Ne postoje, naime, dva različita kršćanska poziva, nego samo jedan. U protivnom bi bilo nerazumljivo kako bi i zašto upravo obitelj mogla biti povlašteno mjesto njegova rađanja. A povijest Crkve nas uči da je upravo jedinstvo poziva temelj njegova širenja. Ako je poziv na svetost isti za sve, onda obiteljski život ne predstavlja nekakav paralelni put, već izvor iz kojega, prema Božjem naumu, često niču i redovnički i svećenički pozivi.

Upravo zato, ondje gdje obitelj ne prihvaća biti prostor rađanja i sazrijevanja poziva, ona lako postaje njegovim protivnikom. Takvo protivljenje je, ljudski gledano, razumljivo jer je u naravnom, psihološkom i sociološkom poretku svaka obitelj usmjerena prema vlastitu produženju na način da jedna obitelj rađa drugu. Redovnički ili svećenički poziv, koji ne vodi osnivanju nove obitelji, može se stoga doimati kao njezin kraj ili svojevrsni zastoj. No, ono što se u naravnom redu pričinja kao kraj, u nadnaravnom je poretku zapravo dovršenje, ispunjenje. Ondje gdje obitelj, ljudski govoreći, doseže svoj kraj, ona u Božjem naumu pronalazi svoju puninu.

Izvor poziva

Kršćanska je obitelj, dakle, redovito mjesto rađanja poziva. Poziv se, doduše, ne javlja uvijek na isti način ni s istim ritmom. Zato katkad govorimo o „kasnim” ili iznenadnim pozivima, o obraćenjima koja izrastaju izvan obiteljskoga ozračja. No i tada često postoje skriveni korijeni u prethodnim naraštajima. Jedna je redovnica mudro primijetila kako karmelićanski poziv pretpostavlja više kršćanskih generacija. I kada nam se čini da je poziv niknuo spontano, često je pripreman molitvom i žrtvom onih koji su kročili prije nas. Bog katkad preskače jednu generaciju da bi u drugoj podario plod koji je dugo vremena u tišini sazrijevao.

Takvo se dovršenje i ispunjenje obitelji u pozivu ne događa mehanički ni po ljudskoj volji. Ono se ne može programirati ni proizvesti. Roditelji mogu željeti da im sin ili kći budu posvećeni Bogu, ali takva se želja prinosi u šutnji, kao vlastita žrtva. Time ta želja, čak i kada ostane bez vidljiva odgovora, nije izgubljena. Bog gleda na dubinu nakane, a ne na izravni vanjski ishod. Ono što se u jednoj generaciji nije ostvarilo, može biti uslišano u drugoj – a taj tijek često ostaje nepoznat ljudima, skriven u Isusovu i Marijinu srcu.

Sakrament ženidbe je usmjeren prema redovničkom i svećeničkom pozivu, i to u samoj svojoj biti ili srži. Jer milost ženidbe izravno povezuje muža i ženu s Kristom Raspetim. Krist je izvor svih sakramenata, pa tako i ženidbe. On daruje milost koja izvire iz otajstva njegova križa. Na križu se ostvarila ona jedna jedinstvena njegova žrtva koju slavimo i spominjemo je se na svakoj euharistiji. Na križu se ostvaruju i njegove zaruke sa zaručnicom, Crkvom, pa je stoga i ženidba slika i stvarno dioništvo na toj zaručničkoj vezi (usp. Ef 5,32).

Ta kršćanska milost zahvaća čitavoga čovjeka. Ona nije apstraktna, već zahvaća i tijelo, pozvano na uskrsnuće, „hram Duha Svetoga” (1 Kor 6,19). No, iako se milost utjelovljuje, sve dok nas u cijelosti ne posveti, naše tijelo i osjetilnost nastavljaju nositi rane istočnoga grijeha. Među tim posljedicama osobito je izražena sklonost neurednom traženju neposrednih užitaka. Milost pritom ne ukida strasti, nego ih pročišćuje i uzdiže.

U ženidbi se ta preobrazba događa na vidljiv način u uzajamnoj ljubavi supružnika, gdje ih milost zahvaća u onome što im je najintimnije i najosjetilnije. Muškarac i žena, svaki u onome što je vlastito njihovu spolu, pozvani su da u svojoj osjetilnosti i u cijelom svome tijelu budu preobraženi. Tu se najjasnije očituje pobjeda božanske ljubavi nad posljedicama grijeha.

Upravo je zato ženidba od iznutra usmjerena prema dubljem otajstvu Crkve, prema savezu Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice. Ako se to ne uviđa, redovnički poziv koji se javlja unutar obitelji uvijek će izgledati kao nešto strano, izvanjsko. Ako se pak uviđa, postaje jasno da je redovnički život tek radikalnije očitovanje istoga zaručničkog odnosa. Redovnički poziv znači slijediti Jaganjca na neposredniji način, napuštajući sve kako bi srce bilo slobodnije za Krista. Isus je jasno rekao da onaj koji ga želi slijediti mora sve ostaviti i više se ne okretati (usp. Mt 16,24; Lk 9,62). Takvo nasljedovanje nije nekakvo drugo življenje kršćanske vjere, nego življenje jednoga jedinog kršćanskog poziva koji nam Krist svima upućuje, ali služeći se pritom dijelom drukčijim sredstvima. Svetost kojoj teži redovnik i svećenik ista je ona kojoj teže i njegovi roditelji; razlika je samo u neposrednosti i radikalnosti odgovora.

Poziv Duha

Osim pogrešnoga razumijevanja da se radi o dva različita poziva na nasljedovanje Krista pogreška je moguća i u svođenju poziva na puku psihološku pojavu. Sveti Toma Akvinski nas uči da redovnički poziv uvijek uključuje posebno poslanje Duha Svetoga u srce osobe. Psiholog pritom može prepoznati određeni nesklad ili nekakvu zapreku, ali kao psiholog on ne može utvrditi nadnaravni zahvat. Tim više što je svaki poziv osoban i neponovljiv, kao što su se pozivi prvih učenika razlikovali. Ono što im je zajedničko duboko je i često skriveno, a to je da je poziv djelo samoga Duha Svetoga.

Ako je sakrament ženidbe usmjeren prema euharistiji, tada je njegova povezanost sa svećeništvom očita. Svi sakramenti su usmjereni prema euharistiji. Zato se u trenucima bračnih kušnji supružnici najradije vraćaju euharistiji, jer ondje primaju Krista koji se daruje za svoju Zaručnicu. Bez euharistije milost ženidbe ostaje osiromašena; s njom pak dobiva snagu vjernosti.

Veza obitelji s redovništvom i sa svećeništvom nije istovjetna, ali je u oba slučaja stvarna i bitna. U odnosu prema redovništvu naglasak je na zaručničkom savezu; u odnosu prema svećeništvu na euharistijskom otajstvu. U oba slučaja roditelji imaju dužnost, koja je dužnost ljubavi: buditi u djeci osjetljivost za ta zvanja. Primjeri posvećenih osoba imaju pritom neprocjenjivu snagu. Kada dijete vidi da roditelji s poštovanjem i ljubavlju govore o redovnicima i svećenicima, kada se za njih moli, kada su oni prisutni u obiteljskom životu, otvara se horizont koji nadilazi kućni prag. Obitelj tada ne zatvara dijete u vlastiti krug, nego ga uvodi u širinu otajstva Crkve.

Poziv kao dar

Obitelj bdije i nad sviješću da je poziv dar čiste milosti, a ne nagrada za krepost. Nije rijetkost da posvećene osobe pohvale svoje pretke, najčešće bake ili majke, kao osobe kreposnije od njih samih. U srcu redovnika ili svećenika ostaje upisan trag jedinstvenoga potpunog dara, trenutka kada je Krist zatražio da bude jedini u njihovu životu. Ta ljubomora božanske ljubavi ostavlja, nosi biljeg trajnosti jer on ne počiva na ljudskoj postojanosti, nego na Božjoj vjernosti.

Kršćanske obitelji zato trebaju biti otvorene prema redovničkom i svećeničkom životu, i to ne samo teorijski nego stvarno i konkretno. Obitelj je „kućna Crkva”, ali nije cjelina Crkve. Najbolje bi bilo da održava određeni živi odnos s kontemplativnim životom, s apostolskim redovništvom, sa svećenikom kao duhovnim prijateljem obitelji. Takva povezanost nije tek dodatak, nego dio same njezine naravi.

Obitelj koja bi se zatvorila u sebe, odvojivši se od širega crkvenog života, postupno bi izgubila svoju kršćansku dubinu. Obitelj jest i ostaje temeljna stanica Crkve, ali njezina se punina ostvaruje samo u zajedništvu s onim što u Crkvi predstavlja vrhunac: s posvećenim životom i sa svećeničkom službom.

Na tom se mjestu otvara delikatno i presudno pitanje: kako roditelji, svjesni ove duboke povezanosti, trebaju pratiti, čuvati i pomoći u razlučivanju poziva koji se možda rađa u srcu njihova djeteta? O toj odgovornosti i o nutarnjem stavu koji ona zahtijeva bit će riječi u sljedećem članku.

Objava Obitelj: izvor i mjesto rađanja kršćanskoga poziva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Marijo, molimo te, u svoje Bezgrešno i Prečisto Srce uzmi sada sve one supružnike koji čeznu za djetetom. Sjeti se radosti svoje trudnoće, sjeti se iščekivanja i slatke nade u svojemu blagoslovljenom stanju. Sjeti se svih molitava kojima si poput poljubaca obasula nerođenoga Isusa pod svojim srcem. Izmoli onima koji žele djecu taj Božji dar stvaranja, taj Božji poseban blagoslov.

Sveti arkanđele Gabrijele, koji si donio radosnu vijest svijetu i Mariji iz Nazareta, moli za nas i moli za one koji s vjerom sada primaju taj dar. Sveta Ano, sveta Elizabeto, sveti Josipe, sveta Rito, sveti anđeli čuvari… molite s nama na ovu nakanu, poduprite našu usrdnu molbu!

Blažena Djevice Marijo, molimo te da svrneš svoj milostiv pogled i sve osjećaje svojega majčinskog Srca na one koji žele začeti i roditi djecu, na supružnike koji s tolikom čežnjom očekuju tu nebesku milost. Mir i blagoslov u njihova srca! Mir i snaga Duha Svetoga u njihove osjećaje, zajedništvo, molitvu! Majko, usliši! Majko, pomozi! Majko, zagovaraj! Majko, prikaži sve te drage nam supružnike pred licem svojega Sina, pred prijestoljem Nebeskoga Oca! Sjeti se radosti svoje rođakinje Elizabete. Sjeti se svojega puta u judejsko gorje. Sjeti se svih onih neopisivih osjećaja svetoga Josipa. Sjeti se čuda koje se dogodilo Zahariji, čuda koje se zove sveti Ivan Krstitelj. Izmoli dječicu onima koji već toliko dugo i sami mole, budi im oslonac na tom putu molitve, na putu veličanja njihovih duša Gospodinu i klicanja njihova duha u Bogu, njihovu i našem Spasitelju.

Majko Isusova i naša preljubljena majko, molimo te da svojim svetim i moćnim zagovorom kod Sina isprosiš milost začeća i poroda supružnicima koji su nam poznati i koji su nam nepoznati. Onima koji sada mole s nama, onima koji su nam se preporučili i onima za koje drugi mole. Molimo te da posreduješ kod Sina za taj neprocjenjivi dar, molimo te za proboj Božje milosti u njihov život. Ohrabri ih! Budi posrednica te veličanstvene milosti između Nebeskoga Oca i tih supružnika.

Blagoslivljamo ih svakim blagoslovom nebeskim u Kristu, prizivamo sveti Očev blagoslov po tvojem Bezgrešnom Srcu, Marijo, na njihov dom, na njihov brak, na njihove razgovore i osjećaje, na njihovu ljubav, na njihove susrete, poslove, na njihovu svakodnevicu. Stavljamo te supružnike u tvoje Bezgrešno Srce, znajući da će ga ono prinijeti Srcu tvojega Sina, koji se rodio za nas sve.

Sjeti se, Marijo, svoje radosti kad si uzela u naručje Maloga Isusa. Sjeti se onih očiju i onoga pogleda. Sjeti se onoga plača, onoga slatkog lica, onoga svjetla kojim je bio okružen, one neusporedive radosti. Sjeti se onih ručica i nožica. Sjeti se s kakvim si neopisivim divljenjem, žarom i veseljem prihvatila svojega Jedinorođenca u zagrljaj. Molimo te, zbog tih osjećaja i zbog te časti koju si dobila kao jedina između svih ljudi svih vremena, premilostiva Djevice Marijo, usliši nam ovu žarku, goruću molbu.

Želimo svim srcem svojim blagoslivljati i podržati ljubavlju i molitvom srca supružnika željne djece. Želimo ih sada prikazati i nikada ne prestati povjeravati Nebeskomu Ocu. Želimo posvetiti Ocu Stvoritelju, u Isusu Kristu, po snazi Duha Svetoga i po moćnom zagovoru Bezgrešnoga Srca Marijina, sve supružnike koji cijelim svojim srcem mole, poste, čine dobra djela, hodočaste i zavjetuju se, sudjeluju u sakramentima Crkve, tražeći od Gospodina milost da postanu roditelji.

U tvoje majčinsko Srce, naša Gospo i Kraljice, Marijo, stavljamo njih i njihovu silnu želju. Podupiremo ove supružnike svojom molitvom, svojom pokorom, prikazivanjem svojih žrtvica i svojih svakodnevnih križeva.

Neka na njih siđe mir, mir u sva njihova razmišljanja i djelovanja, mir s neba po zagovoru Kraljice Mira. Zazivamo ponovno i ustrajno sve svece i anđele, kao i duše u čistilištu da s nama mole za milost roditeljstva. Sjeti se, Gospo, sjeti se, sveti Josipe, onih neopisivih osjećaja ljubavi, miline i veselja dok ste Nebeskomu Ocu prikazivali i zahvaljivali za Isusa. Sjetite se svojih osjećaja i slavljenja Božje dobrote pred oltarom u Hramu, u svetištu njegova Imena. Sjetite se Šimuna i proročice Ane. Sjetite se svih onih riječi, blagoslivljanja i molitava hramskih svećenika. Sjetite se svoje žrtve koju ste učinili i prinijeli Bogu. Sjetite se i onoga što je prorečeno Mariji: „I tvoju će dušu probiti mač boli.”

Znamo, Gospodine, da ne postoji život koji nije proboden nekim mačem boli, da ne postoji život bez križa, muke, trpljenja, životnih razočaranja, kušnja i kriza. Ne postoji savršen život osim vječnoga života u savršenstvu. Stoga te sada molimo i zaklinjemo, Prežalosno Srce Marijino, probodeno mačevima tuge i patnje, da upravo po zaslugama svojih boli i svojih suza i svoje supatnje koju si podnijela sa svojim Sinom Isusom izmoliš onima koji čeznu za darom djeteta tu veliku milost i da budeš s njima u svakom trenutku njihova zajedničkoga života, u svim protivštinama i trudu njihova života.

Marijo, naša Majko i Isusova Majko, preljubljena Gospo, molimo te nadahni one za koje molimo, reci njihovu srcu, kao Majka, da traže tu milost u Crkvi, da ne nasjedaju onomu što nudi svijet, da ne slušaju šapat neprijatelja, da budu vjerni i poslušni vodstvu Duha Svetoga. Objasni ovim supružnicima kako se Božja mudrost objavljuje u Crkvi i u njezinim zakonima – ne u kompromisima sa svijetom.

Molimo te, Majko, stavi svoje prečiste ruke na sva bolna mjesta njihove duše i duha, na sve teške uspomene, sjećanja, pamćenje, na sve nevolje, na sve traume i na sve odnose s njihovim bližnjima, s njihovim roditeljima, s njihovom rodbinom, susjedima, onima s kojima rade. Svojim zagovorom donesi mir srcima i savjestima. Svojim svetim zagovorom ojačaj što je slabo, okrijepi što je umorno, vrati ono dobro što je možda nestalo. Svojim svetim zagovorom, Marijo, dovedi Isusa, svojega Sina, istinski i postojano u njihov život. Izmoli im potomstvo. Izmoli im da se sjete u trenucima padova pod križem gdje će Isusa naći i da će ga sigurno naći ako će ga srcem tražiti. Molimo te da ih sada zatvoriš u svoje majčinsko Bezgrešno Srce, o Marijo, i da svojim zagovorom ozdraviš, iscijeliš sve ono što je u njihovu životu krhko, nesigurno, ono gdje ih udara duh neprijatelja duša, ono gdje je napadnuto njihovo zajedništvo, ono što nije po Božjoj volji za njih.

Vjerujemo u tvoj sveti zagovor, u tvoju majčinsku ljubav. Svjedočimo mir koji smo po tvojem Srcu dobili kroz molitvu i djela milosrđa i njegujemo taj mir u nama. Tako sada primamo u vjeri i blagoslov začeća i rođenja za one supružnike za koje molimo.

Presveta Bogorodice, Majko Božja, moli za nas i moli s nama! Puna milosti, Djevice Marijo iz Nazareta, blagoslovljena si ti zauvijek među svim ženama i blagoslovljen je plod tvoje prečiste utrobe, Gospodin Isus Krist. Amen.

Oče naš, 10 x Zdravo, Marijo, Slava Ocu, O moj Isuse.

(pater Marko Glogović, Kalendar sv. Ante 2026.)

Objava Molitva za obitelj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Važnost postojanosti

Postoji trenutak u životu kada čovjek shvati da istinska ljubav nije u ognju koji plane, nego u žaru koji ostaje. Vjernost je upravo poput toga žara: tiha, neugasiva snaga ljubavi koja ostaje i kada sve drugo prođe. Ona nije tek produženje osjećaja, niti puko ponavljanje ranije odluke, nego oblik u kojem se ljubav upisuje u trajanje.

U svijetu u kojem se odnosi mijenjaju brže od godišnjih doba, vjernost se često doživljava kao ukočenost ili gubitak slobode. No u kršćanskom razumijevanju ona je upravo suprotno: vjernost nije statičnost, nego postojana usmjerenost prema drugome. Ona ne sputava ljubav, nego je oslobađa od tiranije prolaznosti. Ljubav koja ostaje svjedoči da je čovjek pozvan na više od trenutka – da je pozvan na vječnost.

Sveti Pavao piše: Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega (1 Kor 1,9). Svaka ljudska vjernost počiva na Božjoj. Bog ne ljubi na probu, ne povlači se, ne odustaje. Njegova ljubav nije reakcija na ljudsku vjernost, nego njezin izvor. Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu (Jr 29,11).

Čovjek, stvoren na sliku Božju (usp. Post 1,27), ne može biti uistinu vjeran ako se ne ukorijeni u toj Božjoj postojanosti, ako ne uzme Božju vjernost kao počelo i mjerilo svake svoje ljubavi. Vjernost tada prestaje biti samo ljudski napor da se održi obećanje, a postaje odgovor na Očevu vjernu ljubav. Bog ne traži od čovjeka da bude vjeran sâm, nego da u svojoj slabosti prihvati Njegovu snagu koja ga je sposobna nositi. Kada čovjek ostaje vjeran u kušnji, to nije trijumf njegove volje, nego djelovanje milosti u njegovoj slobodi.

Privilegirana mjesta rasta u vjernosti

U svakodnevnom životu vjernost se uči ponajprije u malim i konkretnim odnosima: u prijateljstvu, braku, obitelji, kušnjama, zajednici.

Vjernost u prijateljstvu. Pravo prijateljstvo nije osjećaj srodnosti, nego vjernost u prisutnosti. Prijatelj ostaje prisutan i kada nestanu razlozi koji su nekoć povezivali, i to ne zato što mora, nego zato što voli. Ta prijatelj ljubi u svako vrijeme, a u nevolji i bratom postaje (Izr 17,17). U takvoj nenametljivoj postojanosti prijateljstvo postaje znak Božje vjernosti. Prijatelj ne mijenja situacije govorima, nego ostajanjem. U svijetu kratkih susreta i površnih veza, prijateljeva vjernost postaje svjedočanstvo o Bogu koji ne zaboravlja. Zato prijateljstvo nije puki dodatak životu, nego prostor u kojem učimo voljeti u trajanju. Tko zna biti vjeran istinskom prijatelju, uči se vjernosti i prema Bogu.

Vjernost u braku. Najpotpuniji oblik vjernosti ostvaruje se u braku. Brak nije ugovor, nego savez – onaj isti oblik odnosa kojim se Bog veže za svoj narod: Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi (Hoš 2,21). U bračnom savezu dvoje ljudi ne obećavaju samo uzajamnu privrženost nego se predaju jedno drugome u Božjoj prisutnosti, dopuštajući da njihova ljubav postane slika Kristove vjernosti Crkvi (usp. Ef 5,25-32). A Kristova ljubav nije osjećaj, nego predanje. On ljubi raspetim rukama – rukama koje ne zadržavaju, nego daruju. Zato brak nije puko podnošenje u trajanju, nego put sve dubljega darivanja. Vjernost u braku ne znači ostati zato što se mora, nego zato što Ljubav izabire biti vjerna zauvijek. Tako bračna postojanost postaje svjedočanstvo da nam je vječnost doista obećana nakon smrti, ali i da već sada može započeti nešto od te stvarnosti.

Vjernost u kušnji. Postoji vjernost koja se rađa iz radosti, i vjernost koja se rađa iz trpljenja. Kada nestane strasti, kada se pojave rane i razočaranja, vjernost postaje križ. No upravo je to prilika da ljubav postane istinita. Sveti Pavao nam prenosi: Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati! (2 Tim 2,13). U kušnji se razotkriva razlika između ljubavi prema osobi i ljubavi prema vlastitom osjećaju. Kada ljubav ostaje bez ovozemaljske nagrade, ona postaje sposobnija ući u božansku dimenziju, učiniti nas dionicima Kristove vjernosti Ocu. A s Kristom vjernost više nije puko ostajanje u trajanju, nego prikazanje Bogu – čin koji posvećuje i spašava. Dok kročimo pustinjom, vjernost postaje molitva tijela i srca: Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim (Iv 21,17).

Vjernost u zajednici. Vjernost ne zatvara čovjeka u prošlost, nego ga otvara budućnosti. Ona stvara prostor u kojem život može rasti. U braku rađa obitelj, u prijateljstvu povjerenje, u Crkvi zajedništvo. Ona je poput tla koje ne mora biti vidljivo, ali bez kojega ništa ne može niknuti. Kada čovjek ostane vjeran Crkvi, on postaje vjeran i sebi jer otkriva istinu vlastitoga poziva. U vjernosti se sloboda ne gubi, nego oblikuje: tek darujući se, čovjek postaje istinski slobodan. Vjernost je plod ljubavi – ne zato što nešto proizvodi, nego zato što čuva prostor u kojem Bog može djelovati. Zato svaka postojanost, koliko god bila tiha, ima spasenjsko značenje.

Svjedočanstvo radosti vjernosti

Radost i vjernost ne stoje jedna nasuprot drugoj, nego su nerazdvojivo sjedinjene poput dviju sestara koje se međusobno podupiru i čuvaju. Bez radosti vjernost se lako pretvara u puko podnošenje, u hladnu izdržljivost lišenu nutarnjega smisla; bez vjernosti pak radost ostaje krhka i raspršena, nesposobna trajati pred ozbiljnošću vremena. Samo ondje gdje se te dvije stvarnosti prožimaju, ljubav zadobiva onu puninu koja joj omogućuje da bude istinita i postojana.

U Božjem svjetlu vjernost rađa duboku vedrinu: ne uzbuđenje koje dolazi i prolazi, nego mir srca koje zna ostati u istini. Ta radost nije plod uspjeha ni vanjskoga ispunjenja, nego unutarnjega sklada s vlastitim pozivom. Čovjek koji je vjeran ne raduje se zato što mu je sve lako, nego zato što je njegovo življenje usklađeno s onim za što je stvoren. U toj vjernosti srce prestaje lutati i nalazi počinak jer je vezano uz neprijetvorno dobro.

Radost vjernosti stoga nije površno zadovoljstvo, nego spokoj duše koja je pronašla svoje mjesto u Bogu. Ona se ne nameće, ne traži potvrdu, ne dokazuje se riječima i grohotom. Ona je tiha, ali čvrsta; nenametljiva, ali postojana. To je radost onih koji su naučili da se istinska sloboda ne nalazi u stalnom izboru novoga, nego u sposobnosti da se ostane uz ono što je jednom prepoznato kao istinito i dobro.

U svijetu koji se boji trajanja i zazire od obveze, vjerni ostaju tihi, ali snažni svjedoci da je moguće voljeti zauvijek. Njihova vjernost ne proizlazi iz tvrdoglavosti, nego iz nade; ne iz straha od gubitka, nego iz povjerenja u Boga koji ostaje vjeran. Upravo zato njihova radost ne blijedi s godinama, nego se produbljuje jer se oslanja na Onoga koji ne prolazi. Takva vjernost postaje znak vječnosti u vremenu – svjedočanstvo da je ljubav, kad je ukorijenjena u Bogu, jača od prolaznosti i smrti.

Epilog: Jedinstvo ljubavi i vjernosti

Došavši do kraja trodijelnoga razmatranja o ljubavi i vjernosti, možemo reći da to nisu dvije stvarnosti koje se naknadno spajaju, nego jedan isti čin koji sazrijeva tijekom vremena. Ljubav započinje kao osjećaj koji nas zahvaća i otkriva da je srce stvoreno za drugoga, ali ne može u njemu ostati. Da bi bila istinska, mora postati odluka jer odluka potvrđuje da je čovjek sazreo i postao sposoban slobodno se darivati. No da bi ljudska ljubav mogla ustrajati do kraja, mora se otvoriti Božjoj milosti, i time očitovati da može sudjelovati u Božjoj postojanosti. U tom hodu ljubav se postupno oslobađa vlastite prolaznosti i prima oblik trajanja. Zato vjernost nije dodatak ljubavi, nego njezina istina u vremenu. Ljubav koja ne ostaje još se nije u potpunosti pronašla.

U konačnici, čovjek ne može sam sebi biti mjerilo ljubavi. Samo ako je ukorijenjena u Božjoj vjernosti, ljudska ljubav postaje sposobna trajati bez zaposjedanja, darivati se bez usahnuća i ustrajati bez straha. U tom svjetlu, ljubav prestaje biti potraga za vlastitim ispunjenjem i postaje odgovor na Božji poziv. Put vjerne ljubavi stoga je ujedno i put svetosti, jer čovjek uči ustrajati u istini, dobru i ljepoti – u Onome koji je vjeran zauvijek.

Objava Ljubav i vjernost III.: Put ljubavi koja sazrijeva u Bogu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zato je pitanje vjernosti potrebno promatrati s misaonom jasnoćom i duhovnom dubinom. Zahtjevnost i važnost te teme toliko su velike da ćemo joj posvetiti tri zasebna priloga. U ovome ćemo se prvom usredotočiti na značenje osobne ljubavi i na razloge zbog kojih ona ne može opstati bez vjernosti – toga prostora u kojem ljubav dozrijeva, donosi plod, nalazi svoj mir, postojanost i radost.

Ljubav nije ugovor, nego otajstvo

Vjernost se danas često svodi na dvije krajnosti: ili na prolaznu osjećajnu privrženost ili na hladnu moralnu obvezu. No, ni jedno ni drugo ne pogađa bit. Ako se vjernost temelji samo na osjećaju, ona se gubi čim se promijeni raspoloženje. Ako se, pak, shvati samo kao obveza, postaje beživotna forma. U oba slučaja ljubav vene.

Istinska vjernost nije ni sentimentalna ni formalna. Ona je unutarnji zahtjev same ljubavi. Ne postoji „dužnost vjernosti” izvan ljubavi; postoji samo dužnost ljubiti, i iz nje prirodno izrasta vjernost. Ljubav koja doista zahvati dušu ne može ne biti vjerna. Kad ljubav želi trajati, ona iznutra rađa obećanje: „Ostat ću s tobom do smrti.”Vjernost nije puki dodatak ljubavi, nego njezin dokaz i zrelost. Bez nje ljubav ostaje tek emocija, a s njom postaje put svetosti.

Kao što korijen drži stablo i kad oluja prođe, tako i vjernost drži ljubav kroz promjene.Vjernost ne zatvara, nego otvara: ona čini da se ljubav produbljuje, postaje sposobna za tišinu, za trpljenje i za radost koja ne ovisi o prolaznom osjećaju, nego o stalnosti dara. U samoj dubini ljubavi nalazi se težnja da traje. Ljubav i vjernost nisu dvije odvojene kreposti, nego dvije strane istoga pokreta srca: ljubav daje smjer, a vjernost daje postojanost. Kad čovjek voli neku osobu, u samom se činu ljubavi već skriva želja da to bude zauvijek. Vjernost je stoga ljubav u vremenu, njezin dah koji ne prestaje disati ni kad osjećaji utihnu. Bez vjernosti ljubav ostaje tek doživljaj bez korijena, trenutak koji ne može sazreti u odnos. A vjernost bez ljubavi postaje suha dužnost, jer nema u sebi topline darivanja. Tek njihovo jedinstvo čini da ljubav postane životna, pokret koji se ne iscrpljuje, nego uvijek iznova obnavlja iz izvora Božje vjernosti. Tako se otvara pitanje: kako ta ljubav u čovjeku raste i sazrijeva? Na kojim se razinama ostvaruje i kako prelazi iz osjećaja u slobodu, iz slobode u predanost?

Razine ljubavi: strastvena, voljna i osobna

Čovjek je biće koje voli na više razina.

Prva razina je strastvena ljubav. Ona dotiče tijelo, osjećaje, ljepotu koja privlači. To je prva iskra, plamen koji se brzo rasplamsa i hvata sve pred sobom. Strast sama po sebi nije zla. Zlom postaje ako je se stavi na mjesto koje joj ne pripada, ako nije vođena razumom. Jer strast je tek početak, znak da je srce živo i sposobno za divljenje. Ali kao i svaki oganj, mora biti stavljena u ognjište inače sagori ono što bi trebala grijati.

Druga razina je ljubav volje. Tu se ljubav uzdiže iznad promjenjivih osjećaja i postaje slobodna odluka da se drugome darujem. Ljubav volje ne isključuje osjećaje, nego ih pročišćuje i usmjerava. To je ljubav koja je sposobna reći: „Hoću voljeti”; „Odlučujem da ću te voljeti”. Sv. Toma Akvinski opisuje volju kao duhovnu težnju prema dobru koje razum spoznaje. Takva ljubav nije hladna. Ona je, naprotiv, žar prosvjetljen i vođen svjetlom razuma i koji je postao postojan.

U tom prostoru rađa se osobna ljubav, ona koja ne ljubi samo neko „dobro” u drugome, nego samu osobu, „jer je to ona, jer je to on.” To je ljubav koja vidi osobu u njezinoj jedinstvenosti i trajno želi njezino istinsko dobro, a ne vlastitu ugodu, čast ili moć. Osobna ljubav spaja tijelo i dušu, osjećaje i duh, um i volju, i tako postaje most između ljudskoga i božanskoga. Ona više ne traži samo da bude ljubljena, nego želi ljubiti, i u tome nalazi svoju radost. Takva ljubav ne mjeri koliko prima, nego koliko se daruje. To je ljubav sposobna za rast jer ne traži sebe, nego drugoga.

Od ljudske prema božanskoj vjernosti

Kad ljubav dosegne tu osobnu razinu, postaje jasno da vjernost nije tek moralna krepost, nego otajstvo koje nas uvodi u samo Božje srce. Bog sam otkriva svoje ime kao „Bog vjeran i milosrdan” (Pnz 7,9). Njegova ljubav ne odustaje: „Ako me i majka zaboravi, ja tebe neću zaboraviti” (Iz 49,15). Čovjek, stvoren „na sliku Božju” (Post 1,27), pozvan je da tu Božju vjernost živi u vlastitoj ljubavi.

Ljudska ljubav, da bi išla do kraja, mora prijeći u božansku dimenziju jer samo Božja vjernost može održati našu. Brak je upravo zato sakrament vjernosti. Supružnici ne daju obećanja samo jedno drugome, nego zajedno Kristu, koji ih povezuje i daje snagu da njihova ljubav ne umre, nego da raste, čisti se i preobražava. „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu” (Ef 5,25) – to je srce sakramenta. Ljubiti do kraja, vjerno i ustrajno, moguće je samo u zajedništvu s Njegovom ljubavlju.

U braku, kao i u prijateljstvu i svećeništvu, vlada ista dinamika: ljubav, da bi bila vjerna, mora biti ucijepljena u Ljubav koja nikada ne prestaje (usp. 1 Kor 13,8). Vjernost tada više nije samo ljudski napor nego slatko sudjelovanje u Kristovoj vjernosti.

Vjernost kao radost i plodnost

U kršćanskom životu vjernost nije breme, nego put do radosti. Samo ono što traje daje mir; samo ono što ostaje vjerno postaje plodno. Isus kaže: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni” (Iv 15,4). Vjernost je upravo to ostajanje, ta tiha, svakodnevna povezanost s Onim koga ljubimo. Ona nije statičnost, nego trajni pokret srca koje se vraća svome izvoru. U vjernosti učimo hodati istim putem s Bogom, sa supružnikom, s prijateljem – ne zato što je to lako, nego zato što Božja ljubav i vjernost vrijedi više od svega prolaznoga.

Kad čovjek otkrije ljepotu vjernosti, više ne traži uzbuđenje novoga, nego dubinu istoga: radost srca koje se svakoga dana ponovno daruje. U tom darivanju ljubav ne postaje siromašnija, nego zrelija; ne gubi, nego se iznova rađa. U svijetu koji mjeri vrijednost po promjeni, vjernost je najradikalniji oblik novosti. Ona je novo srce koje se ne zasiti ljubiti.

Molitva za vjernost

Svijet u kojem živimo rijetko nas poučava vjernosti. A ipak, Bog nas i danas želi povesti uskim putem koji vodi k njoj – putem molitve i vježbanja u kreposti. Molitva je sveti prostor u kojem postojanost učimo u susretu s Bogom koji uvijek ostaje vjeran, jer samoga sebe ne može zanijekati (usp. 2 Tim 2,13). S pouzdanjem mu se obratimo riječima poput ovih:

Gospodine, nauči me da budem vjeran.
Učini da tvoja ljubav u meni bude nepokolebljiva.
Kad osjetim zasićenje, podsjeti me na blagost svoga Srca.
Kad me kušnje oslabe, učvrsti me u darivanju.
Udijeli mi da iskusim radost u življenju vjernosti
i po njoj pronađem mir i puninu života.
Amen.

Objava Ljubav i vjernost: Od strasti do osobne predanosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako vam je ta misao prošla kroz glavu, stanite i udahnite. Odmaknite se. I molim vas — nemojte odmah trčati odvjetniku. Razvod može izgledati kao izlazni znak koji blješti u neonu, ali u stvarnosti često su to nužna vatrogasna vrata koja vode ravno u život pun emocionalnih propuha, piše Aleteia.

Budimo iskreni. Brak nije za one slabog srca. Težak je. Može se činiti nepravednim. Traži poniznost, žrtvu, strpljenje, oprost … i onda oprost ponovno. Ali prije nego odlučite otići, vrijedi se prisjetiti nekoliko istina — rečenih s ljubavlju, realizmom i malo katoličke mudrosti.

Prvo, nužna riječ opreza: Ništa od ovoga ne vrijedi u slučajevima zlostavljanja. Ako ste vi ili vaša djeca emocionalno, fizički ili duhovno povrijeđeni, potražite pomoć. Crkva ne traži od nikoga da ostane u opasnosti. Razgovarajte s svećenikom, savjetnikom, voljenim osobama ili službom podrške. Vaša sigurnost, dostojanstvo i život važni su Bogu — i nama.

Sada, istine:

1. Trava nije zelenija s druge strane

Koliko god sjajno izgledao “samac/a, miran/na, slobodan/na” život na internetu, razvod rijetko rješava ono što boli. Problemi ne nestaju magično samo zato što nestane vjenčani list. U mnogim slučajevima oni jednostavno idu s vama u sljedeći dom.

Ona iritantna navika vašeg supružnika? Netko drugi imat će neku drugu. Ona usamljenost koju osjećate? Može postati još glasnija.

Želja da “počnete iznova”? Obično dolazi s novim komplikacijama, papirologijom i emocionalnom prtljagom.

Istina je: kamo god krenete, sami sebe nosite sa sobom.

• Vaša obitelj nikada više neće biti ista

Ljudi vole razvod uljepšati urednim i lijepim riječima: zajedničko roditeljstvo, pomiješana obitelj, novo poglavlje. I da, mnogi razdvojeni parovi čine izvanredan, pun ljubavi posao odgajajući svoju djecu. Ali čak i najbolji scenarij nosi bol.

Rođendani se mijenjaju. Blagdani se dijele. Školski koncerti postaju logistika. Božić postaje pregovaranje. A kroz sve to djeca se uče smiješiti dok se njihov svijet preuređuje.

Obitelj više ne stoji kao jedinstvena cjelina. I čak kada se svi ponašaju divno, nešto sveto je promijenjeno. Kuća podijeljena nikada više nije ista kuća.

• Bračna obećanja doista znače nešto

U svijetu gdje je predanost opcionalna, a osjećaji vladaju, katolički brak je slavno tvrdoglav. Kada kažemo u dobru i u zlu, Crkva je to doista mislila. Ne: “U dobru i u zlu — osim ako postane dosadno.” Ne: “U dobru i u zlu — osim ako sam umoran.”

Brak nije zamišljen da vas zarobi. On je tu da vas usidri. I istina je da sidra ponekad djeluju teško — ali sprječavaju da budete odneseni.

• Ljubav nije osjećaj — ona je odluka

Osjećaji se mijenjaju. Iskrice blijede. Kemija se mijenja kroz razdoblja stresa, umora, bolesti, razočaranja i jednostavno prolaska vremena. Parovi koji ostaju zajedno nisu oni koji se svaki dan osjećaju ludo zaljubljeno. To su oni koji nastavljaju birati ljubav čak i kada to nije lako.

U stvarnom braku, ljubav često izgleda kao pojavljivanje kada biste se radije povukli, spremnost da se prvi ispričate, odustajanje od potrebe da uvijek budete u pravu, biranje dobrote kada bi osveta bila zadovoljavajuća i odlučivanje da se nadate kada očaj šapće glasnije. Takva ljubav je moćna. To je ljubav koja oblikuje karakter, učvršćuje djecu, jača obitelji i tiho gradi vječnost.

I naposljetku … Bog još nije završio vašu priču

Ako razvod danas izgleda primamljivo, to vjerojatno znači da nešto boli. Možda ste iscrpljeni, razočarani, duboko ranjeni ili jednostavno izmoreni godinama pokušavanja. Ta bol je stvarna, i Crkva ne traži da se pretvarate da nije. Ali vas nježno poziva da ne donosite trajnu odluku u privremenom razdoblju patnje.

Prije nego posegnete za pravnom pomoći, posegnite za pomoći druge vrste. Posegnite za milošću. Razgovarajte s nekim tko će se boriti za vaš brak s vama — svećenikom, savjetnikom, prijateljem koji voli vas oboje, supružnikom u trenutku iskrene ranjivosti, i da, najviše s Bogom. Milost ima tajanstven način da stigne kasno, a ipak točno na vrijeme.

Brak nije uređen, predvidljiv niti bezbolan. Nije bajka. Ali za one koji nastavljaju boriti se, moliti, opraštati, ponovno se smijati i usuditi se nadati, on može postati jedno od najzapanjujućih, posvećujućih, radošću ispunjenih životnih putovanja ljubavi na ovoj strani neba.

I to vrijedi zadržati prije nego što odete.

A ako trebate unijeti malo humora u situaciju, evo nekoliko rečenica koje sažimaju radosti braka!😊

• Kad kažem: „Neću nikome reći“ znači da se tu moj muž ne računa.
• Nikad nemoj ismijavati izbore svoje supruge. I ti si bio jedan od njezinih izbora.
• Prije nego što oženiš svoju djevojku ili se udaš za svoga mladića, prvo mu/joj daj računar sa sporim internetom da vidiš točno tko su i kakvi su!
• Jedan mudrac jednom reče: „Ne znam… pitaj moju suprugu!“
• Moj sin je želio znati kako izgleda brak. Rekao sam mu da me ostavi na miru. Kad me je ostavio, pitao sam ga zašto me ignorira.
• Sviđa mi se kad moj muž kaže: „Ispravi me ako griješim“! Pobogu, kao da bih to propustila!
• Muž me sluša kad govorim kao da ne shvaća da će poslije biti kviz!
• Moja supruga ima simpatičan način da kaže da ja trebam nešto napraviti — tako da kaže da mi trebamo nešto napraviti.
• Moj muž propušta puno stvarno dobrih razgovora koje vodim s njim u svojoj glavi.
• Što reći kada se ispričate svojoj supruzi, a ona pita: „Zbog čega“?

Objava Razmišljate o razvodu? Evo zašto je to užasna ideja! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sakrament svetoga reda čini posvećenoga službenika odvojenim i izuzetim od profanoga ili svjetovnoga te ga čini sposobnim služiti Božju riječ i sakramente Crkve u ime Isusa Krista, jedinoga svećenika u punom smislu te riječi. Sakrament ženidbe ne odvaja i ne izuzima supružnike od svjetovnoga na identičan način, nego im daje milost nasljedovanja Krista u svijetu. Oni ne dobivaju milost vlasti u Crkvi, nego u svojoj obitelji; nije im dana milost posvećivanja, nego primanja milosti; nije im povjerena učiteljska služba u Crkvi, nego eventualno u crkvenim ustanovama, i to vrlo malom broju laika.

Postoji dakle bitna razlika između sakramenata svetoga reda i ženidbe. Ali bilo bi pogrešno reći da postoji bitna razlika između klerika i laika kada je riječ o ostalim sakramentima. Ako je đakonima, svećenicima i biskupima dano posvećivati ​​sveta otajstva, poučavati i upravljati u ime Isusa Krista, svima nama, i klericima i laicima, dano je primiti ta ista sveta otajstva, nauk i zapovijedi. I to je ono što je bitno kod sakramenata, taj dar milosti koji po njima primamo. Jer posvetnu milost ne dobivamo vršenjem svećeničkih čina u ime Isusa Krista, nego primanjem svetih sakramenata, vjernošću crkvenom nauku i poslušnošću Božjim zapovijedima. To prihvaćanje, vjernost i poslušnost nisu samo pasivni, nego zahtijevaju od nas najvišu duhovnu aktivnost kojom postajemo najsličniji Bogu. To je prvenstveno motrenje ili kontemplacija Boga, ali i svega onoga što to motrenje za nas ljude uključuje: molitva, sabranost, predanje, odricanje od sebe, uzimanje svoga križa, nasljedovanje Krista. Biti aktivan laik u župi ne znači dakle vidljivo činiti nešto tijekom slavlja sakramenata, nego dopuštati da nas primljena milost posvećuje, preobražava u Sina Božjega i postane u nama izvor za druge ljude. Inače svoju vjeru svodimo na aktivizam, a nadu u Božje djelovanje na materijalizam. Činjenica da kao laici i obiteljski ljudi nismo pozvani služiti kao svećenici na ambonu i na oltaru ne znači, dakle, da smo od njih udaljeniji od euharistije i drugih izvora milosti. I jednima i drugima je dano živjeti od svetih otajstava u njihovoj punini, ako to samo želimo.

Božja milost

Euharistijski Isus silazi s neba i daje nam se po rukama svojih posvećenih službenika kako bismo shvatili koliko je Bog svet, čist, odvojen od svakoga traga profanoga, svjetovnoga, grešnoga. On nam se daje preko svećenika kao Zaručnik zaručnici da shvatimo da ne možemo mi svojim djelovanjem doći do Boga, nego da je sve njegov dar, njegova milost. S druge strane, Isus daje svoje tijelo kao hranu za sve nas, daje se kao kruh siromaha, kao onaj koji hrani duše vjernika kako bi živjele božanskim životom. No, da bi nam bio dan pod prilikama kruha i vina, Bog traži od vjernika laika i kršćanskih obitelji da se žrtvuju i prikazuju svoj rad. Taj rad uključuje i naš posao i naše roditeljstvo. Isus traži da uzmemo plod svoga rada i prinesemo ga na njegov oltar kako bi ga on preobrazio u svoje tijelo i krv, u tijelo i krv Sina Čovječjega i Sina Božjega. Rad muškarca i žene obilježen je patnjom i boli koje su posljedice grijeha, a Bog se koristi plodom njihova rada da bi nam dao istinski kruh koji ljudima daje život vječni. Stoga možemo reći da svećenik tijekom mise djeluje u Kristovo ime i poput Krista, dok laici djeluju poput Marije koja je pružila ono materijalno ili tjelesno potrebno za silazak Sina Božjega.

Milost ili plod koji je svojstven sakramentu euharistije je bratska ljubav, gorljiva bratska ljubav. Euharistija nam jasno pokazuje mjeru naše bratske ljubavi i što ona od nas traži. Kao što je Isus sve predao Ocu, tako je sve predao i nama, sve što mu je najdraže, najintimnije, najosobnije. A on, koji nam se u svojoj ljubavi daje kao kruh naš i kao vino naše, zapovjedio nam je da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Perući noge svojim apostolima, Isus nas uči da volimo jedni druge tako da im budemo sluge, da odgovaramo na njihove potrebe, da im budemo na raspolaganju, da im pomažemo, da ih podupiremo – i one dobe i one zle, kao što je Isus oprao noge Judi. Biti kruh svoje braće znači ne zadržavati ništa za sebe, dati se potpuno ponad svake učinkovitosti, ne gledajući na rezultate, iz čistoga dara ljubavi. Darujući se u poniznosti svojim ukućanima i bližnjima, darujemo se Isusu.

Bratska ljubav

Imperativ Duha Svetoga na bratsku ljubav, ne živimo više u zemaljskom raju, nego bačeni u perfidnu i podmuklu bitku. Pali anđeli po naravi su inteligentniji od nas ljudi, ali postoje karakteristični znakovi taktika zavođenja koje koriste u našem vremenu i slabosti prema kojima nas naša pala ljudska narav na poseban način vuče. Većina demonskih taktika djeluje manipulirajući našim ograničenim razumijevanjem odnosa ljubavi i slobode. Vjera nam daje jedinstven i eminentan osjećaj istine, ali budući da naš um može biti jako ili djelomično deformiran raznim ideologijama ili jednostavno lošom intelektualnom formacijom, lako upadamo u pogrešna tumačenja istina vjere i morala. Kao vjernici, stavljamo svoje umove u službu objavljene istine, ali krivo oblikovani um lako ugrađuje svoje pogreške i zablude u vjeru.

Pa pokušajmo identificirati tri od onih pogrešnih shvaćanja bratske ljubavi koja nas sprječavaju da rastemo u svetosti u našim obiteljima: zabluda da u ime bratske ljubavi pokušavamo demokratizirati obitelj, da pokušavamo izokrenuti božanski poredak i da pokušavamo slobodu staviti ispred ljubavi i istine. Danas se često susrećemo s tumačenjem da obiteljska hijerarhija ili autoritet ne predstavlja sudjelovanje u božanskom autoritetu, već društvenu funkciju koja je možda u prošlosti imala svoje značenje, ali je danas više nema. Prava bratska ljubav, koju crpimo iz sakramenta euharistije, trebala bi nam, naprotiv, dati još više poštovanja prema poretku koji je naš Otac u svojoj mudrosti osmislio za nas, trebala bi nam dati još veći osjećaj za božansku hijerarhiju koje je Krist uspostavio u kršćanskoj obitelji. Što više volimo, više poštujemo one koje volimo. Ljubiti članove svoje obitelji bratskom ljubavlju znači ljubiti ih kao što ih ljubi Isus, u svjetlu Očeve mudrosti, poštujući Očevu volju i plan za obitelj. To ne znači voljeti na temelju ovoga ili onoga političkog sustava ili ideologije, koliko god nam se činile inteligentnima. Nikakva ideologija ili političko uređenje ne može izravno odrediti ili preoblikovati bratsku ljubav. Naprotiv, bratska ljubav trebala bi postupno pročišćavati naše ideje i učiniti da spoznamo njihovu ograničenost i relativnost. Želja za demokratizacijom obitelji ili preokretom poretka autoriteta ili liberalizacijom obitelji djelo je ideologijȃ i stoga ne može biti djelo bratske ljubavi.

Pitanje autoriteta i prioriteta

Demokratizacija obitelji znači negaciju bilo kakvog autoriteta, kada svi članovi obitelji ravnopravno sudjeluju u donošenju važnih odluka. Ljudski gledano, takav se dogovor može činiti inteligentnim odrazom međusobne ljubavi i poštovanja, iako se i na toj ljudskoj razini očituju mnoge poteškoće, posebice kada se postavi pitanje odgovornosti za pogrešne odluke. Ali kada je riječ o kršćanskoj obitelji, ako u svojim odlukama tražimo Božju volju za svoju obitelj, a ne ljudsku, onda ćemo je tražiti na način na koji je Bog obećao da će se njegova volja očitovati, a to je po muževljevom i roditeljskom autoritetu.

Izokretanje poretka autoriteta znači da se obitelj više ne vodi razboritim odlukama muža i oca obitelji, već se vodi dječjim željama, interesima i prohtjevima, dok se žena, odbijajući poslušnost mužu, pokorava djeci dok u isto vrijeme teži preuzimanju autoriteta nad mužem. Autoritet koji je Bog uspostavio u obitelji djelo je njegove mudrosti i ljubavi. Slavlje crkvenih sakramenata pomaže nam shvatiti da, kao što je na svećeniku zatajiti ​​se pred Kristom u čije ime djeluje, tako je i na mužu zatajiti ​​se pred autoritetom Krista čiju volju on traži i čiju ljubav očituje; da je na ženi da se zataji pred muževim autoritetom; da je na djeci da se zataje pred roditeljskim autoritetom, bez kojega gube teologalnu nadu i priliku za stjecanje moralnih kreposti. Jer muž je glava obitelji u poslušnosti Kristu, a žena, u poslušnosti mužu i zajedništvu s njime, ima autoritet nad djecom.

Liberalizacija obitelji znači izobličenje istinske slobode, kada ona više ne proizlazi iz ljubavi i istine i ne vodi do njih, nego postaje suvereno ljudsko dobro. U takvim je obiteljima, u ime bratske ljubavi i iz poštovanja prema drugima, zabranjeno suditi o tuđem mišljenju i mora se, ne samo što je zdravo i normalno, poštovati ​​njihova osoba nego i sve njihove riječi i sva njihova djela. Drugim riječima, moraju se poštovati ​​svaka zabluda, laž, grijeh ili zloba. Više se ne traži istinsko dobro bližnjega, dobro milosti, božanske ljubavi prema bližnjemu, dobro po Kristovoj volji; prioritet se više ne daje njegovu posvećenju, nego njegovoj slobodi. Ovo stavlja slobodu ponad ljubavi, a ne ljubav ponad slobode. No sloboda ne može postojati bez ljubavi jer ljubav je čuvar istine. Kad nekoga volimo, želimo samo njegovo dobro, i to njegovo najduhovnije dobro, i pazimo da nikakav otrov zablude ne zatruje njegovu dušu. Priopćavamo mu samo istinu ili ono što nam se čini da je istina, a ne poluistine, laži ili nejasnoće.

Rast u ljubavi

Bratska ljubav koju živimo u svoj obitelji stoga je najučinkovitiji čuvar istine, dok sloboda tražena radi same sebe ne može biti čuvar istine. Ona nam je radije dana kako bismo mogli rasti u toj istoj ljubavi, kako bismo mogli pronalaziti nove i kreativne načine da živimo svoje obiteljsko zajedništvo. Sakrament euharistije je najizvrsnije božansko sredstvo koje nam je dano da ne izgubimo osjećaj za prvenstvo ljubavi prema Bogu i kontemplacije Boga. Kontemplacija Boga nam zauzvrat omogućuje da u bratskoj ljubavi koju živimo u svojoj obitelji ne vidimo samo njezin psihološki aspekt i da ne unosimo političko-filozofske zablude. Euharistija na svoj šutljivi način poučava kršćanske obitelji i daje im milost bratske ljubavi koja je neodvojiva od ljubavi prema Bogu, daje im sve veći osjećaj Božje uzvišenosti i blizine, sve veće međusobno poštovanje i ljubav prema istini. Tu istinu prenose na svoj diskretan način: ne namećući je nikome i ne prisvajajući učiteljsku poziciju u Crkvi i na društvenim mrežama, već svjedočeći je svojim životom. Na taj je način čine dostupnom i privlačnom svojim bližnjima. Euharistija nas dakle uči i osposobljava ne samo da pasivno primamo Božju ljubav nego je ona naš kruh i naše vino na putu do kršćanske zrelosti, kada i sami postajemo izvori ljubavi za druge ljude, za svoje bližnje. Suprotstavljanje ili izjednačavanje sakramenata svetoga reda i ženidbe u konačnici znači suprotstavljanje ili izjednačavanje štovanja Boga i bratske ljubavi, znači suprotstavljanje ili relativiziranje onoga što je Bog sjedinio u različitosti, znači svođenje teologije na psihologiju. Prihvaćajući, u vjernosti svom pozivu, njihovu povezanost u različitosti, proslavljamo otajstvo Kristova dara života na Križu i mudrosnoga Božjeg plana u našim životima.

Objava Obitelj i euharistija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveci i svetice su naši nebeski zaštitnici, kao što su to: sveti Anto, sveti Franjo, sveta Klara, sveta Lucija, sveta Jelena, sveta Elizabeta, sveti Nikola, sveti Valentin, sveti Petar i Pavao te mnogi drugi nama dragi sveci. Njima se možemo moliti kada smo u nekoj potrebi, kada nam je potrebna zaštita i pomoć kako bismo na najbolji način riješili problem koji imamo.

Vjernici kršćani blagdan Svi sveti slave svake godine prvoga dana mjeseca studenoga. Toga dana slave se oni sveci i svetice koje je Crkva proglasila svetima jer su svojim životom sveto živjeli na zemlji i činili dobra djela iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Svake godine 2. studenoga vjernici kršćani slave i Dušni dan, kada se sjećaju svih svojih dragih pokojnika. Toga dana vjernici mole za duše pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći za njih Božje milosrđe.

Vjerujem da ćeš i ti sa svojim roditeljima za blagdan Svi sveti i za spomen Dušnoga dana posjetiti groblje i na njega položiti cvijeće i upaliti svijeće.

A ovako žive sveci…

• ne zarobljuju
• prihvaćaju druge kakvi jesu
• ne govore zlo
• nalaze Boga u svom srcu
• ne boje se dobro pogledati kakvi su
• vole biti usklađeni
• ne govore previše
• žive u ljubavi
• znaju kada treba biti pribran
• znaju kada treba slaviti
• ne skrivaju se
• znaju kada se treba odmoriti
• idu uvijek korak po korak
• znaju da je svatko netko

Objava Svi sveti i Dušni dan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Možda se može donekle usporediti, ali dijete i njegova sreća i ostvarenost puno su važniji od građevine. U početnom odgoju je tako, kao i u drugim bliskim međuljudskim relacijama, veoma važno, ako ne i najvažnije, neizostavljanje onih malih prvih jednostavnih koraka koji stvaraju dobru osnovu. Zbog užurbanosti modernoga vremena, zbog velikih izazova koji nude velika postignuća ovi mali jednostavni koraci su ugroženi pa je potrebno napominjati njihovu važnost. Nježnosti, podrška, puno provedenoga vremena roditelja sa svojim djetetom, odlučno ne tamo gdje dijete može ugroziti sebe ili drugoga mali su i važni koraci koji grade čvrst temelj od prvoga dana djetetova života. Jednako tako je i u odgoju i vjeri. Kod krštenja maloga djeteta roditelji i kumovi obećaju odgoj u kršćanskoj vjeri. Kako bi netko mogao odgajati u vjeri najprije treba biti vjernik i to ne samo po primljenim sakramentima i tradiciji nego po praksi i uvjerenju. Dječji posve iskren i direktan upit, s iskrenim znatiželjnim pogledom pomoći će i nama odraslima da otvoreno i iskreno potražimo i preispitamo prave vrijednosti koje nam naša kršćanska vjera nudi.

Pokušat ću kroz glavne svetkovine i blagdane koji su djeci bliski ponuditi nekoliko ideja koje mogu koristiti i roditelji, bake i djedovi u prilikama kada će s djecom pripremati ili proslavljati blagdane. Ovi jednostavni koračići su važni u ranom djetinjstvu kao temelj građevini. Provodeći vrijeme zajedno, osluškujući kako dijete razmišlja, razmišljajući zajedno, tražeći istinu o Bogu, gradit ćete jake temelje koji ostaju. Kako crkvena liturgijska godina počinje Božićem, počet ćemo od pripreme za Božić.

Došašće

Napravite zajedno adventski vjenčić. Važnije bi nam trebalo biti da djeca sudjeluju u izradi vjenčića nego da bude napravljen po posljednjoj modi. Predlažem da s djecom izradite nekoliko ukrasa za vjenčić npr. obojiti šišarke temperama i posuti šljokicama. Dok izrađujete vjenčić, možete zajedno pjevati Visom leteći. Možete razgovarati o simbolici vijenca: kako je u obliku kruga jer označava naš život koji ide ukrug svake godine, rastemo i sazrijevamo… Četiri svijeće na našem vjenčiću označavaju da za četiri nedjelje slavimo rođenje Isusa koji nam je donio toplinu i radost na ovaj svijet.

Sv. Nikola

Svako naše dijete dobit će neki dar pa je ovo prilika za razgovarati o tome kako se ono osjeća kada daruje nekoga. Razgovarajte o svetom Nikoli koji je bio plemenit i darežljiv, koji se znao brinuti za druge i volio pomagati ljudima u nevolji. Pokušajte se prisjetiti koje imamo ljude oko sebe sa sličnim osobinama i kako možemo od njih učiti.

Sv. Lucija

Zajedno s djetetom posijte pšenicu i brinite se da naraste. Dok sijete pšenicu, možete pjevati neku božićnu pjesmu. Svakom kršćanskom domu je ponos kada ima lijepu pšenicu za Božić. Pšenica mora uspjeti ako je sjeme dobro i ako je posijana s ljubavlju uz pjesmu i zajedništvo. Pročitajte zajedno neki tekst o značenju i simbolici božićne pšenice.

Božić

Osim zajedničke izrade jaslica, kićenja bora i izrade ukrasa za bor, uz Božić se možemo s djetetom prisjetiti njegova rođenja pregledavajući album s fotografijama. Na ovaj način se prisjećamo koliku radost je dijete donijelo obitelji i zajednici. Pogledajte zajedno neki katolički film ili crtani film (ovisno o dobi djeteta). Uzmite ilustriranu Bibliju u ruke i gledajući slike razgovarajte o Božiću.

Korizmeno vrijeme

U korizmi bi bilo lijepo zajedno ići na križni put. Posjetite crkvu kada je otvorena i zajedno s djetetom pažljivije pogledajte slike križnoga puta i razgovarajte o njima. Dijete će postaviti pitanja primjereno dobi. Predškolska djeca već mogu prihvatiti stvarnosti iz križnoga puta i učiti od njih: kada ljudi druge ponižavaju, suosjećaju, pomažu u najtežim trenutcima, izdaju prijatelja, ali i da se neki ljudi imaju prilike spasiti na času smrti ako su svim srcem iskreni.

Uskrs

S djecom ćete za Uskrs vjerojatno bojiti jaja. Dok to radite, govorite im o simbolici šarenih jaja. Možete pričati o tome kako je jaje poput Isusova groba zatvoreno i na prvi pogled se čini beživotno. Ali iz njega se rađa život: pile, pačić, dinosaur. Zato jaja bojimo veselim bojama da označimo kako znamo da Isus nije ostao mrtav, nego je otišao iz groba u vječni život kamo ćemo i mi ići i zato se radujemo Uskrsu. Zec je također simbol Uskrsa jer je živahan i brz kao i vijest o Isusovu uskrsnuću koja se širila jako brzo među apostolima, a zatim među svim kršćanima i nakon toga po cijelom svijetu.

Sv. Josip – Dan očeva

S djetetom napravite malo iznenađenje za tatu. Ujutro mu pripremite omiljeni doručak, stavite mu u džep lijepu poruku ili crtež, odvedite ga na piće. U večernjoj molitvi zahvalite za tatu i sjetite se svih njegovih dobrih osobina. Zajedno razgovarajte o svetom Josipu i njegovim dobrim osobinama te ih povežite s onima koje ima tata, a tata može razmisliti o tome kako još biti sličniji svetom Josipu.

Svibanj i listopad – Gospini mjeseci, Majčin dan i Velika Gospa

Tijekom ovih mjeseci potrudite se više puta zajedno s djetetom moliti Anđeo Gospodnji (ali ne dodavati druge molitve). Najbolje će biti ako to učinite u večernjim satima, pred spavanje. Možete malo istaknuti Gospinu sliku, na komodi recimo gdje su vam druge slike, ne prenapadno a opet da se vidi da je drukčije nego inače. Važno je da s djecom ne molite duge molitve jer oni nisu u stanju kao odrasli ostati dugo u razmatranju i molitvi pa će se nakon nekoliko minuta samo prisiljavati, dosađivati i čekati da prođe. Ako je molitva kratka, ako za nju imamo poseban stav, sjedimo pristojno, ne zavaljeno i podmotanih nogu, dijete će biti potaknuto da osjeti posebnost i važnost molitve. Izmolite zajedno deseticu krunice i neka dijete predmoli Zdravo Marije. Otiđite zajedno na hodočašće u Gospino svetište. Što se molitve u obitelji i djece tiče, uglavnom vrijedi pravilo manje je više. Međutim, to manje ne smije biti nikako. Tako bi mogla molitva djetetu biti slatka i potaknuti ga da o svojoj vjeri želi znati više.

Sv. Franjo, zaštitnik prirode – Dani kruha

Sveti Franjo je često bio okružen životinjama. I ne samo životinjama nego i cijelom prirodom koju je na poseban način volio i zahvaljivao Bogu za nju. Sva stvorenja koja je Bog stvorio nazivao je braćom i sestrama. Toliko ih je volio da je spjevao pjesmu cijelom stvorenom svijetu. Ako i ne živite na selu, potrudite se sudjelovati u nekoj od berbi plodova na seoskom imanju. Gradska djeca, kao i seoska, trebaju što više osjetiti radost Božje darežljivosti u plodovima kao i radost i poštovanje prema onima koji su se trudili uzgojiti te plodove.

Anđeli čuvari

Naučite dijete da moli jednu od poznatih molitva Anđele čuvaru. Neka vam bude zajednička večernja rutina prije nego zaspi dok su maleni, a poslije će to dijete činiti i samo.

Svi sveti – Dušni dan

S djecom treba ići na groblje. Kao i rođenje tako je i smrt sastavni dio života. Za zdrav razvoj s tim se odrasta. Djetetu će biti dragocjeno ako ga povedete na grobove vaših dragih pokojnika posebno u nekim svečanim okolnostima kao Svi sveti i Dušni dan te kada je blagoslov polja i kada idete posjetiti grobove tijekom godine. Sigurno će tada imati pitanja i u većini slučajeva će biti takva da ćete na njih znati odgovor. Sjetimo se sebe kada smo bili mali, razumjeli smo onoliko koliko je bilo u skladu s dobi i više od toga nam nije trebalo. Na sahrane se djeca također mogu voditi posebno ako vam je pokojnik u rodu ili član obitelji te ako dijete izražava želju da ide.

Prema istraživanjima, veću traumu i trajnu štetu u cjelovitom zdravom razvoju, dijete će doživjeti ako ga izostavimo od sudjelovanja u bitnom procesu žaljenja koje prolazi cijela obitelj. Ako se dijete želi uključiti, a mi ga odvajamo pokušavajući ga zaštititi, dijete će se osjećati zbunjeno i izostavljeno. Poznata britanska psihoterapeutkinja Julija Samuel kada govori o žalovanju za voljenom osobom kaže da će nam „prirodan proces tugovanja pomoći da ozdravimo, da budemo učinkoviti u životu i da pronađemo način da ga ponovno izgradimo. Na smrt moramo odgovoriti tako što ćemo evaluirati i pronaći novo normalno.” Ona također naglašava „ono što o smrti ne znaju, djeca će to izmisliti, a to što izmisle može biti mnogo strašnije od istine” (Samuel, 2021).

_________________

Literatura:

Alojzije Hoblaj, Teološko-kateheska ishodišta vjerskog odgoja u ranom djetinjstvu, Glas Koncila, Zagreb, 2006.

Brankica Blažević i s. Katarina Pišković, Njihovo je kraljevsko nebesko, KS, Zagreb, 2006.

Julija Samuel, Tuga koja iscjeljuje, Planetopija, Zagreb, 2021.

Objava Vjerski odgoj male djece kroz godinu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sklad koji je iznimno vrijedan i važan za obiteljski život prolazi kroz klimu povjerenja koja zahtjeva iskrenost. Nažalost, kod djece nerijetko nalazimo sklonost laganju koja se ozbiljno produžuje i na adolescenciju. Što učiniti da se izvučemo iz ovih izdajničkih spirala koje potkopavaju povjerenje i dovode u sumnjičavo stanje?

Pomozite djetetu da verbalizira strah koji ga tjera na laž. Ozbiljnost ovoga stava očito ovisi o dobi djeteta, ali, kao što je već i poznato, ako dopustimo da se uspostavi loša tendencija, onda joj dopuštamo da postane i navika, pa čak i ovisnost do te mjere da je bez nje teško bilo što učiniti. Od šeste godine mnoga djeca su sklona govoriti neistinu ili pokušati sakriti istinu. Ovakva je reakcija vrlo često posljedica straha koji ga preplavi kada shvati da je počinio nestašluk, da je ozlijedio brata ili je sankcioniran u školi. Strah je loš savjetnik i izaziva neprimjereno ponašanje.

Uloga je roditelja stoga pomoći djetetu da verbalizira ovaj strah što ga navodi na skrivanje istine, a potom da se dijete i oslobodi toga straha. „Tko prizna, pola mu se prašta”, kaže francuska izreka.

Da bi dijete vjerovalo, roditelji trebaju najprije naučiti sami sebe da ne dopuste napad emocija poput tjeskobe zbog loše ocjene, kašnjenja u školu, bijesa zbog neposluha ili tučnjave. Treba znati kako takve događaje prihvatiti iz perspektive koja odgovara svakom odgojitelju jer će samo na taj način djetetu oslobođenom straha pred roditeljskim reakcijama biti ugodnije u istini.

Dijete nipošto ne treba etiketirati kao lažljivca, nego mu posvetiti potrebno vrijeme imajući na umu da će vremenom shvatiti kako se jedino istinom sve rješava na pravi način. I na koncu najvažnije: Budite primjer svojoj djeci.

Objava A što kada dijete ne govori istinu? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Filip je u duši bio dobroćudan, plemenit, velikodušan čovjek. Premda odgojen u priprostu duhu pučke vjerske tradicije, postao je nepopravljivi skeptik i bespoštedni kritičar, držao se postrani, podalje od Crkve. Tek tako, reda radi, o Božiću i Uskrsu bi se pojavio na završnom dijelu mise, da vidi malo svoga svijeta i da barem jedanput na godinu zamazano radničko odijelo zamijeni svečanim. Tvrdio je kako on za Boga sada nema vremena, interesa, a ni prave potrebe. Bog je – ako ga uopće ima ?! – dvojio je Filip naglas, predaleko i od same Crkve, koja ga je u mnogočemu iznevjerila, zanijekala, a kamoli od današnjega čovjeka. U najboljem slučaju mogao je zamisliti lik Boga poput nekog dobrodušna starca koji voli malu djecu, obraća se starijim i bolesnim ljudima, tješi potrebite. S vremena na vrijeme pozorno je promatrao ljude koji su se smatrali primjernim vjernicima i aktivnim članovima župne zajednice. U njihovu nadasve površnom i nedosljednom ponašanju bilo je premalo onoga što ga je moglo navesti na drukčije razmišljanje i potaknuti na promjenu njegova stava. Kada bi u njihovim riječima i žustrim izjavama osjetio visoko držanje i izvjesnu dozu prezira kojim su promatrali ostatak bezbožničkog svijeta u koji su i njega ubrajali, ugrizao bi se za jezik (da ne skida nedužne svece s neba) i ponovno uronio u svoj mehaničarski posao.

Filip nije bio ni neuk ni zaostao. Dapače, u mnogim je stvarima bio znatiželjan, mentalno otvoren, željan spoznati, naučiti i usvojiti nešto novo. Ponad svega osvajao ga je tehnološki razvitak, s kojim je – koliko-toliko – htio ići ukorak; volio je prirodu, a posebice jednostavne, dobrodušne ljude. Za njih je imao veliko srce i bio spreman učiniti sve. Mrzio je nepravdu, dvoličnost, isprazno hvalisanje, ljudsku podlost, neznanje (prikazano kao sveznanje) i egoizam. U njegovim policama našlo se najraznovrsnijih knjiga, pa čak i jedno staro, već otrcano izdanje Biblije iz pretprošloga stoljeća, što mu ga je njegov krsni kum tada poklonio. U više navrata, dok se preseljavao iz jednoga stana u drugi, htio je tu knjigu baciti, ali iz dubokog poštovanja prema tom dragom i čestitom čovjeku nije za to imao snage. Činilo mu se da bi na taj način odbacio dio svoje prošlosti, dio sebe. Tako se ona povlačila iz jednoga kuta u drugi oblačeći se iz godine u godinu u sve deblji ogrtač prašine.

***

Jedne tmurne i hladne večeri u mjesecu studenome Filipa je zatekla vijest kako je njegov dobri prijatelj Matija ozbiljno obolio i morao hitno na operaciju. Ta ga je vijest veoma rastužila i ozlovoljila jer su bili manje-više istih godina i dobro se razumjeli. Viđali su se i posjećivali redovito. Njihovi susreti su bili srdačni, spontani i ispunjeni lijepim trenucima. Međutim, zbog potpuno različitih svjetonazora i pristupa životu katkada je dolazilo do veoma žustrih rasprava o tome ima li – nema li Boga, i – ako ga ima, zašto je dopustio da pravedni i nevini ljudi toliko trpe? One su ipak završavale u pomirljivom tonu, u kojemu se svatko vraćao na početnu poziciju u uvjerenju kako je barem za korak bliže istini. A istina pak glasi da sunce sja i dobrima i lošima i da – nasreću! – nije u našoj moći promijeniti takvo stanje stvari.

Dočuvši, dakle, za prijateljevu bolest, Filip čvrsto odluči poći mu u posjet. No, problem je bio: kada? Danju radi, navečer dokasna radi, subotom radi, a nedjeljom svi idu u posjet, pa nije htio smetati. Odlučio je napokon prirediti mu jedno iznenađenje: otići će jedne večeri nenajavljen.

Prije nego se uputio u bolnicu, supruga ga upita je li išta ponio u znak pažnje. Na to Filip prostodušno uzvrati:

– Jesam, sebe! Moj osmijeh i moja nazočnost razveselit će ga više od svega.

Već na ulazu u bolnicu, udahnuvši karakteristični miris bolničkih odaja, Filip je osjetio nelagodu, neku zebnju oko srca i samilost prema ljudima što se bore s vlastitom sudbinom. Gotovo mehanički pozvao je dizalo, ušao u nj, skrivajući svoj izgubljeni pogled ustranu. Nakon zvučnoga signala uputio se na željeni odjel. Pomalo zbunjen, rastresen i zatečen situacijom, kročio je nesigurnim korakom prema sobi br. 53. Ugledavši taj broj, ustuknu na pomisao kako se on poklapa s brojem njegovih godina. Došavši pred vrata, odlučno se protrlja po licu, malko se pribra i pokuca. Iznutra odgovori drhtavi glas:

– Naaaprijeed!

U tome trenutku njegov se pogled susretne s pogledom njegova iscrpljena prijatelja, koji je upotrijebio zadnje snage kako bi pridigao tešku glavu i uljudno ga pozdravio. Ležao je sam u polutamnoj bolničkoj sobi, okružen brojnim aparatima i mûkom bolničkih hodnika. Vidjevši ga u takvome stanju, Filipu zastade dah, oduze mu se glas, te ne uspije progovoriti. Vrele suze orosiše njegove užarene oči. Htjede ga zagrliti, kako je običavao nakon ponovnih susreta, no ne mogaše od svih mogućih aparata i zavoja. Stajaše tako kao ukopan, poluizgubljen, nijem, dok njegov prijatelj blago ne prozbori:

– Filipe, izvoli sjesti.

Tek tada Filip osjeti čvrsto tlo pod nogama, malo se pribra i gotovo mehanički upita:

– Matija dragi, kako si?

– Evo vidiš, Filipe, uživam – šalio se Matija na vlastiti račun. Neki dan su me operirali i trebat će mi puno vremena da se oporavim. Jako sam iscrpljen, nemam snage, ali samo da mi je izići iz bolničkih zidova. Moj Filipe, već sam ti jednom nogom bio s onu stranu… Što sam sve proživio i – ako Bog da – preživio, to se ne da opisati! Izgleda da i ja imam svoga anđela čuvara…

– Ako te smijem pitati, zašto su te operirali?

– Imao sam tumor, no nasreću u početnom stadiju. Stoga je moj liječnik insistirao na tome da odmah pođem na operaciju.

– Tumor, kažeš? Zaboga, nije moguće! – uzbuđeno dometnu Filip.

– Moguće je, itekako moguće. I sam nisam vjerovao i, u neku ruku, još uvijek ne vjerujem pravo da se to što se događa, upravo meni događa. Na trenutke pomislim kako je to samo neki ružan san, neka nestvarna priča iz davnina, nešto o čemu najradije ne bih želio uopće razgovarati. Nevjerojatno ti je to kako život od danas do sutra može preokrenuti sve naglavačke i pomrsiti nam račune! Sam pojam “tumor” zvučao je strano, nestvarno, nevjerojatno, apsurdno, a kamoli svijest zašto ideš u bolnicu. Podmuklost bolesti je tolika da ti prethodno ništa ne primijetiš. Ali, eto, htjelo se tako; kao da mi je jedan tihi unutarnji glasić – koji ja zovem Providnost – neprestano sugerirao da pođem liječniku na kontrolu. Ostatak priče ti je poznat. Sve se odigralo munjevitom brzinom, tako da zapravo još nisam došao k sebi. Trebat će mi još puno vremena da sve to preradim u duši i posložim u glavi. Nećeš vjerovati, ali preko noći ostario sam za deset godina! Nisam, a vjerojatno nikada više neću ni biti onaj čovjek odranije.

Filip ga je zabezeknuto slušao, lutao naokolo očima, sklanjao pogled ustranu, dok je Matijin glas zvučao izvanzemaljski. U sobi je odjednom nastao muk, grobna tišina, zid šutnje. Sjedio je kao prikovan za stolicu, ne vjerujući vlastitim ušima ono što je čuo. U sjeni bolničkih prozora odnekuda mu se ukazao sablasni lik smrti, koja znači svršetak, kraj, nestanak tako drage osobe s lica zemlje. Filip osjeti kako ga probija hladan znoj. U tupome pogledu njegova prijatelja – čovjeka-patnika – vidio je svu nemoć, očaj, beznađe, patnju i neopisivu bol. Kad je Matija ponovno progovorio, Filipu je osjetno laknulo. Matija je nastavio vlastito razmišljanje:

– Teška bolest stubokom mijenja ljudski život. Naročito njegov odnos prema vremenu. Cijela ironija življenja sastoji se u činjenici da se naše poimanje i računanje vremena nikako ne poklapa s onim odozgor. U ovakvoj situaciji čovjek doista spoznaje kako je poput krhke trske što ju vjetar savija i lomi; da je kao rumeni list što ujesen opada sa stabla života.

Filipu je sve skupa postajalo previše, nije mogao dulje izdržati. Osjećao je da mu ponestaje zraka, da mu se muti u glavi, da je njihov razgovor krenuo u neželjenom smjeru koji je, svakako, želio izbjeći. Pribravši se na trenutak, suosjećajno upita Matiju:

– Matija, što mogu učiniti za tebe?

– Ništa, Filipe. Ti si već učinio ono što si mogao i hvala ti na tomu. A za ostalo, ja moram sam preko brda. To ama baš nitko ne može učiniti za mene. Dapače, svi mi – ranije ili kasnije – moramo preko brda. Kad dođe red na nas, pitamo se: Zašto baš ja? Takvi smo mi ljudi – ograničeni, uskogrudni, sebični, kukavice. Dok su drugi na redu, nije da nam je svejedno, ali ipak se tješimo što je opasnost nas zaobišla. Jesi li ikada čuo da je netko rekao: Zašto baš njega, a ne mene? Naravno da nisi.

– Budi jak i hrabar, Matija! Ne brini, prijeći ćeš ti preko brda – nastojao ga je ohrabriti Filip, i ne znajući pravo što govori.

– Hvala ti, prijatelju moj, premda slutim što me čeka s onu stranu brda. – Neizvjesnost, strah, borba, nemoć, praznina, samoća, hrpa nerazriješenih i neodgonetnutih zašto? Jedno je pak jasno kao sunce: valja meni preko brda.

***

Prošlo je nekoliko mjeseci. Matija se u međuvremenu solidno oporavio. Daljnji liječnički tretman prihvaćao je hrabro, postojano i s nevjerojatnom mirnoćom. Dok su poznanici i prijatelji birali riječi i geste da ga utješe i ohrabre, on je uzvraćao blagim osmijehom, razgovarajući o svojim tegobama kao o nečem sasvim prirodnom. Ničim nije pokazivao panični strah, depresiju, očaj, prezir, srdžbu. U pogledima drugih ljudi opažao je čuđenje, nevjericu, nesigurnost; u njihovim glavama čitao je sumnjičavost, bijeg od stvarnosti, zaokupljenost tako sitnim, banalnim problemima. Zapravo, u njima je vidio sebe odranije, pa zbog toga nije ni pokušavao predočiti im ono što misli i osjeća. Ta znao je da to, u ovoj situaciji i s ovoga mjesta, nikako neće moći dokučiti. Dok su oni bili i ostali isti, njega je životna kušnja nepovratno promijenila. Držao je to za sebe kao najvrjedniju spoznaju, najveću dragocjenost svoga života. Boljela ga je, stoga, gruba činjenica što ljudi doslovno ne znaju živjeti, već život troše uludo živeći isprazno i površno.

Za razliku od drugih, Matija je naučio sljedeće: suočiti se s istinom o životu i smrti znači prije svega biti sposoban očima vjere prihvati i izdržati teret brojnih zašto? na koje nema konačnog, a još manje sigurnog odgovora. Dokučio je da je uzaludno tražiti gotove i potpune odgovore. Čovjek se mora zadovoljiti time da sebi postavi prava pitanja i za njih živi. Put se sastoji u hodu, odgovori u pitanjima, a do cilja se dolazi traženjem, često stranputicama; i put(ovanje) je zapravo cilj. Drugoga puta nema. Mnogi ljudi doživotno odlažu putovanje, odričući se života, jer vječno sanjaju o nekom boljem, tobože lagodnijem životu.

***

Otprilike pola godine nakon Matijine operacije Filip je bio na rutinskome pregledu u firmi u kojoj je već godinama radio. Budući da je nadležni liječnik otkrio neku sjenu između pluća i srca, uputio ga je na specijalistički pregled. Naknadne pretrage potvrdile su porazni rezultat: Filip je također imao tumor! Da se život htio cinično poigrati njihovim sudbinama, ne bi mogao umješnije inscenirati ovakav rasplet događaja! Bio je potpuno izvan sebe! Gubio je tlo pod nogama, očajavao i bespomoćno zapomagao. Pitao se ima li ljudski život uopće smisla? Možda ne toliko sam život koliko patnja, koja postoji otkako je svijeta i vijeka. Napustio je radno mjesto jer je bio nesposoban bilo što uraditi. Htio je pobjeći na kraj svijeta, nestati u podzemlje; bio je spreman na sve, samo da izbjegne suočenje s okrutnom istinom. Kada ga je, napokon, obuzela malodušnost i neizrecivi, panični životni strah, zaplakao je poput maloga djeteta što je izgubilo mamu. Nad njegovom prepunom glavom nadvio se tmurni oblak: Zašto? Zašto baš ja? Izbjegavao je razgovore, susrete, pa i poglede drugih ljudi, zaprijetivši ženi da nikomu ne kazuje što ga je snašlo. Pomisao na njegovu djecu dovodila ga je doslovno do ludila! Tada bi srdito uperio pogled prema nebu koje je uporno šutjelo. Na trenutke je želio pobjeći nekamo u pustinju, daleko od ljudi i od ovoga prokletog svijeta, te zaurlati što ga grlo nosi:

– Bože, gdje si?!? Ako te doista ima, zašto si ovo dopustio? Gdje je pravda? Jesam li ikomu išta nažao učinio? Kako će se sve to završiti?

Za nepuna dva tjedna Filip se našao u onoj istoj bolnici, na istome odjelu na kojemu je ležao Matija. Prije operacije je bio toliko napet, uznemiren, zabrinut, očajan, da je – osim supruge i djece – zabranio bilo kome doći mu u posjet. Naime, nije želio da ga drugi vide u onakvome stanju – slaba, nemoćna, ni živa ni mrtva.

Nekoliko dana nakon operativnoga zahvata, nakon što se djelomice oporavio i pribrao, Filip je – na veliko zaprepaštenje njegove supruge – izrazio želju da ga posjeti nitko drugi nego – Matija. Ne dvoumeći se ni trenutka, Matija se istoga dana uputio u bolnicu. Srdačno je pozdravio svoga prijatelja, koji se – ironijom ili igrom sudbine – našao na drugoj, njemu dobro poznatoj strani. Razmijenivši nekoliko riječi, Filip se naglo uozbilji te će Matiji:

– Matija, reci mi, molim te, odakle ti crpiš snagu? Ako ima Boga i pravde na ovome svijetu – a ja velim da nema – zašto je Bog dopustio da patim?

Matija ga blagonaklono pogleda, pa će mu zamišljeno:

– Ja crpim snagu iz pouzdanja u Boga. Čini mi se da je pitanje zašto? krivo postavljeno. Ono bi zapravo trebalo glasiti čemu?, a ne zašto?. Naime, na pitanje zašto? nema odgovora. Ono pak po čemu se čovjek vjernik razlikuje od ostalih ljudi i u čemu nalazi nadu protiv svake nade jest radikalna promjena perspektive. On pokušava dokučiti što mu to Bog želi poručiti pomoću patnje. On ide korak dalje jer spoznaje kako patnja može značiti istinsku milost, jedinstvenu šansu da se obrati i da s pouzdanjem preda svoj život u ruke onoga kome on u konačnici i pripada. 

– Ako je to tako – spremno će Filip – zašto taj tvoj Bog ne učini da i ja ozdravim?

– Čovjek, razmišljajući ljudskom logikom i promatrajući stvarnost ljudskim očima, očekuje, pa i zahtijeva, čudesno ozdravljenje tijela; Bog, pak, prije svega nudi iscjeljenje duše, nutarnje preobraženje, rast u vjeri, i ne mjeri vrijeme ljudskim mjerilima. A to je upravo ono što mi, ograničeni ljudi, ne shvaćamo i ne prihvaćamo.

– Sve mi to još nekako ide u glavu, ali kako doći, gdje naći, upoznati toga Boga? – rezignirano će Filip.

– Bog se tijekom povijesti objavio u više navrata i na više načina. Njegova poruka sadržana je u Svetom pismu, u Bibliji – Knjizi života. Kako je nemoguće sažeti život u jednu priču, isto tako je nemoguće sažeti Boga u jednu knjigu. Stoga se Bog i nadalje očituje preko drugih ljudi i želi da i mi – izgarajući poput svijeće – svijetlimo drugim ljudima. Pa ipak, ono neobjavljeno uvelike nadilazi objavljeno. Čovjek može samo naslutiti, ali ne i dokučiti, neizmjernu veličinu Božju.

– Što da radim, Matija? – zabrinuto će Filip. Tijekom 53 godine živio sam poput izgubljena mornara na usamljenom otoku, ne vidjevši ocean što me okružuje. Tek sam danas djelomice progledao, spoznao što je život, ali – bojim se – prekasno… Ima li Knjiga života odgovor na pitanje smrti?

– Ima, Filipe, ima. Po uzoru na Krista-patnika, čovjek-vjernik upire svoj pogled prema horizontu uskrsnuća, jer vjeruje da patnja nije uzaludna, da ne predstavlja zadnju riječ. Temeljna biblijska poruka glasi: po križu dolazi spasenje. Zato se i zove Radosna vijest.

– Matija, i ja odsada želim živjeti prema Knjizi života! – reče samouvjereno Filip.

– Ako se doista ne živi, Knjiga života ostaje mrtvim slovom. Tko uzvjeruje, obrati se, položi svoj život u Božje ruke, tko – unatoč svojoj slabosti i nevjeri – uzmogne kazati Budi volja tvoja, taj činom vjere nastavlja pisati Knjigu života, oživotvoruje i uprisutnjuje Božju nazočnost među ljudima. 

Potaknut ovim dubokim mislima, Filip poruči svojoj supruzi nek’ mu što prije pronađe i donese onu zagubljenu Bibliju štono mu pokloni njegov krsni kum. Otvorivši je ushićeno i radoznalo, pročita kumovu posvetu napisanu već izblijedjelim, jedva čitljivim slovima:

U ovoj Knjizi naći ćeš ključ života.

Ona će ti pomoći

da ostaneš ono što već jesi

i postaneš ono što još nisi.

Spoznavši, napokon, kako Bog i danas, u 21. stoljeću, nastavlja govoriti po Knjizi života i poziva nas da budemo svjetlo drugima, Filip predano zavapi:

– Nek’ bude, ne moja, već tvoja volja!

Objava Budi volja tvoja… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.