Ovaj pad povjerenja rezultat je dugotrajnog procesa u kojem su se osnovni novinarski standardi žrtvovali na oltaru klikabilnosti, senzacionalizma i vanjskih interesa. Mediji su postupno napustili ulogu nepristranog promatrača i preuzeli ulogu agilnog aktera društvenog preodgoja. U tom novom poretku caruje klasični fake news ili što je još opasnije rafinirano iskrivljavanje istine pri kojem se uzme tek mrvica točne informacije, a potom se na njoj sagradi agresivni medijski spin usmjeren na obmanjivanje javnosti.

Inženjering straha i pandemijska represija

Prekretnica u ovom procesu postala je bjelodana u trenucima globalnih kriza, ponajprije tijekom pandemije koronavirusa, kada su mediji u potpunosti napustili svoju analitičku i preispitujuću ulogu. Umjesto da javnom prostoru ponude smirenost, nepristranost i otvorenu znanstvenu argumentaciju, naslovnice su svakodnevno pretvarane u dnevne biltene straha i prebrojavanja smrti.

Medijski prostor postao je poligon za moralno ucjenjivanje i polarizaciju društva. Svaki kritički glas, stručna sumnja ili legitimno pitanje o djelotvornosti vakcina unaprijed su se diskreditirali i etiketirali, dok su se prema pojedincima otvoreno zagovarale drastične mjere izolacije, ukinuće temeljnih sloboda, izbacivanje iz društvenog života i prisilna vakcinacija. Kada medijska mašinerija prijeđe put od nepristranog informiranja do direktnog pritiska i prijetnji građanima, ona trajno gubi svoju etičku legitimaciju i pretvara se u instrument nasilja.

Vlasnički monopol i regionalni ideološki diktat

Jedan od ključnih uzroka ovakvog stanja na našim prostorima leži u samoj vlasničkoj strukturi medijskog prostora. Znatan dio vodećih medijskih kuća na ovom prostoru (posebno u Hrvatskoj), bilo da je riječ o tisku, televizijskim kanalima s nacionalnom frekvencijom ili utjecajnim portalima, danas se nalazi pod izravnom ili posrednom kontrolom srbijanskog kapitala i regionalnih medijskih konglomerata.

Takva vlasnička pozadina neminovno se preslikava na uređivačku politiku i svakodnevni izbor tema. Dnevni informativni prostor preplavljen je zbivanjima, estradom i političkim previranjima iz susjedstva, pri čemu se sustavno stvara privid kao da javnost i dalje živi u nekakvom zajedničkom, postjugoslavenskom medijskom prostoru. Kroz takav okvir nameću se specifične ideološke teme u kojima se vlastita država, njezina povijest, suverenost i njezine temeljne vrijednosti kontinuirano preispituju, minoriziraju i prikazuju u negativnom svjetlu.

Medijska anatema vjere i dvostruki aršini

Ta se pristranost najvidljivije očituje u odnosu prema Katoličkoj crkvi i vjerskom identitetu naroda. Mediji funkcioniraju po principu potpunog prešućivanja dobra i maksimalnog napuhavanja negativnosti. Tihi, svakodnevni rad Crkve, onih tisuća svećenika, časnih sestara i volontera koji neumorno djeluju kroz Caritas, koji svakodnevno obilaze bolnice, tješe umiruće, hrane siromašne i pomažu najranjivijima za vodeće urednike jednostavno ne postoji. Takve priče ne donose klikove i ne uklapaju se u zadani narativ. Zato se svaka pogreška ili incident pojedinca iz crkvenih redova izdvaja, preuveličava i mjesecima drži na naslovnicama kako bi se stvorila slika o sustavnoj iskvarenosti.

Posebno su poražavajući dvostruki aršini pri tretmanu vjernika u javnom prostoru. Građani koji koriste svoje osnovno demokratsko pravo i svake subote mirno mole na trgovima izloženi su najprimitivnijem medijskom linču. O njima se snimaju huškački dokumentarni filmovi nagrađivani u medijskim krugovima i na festivalima a u kojima ih se prikazuje kao ekstremiste, i opasne mračnjake, a u javnosti ih se posprdno naziva “klečavcima”. Istovremeno, ti isti mediji nikada neće snimiti dokumentarni film o stvarnom vjerskom ekstremizmu ili islamističkim skupinama koje vrše nasilje po europskim metropolama. Dok se miroljubiva molitva vlastitih građana demonizira, stvarni sigurnosni rizici u Europi se opravdavaju ili svjesno prešućuju.

Sličan poučak vrijedi i za unutarnju crkvenu dinamiku. Svećenici i teolozi koji čvrsto stoje uz tradicionalni kršćanski nauk, koji javno brane prirodni zakon, obitelj i pokazuju zdravi patriotizam, u pravilu su pod stalnim udarom medijskih oštrica te ih se sustavno proglašava retrogradnima, zaostalima, proustaškim desničarima.

S druge pak strane, medijska vrata i reflektori širom se otvaraju onim rijetkim pojedincima iz crkvenih redova koji se uklapaju u zadane medijske okvire. Oni koji redovito progovaraju o navodnom “ustaštvu” među Hrvatima, koji problematiziraju domoljubne simbole ili pjevače ili pak koji otvoreno zagovaraju LGBT i proimigrantske agende preko noći postaju omiljeni sugovornici i medijski miljenici. Takvi se pojedinci uzdižu kao “prosvijetljeni glasovi”, isključivo zato što služe kao korisno oruđe medijskih spin majstora.

Kolektivni amnezijski inženjering: Prešućivanje komunističkih zločina

Ova selektivnost u potpunosti ogoljuje svoj cinični karakter na terenu povijesnog pamćenja. Zločini partizanskog režima i poslijeratni komunistički teror nakon 1945. godine u mainstream medijima sustavno se minimiziraju, ignoriraju ili pak beskrupulozno opravdavaju. Dok se o partizanskim akcijama i ustancima pišu hvalospjevi i gradi mitologija o “borbi za pravdu”, stotine tisuća žrtava bačenih u tenkovske rovove, jame i masovne grobnice ostaju na samim marginama medijskoga interesa.

Najočitiji dokaz tog potpunog izostanka ljudskog pijeteta i medijske sućuti bio je nedavni dostojanstveni pokop stotina ekshumiranih žrtava, vojnika i civila na Macelju. Umjesto s pijetetom i civilizacijskim poštovanjem prema nedužno stradalima, dio razvikanih medijskih ličnosti i kolumnista obrušio se na taj čin najprimitivnijim izrazima, porugama i ideološkim blaćenjem. Kada mediji izgube kapacitet za empatiju prema kostima vlastitih predaka samo zato što se ne uklapaju u njihov povijesni narativ, tada je jasno da se radi o potpunoj moralnoj havariji novinarske profesije.

Negiranje stvarnosti

Dok dokazane činjenice lako ustupaju mjesto ideološkom inženjeringu, medijska pristranost doseže tragikomične razmjere kada se stvarnost direktno sudari s vladajućim progresivističkim dogmama. Izvrstan primjer takvog svjesnog obmanjivanja javnosti jest izvještavanje o zločinima u kojima su počinitelji pripadnici radikalnih aktivističkih ili LGBT krugova.

U slučajevima kada je biološki muškarac, član LGBT pokreta, izvršio ubojstvo svog partnera, domaći medijski prostor svjesno lansira naslove poput “Žena u Zagrebu ubila muškarca”. Unatoč jasnim biološkim i pravnim činjenicama, mediji dotičnog muškarca izravno oslovljavaju ženskim imenom i rodom, žrtvujući elementarnu točnost radi održavanja ideološke naracije i zaštite šireg aktivističkog pokreta od negativnog publiciteta. Kada su mediji spremni negirati osnovnu biologiju i pretvarati brutalno ubojstvo u poligon za rodnu akrobatiku, postavlja se pitanje postoji li uopće granica do koje su spremni ići u prekrajanju stvarnosti.

Hibridne dezinformacije

Sličan obrazac manipulacije činjenicama primjetan je i kod izvještavanja o izvanrednim situacijama, poput ljetnih požara na Jadranu. U trenucima koji, osim prirodnih nepogoda, otvaraju i opravdane sumnje u oblike hibridnog djelovanja, medijski su naslovi požurili identificirati počinitelje kao “hrvatske državljane” ili “kanadske turiste”.

Pritom su mediji svjesno izostavili ili zamaglili ključne biografske podatke  poput činjenice da se u pozadini radi o osobama srpske nacionalnosti ili srpskim državljanima s prebivalištem u inozemstvu. Kada se u prvim satima nakon izbijanja požara stvaraju naslovi koji skreću pažnju s prave pozadine i identiteta osumnjičenika, javnost to s pravom prepoznaje kao namjernu manipulaciju informacijama. Takva “friziranja” ne štete samo istini, nego izravno podrivaju povjerenje u sigurnosni sustav i službena izvješća.

Globalni ratni narativi i propagande bez pokrića

Ova metodologija manipulacije, međutim, nije rezervirana samo za lokalne prilike; ona preslikava globalne uzorke medijske pristranosti. Desetljećima unazad, od rata u Siriji pa sve do aktualnih sukoba u Ukrajini i na Bliskom istoku, mediji su iz izvještavanja izbacili objektivnost i postali obični glasnogovornici jedne od ratnih strana ili vojno-industrijskih kompleksa.

Tijekom sukoba u Siriji gledali smo inscenirane i neprovjerene materijale koji su služili za geopolitičke pritiske, dok se u suvremenim sukobima u Ukrajini i na Bliskom istoku terensko provjeravanje činjenica u potpunosti izgubilo. Ratna propaganda, neprovjereni snimci s društvenih mreža, pa čak i izmišljene priče lansiraju se na naslovnice kao apsolutne istine. Kada se kasnije ispostavi da su te informacije bile lažne ili izvučene iz konteksta, mediji ne izdaju isprike niti ispravke, nego jednostavno prelaze na sljedeću senzaciju. Istovremeno, svaki pokušaj dubinske analize uzroka sukoba ili ukazivanja na složenost geopolitičkih odnosa odmah se sječe u korijenu i etiketira kao “neprijateljska propaganda”.

Nije čudo što je narodna izreka “tko se jednom opeče, i na hladno puše” postala glavno pravilo pri konzumiranju medijskih sadržaja. Mediji su se u potpunosti odrekli svoje trajne vrijednosti: beskompromisnog traganja za istinom bez obzira kamo ona vodila te su postali oruđe jednokratnih dnevnopolitičkih, ekonomskih i ideoloških obračuna. Povratak kredibiliteta neće biti moguć sve dok se profesija ne oslobodi vanjskih financijsko-ideoloških utjecaja i ne vrati svojim osnovnim temeljima: objektivnosti, nepristranosti i dubokom poštovanju prema čitatelju koji definitivno odbija biti objektom manipulacije. Iskreno sumnjam da će se to ikada više dogoditi.

Objava Sunovrat jedne profesije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Znat ćete da imate predivno dijete kada u njemu vidite mladu osobu koja nema potrebu vlastite slabosti prikrivati okrutnostima prema drugima. Znat ćete da ste uspjeli kao roditelj kada vidite da vaše dijete prihvaća drugačije od sebe, da ih ne prosuđuje i ne osuđuje, da nema potrebe drugima govoriti ružne riječi, zadirkivati ih, omalovažavati ili im se rugati. Kad bi sva djeca odrasla u takve ljude, svijet bi za sve nas bio puno ljepše, pozitivnije i sigurnije mjesto.

Naučiti dijete da poštuje odrasle ne znači učiti dijete da se boji ili šuti, već da poštuje svoje roditelje, bake i djedove, tetu u vrtiću pa kasnije učiteljicu, razrednika i profesore. Tako ćete svoje dijete naučiti da traži to isto poštovanje zauzvrat i poštuje sebe.

Od djeteta se ne bi trebalo očekivati da se u istovjetnim situacijama ponaša drugačije od roditelja.

Dijete je u velikoj mjeri ogledalo svojih roditelja i prilika u kojima živi.

Obiteljski bonton razvija u djetetu naviku prihvaćanja lijepog, da bude uredno, poštuje starije i slično. Odrasli su za dijete uzori koji bitno utječu na njihovo ponašanje.

Djeca od nas uče kako se ponašati u različitim situacijama. Ponašamo li se kao roditelj agresivno, takvom obliku ponašanja pribjeći će i naša djeca, lažemo li i djeca će se služiti lažima, zahtijevamo li od djece održavanje higijene, a sami je ne održavamo, teško ćemo tu naviku razviti kod djece.

(Priredila: Ivanela Brković)

Objava Učenje lijepog ponašanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako si? Baš u trenutku kad gledaš koliko toga sa sobom svakodnevno nosaš. Zapitaš se tako katkad otkud ti toliko snage da se boriš ne pitajući se koliko te svaka bitka stoji. Ima nešto duboko u tebi što ponekad izroni i u tvojim očima bljesne kao zvijezda koja se tek rodi. Ono te podsjeti kako nisi tek mrav koji preplašen ne smije ravno hodati, jer je sve ispred njega težina koja ga odmah može slomiti.

Kako si? Baš u trenutku kad ispred sebe ugledaš cestu punu nejasnih obrisa i posustalih očekivanja koja su ti često izgledala isto onako kao što ribi na udici izgleda mamac. I zato se ne dvoumiš niti kao ranije zastajkuješ, jer tako vidiš ono što misliš a ne ono što ustvari jest. Ova lekcija je koštala, ali ne žališ zato što znaš da je samo važno koliko je korak čvrst i pogled uspravljen kad se s bilo čime susretneš.

Kako si? Dobro.

Koliko toga promakne što se u jednu riječ „dobro” sakrije.

Objava Kako si pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Žene su u tradicionalnoj medicini koristile šafran za smirenje menstruacijskih grčeva i kod predmenstruacijskoga sindroma (PMS), a muškarci kod neplodnosti. Isto tako, ljekoviti sastojci šafrana koristili su se, a i danas se koriste za ublažavanje boli i smirenje, kod bolesti pluća, jetre, živčanoga sustava, krvožilnoga sustava, očiju i kože; kao tonik za snagu i vitalnost. Koristi se i kod raka jetre, masne jetre, raka želudca, ulkusa, raka debeloga crijeva, ulceroznoga kolitisa, dijabetesa, raka gušterače itd. Ljekoviti sastojci šafrana koristili su se davno, ali i danas se osobito koriste u kozmetici. Šafran se koristi kao začin radi intenzivne boje te cvjetnoga, blago gorkastoga okusa i prepoznatljive arome. Kod nas se koristi pri pripremi juha, rižota, ali i raznih čajeva. Kad ga kupujemo, mora to biti poznata firma i tada je on skup, a jeftini šafran je uglavnom krivotvoren. U šafranu se nalazi voda, proteini, aminokiseline, lipidi, minerali, vlakna, razni šećeri i vitamini B1 (tamin9 i B2 riboflavin). Šafran također sadrži velike količine minerala – kalcija, kalija i željeza. Ipak, ovdje treba naglasiti da su u šafranu glavne bioaktivne komponente krocin, krocetin, pikokrocin i šafranal koji imaju svojstva protiv raka i poboljšanje pamćenja, a koriste se i protiv upala, astme, ateroskleroze, kardiovaskularnih bolesti, menstruacijskih poremećaja kao i kod Alzheimerove bolesti i depresije. Ljekoviti sastojci šafrana također poboljšavaju san, utječu na neuropsihijatrijske bolesti i bolesti koje su povezane sa starenjem.

Dnevnu dozu za odrasle ne bih preporučio više od 1,5 grama. Uzimanje velike količine šafrana na usta nije sigurno. Visoke doze od 5 grama ili više mogu izazvati trovanje (žutica, povraćanje, vrtoglavica, krvavi proljev, krvarenje iz nosa, obamrlost i druge ozbiljne nuspojave). Smatra se da, ako bi se uzelo 12 – 20 g šafrana dnevno, mogla bi nastupiti smrt. Ovdje bih posebno upozorio: dojiljama i trudnicama, iz predostrožnosti, savjetujem da ne uzimaju šafran. Šafran može potaknuti razdražljivost i impulzivno ponašanje (maniju) kod osoba s bipolarnim poremećajem. Nemojte koristiti šafran ako imate ovo stanje. Ljudi alergični na neke biljke mogu biti alergični i na šafran i zato ga oni ne bi smjeli koristiti. Srčani bolesnici također ne bi trebali koristiti šafran. Koristiti šafran ne smiju osobe s niskim tlakom, a s visokim tlakom mogu, ali moraju stalno kontrolirati stanje jer se tlak brzo snižava. Najmanje 2 tjedna prije operacije osobe moraju prestati s uzimanjem šafrana u bilo kojem obliku. Uzimanje šafrana u isto vrijeme s bilo kakvim lijekovima, osobito kod niskoga tlaka, visokoga tlaka, šećerne bolesti itd. može biti vrlo rizično. U nastavku ove kolumne, donosim desetak savjeta, kako se može iskoristiti velika ljekovitost biljke šafran.

Čaj od šafrana. Čaj od šafrana ćete pripremiti tako da 3 do 5 niti šafrana stavite u 250 ml vruće (ne kipuće) vode, dobro promiješajte, poklopite i ostavite da odstoji 10 do 15 minuta. Nakon toga procijedite. Preporučujem da se pije samo jedna šalica dnevno, najbolje navečer.

Biljni čaj sa šafranom. Za ovaj pripravak možete koristiti bilo koji čaj, koji najviše volite i koristite. Ja rado koristim zeleni čaj. U 2 dl vrele vode dodajte žličicu zelenoga čaja i 3 – 5 suhih niti šafrana, dobro promiješajte, poklopite i ostavite poklopljeno 5 – 10 minuta. Nakon toga procijedite pa popijte toplo i na gutljaje. Čaj ima prekrasan okus i boju. Pije se dnevno samo jedna šalica ovoga čaja. Preporučujem da se ovaj čaj pije samo povremeno.

Šafran s mlijekom. U čašu vrućega mlijeka, stavite 3 do 4 niti šafrana, dobro promiješajte, poklopite i ostavite poklopljeno 10 – 15 minuta.Kada se mlijeko sa šafranom ohladi na otprilike 40 ℃, možete dodati malu žlicu meda. Preporučujem med od kadulje, šumski ili cvjetni med. Dobro se promiješa i popije toplo i na gutljaje. Pije se 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze pa se onda može piti povremeno, kad god imate prehladu, probleme s astmom, kašljem i iskašljavanjem.

Šafran s medom. Uzmite 1 gram šafrana i dobro ga usitnite pa ga pomiješajte s 250 grama dobroga domaćeg meda. Ostavite da odstoji 7 dana i nakon toga uzimajte po pola žličice ovoga pripravka ujutro. Med sa šafranom koristi se kao prirodni tonik koji jača srce i cirkulaciju te pomaže kod umora i opće slabosti.

Ulje od šafrana. U ljekarnama se može nabaviti ulje od šafrana. Ulje šafrana je vrlo kvalitetno jestivo ulje s visokim udjelom oleinske kiseline (sadrži najmanje 74 % oleinske kiseline) i prirodnoga vitamina E. Također sadrži velike količine linolne i palmitinske kiseline te vitamin K. Za razliku od industrijskih boja, žuta boja koju daje šafran je prirodna, a o ukusima i mirisima jela sa šafranom teško je govoriti, potrebno je isprobati. Zbog visoke otpornosti na toplinu možemo ulje šafrana jednostavno koristiti za kuhanje, pečenje i pohanje. Ulje šafrana možete koristiti i za masažu i njegu kože. Nakon upotrebe kožu ostavlja hidratiziranom i elastičnom.

Ulje sa šafranom. S bademovim ili maslinovim uljem i šafranom možete napraviti pripravak za kožu na sljedeći način: uzmite 100 ml bademovoga ili maslinovoga ulja i pomiješajte s 5 do 10 niti šafrana. Smjesu ostavite na tamnom mjestu da odstoji 2 tjedna, a nakon toga navečer nanesite na kožu u tankom sloju. Ovo ulje sa šafranom djeluje tako da poboljšava ten, umiruje nadraženu kožu te pomaže kod suhoće i sitnih bora.

Voda sa šafranom. Voda od šafrana priprema se tako da se 2 do 3 niti šafrana dodaju u 200 ml vode, promiješa i ostavi se da odstoji nekoliko sati ili preko noći. Ovaj pripravak koristi se za potporu zdravlju očiju te za poboljšanje koncentracije i pamćenja, a pije se tijekom dana u malim gutljajima.

Tinktura od šafrana. Tinkturu od šafrana pripremit ćete tako da 1 g šafrana stavite u 100 ml dobre rakije prepečenice, promućkate i dobro zatvorite. Pa ostavite da odstoji 2 do 3 tjedna s tim da svaki dan promućkate. Nakon toga procijedite i ulijte u tamnu bocu i čuvajte na tamnom mjestu. Tinktura se koristi u vrlo malim količinama za potporu živčanom sustavu i opće jačanje organizma, uzima se 3 do 5 kapi s malo vode, jednom dnevno.

Sirup od šafrana i limuna. Pripremit ćete ga tako da 3 do 5 niti šafrana stavite u 200 ml tople vode, promiješate i ostavite da odstoji 15 minuta, zatim se doda sok jednoga limuna i 1 do 2 žlice domaćega meda, dobro se promiješa i zatvori. Sirup se koristi tako da se uzima po jedna žlica dnevno, a možete ju razrijediti u čaši vode. Ovaj sirup tradicionalno se koristi za jačanje imuniteta, osvježenje organizma i ublažavanje umora.

Zaključak. Naglašavam da kod svih zdravstvenih problema i za njihovu prevenciju morate šetati na čistom zraku u prirodi, najbolje je u borovoj i jelovoj šumi, baviti se laganim sportom i puno se moliti i meditirati kako biste smanjili stres na minimum. Molim vas sviju, preporučite ovu kolumnu i svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni mogli iskoristiti moje savjete i ovu biljku i tako pomoći sebi ali i svojim prijateljima i poznanicima.

Objava Šafran pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovih dana pratim kako različiti fitnes treneri i trenerice ohrabruju svoje polaznice da mogu sve jer su žene. Tako lako uđe u uho, no tako zapne kada se pođe na jednoj dubljoj mentalnoj razini obrađivati. Kako to da možeš sve samo zato jer si žena? Jel’ to znači da ako si muškarac, onda ne možeš sve? I, što je to „sve”?

Ali, priča ne staje tu. Nakon što jedna čuje takvu priču, uvlači i sve druge žene oko sebe u isto, tako da se stvaraju klanovi tzv. samosvjesnih, a bolje rečeno „pregorenih” žena. Svaka žena ima neku svoju povijest. U kakvoj je obitelji odrastala, uz kakvu majku i kakvoga oca? Je li imala braću te u kakvom je odnosu bila s njima? Sve to skupa je presudno za njezinu sliku o ulozi žene i o tome što je to što bi žena u životu trebala raditi i što uopće uloga žene podrazumijeva. Na psihoterapijama, često u šali, kada mi dolaze klijentice i počnu kukati nad svojim brakom i tzv. kemijom koja je nestala između njih i muževa, znam im reći kako je očekivati „kemiju” u braku varka jer umjesto kemije dobijemo „fiziku” u smislu da čistimo, peremo, kuhamo, nosimo djecu tijekom trudnoća mjesecima pa rađamo itd.

„Sljepoća” srca

Što se dogodi sa ženama pa, kada po ulasku u brak i pogotovo po rođenju djeteta, počnu gubiti na ženstvenosti i umjesto da biraju biti „nježne”, kao za cilj si postavljaju biti „jake”? Mišljenja sam kako veliki broj njih biva do tada već razočarano u svoga životnog partnera. Kako sam već i ranije pisala, uvijek nam naša životna „razočaranja” dolaze od naših životnih „opčaranja”. To je ono što u narodu često čujemo kao: „Otvorile su mi se oči!” No, tek tada je nastupila prava sljepoća i to ona sljepoća srca. Žena prestaje vidjeti sve ono što joj muškarac iz svoga znanja, iskustva i kapaciteta nudi i lagano s vremenom počinje dizati zid između sebe i njega. Zanimljivo je primijetiti kako kamenje za izgradnju toga zida često dobiva od onih sebi najbližih. Kuma, prijateljica, sestra ili čak majka vrlo često podržavaju tu njezinu „sljepoću” za dobre stvari kod njezina muža tako da ohrabrena tim „kolektivnim ludilom” sve više postaje sigurna kako je njezin brak jedan veliki promašaj i kako je ona u biti samo jedna žrtva nesretnih okolnosti. U takvim situacijama potpuno zaboravlja preuzeti svoj dio odgovornosti za brak u koji je pri punoj svijesti i čvrstoj odluci ušla. Često, slušajući žene u ordinaciji kako su ogorčene zbog ponašanja svojih muževa, upitam: „A, čija je odgovornost to što ste s tom osobom u braku?” Tada slijedi dugi monolog kako nije dobro gledala, kako je bila zaljubljena, kako je on sva ta svoja negativna ponašanja zamaskirao i tako redom. Istina je, jedan se dio muškaraca, a i žena isto tako, prije ulaska u brak uistinu zna vrlo vješto pretvarati da su netko drugi da bi tek nakon vjenčanja, kada su sigurni u svoju poziciju koja je ozakonjena i još pred Bogom zapečaćena, počeli biti onakvi kakvi u svojoj biti jesu. Jasno je da takvi slučajevi postoje, no to je jako, jako rijetko. Takve slučajeve možemo nazvati nekim patološkim oblikom ponašanja, no kako to da se danas među ženama u javnom prostoru putem raznih mreža sve više širi narativ u kojem se pojam „muškarca” poistovjećuje s pojmom „psihopata”? Čovjek bi se zapitao postoji li uopće osoba koja ima tipična obilježja muškarca (fizička i psihološka) a da mu se ne pridaje atribut psihopata. Na jednoj „ženskoj” kavi nedavno dok su žene spontano iznosile iskustva sa svojim muževima (uglavnom navodeći njihove negativne osobine i to na duhovit način) jedna je mlada žena počela svoga muža hvaliti kako je dobar, vjeran, kako ima tako dobrih razmišljanja i da joj njegovi savjeti u životu puno znače. Vrlo brzo je bila osuđena od većine drugih žena i opisana kao ona kojoj je „muž psihopat isprao mozak”. Ovakvi stavovi su jako ohrabrujući za sve one koje samo traže razlog da muža stave u ladicu „suvišno, teretno, nekorisno”. Šteta ne staje samo na tome jer žene s takvim stavom prema svojim muževima isto prenose u svoju obitelj što značajno negativno utječe na figuru oca u obitelji.

Figura oca je ključna za emocionalni razvoj djece a posebno dječaka. To je figura koja sa sobom nosi snagu, zaštitu i sigurnost. No, čemu bi ta figura uopće i trebala ako je majka već sve te osobine samoj sebi pripisala. Tako da umjesto figure majke koja sa sobom nosi nježnost, prihvaćanje i ljubav, imamo majku sa sloganom „žena si možeš sve!”. Otac je tada izguran sa svim svojim potencijalima i, nažalost, većina njih se onda i sama počinje povlačiti iz svoje obitelji i odlazi u kladionice, lov, kafiće, nogometne treninge nakon kojih slijede cjelonoćna druženja ili gdje već koji od njih ima mogućnost da „pobjegne” iz kuće i od svoje obitelji za koju osjeća da ga ne uvažava.

Bračna očekivanja

Prije ulaska u brak svaki muškarac mašta o tome i želi da mu se žena u braku „ne promijeni”. Želi da ostane tako lijepa, mlada, vitka, vesela, neopterećena i spremna na spontanost kakva je bila i tijekom veze prije braka. S druge strane, žene maštaju o tome kako će kad uđu u brak promijeniti svoje muževe i točno već znaju na kojim područjima njegova ponašanja i razmišljanja treba „poraditi”. Ono što se dogodi u braku je upravo suprotno svemu očekivanom. Žena se vrlo brzo značajno počne mijenjati. I to ne samo zbog trudnoća u kojima mijenja svoju tjelesnu figuru nego dolazi do transformacije na planu emocija. Manje se smije, prestaje biti spontana, počinje muža kritizirati za stvari kojima se prije braka kod njega smijala i podržavala. S druge strane, muž ostaje isti. S istim obrascima ponašanja i istim mentalnim sklopom i, u većini slučajeva, „cijepljen” od bilo kakve mogućnosti za promjenom. Razinu novonastale frustracije možemo samo zamisliti. I ukoliko još u međuvremenu dobiju i dijete, stvar postaje komplicirana i to puta tri. Tada slogan „žena si možeš sve” postaje sinonim za hladnoću u braku, odguravanje muža od sebe (i fizički i emocionalno) te brak polako dolazi u krizu. U tim situacijama može biti presudno imati uz sebe emocionalno zrele prijatelje koji će znati stvari razabrati i raskrinkati varku u koju su upali, i žena i muškarac. Vratiti se svojim ulogama, vratiti se svojim kapacitetima i onome što je moj zadatak i doprinos braku je presudno. Svako raspirivanje vatre, bilo od strane tzv. prijateljica ili tzv. kumova može biti samo kap koja će preliti čašu. Svakako se preporučuje pronaći ponovno nit duhovnosti koja nadilazi naša shvaćanja stvarnosti i naših istina i prisjetiti se kako je življenje braka odluka koja se donosi svako jutro i na kojoj se zahvaljuje svako večer.

Brak je pretijesan da u njemu dvoje ljudi živi ulogu muškarca. Žene, vratimo se k sebi i raskrinkajmo narativ koji nam se priča i u koji nas se tjera da vjerujemo. Tko ima koristi od naših svađa u obiteljima? Tko je taj koji će našu djecu uzeti pod svoju zaštitu kada im otjeramo oca svojom grubošću i nepoštovanjima? Žena si, ne moraš sve! No, moraš (trebaš) ono za što si stvorena. Budi nježna, budi strpljiva, pokaži ljubav. Budi žena!

Objava Žena si, ne moraš sve! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Slapove grade četiri glavne poprečne kamene pregrade u koritu rijeke te nekoliko manjih. Sve te kamene grede više nalikuju na velike kamene ploče poredane jedna na drugu, a slične kamene ploče nalazimo i uzvodno u rijeci Bosni kod mjesta Lašva. Voda je tisućama godina oblikovala ovo mjesto, tako da su sve kamene grede glatke što je posljedica kretanja suspendiranoga nanosa rijekom. Samo su mekši i rastresiti dijelovi nestali, dok fizički otpornije stijene i dalje stoje. Također, na tom dijelu se vide veliki ulomci stijena koji su nekada bili dio tih kamenih greda, ali su se zbog stalnoga pritiska rijeke urušili, a razina vode na slapovima se spustila. To se jako dobro vidi na litici koja se diže iznad desne obale rijeke, gdje možemo pratiti geološke slojeve.

O specifičnostima ove geološke strukture svjedoče i kamene kule na lijevoj obali rijeke, na liticama obližnjega brda. Te kamene kule stražare nad cijelom dolinom rijeke, a nastale su erozivnim procesima jer je vodena erozija i njih oblikovala u pretpovijesnom razdoblju kada je riječni tok bio visoko, a rijeka se probijala ka sjeveru. Kamene kule se nalaze iznad regionalne ceste koja spaja Zenicu s Kaknjem i Vitezom, a smještene u liščarskoj šumi, ostavljaju dojam nekih stražara.

Zbog svoje pozicije u šumi su manje primjetne izdaleka, ali ako im se priđe, vidljiva je njihova monumentalnost. Svojim geološkim podrijetlom su organski povezani sa slapovima jer su istoga podrijetla. To su čvršće i trajnije stijene od onih koje ih okružuju i koje je voda tijekom stoljeća oblikovala.

Još jedna zanimljivost o slapovima je da, prema nekim stručnjacima, sva voda iz rijeke koja dolazi do slapova ne prelazi preko njih, odnosno ona malo ispred slapova ponire i nestaje u podzemlju, a potom se, nakon slapova ponovno vraća u riječno korito blizu naselja Janjići kroz brojne izvore u dnu korita rijeke. Do ovoga zaključka stručnjaci su došli na temelju promatranja rijeke u vrijeme dugotrajnih ljetnih suša kada protok vode rijeke Bosne na Janjičkim slapovima bude jako malen u odnosu na protok vode prije slapova i poslije.

U florističkom pogledu, nema nekih zanimljivosti o ovom dijelu rijeke Bosne. Obale su obrasle johama, topolama i vrbama, a uz samu vodu se, pored običnoga jasena, može naći i crni jasen. Također je izražena i pojava brojne invazivne flore.

S druge strane, slapovi su zanimljivi u pogledu ihtiofaune jer se u brzacima slapova koji su bogati kisikom povremeno mogu naći pastrve i mladice, ribe čistih rijeka bogatih kisikom. Od ornitofaune važno je spomenuti da su se zadnjih 25 godina počeli pojavljivati kormorani (vrsta ptica poznata pod nazivom crni vranac) koji desetkuju riblji fond rijeke na mjestu slapova.

Objava Janjički slapovi i kamene kule pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ta je politika, međutim, u ljeto 1995. godine doživjela svoj najteži vojni i geopolitički slom. Operacija Oluja nije bila samo pravedna oslobodilačka akcija kojom je vraćen suverenitet nad okupiranim teritorijem Republike Hrvatske na kojem su srpske vojne i paravojne snage protjerale hrvatsko stanovništvo uz strašne zločine; ona je bila presudni udarac koji je onemogućio daljnje planove o stvaranju kompaktne, administrativno i vojno zaokružene homogene cjeline pod kontrolom Beograda. Bez Oluje je prijetnja bihaćkoj enklavi kojoj je prijetio scenarij jednak onome u Srebrenici bila itekako stvarna, a da se to dogodilo vojni i politički obruč oko Bosne i Hercegovine ostao bi neprobojan. Oluja je iz korijena promijenila odnos snaga na terenu, razbila mit o tobožnjoj hrabrosti i nepobjedivosti srpske vojske koja je godinama držala čitave regije i krajeve u talačkom položaju i natjerala aktere beogradskog i banjalučkog režima da kasnije u Daytonu potpišu sporazum koji nisu željeli. Poraz te politike na vojnom polju bio je stvaran, no njezini nositelji u godinama koje su uslijedile primijenili su strategiju dugotrajnog povijesnog revizionizma, tražeći u svakom porazu potvrdu vlastitog mučeništva, a u svakom zločinu počinjenom u ime njihove ideje tek odgovor na tuđu agresiju.

No, dok je analiza velikosrpske politike i njezinih suvremenih manifestacija iznimno važna za razumijevanje regionalne stabilnosti, jednako je nužno rasvijetliti i drugi, ništa manje opasan narativ političke mitologije koji već godinama opterećuje javni prostor. Riječ je o bošnjačkoj mitomaniji koja se plete oko uloge Armije BiH u završnim operacijama rata. Godinama se iz pojedinih sarajevskih političkih i intelektualnih krugova plasira narativ prema kojemu je upravo Armija BiH bila ključni, ako ne i jedini presudni faktor koji je omogućio oslobađanje Hrvatske, pa čak i to da “da nije bilo Armije BiH, ne bi bilo ni Oluje”. Takva konstrukcija ne samo da zanemaruje osnovne vojne i historijske činjenice, već predstavlja potpunu zamjenu teza koja se suprotstavlja logici ratnih zbivanja iz 1994. i 1995. godine.

Surova vojna stvarnost govori nešto sasvim drugo. Unatoč hrabrosti mnogih pojedinaca i ogromnim žrtvama koje je podnio bošnjački narod, Armija BiH je kroz četiri pune godine rata bila vojnički i logistički zarobljena u vlastitoj nemoći da probije obruč oko ključnih urbanih centara. Najbolji i najpotresniji primjer te nemogućnosti jest samo Sarajevo. Tijekom višegodišnje opsade, unatoč brojnim pokušajima i velikim ljudskim gubicima uključujući i opsežnu, ali tragično neuspješnu  ofenzivu u lipnju 1995. godine Armija BiH nije uspjela deblokirati niti osloboditi ni glavni grad države. Slična situacija bila je i u drugim enklavama i na frontovima gdje je slabo opremljena, iako brojčano nadmoćna vojska izvođenje složenih operativno-taktičkih napada usmjeravala uglavnom na lokalne pomake, bez kapaciteta za strateško preokretanje ratne sreće. A onda je 1993. sav svoj bijes okrenula prema Hrvatima Srednje Bosne koji su se u nekim enklavama (Vitez, Žepče, Busovača, Kiseljak, Kreševo…) herojskim otporom uspjeli obraniti od brojčano itekako nadmoćnog suparnika uz ogromne žrtve i teška stradanja.

Preokret ratne dinamike na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije započeo sarajevskim vojnim planovima niti vojnim akcijama Armije BiH, nego sustavnim, godinama pripremanim operacijama Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, definiranima Splitskom deklaracijom i provedenim na terenu kroz niz teških napadnih djelovanja. Strategija slamanja Vojske Republike Srpske započela je visoko na Dinari, kroz operacije Cincar, Zima ’95, Skok 1, Skok 2 i Ljeto ’95. Upravo su ove operacije, izvedene u iznimno teškim zemljopisnim uvjetima, dovele HV i HVO iza leđa Knina, presjekle ključne komunikacijske pravce i dovele srpske snage u potpuno operativno okruženje. To je bio preduvjet za brzi i neumoljivi slom Krajine u Oluji.

Nakon što je Oluja zbrisala paradržavne strukture u Hrvatskoj, pobjednički zamah HV-a i HVO-a prelio se izravno na teritorij Bosne i Hercegovine. U operacijama Maestral i Južni potez, združene hrvatske snage zadale su Vojsci Republike Srpske udarce od kojih se ona više nikada nije oporavila, došavši nadomak Banjoj Luci i potpuno paralizirajući njezin vojni i energetski sustav. Tek u tom trenutku, kada je kičma VRS-a bila slomljena na zapadnobosanskom ratištu i kada su srpske postrojbe bile u rasulu i povlačenju, jedinice Armije BiH poput 5. i 7. korpusa krenule su u napredovanje i oslobađanje teritorija u Bosanskoj Krajini. Tvrditi da je Armija BiH oslobodila Hrvatsku ili omogućila Oluju predstavlja ne samo povijesni falsifikat, nego i podcjenjivanje vojne i strateške logike koja je dovela do završetka rata.

Sukob dvaju narativa, onog velikosrpskog koji u Mrkonjić Gradu lažira povijest izbjegavajući vlastitu krivnju, i onog bošnjačkog koji u vlastitoj mitologiji naknadno preuzima tuđe vojne zasluge, pokazuje koliko je prostor bivše Jugoslavije i dalje zarobljen manipulacijama. Dok god se politike budu gradile na jeftinim igrokazima i prekrajanju činjenica, stvarna povijesna istina ostat će žrtvom političkih elita kojima je mitologija potrebna kako bi prikrile vlastite promašaje, bilo one iz devedesetih, bilo ove današnje.

Najtragičniji i ujedno najapsurdniji fenomen suvremenog javnog diskursa jest način na koji su se zadnjih godina velikosrpska i velikobošnjačka mitomanija počele doslovno ispreplitati i natjecati u preuzimanju i prekrajanju povijesti Bosne i Hercegovine, posebno one srednjovjekovne, ali i suvremenih događanja u BiH i Hrvatskoj. U tom beskrajnom natjecanju tko će izmisliti stariju tradiciju i dublji korijen, oba su pokreta posudila identične metodološke alate: agresivno svojatanje tuđe baštine, brisanje povijesnog konteksta i proglašavanje susjeda “izmišljenim nacijama”. Ironija je stoga potpuna i poražavajuća. U bjesomučnom nastojanju da ponište jedna drugu i osiguraju narativnu dominaciju, velikosrpska i velikobošnjačka mitomanija postale su strukturno i metodološki istovjetne: dva lica jedne te iste radikalne matrice. U toj borbi za pretvaranje kompleksne povijesti u etnički čist i jednostran politički alat, obje strane koriste isti rječnik negiranja, istu selektivnu amneziju i iste pseudoznanstvene dogme. Time ne samo da se praksa jednog narativa u potpunosti pretvara u odraz drugoga, već se u tom procesu nepovratno urušava sama mogućnost ozbiljnog povijesnog dijaloga, ostavljajući iza sebe javni prostor preplavljen mitovima u kojem je stvarni historijski kontinuitet BiH postao najveća žrtva.

Objava Mrkonjićki teatar apsurda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Filozofija koju je Nancy zastupao u teoriji odigrala se i u praksi njegova života. On će na vlastitoj koži najbolje uvidjeti što znači onaj izraz être – avec ili u prijevodu biti za drugoga. On sadrži još i dublje značenje: ne samo biti s drugim,već i biti za drugoga.Nancy je puno pisao o tijelu i dijelovima tijela: licu, rukama, glasu, dodiru, blizini, ali nikad nije mogao ni zamisliti da će pisati o srcu. Njegovo boležljivo tijelo i krhko zdravlje došli su pred zid. Kruta liječnička dijagnoza glasila je: „Vaše srce vas izdaje! Programirano je da kuca do 51. godine vašeg života; morate napraviti transplantaciju ili ćete umrijeti!” Riječ koja je kao grom iz vedra neba pogodila njegove uši bila je presađivanje. Nancy se našao pred gorkom istinom koja glasi: moje vlastito srce me izdaje, uskoro će zatajiti… Moram prihvatiti srce drugoga čovjeka ako želim nastaviti živjeti! Koja razmjena! Tu se ne daje komad namještaja ili obična stvar, već srce kao središte čovjeka. Nečiji ovozemni život završava, a Nancy produžava svoj život jer mu je netko darovao srce.

Nancy je to opisao u maloj knjižici jednostavnoga naziva Uljez (L’intrus):„U meni je srce drugog čovjeka. Živim, ali ne više od otkucaja svoga srca, već srca nekog stranca koji je postao moj bližnji, a da ga nikad nisam vidio. Iako darovano srce izgleda poput uljeza, ono otkriva duboku istinu – čovjek nije samodostatan. Čovjek je ranjiv, krhak i otvoren drugima.” Budući da prima od drugih, osoba tek tada može nastaviti živjeti. Netko mu je dao srce, a da nikad nije vidio njegovo lice. Transplantacija dolazi od riječi trans – preko i riječi plantare – posaditi, usaditi. Pojam se može usporediti s vrtlarom koji sadi biljku ili cvijet. Nešto je u njemu posađeno/presađeno. Dok novi cvijet života raste u njemu, nešto mu je i posuđeno. Ne nešto, nego sve – srce. Srce je život. Ta ga činjenica uistinu pogađa. Otkriva mu duboku istinu: sve je dar. Lijepo je rekao pjesnik Fernando Pessoa: „S kolikim posuđenim stvarima putujem ovim svijetom, jao meni! I mene su samog meni posudili.” Kad ti je netko darovao srce, kao da se „utjelovio” u tebi. Isus je rekao: „Nitko nema veće ljubavi od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15,13). Katkad je i dovoljno samo srce, srce koje nastavlja kucati…

Objava Jean-Luc Nancy i transplantacija srca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zato je nemoguće naše prirodne ljepote svrstati u rubriku Copy – Paste, osim… osim naše kronično bolesne nebrige, indiferentnosti i doslovnoga iživljavanja s kojima se obračunavamo sa svim svojim prirodnim datostima do kojih možemo doprijeti! A ono što je gore i od lošega jest činjenica što nam je to već postalo normalno, čak bi se moglo reći i prirodno. Zastanite samo na trenutak i pogledajte bilo koju našu rijeku iz koje se do skoro moglo piti. Ne, nismo mi njih samo ranili pa se jadne, iznemogle i umorne s mukom vuku kroz vremenske slojeve smeća na nečemu što se nekad davno zvalo obala nego smo ih nehajno ranili na smrt i u tome, sad već patološki, ne vidimo nikakav problem. Ponašamo se kao da im je tako suđeno. Ne činimo mi to, nažalost, samo rijekama. Gotovo sve što možemo dotaknuti, svjetlosnom brzinom svedemo na svoju mjeru pa svagdje ondje gdje možemo doprijeti u masama, slika je konstanto ružna. Neprirodna. Za ilustraciju, pogledajte, između mnogih drugih naših „turističkih” destinacija, Babanovac na Vlašiću, Babin do na Bjelašnici, Boračko jezero… Niz se nastavlja sve do jezera koje je povod ovoga teksta, a to je Prokoško kojemu bi sada bio najprikladniji naziv Prokockano jezero.

Najgori scenarij

O Prokoškom jezeru su se do prije petnaestak godina mogle čuti samo sjajne priče. Oni koji bi o njemu pripovijedali, govorili bi tako kao da su se družili s divnim i srdačnim čovjekom. Pri tom bi im se u očima mogle razaznati konture ovoga Božjeg remek-djela prirode. Pričali bi istovremeno sa strahopoštovanjem i ljubavlju što je samo po sebi jasan i vidljiv trag Božje brige i ljubavi prema čovjeku i svemu onome što je Bog za čovjeka stvorio. Pa što se onda dogodilo jezeru za tako kratko vrijeme? Zašto se brzo i teško razboljelo tako da mu, u najgorem scenariju, prijeti i nestanak? Ništa drugo doli naš mađioničarski talent da lijepo u trenutku pretvorimo u ružno. Ne treba nam pri tom čarobni štapić ili neki rekvizit, već je za to sasvim dovoljan naš okvir uma i stanje duha koji su odlutali tako daleko da im je prirodna destrukcija prirode. I to se najjasnije vidi, između ostaloga, na Prokoškom. Jer, danas se slika ovoga dragulja prirode, koje se na samom ulazu definira kao spomenik prirode, toliko promijenila da ga mnogi njegovi dojučerašnji sugovornici i prijatelji odbijaju čak i posjetiti jer ga više ne mogu prepoznati. Pa opet, zar je baš tako? Nije li to naš urođeni pesimizam? Kako bi se čovjek i sam uvjerio u istinitost bilo kakvih tvrdnji, najbolje je priču provjeriti na licu mjesta.

Lijepoga i sunčanoga nedjeljnoga jutra zaputio sam se na Prokoško jezero, koje se pristojno odmaknulo od Fojnice dvadesetak kilometara kad se krene dobro utabanim makadamskim putem planinom Vranicom. Parkirao sam automobil ispred ograđenog dijela spomenika prirode, vjerujući kako se radi o zaštićenom prirodnom okruženju koje ne trpi blizu sebe neizgorene ugljikovodike, ugljične monokside i dušikove okside naših automobila. Nakon samo pedesetak metara hoda, shvatio sam da sam ipak mogao i s nečim većim od automobila do samoga jezera, jer je već bio parkiran ogroman broj ne samo automobila nego i autobusa i to unutar samoga zaštićenoga dijela spomenika prirode koji se danas „razvioˮ u pravu pravcatu čaršiju. Oko samoga jezera koje je već jednim dijelom postalo bara, neki su motoristi parali zrak bučnim crosserima kako bi skrenuli pozornost na sebe. A možda su jednostavno popunjavali onaj kratki predah preglasne tehno i turbo glazbe koja izbijaja iz mnogih objekata smještenih tik uz jezero. Ti su se objekti toliko opasno približili jezeru da postoji opravdani strah kako će nekome ubrzo pasti na pamet nešto sagraditi i u samom jezeru. Prevelik broj katuna, ugostiteljskih i drugih objekata je već odavno lice spomenika prirode okrenuo u naličje pa se čovjeku učini da ništa nije rekao kad konstatira da je pejzaž jezera potpuno uništen. Zar treba uopće svemu ovome pribrojiti plastične boce, smeće, otpadne vode…? Ne treba, jer nekako idu zajedno čim se nešto u BiH proglasi popularnom turističkom destinacijom u koju je, nažalost, smješteno i Prokoško jezero.

Papirić je bačen

Sjajno je bilo vidjeti toga dana poprilično velik broj mladih i srednjoškolaca na Prokoškom što je na trenutak stvorilo nadu da se ipak nešto sustavno čini kako bi se mladi ljudi upoznali s našim jedinstvenim prirodnim ljepotama. Međutim, koliko sam vidio, za njih nisu pripremljena predavanja, razgledavanja, osluškivanja prirode, nego ogroman razglas s nenaspavanim disk-džokejom koji se elektronskim zvukovima brinuo da im kojim slučajem ne bi bilo dosadno u gotovo nestvarnom prirodnom ambijentu. A jedna druga grupica mladića ponijela je sa sobom nargilu kako bi doživjeli barem nekakvo zadovoljstvo kad se ništa pametnije nema udahnuti na 1 670 m nadmorske visine!

Ima toga još što bi se trebalo spomenuti, ali se bojim da bi to tada postala još jedna u nizu lamentacija nad, sad već sustavnim, uništavanjem bosanskohercegovačkoga prirodnoga blaga. Ali što bi se drugo moglo napisati kako bismo se osvijestili i shvatili što to ustvari radimo svojoj prirodi i to dok još uvijek ima koliko-toliko vremena da pripazimo ono što smo badava primili i što bismo trebali predati budućim naraštajima? Svjestan sam da će netko reći kako sam dobro pretjerao i kako slika, samo na papiru zaštićenoga spomenika prirode, uopće nije toliko strašna koliko se ovdje prikazuje. A upravo se tu nalazi još veća opasnost: uvijek kad nešto stavimo u takav kontekst, mi jednostavno nastavimo u istom smjeru, jer znamo da ima još prostora ne za popravljanje nego za uništavanje. Možda nama u BiH i na Balkanu iživljavanje nad prirodom nije toliko strašno, ali je čudo koliko nam je strašno ostaviti samo jedan jedini papirić ili jednu jedincatu plastičnu bočicu kraj švicarskih i austrijskih jezera! Tamo nam to nije samo strašno, nego je nepojmljivo. Jer, oni „na zapadu” dobro znaju: kako bi se sačuvala priroda, treba kazniti i za jedan bačeni papirić. Ondje gdje je nevažan jedan bačeni papirić, ubrzo postanu nevažni i puno krupniji „papirići” kao što su vikendice, katuni, kanalizacije, smetlišta, kafići, restorani, obrti… Kao da se i državne institucije i mi ravnamo po onoj Luja XV.: „Poslije mene potop.” Ali potop se više neće dogoditi poslije nas. On nam se već događa danas. Premda se priroda nikada ne osvećuje, ona redovito ispostavlja račune koje već danas ne možemo plaćati. Što će se tek dogoditi sutra ako sada ne poduzmemo ozbiljne i konkretne korake kako bismo zaštitili i sačuvali naša prirodna blaga? Bog dragi zna! Znamo i mi koji ovdje živimo, ali nam to sada nije na vrhu ljestvice prioriteta. A onima koji su otišli iz BiH nije ni važno, jer se ionako opuštaju kraj očuvanih, čistih i uređenih švicarskih, austrijskih i njemačkih jezera.

Objava Prokoš… Prokockano jezero pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo razumjeli dubinu ovoga problema moramo najprije uvidjeti da kultura otkazivanja nije tek prosta ili oštra kritika nečijeg mišljenja. Zdrava i dobronamjerna kritika predstavlja temelj svakog slobodnog društva i demokratskog života. Ona je pošteno sučeljavanje stavova u kojem se kroz argumente i potragu za istinom dolazi do mudrijih rješenja. Kultura otkazivanja je nešto sasvim suprotno: ona je ekonomsko, društveno, pa i trajno profesionalno uništenje pojedinca zbog izgovorene ili napisane misli koja odstupa od trenutno važećeg ideološkog dogmatizma. Jedna rečenica izvučena iz konteksta, izgovorena ili napisana prije dvadesetak godina, ili pak stav koji je stoljećima bio dio općeljudskog i vjerničkog iskustva, danas vas preko noći može izbrisati s javne scene.

Tako je stvoren društveni ambijent utemeljen na strahu, nesigurnosti i duboko ukorijenjenoj autocenzuri. Ljudi u svakodnevnom životu sve manje govore ono što doista misle i osjećaju, a sve više ono je trenutno „sigurno“ i društveno prihvatljivo izgovoriti. Međutim, kada se strah useli u javni i privatni prostor, demokracija prestaje biti živa zajednica te postaje samo prazna ljuštura, a sloboda govora svodi se na pustu slobodu ponavljanja službeno odobrenih i nametnutih narativa. U takvom ozračju gubi se osnovno ljudsko dostojanstvo, jer se od čovjeka zahtijeva odricanje od vlastite savjesti u zamjenu za privremeni mir i društvenu prihvaćenost.

Možda najdramatičniji i najbolniji preokret u ovoj društvenoj transformaciji vidljiv je upravo unutar Katoličke crkve i kršćanskih zajednica općenito. Crkva, koja je kroz cijelu svoju povijest pozvana biti „znak protivljenja“ u svijetu i trajni branik bezvremenskih, evanđeoskih istina, sve češće i sama podliježe pritisku kulturne hegemonije te počinje primjenjivati mehanizme otkazivanja unutar vlastitih redova. U želji da budu prihvaćeni od strane sekularnih medija i globalnih elita, određeni dio crkvenih ljudi je počeo je prihvaćati logiku političke korektnosti. Pod pretpostavkom da će tako izgledati modernije i pristupačnije, zaboravljaju da evanđelje nikada nije nastojalo podilaziti duhu vremena, nego preobražavati ljudska srca.

To se ponajbolje očituje na pitanju migracija i rodne ideologije. Nastojanje da se nekritičke i neograničene migracijske struje prikažu kao jedini i isključivi imperativ kršćanske ljubavi potisnulo je svaku razumnu, teološki i društveno utemeljenu raspravu o nacionalnom suverenitetu, očuvanju identiteta, sigurnosti i dostojanstvenoj integraciji. Pogledajte samo šta se ovih dana događa u Ceuti. Svećenici, teolozi ili angažirani vjernici koji ukažu na složenost ovoga problema nerijetko bivaju marginalizirani ili olako optuženi za nedostatak milosrđa. Slično tome, suočeni s agresivnim nametanjem rodne ideologije i LGBTQ+ agende, pojedini crkveni predstavnici biraju put linijskog konformizma i oportunističkog kompromisa. Pod krinkom takozvanog pastoralnog savjetovanja i praćenja, dogmatski stavovi o naravi čovjeka kao muškog i ženskog bića, te o svetosti braka i obitelji, sve se češće potiskuju u drugi plan. Onaj tko danas jasno, s ljubavlju ali i bez kompromisa, zastupa tradicionalni i biblijski nauk o ljudskoj spolnosti, ubrzo biva proglašen zaostalim ili ekstremnim pri čemu se takve teške etikete, nažalost, sve češće dijele i iz pojedinih crkvenih krugova.

Dok se prije dvadesetak godina hrabrošću smatralo naglas ukazivati na propuste i unutarnje rane unutar Katoličke crkve pri čemu su ti glasovi često dočekivani na nož s konzervativnog krila društva, društvena i crkvena dinamika u međuvremenu je doživjela potpunu inverziju. Danas, u klimi sveprisutnog kulturnog konformizma i pritiska da se vjerski nauk prilagodi suvremenim društvenim trendovima, prava se hrabrost preselila na drugu stranu. Najveći pritisak sada podnose oni svećenici i biskupi koji nepokolebljivo zastupaju naravni zakon i autentičan moralni nauk, odbijajući podlegnuti diktatima suvremenih ideologija poput LGBT pokreta ili relativizaciji temeljnih antropoloških istina. Ironija je u tome što se takva vjernost izvornom poslanju unutar dijela same Crkve danas nerijetko percipira kao krutost, pa čak i ekstremizam, dok se konformizam prema duhu vremena proglašava napretkom. Time se krug zatvorio: proročki glas više nije onaj koji podilazi trendovima, nego onaj koji ima snage ostati sidro istine kada se svi ostali vjetrovi okrenu.

Posebno je apsurdno promatrati medijski prostor u kojem neki svećenici koji podilaze duhu vremena uživaju status ekskluzivnih „zvijezda“. Medijske kuće i internet platforme koje inače ne skrivaju svoj prijezir pa i mržnju prema Katoličkoj crkvi i njezinim tradicionalnim vrijednostima odjednom otvaraju vrata, pune hvale i divljenja, upravo prema pojedinim biskupima, svećenicima i teolozima laicima koji razvodnjavaju crkveni nauk i prilagođavaju ga svjetovnim očekivanjima. Takvi se pojedinci u javnosti prikazuju kao „napredni“, „suvremeni“ i „razumni“, dok ih sekularni mediji vješto koriste kao oružje za svoje anticrkvene agende. Hvaleći one koji pristaju na kompromise, medijski se mainstream ne divi Crkvi, nego u njoj traži potvrdne glasove za vlastite ideološke postavke, nagrađujući pljeskom samo one koji su spremni zamijeniti evanđeosku radikalnost ugodnim konformizmom.

Dok globalne elite diktiraju pravila igre na velikoj sceni, lokalne varijacije kulture otkazivanja na našim prostorima poprimaju specifične, ali jednako pogubne oblike koji izravno pogađaju naš kulturni i duhovni prostor. Dovoljno je pogledati stanje na takozvanoj regionalnoj književnoj i intelektualnoj sceni. Desetljećima već djeluje čvrsto uvezana i samoprozvana elita koja drži monopol nad ključnim kulturnim ustanovama, časopisima, festivalskim panelima i žirijima za dodjelu nagrada. Unutar tog zatvorenog i ideološki homogenog balona vrijede jasna, premda nenapisana pravila. Književne nagrade i javna priznanja rijetko se dijele po kriteriju estetske i umjetničke izvrsnosti; umjesto toga, ključno je koliko se autor uklapa u unaprijed zadani ideološki kalup. Radovi se u tom krugu međusobno hvale i nagrađuju, dok se javna sredstva redistribuiraju uvijek istom zatvorenom krugu istomišljenika.

Jedina poželjna i medijski pogurana tema u tom kontekstu postaje beskrajna dekonstrukcija vlastitog naroda, tradicije, vjere i povijesti. Umjetnost i književnost tako bivaju svedene na jednoličnu monotematiku autošovinizma i preživanje povijesnih trauma, dok se vlastita domovina i njezin identitet prikazuju isključivo u mračnim tonovima ili kao promašeni projekti. U Hrvatskoj postoje pisci i novinari koji ne umiju napisati čak ni kolumnu o nogometu, glazbi ili kulinarstvu a da nekako u nju, samo njima svojstvenim akrobacijama, već u trećoj rečenici nekako ne ubace ustaše, poglavnika, Hrvatsku kao sljednicu NDH i državu mržnje. Radi se o čistoj patologiji kojom bi se mogli ozbiljno pozabaviti psiholozi i psihijatri.

Ako se pak pojavi pisac, pjesnik ili mislilac koji odbija igrati po tim diktiranim pravila, netko tko o svojoj baštini, kršćanskim korijenima i narodu piše s poštovanjem i ljubavlju, slijedi mu prešutno ili otvoreno otkazivanje. Za takve autore nema mjesta na velikim festivalima, nagrade ih zaobilaze, a njihova djela dočekuje zid medijske šutnje. Ova vrsta netolerancije ne šteti samo pojedincima koje marginalizira; ona sustavno ubija samu umjetnost i kulturu. Kada književnost i misao postanu sluge bilo koje ideologije one prestaju biti prostor slobode i ljudskog uzdignuća te postaju čista, suha propaganda.

Povijest nas iznova podsjeća da nijedno društvo ne gubi slobodu odjednom. Ona nestaje postupno, onda kada se neslaganje proglašava neprihvatljivim, kada se dijalog zamjenjuje etiketiranjem, a argumenti ustupaju mjesto pritiscima i strahu. Ondje gdje se guši sloboda mišljenja i govora, prije ili kasnije slabi i sama demokracija, a prostor slobodnog čovjeka sve se više sužava.

Kultura otkazivanja nije tek prolazni društveni fenomen, nego ozbiljan izazov slobodi savjesti, govora i intelektualnog poštenja. Društvo u kojem pojedinci strahuju izreći svoje uvjerenje zbog mogućnosti javnog linča, profesionalnih posljedica ili društvene izolacije teško može biti istinski slobodno. Konformizam tada postaje poželjna norma, a sloboda luksuz koji se malo tko usuđuje živjeti.

Cijena takvoga ozračja iznimno je visoka. Gubi se sposobnost kritičkog promišljanja, osiromašuje se javni prostor, slabi kultura dijaloga, a čovjek se sve više vrednuje prema tome uklapa li se u prevladavajući narativ, umjesto prema istini, razumu i dostojanstvu koje mu pripada kao osobi stvorenoj na sliku Božju.

Zato je danas potrebna hrabrost više nego ikada. Hrabrost da se govori istina s poštovanjem, da se brani pravo na različito mišljenje, da se ne pristaje na ucjene i da se čuva sloboda kao jedno od najvećih dobara ljudske osobe. Budućnost slobodnog društva neće ovisiti o onima koji bez razmišljanja slijede većinu, nego o ljudima koji će imati odvažnosti braniti istinu, dostojanstvo čovjeka i slobodu savjesti čak i onda kada to nije ni popularno ni isplativo.

Objava (Ne)kultura otkazivanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.