četiri vrste jesetri i rijeka je zdrava. Ta riznica pitke vode za ribe, ptice i milijune ljudi, od 29. lipnja 1994., slavi svoj Međunarodni dan..

Besmrtni valcer – Dunavski val

Svaka rijeka mijenja krajobraz i ljude, ali Dunav to čini skladno i dostojanstveno. Uvijek tih, miran, moćan, otmjen, dubok, veličanstven, širok, razliven i jedinstven, nadahnjuje umjetnike. A jednoga posebno, Johanna Straussa mlađega, koji je putujući Dunavom, slušao ritam vode i pretočio ga u bečki vječni valcer, Na lijepom plavom Dunavu. U Dunav su utkane predaje o postanku Rumunja, ispisane su stoljetne stranice. Već od Ovidija, s obala Crnoga mora, u književnost ulazi, kao tajanstvena rijeka te Dunavski peljar… U 16. stoljeću, rađa se Dunavska škola. O njemu pišu i snimaju dokumentarce. Nadahnuo je i slastičare za kolač, Dunavski val.

Čar – uvijek spreman – savršen i mlad

U čemu je čar Dunava, kralja vodenoga valcera? U plavoj, bistroj vodi koja stoljećima privlači tisuće istraživača da ga osvoje ili da mu se dive. Oni ga jure istraživati i boriti se s tom moćnom rijekom u silnoj želji stići je, prije nego što im pobjegne iz Crne šume, u Željeznu klisuru, i uplovi u Crno more. U Iloku, u zalasku Sunca, Dunav napušta Hrvatsku, tako svjež i čist, savršen i mlad, čini se, kao da je tek jutros, potekao s izvora u Schwarzwaldu, spreman ispisati još jednu stranicu čudesnog života.

Objava Dunav pamti i ono što Hrvat zaboravlja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata maceljskom dolinom kretalo se prema Krapini više tisuća hrvatskih vojnika i civila, zarobljenika koji su preživjeli tragediju Bleiburga i mnogobrojna stratišta po Sloveniji (Huda Jama, Tezno i dr.), i koji su se nadali povratku svojim domovima. Umjesto povratka domovima za njih je počeo Križni put, krvava osveta Titove vojske i bešćutno iživljavanje nad zarobljenim civilima i vojnicima. Na ovom prostoru bila su formirana tri sabirna logora, dva u Mirkovcu pored Sv. Križa Začretja i jedan u Oroslavju. Odatle su ih izvodili u manjim grupama i strijeljali na brojnim lokacijama u šumama u blizini Maclja i Đurmaneca. Ubojice su bili uglavnom domaći ljudi iz okolice Krapine.

Tako su krajem svibnja i tijekom lipnja 1945. u maceljskim šumama kod Krapine pripadnici partizansko-komunističkih postrojbi, bez ikakvoga suđenja i dokazivanja bilo kakve krivice, pobili više od 12 000 zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, među kojima su bili i neki svećenici, bogoslovi i sjemeništarci. Nakon toga strašnog zločina maceljska je šuma proglašena državnim (Titovim) lovištem, kojem je potom bio zabranjen pristup, a spominjanje bilo kakvih informacija o tim događajima bilo je strogo kažnjivo. Taj zločin ima sve karakteristike genocida. Do danas od strane hrvatskoga pravosuđa nisu pokrenute istrage, optužnice ili sudski postupci protiv odgovornih osoba i zločinaca koji žive u Republici Hrvatskoj, i od kojih su neki sami govorili o svojem sudjelovanju u zločinima.

Dokazi i svjedočenja

Vjeran dokaz toga strašnog vremena je kronika franjevačkoga samostana u Krapini u kojoj tadašnji gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, riskirajući vlastiti život, svjedoči istinu za ubijene svećenike i bogoslove koji su se sklonili u samostan, popisujući imena i prezimena, godine i mjesta rođenja i crkvenu pripadnost, kao i okolnosti odvođenja u smrt, te jasno piše: „XXI. veri martyres pro fide et patria” (lat. 21 pravi mučenik za vjeru i Domovinu). Iz samostana su odvedeni na ispitivanje i potom u smrt. U kronici je ostalo zabilježeno: Svi naši logoraši pozvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prijepodne, a neki poslije zbog „saslušanja”. Morali su ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. (…) Navečer u 10 sati ugasila se sva električna rasvjeta, čuo se štropot motora njihovog kamiona, te je odjurio putem Maclja, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema podacima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Svećeničke žrtve su iz četiri biskupije: Vrhbosanske, Đakovačko-osječke, Krčke i Zagrebačke te iz dvije franjevačke provincije iz BiH: Bosne Srebrene i Hercegovačke provincije.

Težina ovoga zločina, a po nekima genocida, vidi se i po tom što je za vrijeme komunističke vlasti (1945. – 1990.) vladala potpuna tišina i strah među ljudima od ikakvoga spomena ove tragedije. Tek nakon demokratskih promjena 1990. godine istina je ipak donekle probila šutnju i pokazala da ti grozni zločini nisu zaboravljeni. Međutim, strah još uvijek vlada među ovdašnjim stanovništvom, a šutnja je još uvijek u dobroj mjeri prisutna u hrvatskim mainstream medijima i vladajućom elitom.

Među prvima o ovim zločinima javno je progovorio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. On je 7. lipnja 1991. održao prvu svetu misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta na lokaciji Lepa Bukva još prije bilo kakvih ekshumacija. Zanimljivo je da je to bilo u neposrednoj blizini jame IV. D, gdje su kasnije iskopani zemni ostaci 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Očito da je kardinal već imao vrlo pouzdane podatke o lokaciji ubojstva svećenika. Ispostavilo se da mu je te podatke dao preživjeli svjedok ovih događaja Fran Živičnjak, koji je često u to doba početkom 1991. dolazio na Kaptol i u Hrvatski državni sabor, kako bi pokrenuo odgovorne vlasti. Upravo je ovaj svjedok najvažniji i najzaslužniji za otkrivanje ovoga zločina ali i otkrivanje nekoliko masovnih grobnica na području Maclja, kao što su lokaliteti Lepa Bukva, Ilovec i Smiljanova Graba.

Fran Živičnjak bio je pripadnik Hrvatskih oružanih snaga. Sa svojom divizijom povlačio se prema Sloveniji i Austriji te su ga u Krapini 10. svibnja 1945. iz kolone izdvojili domaći partizani i zatvorili ga u podrum civilne OZNA-e u Krapini. Od sigurne smrti spasio ga je partizanski vodnik i djelatnik vojne OZNA-e Mladen Šafranko. Iz zahvalnosti prema Bogu za spašeni život 1945. godine i iz obveze savjesti očevidac Fran Živičnjak ostavlja povijesti svoje pisano svjedočanstvo o svemu što se događalo u Krapini i logorima u njezinoj okolici, te sve što zna o maceljskim žrtvama. Bilježi također podatke o svom Križnom putu, kao i sve pojedinosti i napore da istina o maceljskim žrtvama dođe na vidjelo. Govori o žrtvama i akterima nasilja i zločina. Prisjeća se bola i svijetlih likova iz te velike noći od kojih je doživio čovječnost, što spominje sa zahvalnošću. Nadasve je dragocjeno što je još za života uspio nagovoriti Mladena Šafranka, nekoć djelatnika vojne OZNA-e u Krapini, da pođe s Komisijom u Macelj i iznese poznate podatke, kao i sve podatke koje je Šafranko pred Živičnjakom i još jednim svjedokom odao, posebice naznačivši imenom i prezimenom petnaest ubojica, dok se ostalih četrdeset i pet nije mogao sjetiti. Procijenio je broj žrtava na više od 13 000 ubijenih u 130 jama.

Ekshumacija

Na lokalitetu Lepa Bukva 24. lipnja 1992. državna Komisija Hrvatskoga sabora za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava započela je ekshumacije. Iz četiriju jama na toj lokaciji ekshumirane se 174 žrtve, a među njima su 21 svećenik, franjevac i bogoslov. U bunaru kod šumarske kuće Freudenreich, kasnije Titove lovačke rezidencije, pronađene su ljudske kosti. Na lokalitetu Ilovec nalazila se najveća skupina jama iz kojih je ekshumirano oko 720 žrtava. Iz ostalih pojedinačnih jama ekshumirano je 269 žrtava. Ukupno su otvorene 23 jame i ekshumirano 1163 posmrtnih ostataka žrtava. Nalazi i zapisnici Komisije ukazuju da su žrtve na Maclju prije smrti bile vezane žicom i mučene, a usmrćivane su udarcima tvrdoga predmeta u glavu ili metkom u potiljak. Nažalost, imena tisuća žrtava ostat će nepoznata. Osim popisanih svećenika i jednoga časnika koji je identificiran poslije ekshumacije po vjenčanom prstenu, za ostale su imena i podaci nepoznati.

Iz nepoznatih razloga državna je Komisija krajem 1992. prekinula sva istraživanja, nikad više nisu ponovno nastavljena, niti je obrazloženo zašto se to dogodilo. Komisija nije istraživala Smiljanovu Grabu kao ni neka druga grobišta. Oko 130 jama ostalo je neistraženo. Zbog sramotne društvene nebrige posmrtni ostaci 1163 maceljske žrtve, punih 12 godina poslije iskapanja, sve do 2004. godine, ležali su zapušteni u vrećama za smeće na tavanu i u podrumu Odjela patologije Medicinskoga fakulteta u Zagrebu na Šalati.

Spomen-crkva

Početkom 2004. godine grupa ljudi okupljenih oko Stjepana Brajdića, preživjeloga svjedoka Križnoga puta, i tadašnjega župnika fra Drage Brgleza u župi Đurmanec kojoj pripada i Macelj, započeli su s pripremama za dostojanstven ukop posmrtnih ostataka maceljskih žrtava te izgradnju zajedničke grobnice. Iste godine u lipnju započeta je gradnja spomen-crkve Muke Isusove pored buduće zajedničke grobnice u Donjem Maclju. Svečani obred ukopa u novoizgrađenoj zajedničkoj grobnici 22. listopada 2005. predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i prvi varaždinski biskup mons. Marko Culej. Posmrtni ostaci žrtava pohranjeni su u 398 limenih sanduka. Bio je to najveći zajednički pokop ikad zabilježen u Hrvatskoj, a ovo je i najveća grobnica u Hrvatskoj.

 Međutim, hrvatski su mediji taj događaj posve omalovažili. Udarna medijska vijest toga dana bila je lažna panika o epidemiji ptičje gripe u Baranji. No važno je bilo još jednom podmuklo skrenuti pozornost javnosti i ignorirati maceljsku strahotu komunističkih zločina u kojoj su mnogobrojni nedužno stradali. Nakon ukopa darovima dobročinitelja skupljena su sredstva te je grobnica obložena mramorom, postavljene su spomen-ploče s uklesanim imenima ubijenih svećenika i dvije ploče na kojima je pozlaćenim slovima uklesana istina o događajima iz 1945. koji su se zbili u Maceljskoj šumi, te je podignut veliki križ. U svibnju i lipnju 2020. ekshumirane su još 84 žrtve i pokopane u zajedničku grobnicu, gdje je dakle do sada ukopano 1247 žrtava ubijenih od strane partizana. Maceljsku tragediju najbolje je dokumentirao Damir Borovčak u svojoj monografiji Macelj 1945.

Izgradnja spomen-crkve Muke Isusove dovršena je 3. lipnja 2007. kada ju je svečano blagoslovio mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski. Uz crkvu napravljena je spomen-soba maceljskih žrtava, gdje je izložen dio osobnih predmeta žrtava. Brigu o crkvi, grobnici i spomen-sobi, uz domaćega župnika vodi Udruga Macelj 1945. Kompleks maceljske spomen-crkve dovršen je 12. lipnja 2011. postavljanjem postaja Puta križa akademskoga kipara Ante Jurkića na prilazu grobnici i spomen-crkvi.

Svake prve nedjelje u mjesecu lipnju ovdje se obilježava obljetnica maceljske tragedije, a svakoga 23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Misa se ovdje također slavi svakoga 22. listopada o obljetnici ukopa žrtava. Osim toga, već 20 godina na Gluhu subotu (subotu pred 5. korizmenu nedjelju) održava se maceljski put križa „Stopama pobijenih” dug 10 km od željezničke postaje Đurmanec do spomen-crkve slijedeći cestu kojom su maceljske žrtve odvođene s te postaje prema mjestu pogubljenja u maceljskim šumama.

Crkva Muke Isusove i grobnica maceljskim žrtvama trajni je spomenik mučenicima koje su protivno Ženevskoj konvenciji nakon završetka Drugoga svjetskog rata okrutno pogubili partizansko-komunistički zločinci. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Bilo bi humano da se ovo područje detaljno istraži, obilježi, a sve žrtve dostojno pokopaju.

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici franjevačkoga samostana u Krapini

IZ FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE

1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.
2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912.
3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.
4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.
5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.
6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.
7. fra Paškal Vidović, brat laik

IZ HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE

1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.
2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.
3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

IZ VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE

1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.
2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.
3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.
4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.
5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

IZ ĐAKOVAČKE BISKUPIJE

1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.
2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.
3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

IZ KRČKE BISKUPIJE

1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

IZ ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE

1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915.
2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.

Objava Mučenici za vjeru i domovinu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Župa Gospe od Zdravlja Neum osnovana je prije 50 godina, 1. veljače 1974. dekretom biskupa Petra Čule. Za prvoga župnika imenovan je don Ante Ivančić i 1976. godine joj je dodijeljeno zemljište za izgradnju župne kuće, ali ne i za izgradnju crkve. Zemljište i dozvola za izgradnju crkve dobiveni su desetak godina poslije zahvaljujući tadašnjem župniku don Šimi Pavloviću i njegovu nasljedniku don Aleksandru Borasu. Uz postavljene jasne uvjete tadašnjih vlasti da crkva mora biti udaljena i skrivena svakom pogledu te da se ne smije vidjeti s magistrale ni s mora, Neum je u svom zaleđu dobio crkvu Gospa od Zdravlja čiji oblik podsjeća na školjku.

IZ ŽUPNE STATISTIKE (razdoblje od 50 godina):
1528 krštenja
1640 krizmanika
539 vjenčanih parova
517 sprovoda na području župe
15 svećenika i 2 đakona, na službi

Vedro nebo, vedri ljudi

Posjet ovoj župi sredinom veljače rezultirao je šetnjom pustim gradom, ali i živahnim razgovorom s domaćinima u župnoj zgradi, što nam je dalo potpuno realan uvid u dva lica župe čija živost mimo ljetnih mjeseci izvire upravo iz crkvene zajednice. Don Mladen Šutalo, župnik; Josip Njavro, pomoćnik načelnika Općine Neum; s. Bertila Kovačević; Vera Konjevod, ravnateljica Osnovne škole Kardinala Stepinca i članica molitvene zajednice; don Mate Galić, đakon i don Ante Jukić, župni vikar pričali su nam o prednostima i nedostacima života u župi.

Svi sugovornici suglasni su oko toga da je Neum specifično mjesto jer je sav fokus usmjeren njegovu razvoju kao turističkoga mjesta. To je njegova najveća prednost, ali istovremeno i najveći nedostatak jer stanovništvo živi isključivo od turizma pa Neum svoj potencijal ostvaruje samo u vrijeme ljetne sezone. O svom kraju svi pričaju s jednakom ushićenošću, ljubavlju i optimizmom ispunjeni vedrinom neba ovoga dijela Hercegovine. I svi su na trenutak zbunjeni mojim pitanjem o tome na koji način surađuju župa i općina… jer jedno je neodvojivo od drugoga. Na ovo pitanje svi odgovaraju istovremeno jer se svi osjećaju dijelom odgovora, a zaključak donosi župnik: „Suradnja dolazi prirodno jer su svi župljani stanovnici općine, tako da svatko na svoj način i kroz svoj posao daje svoj doprinos Crkvi kao i Crkva općini. Sve je isprepleteno. Mještani su župljani, pa se ne pravi neka razlika, a što god je potrebno – obostrano stojimo na raspolaganju jedni drugima bilo da je riječ o humanitarnim aktivnostima, pomoći bolesnima, suradnji u odgoju mladih ili kreiranju duhovnih i kulturnih sadržaja.”

Kao i svako drugo malo mjesto i Neum ima svojih problema. Nekada u okolini Neuma nije bilo neobrađene parcele, a sad svi traže brzu i laku zaradu, a od toga profitiraju najviše kladionice. Također, koliko god turizam u Neumu donosi određene ekonomske prednosti, s druge strane, tijekom godine veliki je nedostatak radnih mjesta. Okolna mjesta koja gravitiraju župi sve su pustija, polagano se gase i nestaju, a iz Neuma mladi odlaze na školovanje u druge gradove i države i najčešće gdje odu tu i ostanu. Bez turizma, Neum je prepušten sam sebi i djeluje kao da se tijekom godine sav njegov potencijal zaboravi. A čist zrak, kratka i blaga zima, plodno okolno tlo i 260 sunčanih dana u godini, cjelogodišnje su karakteristike ovoga kraja. Ipak, sugovornici mi ne dozvoljavaju da se predugo zadržim na razmišljanju o naličju ove župe. Župnik don Mladen naglašava: „Na što god pomislim, obuzme me ponos na ovu župu i njezine vjernike. Nije sve savršeno, daleko od toga, ali se osjeća duh zajedništva, ljubavi i žive vjere. Redovita nazočnost na misama i pobožnostima znak je duboke vjere ovoga naroda.”

Župnikova poruka župljanima:
Na jednom mjestu pronašao sam predivnu rečenicu, koje smo svi manje-više svjesni, a glasi: Prošlost ne možemo vratiti, budućnost ne možemo ubrzati, živimo sada. U tom duhu želim da i dalje budemo zajednica vjere, nade i ljubavi. Neka nam svaka sv. misa, molitva, djelo ljubavi budu korak bliže Bogu i jedni drugima. Budimo ustrajni u molitvi, solidarni s onima koji su u potrebi i radosni svjedoci evanđelja. Neka nas u svemu tomu zagovara naša Nebeska Majka Marija, Gospa od Zdravlja.

„Kad dumo zove, može!”

Župa danas broji oko 850 obitelji i oko 2400 vjernika koji su tu stalno, a ovom broju treba pridodati i sve one koji studiraju i rade izvan Neuma. Dva su centralna vjerska objekta u župi: župna crkva Gospe od Zdravlja i novosagrađena crkva sv. Nikole, a tu je i crkva sv. Ante koja je sagrađena 1904., srušena 1945., a potom obnovljena 1958. godine.

Župna zajednica je aktivna u svakom pogledu, posebice dolascima na svete mise i to ne samo nedjeljom nego i radnim danima kada se moli krunica, klanja pred Presvetim oltarskim sakramentom ili posjećuju razna duhovna predavanja. Svake subote mladi održavaju susrete i angažirani su u svemu onomu što je potrebno za funkcioniranje jedne župe: sviraju, pjevaju, mole, čitaju.

Zahvaljujući don Aleksandru Borasu u Neumu su godine 1980. svoju kuću otvorile i časne sestre Služavke Malog Isusa. Danas tu žive i djeluju s. Bertila Kovačević, s. Adelina Bošković i s. Atanazija Nataša Ćužić, a njihov pastoralni rad je najviše usmjeren brizi o bolesnima i nemoćnima.

U ubrzanom tempu koje nam nameće moderni stil života, Župa Neum je jedna od rijetkih oaza u kojoj se još uvijek živi umjerenim ritmom. Poseban ponos njezinih župljana izaziva to što su ostali vjerni tradicijskim obiteljskim i vjerskim vrijednostima i što, za razliku od nekih drugih sredina, kod njih nisu rijetkost obitelji s troje i više djece. A sva ta djeca rado provode vrijeme u krugu Crkve, u što smo se i sami uvjerili kada se, po završetku školske smjene, prostor oko crkve i župnoga ureda ispunio dječjim glasovima među kojima se svako malo jasno izdvajao uzvik „Dumo!” – kako se u Neumu i okolici naziva svećenik. Djeca se tu dolaze igrati, ali dolaze i na župni vjeronauk koji vodi đakon don Mate Galić koji često, u radu s djecom, pored uloge vjeroučitelja preuzima i ulogu nogometnoga suigrača.

Za razliku od većih gradskih sredina, u Neumu je odnos župljana i svećenika mnogo prisniji, a karakterizira ga neposrednost u komunikaciji i međusobno povjerenje. Župnik potvrđuje da se rado pridruži proslavama i druženjima župljana, ali uvijek imajući na umu to da je: „Svakome drago kad dođe svećenik, a još draže kad ode.”

Djeca se rado odazivaju na sve aktivnosti koje Crkva organizira, a rado pomažu i preuzimaju i obaveze ministranata. Sve to ne bi bilo moguće bez povjerenja koje roditelji imaju u svećenike, a ni bez poštovanja župnih djelatnika prema svojim župljanima kojim to povjerenje svakodnevno opravdavaju. Zato, kad u Neumu dječje pitanje roditelju glasi: „Mogu li ići pomoći u Crkvu?”, odgovor obično biva „Kad dumo zove, može!”.

Tradicija i običaji

Neum je bogat kulturnim nasljeđem i tradicijama koje se njeguju i prenose s generacije na generaciju. Neke od njih su: Pasija – uprizorenje Muke Isusove uživo kod mjesnoga spomen-obilježja, umjetnička kolonija koja se u Neumu održava već 25 godina, sportske aktivnosti koje okupljaju mlade iz različitih župa promovirajući zajedništvo i zdrave životne navike, duhovni koncert koji okuplja zborove i bendove mladih koji aktivno sudjeluju u svojim župama i tako slave Boga, a tu je i HKUD Linđo koji njeguje tradicionalne pjesme i plesove ovih krajeva.

U sklopu župne crkve 2007. godine otvorena je ustanova Muzej i galerija Neum. U muzeju se čuva više od 500 artefakta pronađenih na području općine Neum među kojima se najvrjednijima smatraju nalazi iliro-grčkih kaciga, fibula, omega igala i ukrasne keramike iz 5. st. pr. Kr. s lokaliteta Vidića guvno. Galerija sadrži blizu 400 umjetničkih djela umjetnika iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uglavnom onih koja su nastala tijekom umjetničke kolonije koja se tradicionalno održava u Neumu.

Muzej i galeriju Neum smo posjetili pred sam odlazak iz Neuma i to bi mogla biti priča za zasebnu reportažu, međutim ono što je meni privuklo posebnu pažnju jesu fosili školjaka koji su pronađeni u zaleđu Neuma na 500 m nadmorske visine. Odjednom mi je postao jasan taj motiv školjke koji se ponavljao i provlačio kroz priču tijekom čitavoga posjeta župi. Poznato je – ne pravi svaka školjka biser, ali je izgleda nedovoljno poznato da je Župa Neum školjka koja upravo taj biser ima. Crkva Gospa od Zdravlja kao školjka čuva život unutar svoga čvrstog oblika i još čvršće vjere. I dok Župa i Općina Neum čekaju da njihov potencijal bude prepoznat kao biser koji nose, Crkva ostaje ono što zajednicu drži na životu i izvan sezone. Jer kao što nam je potvrdio i fosil izložen u muzeju, školjka koja ima svoj biser ostavit će trag i stoljećima nakon što je više ne bude pa čak i ako se nalazi na mjestu koje se ne vidi s ceste, magistrale, a ni s mora.

Objava Župa Gospe od Zdravlja, Neum: Školjka bisernica pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.