Božanstvo koje teče

Na samom izvoru Neretva daje naslutiti da će na svom dugom putu iznenađivati. Kao da joj je izazov što prije poteći i otkriti kako će svladati gorostasne planine, pozdraviti pritoke i upoznati krško podzemlje, izbrazdati duboku dolinu, kroz klance stvoriti kanjon, usjeći utore, ostati netaknuta, osobito u svom gornjem toku do Konjica, kao planinska rijeka. I zahvaljujući toj očuvanosti postati čuvarica endemskih biljnih i životinjskih vrsta.

Sve do 19. st. dio toka vrela Lađanice smatrao se izvorom Neretve. Rijeka se od izvora do Konjica nazivala Borča, od Konjica do ramskoga kraja Župa, a Neretva od ušća Rame do uvora u Pločama. U antičko doba nosi ime Naron, Narenta i Nestos, a Iliri Narensii zvali su je Nera-Etwa – božanstvo koje teče.

Zvala se Borča, Župa, ili Neretva, rijeku putem od izvora prate planine Visočica, Treskavica, na sjeveru Bjelašnica, a na jugu Crvanj i Prenj. Da bi bila dostojna uspona i riskiranja, jedinstvena i neponovljiva, o čemu svjedoče njezina imena, Svevišnji ju je obasuo šumom zelenila, po kojoj rijeka dobi još jedan naziv, Zelena.

Neretva, od izvora do uvora, dijeli se na tri toka: Gornja Neretva od izvora do Rame, Srednja od Konjica do Mostara i Donja od Mostara do Ploča. Neretva, većim dijelom protječe kroz Hercegovinu, dok posljednja 22 kilometra teče kroz Hrvatsku, prema moru i stvara bogatu deltu.

Uz ovu biser rijeku svoje mjesto su pronašli gradovi: Konjic, Jablanica, Mostar, Počitelj, Čapljina, Metković, Opuzen i Ploče.

Konjic s obje strane – gleda Neretvu

Od izvora do Uloga, rijeka smjenjujući strmine teče prema zapadu i prima Zurovića potok, Strugić, Bistricu, Igaščicu, Međeđak, Trebušu i Jezernicu. U njezin tok utječu Gornji i Donji Krupac, a skrećući prema sjeveru prima Dindolku, Bjelemićku, Slatnicu… Kad se ponovno okrene zapadu postaje planinska. Šireći se u Glavatičevu usporava i prima Živašnicu, Jasenicu, Lađanicu. Nastavlja prema sjeverozapadu, prema Konjicu i prima Šišticu, Račicu, Rakitnicu, Konjičku Ljutu… Ispod Kašića korito se sužava, uzvodno od sela Džajići dolina se širi i rijeka postaje mirnija. Ulazi u konjičku kotlinu, prima Trešanicu. Raj za rafting, od Glavitičeva do Konjica.

U središnjem toku rijeka napušta visoravni i šume, zaokreće se i ulazi u Konjic, prvi grad kroz koji protječe i koji u nju gleda s obje strane, s desne i s lijeve. U Konjicu počinje njezino svečarenje i povijesno sjećanje, da je grad u srednjem vijeku imao slavne dane, kada su se u njemu preklapale zemlje Kotromanića i Kosača. Potom stižu Osmanlije koje 1524. ubijaju katolike i konjičke franjevce i bacaju ih u rijeku, i tako su Konjic trajno obilježili, a Neretvi zauvijek promijenili povijest, na obje njezine strane. Ostao je samo nijemi svjedok, izraz u narodu za kuću po arvackom tarsu.

U 19. st. Hrvati obnavljaju konjičku župu, pa zbog rata i gladi iseljavaju. U Domovinskom ratu iznova stradaju. Unatoč svim osvajačima još u Konjicu stoji franjevački samostan i crkva Ivana Krstitelja, koji su za kršćane više od svetišta i spomenika, oni svjedoče da se tu, u 13. st., za kralja Tvrtka I. naveliko slavilo Krista. Danas Konjic svjedoči o istančanom identitetu naroda koji je tu stoljećima krvario i hranio se gorkom poviješću, otkrivajući javnosti najstrožu tajnu planine Zlatar, nuklearni bunker.

Nakon svega što je stoljećima putem doživjela, Neretva se odmara u vodama Jablaničkog jezera, prima Neretvicu, Ribnicu… Neretva prima Doljanku i Dobrinju.

Gradić Jablanica, koji nosi ime po Jablanoviću spomenutom 1446. u odredbi kralja Stjepana Tomaša, spominje se 1488., u jednom defteru unahiji Neretva, mjesto sa 67 domova, 4 neoženjena i 3 muslimana. U Jablanici živi filmsko sjećanje Bitka na Neretvi i na legendarni most, na kojem se nasitiše borbe i junaštva. Muzej pa logor, kulturno-povijesna spomenica.Izgled grada udara Austrija izgradnjom vojarna i željeznice. Jablaničko su blago hidrocentrala i gomile stećaka, granit,šuma, a muka, kad 1993. u njoj Hrvate zatvore i ubiju, ostatak prognaju.

Između Konjica i Jablanice rijeka žubori o karavanskom putu prema Dubrovniku i o skorom nestanku neretvanske pruge, otvorene 1891., koja je vodila iz Sarajeva do Jadrana.

Nakon što proteče kroz Jablaničko jezero, Neretva prima najveću desnu pritoku, Ramu, mijenja smjer k jugu, probijajući klisure do mostarske kotline.

Od Konjica do Mostara, ljudska je ruka stvorila četiri jezera: Jablaničko, Grabovačko, Salakovačko i Mostarsko. Nakon Jablaničkoga, nizvodno, rijeka se širi u Grabovičko. Tu se ulijevaju Glogošnica, Grabovica… i živi predaju o Divi Grabovčevoj. Kad primi Drežanku, gradi Salakovačko jezero. Prima Bijelu i ulazi u Bijelo polje, gdje se smiruje između vrhova Prenja, Čvrsnice i Čabulje. Ulijeva se u Mostarsko jezero i ulazi u Mostar, stolnicu biskupa,najveći grad Hercegovine.

Humska zemlja – Hercegovina

Drži se da je grad imedobio po mostarima,čuvarima mosta, ali i po Ilirima Martar. Osnutak Mostara veže se za srednjovjekovni Hum i kneza Stjepana Vukčića Kosaču, hercega, odatle i naziv za Humsku zemlju, Hercegovina.

U gradu kulturni život čine HKD Kosača i HKD Napredak, a kolaž slika daje Neretva i nad njom Stari most, UNESCO-ova baština, čija je izgradnja posebna tajna te franjevačka crkva sv. Petra i Pavla, visoki zvonik, uz brojne tragove različitih kultura koje stoljećima oblikuju Mostar.

Iz Mostara odlaze 1878. Osmanlije i stiže austrijska uprava. Tu se Istok i Zapad razdvajaju i spajaju. Grad devedesetih postaje poprište rata i svjedok da je teško živjeti umjetni suživot. Dođeš li u Mostar, vidjet ćeš mostarskoga skakača i na obje strane Staroga mosta utvrde, čuvare grada.

Protječući kroz Mostar, Neretva prima Radobolju, a nizvodno Jasenicu. Kad primi Bunu, Neretva izlazi iz Mostarske kotline te se kroz kanjon naizmjenice sužava i širi. Dolina se otvara kraj Počitelja, Neretva postaje plovna i ravničarska.

Neretvanska kneževina – Paganija

Tu, na lijevoj obali Neretve, na vrhu litice stoji Počitelj, srednjovjekovna utvrda i nadzornik neretvanskih putova. Pogled na dolinu vrijedi uspona. Tu je u 14. st. bila i uprava Župe Dubrava. Prema predaji, utvrde je gradio bosanski kralj Tvrtko I. Zbog strateškoga značaja utvrda je stoljećima bila predmet zanimanja. Stjepan, gospodar Humske zemlje učvršćuje grad i zaustavlja Turke do 1471., posljednje uporište Hercegove zemlje. Danas je grad spoj europske utvrde i istočne arhitekture. Pod njegovim zidinama, Neretva priziva povijest i Neretvansku oblast, područje od Neretve do Cetine, od Počitelja do ušća Neretve. Njezini stanovnici, glasoviti neretvanski knezovi i pomorci, stoljećima su gospodarili morskim i kopnenim putovima ovoga dijela Jadrana. Neretva je bila ne samo rijeka nego i poveznica ljudi i uljudba koje su se tijekom stoljeća razvijale uz njezine obale. Tragovi prošlosti prate Neretvu prema Čapljini, gradu perivoja.Ratna razaranja grad su izmijenila, stradao je i most. I tada, zajedno s Neretvom i mnogi Hrvati iseljavaju. Neretva usporava, širi se, mirno teče, prima Bregavu. Ispod Dračeva, nadomak hrvatske granice, susreće Krupu iz zaštićenoga Hutova blata. Tu žile vrba čuvaju obalu, koljuška se skriva, jegulja migulja. Zbog prirodnoga obilja područje se naziva Mala Kalifornija. Bilo je tu hrane, osobito jegulje, i voćnjaka i vinograda između Čapljine, Višića i Gabele, Homerove Ilijade.

Neretva u Hrvatskoj

Ulazeći u Hrvatsku, Neretva se širi i nastavlja prema Metkoviću, prvom hrvatskom gradu na Neretvi. Grad ime nosi po plemenu Metković, a važna je luka 19. stoljeća čiji razvoj potiču željeznica i Napoleonova cesta. Kad lijeva obala postane tijesna, grad se širi i na desnu obalu preko Jelisavina mosta. Grad štiti sv. Ilija. Tu je i jedna od najznačajnijih ornitoloških zbirki u Europi, Dragutina Rucnera, s 200 prepariranih vrsta ptica.

Uzvodno, u Vidu Neretva čuva antički grad Naronu, a nizvodno od Metkovića Neretva prima Norin i spaja prirodu s poviješću Kule Norin i kroz brojne rukavce vodi u Opuzen gdje rijeka ima i spomenik, od 1885. U području Opuzena rijeka se dijeli na dva glavna rukavca – Veliku i Malu Neretvu.

Glavni rukavac nastavlja zapadu gdje prima Maticu i prolazi kroz Komin, dok se Mala Neretva odvaja jugozapadu i prima vode iz Deranskog blata. Pred samim ušćem Neretva se opet grana i prije nego što se ulije u Jadransko more u blizini Rogotina i Ploča, prima podzemne vode Baćinskih jezera.

Jegulja i žaba

Od Metkovića do mora Neretva rađa čudesnu mrežu rukavca koji rijeku razlijevaju među tršćacima u močvarnu deltu, oko 170 km², jedno od najvažnijih središta biološke raznolikosti Sredozemlja, ihtiološko-ornitološki rezervat, od 1992. na UNESCO-ovu popisu.

Na ušću, stalno se miješa slatka i slana voda, tu žive i slatkovodne i boćate ribe, posebno jegulja – simbol Neretve, koja na mrijest putuje do Sargaškog mora – te morske vrste poput cipla, lubina (brancina) i orade te endem neretvanski glavočić.

U riječnom i močvarnom spoju žive vodozemci i gmazovi: ugrožena riječna kornjača, smeđa žaba, zelena gatalinka, zmije bjelouška i ribarica, i zaštićena vidra. Među rijetkim vrstama ističu se i leptir sredozemni okaš, te endemi: jadranski triton, ilirski daždevnjak, dinarski voluhar. Delta, nekada izložena malariji, danas je primjer suživota čovjeka i prirode, koji se doživi kroz foto-safari i promatračnice. Jegulja i žaba nekad temelj prehrane. Danas je neretvanski brudet zaštićeno dobro Hrvatske.

Jaslice – za ribe i rakove

Prirodni svijet Neretve i njezinih pritoka obuhvaća više od 1300 biljnih i životinjskih vrsta. U delti je oko 310 vrsta ptica, od kojih je 115 gnjezdarica. Ornitološki rezervati su tršćaci kraj Metkovića (Orepak, Pod Gredom i Prud), posljednji ostaci sredozemnih močvarnih staništa u Hrvatskoj, važnih za selidbu i zimovanje ptica i za gniježđenje rijetkih vrsta bukavca, patke njorke, čapljice voljak i morskoga kulika. Jedno je od rijetkih gniježđenja brkate sjenice i stanište brojnih ptica močvarica. Zaštićena su područjima Modro oko i jezero Desne, ušće Neretve (Parila, Galičak i uvala Blace) te Kuti. Ova staništa, važna su za gniježđenje, hranjenje i migraciju ptica i za mrijest riba te razvoj mlađi, jaslice za ribe i rakove. U Blace žive boćate biljke, poput caklenjače. U Neretvi je oko 60 vrsta riba, uz potočnu i kalifornijsku pastrvu, endemi neretvanska mekousna pastrva, pijor i neretvanska uklija.

Biljni svijet čine vrste runolista, karanfilića i žednjaka i močvarice trska, rogoz, šaš, lopoč i lokvanj. Tu su endemske vrste hrvatske perunike i dalmatinski šafran. Neretva i njezina dolina oduvijek su privlačile znanstvenike. Istražimo lipotu našeg blata. Današnji krajobraz doline Neretve plod je prirode i čovjeka. Stoljećima su Neretljani isušivali močvaru jendečenjem, otimali močvari komadiće tla i učinili ga plodnim.

Hrvatska mandarina – Zorica rana

Smokve sušioke i vinova loza othranile su naraštaje Neretljana, danas mandarina. Čast pripada prvoj hrvatskoj sorti, Zorici ranoj, zlatnom plodu Neretve. Uzgoj joj počinje u 20. st. Zahvaljujući klimi, u kojoj dolinu noću hladi rijeka, a danju grije morski zrak, ranije dozrijeva. Zbog posebnosti je 2016. zaštićena oznakom izvornosti.

Ljudi koji žive u donjem toku Neretve nazivaju se Neretljani. U srednjem vijeku, vrsni pomorci i gusari, zaštitni simbol Neretve. Tolika je bila njihova moć da su im Mlečani plaćali danak za slobodnu plovidbu. Neretljane, posebno Kačiće, oduvijek je dičio ponos, tvrdoglavost i ustrajnost. Stisnuti između kamena i vode, najprije su bili ribari i lovci, a potom poljodjelci. Unatoč ratovima, sačuvali su vjeru.

Na Neretvi i Sunce plovi u lađi

Simbol neretvanskoga kraja je i neretvanska lađa, kulturno dobro Hrvatske. U njoj su se Neretljani proslavili pobjedom nad mletačkom flotom 887. kraj Makarske i zapisali se u povijesti. U tu čast, 18. rujna slavi se Dan hrvatske ratne mornarice.

Stoljećima su neretljanski život nosile lađe, trupe, prilagođene uskim rukavcima. Lađom se parićalo, jedrilo, lancalo konopom, lovilo, prevozilo sunce i urod, svati i sprovod. Neretljanin se u lađi rađa, živi i umire.

Od 1998. održava se Maraton lađa, tridesetak posada parića od Metkovića do Ploča, oživljavajući stoljetnu vezu čovjeka i rijeke.

Bosanskohercegovačka snaga

Danas nad Neretvom bdije hvala hrvatskom vojniku i Norinska kula, nijemi svjedok opstojnosti ljudi koji su uz rijeku živjeli i ostali joj vjerni.

Još jednom pogledom pretražujem nebeska obzorja gdje se Neretva probija od hladnih izvora kroz planinske klance stvarajući brzake, potom se smiruje u prostranoj delti – dragulju svjetske baštine. Jedinstvena, od izvora do mora – najveća je rijeka istočnoga Jadrana i jedan od ljepših prirodnih darova. U njezinu vodu slila se sva bosanskohercegovačka snaga.

Na ušću, u susretu rijeke i mora, bijela čaplja lovi ribu, vretenca plešu iznad vode, a močvara čuva bezbroj priča o opstanku i prilagodbi. Ovdje se neprestano izmjenjuju voda, sunce i vjetar u novi životni krug. Zaigrane pješčane dine nadmeću se s vodom koja se, predajući moru, uzdiže nebu. I tko zna koji put, Sunce je ispija, oblak vraća zemlji i tako rijeka vječno putuje. Čas se širi, čas se sužava, ali uvijek ostaje ista – zelena i svoja. To je naša Neretva.

Objava Neretva – hercegovačka kraljica i hrvatska carica pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnivanje ove zajednice vezano je uz lik i djelo pokojnoga vlč. Josipa Kasića, čovjeka koji je svojim dolaskom u Melbourne postavio temelje organiziranoga pastoralnog djelovanja među Hrvatima. U vremenu kada su mnogi hrvatski iseljenici tražili novi život daleko od domovine, često opterećeni nostalgijom, neizvjesnošću i izazovima prilagodbe, postojala je snažna potreba za mjestom okupljanja koje će biti više od crkve. Upravo takav prostor postao je Hrvatski katolički centar u Clifton Hillu.

Simbol vjere i identiteta

Crkva sv. Nikole Tavelića, nazvana po prvom hrvatskom svecu, nosi snažnu simboliku. Ona nije samo sakralni objekt već i znak identiteta, pripadnosti i kontinuiteta hrvatske vjere i tradicije.

Dana 30. prosinca, generalni vikar nadbiskupije Melbourne, u ime nadbiskupa Daniela Mannixa, blagoslovio je ovu crkvu, čime je započelo novo poglavlje u životu zajednice. Svečano posvećenje crkve dogodilo se 29. lipnja 1979. godine, kada je nadbiskup Melbournea Thomas Francis Little predvodio svetu misu i time dodatno potvrdio važnost ove zajednice unutar šire crkvene strukture. Taj trenutak bio je ispunjen radošću i ponosom cijele hrvatske zajednice u Victoriji. Kako je tada istaknuo vlč. Josip Kasić, centar nije bio samo vjersko već i nacionalno središte otvoreno svima, bez obzira na vjersku pripadnost. U njemu su dobrodošli bili i Hrvati muslimani i pravoslavci, što svjedoči o širini i inkluzivnosti koja je obilježila njegov rad od samih početaka.

Razvoj pastoralnoga djelovanja

U prvim godinama djelovanja, vlč. Kasić bio je jedini hrvatski svećenik za cijelu Victoriju. Njegov pastoralni rad obuhvaćao je redovita misna slavlja u Melbourneu, Geelongu i Ballaratu.

Poslije su mu se pridružili i drugi svećenici, poput vlč. Josipa Vidakovića, vlč. Stjepana Gnječa, vlč. Većeslava Šupuka, vlč. Ante Burića i vlč. Marka Perkovića. Njihov dolazak omogućio je širenje pastoralnoga djelovanja na nova područja, uključujući Clayton, St. Albans i Fawkner, čime su pokrivene ključne točke hrvatskoga iseljeništva u Melbourneu.

Zbog rasta zajednice i pastoralnih potreba 1977. godine župa u Melbourneu podijeljena je na tri dijela. Ova reorganizacija omogućila je učinkovitiji rad i bolju povezanost s vjernicima u različitim dijelovima grada. Unatoč svim promjenama, Clifton Hill je ostao središnje mjesto okupljanja i simbol jedinstva.

Nakon što je vlč. Kasić obolio, pastoralnu skrb preuzeo je vlč. Mato Križanac, koji je služio zajednici sve do 2014. godine. Njegovo dugogodišnje djelovanje obilježeno je stabilnošću i kontinuitetom.

Nakon njegova odlaska započinje novo razdoblje duhovne i materijalne obnove pod vodstvom mons. Bosiljka Rajića. Dolaskom mons. Rajića zajednica doživljava novi procvat. Uz njegovu predanost i podršku župljana, obnovljeni su brojni objekti unutar centra.

Kulturni, obrazovni i društveni život zajednice

Posebno mjesto u životu zajednice zauzima folklorna grupa Mladi Hrvati, osnovana 1978. godine. Njihov rad tijekom desetljeća predstavlja važan doprinos očuvanju hrvatske tradicije, jezika i običaja među mlađim generacijama. Redovite probe, nastupi i druženja čine ovu skupinu živim mostom između prošlosti i budućnosti.

Hrvatska škola jezika i kulture u Melbourneu također ima ključnu ulogu. Nastava se održava svake subote, a broj učenika kontinuirano raste. Djeca i mladi ovdje ne samo da uče jezik nego i upoznaju povijest, kulturu i identitet svojih predaka. Njihovi uspjesi na natjecanjima dodatno potvrđuju kvalitetu rada i važnost ove institucije.

Društveni život zajednice izuzetno je bogat. U obnovljenoj dvorani redovito se održavaju razna događanja – od duhovnih obnova i seminara do književnih večeri, filmskih projekcija i tematskih susreta.

Posebno su značajni susreti mladih, koji se održavaju svake prve subote u mjesecu, uz svetu misu i zajedničko druženje.

Australsko-hrvatsko društvo umirovljenika sv. Nikole Tavelića okuplja velik broj starijih članova zajednice. Njihovi redoviti susreti, zajednički ručkovi i aktivnosti pružaju osjećaj pripadnosti i zajedništva, ali i priliku za aktivno sudjelovanje u životu zajednice.

Obnova i važni događaji u novije vrijeme

Jedan od važnih trenutaka u novijoj povijesti bio je 3. studenoga 2022., kada je zajednica proslavila blagdan svoga zaštitnika i 60. obljetnicu osnutka župe. Tom prigodom crkva je ponovno otvorena nakon opsežne obnove, a svetu misu predvodio je biskup mons. Fabijan Svalina.

Posebno emotivan događaj bio je 2. ožujka 2025., kada je u župnom dvorištu blagoslovljena i otkrivena spomen-ploča vlč. Josipu Kasiću. Ovaj čin bio je izraz zahvalnosti i priznanja čovjeku koji je utemeljio prvi hrvatski katolički centar u Australiji i ostavio neizbrisiv trag u životu zajednice.

Zajednica koja živi i raste

Danas Hrvatska katolička zajednica u Clifton Hillu nastavlja rasti i razvijati se, oslanjajući se na bogatu prošlost i otvorena prema budućnosti. Uz duhovno vodstvo mons. Bosiljka Rajića i pomoć vlč. Velimira Maglice, zajednica nastavlja biti mjesto susreta, molitve, kulture i identiteta.

„Hrvatska katolička župna zajednica Sv. Nikola Tavelić, Clifton Hill ima jednu dugu tradiciju koja je ukorijenjena u prvoj generaciji doseljavanja, a koja se nastavlja u mlađim generacijama. Clifton Hill bio je središnje i prvo značajnije mjesto u okupljanja 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u Australiji. Osim toga to je bilo mjesto naseljavanja naših vjernika, iako je to središnji dio grada Melbournea. Kasnije su se obitelji selile u druga predgrađa tražeći bolje uvjete za gradnju i posao. Crkva i centar sv. Nikole Tavelića ostaje i dalje karakterističan i po crkvi i drugim župnim objektima koji su građeni [K1] 60-ih godina 20. st. i djeluju harmonično u tom predgrađu Clifton Hilla u koji možete doći vlakom, autobusom, tramvajem ili automobilima. U odnosu na druge naše župne zajednice neusporedivo je najveći broj krštenih radi toga što su se u toj crkvi vjenčavali, krštavali, primali druge sakramente i rado se ponovo vraćaju u tu crkvu”, govori župnik, mons. Rajić. „Naša župna zajednica Clifton Hill ima svoju budućnost, iako se u crkvi vide osobe starije dobi. Mlađe generacije rjeđe dolaze u crkvu, ali ipak se pojave s vremena na vrijeme. Ja vidim tu jedan potencijal za obnavljanje zajednice mlađim generacijama koje pokazuju interes za zajednicu svojih roditelja i žele je sačuvati. Može se primijetiti želja mladih za učenjem hrvatskog jezika, kulture, povijesti, a uz to se njeguje i živi vjera njihovih roditelja i pokazuje se interes za rodnim krajem njihovih predaka”, zaključuje mons. Bosiljko Rajić.

HKZ Clifton Hill ostaje tako simbol zajedništva, vjere i pripadnosti – mjesto gdje se čuva hrvatska baština, ali i gradi nova budućnost u australskom društvu. Kroz generacije koje dolaze, njezina će uloga ostati jednako važna: biti dom daleko od domovine, ali i most koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda.

Tekst: Suzana Fantov

Objava Duhovno i nacionalno središte Hrvata u Melbourneu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogata prošlost

Povijest ovoga mjesta seže u daleki srednji vijek, kada je na Plehanu podignuta prva franjevačka crkva, okružena nekropolom stećaka koja je prerasla u današnje groblje. Prve crkve porušene su u osmansko doba, no katolici su opstali. Godine 1850. dobiveno je dopuštenje za gradnju nove crkve, a ona je dovršena 1869./70. Samostan je službeno osnovan 1875. godine, gdje je kratko bilo i učilište za franjevačke pripravnike. Nova, veća crkva u neoromaničkom stilu (40 x 18 m) podignuta je 1898. – 1902. po nacrtu Ivana Holza – trobrodna bazilika sa stupovima i polukružnom apsidom. Crkva je imala nekoliko vrhunskih umjetničkih djela autora Ive Dulčića, Đure Sedera, Marka Antoninija, Zdenka Grgića, Frane Kršinića i dr. Samostan je proširen 1932. po projektu Karla Pařika.

Župa je obuhvaćala desetke sela (Kovačevci, Modran, Brezici, Šušnjari, Bunar, Bukovac, Božinci, Stanići, Lupljanica, Vrhovi, Zelenike i dr.) i brojila više tisuća vjernika. Plehan je bio više od samostana – pravi kulturni i duhovni centar Posavine, „grad na gori” koji je dominirao krajem poput dvorca. Samostan nije bio samo vjersko već i snažno kulturno središte. U njegovoj knjižnici čuvale su se rijetke teološke i filozofske knjige iz 18. stoljeća, a arhiv je pohranjivao zapise od 1763. godine. Tu je bila i impresivna umjetnička zbirka s više od tisuću djela, što je Plehan činilo pravom riznicom kulture.

Tragedija 1992.

Taj sklad i ljepota brutalno su prekinuti u proljeće 1992. godine. Od 25. travnja do 8. svibnja palo je više od 3000 projektila. Dana 2. srpnja srpske snage minirale su samostan i crkvu s dvije tone eksploziva. Sravnjeni su sa zemljom, a s njima i stoljeća povijesti, brojne umjetnine i neprocjenjiva knjižnica. „Plehanska ljepotica” pretvorena je u hrpu kamenja i prašine. Spaljene su i područne crkve. Stradanje nije bilo samo materijalno. Prijeratna župa brojila je oko 8120 vjernika. Svi su prognani, a pokušaji povratka bili su planski suzbijani. Svake se godine 2. srpnja misom, komemoracijom i molitvom za žrtve obilježava Dan sjećanja na Plehan.

Feniks koji se diže iz pepela

Obnova je počela simbolično. Prvi povratnik bio je fra Ivan Ćurić tek u ljeto 1998. Smjestio se u kontejner, preuredio staru zgradu u privremeni samostan i započeo raščišćavanje ruševina. Gradnja je krenula 2001., ali je više puta zastala zbog nedostatka sredstava. Projekt vjersko-kulturnoga središta potpisao je arhitekt Zlatko Ugljen – moderna svijetla crkva, samostan, kapela, prostori za duhovne vježbe i kulturu.

Crkva je izgrađena, kao i kapelica sv. Ive te župni ured. No, posao je daleko od završenoga.

Gvardijan fra Ivan Nujić danas predvodi gradnju i obnovu. Planovi su ambiciozni: urediti muzejsko-galerijski prostor, izgraditi dva zvonika i dovršiti samostansku zgradu. Kamen po kamen, uz pomoć vjernika i dobročinitelja, samostan se kao feniks diže iz pepela. No, ono što ga čini živim nisu zidovi, nego ljudi povratnici, hodočasnici i franjevci koji ovdje neumorno služe.

Uz sve to, prije desetak godina izgrađena je filijalna crkva sv. Nikole Tavelića u naselju Modran gdje se svake nedjelje u 8 sati slavi misa. Polako se dovršava i njezino unutarnje uređenje i uređenje Društvenog doma koji je odmah uz crkvu.

Između rana i nade

Reportaža o Plehanu ne može zaobići rane. One su vidljive u praznim obnovljenim kućama, a još više u nebrojenim razrušenim kućama i uspomenama. Međutim, Plehan je mjesto gdje rane ne ostaju posljednja riječ. Jer ovdje, na ovom brdu, vjera nije teorija. Ona je odluka: svakoga dana ponovno vjerovati da život ima smisla, da zajedništvo može biti obnovljeno i da dobro ima posljednju riječ. Iako broj vjernika nije velik kao nekada, njihova vjera nosi snagu svjedočanstva: ostati, vratiti se, oprostiti i ponovno započeti.

Prema posljednjim dostupnim podacima u župi stalno živi samo 90 vjernika, uglavnom starijih, u četrdesetak kuća. Prošle godine nije bilo krštenja, nije bilo prvopričesnika, krizmanika ni vjenčanja, a ukopa se oko 25 vjernika godišnje koji su umrli uglavnom u izgnanstvu. Unatoč tome, Plehan živi! Od proljeća do jeseni brojni prognani župljani navraćaju, čiste dvorišta i groblja, održavaju kuće. U posljednje vrijeme dolaze i ljudi koji nisu s Plehana, nego su čuli za Plehan, pa vole tu nekako doći, zadržati se, razgledati.

Gvardijan i župnik fra Ivan Nujić vodi ovu župnu zajednicu, a odnedavno i župu Koraće, uz vikara fra Iliju Jerkovića koji vodi i polikliniku Zlatni cekin u Slavonskom Brodu.

U samostanu trenutno žive i dvojica franjevačkih studenata iz Afrike koji s gvardijanom uče hrvatski jezik kako bi najesen započeli studij teologije u Sarajevu.

Plehančani svake godine u travnju slave Dane sv. Marka, svoj patron župe, misama, blagoslovom polja, smotrom folklora i okupljanjem dijaspore. U lipnju se svečano proslavi i drugi patron sv. Ivan Krstitelj. Korizmenim petkom je put križa, subotom misa za branitelje. Organiziraju se duhovne vježbe, a samostan je otvoren za hodočasnike. Franjevci su aktivni na Facebooku (Franjevački samostan Plehan), gdje redovito objavljuju župne obavijesti i poruke.

Jedan od važnijih događaja i okupljanja je pobožnost Mlade nedjelje, a što je praktično svaka četvrta nedjelja u godini. „Prenosimo svetu misu preko YouTube kanala Posavina TV. I ljudi vole doći, ne samo iz naše župe nego iz okolnih župa. Čak dođu neki iz Usore, Slavonskog Broda i Zagreba. Oni koji ovdje imaju kuće, onda provedu i vikende ovdje. Redovito se to poprati jednim ručkom, koji pokrije netko tko, na primjer, slavi rođendan ili u sjećanje na svoje pokojne”, ističe gvardijan.

Udruge i akcije

Ljudi koji su se vratili živjeti na Plehan uglavnom su stariji. Imaju puno ambicija, želja, volje, srca i dobrote, ali ponestaje im fizičke snage i financija. Zato se za život i obnovu Plehana organiziraju brojni donatorski susreti i kulturni događaji, ponajviše vani gdje žive brojni Plehančani okupljeni u razne udruge kao što su udruga Plehan u Slavonskom Brodu i Plehanska Zvona u Zagrebu. Ovdje su lokalne udruge Brezici, koja skrbi za svoje selo i groblje, Prijatelji šestog kilometra te udruga u Modranu koja je radila puno na izgradnji i obnovi crkve u Modranu.

Udruga Sion na Plehanu je zavičajna i hodočasnička kuća. Vode je Ankica i Šimo Ćorić iz Šušnjara. Oni su još 1989. odselili u Švicarsku, ali su se prije nekoliko godina vratili na Plehan. Renovirali su nekadašnju školu i pretvorili je u gostinjac. Tu rado odsjedaju Plehančani koji nisu obnovili svoje kuće, ali i druge grupe i hodočasnici. Uzgajaju voće i povrće, drže i domaće životinje, od kojih onda prave domaće eko proizvode. Često Ankica sama, a ponekad s radnicima, kupi smeće po cijelom kraju, te uglavnom sama plaća odvoz na deponiju. Udruga radi i karitativno, pomaže povratnicima, starijim i bolesnim osobama. Okuplja žene na molitvu i vozi u crkvu.

Uz ovo, danas se na plehanskim njivama mogu vidjeti bageri koji krče zarasle oranice te se onda sije uljana repica, pšenica, a podižu se i nasadi i plantaže šljive, jabuke i lješnjaka. Ovim se najviše bavi lokalna firma Eko – Bosanska Posavina u vlasništvu Pere Matića iz Kuline. Tako se danas, unatoč problemima, nastavlja život na Plehanu zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti pojedinaca.

Samostan kao svjetionik

Kada se završe zvonici i cijeli kompleks, Plehan će ponovno biti „grad na gori” – mjesto molitve i kulture. No, već sada simbol je ustrajnosti i nade za cijelu Bosansku Posavinu. Franjevci, vjerni karizmi jednostavnosti i blizine narodu, ostaju uz svoj puk u tišini svakodnevice, u sakramentima, u razgovoru.

Ako ste u Posavini, svratite na Plehan. Dođite, pomolite se u crkvi ili kapeli, razgovarajte s fratrima i narodom. Osjetit ćete kako Plehan diše – tiho, ponosno, neuništivo. Samostan i župa sv. Marka Evanđelista Plehan nisu samo mjesta na karti. Oni su svjedočanstvo jednoga naroda koji, unatoč povijesnim lomovima, nije izgubio dušu. Plehan stoji kao svjetionik i tiha propovijed: da ono što je sagrađeno na vjeri, ljubavi i žrtvi može biti srušeno, ali nikada zauvijek uništeno.

Objava Feniks iznad Bosanske Posavine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Povijest župe

Župa Trn jedna je od najmlađih župa u Banjolučkoj biskupiji. Župne matice vode se od 1981. godine. Na području ove novoosnovane župe još u 17. stoljeću postojala je crkva sv. Ivana Krstitelja u Trnu i, prema predaji, crkva sv. Martina u Jablanu. U vrijeme Bečkoga rata pred kraj 17. stoljeća ovo područje pripalo je najprije župi Ivanjska, zatim od 1876. župi Petrićevac, a od 1879. župi Barlovci. Odlukom banjolučkog biskupa mons. Alfreda Pichlera dana 26. kolovoza 1980. godine utemeljena je župa sv. Josipa u Trnu odvajanjem od župe sv. Vida u Barlovcima. Novoosnovanoj župi pripala su naselja Trn, Jablan i Bukovica, a župa je povjerena franjevcima Bosne Srebrene na trajnu upravu. 

Po osnivanju župe franjevci su se odmah dali na izgradnju duhovne Crkve kao samostalne župne zajednice, ali i na materijalnu izgradnju župne kuće i crkve. Najprije je izgrađena župna kuća 1982. godine, u kojoj su se u improviziranom prostoru slavile mise dok je crkva bila u gradnji. Župna crkva izgrađena je 1983. godine po projektu O. Čauševića. Zidana je bijelom fasadnom opekom, a njezina veličina u tlocrtu bila je 20 x 28 m. Broj vjernika je rastao iz godine u godinu, a prema statistici iz 1991. godine župa je imala više od 2200 vjernika.

Vihor rata

Nažalost, zlo posljednjega rata zahvatilo je i ovu mladu župu. Iako je rat u BiH počeo 1992. godine, vjernici banjolučkoga kraja, većinom katolici i Hrvati, doživjeli su najteža stradanja tek 1995. godine. Ovo područje bilo je u ratu pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Iako je bilo određenih tenzija, zastrašivanja, pa čak i bacanja bombi na hrvatske kuće i nekoliko ubojstava, ipak nije bilo masovnoga protjerivanja Hrvata i katolika te je do sredine svibnja 1995. većina vjernika živjela u svojim domovima i imala radnu obvezu.

Nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995., kada je oslobođeno područje zapadne Slavonije, srpski vojnici počeli su polako upadati u mnoge hrvatske kuće po cijelom banjolučkom kraju te su istjerivali mještane iz kuća. U kolovozu 1995. godine započeo je masovni nasilni izgon Hrvata od strane srpske vojske i vlasti. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Među njima i skoro svi vjernici župe Trn. Masovni progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Ostali su samo oni koji su živjeli u mješovitim brakovima, ali i njima je, kako i sami kažu, psihički bilo jako teško.

Osim progona stanovnika srpske su vlasti započele i masovno uništavanje katoličkih objekata. U noći sa 17. na 18. svibnja 1995. godine minirana je i uništena crkva u Trnu, dok je toranj nekim čudom ostao uspravan. Iste noći spaljena je i uništena župna kuća. Sličnu sudbinu doživjele su i mnoge druge župne crkve i kuće ovoga kraja.

Obnova

Nakon Dejtonskoga sporazuma i završetka rata krenulo se s obnovom. Najprije je obnovljena župna kuća 1998. godine. Obnovu je vodio župnik fra Dujo Ljevar. Kamen temeljac za novu župnu crkvu sv. Josipa u Trnu blagoslovio je 22. lipnja 2003. sada sveti papa Ivan Pavao II. prigodom posjeta BiH u Banjoj Luci na Petrićevcu. Župna crkva nanovo je sagrađena na temeljima stare crkve, ali puno manjih dimenzija, te je posvećena 20. rujna 2010. godine za vrijeme župnika fra Ive Brezovića. Tijekom toga vremena malobrojni vjernici koji su ostali, njih oko 100, slavili su misu u grkokatoličkoj crkvi koja se nalazi u neposrednoj blizini.

Osim župne crkve i kuće, u župi Trn postoji još kapelica posvećena BDM na Vidovića Brdu u Bukovici izgrađena 1979. godine. I ova je kapelica bila uništena u ratu, ali je poslije obnovljena. Dva su groblja s grobljanskim kapelicama na prostoru župe, groblje Suvaja na granici Bukovice i Jablana te groblje Bešlenica u Trnu, na desnoj obali Vrbasa.

Nakon rata u župu se vratio vrlo mali broj vjernika. Većina ih je svakako već bila primorana zamijeniti kuće sa Srbima u Okučanima, Gvozdu i drugim krajevima u Hrvatskoj, a koje su bile manje i u puno lošijem stanju. Iako se obnavljalo nakon rata, stanje još nije bilo sigurno. Nekoliko eksplozivnih naprava bačeno je oko župnoga ureda, a posljednja čak 2004. godine. Sve je to bilo u cilju zastrašivanja povratnika i obnove, a što je rezultiralo da se velik broj župljana zbog problema oko povratka trajno naseli izvan BiH. Ali fratri i malobrojni narod nisu se dali obeshrabriti.

Župa danas

Prema statistici župe na kraju 2016. godine, kad je za župnika došao fra Dominko, bilo je 124 vjernika. Danas, deset godina poslije, broj vjernika se smanjio na oko 95. Broj obitelji je 48.

Na nedjeljnu misu redovito dolazi oko 25 do 30 vjernika. Većinom su to stariji vjernici, a ima i nekoliko mlađih obitelji s djecom. Prošle godine bila su 3 sprovoda. Bilo je i jedno vjenčanje ali mladenci žive vani. Na velike blagdane i patron župe dođe izvana nekoliko stotina vjernika podrijetlom iz ove župe.

Problem povratka još uvijek postoji jer godinama gotovo da nije bilo moguće da neki Hrvat dobije posao u javnim firmama. Istina, kažu vjernici da se situacija danas malo promijenila nabolje. Nekoliko obitelji koje su se vratile većinom su poslije rata pokrenule neki svoj mali biznis. Vjernici žive skromno. Većina su umirovljenici s najnižim mirovinama.

Unatoč svim problemima vjernici sa svojim župnikom nastoje živjeti normalan život i pomagati jedni drugima. Imaju lijep običaj da se većina njih zadrži na kavi sa župnikom u župnoj dvorani nakon nedjeljne mise i tu se dogovaraju o svemu što se tiče pastorala župe. Zajedno tako slave rođendane i imendane. U korizmeno vrijeme dogovaraju se kako obići sve bolesnike u župi koji ne mogu doći na misu. Ali ne čine to samo u korizmi i adventu, nego i tijekom godine.

Upravo im ovi susreti nakon mise omogućuju da paze jedni na druge i na župnika, da razmjene informacije tko je bolestan, koga treba obići ili mu nešto kupiti ako je potrebno. Čine to s ljubavlju kao u vrijeme prvih kršćanskih zajednica.

Zajedno s vjernicima drugih okolnih župa pridružuju se hodočašćima u Hrvatsku koje organizira vlč. Vladislav Žarko Ošap, župnik u Banjoj Luci. Često im se priključe i prognani župljani koji sada žive u Okučanima ili čak Njemačkoj. Hodočašća po BiH organizira gvardijan fra Domagoj Šimić, na koja se Trnjani rado pridruže. Neki čak pješice hodočaste sv. Ivi u Podmilačje, a ide se i u Mariju Bistricu, Ludberg, Olovo, Kraljevu Sutjesku, Međugorje. Na ovogodišnji Mali Uskrs organizirano je hodočašće u svetište Gospe na Trsatu u Rijeci, gdje je trenutno gvardijan i čuvar svetišta fra Dragan Grizelj, koji je rodom iz župe Trn.

Osim na patron župe, 19. ožujka, svake se godine prognani vjernici u velikom broju okupljaju 16. kolovoza na misi na groblju Suvaje u Jablanu na blagdan sv. Roka. Poslije mise bude druženje na imanju Ivice Matoševića gdje se okupi oko 500 ljudi. Drugo veliko okupljanje je 8. rujna, na blagdan Male Gospe, kod kapelice BDM na Vidovića Brdu u Bukovici. Trnjani se također okupljaju u Davoru kako bi obilježili godišnjicu progona. Ponekad bi se organizirao susret Trnjana u Zagrebu koje okuplja Miro Mamuza.

Vrijedni župnik fra Dominko

Iako je prije nekoliko dana napunio 77 godina, župnik fra Dominko radi neumorno i s puno entuzijazma, pažnje i ljubavi. Vjernici i župnik fra Dominko ponosno ističu da je ovo jedina župa u kraju gdje se na Cvjetnicu i Veliki petak pjeva Muka Gospodnja, a probe vodi sam župnik. Pjevanje je jednostavno, ali s puno ljubavi i truda. Oko liturgijskoga pjevanja trude se svake nedjelje i blagdanima. Gospođa Snježana Orlovac svira i čita na misama.

Fra Dominko se posebno trudi oko uređenja dvorišta koje je uistinu prelijepo izgleda, te oko pravljenja jaslica i ukrašavanja crkve i dvorišta lampicama u božićno vrijeme. Ali ne samo svoga dvorišta, on se brine da se lijepo ukrase dvorišta i nekih drugih župa u kraju. U tome može biti primjer drugima. Osim toga, priprema lijepe suvenire kao uspomene iz župe koje rado dijeli onima koji dođu u Trn. Za svoga župnika vjernici imaju samo riječi hvale i zahvale.

Osim Trna, fra Dominko je upravitelj još jedne župe, one u Stratinskoj, koja je udaljena 55 kilometara i gdje stalno žive samo 4 starije osobe od prijeratnih 500 vjernika. Tamo služi mise za Božić, Uskrs i patron Sv. Antu, te na grobljima kada se okupi nekoliko stotina vjernika raseljenih iz te župe.

Iako Trn spada u manje župe, župnik i vjernici imaju veliko srce te se istinski trude da njihova ognjišta ne ugasnu. Život im je neprestana borba, ali u velikoj skromnosti i ljubavi sve podnose i svemu se raduju. Svoju vjeru kao zajednica hrabro svjedoče nasmijana lica.

Objava Mala župa velikoga srca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastanak Centra

Ideja za ovakav jedan centar nastala je još prije trideset godina. Odmah nakon posljednjega rata Katolička Crkva u BiH nastojala je pomoći ljudima da se vrate na svoja ognjišta i obnove svoje domove i crkve. Nakon pet godina intenzivne materijalne i duhovne obnove svega porušenoga, nastala je oko 2000. godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji inicijativa da se naglasak stavi na mlade ljude, pa se već tada javlja ideja da se napravi jedan centar za mlade. Vizija je bila da Katolička Crkva pokaže da želi svoje snage i resurse usmjeriti na mlade koji će kasnije biti nositelji društva i budućnost ove zemlje.

Godine 2004. otvoren je Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije i osnovano Povjerenstvo za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije na čelu s prof. dr. vlč. Šimom Maršićem koji je okupljao studente katolike u Sarajevu u sklopu Udruge katoličkih studenata Emaus. Uz pomoć vlč. Meinolfa Wackera, svoga prijatelja svećenika iz Njemačke, vlč. Šimo pokrenuo je rad Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. 2007. godine. Radilo se najprije o jednoj kući na adresi Gatačka 18, a 2016. pored kuće izgrađeno je veliko moderno zdanje koje se prostire na 3500 m².

U sklopu Centra nalazi se i sjedište Udruge katoličkih studenata Emaus, Fondacija za stipendiranje studenata FONSS, dječji vrtić Anđeli čuvari, kapelica sv. Ivana Pavla II., restoran, kafić, konferencijske dvorane, sportska i glazbena dvorana, teretana te smještajni kapacitet. Važnost i značaj Centra prepoznao je i papa Franjo, koji se 2015. godine tijekom svoga prvog posjeta BiH u ovom Centru susreo s tisućama mladih i ohrabrio ih riječima koje se još uvijek pamte: Gradite mostove, a ne zidove.

Misija

Budući da je Centar zamišljen kao institucija koja će mladima ponuditi mogućnost i priliku odgoja i rasta u vjeri, prva zadaća u počecima rada bila je formacija nekolicine mladih koji će kasnije u Centru biti animatori, voditi edukacije, raditi s mladima, ili bolje rečeno biti evangelizatori u ime Crkve.

Kasnije su se aktivnosti razvijale prema potrebama mladih u BiH. Danas Centar kroz svoje projekte i edukacije osposobljava mlade da razviju svoje talente te da ih hrabro i odgovorno iskoriste u životu na dobrobit Crkve i društva.

Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj, ističe da se misija Centra ogleda se kroz tri okosnice djelovanja: duhovnost, susreti i izobrazba, a ostvaraju se kroz kvalitetan program osmišljen prema potrebama mladih. Kroz 40 projekata i aktivnosti, koliko ih se u prosjeku tijekom jedne godine realizira, mladi iz osnovnih i srednjih škola, te studenti imaju priliku da se ojačaju u vjeri i promoviraju volonterski rad.

U sklopu neformalnoga obrazovanja, duhovnih, kreativnih, zabavnih, edukativnih i sportskih susreta mladi također rade i na prevenciji različitih vrsta ovisnosti, razvijaju međureligijski dijalog, demokraciju, zaštitu i očuvanje ekologije, zaštitu djece i njihovih prava, brigu o marginaliziranim skupinama mladih i još mnogo toga. A svi projekti se realiziraju zahvaljujući Božjoj providnosti te potpori prijatelja i donatora.

Sticanje novih znanja

Kroz projekte i aktivnosti Centra godišnje prođe oko 10 000 mladih. Sve aktivnosti vodi 12 projekt koordinatora s timovima, a glavna projekt koordinatorica je gospođa Renata Vrdoljak, koja je ujedno i zamjenica ravnatelja Centra. Inače, u Centru je zaposleno 23 djelatnika. Od gotovo 40-ak projekata i aktivnosti koji se realiziraju tijekom jedne godine, njih desetak je velikih i dugogodišnjih, a ostalo su jednodnevne ili višednevne aktivnosti kao što su Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, Dan otvorenih vrata, Dan Centra.

Od većih projekata najznačajniji i najstariji (20 godina) je Formacija župnih animatora: mladi za mlade kroz koji je prošao najveći broj mladih, od samih animatora u Centru pa sve do brojnih župnih animatora. U ovom projektu, kako sam naziv kaže, mladi uče od mladih kako postati animatori i voditi skupine u župnim zajednicama.

Četrdeset mladih formira se u godini dana na četiri susreta formacije sa specijalizacijom na ljetom kampu, gdje na kraju mladi dobiju i certifikat za školovanog animatora. Takvi mladi poslije na svojim župama vode različite radionice, animiraju mlade i druge skupine, pomažu u patronu župa i kao takvi velika su pomoć župnicima.

Drugi veći projekt koji traje već jedanaest godinajest Koračajmo zajedno. U početku je to bio ekumenski projekt, a sad je već postao međureligijski projekt koji okuplja mlade triju većinskih vjeroispovijesti i kroz mnoge edukativne, sportske i druge aktivnosti pokušava nadvladati sve prepreke među mladima te ih potaknuti na gradnju mostova jednih s drugima. Dosad je kroz ovaj projekt prošlo oko 3000 do 4000 mladih.

Važan veliki projekt za Centar je Mali PUŽ: Mali putokazi u život, koji je započeo u rujnu 2010. godine, a usmjeren je na pružanje podrške djeci i mladima bez roditeljske skrbi te se realizira u suradnji s domovima i institucijama koje brinu o njima. Kroz edukativne, socijalne, kreativne i sportske aktivnosti, projekt mladima omogućuje stjecanje novih znanja, jačanje samopouzdanja i razvoj životnih vještina. Poseban naglasak stavlja se na izgradnju osjećaja pripadnosti, sigurnosti i motivacije za budućnost, kako bi im se olakšala integracija u društvo. Organizirano je deset susreta godišnje u Centre i petodnevni kamp za vrijeme ljeta.

Svi ljetni kampovi organizirani su u Regionalnom uredu Centra u Bosanskoj Posavini koji je otvoren 2018. godine u Kornici, a voditeljica je Amanda Đogaš.

Osim kampova, specifičnost ureda u Posavini je svakako i poljoprivredni projekt Iuvenes Fructus koji već nekoliko godina okuplja mlade, zainteresirane za rad i usavršavanje u voćarstvu.

Zahvaljujući suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Županije Posavske, Srednjom stručnom školom iz Orašja i Odžaka, te obiteljskom poduzeću Zorg In d.o.o iz Kornice mladi iz Posavine, ali i drugih dijelova BiH imaju priliku steći teorijsko i praktično znanje o poljoprivredi, s posebnim naglaskom o voćarstvu te osigurati sebi sredstva za pokretanje vlastitoga biznisa.

Projekt je namijenjen mladima koji su završili srednju školu, a ne studiraju iz bilo kojih razloga. Teorijski dio edukacije izvodi se u prostorijama Ureda, dok se praktična nastava odvija u lokalnim voćnjacima. Za rad u praktičnoj nastavi dobije se i honorar. Svake godine dvadeset polaznika prolazi jednogodišnju obuku, a pet najuspješnijih ostvaruje pravo na start-up poticaj za pokretanje ili proširenje vlastite poljoprivredne djelatnosti. Dosad je više od 40 mladih dobilo takve poticaje, a kroz edukaciju je prošlo više od 200 mladih i dobili su certifikat. Na osnovi toga Ministarstvo poljoprivrede Županije Posavske dalo im je određeni poticaj. Svi oni i dalje sudjeluju u projektu nakon tri godine tako što onda oni educiraju nove polaznike projekta.

Još jedan važan projekt Centar je Studentski dom „FONSS” na adresi Ljubljanska 30, u blizini Kampusa Univerziteta u Sarajevu, koji nudi smještajni kapacitet od 35 kreveta, a postoji i Fondacija za stipendiranje studenata „FONSS”. Sličan ovome je Studentski dom „Ivan Merz” u Gatačkoj ulici koji se adaptira, a trebao bi imati kapacitet od 65 kreveta.

Društvena odgovornost i inkluzija

Važno je spomenuti još nekoliko drugih projekata i aktivnosti kao što je projekt „SINOPS” koji posvećen radu s osobama s intelektualnim teškoćama u Sarajevu te njihovoj aktivnoj inkluziji u društvo, pružajući im prilike za učenje, druženje i razvoj kroz razne aktivnosti. Zatim, projekt Inspirit – DigitalYouth, koji mladima pruža priliku da doprinesu evangelizaciji i širenju pozitivnih sadržaja u digitalnom svijetu posebno promičući katoličke vrijednosti.

Tu je i projekt Because We Care – zaštita djece i maloljetnika, čiji je cilj edukacija i osposobljavanje stručnjaka koji rade s djecom i mladima, te projekt Formacija ministranata.

Posebno je hvalevrijedan projekt 72 sata bez kompromisa, jedna od najvećih volonterskih akcija u BiH, koja okuplja tisuće mladih svake dvije godine s ciljem promicanja solidarnosti, zajedništva i društvene odgovornosti. Akcija ima za cilj potaknuti mlade da preuzmu inicijativu, pokažu da su promjene moguće i da se kroz male korake može ostvariti veliki društveni utjecaj.

Pastoral zvanja

Centru je od velike pomoći suradnja župnika na terenu koji bi trebali animirati mlade da dođu u Centar, ili da se uključe u neke od mnogih projekata i aktivnosti. A važna je također prisutnost župnika i kapelana s mladima u Centru koji je, između ostaloga, usmjeren na pastoral zvanja, i to ne prvenstveno samo duhovnih zvanja nego i svih drugih. Naglasak je na individualnom pristupu mladima. Postoje primjeri mladih koji su prvi put nakon nekoliko godina preko ovoga Centra ponovno došli u kontakt s Crkvom. A ima nekoliko mladih koji su se nakon projekata i susreta u ovom Centru odlučili za duhovno zvanje kao časna sestra ili svećenik.

„Želimo da ovo bude mjesto gdje će mladi rado doći, osjećati se prihvaćeno kao kod kuće, gdje će biti osnaženi u vjeri i naučiti se odgovorno prihvatiti svoj život. U tu svrhu u ovom će Centru mladi naći podršku i poticaj za daljnji zamah u životu”, ponosno ističe vlč. Šimo vjerujući da jedino tako mladi mogu stvarati bolju, ljepšu i sigurniju Bosnu i Hercegovinu.

Objava Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.: Mjesto duhovnosti, susreta i izobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Staro i novo

Na mjestu stare crkve 1937. godine izgrađena je nova. Tom se prilikom od Bučića odijelila i formirala nova župa – Rankovići. Crkva je sedamdesetih godina iznutra obnavljana, a izvana je obnovljena prije desetak godina.

Danas se ovo smatra starom crkvom jer je poslije posljednjega rata fra Jozo Ančić započeo izgradnju nove župne crkve i kuće koja je danas u funkciji. Stara crkva je na uzvisini. Ponosno čuva i nosi svoju starost i nadgleda Bučiće i novu crkvu smještenu u središtu Bučića kao starješina koji pazi svoje potomke pogledom punim ljubavi, ali i opominjući i podsjećajući Još od mene imate što naučiti.

Ako svoj obilazak župe započnete posjetom staroj crkvi, pred crkvom će vas dočekati bista fra Marijana Šunjića umjetnika Mate Vlaha, u crkvi zavjetni kip Gospe s djetetom nepoznatog autora, a dobrodošlicu, s puno opreza i ozbiljne odgovornosti prema prostoru koji čuva, poželjet će vam Anica. Gospođa Anica je u Bučiće stigla kao izbjeglica i tu je pronašla svoj dom. Zahvalna je bivšim župnicima fra Marinku Didaku i fra Dragi Pranješu koji su joj pomogli i smjestili je u nekadašnju župnu kuću. Zauzvrat, Anica vodi brigu i održava prostor stare crkve i njezina okoliša. I to radi savjesno i s puno ljubavi, a iako nije rodom iz Bučića njezin odnos prema gostima, na prvu suzdržan i oprezan, a potom srdačan i domaćinski, podsjetio me na nešto što sam pročitala istražujući o župi u knjizi fra Velimira Valjana koji je napisao spomenicu povodom 165. obljetnice župe Bučići i 160. obljetnice smrti fra Marijana Šunjića. U svojoj knjizi, između ostaloga, opisuje glavne, prepoznatljive osobine naroda bučićke župe. Kao jednu od tih karakteristika navodi: „Nepovjerljivi prema svemu novome i stranome, staro im je bolje od novoga.” Ovo napisano nisam prepoznala samo kod Anice koja je očigledno usvojila ovu bučićku karakternu crtu, već mi je ta rečenica učinila logičnom i činjenicu da se župljani nisu odrekli i odvikli od stare crkve iako im je izgrađena nova. Župa je danas zanimljiva u odnosu na druge župe upravo po tome što sada ima dvije crkve. U staroj crkvi održavaju se mise subotom, a nova je tu za sve ostalo. Stara, smještena malo po strani, u sebi čuva tišinu prošlih stoljeća. Nova je otvorena i svijetla. Možda je baš ta potreba da obje ostanu žive, slika župljana koji staro vole, a novo primaju s oprezom, kako ih je opisao fra Velimir. I možda je baš zato župa Bučići mjesto dviju crkava: one stare, koja je dokaz da se staro poštuje, i one nove koja pokazuje da se i novo, kad se jednom prihvati, čuva s istom ljubavlju.

Nova crkva, čiji kamen temeljac je 1997. godine blagoslovio Papa Ivan Pavao II., nalazi se na mjestu gdje je nekada bila stara škola, u samom središtu Bučića pa je zbog njezina položaja prirodno da stanovništvo gravitira crkvi, okuplja se u njezinu dvorištu i djeca tu provode dosta vremena.

Nova crkva se na ovaj način „otvorila” i „približila” svojim župljanima jer je pristup staroj crkvi bio puno teži i oko same crkve nije bilo puno prostora.

Oltar, prezbiterij i tabernakul nove crkve rađeni su po projektu Zlatka Ugljena. Slika iza oltara djelo je umjetnika Ante Manuša koji je rodom iz Bučića i koji je u sliku ukombinirao raspetoga Isusa Krista, Mariju kraljicu koja se slavi kao drugi patron župe, staru crkvu i sv. Martina kao patrona župe. Ulazna vrata na crkvi od hrastovine napravio je stolar Anto Marjanović, a nacrt prozora i vitraja uradio je splitski umjetnik Stipe Ivanišević koji je ujedno i autor Puta križa. Vitraj na pročelju crkve koji prikazuje Gospu zaštitnicu puka, djelo je Vladimira Blažanovića.

Ovdje se vjera živi i ne stari

Danas župa ima oko 1000 vjernika i oko 400 obitelji. „Ljudi u Bučićima su ponosni na sebe i svoju župu. Kompaktni su, drže se zajedno”, kaže fra Zoran Jaković, novi župnik koji je u Bučiće došao tek prije nekoliko mjeseci.

Dok priča o župi i njezinu narodu, u njegovu se glasu čuje poštovanje, a iz riječi prepoznaje svijest o izazovu koji nosi to zajedništvo koje je čvrsto, ali ponekad i zatvoreno. Iako pun ideja i planova, težnje fra Zorana kao novoga župnika prvenstveno su da uspostavi kvalitetnu komunikaciju sa župljanima i uspostavi zdrav odnos pun povjerenja jer vjeruje da tek iz takvoga odnosa ljudi mogu dobiti maksimum od Crkve i Crkva od ljudi, a župa prosperirati.

Također važnim smatra oživljavanje župnoga zbora i FRAME i njezinih aktivnosti kao i suradnju s trećorecima koji tu žive i djeluju. Što se tiče same crkve, fra Zoran dodaje: „Iako je crkva nova, još mnogo posla i dotjerivanja je potrebno da bi se dovela u željeno stanje. Nedavno su u crkvu postavljene nove klupe i obnovljeno je ozvučenje, a sljedeće je u planu rad na rasvjeti.”

Bučići su mala, ali duboko pobožna župa koja je izrodila četvoricu svećenika franjevaca i četrnaest časnih sestara. Snažna povezanost i obiteljska bliskost bučićkih vjernika i svećenika očituje se i u njihovu odnosu prema fratrima. Često zvan ujakom u znak blizine sa svojim narodom, fratar je ovdje ljudima još prisniji, fratar je Bučićanima ujko.

No bliskost ne ostaje samo na riječima, župljani su na raspolaganju Crkvi i rado pomažu. Tako je za održavanje župne kuće i pripremu hrane u njoj zadužena gospođa Marica Kurevija, obitelj Željka Matuke na sebe je preuzela obvezu čišćenja crkve, a gospođa Veronika Bavrka ukrašavanje crkve. No nisu samo stariji privrženi Crkvi kako to sve češće biva u suvremenom svijetu. Djeca odrastaju okružena vjerom i u protekloj godini bilo je 28 krizmanika i 12 prvopričesnika što je brojka koja daje nadu da ovdje vjera ne stari.

Prije rata u župi je bilo oko 1800 vjernika, do danas ih se dosta iselilo, ali ostaju vezani za svoj rodni kraj što je pozitivno jer se među iseljenicima javlja želja za povratkom. Nedavno se vratila jedna obitelj u obnovljenu kuću i imaju četvero djece. Trenutno 3 – 4 obitelji planiraju povratak. Sve to znači da ovu sredinu ipak prepoznaju kao lijepu i pozitivnu za podizanje obitelji i odgoj djece. Desetak je novih kuća u izgradnji. Iako su se odselili, Bučiće još uvijek doživljavaju kao dom, često u Bučiće dolaze, a nerijetko se u Bučiće i vraćaju.

Svake godine u kolovozu se organizira malonogometni turnir što je još jedan razlog za okupljanje, a oni koji dolaze iz dijaspore čak godišnje odmore planiraju prema terminu turnira i na taj način održavaju vezu sa župom što najbolje govori koliko je ovaj kraj u ljudima ostao „živ”.

U blizina župne kuće borave i Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije koje su dijelom ove župe neprekidno od 1957. godine. „Ljudi su redovni na misama i radnim danima, ne samo nedjeljom”, kaže fra Zoran. Vjernici ovdje rastu s vjerom i nije im obaveza ili tek obred već ritam života. A dio životnoga ritma su i brojni vjerski običaji koji se u župi godinama poštuju.

Jedan od njih je običaj da župljani jednom mjesečno, svakoga mladog utorka, pohode grob fra Franje Zubića (1822. – 1871.) na groblju Komarda. Tu se moli za djecu, bolesne, za zdravlje i povratak izgubljenih. Narod iz svih krajeva zemlje je dovodio tu bolesnike, a neki čak i bolesne životinje koje bi šetali oko groblja u nadi da će ozdraviti. Na njegovu je grobu 1980. godine postavljen brončano spomen-poprsje koje je izradila kiparica Ana Kovač.

Iako prostorno poprilično malena, bučićka župa ima tri groblja: na Komardi, u Podbučićima i u Zaselju, a svako od njih krasi po jedna kapela. Također, pomalo udaljena i izdvojena od samoga mjesta, na brdu Kuk, iznad Novog Travnika, nalazi se i crkvica posvećena sv. Bernardu. Bučići su možda mala župa, ali je jasno da je velika u onome što najviše vrijedi: u vjeri koja nadahnjuje njezine župljane da s ljubavlju čuvaju svoje tradicije, njeguju zajedništvo i s ponosom svjedoče svoju pripadnost Crkvi i Bogu, prenoseći to bogatstvo duha na nove naraštaje.

Kratak boravak u Bučićima naveo me da o toj župi razmišljam kao o župi dvojnosti. Mjesto je to gdje vas do podne obavija magla, a od podne grije sunce. Divljenje izaziva nova crkva i nudi vam uvid u sve novo što tek može i treba biti, a onda vam dah oduzme stara crkva koja vas uvlači u povijesni kontekst mjesta. Dan našega posjeta bio je radni dan pa je stoga i mjesto potpuno pusto, a najviše živosti osjetite na groblju koje priča toliko glasnu priču da vam živa osoba gotovo nije ni potrebna da govori o onome što se može iščitati iz kamenih spomenika. Svi ovi kontrasti koje možete osjetiti dok ste u Bučićima, ne bore se međusobno, nego žive jedan uz drugi, baš kao i dva početka dana koja možete tu doživjeti. Dana koji se ne može odlučiti između magle i sunca, ali savršeno jasno i precizno odlučuje dati vam mir.

Objava Župa sv. Martina biskupa, Bučići: Između magle i sunca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zlatni cekin osnovan je 1993. godine uz pomoć franjevaca iz Bologne i njihova karitativnog društva Antoniano, odnosno preko njihova dječjeg festivala Zecchino d’oro (Zlatni cekin) čije ime, u znak zahvalnosti, ovaj centar i nosi. Zgradu Centra je projektirao ugledni arhitekt, prof. Zlatko Ugljen. U razdoblju kada je polikliniku u Centru vodio pedijatar Antun Jelić, u Zlatnom cekinu je neko vrijeme proveo i dr. Theodor Hellbrügge, osnivač Kinderzentruma u Münchenu, koji je dao prijedlog organizacije rada u ustanovi po kojoj ona funkcionira i danas. Tako Centar objedinjuje polikliniku za rehabilitaciju, ustanovu socijalne skrbi i dječji vrtić. Na jednom mjestu susreću se zdravstvo, odgoj, obrazovanje i socijalna briga što Zlatni cekin čini jedinstvenom ustanovom koja kroz svoje programe i usluge pruža djeci sigurno, poticajno i stručno okruženje za razvoj, rast i učenje.

U sklopu poliklinike djeluju dvije specijalističke ambulante: pedijatrijska i fizijatrijska. Liječnik fizijatar, kao voditelj tima, surađuje s pedijatrom, defektologom, logopedom, psihologom, radnim terapeutom i drugim zdravstvenim osobljem. Oni provode cjelovitu rehabilitaciju djece koja dolaze na ambulantno liječenje. Terapije se provode individualno.

U okviru socijalnih usluga nudi se poludnevni, dnevni boravak i tjedni smještaj za djecu predškolskoga uzrasta radi rehabilitacije kao i pružanje stručne pomoći u obitelji (patronaža). Roditelji djece s teškoćama u razvoju predškolske dobi iz udaljenih mjesta i zbog socijalnih problema imaju mogućnost u Zlatnom cekinu s rješenjem Zavoda za socijalni rad koristiti usluge dnevnoga i tjednog boravka kao i koristiti sve usluge poliklinike. Troškove boravka uz Rješenja Centra za socijalnu skrb plaća socijalna skrb, a usluge poliklinike podmiruje HZZO preko uputnice djetetova liječnika.

Pružanje socijalnih usluga vodi Antonija Alfeldi, prvostupnica radne terapije koja nam je pojasnila: „Osnovni cilj našega rada s djecom je rana, multidisciplinarna i sveobuhvatna rehabilitacija i habilitacija, a u samom procesu je važno i aktivno sudjelovanje roditelja. Stoga se uvijek uz terapije namijenjene djeci provodi i edukacija roditelja, što je dodatan izazov ovoga posla. Ali za nagradu dobijemo to da svaki dan provodimo s ovom divnom djecom.”

Dječji vrtić Cekin trenutno se brine o 125 djece. Program rada dječjega vrtića usmjeren je na odgoj i socijalizaciju djece s teškoćama u razvoju kojih je u vrtiću oko 40 i koja, pored vrtićkoga programa, imaju mogućnost koristiti i rehabilitacijske vježbe u Poliklinici. Ovakav multidisciplinarni rad s djecom velika je prednost kako za djecu tako i za roditelje kojima je omogućeno da na jednom mjestu dobiju sve usluge potrebne za tretiranje problema s kojim se dijete nosi.

Posao koji se radi dušom i srcem

Ukupno 65 zaposlenika svakodnevno skrbi o djeci od dojenačke dobi do 18 godina.

U Centru nas je ugostio fra Ilija Jerković, svećenik član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji vrši službu ravnatelja Centra od samoga osnutka. Fra Ilija je samozatajan i skroman iako je očito da je Centar izgrađen i opstaje zahvaljujući upravo njegovoj nepokolebljivoj vjeri, jasnoj viziji i snažnoj želji da pomogne djeci kojoj je pomoć potrebna. Godine 2023. dodijeljen mu je Zlatni grb Brodsko-posavske županije za životno djelo i dugogodišnji rad s djecom.

Ipak, fra Ilija zasluge za tu nagradu pripisuje drugima i smatra da nagrada pripada osoblju koje iz dana u dan radi s jednakom posvećenošću unatoč svim zahtjevima i izazovima svoga posla, osoblju koje svakodnevno radi u Centru, često daleko od očiju javnosti, ali nikada daleko od djece.

Iako Centar neupitno puno toga nudi, fra Ilija smatra da je još uvijek „jako malo učinjeno u odnosu na to kolike su potrebe”. Usluge Centra dnevno koristi oko 400 djece. Ipak, atmosfera ne djeluje kaotično. Naprotiv, osjećaju se mir, toplina, sigurnost i obiteljska atmosfera. Onaj utješni faktor koji roditelji traže kada s knedlom u grlu ostavljaju dijete nepoznatim rukama, nadajući se da će te ruke biti nježne, strpljive i stručne. A u ovom slučaju to upravo i jesu, jer ovaj se posao ne može raditi drukčije.

Katarina Jerković Gavran, magistra sestrinstva i zamjenica ravnatelja, to sažima jednostavno i iskreno: „Osjećam da smo na neki način odabrani za ovo što radimo. Ovo nije posao koji možeš samo doći i odraditi. On je i fizički i emotivno zahtjevan. Ovo je posao koji se radi dušom i srcem jer drukčije ne možeš. Ovo moraš voljeti, živjeti i htjeti to raditi.”

Prostor Centra je uredan i bogato opremljen spravama i pomagalima potrebnima za realizaciju brojnih sadržaja koji se nude djeci u okviru terapijskih procesa. Tako Centar ima senzornu i snoezelen sobu te provodi neurofeedback i stohastičku rezonancnu terapiju, a uvedene su i Vojta i Maes terapije. Dječji radovi izloženi posvuda… na zidovima, vratima, hodnicima… svjedoče o svakodnevnom radu i malim, ali neizmjerno važnim pomacima koji za dijete znače cijeli svijet.

Zadovoljstvo rada s djecom

U vrtiću, kojim upravlja Antonija Domorad, magistra predškolskog odgoja i obrazovanja, zajedno borave djeca s razvojnim teškoćama i ona bez. Svi u istoj skupini. Svi zajedno. Prema Montessori modelu, uče jedni od drugih.

„Mlađi gledaju starije, stariji preuzimaju odgovornost. Razlike se ne skrivaju, ali se ne ističu kao prepreka, već postaju prostor učenja, empatije i bliskosti. Djeca se raduju svakom, pa i najmanjem napretku bio njihov osobni ili tuđi.” – naglašava ravnateljica vrtića.

S nama je podijelila i brojne priče o vrtićkoj djeci i načinima na koje je djeca svakodnevno pozitivno iznenađuju i njezin posao, na kraju dana, čine jednim velikim zadovoljstvom. Tako smo saznali i za „svečani ručak” koji se, jednom mjesečno, organizira u vrtiću. Djeca, zajedno s odgojiteljima, taj dan postavljaju stolove sa stolnjacima, cvijećem i svijećama. Uče kako se ponašati za stolom, kako biti pažljiv, tih, uredan. Taj dan se ne mrvi, ne prosipa, ne žuri. Jede se s poštovanjem prema hrani, prema drugima, prema trenutku. Dogodilo se da su se jednom prilikom djeca s odgojiteljima zatekla na ručku izvan vrtića u hotelskom restoranu i „svečani ručak” je zaživio u „stvarnim” okolnostima. Dovoljno je bilo da im odgojiteljica izgovori šifru koju su svi prepoznali: „Svečani ručak!” Djeca su, na ponos i oduševljenje svih prisutnih, primijenila sve naučeno i pokazala da su lekciju usvojila. Ta priča mi je nametnula pitanje: Što mi možemo naučiti iz priče o „svečanom ručku”? Je li možda naš posjet Zlatnom cekinu za nas bio jedan takav „svečani ručak”. Edukativan. Otrježnjujući. Lekcija iz poniznosti, zahvalnosti i umjerenosti u vlastitim željama. Lekcija pred djecom koja se svakodnevno suočavaju s izazovima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Lekcija pred ljudima koji taj težak, zahtjevan posao rade srcem, jer drukčije ne znaju. Možda bismo i mi trebali, barem jednom mjesečno, imati svoj „svečani ručak” kao trenutak u kojem zastanemo. Uozbiljimo se. Prisjetimo se vrijednosti koje lako zaboravljamo. Pogledamo oko sebe i zapitamo se činimo li dovoljno?

Zlatni cekin, kao sufinancirana ustanova uz veoma skromnu podršku države, uvelike ovisi o dobročiniteljima i donatorima. Svatkood nas se može uključiti i dati doprinos radu Centra bilo volontiranjem, donacijama ili širenjem svijesti o važnosti rada ovakvih ustanova. Svaka pomoć, ma koliko mala nam se činila, može imati velik i dugoročan učinak, a na mrežnoj stranici Zlatnog cekina www.zlatni-cekin.hr mogu se saznati točne informacije o tome kako pomoći njihov rad.

Centar smo napustili puni dojmova i s unutarnjom zapovijedi koja se sama nametnula i vrisnula u nama „Šifra: svečani ručak!” I od dana posjeta, kada se aktivirala, još uvijek u mislima glasno odjekuje kao tajni kod kojim smo dobili jasna uputstva za život koja kažu: Usredotoči se,budi zahvalan, budi pažljiv i budi najbolja verzija sebe jer djeca bar toliko od nas zaslužuju!

Objava Šifra: svečani ručak pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kralj Petar Svačić i Petrova gora

Petrova gora je mjesto koje nosi posebnu simboliku za hrvatsku povijest. Upravo je ondje 1097. godine u bitki kod Gvozda poginuo posljednji hrvatski narodni kralj Petar Svačić, braneći slobodu Hrvatske od ugarskoga kralja Kolomana. Njegova smrt označila je kraj samostalne hrvatske kraljevske loze i početak stoljetne povezanosti Hrvatske i Ugarske. Prema predaji, u spomen na kralja Petra, gora koja je dotada imala ime Gvozd nazvana je Petrov Gvozd odnosno Petrova gora. Na mjestu njegove pogibije stoji spomen-ploča s riječima: „Ovdje počiva posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić.”

Osim povijesne simbolike, gora je bila i duhovno središte ovoga kraja. Tu je u 14. stoljeću osnovan pavlinski samostan sv. Petra koji je djelovao do 16. stoljeća. Ostaci njegovih zidina i danas podsjećaju na bogatu redovničku baštinu.

Za vjernike Gvozda Petrova gora nije samo povijest nego i živa stvarnost. Krajem kolovoza ove godine na ruševinama pavlinskoga samostana slavljena je misa povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. „Kad hodamo Petrovim tragovima, osjećamo da je naša župa dio iste priče – priče vjere, ustrajnosti i nade”, svjedoče vjernici.

Od prognaničke misije do nove župe

U kolovozu 1995. godine u Gvozd su doselile tisuće prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine većinom iz Banje Luke i okolice te Središnje Bosne i dijelom Bosanske Posavine. Njihov progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Među prognanicima nastala je potreba za okupljanjem u vjeri i zajedništvu. Briga o duhovnoj skrbi povjerena je bosanskim fratrima provincije Bosne Srebrene. Franjevci su u početku osnovali Katoličku misiju za prognanike koju je vodio fra Josip Božić. Većina prognanika vjerovala je da će se brzo vratiti u svoje domove. Kako je vrijeme prolazilo, a prilike se nisu mijenjale i većina ljudi je ostala, misija je 3. prosinca 2002. godine službeno proglašena Župom svetih Petra i Pavla. Prvim župnikom imenovan je fra Juro Stipić.

Među prvim prognanicima su Franjo i Mara Agatić iz sela Kozara, župa Ivanjska. Oni su zajedno s tisućama drugih Hrvata iz Banje Luke i okolice nakon Oluje morali napustiti svoj rodni kraj. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Franjo je s jednom grupom ljudi u devet autobusa prevezen odmah u Gvozd (Vrginmost), mjesto za koje dotad nisu ni čuli da postoji. Dodijelili su im napuštene srpske kuće za privremeni smještaj. Nakon akcije Maestral i dolaska hrvatske vojske do Banje Luke u rujnu 1995. većina prognanika se ponadala da će se vratiti svojim domovima. Nažalost, situacija je bila takva da su morali ostati i u Gvozdu organizirati novi život i dom.

Sličan progon doživio je Matija Petrović, zvani Mato, koji je protjeran iz mjesta Šargovac u Banjoj Luci, župa Petrićevac, nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995. Srpski vojnici upali su u njegovo mjesto 23. 5. 1995., istjerali mještane iz kuća i naredili da hitno uđu u autobuse. Sve se odigralo brzo, nisu mogli ponijeti ni novac, ni dokumente ni garderobu. Tri mjeseca vozali su ih po Bosni, najprije u Bosansku Gradišku pa natrag u Banju Luku u jednu štalu. Nakon Oluje protjerani su s drugim Hrvatima preko Davora u Hrvatsku gdje su nakon nekoliko prihvatnih centara dovezeni u Gvozd.

U prvim godinama vjernici su se okupljali u lokalnom Vatrogasnom domu, ali srce naroda čeznulo je za crkvom koja će biti njihova duhovna kuća. Župu su organizirali franjevci fra Josip Božić, fra Juro Stipić i fra Tomislav Jurić. Svi ti fratri ostavili su duboke tragove u duhovnom životu vjernika a ujedno su ih uveliko materijalno pomagali. Sadašnji mladi župnik fra Marko Hrgota, rodom iz Sarajeva, nastavlja izgrađivati zajednicu vjernika u Gvozdu i duhovno i materijalno umivajući crkvu prekrasnim umjetninama i uređujući okoliš.

Izgradnja crkve – od sna do stvarnosti

Gradnja crkve sv. Petra i Pavla započela je 2006. i trajala do 2008., najvećim dijelom zahvaljujući pomoći kardinala Josipa Bozanića i Zagrebačke nadbiskupije kome je tada pripadala. Na Uskrs 2008. u crkvi se slavila prva misa, a 22. studenoga 2009. kardinal Bozanić svečano ju je posvetio. „Sjećamo se dana kad smo stigli bez ičega, a crkva je bila samo san. Danas je to naš dom, mjesto susreta i nade”, rado kažu vjernici.

Crkva je pravokutnoga tlocrta, s prostranom lađom i povišenim svetištem, a uz nju je sagrađen i župni ured po planu arhitekata Zdravka Živkovića i Vesne Koržinek. Tijekom protekle četiri godine župnik fra Marko Hrgota, koji je ujedno i doktorand gregorijanskoga pjevanja na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, uspio je zajedno s vrhunskim umjetnicima stvoriti prostor u kojemu se liturgija i umjetnost nadopunjuju, prostor gdje se vjera otkriva kroz ljepotu umjetnosti, pretvorivši tako crkvu u „Bibliju u kamenu i staklu”.

Danas župa pripada Sisačkoj biskupiji, a crkva je pravi umjetnički dragulj jer se u njoj čuvaju jedinstvena djela hrvatskih akademika i vrhunskih umjetnika. Vitraji na pet prozora i tri rozete te freska Dobri pastir (7 x 5 m) u apsidi izrađeni su po nacrtu akademika Luke Paljetka. Tihomir Lončar naslikao je Put križa i Posljednju večeru na koru. Josip Slavuj izradio je Gospin kip. Sedije u oltarskom prostoru napravljene su po nacrtu akademika Zlatka Ugljena i primjer su spoja bosanskohercegovačke sakralne arhitekture i suvremene liturgijske umjetnosti. Trenutno se odlijevaju kalupi za velike kipove sv. Petra i Pavla koji će biti izrađeni od gline – simbola ovoga kraja. Autor kipova je Kuzma Kovačić.

Budući da je trenutna vanjska fasada djelomično oštećena, planirana je nova kamena ventilirana fasada koja će crkvi dati snažan, arhaičan izgled. Radovi bi trebali započeti uskoro. Hrvatska Vlada će sufinancirati obnovu ove fasade s 50 000 eura jer ova crkva ima veliku kulturnu vrijednost.

Osim župne crkve prije nekoliko godina izgrađena je grobljanska kapela sv. Leopolda Bogdana Mandića koju je blagoslovio sisački biskup Vlado Košić u studenom 2019. A na glavnom putu i raskrižju sagrađena je kapela sv. Nikole Tavelića.

Župa koja diše zajedništvom

Župa danas broji oko 800 vjernika u 250 obitelji. Prošle je godine bilo 12 krštenja, 13 sprovoda i 10 vjenčanja. Sakrament krizme, koji je svake druge godine, primilo je 16 djece, a prvu pričest ove godine primilo je 7 osnovnoškolske djece. U župi je aktivan OFS koji broji 10 članova, a mladih Framaša je 15.

Iako malena, župa diše punim plućima. Vjernici se rado okupljaju nedjeljom i blagdanima na misu, a posebno na patron župe kada se okupe u većem broju. Nedjeljom se slave dvije mise na koje se okupi oko 120 vjernika. Dobro su posjećene marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, ali i mise u vrijeme korizme i zornica u došašću.

Na dječjoj polnoćki izvodi se koncert gregorijanskih antifona, a nakon mise uprizore se žive jaslice u kojima sudjeluje obitelj s novorođenim djetetom, a dovedu se i životinje. Pa tako jedan vjernik kaže: „Kad moja obitelj sudjeluje u živim jaslicama, osjećamo da smo dio povijesti spasenja – kao da i sami stojimo pred Betlehemom.”

Među brojnim kulturnim događajima u župi župnik fra Marko spominje: večer poezije fra Ivana Kramara i akademika Luke Paljetka; nastupi Steinerove škole iz Belgije; koncert prof. Oresta Shourgota, prve violine Zagrebačke filharmonije, koji je izveo Bachovu Čakona; nastup policijske klape sv. Mihovil; te humanitarni koncerti Miroslava Škore i tamburaškoga sastava Ivice Plivelića.

Župnik je također među organizatorima malonogometnoga turnira i biciklijade Tour de Gvozd čime promovira sport i zajedništvo. A u ovu crkvu voli doći i moliti se fra Markov rođak pjevač Željko Bebek i njegova žena Ružica.

Vjernici Gvozda nisu vezani samo uz svoje mjesto. Hodočaste pješke u susjednu župu Vojnić na blagdan sv. Ante, a prvi put su pješice išli i na Petrovu goru na misu na zidinama staroga pavlinskog samostana povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz BiH.

Svi ovi događaji prigoda su za okupljanje mnogim vjernicima koji žive i rade izvan župe. Većinom su to mlađi ljudi koji su odselili u potrazi za boljim životom. Nažalost, danas se općina Gvozd nalazi u prilično teškoj gospodarskoj situaciji. Stanovništvo se najvećim dijelom bavi poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom. Trenutno nema nekih većih ulaganja u ovaj kraj, nema neke industrije ni proizvodnje osim nekoliko pilana, a mnogo trgovina je zatvoreno.

Župa redovito pomaže svojim vjernicima koji su u potrebi. Već tri godine župa Gvozd sudjeluje u projektu prekogranične suradnje kojim se pomaže župa Dobrinja u Sarajevu. Projekt financira Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU RH.

Novi početak

Župa sv. Petra i Pavla i crkva u Gvozdu nije samo sakralna građevina nego srce zajednice. Kažu vjernici: „Naša crkva nije od kamena i stakla, nego od vjere i ljubavi ljudi koji su je gradili suzama i molitvama.” Ona je svjedok povijesnih rana i križeva, ali i znak da vjera i zajedništvo mogu obnoviti život. Nije samo mlada župa – ona je crkva prognanika, ali i svjetionik budućnosti. U njoj se susreću suze prognanstva i ponos povijesti, umjetnost i liturgija, sport i pjesma, zajedništvo i nada.

Na Petrovoj gori, gdje je pao kralj Petar Svačić, danas se rađa nova snaga. Župa sv. Petra i Pavla svjedoči da narod koji pamti svoje korijene i gradi zajedništvo, nikada ne nestaje. Ovdje se prošlost i sadašnjost susreću, a prognanički križ pretvara u novi početak.

Objava Crkva prognanika i nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Grad slavne prošlosti i svijetle budućnosti

Prema najnovijim podacima Državnoga zavoda za statistiku, Sinj je jedan od samo šest gradova u Hrvatskoj koji su u 2024. godini imali pozitivan prirodni prirast s više rođenih nego umrlih. U Sinju je tako prošle godine rođeno 16 beba više nego što je bilo umrlih osoba, a stopa nataliteta iznosila je 11,30 rođenih na 1000 stanovnika, čime se grad svrstao među top 10 gradova u Hrvatskoj. Uspjeh je još veći kada se zna da je prirodni prirast na razini države i dalje negativan, s padom od gotovo 20 tisuća ljudi. Prirodnom prirastu Sinja pridonosi ostanak mladih obitelji i povratak onih koji su prije nekoliko godina napustili Sinj i Cetinsku krajinu i krenuli za boljim životom izvan domovine. Blizina Splita i dobra povezanost s najvećim gradom u južnoj Hrvatskoj pridonosi razvoju Sinja i ostanku stanovništva na ovom prostoru.

Sinj je dobio posebnu snagu i sigurnost kada se u gradu pod Kamičkom smjestio dragi lik Majke od Milosti koji su fratri iz Rame s narodom donijeli u Sinj. Od tada Sinj živi uz Gospu u čiju se čast svake godine trči viteška igra Alka i tako više od tri stoljeća. Gospina slika danas se čuva u crkvi i svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske a čiji su čuvari sinjski fratri koji nastavljaju tradiciju bosanskih fratara. Crkva je 12. 10. 2024. svečano proglašena manjom bazilikom. U Katoličkoj Crkvi, naime, bazilikom se nazivaju liturgijski privilegirane crkve, a počasni naslov manja bazilika dodjeljuje papa pojedinim crkvama većega značenja za neki grad i biskupiju. Prvi rektor sinjske bazilike je aktualni gvardijan samostana fra Marinko Vukman. Na franjevački samostan i Gospino svetište naslonjena je i župa Gospe Sinjske, koja je po broju vjernika najveća župna zajednica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Trenutni župnik je fra Antonio Mravak. Prema blagoslovu obitelji iz 2024. godine u župi živi 6894 obitelji i 20 720 vjernika. Možemo kazati da je Sinj grad bogate prošlosti ali i svijetle budućnosti uz Gospin zagovor.

Fratri i narod uz Majku od Milosti

U 16. stoljeću na prostore Sinja i Cetinske krajine dolazi do osmanskih prodora i tako zauzimaju veći dio Cetinske krajine i tu ostaju sve do 25. rujna 1686. godine. Stanovništvo se većim dijelom osulo, a oni islamizirani se iseljavaju kada Cetinsku krajinu od Osmanlija oslobađaju Mlečani 1687. godine.

Te 1687. dolazi do najveće seobe, doseljavanja Hrvata iz susjedne bosanske Rame pod vodstvom fratara koje je predvodio fra Pavao Vučković. S fratrima i narodom je došla i slika Majke od Milosti. Slika se danas može ubrojiti među ljepše slike što ih je stvorila kršćanska umjetnost. Kroničar fra Petar Filipović piše kako je čuo od starijih fratara da se Slika Gospe od Milosti nije nalazila na oltaru u ramskoj crkvi, nego u jednom izdupku u zidu i da je isprva nisu štovali kao poslije. No, značajno je, ističe Filipović, kako je Božja Providnost na poseban način čuvala ovu sliku. Naime, ramski je samostan sv. Petra bio više puta pljačkan, paljen i rušen, ali Slika nije nastradala unatoč svemu što je doživio ramski samostan uključujući i bijes janjičara i silu vatre. Zato nije čudo, ističe Filipović, da su neki već tada Slici iskazivali posebno štovanje i običavali uz svetkovine pred njom paliti voštanice.

Čudotvorna Prilika Majke Božje bila je najdragocjenije blago što su ga franjevci sa sobom ponijeli iz Rame. Ona im je bila utjeha i pomoć na putu od Rame do Sinja, potom preko Dugopolja i Klisa do Splita, gdje su se 1688. privremeno uselili u staru benediktinsku opatiju na Sustjepanu. Franjevci se nisu naviknuli u Splitu. Srce ih je vuklo narodu s kojim su došli iz Bosne u Cetinsku krajinu. Tako se sveta Slika godine 1691. nakon višegodišnjega puta nastanila u Sinju iz kojega više nije odlazila.

Gospa pobjednica

Juriš na Sinj počeo je 8. kolovoza 1715. i ponavljao se često sljedećih dana. Dana 14. kolovoza bio je posljednji, opći juriš, koji je trajao tri sata. Tijekom toga vremena redovnici, žene, djeca i ostala čeljad koja ne bijaše za borbu, molili su s plačem i suzama pred Marijinom slikom za pomoć. Branitelji su očekivali novi napad, ali je neprijatelj „noću od 14. na 15., kada je svitao dan naše Zaštitnice na nebo uznesene, u najvećoj tišini digao topove i uz pratnju cijeloga tabora vratio se na sigurno u svoje prvobitno stanište u Livnu…”, izvijestio je pisac Dnevnika, opisa opsade Sinja.

U znak zahvalnosti Gospi skupili su 80 zlatnih cekina i dali u Veneciji izraditi zlatnu krunu s križem da se baš ta Slika „Majke od Milosti” njome okruni. Gospinu sliku je 22. rujna 1716. okrunio splitski nadbiskup Cupilli, a na kruni je natpis: „Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715.”.

Možemo slobodno ustvrditi: na dan pobjede Gospe od Milosti – rođena je Čudotvorna Gospa Sinjska. Od toga dana se ime „Čudotvorne Gospe Sinjske” pročulo u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pa i šire, u Rimu i Veneciji. Tako je nastalo marijansko Sinjsko svetište.

Sinjsko svetište mjesto hodočašćenja i milosti

Poboljšane komunikacijske veze omogućile su da sve veći broj štovatelja izvan Cetinske krajine u svetište dolazi i tijekom cijele godine. To se prvenstveno odnosi na Split i njegovo okružje od Omiša do Trogira. Na povećanje broja hodočasnika u Svetište u Sinj ipak je najviše utjecala i utječe blizina Međugorja.

Treba još istaknuti da velik broj hodočasnika Gospi Sinjskoj doslovno hodo-časti, tj. dolazi pješice. Velika skupina hodočasnika pješaka dolazi u nedjelju prije Velike Gospe iz svih krajeva Dalmacije, Bosne i Hercegovine.

Na temelju evidencije proteklih pet godina u Svetištu su prosječno godišnje registrirane 533 skupine hodočasnika (prosječno 50-ak u jednoj skupini), više od 26 000 hodočasnika. Može se pretpostaviti da tom broju treba pribrojiti više od 20 % neregistriranih skupina. O svetkovini Velike Gospe, što znači tijekom devetnice i tjedan dana poslije same Svetkovine, prema slobodnim procjenama u Svetište dođe oko 200 000 hodočasnika.

Nitko ne može prebrojiti svjedočanstva vjernika koja su ostavljena u ovom Svetištu, kako je Bog pritekao upomoć po zagovoru Čudotvorne Gospe Sinjske, bilo da je riječ o djetetu, majci, muškarcu, ženi. Tako je 2024. godine nakon svetkovine Velike Gospe u Gospino Svetište u Sinju stigla Ivana iz Žrnovnice, mjesta u blizini Splita. Prije dolaska u Sinj otkrivena joj je teška dijagnoza zloćudnoga tumora u trbušnoj šupljini. Svoje svjedočanstvo je podijelila i javno:

„Bilo je vruće subotnje popodne (16. kolovoza 2024.), sestra i ja krenule smo u Sinj, ona vjerojatno s nadom i vjerom u čudo, a ja s nadom da ću udovoljiti njoj i svojoj obitelji. Kad smo došle u Sinj, zajedno s jednim fratrom ušle smo u prostoriju gdje nas je primio, a ja sam se rasplakala i istresla sve što mi je na duši. Nakon što me taj fratar saslušao ne prekidajući me ni u jednom trenutku, rekao mi je: ‘Idi pred Gospinu sliku. Ona je majka kao i ti, ona ima veliko uho koje čuje sve molitve i prošnje i njezin pogled je usmjeren prema svakom srcu koje joj se obraća.’

Nakon što smo se zajedno pomolili, otišla sam pred Gospinu sliku, podigla svoj pogled i olakšala svoju dušu. Promislila sam koliko sam samo puta prije toga klečala pred tom istom slikom i koliko puta do tada su moje molitve zapravo bile isprazne. Kako nam je fratar dao mali molitvenik s molitvama Gospi Sinjskoj, sestra i ja zajedno smo počele moliti devetnicu iz njega i tako sam čekala jedan teški pregled i nakon njega operaciju. Kada sam saznala termin operacije, vratila sam se ponovno u Sinj i pomolila sam se još jednom iskreno vapijući ispred Gospine slike da učini čudo nad mojom situacijom jer su svi nalazi potvrdili najtežu dijagnozu, zloćudni tumor.

Operacijski zahvat sam obavila u Zagrebu u KBC Merkur. Planirani dan operacije, trebao je biti ponedjeljak, otkazan je za utorak. Cijelu noć nisam spavala. Rano ujutro dobila sam preko mobitela poruku ohrabrenja sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske uz kratki blagoslov. Toga trenutka u sobu su došle dvije medicinske sestre i kazale da ću biti prva na redu za operaciju, iako je bio plan da budem 4. po rasporedu. To je bio trenutak kad sam shvatila da me Gospa cijelo vrijeme moje agonije vodi, čuva i tješi. Operacija je dobro prošla. Novi trenutci neizvjesnosti i strahova bilo je iščekivanje koliko sam teško bolesna i kako će se odvijati moje liječenje. Nakon deset dana, ponovno s krunicom i molitvenikom Gospe Sinjske krenula sa suprugom u Zagreb. Bila sam mirna, vjerujući da ću ma kakve god prognoze bile, to lakše prebroditi s obzirom na sve znakove koje sam dobila od Gospe. Čekajući u čekaonici ambulante, doživjela sam spoznaju, prije nego što sam ušla i rekla samoj sebi: ‘Bit će sve dobro’. Tako je i bilo. Doktor me vedro dočekao i kazao da nisam zloćudno bolesna! U tom trenutku rekla sam doktoru: ‘Hvala Bogu i Gospi’, a on me pogledao i rekao: ‘I ja bih tako rekao.’ Kada sam se oporavila nakon teške operacije, vratila sam se sa svojom obitelji u Sinj. Nakon svete mise zahvalnice kleknula sam još jednom skrušeno ispred slike Čudotvorne Gospe Sinjske i ponovno zaplakala, samo ovoga puta tekle su suze radosnice jer me je Gospa ozdravila i ostavila sa mojim suprugom i kćerkom koja ima 5 godina.”

Više od tristo godina vjerni puk slavi Boga za dar Majke od Milosti, Čudotvorne Gospe Sinjske. Slave je nasljednici sinjskih vitezova branitelja Sinja i Cetinske krajine, branitelja hrvatske domovine, sinjski alkari i alkarski momci u povorci svečanoj kojoj je na čelu barjak s Gospinom slikom. Slave je u trkama Sinjske alke. Slave je u slavodobitničkom veselju, u igri i pjesmi puka Cetinske krajine. Slavi je na koljenima obilazeći njezin oltar i utječe joj se i mlado i staro. Slave je hodočasničke noge sa svih strana Cetinske krajine, sa svih strana hrvatske domovine, iz Njezine Bosne i iz Hercegovine. Na blagdan njezina uznesenja čitav Sinj postaje njezino svetište. Svi oči upiru u njezinu svetu priliku vapeći: O, Gospe Sinjska, budi nam spas!

(fra Antonio Mravak)

Objava Gospe Sinjska, budi nam spas! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kloštar je malo naselje 10 km istočno od Vrsara u Općini Vrsar, a nalazi se iznad sjeverne obale kanala. Danas, a i tijekom povijesti, njegovi mještani su se bavili gotovo isključivo poljodjelstvom i stočarstvom.

Krajem 10. stoljeća na tom mjestu je osnovan benediktinski samostan – sv. Mihovil nad Limom, San Michele di Leme, koji je ubrzo postao središtem velikoga posjeda što su ga uvećavale darovnice brojnih istarskih plemića, te je na kraju samostan upravljao cijelom šumom Kontija. Danas samostan ne izgleda kao kada je bio u svom usponu, prilično je ruševan iako je jedan njegov dio obnovljen. U samostanu je neko vrijeme boravio sv. Romuald. Benediktinci su u njemu ostali do 1652., a potom je posjed postao feudom. Tako je samostan napušten, a od 1691. godine Mletačka Republika predaje zaljev u posjed obitelji Barbabinaca, koja upravlja i napuštenim samostanom.

Limski kanal je zaljev na zapadnoj obali Istre između Vrsara i Rovinja. Nastao je kao rijas (potopljeno riječno ušće) rijeke Pazinčice koja danas ponire u Pazinskoj jami kod Pazina, a u prošlosti se ulijevala u more u Limskom kanalu. U njezino staro korito prodrlo je more te je tako nastao današnji zaljev. Limski zaljev je značajno uzgajalište školjaka. Ime mu dolazi od latinske riječi limes = granica (tuda je u rimskom razdoblju prolazila granica provincija Italije i Dalmacije).

Dosta kasnije, već od 1771. godine samostan dospijeva u posjed obitelji Colleti iz Coneliana, te biva preuređen u dvorac, a i danas ima taj oblik o čemu svjedoče ostaci impozantne građevine. Te 1771. godine braća Colleti zamijenila su svoj posjed u blizini Venecije za kompleks samostana. Samostan ostaje u posjedu obitelji Colleti sve do 19. stoljeća, kada izumire obitelj pa u drugoj polovici 19. stoljeća samostan – dvorac prelazi u državno vlasništvo (Austro-Ugarske). Tada dobiva drugu ulogu, a za vrijeme vladavine Italije nakon Prvoga svjetskog rata tu su bili smješteni karabinjeri. Danas su samostan i dvorac u ruševnom stanju, okruženi zidom i nedostupni, ali se očekuje da se u sljedećem razdoblju uredi za posjetitelje.

U blizini samostana nalazi se i šuma Kontija – poseban rezervat šumske vegetacije na površini od 65 hektara. Njezin prirodni fenomen je šuma bijeloga graba, stara više od 140 godina, znanstveno vrlo zanimljiva i vrijedna, najbolje sačuvana površina ove zajednice u Istri. Naziv šume Kontija potiče od obitelji Colleti (Conte Colleti).

Osnivanje samostana

Prema legendi, samostan sv. Mihovila osnovao je sveti Romuald, utemeljitelj reda kamaldoljana. Uz obalu Limskoga kanala nalaze se mnogobrojne špilje s tragovima neolitskoga života. Pretpostavlja se da je u jednoj od njih živio sveti Romuald, osnivač benediktinskoga samostana svetoga Mihovila. Romuald se nakon gradnje samostana potpuno povlači u samački život i nastanjuje u spilji.

Danas je ta spilja turistička atrakcija i poznati geološki fenomen Limskoga kanala, poznata kao Romualdova spilja. Nalazi se 120 metara iznad mora. Ulaz u nju je visok samo pola metra, njezini hodnici dugi su 105 metara, a glavna dvorana špilje visoka je čak 6 metara. Poznata je i po tome što u njoj živi kolonija zaštićenih šišmiša vrste Myotis myotis, jedna o posljednjih kolonija te vrste u Europi.

Samostan danas

Danas, od nekada velikoga i ekonomski moćnoga samostana svetoga Mihovila koji je tijekom rane povijesti bio u sukobu s porečkim biskupima, ostao je napušten i zapušten objekt s dvije crkve koje su sazidane jedna uz drugu. Manja je ranobizantska građevina crkva svete Marije iz 6. stoljeća, a veća je titularna crkva svetoga Mihovila iz 11. stoljeća, građena između 1001. i 1002. godine.

Crkva svete Marije mala je stara ranokršćanska kapelica s trostranom apsidom i (uništenim) bačvastim svodom s pojasnicama na lezenama. U njoj se mogu vidjeti tragovi zidnih slika s figuralnim prikazima i natpisima.

Veća samostanska crkva svetoga Mihovila građena je u ranoromaničkom slogu s polukružnom apsidom, i ujedno je titularna crkva. Ta je crkva mnogo viša, polukružna, s izvana istaknutom apsidom. Na jednom od bočnih zidova, visoko ispod krovišta, sačuvane su originalne tranzene s tradicionalnim pleternim ukrasom.

U apsidalnom dijelu crkve svetoga Mihovila nalaze se ostaci romaničkih fresaka, na kojima je prikazano suđenje sv. Stjepanu i njegovo kamenovanje, rad nepoznatoga majstora otonske škole. To je jedini prizor koji se još može rekonstruirati u apsidi, od nekada bogato ukrašene crkve freskama, a zanimljivo je da je to najstariji osvrt na ovu temu u crkvama Istre. Najbolje očuvani prikaz sveca je na desnoj strani trijumfalnoga luka crkve. Tu se vidi mladolik lik s tonzurom i opatskim štapom koji vjerojatno prikazuje benediktinskoga sveca, pretpostavlja se samoga svetog Romualda. Također je važno napomenuti da su ljudski likovi i arhitektura predočeni stilizirano i sumarno. Svi likovi na freskama su iscrtani i oblikovani konturama svijetle i tamne boje, a na jagodicama lica javljaju se karakteristične crvene mrlje za što se pretpostavlja da je izravni utjecaj Bizanta. Kada su u pitanju ikonografski i likovni uzori, može se reći da su prilično raznoliki, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih motiva u odjeći, što upućuje na utjecaj različitih škola na ikonografiju. Tako je vladarska kruna karolinškoga tipa, kakvu su nosili germanski kraljevi, a drugi elementi ukazuju na utjecaj istočnoga mediterana, posebno grčke. Ipak, većina elementarnih obilježja tipična je za benediktinsku umjetnosti otonskoga razdoblja.

Za samostan se veže još jedna zanimljivost: katastarski plan koji obuhvaća posjed samostana svetoga Mihovila u Kloštru najstariji je sačuvani katastarski plan za područje Istre. Izradio ga je 1433. fra Mauro, a smatra se da je riječ o precrtu izvornoga plana iz 11. stoljeća pa je zapravo riječ o najstarijem katastarskom planu na području hrvatskih zemalja.

S obzirom na to da je samostan bio smješten visoko na strmom brijegu iznad mora, a brodovi i čamci bili su osnovna komunikacija, zbog sigurnosti su izvlačeni iz mora do samostana. Za tu svrhu je bila uređena posebna staza, odnosno niz stuba uklesanih u stijeni, danas poznato kao fratarsko stepenište (fratarske škale). Preko njih, a uz pomoć drvenih oblica izvlačeni su čamci na sigurno. Danas postoji samo jedan mali dio tih stuba, koje su prilično zarasle u makiju, ali se još dobro vide, a iako ih je zub vremena značajno nagrizao, i dalje stoje kao svjedoci i podsjetnik na jedno drugo vrijeme.

(Kalendar sv. Ante 2025)

Objava Samostan svetoga Mihovila kod Kloštra u Istri pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.