Ono što su političke, medijske i akademske elite desetljećima nastojale potisnuti iz javnog diskursa pod dogmatskim frazama o „uspješnoj integraciji“ i „multikulturalnom obogaćenju“, danas javno izgara u otvorenom uličnom plamenu. Što je najporaznije za budućnost Starog kontinenta, taj se požar društvene destabilizacije neminovno prelijeva izvan granica Francuske, u Belgiju, Italiju, sutra će doći u neke druge europske urbane centre u kojima čitave četvrti već godinama sve više poprimaju karakteristike eksteritorijalnih zona bezakonja, odvojenih od pravnog i kulturnog poretka država u kojima se nalaze.

Palež crkava i mržnja prema zapadnoj civilizaciji

Posebno zabrinjavajuća, a u vodećim europskim medijima sustavno marginalizirana dimenzija ovog vala nasilja, odnosi se na napade na sakralnu i kulturnu baštinu Europe. U proteklih nekoliko godina širom Francuske zabilježeno je na stotine slučajeva vandaliziranja, skrnavljenja i paljenja kršćanskih crkava, kapela i povijesnih spomenika. Iako mnogi od tih napada nose nedvosmisleni potpis vjerske i ideološke netrpeljivosti ekstremističkih skupina s islamskom pozadinom, političke i medijske elite pred tim činjenicama uporno zatvaraju oči.

Svaki pokušaj da se javno ukaže na vjersku motiviranost ovih napada i namjerno uništavanje simbola zapadne kršćanske civilizacije nailazi na institucionalni zid šutnje ili na nemušta objašnjenja u kojima se rušilački pohod nastoji prikazati kao čin „nestabilnih pojedinaca“.  Zapadna Europa dosegla je točku u kojoj je spremna prešutjeti vlastito kulturno i duhovno zatiranje kako ne bi narušila ideološki konstrukt o idiličnom multikulturalizmu.

Lijevo-liberalni komentatori i dežurni sociolozi desetljećima nas pokušavaju uvjeriti kako su ulični nemiri u Francuskoj i diljem Europe tek opravdana reakcija na „loš obrazovni sustav“, „diskriminaciju na tržištu rada“ ili „zapostavljenost predgrađa“. Međutim, ta je teza potpuno neodrživa pred licem stvarnosti. Prizori koje ovih dana gledamo nemaju nikakve veze sa školstvom, socijalnom skrbi ili borbom za radnička prava. Riječ je o nečemu znatno opasnijem, o otvorenom izrazu duboke mržnje i prezira prema zapadnoj civilizaciji, njezinim zakonima, povijesti i vrijednostima.

Nasilnici koji ruše ulice ne traže bolju integraciju niti bolje obrazovanje; oni otvoreno odbacuju društvo u koje su došli ili u kojem su odrasli. Kroz ulice europskih gradova marširaju skupine koje vijore palestinskim zastavama i javno slave akcije Hamasa i srodnih islamističkih organizacija po svijetu. Ulični kaos tako postaje geopolitički poligon na kojem se uče i primjenjuju obrasci militantnog ekstremizma (na djelu je savez islamista i ljevičara), dok izbezumljene državne institucije uzmiču pred silom u vlastitim gradovima.

U pozadini današnje europske krize rađa se duboko neprirodan i ideološki perverzan savez između radikalnih islamista i zapadne ljevice, takozvani „crveno-zeleni“ savez koji naizgled suprotstavljene svjetonazore ujedinjuje u zajedničkom cilju: rušenju postojećeg poretka zapadne civilizacije. Dok islamističke strukture zapad i njegove kršćanske temelje vide kao krajnjeg neprijatelja kojeg treba pokoriti i iskoristiti njegovu vlastitu otvorenost za nametanje vlastitih pravila i šerijata, post-marksistička i radikalna ljevica u migrantima i islamskim radikalima vidi svoju biračku bazu i novu revolucionarnu „proletersku“ snagu predodređenu da razori kapitalistički, suvereni i nacionalni okvir države. Taj bizaran brak koristi se obostrano: ljevica kroz dogmatski multikulturalizam hrabri rušenje tradicije jer u njoj vidi samo povijesnu krivnju, dok islamisti tu istu slabost i ideološku naivnost koriste kao savršen poligon za tiho preuzimanje prostora, stvaranje paralelnih društva i konačnu eroziju europskih sloboda.

Arhetip zapadne naivnosti: Suze pred silom

Među brojnim vizualnim svjedočanstvima koja ovih dana kruže suvremenim medijskim prostorom, jedan se prizor izdvaja kao gotovo arhetipski simbol zapadnoeuropske duhovne i političke krize. Mlada Francuskinja, vidno potresena i kroz suze, stoji ispred trgovine njezinih roditelja (tako prenose mediji) dok je skupine izgrednika bezobzirno pljačkaju. Ona ih, u stanju dubokog moralnog šoka, moli da prestanu, podsjećajući ih kako ih je godinama „podržavala, javno branila i borila se za njihova manjinska i socijalna prava“.

U tom dramatičnom mikro-događaju sažeta je cjelokupna tragična zabluda suvremenog zapadnog čovjeka. S jedne strane nalazi se naivna, gotovo infantilna vjera da će razumijevanje, tolerancija i jednostrano odricanje od vlastitih granica i identiteta biti uzvraćeno poštovanjem i zahvalnošću. S druge strane stoji ogoljena sila, ideološki fanatizam i duboki prijezir prema društvu koje ih je primilo, ali čije vrijednosti, zakone i način života izričito odbacuju. Njezine suze i apeli nisu naravno zaustavili pljačku niti su probudili osjećaj suosjećanja. U svijetu utemeljenom na moći i radikalizmu, pokazana slabost i bezuvjetna popustljivost ne rađaju poštovanjem, nego djeluju kao otvoreni poziv na daljnju agresiju i dominaciju.

Kao što je točno primijetio engleski filozof i književnik Roger Scruton: „Tolerancija je vrlina ljudi koji u ništa ne vjeruju.“ Kada jedna civilizacija izgubi vjeru u vlastiti duhovni identitet, povijesno naslijeđe, granice i vladavinu prava, ona ne stvara neutralan prostor za miran i harmoničan suživot raznolikosti, nego stvara duhovni i politički vakuum koji neumoljivo popunjavaju znatno agresivnije, samouvjerenije i ekspanzivnije ideologije.

Prekretnica 2015. godine: Kobna odluka Angele Merkel

Pitanje koje se danas opravdano nameće glasi: kako se proces urušavanja europske sigurnosti i društvene kohezije odvio tako brzom i razornom dinamikom? Odgovor je nemoguće formulirati bez analize političke prekretnice iz 2015. godine i odluke tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel. Njezin populistički i moralno obojeni poklič „Wir schaffen das“ („Uspjet ćemo“) te jednostrano suspendiranje važećih europskih pravnih mehanizama i otvaranje granica bez ikakve ozbiljne sigurnosne i administrativne provjere, označili su početak najmasovnije demografske i sigurnosne transformacije u modernoj povijesti Europe.

U srcu te odluke nalazio se duboki diskretni kolaps pravnog poretka. Razbijen je sustav azila Europske unije, de facto je poništen Dublinski sporazum, a globalnim migracijskim rutama poslana je nedvosmislena poruka da su vanjske granice Europe postale tek opcionalne linije na karti. Pod krinkom lažnog humanizma, u Europu su u kratkom vremenskom razdoblju ušle stotine tisuća i milijuni ljudi. I dok su među njima zasigurno bili i pojedinci koji su zaista bježali od ratnih strahota, potpuno odsustvo sigurnosnog nadzora omogućilo je neometan ulazak neutvrđenom broju sigurnosno opasnih osoba, radikaliziranih pojedinaca i pripadnika ekstremističkih islamističkih mreža.

Ono što su vladajući krugovi u Berlinu i Bruxellesu slavili kao „trijumf humanizma“, pokazalo se kao kardinalna geostrateška i demografska pogreška koja ruši temelje današnje Europe. Umjesto planirane, kontrolirane i zakonite useljeničke politike, stvoren je kaos čije posljedice zapadnoeuropska društva danas plaćaju konstantnim stanjem pripravnosti, strahom na ulicama prilikom javnih okupljanja, porastom stope kriminala i nepovratnim razbijanjem društvenog tkiva.

Lažne optužbe

Sadašnji kaos nije nastupio kao iznenadna prirodna katastrofa. Desetljećima su pojedini sociolozi, politolozi, intelektualci i lokalni dužnosnici upozoravali na opasnosti od nekontroliranih ilegalnih migracija, na formiranje zatvorenih paralelnih društava u kojima vrijede običajni i vjerski šerijatski zakon neuskladiv s europskim pravnim tekovinama te na postupnu radikalizaciju unutar europskih urbanih središta.

Umjesto pokretanja otvorenog, činjenicama vođenog dijaloga, aktiviran je agresivni mehanizam ideološke stigmatizacije. Lijevo-liberalni mediji koji su u površnom, politički korektnom „humanitarizmu“ pronašli zamjenu za vlastiti duhovni i nacionalni identitet, sustavno su ušutkavali svaku kritičku misao. Tko god bi usudio ukazati na stvarne razmjere integracijskog neuspjeha ili na opasnosti od gubitka sigurnosti, po automatizmu bi bio žigosan jeftinim etiketama „islamofoba, „ksenofoba“, „rasista“, „desničarskog ekstremista“ ili „osobe bez kršćanske empatije“. Prirodna i legitimna zabrinutost građana za vlastiti dom, sigurnost svoje djece i očuvanje kulturnog identiteta proglašavana je moralnim zastranjenjem i mržnjom.

U tom procesu posebno zabrinjavajuću ulogu odigrali su pojedini crkveni ljudi i i teološki krugovi. Umjesto da djeluju s razboritošću i odgovornošću prema vlastitim vjerničkim zajednicama, često su prednjačili u simplificiranom moraliziranju. Osnovno pravo i dužnost svake uređene države da štiti svoje granice i jamči sigurnost svojim građanima izjednačavani su s nedostatkom kršćanske ljubavi i milosrđa. S druge strane, lijevo-intelektualni kružoci gradili su perverznu zamjenu teza: u tom narativu, europsko društvo uvijek je iznova optuživano kao „strukturno rasističko“ i „nedovoljno otvoreno“, čime se krivnja s izgrednika i kršitelja zakona prebacivala na žrtve i autohtono stanovništvo.

O tom duhovnom i intelektualnom porazu Zapadne Europe uvjerljivo piše Douglas Murray u svojem djelu „Čudna smrt Europe“: „Europa danas čini samoubojstvo. Ili barem njezini lideri odlučuju izvršiti samoubojstvo… Zapadna Europa je odlučila da je njezina prošlost bila toliko loša da nema pravo na budućnost.“

Suočeni s razrušenim ulicama i narušenom sigurnošću, kreatori ove politike i dalje odbijaju preuzeti odgovornost i priznati potpuni slom vlastite ideološke premise. Milosrđe i empatija bez sumnje predstavljaju temeljne stupove kršćanske etike i europske humanističke tradicije. Međutim, kada se empatija potpuno odvoji od razuma, političke odgovornosti, zakona i objektivne procjene realnosti, ona prestaje biti vrlina i pretvara se u instrument samouništenja. U tome se krije nešto duboko bolesno i perverzno: ta ista selektivna empatija fanatično se pokazuje prema kriminaliziranim migrantima koji vrše razne prijestupe, silovanja, pljačke i nasilje, dok istodobno potpuno nestaje kada se radi o žrtvama tih istih ljudi, o domicilnom stanovništvu koje se, čim digne glas i zatraži sigurnost za sebe i svoje obitelji, bezdušno etiketira kao rulju i ekstremističku desničarsku prijetnju.

Europa se danas nalazi pred sudbonosnim raskrižjem. Pitanje više nije hoće li Stari kontinent u očima globalnih elita izgledati „progresivno i otvoreno“, nego hoće li uopće preživjeti i uspjeti sačuvati vlastitu civilizacijsku supstancu, slobodu i sigurnost za generacije koje dolaze. Oni koji su godinama i desetljećima opravdano opominjali na opasnosti nekontroliranih migracija nisu bili vođeni nikakvom ksenofobijom ili mržnjom, nego odgovornim realizmom, „normalnim“ korištenjem razuma i uvidom koji je jasno ukazivao kako ovakvo kapitulantsko ponašanje zapadnih političara i medija vodi Europu u sigurnu propast. S druge strane, oni koji su ih intelektualno terorizirali, moralno ucjenjivali i ideološki diskreditirali, danas snose izravnu povijesnu, političku i moralnu odgovornost za svaku zapaljenu ulicu, svaku opljačkanu trgovinu i sve dublji osjećaj nesigurnosti među građanima Europe. No poznajući im mentalni sklop i umišljenu bezgrešnost, nikada to neće priznati niti se pokajati što svjesno sudjeluju u razaranju zapadne civilizacije.

Objava Europa u plamenu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam zemlji.
Ona nas hrani i nosi nam slatke plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.

Potrebni sastojci:

6 rajčica osrednje veličine i nekoliko malih

4 mlade tikvice (2 zelene i 2 žute)

4 paprike babure ili roge i nekoliko malih paprika za ukras

1 manja glavica luka

300 g gljiva šampinjona

150 g riže okruglog zrna

300 ml vode

100 ml slatkog vrhnja

100 g sira gauda ili edamer

2 žlice izrezanog vlasca (lučića)

2 žlice izrezanog peršina

1 jaje, sol, papar

maslac ili ulje za prženje

Priprema: Povrće operite i očistite. Tikvice izrežite na komade duge 4 cm pa malom žličicom izdubite mekani dio iz sredine tako da nalikuju na zdjelice. Rajčicama odrežite mali dio na vrhu i izdubite mekani dio iz sredine. Veće paprike prepolovite a manje ostavite čitave. Sir izribajte na krupni ribež. Rižu prelijte vodom, dodajte jednu žlicu ulja i malo soli pa kuhajte na laganoj vatri dok sva voda ne ukuha. Gotovu rižu ostavite da se ohladi.

Luk, gljive i izdubljeni dio iz tikvica izrežite na sitne kockice. Na zagrijanom maslacu ili ulju najprije pržite luk dok ne požuti, a zatim dodajte gljive i izrezane tikvice te nastavite pirjati dok tekućina ne ispari. Na kraju ulijte slatko vrhnje i pustite da kuha još oko dvije minute. U smjesu s lukom i gljivama najprije umiješajte rižu i začine, zatim dodajte sir, jaje i izrezani peršin i vlasac. Sve dobro izmiješajte i po potrebi dodatno začinite.

Pećnicu ugrijte na 200 °C. Lim namažite maslacem ili uljem. Pomoću male žličice napunite povrće nadjevom i poredajte ga u lim, a zatim dodajte i male paprike i pecite oko pola sata. Pred kraj pečenja, na svaki komad stavite po komadić sira i pustite da se još malo zapeče. Poslužite dok je toplo.

(U nadjev možete, umjesto gljiva, staviti miješano mljeveno meso)

Objava Ručak uz Pjesmu stvorenja sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ta je sintagma postala univerzalna psovka modernoga prosvijetljenog čovjeka, intelektualna prečica kojom se bez dubljega promišljanja diskreditira sve ono što ne staje u uske kalupe suvremenoga utilitarizma i materijalizma. No, zapitamo li se ikada što zapravo stoji iza te jeftine retoričke podvale? Tko je i s kojim ciljem konstruirao mit o tisućljeću mraka te jesu li stoljeća koja su oblikovala temelje europske i svjetske civilizacije doista bila prožeta neznanjem, mrakom i općom stagnacijom?

Povijesna je istina, dakako, sasvim drukčija. Mit o „mračnom srednjem vijeku“ nije plod nikakvog poštenog historiografskog uvida, nego dobro osmišljena ideološka konstrukcija nastala u radionicama renesansnih humanista, a potom sustavno dograđivana u salonima prosvjetiteljstva 18. stoljeća. Valjalo je stvoriti kontrast, izmisliti mračnu pozadinu kako bi vlastiti, novootkriveni antropocentrizam zasjao što jačim sjajem. Veliki francuski medijavelist Jacques Le Goff u svojemu kapitalnom djelu Intelektualci u srednjem vijeku razbija taj mit i podsjeća kako upravo srednji vijek rađa strukture koje i danas nose našu civilizaciju. Le Goff izričito naglašava: „Srednji vijek je stvorio intelektualca, čovjeka kojem je zvanje razmišljati i poučavati o svojoj misli.“ Francuska povjesničarka Régine Pernoud, autorica knjige Kako završiti sa srednjim vijekom, dovitljivo uočava da moderna historiografija pridjevom „srednjovjekovni“ proglašava sve pojave kojih se zapravo stidi sama moderna, dok sva najsvjetlija postignuća istog tog razdoblja olako pripisuje nekim kasnijim „renesansama“.

No, dekonstruiramo li tu podvalu i pogledamo li činjenice nepristrano, otkrit ćemo da je srednji vijek bio jedno od najdinamičnijih, najkreativnijih i najhumanijih razdoblja u cjelokupnoj ljudskoj povijesti.

Kolijevka uma, umjetnosti i milosrđa

Nigdje se zabluda o srednjovjekovnome mraku ne ruši tako silovito kao pred monumentalnošću njegove arhitekture i duhovne misli. Dok se suvremeni gradovi guše u sivilu stakla, čelika i betona, srednji je vijek čovječanstvu darovao romaničke bazilike i gotičke katedrale, ta veličanstvena čuda arhitekture, savršene geometrije i duhovnosti. Katedrala u Chartresu, Notre-Dame u Parizu ili katedrala u Kölnu…, nisu tek kameni spomenici; one su kamene molitve, teološke rasprave uklesane u sami prostor. Gotički luk koji samouvjereno para nebo i vitraji kroz koje svjetlost ulazi kao vidljivi znak Božje prisutnosti svjedoče o narodu koji nije živio u strahu i mraku, nego u trajnom ushićenju nad ljepotom stvorenoga svijeta i Božjega veličanstva. Kako je to dobro primijetio književnik Umberto Eco: „Za srednjovjekovnoga čovjeka svjetlost nije bila tek estetski ukras, nego izravna manifestacija samoga Boga u fizici stvorenoga svemira.“

No, srednji vijek nije gradio samo Božje hramove; on je gradio i hramove znanja. Suvremeni čovjek, stiješnjen u zabludi kako je znanost nastala tek sekularizacijom društva, zaboravlja jednostavnu činjenicu: sveučilište je autentični, izvorni proizvod kršćanskoga srednjeg vijeka. Sveučilišta u Bologni, Parizu, Oxfordu, Cambridgeu, Padovi i Salamanci nisu izrasla unatoč Crkvi, nego u njezinu okrilju, pod njezinom izravnom zaštitom. Srednjovjekovna skolastika, često krivo tumačena kao suhoparno dogmatiziranje, bila je u svojoj biti duboko intelektualni sustav rigorozne logike, javnih rasprava (disputationes) i neumorne potrage za istinom. Povjesničarka filozofije, posebno one srednjovjekovne, Étienne Gilson ističe kako je srednjovjekovno kršćanstvo dalo ljudskome umu dotad neviđenu dozu pouzdanja, ustvrdivši: „Kršćanska filozofija srednjega vijeka nije sputala razum, nego ga je oslobodila zablude dajući mu čvrste temelje vjere koja ne strahuje od pitanja.“

Na tim su učilištima stvarali giganti ljudskoga uma. Sveti Toma Akvinski načinio je veličanstvenu sintezu antičke aristotelovske filozofije i kršćanske objave, stvorivši intelektualni sustav koji i danas zadivljuje svojom širinom i preciznošću. Uz njega, likovi poput Alberta Velikoga, pionira prirodnih znanosti, Ivana Duns Skota ili Rogera Bacona, koji je udario temelje eksperimentalnoj metodi, jasno pokazuju da je srednjovjekovni um bio duboko radoznao, analitičan i otvoren za istraživanje stvorenoga svijeta.

Pored intelektualnog i graditeljskog procvata, srednji je vijek utemeljio i novu dimenziju društvene solidarnosti kakvu antički, poganski svijet nije poznavao. Upravo u srednjemu vijeku nastaju hospiciji, bolnice u suvremenom smislu te riječi, te organizirani sustav skrbništva za siromašne, bolesne i napuštene. Iz evanđeoskoga poziva na milosrđe izrasli su redovi poput benediktinaca, koji su po Europi krčili šume, prepisivali antičke rukopise, unaprjeđivali poljoprivredu i poučavali puk, te prosjački redovi, franjevci i dominikanci koji su ušli u same jezgre rastućih gradova kako bi bili uz najpotlačenije i siromašne. Briga za čovjeka u srednjemu vijeku nije bila stvar hladne državne birokracije ili socijalnog inženjeringa, nego živoga iskustva vjere u kojoj je svaki siromah bio prepoznat kao sami Krist.

Mračna strana „napretka“

Ako je, dakle, srednji vijek utemeljio sveučilišta, bolnice, veličanstvenu arhitekturu, pravne sustave i duboku filozofiju, kako to da se naziv „naprednoga“, „prosvijetljenoga“ i „modernoga“ pripisao stoljećima koja su uslijedila? Pogledamo li nepristrano u lice tomu takozvanom „novom vijeku“, dočekat će nas prizor rasprsnutih iluzija, ideološkog sljepila i neslućenoga stradanja.

Prekretnica koja se često slavi kao zora moderne slobode, Francuska revolucija ponudila je čovječanstvu krvavi uvod u ono što će postati zaštitni znak moderniteta. U ime „razuma“, „slobode, jednakosti i bratstva“, giljotina je radila bez predaha. U pokrajini Vendée izvršen je prvi moderni genocid nad vlastitim narodom samo zato što je ostao vjeran svojoj katoličkoj vjeri i kršćanskoj tradiciji. Bio je to prvi jasan znak onoga što se događa kada se čovjek proglasi mjerilom svih stvari i kada se Bog nasilno izbaci iz javnog i privatnog života. Francuski povjesničar Alexis de Tocqueville uočio je kako je upravo ta gorda želja za rušenjem stvorenog reda otvorila put moderne državne tiranije kakvu srednji vijek nikada nije mogao ni zamisliti.

Kada je čovjek u 19. i 20. stoljeću konačno proglasio „smrt Boga“ i na njegovo mjesto postavio vlastiti ego, rasnu ili klasnu pripadnost, nastupilo je najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. Nijedno „mračno“ srednjovjekovno stoljeće, sa svim svojim ratovima, epidemijama i zabludama, ne može se ni približiti industriji smrti koju je osmislio sekularizirani, „napredni“ moderni čovjek.

Ateizam, uzdignut na razinu državne dogme u komunističkim režimima, iza sebe je ostavio desetke milijuna mrtvih od gulaga Sovjetskoga Saveza, preko Maovih radnih logora u Kini, do Pol Potovih polja smrti u Kambodži i marševa smrti poput Križnog puta koji su sproveli Titovi partizani. S druge strane, rasne teorije nastale na temeljima devijantnoga doživljaja prirodnih znanosti i socijalnoga darvinizma izrodile su fašizam i nacizam. Logori smrti poput Auschwitza ili Treblinke nisu bili plod „srednjovjekovnog divljaštva“, nego pedantno organizirani, tehnološki usavršeni i birokratski vođeni sustavi uništenja koje je osmislio moderni, visokoobrazovani čovjek 20. stoljeća. Jakobinci, komunistički komesari i nacistički rasni teoretičari nisu nosili habite srednjovjekovnih redovnika; nosili su odijela i uniforme prosvijećene moderne.

Prvi i Drugi svjetski rat, uporaba atomskih bombi, totalni ratovi u kojima u nekoliko minuta nestaju čitavi gradovi, genocidi, nuklearno oružje koje prijeti uništenjem čitava planeta, sve su to plodovi „naprednoga“ novoga vijeka. Kada se Bog izbaci iz ljudskoga života, moralni apsoluti nestaju, a na njihovo mjesto stupa nihilistički voluntarizam i politički pragmatizam u kojem je sve dopušteno. Veliki ruski pisac Aleksandar Solženjicin, promišljajući katastrofu 20. stoljeća, sažeo je to u jednoj jedinoj rečenici: „Ljudima su se dogodile sve ove strahote jednostavno zato što su zaboravili Boga.“

Gdje se zapravo nalazi mrak?

Usporedimo li, dakle, te dvije epohe, dolazimo do paradoksalnog zaključka. Srednji vijek, optužen za mrak, bio je prožet duhovnom svjetlošću, čvrstim moralnim vertikalama, smislom i nadom. Čovjek srednjega vijeka, ma kako skromno i teško živio, znao je tko je, odakle dolazi i kamo ide. Bio je dio kozmičkoga reda i božanskoga plana. Znao je da nad njim stoji Pravedni Sudac kojemu će morati položiti račun za svako svoje djelo, pa tako ni najmoćniji vladari nisu bili iznad Božjega zakona.

Suvremeni čovjek, navodno oslobođen „okova religije“ i „srednjovjekovnih praznovjerja“, zatekao se u dubokome mraku egzistencijalnoga besmisla. Otuđivši se od Boga, otuđio se i od drugog čovjeka i od samoga sebe. Živimo u dobu nezapamćenog tehnološkog napretka, ali i jednako nezapamćene duhovne i moralne krize. Današnji „mrak“ ne očituje se u nedostatku električne energije ili znanstvenih spoznaja, nego u usamljenosti, depresiji, razorenim obiteljima, diktaturi relativizma, kulturi smrti (abortus i eutanazija), nekontroliranim migracijama (islamski fundamentalizam), redefiniranju ljudske naravi (lgbt i rodna ideologija) i potpunom zaboravu svetosti ljudskoga života od začeća do smrti.

Stoga, sljedeći put kada u medijima ili u svakodnevnom govoru čujete kako netko olako i podcjenjivački izgovara sintagmu „mračni srednji vijek“, nemojte prešutjeti tu povijesnu i duhovnu obmanu. Podsjetite sugovornika da su iz toga „mraka“ izrasla naša sveučilišta, naše bolnice, naše najljepše katedrale i sama europska kultura. Podsjetite ga i na to da je upravo moderni vijek, ponoseći se svojom navodnom prosvjećenošću i izbacujući Boga iz ljudske svakodnevice, stvorio najstrašnije izumitelje smrti i najokrutnije totalitarizme u ljudskoj povijesti.

Nije srednji vijek bio bez grijeha i mana, bio je to ljudski vijek, sa svim ljudskim slabostima i padovima. No, bio je to vijek koji je, unatoč svemu, gledao u nebo. Nesreća našega, modernog vremena ne leži u tome što bismo se mogli „vratiti u srednji vijek“, nego u tome što smo zaboravili gledati gore, zamijenivši nebesku svjetlost lažnim, bliještećim neonskim svjetlima vlastitih zabluda.

Objava Od katedrala do gulaga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovi sveci primjer su da se dijalog može voditi sa strpljenjem, empatijom te otvorena uma i srca unatoč neslaganju sa sugovornikom.

Sv. Majka Terezija iz Kalkute

Ova poznata svetica 20. stoljeća posvetila je život služenju najsiromašnijima među siromašnima i obrani dostojanstva svakoga ljudskog života. Kao gorljiva zagovornica temeljnoga ljudskog prava na život, s evanđeoskom je vještinom znala suočiti se i s moćnicima.

Njezin je uspjeh bio toliko velik, čak i u očima sekularnoga svijeta, da je 17. listopada 1979. dobila Nobelovu nagradu za mir kao priznanje za svoj humanitarni rad. Novčani iznos nagrade i troškove svečane večere koja se trebala održati njoj u čast darovala je u dobrotvorne svrhe.

Norveški Nobelov odbor na svojim je mrežnim stranicama napisao:

„Prema mišljenju Norveškoga Nobelova odbora, konstruktivni napori za uklanjanje gladi i siromaštva te za osiguravanje sigurnije i bolje svjetske zajednice u kojoj će se čovječanstvo moći razvijati trebali bi biti nadahnuti duhom Majke Terezije, poštovanjem vrijednosti i dostojanstva svakoga ljudskog bića.”

Sv. Ivan XXIII.

„Dobri papa” imao je dvije važne osobine koje su mu omogućavale iznimnu sposobnost vođenja dijaloga: dobrotu i smisao za humor. One su mu osobito dobro služile u suočavanju s teškim situacijama.

Imao je bogato pastoralno iskustvo. Knjiga Dnevnik duše otkriva nam životni put čovjeka koji je posjedovao urođenu sposobnost vođenja osjetljivih i delikatnih razgovora.

Bio je tajnik bergamskoga biskupa Giacoma Radinija-Tedeschija, a tijekom Prvoga svjetskog rata služio je kao vojni kapelan. Poslije je u Bergamu osnovao Dom za studente, u kojem je primao mladiće iz ruralnih krajeva, te bio zadužen za duhovno vodstvo u sjemeništu.

Ubrzo nakon toga papa ga je imenovao nadzornikom djelovanja Kongregacije za širenje vjere u Italiji. Na toj je dužnosti posjetio sve talijanske biskupe, nastojeći pridobiti njihovu potporu misijama. Potom ga je papa Pio XI. zaredio za biskupa i imenovao apostolskim vizitatorom u Bugarskoj, zemlji s većinskim pravoslavnim stanovništvom, gdje je morao rješavati niz vrlo osjetljivih i spornih pitanja.

Služio je i kao apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj, gdje je u određenoj mjeri uspio premostiti goleme razlike između Vatikana te pravoslavnih i muslimanskih vjerskih poglavara.

Sve prethodno navedeno daje nam naslutiti njegovu osjetljivost i sposobnost povezivanja s ljudima različitih podrijetla i uvjerenja. Također, kao papa imao je zahtjevnu zadaću voditi Crkvu kroz reformu koju je donio Drugi vatikanski koncil.

Sv. Pavao VI.

Giovanni Battista Montini studirao je kanonsko i građansko pravo, služio kao ataše u Apostolskoj nuncijaturi u Varšavi, surađivao s papom Pijem XII. te sastavio poziv na mir koji je Sveti Otac uputio uoči Drugoga svjetskog rata.

Kao milanski nadbiskup bavio se problemima radničkoga svijeta, imigracije i predgrađa te poticao izgradnju brojnih novih crkava.

Nasljednik svetoga Ivana XXIII. suočio se s teškim izazovom. Morao je uspješno privesti kraju Drugi vatikanski koncil, što ne bi bilo moguće bez njegovih diplomatskih sposobnosti i osjećaja za posredovanje. Koncil je zaključen 8. prosinca 1965.

Osim što je priveo kraju Koncil, papa Pavao VI. uspostavio je nove strukture za dijalog s nekršćanima i nevjernicima. Utemeljio je Biskupsku sinodu te proveo reformu Svetoga oficija, danas Dikasterija za nauk vjere.

Njegovi spisi, uključujući enciklike, odražavaju želju za dijalogom u svim područjima života. Uveo je i novu tradiciju u papinskoj službi češćim apostolskim putovanjima. Među njima se posebno ističe posjet New Yorku 1965. godine, kada je održao povijesni govor pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda.

Osim toga, imenovao je brojne kardinale koji nisu bili Talijani te ustanovio Svjetski dan mira, koji se od 1968. godine obilježava svake godine 1. siječnja.

Sv. Ivan Pavao II.

Naravno, mogli bismo spomenuti i mnoge druge svece, ali ovaj bi kratki popis bio nepotpun bez svetoga Ivana Pavla II. Tijekom njegova 27-godišnjeg pontifikata u brojnim situacijama se pokazala njegova sposobnost vođenja dijaloga sa svim ljudima svijeta. Ta sposobnost, združena s njegovim apostolskim žarom, bila je jedan od ključnih čimbenika u okončanju komunističke vlasti u njegovoj rodnoj Poljskoj i simboličnom padu Berlinskoga zida.

Njegova umjetnička osjetljivost bila je bitan dio njegove karizmatične osobnosti. Omogućila mu je duboko razumijevanje ljudske duše te prenošenje kršćanske utjehe i nade.

Plodovi njegove sposobnosti povezivanja s ljudima vidljivi su u brojnim apostolskim putovanjima, među kojima su bila 104 putovanja u inozemstvo i 146 putovanja unutar Italije. Ljubav prema mladima potaknula ga je da 1985. godine pokrene Svjetski dan mladih, na čijem je obilježavanju sudjelovao 19 puta, kao i Svjetski susret obitelji, koji je pokrenuo 1994. godine.

Njegova blizina Božjemu narodu i svjetskim čelnicima, milijuni vjernika koji su hrlili u Rim ili sudjelovali u njegovim pastoralnim pohodima, međureligijski dijalozi i brojne druge aktivnosti mnogo govore o nevjerojatnoj sposobnosti komunikacije koju je imao.

Neka nam ovi veliki sveci svojim primjerom i zagovorom pomognu njegovati dijalog ispunjen poštovanjem i ljubavlju prema bližnjemu, kako u vlastitim obiteljima tako i s ljudima s kojima se svakodnevno susrećemo, čak i onda kada nam to nije lako.

(Aleteia)

Objava Četiri sveca i njihovo umijeće dijaloga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Plodovi brekinje su jezgričavi, kruškasti ili široko jajasti, mesnati, po boji slični mušmulama. Mesnati dio ploda je slatkasto kiselkast. Plodovi dozrijevaju u rujnu i listopadu i ostaju dugo na izbojcima. Prezreli plodovi, poslije mrazova, postaju kašasti, slatki i ukusni. Jedu se u sirovom stanju ili se od njih proizvodi kompot, pekmez, marmelade slične šipku, alkoholna pića (rakija) i vrlo ukusan liker. Nezreli se plodovi koriste u narodnoj medicini. Rakija od brekinje (brekinjuša) jedna je od najskupljih rakija na svijetu.

U povijesti je brekinja bila hrana siromaha, a od osušenih plodova dobivalo se brašno. U plodovima brekinje ima dosta šećera i organskih kiselina, a razmjerno malo vitamina C. Jedu ih ptice, srne, jeleni, lisice, kune, miševi, vjeverice i puhovi. Lišće brekinje u samom je vrhu najomiljenije prehrane srna i jelena. Plodovi brekinje kao šumskoga voća jako se cijene u europskim zemljama dok su kod nas malo poznati. Kako plodovi sadrže dosta tanina, koriste se kod probavnih smetnji (protiv dijareje), pogotovo kod djece te kao pomoć kod svih oblika grčeva želuca.

Kora brekinje je vrlo ljekovita kao što su i plodovi. Čaj od osušene kore brekinje smatra se prirodnim inzulinom u liječenju šećerne bolesti. Za čaj se koristi mlada kora i podkora. Osim kod dijabetesa, brekinja se koristi i za regulaciju masnoća u krvi, uklanjanje pijeska iz bubrega i mokraćnih putova, kod bolesti prostate, ona poboljšava vid, smanjuje prekomjernu tjelesnu težinu i čisti krv.

Brekinja se razmnožava na nekoliko načina. Može se donijeti iz šume gdje raste mala, samonikla i presaditi ju u vrt ili okolo kuće. Također, ptice rado jedu plodove brekinje i onda svojim izmetom raznose sjemenke iz kojih rastu sadnice brekinje. Sadnice se mogu i kupiti kod vrtlara. Oni pripremaju sadnice tako da ih uzgoje iz sjemena ili ih uzgajaju cijepljenjem, kalemljenjem.

Kod brekinje se posebno ističe njezina korisnost u gradovima jer dosta dobro podnosi sušu tijekom ljetnih mjeseci. Zbog dubokoga korijena nije čest slučaj konflikta korijena i infrastrukture. Estetske osobine su posebno naglašene ujesen kada krošnja poprima posebno lijepu crvenkastu boju lišća, zatim tijekom proljeća u vrijeme cvatnje s bijelim cvjetovima koje vrlo rado posjećuju kukci koji je oprašuju, ali pridonose i boljem oprašivanju ostalih vrsta te ujesen kad obilno rodi i dolazi do isticanja prekrasnih smeđih plodova.

U nastavku ove kolumne donosim desetak savjeta, kako ćete najbolje iskoristiti veliku ljekovitost kore i plodova brekinje.

Čaj od kore brekinje protiv šećerne bolesti. U proljeće ili kasnu jesen oguli se mlada kora i podkora s grana brekinje, dobro se osuši, usitni i čuva u tamnoj i dobro zatvorenoj staklenki kako ne bi dolazio vlažni zrak. Čaj od kore se priprema tako da se stavlja u hladnu vodu i onda ukuha. Kod šećerne bolesti najbolje je provesti kuru od četiri tjedna na ovaj način. Prvi tjedan: 4 jušne žlice suhe kore na 2 l hladne vode, ukuhati do 1 l čaja, piti 4 šalice dnevno. Jednu šalicu ujutro natašte, dvije tijekom dana i jedna pred samo spavanje. Drugi tjedan: 3 jušne žlice na 1,5 l hladne vode, ukuhati na 0,75 l čaja, piti 3 šalice dnevno. Jednu šalicu ujutro natašte, jedna tijekom dana i jednu pred samo spavanje. Treći tjedan: 2 jušne žlice na 1 l hladne vode, ukuhati do 0,5 l čaja, piti ujutro i navečer 30 min prije jela po jednu šalicu. Četvrti tjedan: 1 jušna žlica na 0,5 l hladne vode, ukuhati do 0,25 l čaja, popiti ovu količinu 30 min prije doručka.

Čaj od kore. U jednu litru hladne vode stavite 3 velike žlice usitnjele, suhe kore i podkore brekinje, promiješajte, poklopite i ostavite preko noći 12 sati da odstoji, ujutro podgrijte i procijedite. Dnevno se piju 3 šalice ovoga čaja, jedna ujutro natašte, jedna tijekom dana i jedna pred spavanje. Pije se tijekom 4 tjedna svaki dan, zatim se napravi pauza od mjesec dana i onda se kura može ponoviti. Čaj je dosta gorak, ali ne preporučujem da se dodaje šećer ili med. Jednostavno, pije se čisti čaj bez ikakvih dodataka sladila. Ovaj čaj se koristi kod reguliranja masnoća u krvi, dijabetesa, problema s prostatom, slaboga vida, čišćenja krvi, uklanjanja pijeska iz bubrega i mokraćnih putova, djelotvoran je kod mršavljenja i uklanjanja dijareje, osobito kod djece.

Tinktura od kore. Bocu širokoga grla ili staklenku napunite svježom ili suhom korom i podkorom s mladih grana brekinje. Napunite ju tako da je boca puna 2/3 i onda prelijte dobrom rakijom, najbolja je loza, prepečenica 50 – 60 stupnjeva. Dobro zatvoriti i ostaviti na toplom ili suncu 6 – 8 tjedana te svaki dan promućkati nekoliko puta i procijediti. Zatim sve preliti u manje tamne boce i ostaviti na hladnom i tamnom mjestu. Najbolje je u podrum, ako ga imate ili u neki ormar. Dnevno se uzima 3 puta, odrasli po 20 – 30 kapi, djeca tri puta dnevno samo po 5 – 10 kapi. Najbolje je uzimati ujutro natašte, tijekom dana i navečer pred spavanje. Ova tinktura, kapi, puno je djelotvornija nego čaj. Napravi se kura, svaki dan 3 puta po 20 – 30 kapi, mala žlica, mjesec dana, napravi se pauza od mjesec dana i kura se ponovi. Poslije ove kure mora se napraviti pauza od 6 mjeseci i kura se može ponoviti. Ova tinktura se koristi kod reguliranja masnoća u krvi, dijabetesa, problema s prostatom, ona poboljšava slabi vid, čisti krv, uklanja pijesak iz bubrega i mokraćnih putova, djelotvorna je kod mršavljenja i uklanjanja dijareje, osobito kod djece.

Čaj od ploda. U jedan lonac ulijete 300 ml hladne vode i stavite na peć da provri pa dodate 2 jušne žlice sušenih plodova brekinje i promiješate. Poklopite, smanjite vatru i ostavite da se kuha još 10 minuta. Skinite s peći, ostavite poklopljeno još 30 minuta i onda procijedite. Pije se dnevno 2 puta po jedna šalica ovoga čaja, jedna ujutro natašte i jedna navečer pred spavanje. Nakon što procijedite ovaj čaj, plodove ne bi trebali bacati, nego pojesti jer su puni vitamina C i drugih ljekovitih sastojaka. Čaj se pije 4 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i kura se može ponoviti. Nakon ove kure napravite pauzu od mjesec dana i kuru možete ponoviti. Ovaj čaj od plodova brekinje koristi se kod svih navedenih bolesti kod kojih se koristi i kora brekinje. Napominjem ovdje da se plodovi brekinje trebaju brati kada su potpuno zreli i to poslije prvih mrazova. Tada se suše da bi ih imali za čaj ili se od njih priprema čaj, marmelada, tinktura, liker itd.

Tinktura od plodova. Ujesen, nakon prvih mrazova naberite plodove brekinje i napunite njima bocu sa širokim grlom ili stakleni galon do 2/3 i prelijte do vrha dobrom rakijom, najbolja je loza prepečenica 50 – 60 stupnjeva. Najbolje je da boca ili galon ostanu 1 – 2 cm prazni kako bi lakše bilo za svakodnevno mućkanje. Dobro zatvorite i ostavite 6 – 8 tjedana na toplom. Nakon toga procijedite i ulijte u manje tamne boce koje dobro zatvorite i ostavite na tamnom i hladnom mjestu. Dnevno se uzima 3 puta po 20 – 30 kapi ove tinkture, ujutro natašte, tijekom dana i navečer pred spavanje. Uzima se svaki dan tijekom 4 tjedna, napravi se tjedan dana pauze pa se ponovno uzima 4 tjedna. Ovako se može koristiti neprestano čitavu godinu, ali uvijek se mora napraviti pauza nakon 4 tjedna uzimanja. Važno je da se procijeđeni ostatak plodova brekinje ne baca nego se stavi u teglu, čuva u hladnjaku i dnevno pojede 3 puta po 1 veliku žlicu. Ova tinktura od plodova brekinje koristi se kod svih spomenutih bolesti u ovoj kolumni.

Marmelada. Ujesen kada padnu prvi mrazovi, naberu se zreli plodovi brekinje te se odvoje koštice, sjemenke. Od ovih plodova se pripremi marmelada kao što se priprema i od drugoga voća. Za to je potrebno 750 g plodova brekinje očišćenih od koštica, 500 g šećera i sok jednoga limuna. Stavite u lonac plodove brekinje i sok od jednoga limuna. Dodajte malo vode u kojoj ste istopili šećer i kuhajte na laganoj vatri 7 minuta. Štapnim mikserom dobro usitnite i kuhajte još 10 minuta. Mora biti tako skuhano da nema komadića, ako je potrebno procijedite kroz cjediljku. Ulijte tako vrelo u staklenke i dobro zatvorite. Vrlo je ukusna, ali i veoma ljekovita. Pomaže kod prevencije i liječenju svih bolesti koje smo naveli u ovoj kolumni. Odrasle osobe uzimaju dnevno 3 puta po jednu veliku žlicu, a djeca uzimaju po malu, čajnu žlicu. Može se uzimati mjesec dana neprestano, napravi se pauza od mjesec dana i onda se kura može ponoviti. Osobito je korisna djeci kod proljeva.

Liker od plodova. Ujesen kada padnu prvi mrazovi, naberu se zreli plodovi brekinje te se odvoje koštice i sjemenke. Uzmemo 1 kg plodova brekinje koje smo očistili od koštica, sjemenki, dodate pola kg šećera, 0,75 litara voćne rakije, 1 štapić cimeta u kori, sve stavimo u staklenku od 2 litre i ostavimo 21 dan. Sve skupa se mora više puta dnevno dobro promućkati da bi se sadržaj što bolje pomiješao. Nakon 21 dan se procijedi kroz gazu i ulije se u boce te čuva na hladnom i tamnom mjestu.

Zaključak. Kora od mladih grana i stabla brekinje kao i njeni plodovi su vrlo ljekoviti. Donio sam desetak savjeta kako ćete iskoristiti njezinu veliku ljekovitost. Možete pripremiti čaj od kore ili tinkturu koja je mnogo djelotvornija, čaj i tinkturu od plodova brekinje, marmeladu i liker. Preporučite ovu kolumnu i svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni mogli iskoristiti moje savjete i tako pomoći sebi, ali i svojim prijateljima i poznanicima.

Objava Brekinja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što Kruh svetog Ante koji vodite čini za gladne i siromašne danas?

Kao vjernici i kao ljudi, svi smo pozvani da Božju ljubav u ovom vremenu i na ovim prostorima učinimo vidljivom, dohvatljivom i opipljivom za sve ljude s kojima živimo i s kojima radimo. Ljubav prema siromasima i slabima jest socijalna dimenzija naše vjere, naše ljubavi prema Bogu koja se očituje u ljubavi prema čovjeku. Sv. Jakov nas upozorava da je vjera bez djela mrtva. Pa evo, djelatna ljubav jest, možemo reći, jedna vrsta testa po kojem svaki kršćani dokazuje svoju vjeru.

Negdje sam pročitao podatak koji kaže kada bi samo kršćanske zemlje u svijetu 0,005 % izdvajale za pomoć i razvoj nerazvijenih zemalja u odnosu na ono koliko izdvajaju i ulažu za naoružanje, u roku od 10 godina nestalo bi gladi u svijetu. Dakle, socijala nepravda, tj. nepravedna raspodjela dobara glavni je problem današnjice.

Koje projekte trenutno provodite?

Naša prvotna djelatnost je rad s onima koji su gladni. Dakle, pučke kuhinje. Osim pučkih kuhinja tu je i projekt Kap dobrote. To je uglavnom financijska pomoć onima koji su u nevolji i pomoć studentima u vidu smještaja u Franjevačkom međunarodnom studentskom domu i stipendiranja nadarenih studenata slabijega imovinskog stanja.

Nastojimo biti blizu onima koji dođu na naša vrata ili nas zovu telefonski. U zadnje vrijeme ljudi ne dolaze, nego radije zovu telefonom ili pišu poruke ili email. Nekako kao da se ljudi stide svoje situacije, da ih vidimo u kakvom su stanju. Mi njih saslušamo, a kada imamo priliku i pomognemo.

Jedan od značajnijih projekata KSA jesu pučke kuhinje. Kakvo je dosadašnje iskustvo rada pučkih kuhinja?

Najvažniji naš projekt jesu pučke kuhinje. Imamo ih tri, dvije ovdje u Sarajevu i jednu u Varešu. Prednost naših pučkih kuhinja je u tome što sve naše pučke kuhinje imaju blagovaonicu gdje ljudi mogu jesti, malo popričati i družiti se. A što je također jako važno. S ovim se veže projekt Jelo na kotačima. To podrazumijeva dostavu hrane svaki dan za 20 osoba koje su nepokretne. Također, u Varešu za 20 ljudi se dostavlja hrana na njihovu kućnu adresu.

Pučku kuhinju u Varešu preuzeli smo 2011. godine od nadbiskupijskoga Caritasa. Od isusovaca smo preuzeli kuhinju 2005. godine ovdje na Grbavici, a mi smo imali od početka rata svoju kuhinju na Dobrinji. Nailazimo i na poteškoće, kao što je problem manjka radnika ili problem ljudi koji nisu spremni raditi s ovom kategorijom ljudi. Naše su kuharice uistinu spremne čuti, saslušati i dati im pomoć u bilo koje doba dana. Kada dođu i izvan onoga vremena kada se hrana dijeli, znaju njima ostaviti na prozoru hrane ili bilo gdje drugo ako je prošlo radno vrijeme.

Djelatnosti KSA obuhvaćaju ne samo siromašne i gladne nego i druge skupine u društvu? Kakvu još skrb pruža KSA?

Imamo vrlo zahtjevan projekt, to je rad s djecom s posebnim potrebama. Imali smo i kućnu njegu, koja je nažalost na početku pandemije završila svoje djelovanje. Jedna je djelatnica svaki dan obilazila od 5 do 10 ljudi u nevolji, pomagala im kroz fizikalnu terapiju, presvlačenje i higijenu, nabavljala za njih hranu i išla umjesto njih plaćati njihove režije i račune.

Poseban naš projekt je pomoć studentima. Ovdje u Sarajevu imamo studentski dom kapaciteta od 95 kreveta te fond za stipendiranje studenata. Studenti u domu imaju, tko želi, jedan topli obrok, i to im je velika pomoć.

Pod našom ingerencijom je i Zlatni cekin u Slavonskom Brodu, koji trenutno djeluje u sklopu KSA u Zagrebu, a brine se za djecu s poteškoćama u razvoju. Projekt je to koji traje već 30 godina i opstaje zahvaljujući upornosti i snalažljivosti našega subrata fra Ilije Jerkovića.

Uvijek pristupamo u pomoć kada se dogode i neke katastrofe ili nevolje kao što su potres i poplave. Mi trenutno na terenu imamo 20 bolničkih kreveta koje iznajmljujemo ljudima gratis. Imamo od 30 do 40 kolica i hodalica koje ljudi koriste. U skladištu imamo još polovne garderobe, higijenskih setova, namještaja.

Kada saberemo sve projekte KSA, koliki je broj korisnika tj. ljudi kojima KSA svakodnevno pruža bilo kakvu pomoć i potporu?

Ako gledamo sve projekte, kao što su sve pučke kuhinje i studentski dom, možemo reći da svaki dan pomažemo oko 500 ljudi. Ovome treba pridodati još 120 korisnika i 65 radnika u Zlatnom cekinu u Slavonskom Brodu. Nekad je broj bio i veći, jer su pučke kuhinje imale više korisnika, ali prema novim propisima kantona i općina broj je smanjen. Jedno vrijeme imali smo oko 1000 korisnika dnevno, prije desetak, petnaest godina.

Dobročinitelji

Kako financirate sve ove projekte i tko su sve vaši dobročinitelji osim vjernika po župama?

Mi smo svakako uključeni u humanitarne projekte kantona, posebno u gradu Sarajevu gdje kanton pomaže, a i neke od općina posebno. Ja moram izdvojiti i naglasiti da HKM Klagenfurt svakoga mjeseca prikuplja pomoć za naše pučke kuhinje i za stipendiranje studenta. Oni dva puta godišnje, u korizmi i došašću, prikupljaju za projekt Kap dobrote. Njima posebno zahvaljujem.

Također zahvaljujem i našim ispostavama KSA u Njemačkoj, koju vodi fra Kristijan Montina, zatim u Austriji u Kufsteinu, te u Zürichu u Švicarskoj. Posebno je aktivna naša ispostava u Australiji. Nedavno su skupili oko 100 tisuća dolara za pomoć u obnovi područja koja su nastradala u poplavama. Zahvaljujem ovim putem i fra Ivi Tadiću koji je dugo godina vodio podružnicu, i fra Anti Šimunoviću koji je trenutno voditelj. Puno pomaže i podružnica KSA u Zagrebu koja je donekle samostalna, ali je u našoj ingerenciji.

Osim toga, svaka franjevačka župa ima svoj fond KSA i pomaže svojim vjernicima. Župe djeluju samostalno, a nama podnose izvješće pisano na godišnjoj skupštini. Pomažu nam također organizacije poput Franziskaner Mission iz Beča te St Joseph & The Helpers Charity iz Irske.

Na kakve teškoće nailazite u svom radu, u radu KSA?

Problemi na koje nailazimo su pisanje projekata, ostvarivanje, pravdanje istih jer se traži sve više papira. Nažalost, sve je manje humanitarnih organizacija i država koji pomažu BiH. Njemačka Vlada imala je uistinu velika sredstva za pomoć ljudima u zimskom ogrjevu i u nabavci šporeta i kreveta, ali i ona se povukla prije nekoliko godina. Mislim da država treba imati više osjetljivosti za one koji su u potrebi, a mi ćemo sa svoje strane učiniti sve što možemo da opstanemo.

Međusobna solidarnost

Koliko rad KSA pomažu državne organizacije i kakva je suradnja s njima? Ima li država osjećaja za ovo što KSA radi?

Ima u određenoj mjeri, svakako da ne možemo bez suradnje. Mi smo uključeni u projekte kantona i nekih općina na području grada Sarajeva, tako da moram biti zahvalan i državnim institucijama i nekim ministarstvima kao što je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica. Zeničko-dobojski kanton nam pomaže za kuhinju u Varešu.

Kako surađujete s drugim karitativnim i humanitarnim organizacijama u BiH? Postoji li koordinacija u vašim projektima barem na crkvenoj razini?

Postoji minimum suradnje u razmjeni projekata s Caritasom BK BiH. Surađujemo dobro s Crvenim križem i Merhametom koji također imaju pučke kuhinje. Kad imamo viška hrane, međusobno razmjenjujemo. Moram naglasiti i našu dobru suradnju s organizacijom Pomozi.ba koja pomaže na mnogim poljima.

KSA se redovito uključi u sve projekte u BiH i Hrvatskoj nakon prirodnih katastrofa poput poplava i zemljotresa. Koliko ste na takav način pomogli i postoji li još aktivnih projekata na tom području?

Preko naše podružnice u Zagrebu posebno smo bili aktivni nakon potresa na Banovini gdje smo pomogli u obnovi deset kuća. Tri su nanovo izgrađene, a sanirano je još sedam. U Fojnici i Kiseljaku pomogli smo u obnovi oko deset kuća nakon poplava 2024. Pomogli smo također obnovu nakon potresa 2023. u Siriji i Turskoj preko nadbiskupije i preko Caritasa BiH.

Pred Božić 2022. godine poslali smo u Ukrajinu kamion hrane u vrijednosti skoro 90 tisuća eura. Preko našega provincijalata pomogli smo franjevcima u Ukrajini u iznosu od 11 tisuća eura. Trenutno na području općine Kiseljak obnavljamo dio jedne kuće višečlane obitelji koja je u potrebi. Pomažemo izgradnju kuće jednoga povratnika u Posavinu. U župi Foča kod Doboja pomažemo obnovi kuće nakon oluje.

Nadahnuti primjerom sv. Franje

Franjevački red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. Koliko je Vas u životu i radu nadahnuo primjer sv. Franje?

Moj franjevački život okrenuo se 1985. odlaskom u Italiju još kao bogoslov, posebno boraveći u jednom samostanu u južnoj Italiji. Tu sam doživio franjevačku otvorenost prema onima koji su nevolji i franjevački duh pomaganja starima i nemoćnima. Nosio sam svaki drugi dan hranu u bolnicu, obilazio fratre i civile koji su nepokretni. Čak sam prvi put i mrtvaca oblačio. Poslije sam boravio na župi u Italiji i iskusio sam njihovu gostoljubivost, otvorenost i spremnost za dijeljenje.

Kad sam došao na Dobrinju za župnika, odmah sam inzistirao da u izgradnju pastoralnoga centra i župne kuće bude uključena i pučka kuhinja na koju možemo biti i ponosni. KSA i dalje plaća sve režije i račune Župi Dobrinja. Iako ima onih prevaranata koji dođu, obilaze sva vrata naših župnih ureda tražeći i proseći, ali bolje je davati nego primati i mislim da je davanje sastavni dio života i da se u tome davanju i pomaganju očituje i naša vjera.

Kako nas proslava ovogodišnje jubilarne Godine sv. Franje može potaknuti na veću pozornost i brigu za siromahe?

Ovi jubileji prilika su da se nešto ne samo komemorira i da se obilježi nego da se i mi franjevci preispitamo u pastoralu. Sve ove zgrade što imamo, što napravimo jest hvalevrijedno, ali pitat će se nas koliko smo pomogli onima koji su nevolji, koliko smo bili spremni nekoga razveseliti, nekoga pohoditi. Jedan od mojih projekata je bio i obilazak zatvora. Išao sam ne samo ovdje u Sarajevu nego i u Foči. Obilazio sam i psihijatrijske odjele u Prijedoru, Prnjavoru, Sokocu, Skender Vakufu, Sarajevu. U ovoj jubilarnoj Godini sv. Franje, kada slavimo 800 godina od njegova preminuća, pozvani smo Božju ljubav učiniti vidljivom, dohvatljivom i opipljivom za sve ljude s kojima živimo i radimo.

Sv. Franjo je u služenju siromasima otkrio ljepotu i radost susreta sa živim Bogom. U tom kontekstu, koja je Vaša poruka za naše čitatelje i ljude općenito?

Potičem sve ljude i pozivam da u ovo čudno vrijeme hladnoće i neizvjesnosti otvorimo svoje srce dobroti, da budemo dovoljno osjetljivi za potrebe bližnjih a posebno siromašnih, pogođenih ratnim nevoljama, potresima, gubitkom drage osobe, gubitkom radnoga mjesta, da budemo uistinu otvoreni za njihove potrebe i da svoju dušu ispunimo i oplemenimo ljubavlju i konkretnim djelima koja to pokazuju.

Čineći dobro, ostvarujemo sebe kao ljude, a kao vjernici rastemo u vjeri. Samo tako možemo mijenjati ovaj svijet nabolje i možemo unijeti novu radost i svjetlo u ovo naše sumorno ozračje u kojem živimo i radimo. Isus želi i danas uskrsnuti usred svih naših nevolja, patnji, križeva i strahova. On želi da i nama i u nama i oko nas pobijedi ljubav i nada u bolje sutra. Zahvaljujem našim prijateljima, dobročiniteljima, volonterima, ali i našim korisnicima i svim ljudima dobre volje nadajući se i vjerujući u bolje sutra za sve.

Objava Fra Pero Karajica: Kruh ljubavi – franjevačka briga za čovjeka u potrebi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastala spajanjem grčkih riječi oikos (dom, kućanstvo, zajednica) i phobos – pfobia (strah, odbojnost, prezir), oikofobija označava sistemski i duboko ukorijenjeni prezir, odbacivanje i mrzovolju prema vlastitoj kulturi, tradiciji, narodu, vjeri i povijesnom naslijeđu. Pojam je u modernoj filozofskoj analizi obradio i normirao britanski mislilac Roger Scruton, definirajući ga kao destruktivnu suprotnost ksenofobiji. Dok ksenofob u tuđincu vidi prijetnju, oikofob primarnu prijetnju vidi u vlastitome domu i narodu. Scruton je tu izopačenu optiku sažeo u upečatljivoj dijagnozi: “Oikofobija je pozornost usmjerena prema unutra, s ciljem razotkrivanja i dekonstrukcije vlastitog doma, uz istodobno odbijanje da se primijene isti kritički aršini na strane i nepoznate kulture.”

Douglas Murray i institucionalizacija oikofobije na Zapadu

Jedan od najpronicljivijih suvremenih analitičara ovog autodestruktivnog fenomena jest Douglas Murray koji u svojim kapitalnim djelima Čudna smrt Zapada (The Strange Death of Europe) i Rat protiv Zapada (The War on the West) detaljno dokumentira kako je oikofobija prerasla iz individualnog psihološkog poremećaja u dominantnu dogmu zapadnih intelektualnih i političkih elita. U Čudnoj smrti Zapada, Murray upozorava na civilizacijski umor i egzistencijalni zamor materijala Europe koja je odustala od vlastitog identiteta, vjere i povijesti. Kroz kombinaciju masovnih migracija i paralizirajuće oikofobije, europska društva dragovoljno pristaju na vlastiti nestanak jer su povjerovala u opasnu iluziju da nemaju ništa vrijedno obrane ili da je njihova kultura u svojoj biti opresivna. Još radikalniju dijagnozu Murray iznosi u knjizi Rat protiv Zapada, gdje razotkriva sustavni pohod na zapadnu civilizaciju, pohod koji ne dolazi izvana, nego iznutra, iz samog srca njezinih akademskih, medijskih i kulturnih institucija. On pokazuje kako se oikofobija manifestira kroz kulturu otkazivanja (cancel culture), rušenje spomenika, ponovno pisanje povijesti i nametanje koncepta “rasne krivnje” svima koji baštine zapadni ili kršćanski identitet. Prema Murrayu, intelektualna elita potaknuta oikofobijom više ne traži istinu ili pomirenje, nego potpunu dekonstrukciju vlastitih temelja, pri čemu se svako dostignuće Zapada, od filozofije i znanosti do umjetnosti i kršćanskog morala odbacuje kao plod opresije, dok se istovremeno sve neliberalne i tuđe kulture apriori moralno uzvisuju. Murrayeva analiza nepobitno dokazuje da oikofobija nije neki puki bezazleni akademski eksperiment, nego civilizacijski autoimuni poremećaj koji vodi izravno u duhovno i fizičko samoubojstvo društva.

Kako bismo u potpunosti shvatili razornu snagu ove danas vrlo raširene pojave, potrebno je provesti njezinu višeslojnu anatomiju na psihološkom, filozofsko-teološkom, sociološkom i političkom planu te razotkriti kako ona djeluje na pojedinca, zajednicu, državu i Crkvu.

Psihološka dimenzija: moralni mazohizam i kultura vječne krivnje

Na psihološkoj razini, oikofobija nije odraz intelektualne zrelosti, nego dubokog psihološkog poremećaja u procesu formiranja identiteta. Svakom ljudskom biću je za zdrav razvoj neophodno da osjeti pripadnost domu, zavičaju i domovini. Dom pruža bazičnu sigurnost, osjećaj ukorijenjenosti i ontološkog kontinuiteta. Kada se u pojedincu razvije oikofobija, dolazi do teške rascjepkanosti psihe.

Oikofobni pojedinac ne funkcionira po principu zdrave samokritike. Zdrava samokritika je potrebna i ona je produkt zrelog i stabilnog ega koji uočava vlastite mane i grijehe kako bi ih popravio, nadogradio i izliječio. Oikofobija je, nasuprot tome, manihejski usmjerena: ona polazi od aksioma da su vlastiti dom, država i narod u svojoj biti nepopravljivo pokvareni, rasistički i opresivni.  Time se stvaraju uvjeti za razvoj kulture vječne, „neotplative“ krivnje. Pojedinac upada u stanje moralnog mazohizma u kojemu je jedini način potvrditi vlastitu “dobrotu” kroz neprestano ritualno optuživanje vlastitih predaka, vlastitog naroda i njegova identiteta.  

Psihologija oikofoba izrazito je narcisoidna. Oikofob se želi izdignuti iznad svoje “prostačke”, “zaostale” i “tradicionalne” sredine. On izgrađuje svoj identitet negacijom: “Ja nisam kao moji roditelji, ja nisam kao moj narod, ja nisam kao drugi svećenici, ja sam iznad njih.” Odbacivanjem vlastitog doma, oikofob stječe lažni osjećaj intelektualne i moralne superiornosti. On vjeruje da je prihvaćanjem tuđih obrazaca postao “građaninom svijeta”, ne shvaćajući da je zapravo postao duhovni beskućnik.

Psihološka patologija oikofobije najuočljivija je u njezinoj potpunoj sljepoći za tuđe mane. Dok će oikofob s mikroskopskom preciznošću analizirati i hiperbolizirati svaku pogrešku vlastitog naroda ili Crkve, on će prema tuđim autoritarnim sistemima, agresivnim ideologijama ili vjerskom ekstremizmu drugih religija pokazivati razumijevanje, opravdanje i relativizaciju. To je klasični mehanizam projekcije i potiskivanja, gdje se vlastita potisnuta agresija usmjerava isključivo prema unutra, prema svojima.

Filozofsko-teološki aspekt: Poricanje Ordo Caritatis

Sa stajališta filozofije i kršćanske teologije, oikofobija predstavlja izopačenje temeljnih antropoloških i etičkih načela. Sveti Toma Akvinski, oslanjajući se na patrističku tradiciju i svetog Augustina, razvija koncept ordo caritatis, uređenog poretka ljubavi. Kršćanska ljubav nije apstraktna, bezlična i plošna emocija; ona ima svoju organsku strukturu. Čovjek je „dužan“ najprije voljeti Boga, a potom one koji su mu najbliži: svoju obitelj, braću po vjeri, susjede i svoj narod, pa tek onda čitavo čovječanstvo. Oikofobija brutalno ruši ovaj poredak. Ona zahtijeva “ljubav prema dalekome” (amor longinqui) kroz mržnju prema “bliskoj osobi i domu” (odium propinqui). To je lažna ljubav. Tko nije sposoban voljeti svoj dom, svoj narod i svoju kulturu, ne može autentično voljeti ni tuđinsku.

U teološkim krugovima oikofobija se najčešće kamuflira u ruho “proročkog kriticizma” i “pročišćenja pamćenja”. Crkva je, dakako, po svojoj naravi pozvana na stalno obraćenje (Ecclesia semper reformanda) i iskreno traženje oprosta za grijehe i promašaje svojih članova kroz povijest, to je njezino evanđeosko poslanje i uvjet unutarnjeg duhovnog zdravlja. Međutim, pojedini oikofobni teolozi, svećenici i biskupi suptilno, ali temeljito iskrivljuju ovaj autentični poziv: umjesto da samokritika proistječe iz ljubavi prema Crkvi i svome narodu, ona postaje sama sebi svrhom. Iz njihove perspektive potpuno ispadaju milosrđe, milost i opraštajuća Božja prisutnost, dok na njihovo mjesto stupaju ideološka rigidnost i selektivno čitanje povijesti. Pokajanje koje je lišeno iskrene ljubavi prema vlastitom stadu brzo prestaje biti autentičan čin poniznosti i obraćenja; ono se pretvara u cinično, bičevalačko denunciranje vlastitog naroda pred intelektualnim i društvenim elitama današnjice.

Pristajući na ulogu „prosvijećenih tužitelja“ unutar vlastite zajednice, takvi pojedinci zapravo traže priznanje i pljesak mainstreama, sekularnih krugova (posebno medijskih) izvan vlastitog okruženja. U toj želji za dopadanjem elitama koje su ionako nenaklonjene vjerskoj tradiciji, oni spremno preuzimaju tuđe optužnice i dodatno ih radikaliziraju. Time se stvara duboki razdor između njih samih s jedne strane te vjerničkog puka s druge strane: navodni “proročki glas” više ne ozdravlja i ne podiže kao što su to radili starozavjetni proroci u Bibliji, nego ponižava, proizvodi osjećaj kolektivne krivnje i sustavno mrvi duhovno samopoštovanje vlastite vjerničke zajednice.

Čak je i Friedrich Nietzsche uočio da proces u kojem zajednica zamjenjuje ljubav prema svom narodu samomržnjom pouzdan znak dekadencije i gubitka životne snage: “Kada volja za moći počne opadati, nastupa fiziološko propadanje, dekadencija. Duh dekadencije zamjenjuje ljubav prema vlastitom rodu sramom i samomržnjom“.

Sociološka dimenzija: oikofobija razara društvo, narod i državu

Sociološki gledano, oikofobija je poput autoimune bolesti u organizmu kada obrambene stanice počinju napadati i uništavati vlastite zdrave organe. Država nije samo pravni aparat; ona je politički dom jednog naroda. Kada oikofobija ovlada medijskim, akademskim i političkim elitama, država gubi svoju temeljnu svrhu.

Narod koji prihvati oikofobni narativ da je njegova povijest isključivo niz zločina, opresije i mraka  gubi svaku motivaciju za obranom svojih vrijednosti, granica i suvereniteta i gubi volju za samoodžanjem. Zašto braniti nešto što je definirano kao “zlo”? Oikofobna elita svaku obranu nacionalnih interesa proglašava “šovinizmom” ili “opasnim ekstremizmom”, dok se pred vanjskim ucjenama savija bez otpora.

Kroz obrazovni sustav i medijski prostor oikofobija vrši tihu ideološku kolonizaciju mladih naraštaja. Umjesto da djeca i mladi kroz nastavu povijesti usvajaju zdravu ljubav prema domovini, poštovanje prema žrtvama predaka i ponos na vlastitu baštinu, njih se od malih nogu izlaže pedagogiji stida. Povijest se reducira na njezine najtamnije epizode, dok se svi svijetli primjeri heroizma, kulture i duhovnosti guraju u zapećak. Mladi odrastaju kao “stabla bez korijena”, podložni svim oblicima manipulacije i ideološkog inženjeringa.

Oikofobija je kulturno potpuno neplodna. Ona ne stvara autentična umjetnička, književna ili filozofska djela jer stvaralaštvo traži duboki susret s vlastitim humusom i tradicijom. Oikofobija živi isključivo od dekonstrukcije, parodiranja i rušenja postojećih vrijednosti. Društvo zahvaćeno oikofobijom prestaje izvoziti kulturu i postaje pasivni, nekritički konzument i uvoznik tuđih, često drugorazrednih idejnih trendova.

Svi navedeni procesi s posebnom se oštrinom očituju na našim prostorima. Povijesno isprepleteni teškim traumama, ratovima i ideološkim pustošenjima, postali smo izuzetno plodno tlo za razvoj lokalne varijante oikofobije.

U većinskom dijelu javnog, medijskog i intelektualnog prostora stvorena je klima u kojoj se od hrvatskog naroda zahtijeva neprestano pokajanje i nošenje žiga kolektivne krivnje. Cjelokupna narodna povijest, borba za opstanak i državnost nastoje se svesti na tamne epizode prošlosti kroz koje je prolazio svaki narod na svijetu. Svaki zdravi patriotizam, poštovanje prema nacionalnim simbolima, domovinskom ratu ili tradiciji automatski se žigošu kao fašizacija i ustašizacija. Ustaše se prepoznaje čak i u maloj djeci koja s roditeljima idu na koncerte.

Rješenje je u oikofiliji

Francuski mislilac Pascal Bruckner u svojoj je knjizi Krivnja zapada točno i genijalno dijagnosticirao suštinu ove civilizacijske boljke: “Zapad je stvorio kulturu samomržnje bez presedana u povijesti. Biti moderan postalo je sinonim za osudu samog sebe.”

Oikofobija nije nikakav napredak, nije širina duha, niti je izraz teološke dubine. Ona je pouzdan simptom duhovne dehidracije, moralnog zamora i otuđenja jedne civilizacije i jednoga naroda od vlastitih izvora. Lijek protiv oikofobije ne leži u prelasku u drugu krajnost, u ksenofobiju, slijepi nacionalni šovinizam ili odbijanje uočavanja vlastitih pogrešaka. Kršćanski i ljudski odgovor jest povratak autentičnoj i zdravoj ljubavi prema domu (oikofiliji).

Istinska društvena i duhovna zrelost ogleda se u sposobnosti da se vlastiti dom voli, čuva, cijeni i graditeljski oplemenjuje, uz pošteno, istinito i pokajničko sagledavanje vlastitih povijesnih sjena. Samo onaj narod i pojedinac koji čvrsto stoje na vlastitom tlu, koji se ne stide svojih otaca, svoje vjere i svojih simbola, mogu ostvariti otvoren, dostojanstven, ravnopravan i bratski susret s drugima. Bez vlastitog doma nismo građani svijeta, bez vlastitog doma tek smo lutalice i beskućnici na tuđim pragovima.

Objava Pogubnost oikofobije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ipak, svjedoci smo da se oko nas stalno takve stvari događaju i da se ljudi sumanuto sudaraju s novim i starim te se pogube ne znajući što je ispravno i što smiju koristiti a da neće biti ismijani. Nije lako biti mlad u svijetu koji ne oprašta prirodnost u ponašanju, govoru i cjelokupnom življenju. Treba sve izvrnuti naopako da bi se stvari postavile na svoje mjesto. Netko je to izgleda osmislio, ali se autora teško pronalazi. Fama volat i svi se pokreću a da ne znaju zašto i s kojim ciljem. Ističe se uspjeh kao velika vrijednost, ali uspjeh koji gazi druge, koji ih potire. Zaboravlja se da nema uspjeha i zadovoljstva učinjenim ako ne vlada ljubav i odgovornost između pojedinaca. „Dakle”, tvrdi Ivan Pavao II. „jasno je da je gubitak kontakta s Božjim mudrim planom najdublji korijen zbunjenosti suvremenog čovjeka, jer taj gubitak vodi u slobodu bez pravila i ostavlja čovjeka u ‘strahu’ njegove slobode”.

Davanje ljubavi

Putem filmova i raznih serija sumnjive kvalitete, nametnuta nam je ideja „kako smo proizvod svojih osjećaja”, kako nismo odgovorni, upozorava Stephen R. Covey u knjizi 7 navika uspješnih ljudi. On ističe da je ljubav ona pokretačka sila koja ljude čini ljudima te da je davanje ljubavi žrtva koja se isplati. Također dodaje da je u ljudskoj prirodi da djelujemo a ne da budemo predmetom djelovanja. „Moramo biti iznimno budni, i ako si smijem dopustiti malo fanatizma, onda smatram da je jedna od najzlokobnijih stvari u našem vremenu udaljavanje autentične kulture iz života ljudi i njezina zamjena umjetnom kulturom materijalizma i konzumerizma koji godi našim osjetilima. Ponekad se i u toj domeni nađe pojedino umjetničko djelo, ali većinom ta nova kultura materijalizma i konzumerizma koja se širi putem medija vrši jednu veliku uvredu ljudskom dostojanstvu. (…) Ona je vrlo slatka našim osjetilima, ali dugoročno gledano ona je vrlo gorka i pogubna za naš identitet”, zaključuje Micheal O’Brien.

Život nije stvaranje stalno nečega novog i izlaganja samoga sebe novim izazovima. Smirenost i prihvaćanje stalnosti života korisne su za pojedinca. Uspoređivanje s drugima je pogubno i čini da se čovjek osjeća nesretnim. Važno je znati što je moja posebnost i u čemu sam ja bogat jer jedino tada mogu biti sretan i podijeliti svoju sreću s drugima. Ono što jesam upravo je ono što mi je Bog namijenio. Onaj koji te stvorio, zna i što će s tobom veli sveti Augustin. „U suvremenoj smo se kulturi svi naučili potrošiti određenu količinu otrova u obrocima; štoviše, većina nas više niti ne prepoznaje otrov”, primjećuje O’Brien pojašnjavajući zašto je toliki broj pedagoga i roditelja pa i teologa odobrio čitanje knjiga o Harryju Potteru. On ističe da se u ovim knjigama „umanjuje nesvjesna odbojnost djece prema svemu što je stravično i nastrano”.

Odgoj i obrazovanje

„Konzervativne” vrijednosti nisu nešto što je danas na cijeni. Ismijavaju se vrline poput osobne odgovornosti te je prisutna stalna tendencija da se adolescente pretvori u žrtve svih s kojima oni dolaze u dodir, posebice škole, društva pa i policije. Nedopustivo je u odnosu odraslih prema djeci davati mogućnosti izbora u stvarima u kojima odrasli trebaju donositi odluke. Odrasli ne mogu biti prijatelji svojoj djeci, nego autoriteti koji će svojim primjerom pokazivati i dokazivati vrijednosti koje treba njegovati te će tako djeca odrastati i učiti o ponašanju, odnosima prema drugima i cjelokupnoj zajednici. Dovijati se kako izbjeći obveze ili pravila, izigravajući pri tom žrtvu, stalno ističući osjećaje a ne kvalitetu izbora, nije rješenje ni dobar primjer ikome, a to se danas ohrabruje popustljivim odgojem bez odgovornosti i obrazovanje kojim se nastoji podilaziti ispodprosječnim rezultatima učenika. „Kada znanstvenik polazi od a priori potrebe pronalaženja podataka u prilog onome čemu je i sam sklon, istina se negdje putem gubi”, kazuje O’Brien.

Stoga je zadatak onih koji se bave mladima, njihovim odgojem i poučavanjem učiniti sve koliko mogu da oplemenjuju one s kojima rade. Jasno je da su mladi danas naviknuti baviti se skraćenicama, pozornost im je ograničena, nemaju naviku puno se baviti pisanom riječju ili nekim problemom. Sadržaji koji su zahtjevni nisu nešto čemu će oni darovati svoje vrijeme, nego će tražiti neke prečace kojima će utažiti svoj trenutni interes. Da bi se dobilo pravo znanje, postigli kvalitetni rezultati, potrebno je vrijeme, ponekad i duže razdoblje da bi misao sazrela i da bi proces učenja bio učinkovit. Mozak jednostavno zahtijeva proces i on raste zajedno s naporima koje osoba čini u određenim aktivnostima.

Ispravan autoritet

Načelo učinkovitosti poučavanja ima veze s pripremom djeteta da bude u miru pod autoritetom. Postoji razlika između djeteta koje je natjerano da bude poslušno i djeteta koje se svojevoljno pokorava. To zahtijeva od učitelja ili roditelja da budu mirni u vlastitom autoritetu. Autoritet se treba provoditi pažljivim razmatranjem kako se ne bi narušio pretjeranom familijarnošću ili prijateljstvom u jednoj krajnosti ili strogošću i pravilima u drugoj krajnosti. Na djelu treba biti topla i uredna naklonost koju onaj koji predstavlja autoritet mora steći valjanim i ravnodostojnim postupcima kako bi omogućio dragovoljnu suradnju druge strane. Umjesto da bude posramljeno ili prisiljeno na poslušnost, dijete će pokazati „voljnu poslušnost”, kako ju naziva Charlotte Mason, engleska prosvjetiteljica iz 18. stoljeća. Ovaj ispravno uređen odnos autoriteta – biti u miru u autoritetu i pod autoritetom – zapravo povećava dubinu ljubavi i put je do sreće svih uključenih u ovaj proces. Suosjećanjem se djeci pruža mogućnost osnaživanja i želje da postignu odgovarajuće rezultate uz vlastito zalaganje. Za bilo što naučiti potreban je trud, a ljudska bića nisu sklona napornom radu, osim ako nemaju uvjerljivu viziju vrijednosti posla koji treba obaviti.

Uz interakciju s drugim ljudima čovjek se mijenja, raste i donosi sudove, uči, analizira i tako sazrijeva. Bez drugih oko njega teško da će biti ispunjen. Da bi donio plod, valja mu se rješavati zamki koje mu se stavljaju na put i koje ga ometaju u razvoju. „Pismenost oplemenjena razabiranjem – istinska pismenost – od iznimno je velike važnosti za formaciju djeteta. No, pismenost sama po sebi nikada ne može biti dovoljna. Ima li želja za čitanjem fikcije veću vrijednost od moralne formacije djeteta? Je li ikakva knjiga bolja od nikakve?” pita se o O’Brien. Osposobljavanjem učenika da čitaju dobre i izazovne knjige, odlomak po odlomak, s pažljivom i usredotočenom pažnjom je velika vrlina, danas skoro zaboravljena. Vidjeti djecu pažljivo zanesenu živim knjigama, tiho i mirno uključene u umjetnost učenja, naviknutu na dobro i tečno čitanje s očekivanjem asimilacije i zapamćivanja pročitanoga predstavlja umjetnost poučavanja i obogaćivanja pojedinca. „Zašto smo onda prihvatili niz romana u kojima se veliča i normalizira okultno, iako je ono jednako pogubno za dušu kao i bludni grijeh, ako ne i više od toga?” pita se O’Brien.

Objava Vjerske vrijednosti i odgoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovo je jedno pitanje s kojim se hrvam već dosta vremena, i nisam uviđao pomaka dok nisam čuo promišljanje intelektualca i youtubera Neeme Parvinija na temu nogometa. Kako se on bavi političkim komentiranjem i elitnom teorijom politike, zanimljiva mi je bila njegova digresija o nogometnim konceptima koji se daju preslikati u političku kampanju Ruperta Lowea i njegove stranke Restore Britain. Njegove ruminacije rasvijetlile su moje vlastite stavove po pitanju nogometa, odnosno način na koji promatram taj sport i sve one što su u njega uključeni.

Mitovi i legende

Prvo što valja uočiti je činjenica da je nogomet jedan poseban kozmos u koji je konzument nužno potpuno uvučen. Tako plaćeni sportaši i klubovi postaju protagonisti i antagonisti jednoga legendarija koji privlači gledatelje diljem svijeta. Sposobnost baratanja loptom sama po sebi je impresivna i privlačna oku, te stoga ne čudi kako taj dojam postaje još veći kada se stavi u kontekst same utakmice, a da ne govorim šire neke kampanje poput Lige prvaka ili Svjetskoga prvenstva. Te se kampanje zapravo preobražavaju u mitopejske naracije. U stanovitom smislu, nečiji pohod do trofeja Lige prvaka može se izjednačiti s Jasonovom potragom za zlatnim runom ili s Heraklovim nemogućim pothvatima. Klubovi i igrači koji se sukobljavaju postaju likovi koje ćemo sa simpatijama pratiti ili s gnušanjem mrziti. Njihove povijesti u konačnici prestaju biti tek trivijalna prošlost i postaju praktički legendarne genealogije heroja koji su u ovoj godini Gospodnjoj pozvani na još jedan veličanstveni podvig.

Nogometne priče

Čim je postavljen takav mitopejski okvir, jasno je da se pojavljuju i standardne fabule, kao i tropi koje valja poštovati. Tako se primjerice u nogometu vrednuje kodeks časti i požrtvovnosti. Veći se naglasak stavlja na talent i razigranost, nego na isključivo ostvarenje pobjede. Zato će rijetki s naklonošću gledati na ekipe koje pobjeđuju na prljav način, bilo da svojim novcima pometu konkurenciju ili da pobjedu ostvare na krajnje nepošten način. Ipak, najcjenjenije su nogometne priče pobjede koje su ostvarene srčanošću i upornošću onih „ratnika” koji su izlazili na teren. Takva je primjerice priča Leiscester Cityja koji je protivno svim očekivanjima i nadama osvojio ligaški trofej. Tu su također i igrači koji predstavljaju znamenite heroje nogometnog legendarija. Tu su Pele i Maradona kao oličenje krajnje razigranosti nogometa, Cruyff kao savršeni spoj tehnike i intelekta, Messi i Ronaldo kao krajnja ostvarenja ljudskoga potencijala i tako dalje. Takvu auru nose i nogometni klubovi. Rivalstvo Real Madrida i Barcelone nije samo rivalstvo dvaju klubova nego sučeljavanje dvaju krajnje različitih pogleda na nogomet – ljubavi prema pobjedi i ljubavi prema sportu. Utakmice u tom kontekstu poprimaju jedan drugi karakter. Koliko puta se naježimo i uzbudimo u trenucima preokreta kada je pobjeda jedne ekipe iščupana iz ralja poraza. Nismo li nadahnuti kada se na terenu pojavi jedan David koji protiv svih očekivanja ruši nadmenoga Golijata? Osjećamo li zadovoljstvo kada naša ekipa usprkos svim poteškoćama i greškama ostvari pobjedu oslanjajući se isključivo na snagu vlastitoga inata? Ukratko rečeno, nogometne situacije postaju vjerne preslike naših životnih situacija, zato nas ne treba čuditi što su nogometaši brojnima uzori. Nogometne su priče itekako sposobne artikulirati i one životne, pa usuđujem se reći i nadahnuti, jer je nogomet, poput života, jedna beskompromisna stvar. U nogometu uočavamo kako i najsitniji postupci mogu imati kobne posljedice. Dovoljno je pogledati lica nogometaša nakon finala nekoga natjecanja. Jedni će biti u ekstazi, dok će drugi biti skrhani i uplakani. Oni nisu tek igrali utakmicu, nego su se borili za život i smrt. Zamislite kad bismo tako pristupali našim vlastitim životima. Koliko bismo napretka osjetili.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Ovo su sve pozitivna obilježja nogometa. Štoviše, ovo su poticaji da se naša djeca bave ovim sportom kako bi razvili vlastitu motoriku, ali i vlastiti mentalitet. Međutim, mi smo se kao društvo previše zadojili ovim fenomenom. Dopustili smo sebi da povjerujemo priči koja nam je ispričana, umjesto da uočimo i usvojimo istine koje nam nudi, pretvorivši tako jednu potencijalnu ljudsku školu u još jedan proizvod za konzumaciju. Štoviše, dali smo se manipulirati lakom navezanošću i ovisnošću. Zaboravili smo bit ovoga lijepog sporta i uprli smo oči prema blještavilu koje ga kvari. Od lijepoga sporta postala je sjena sebe. Izvor nadahnuća pretvoren je u alat za jeftini populizam i manipulaciju. Doista, nogomet se da otkupiti i u nogometu se da uživati. Međutim, moramo biti svjesni svega negativnoga što se uz njega veže i po tim stavkama smijemo biti beskompromisni. Na kraju krajeva, nogometni legendarij tek je sjena one prave Istine koja nas nadahnjuje i vodi; ili jednostavnije rečeno, nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a ne ona koja bi nas trebala sveobuhvatno preokupirati!

Objava Mitopejska narav nogometa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Otuđivanje i samootuđenost

Toliko se tijekom obrazovanja posveti vremena i truda na skupljanje informacija o Zemlji, svemiru, matematici, jezicima, povijesti i tko zna čemu sve ne. Sve je dobro znati i sve koristi. No, je li nešto ipak bitnije od svih tih informacija iz matematike? Svaka učiteljica će već tijekom prvoga razreda osnovne škole učenicima približavati važnost čitanja, pisanja, zbrajanja kroz jednostavne primjere primjene u praksi: „kako ćete znati koliko nešto trebate platiti ako ne znate zbrajati, kako ćete znati pročitati natpise na trgovinama ako ne znate slova…” itd. Sve je bitno i sve koristi, no jesmo li kao društvo ipak nešto predvidjeli? Jesu li nam djeca sretnija kada ih naučimo svim tim informacijama iz nastavnoga plana i programa? Činjenice pokazuju drukčije. Nezadovoljstvo i depresivnost među mladima je značajno u porastu kao i otuđivanje i samootuđenost. Sve navedeno je jako isprepleteno. Ukoliko obitelj živi jednim dinamičnim životom s rodbinskom i susjedskom zajednicom, dijete će imati priliku vidjeti različite modele životnih odnosa te samim time imati i veći kapacitet sutra posložiti svoj život u nekom željenom smjeru. Često čujem u svojoj kliničkoj praksi kako odrasli navode da ih je još kao dijete inspirirao primjer neke bliske osobe u izboru zanimanja, u viziji braka, ili u nekoj od uloga oca, majke ili sl. No, ako obitelj živi izolirano od zajednice i još k tome i unutar obitelji i sami članovi nisu povezani u kvalitetne odnose, šansa za otuđenjem je jako velika te je kapacitet za izgradnju modela vlastitoga života unutar realnih okvira značajno manji. Mladi izolirani u svoj spavaćoj sobi dok provode više od 5 sati dnevno na mobitelu, model, uzor i inspiraciju pronalaze u tik-tokerima, influenserima i sl. To su sve nerealni uzori za njihovu životnu datost te potencijalni izvor beskrajnih frustracija kada shvate da ne mogu ostvariti očekivanja od sebe koja su sebi postavili po modelu takvih uzora. S toga me ne čudi da je upravo samoubojstvo vodeći uzrok smrti kod mladih. Samoubojstvo kao „izlaz”. Čudno. Zar nešto tako stravično može biti uopće uzeto u obzir kao potencijalno „rješenje”? Kada frustracija zbog nezadovoljstva životom dosegne izrazito veliku razinu, nažalost, bijeg u samoubojstvo se može činiti manje bolnim nego ostati u realnosti koju pojedinac nikako ne želi prihvatiti i s tim osjeća ogromnu količinu bolnoga nezadovoljstva.

Bliskost

Ne mogu a da ne promislim: A gdje su im bili roditelji? U radu s obiteljima čiji su članovi počinili samoubojstvo redovito čujem upravo kako nisu primijetili nikakve znakove, kako se osoba ponašala uobičajeno, prirodno. Tim više je tuga i preispitivanje još i veće. Je li moguće da nam je nešto promaklo ispred očiju? Je li moguće da nam sada nešto promiče ispred očiju? Gdje smo mi kao roditelji u životima svoje djece? Koliko smo uopće upoznati s njihovim tugama, radostima, strahovima, sumnjama. Naravno, postoji i faktor puberteta kada se djeca svakako žele udaljiti od roditelja i otrgnuti „pupčanu vrpcu”. Na roditeljima je, kao odraslima za koje vjerujemo da imaju (barem bi trebali imati) više kapaciteta od djece, da uravnoteže jedan kvalitetan odnos sa svojim djetetom uz poštivanje njegovih godina no nikako po cijenu potpunoga gubitka bliskosti. Jako je važno imati uvid na što dijete provodi svoje vrijeme, s kim komunicira, koje sadržaje gleda putem mreža, koji su mu uzori i sl. To nipošto nije i ne može se staviti u zadiranje u djetetovu privatnost, već naprotiv, imati uvida u sve to je obveza roditelja. Dužni smo „uhoditi” svoju djecu. Domišljati beskrajno kako saznati što više o njihovim životima, bilo od njih ili od njihovih prijatelja kroz spontane susrete.

Tko god je imao dijete u adolescentskoj dobi, ili radio s njima kroz zanimanja profesora, trenera i sl., sigurno je iskusio i koliko izgrađivanje odnosa u toj dobi traži strpljenja, angažmana i mudrosti. No, to je test za roditelje. Tko tada ostane blizak sa svojim djetetom udario je zdrave temelje povjerenja u odnosu za cijeli život. Teško je ostati blizak s adolescentom. Sjećam se kako je jednom prilikom moja starija kolegica na radionici o roditeljstvu savjetovala roditeljima tinejdžera: „Ne slušajte što vam govore, gledajte što rade!” Uistinu, ne postoji ružna riječ, uvreda koju nisu spremni izgovoriti roditeljima (uz čast izuzecima), no u svojim djelima na trenutak su i dalje to ona ista divna, topla djeca puna ljubavi koja će učiniti neko dobro djelo za svoju majku, oca. Usisat će kuću ili, ničim izazvani, pospremiti kuhinju.

Ključno je ostati blizak s djecom u mladenačkoj dobi. Ostati osoba koja ih sluša bez osuđivanja (to je za roditelje možda i najteže). Trebaju potvrdu. Pohvalu. Tako lako roditelji upadnu u beskrajno kritiziranje svakoga postupka svog adolescenta. Kad bi bili samo svjesni koliko to direktno potkopava samopouzdanje djeteta. U srcu djeteta tada se javlja bol i gorčina koju pokušava ugušiti različitim metodama koje su njemu poznate ili dostupne. Stoga nije ni čudno da jedan dio mladih tada kreće u upotrebu droga, alkohola, klađenja, ulazi u nemoralne promiskuitetne odnose ili se „isključi” iz realnosti kroz sate, dane, godine boravljenja ispred ekrana u igricama, tik-tokovima, skrolanjima i sl. Sva ta ponašanja, iako različita, služe istoj svrsi: pobjeći od svoje realnosti. Zapitajmo se zašto bi netko želio pobjeći od svoga života. Svi znamo da se od ljepote i ugode ne bježi. Istraživanja na amebama, kao jednostaničnom organizmu, pokazala su kako ukoliko se stavi uz amebu s jedne strane hrana a s druge strane toksin, ameba se počinje kretati prema hrani kao ugodi. Ako jednostanični organizam bježi od neugode prema ugodi, kako onda isto ne bi činio i čovjek kao najsloženiji živi organizam? Roditelji često naprave previd oslanjajući se na spoznaju o krvnoj povezanosti sa svojim djetetom u smjeru da su oni dijete rodili i da ga najbolje poznaju, da je njihov odnos neupitan, da oni imaju najjači utjecaj na svoje dijete i sl. Kroz svoju kliničku praksu uvjerila sam se kako je to sve često zabluda. Odnos s djetetom je živ i traži stalni angažman s obje strane, a od roditelja bi inicijativa trebala biti veća jer bi odrasli trebali i više razumjeti važnost toga odnosa. Roditelj se može ostvariti i biti uspješan i u drugim životnim ulogama, no ukoliko podbaci u ulozi roditelja, nesretnost mu je zagarantirana. Tužno je kada radim psihoterapiju s osobnom starije životne dobi koja dolazi zbog depresije te kroz razgovor spomene kako nije u komunikaciji sa svojom djecom već godinama. Uzalud sav drugi uspjeh i zgrnuto bogatstvo kad sa sebi najbliskijima, svojom djecom, ne uživaš u blagoslovu toga.

Budnost

Budnost u roditeljstvu je najvažnija značajka. Često mi dolaze djeca na psihoterapije i žale se na svoje roditelje što više vremena provode na mobitelima nego s njima. Pretužno. I, još gore, znam da djeca govore istinu. Budnost u roditeljstvu je prevažna, to je i dužnost svakoga roditelja. Bdjeti kao anđeo čuvar nad svojim djetetom i štititi ga od svih negativnosti koje uočimo da bi mogle naškoditi umu i srcu naše djece. Ne smijemo ulogu kanalizatora informacija u um našega djeteta prepustiti likovima s interneta. To je lakše, dijete na ekranu, roditelj na ekranu, tišina u kući. Tišina da, mir ne. Težimo za mirom, makar u razgovorima sa svojom djecom. Gledajmo svakako da nam ne bude jedina tema škola i problemi oko nje, pokažimo iskreno zanimanje za život svoga djeteta. Dijete se razvija, mijenja iz dana u dan. Dijete od 15 godina nije više ona osoba koju smo rodili. To je jedno novo mlado biće koje se nadograđuje iz dana u dan i ako želimo ostati s njim bliski, nužno je da pratimo korak s njim. Posvetimo svoje vrijeme (i živce) svojoj djeci, blagoslov koji ćemo crpiti poslije od njih u njihovoj odrasloj dobi neće izostati. Gledajmo svim snagama da, dok su još u našim domovima, u obitelji djeca dožive razumijevanje i u svojim padovima i lutanjima prihvaćenost i podršku da krenu iznova te da se razviju u zdrave ličnosti. Dragi roditelji, napravimo dom iz kojega djeca neće bježati u patološka ovisnička ponašanja ili, što bi moglo biti najgore, u samoubojstva. Napravimo od svoga doma oazu mira u burnom svijetu oko nas u koju će se dijete uvijek rado vraćati i nalaziti ljubav i razumijevanje.

Objava Budni nad svojom djecom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.