Povijest župe

Župa Trn jedna je od najmlađih župa u Banjolučkoj biskupiji. Župne matice vode se od 1981. godine. Na području ove novoosnovane župe još u 17. stoljeću postojala je crkva sv. Ivana Krstitelja u Trnu i, prema predaji, crkva sv. Martina u Jablanu. U vrijeme Bečkoga rata pred kraj 17. stoljeća ovo područje pripalo je najprije župi Ivanjska, zatim od 1876. župi Petrićevac, a od 1879. župi Barlovci. Odlukom banjolučkog biskupa mons. Alfreda Pichlera dana 26. kolovoza 1980. godine utemeljena je župa sv. Josipa u Trnu odvajanjem od župe sv. Vida u Barlovcima. Novoosnovanoj župi pripala su naselja Trn, Jablan i Bukovica, a župa je povjerena franjevcima Bosne Srebrene na trajnu upravu. 

Po osnivanju župe franjevci su se odmah dali na izgradnju duhovne Crkve kao samostalne župne zajednice, ali i na materijalnu izgradnju župne kuće i crkve. Najprije je izgrađena župna kuća 1982. godine, u kojoj su se u improviziranom prostoru slavile mise dok je crkva bila u gradnji. Župna crkva izgrađena je 1983. godine po projektu O. Čauševića. Zidana je bijelom fasadnom opekom, a njezina veličina u tlocrtu bila je 20 x 28 m. Broj vjernika je rastao iz godine u godinu, a prema statistici iz 1991. godine župa je imala više od 2200 vjernika.

Vihor rata

Nažalost, zlo posljednjega rata zahvatilo je i ovu mladu župu. Iako je rat u BiH počeo 1992. godine, vjernici banjolučkoga kraja, većinom katolici i Hrvati, doživjeli su najteža stradanja tek 1995. godine. Ovo područje bilo je u ratu pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Iako je bilo određenih tenzija, zastrašivanja, pa čak i bacanja bombi na hrvatske kuće i nekoliko ubojstava, ipak nije bilo masovnoga protjerivanja Hrvata i katolika te je do sredine svibnja 1995. većina vjernika živjela u svojim domovima i imala radnu obvezu.

Nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995., kada je oslobođeno područje zapadne Slavonije, srpski vojnici počeli su polako upadati u mnoge hrvatske kuće po cijelom banjolučkom kraju te su istjerivali mještane iz kuća. U kolovozu 1995. godine započeo je masovni nasilni izgon Hrvata od strane srpske vojske i vlasti. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Među njima i skoro svi vjernici župe Trn. Masovni progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Ostali su samo oni koji su živjeli u mješovitim brakovima, ali i njima je, kako i sami kažu, psihički bilo jako teško.

Osim progona stanovnika srpske su vlasti započele i masovno uništavanje katoličkih objekata. U noći sa 17. na 18. svibnja 1995. godine minirana je i uništena crkva u Trnu, dok je toranj nekim čudom ostao uspravan. Iste noći spaljena je i uništena župna kuća. Sličnu sudbinu doživjele su i mnoge druge župne crkve i kuće ovoga kraja.

Obnova

Nakon Dejtonskoga sporazuma i završetka rata krenulo se s obnovom. Najprije je obnovljena župna kuća 1998. godine. Obnovu je vodio župnik fra Dujo Ljevar. Kamen temeljac za novu župnu crkvu sv. Josipa u Trnu blagoslovio je 22. lipnja 2003. sada sveti papa Ivan Pavao II. prigodom posjeta BiH u Banjoj Luci na Petrićevcu. Župna crkva nanovo je sagrađena na temeljima stare crkve, ali puno manjih dimenzija, te je posvećena 20. rujna 2010. godine za vrijeme župnika fra Ive Brezovića. Tijekom toga vremena malobrojni vjernici koji su ostali, njih oko 100, slavili su misu u grkokatoličkoj crkvi koja se nalazi u neposrednoj blizini.

Osim župne crkve i kuće, u župi Trn postoji još kapelica posvećena BDM na Vidovića Brdu u Bukovici izgrađena 1979. godine. I ova je kapelica bila uništena u ratu, ali je poslije obnovljena. Dva su groblja s grobljanskim kapelicama na prostoru župe, groblje Suvaja na granici Bukovice i Jablana te groblje Bešlenica u Trnu, na desnoj obali Vrbasa.

Nakon rata u župu se vratio vrlo mali broj vjernika. Većina ih je svakako već bila primorana zamijeniti kuće sa Srbima u Okučanima, Gvozdu i drugim krajevima u Hrvatskoj, a koje su bile manje i u puno lošijem stanju. Iako se obnavljalo nakon rata, stanje još nije bilo sigurno. Nekoliko eksplozivnih naprava bačeno je oko župnoga ureda, a posljednja čak 2004. godine. Sve je to bilo u cilju zastrašivanja povratnika i obnove, a što je rezultiralo da se velik broj župljana zbog problema oko povratka trajno naseli izvan BiH. Ali fratri i malobrojni narod nisu se dali obeshrabriti.

Župa danas

Prema statistici župe na kraju 2016. godine, kad je za župnika došao fra Dominko, bilo je 124 vjernika. Danas, deset godina poslije, broj vjernika se smanjio na oko 95. Broj obitelji je 48.

Na nedjeljnu misu redovito dolazi oko 25 do 30 vjernika. Većinom su to stariji vjernici, a ima i nekoliko mlađih obitelji s djecom. Prošle godine bila su 3 sprovoda. Bilo je i jedno vjenčanje ali mladenci žive vani. Na velike blagdane i patron župe dođe izvana nekoliko stotina vjernika podrijetlom iz ove župe.

Problem povratka još uvijek postoji jer godinama gotovo da nije bilo moguće da neki Hrvat dobije posao u javnim firmama. Istina, kažu vjernici da se situacija danas malo promijenila nabolje. Nekoliko obitelji koje su se vratile većinom su poslije rata pokrenule neki svoj mali biznis. Vjernici žive skromno. Većina su umirovljenici s najnižim mirovinama.

Unatoč svim problemima vjernici sa svojim župnikom nastoje živjeti normalan život i pomagati jedni drugima. Imaju lijep običaj da se većina njih zadrži na kavi sa župnikom u župnoj dvorani nakon nedjeljne mise i tu se dogovaraju o svemu što se tiče pastorala župe. Zajedno tako slave rođendane i imendane. U korizmeno vrijeme dogovaraju se kako obići sve bolesnike u župi koji ne mogu doći na misu. Ali ne čine to samo u korizmi i adventu, nego i tijekom godine.

Upravo im ovi susreti nakon mise omogućuju da paze jedni na druge i na župnika, da razmjene informacije tko je bolestan, koga treba obići ili mu nešto kupiti ako je potrebno. Čine to s ljubavlju kao u vrijeme prvih kršćanskih zajednica.

Zajedno s vjernicima drugih okolnih župa pridružuju se hodočašćima u Hrvatsku koje organizira vlč. Vladislav Žarko Ošap, župnik u Banjoj Luci. Često im se priključe i prognani župljani koji sada žive u Okučanima ili čak Njemačkoj. Hodočašća po BiH organizira gvardijan fra Domagoj Šimić, na koja se Trnjani rado pridruže. Neki čak pješice hodočaste sv. Ivi u Podmilačje, a ide se i u Mariju Bistricu, Ludberg, Olovo, Kraljevu Sutjesku, Međugorje. Na ovogodišnji Mali Uskrs organizirano je hodočašće u svetište Gospe na Trsatu u Rijeci, gdje je trenutno gvardijan i čuvar svetišta fra Dragan Grizelj, koji je rodom iz župe Trn.

Osim na patron župe, 19. ožujka, svake se godine prognani vjernici u velikom broju okupljaju 16. kolovoza na misi na groblju Suvaje u Jablanu na blagdan sv. Roka. Poslije mise bude druženje na imanju Ivice Matoševića gdje se okupi oko 500 ljudi. Drugo veliko okupljanje je 8. rujna, na blagdan Male Gospe, kod kapelice BDM na Vidovića Brdu u Bukovici. Trnjani se također okupljaju u Davoru kako bi obilježili godišnjicu progona. Ponekad bi se organizirao susret Trnjana u Zagrebu koje okuplja Miro Mamuza.

Vrijedni župnik fra Dominko

Iako je prije nekoliko dana napunio 77 godina, župnik fra Dominko radi neumorno i s puno entuzijazma, pažnje i ljubavi. Vjernici i župnik fra Dominko ponosno ističu da je ovo jedina župa u kraju gdje se na Cvjetnicu i Veliki petak pjeva Muka Gospodnja, a probe vodi sam župnik. Pjevanje je jednostavno, ali s puno ljubavi i truda. Oko liturgijskoga pjevanja trude se svake nedjelje i blagdanima. Gospođa Snježana Orlovac svira i čita na misama.

Fra Dominko se posebno trudi oko uređenja dvorišta koje je uistinu prelijepo izgleda, te oko pravljenja jaslica i ukrašavanja crkve i dvorišta lampicama u božićno vrijeme. Ali ne samo svoga dvorišta, on se brine da se lijepo ukrase dvorišta i nekih drugih župa u kraju. U tome može biti primjer drugima. Osim toga, priprema lijepe suvenire kao uspomene iz župe koje rado dijeli onima koji dođu u Trn. Za svoga župnika vjernici imaju samo riječi hvale i zahvale.

Osim Trna, fra Dominko je upravitelj još jedne župe, one u Stratinskoj, koja je udaljena 55 kilometara i gdje stalno žive samo 4 starije osobe od prijeratnih 500 vjernika. Tamo služi mise za Božić, Uskrs i patron Sv. Antu, te na grobljima kada se okupi nekoliko stotina vjernika raseljenih iz te župe.

Iako Trn spada u manje župe, župnik i vjernici imaju veliko srce te se istinski trude da njihova ognjišta ne ugasnu. Život im je neprestana borba, ali u velikoj skromnosti i ljubavi sve podnose i svemu se raduju. Svoju vjeru kao zajednica hrabro svjedoče nasmijana lica.

Objava Mala župa velikoga srca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U grčkoj mitologiji pripadala je božicama Afroditi i Demetri, a u rimskoj – Veneri. Kod Židova je ona jedna od 4 svete biljke. Kod nekih europskih naroda i u Ukrajini cvijet mirte se nosi na vjenčanjima. Na Mediteranu je ona simbol ljubavi i besmrtnosti. Raste do 6 metara visine, a osim što je impresivna svojim rastom, zanimljiva je zbog svoje sposobnosti izlučivanja guste gumenaste smole nakon što joj se zareže kora. Ta smola, bogata i aromatična, odiše snažnim, slatkastim mirisom koji je stoljećima cijenjen u mnogim kulturama. Iz ove smole se dobiva i ulje. Tijekom tisuća godina, smirna, smola se koristila za izradu parfema i u liječenju. Ima mirisne kožaste listove i bijele zvjezdaste cvjetove koji se javljaju od travnja do kolovoza. Plod joj je mnogosjemena tamnoplava bobica.

Mirta je začinska i ljekovita biljka. Od listova se dobiva eterično ulje koje se primjenjuje u aromaterapiji, a od bobica se prave razni likeri, želei, začini. Bobice su se, u doba gladi, sušile i mljele te upotrebljavale kao zamjena za brašno. Sušene, mljevene bobice služe kao zamjena za papar, a cijele se stavljaju kao začin umacima. Listovi, također, služe kao začin koji mesnim jelima daju poseban okus.

U Sv. pismu čitamo da su tri kralja donijeli Isusu za poklon tri dara: zlato, tamjan i smirnu. O tome piše sv. Matej, evanđelist: „Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu.” Evanđelist Marko piše kako su vojnici Isusu, dok je visio na križu, nudili namirisano vino. On piše doslovno: „I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze.” Poznato je da su u to vrijeme vinu dodavali malo smirne, da bi dobili lijep miris. I evanđelist sv. Ivan piše u svom Evanđelju ovako: „A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloje. Uzmu dakle tijelo Isusovo, poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.” Moramo znati da je kod starih Egipćana, u Rimskom Carstvu i u Izraelu mirta bila glavni sastojak za balzamiranje mrtvih. Evanđelist Luka u svom Evanđelju, piše kako je grešnica Marija Magdalena došla do Isusa koji je bio u kući kod jednoga farizeja: „Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” Poznato je da su u to vrijeme pravili pomasti od smirne.

U Isusovo vrijeme, a i prije njegova vremena, koristila se smirna ne samo u Izraelu nego i u Rimskom Carstvu, Egiptu, Indiji i Kini, za kađenje, ali i kao dodatak hrani, zatim kao lijek, a osobito u liječenju rana i kožnih bolesti. Redovito se pravila mast, a glavni sastojak je bila smirna.

Ulje od smirne dobiva se iz listova ove biljke. U njezi kože ona djeluje tako da zateže kožu, zaustavlja krvarenje i potiče prokrvljenost. Ona djeluje kao antiseptik, uništava gljivice, dezinficira i sprječava upale te potiče zacjeljivanje rana. Uz to ima vitalizirajuća svojstva te jača kožu. Odlična je kao sastojak u proizvodima za njegu jer je vrlo djelotvorna kod kožnih problema i ekcema te u proizvodima protiv starenja kože, pa i u vodici za usta kod problema sa zubima. Budući da smirna ima općenito vrlo dobra njegujuća svojstva, koristi se i u ostalim mnogobrojnim proizvodima za njegu i zdravlje tijela. Njezini ljekoviti sastojci imaju antibakterijska svojstva, čineći ju idealnim prirodnim lijekom za borbu protiv različitih kožnih bolesti ili infekcija. S obzirom na to da smirna ima poticajni utjecaj na maternicu, potrebno ju je izbjegavati tijekom trudnoće! Ljekoviti sastojci smirne, znanstveno je dokazano, čuvaju srce, smanjuju loši kolesterol, a poboljšavaju dobri kolesterol. U nastavku dijelim desetak savjeta na koji način se može iskoristiti velika ljekovitost ove biljke.

Tinktura. Tinkturu ćete napraviti tako da u teglu stavite svježe listove mirte, do polovice boce i onda prelijete dobrom rakijom (ponajbolja je prepečenica loza). Dobro zatvorite i ostavite 6 – 8 tjedana na toplom ili suncu. Nakon toga procijedite i ulijte u tamnu bocu. Ova se tinktura čuva u podrumu ili na tamnom mjestu i može se koristiti godinama. Stimulira organizam, zagrijava ga i zato je vrlo korisna kod umora i iscrpljenosti. Veoma je djelotvorna kod bronhitisa, astme, tuberkuloze, prehlade i katara. Također jača srce i snižava loš, a poboljšava dobri kolesterol. U prehrani potiče apetit, poboljšava probavu, čisti otrove iz crijeva i tijela, crijevne infekcije i razne parazite. Naglašavam da žene u vrijeme trudnoće ne smiju koristiti ovu tinkturu! Uzima se s vodom ili na koricu kruha, ujutro i navečer: odrasli po 20 kapi, djeca po 5 kapi, a mladi po 10 kapi.

Vanjska upotreba tinkture. Vrlo je djelotvorno ako u čašu stavite 50 ml tople vode i 30 kapi tinkture od smole mirte i grgljate. Grgljati je potrebno ujutro natašte i navečer prije spavanja, a dobro bi bilo da se to učini i nekoliko puta tijekom dana. To osobito djeluje kod grlobolje, upale grla i krajnika, upale desni i svih upala u usnoj šupljini. Razrijeđenom tinkturom s vodom u omjeru 1:1, mogu se ispirati rane i afte. Time brzo zaraste tkivo, ubrzava se oporavak i ublažava bol. Čini se ovo svaki dan sve dok spomenuti problemi u ustima ne prođu.

Smola i tamjan za kađenje. Smola koja se dobije od mirte, zarezivanjem kore drveta je cijenjena radi svojih aromatičnih kvaliteta i tisućama godina se koristila za mumificiranje pokojnika, ali se koristila i u ljekovite svrhe. Tamjan se isto dobiva zarezivanjem kore biljke Boswelia i sušenjem toga soka. Miješanjem ovih dviju smola, dobivamo smjesu koja je vrlo korisna i djelotvorna ako ju palimo za kađenje u prostoriji. Tamjan se najviše koristi kod liječenja gihta, zaustavljanja krvarenja i obradu čireva i rana. Smola mirte je osobito korisna kod zaraznih bolesti i infekcija, za želučane tegobe, jačanje srca, smanjenje kolesterola u krvi, čišćenje te u regulaciji metabolizma. Dokazano je da spajanje Mirte i tamjana pojačava njihovu pojedinačnu ljekovitost i djelovanje. Mješavinu ove dvije smole je najbolje zapaliti na peći gdje ložite drva ili ju paliti na neki drugi način. Izgaranjem ove mješavine, širi se miris u čitavoj prostoriji koji mi udišemo. To puno djeluje na psihu i raspoloženje, ubija viruse i bacile, djeluje na bronhije, astmu itd.

Čaj od listova. Listovi mirte su puni eteričnoga ulja i drugih ljekovitih sastojaka. Jednu veliku žlicu usitnjenih suhih listova mirte stavite u 2 dl vrele vode, dobro promiješajte, ostavite 10 – 15 minuta poklopljeno pa nakon toga procijedite. Popije se ova količina od 2 dl ujutro, a ista količina pripremi se prije spavanja i popije. Pije se svakodnevno tijekom 3 tjedna, napravi se pauza od tjedan dana i kura se ponovi. Ovaj čaj smiruje probavne tegobe, a osobito djeluje kod dišnih smetnji, gornjih i donjih dišnih infekcija kao i mokraćnih infekcija. Nažalost, suhe, a i svježe listove mirte i kao i njezine plodove je vrlo teško nabaviti u prodavaonicama ili ljekarnama, samo u posebnim ponudama. Ja uvijek naberem sebi listove i plodove kod moga brata fra Stipe koji je župnik na otoku Hvaru u mjestu Sućuraj.

Čaj od sušenih bobica. Čaj se može pripremiti i od suhih, u mikseru usitnjenih bobica mirte. Naberu se bobice, dobro osuše i izmiksaju u mikseru. Zatim u 200 ml vrele vode stavite 2 velike žlice bobica mirte, dobro promiješate, poklopite i ostavite 15 minuta poklopljeno. Nakon toga procijedite. Popije se ova količina od 2 dl ujutro i ista količina se pripremi i popije navečer prije spavanja. Pije se svakodnevno tijekom 3 tjedna, napravi se tjedan dana pauze i kura se može ponoviti. Čaj je vrlo djelotvoran za probavni sustav.

Ulje od mirte. Od listova mirte se u posebnim radionicama, koje su specijalizirane za destilaciju ulja, proizvodi ulje, koje je vrlo djelotvorno. Ono se može dobiti u ljekarnama i nekim prodavaonicama. Ovo ulje sadrži osobito agresivni miris cineola. Vrlo je djelotvorno. Može se koristiti za unutarnju i vanjsku primjenu. Unutarnje se koristi tako da se u čašu tople vode stavi deset kapi ulja i popije ujutro natašte i navečer prije spavanja. Može se u zdjelu vrele vode staviti po 10 kapi ulja mirte i mente, nagne se glava iznad zdjele, pokrije se ručnikom i udiše se 5 minuta miris ovih biljaka. To je vrlo djelotvorno za dišne organe, ali i za živčani sustav ako se udiše kroz nos. Vanjska upotreba je da namažemo ovim uljem ulaz u nos i onda dišemo kroz nos. Također može se u malo tople vode dodati 10 kapi ovoga ulja i grgljati i ispirati grlo i usta ako patimo od upale grla ili usne šupljine. Također na bolna mjesta (zglobove, leđa i mišiće) kapne se nekoliko kapi ovoga ulja i dobro se umasira pa se preko toga stavi prozirna folija i na to ručnik te se drži preko čitave noći. Čini se to sve dok bolovi ne prestanu.

Ulje za masnu kožu. Možete sami sebi napraviti ulje za masnu kožu. Uzmite 50 ml dobroga, maslinova, hladno prešanoga ulja, 10 ml ulja jojobe i 20 ml eteričnoga ulja mirte. Sve zajedno stavite u malu bočicu od 100 ml i dobro promućkajte, dobro zatvorite i ostavite na tamnom mjestu, podrumu ili u ormaru. Na masnu kožu, osobito ako je na glavi ili licu stavi se nekoliko kapi ovoga ulja i dobro se lagano utrlja. Činite to navečer prije spavanja, svaki dan sve dok se koža ne normalizira.

Vino od mirte. Rimski specijalitet myrtidanum, vino od bobica mirte, proizvodi se u Italiji. Na Sardiniji prave čak dva likera od mirte – od crvenih bobica se radi Mirto Rosso, a od svijetlih Mirto Bianco koji svojim mirisom i više podsjeća na mirtu. Priprema je vrlo jednostavna, u dobro bijelo vino doda se šaka suhih bobica mirte, zatvori se i ostavi 4 tjedna da odstoji. Nakon toga se procijedi, dobro se boca zatvori i čuva na tamnom i hladnom mjestu. Ovo vino je vrlo ukusno, korisno i ljekovito.

Zaključak. Naglašavam da kod svih zdravstvenih problema i za njihovu prevenciju morate šetati na čistom zraku u prirodi, najbolje je u borovoj i jelovoj šumi, baviti se laganim sportom i puno se moliti i meditirati kako bi smanjili stres na minimum. Molim vas sviju, preporučite ovu kolumnu i svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni mogli iskoristiti moje savjete i ovu biljku i tako pomoći sebi ali i svojim prijateljima i poznanicima.

Objava Mirta (smirna) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jung je najbolju praksu stekao na svome prvom radnom mjestu – u Psihijatrijskoj klinici Burghölzli, gdje je s radom počeo 1900. godine i radio sve do 1909. godine. To je jedna od najuglednijih psihijatrijskih ustanova u svijetu, koja se danas jednostavno zove PUK. U tome ogromnom kompleksu ponad Züricha danas rade i hrvatski liječnici. Jung je poslije nastavio raditi u vlastitom domu gdje je živio sa suprugom Emmom i petero djece. Iako nije imao problema s primanjem pacijenata u vlastitom domu, mora se priznati da Jungovi pacijenti nisu bili opasni ni nasilni ljudi; većinom je primao bogate pacijente koji su dolazili iz Sjedinjenih Američkih Država, ali i Švicarske. Čak nedaleko od kuće u Küsnachtu nalazio se još do nedavno i hotel gdje su odsjedali Jungovi pacijenti. Kuća, koja je ujedno postala mala klinika, zbilja izgleda prekrasno. Jung je ondje imao svoju radnu sobu, koja je često bila u mraku. Osim što je primao pacijente, Švicarac je ondje i stvarao svoja djela.

Za razliku od Sigmunda Freuda, Jung nije imao kauč u klinici, već dvije stolice. Tu se krije i glavna razlika njihova razilaženja, koliko god to čudno zvučalo. Pacijent bi kod Freuda ležao izlažući svoj monolog, a kod Junga isti bi sjedio na stolici. Tijekom razgovora Jung bi promatrao pacijenta, posebno gestikulaciju lica. Jung je toliko bio blizu pacijenta da bi se njihova koljena čak i sudarala. Važno mu je bilo vidjeti lice, posebno promjene na licu dok razgovaraju o određenim temama iz života. Želio je vidjeti što dotiče pacijenta.

Jung je veoma volio i priče. One su bile bitan dio njegova rada i prakse. Švicarac je duboko vjerovao da se istina o čovjeku može lako otkriti kroz simbole i naraciju. Jung je također jako volio i biblijske priče, u njima je vidio arhetipske slike duše. Dojmljiva je biblijska priča o borbi Jakova s Bogom (usp. Post 32). Jung u toj priči vidi čovjekovu nutarnju borbu s Bogom: Jakov je ranjen i on šepa nakon toga susreta. Jung zaključuje da čovjek ne može rasti bez rane. Ranjenost je prilika za rast. Jung je tražio od roditeljȃ da svojoj djeci često čitaju biblijske priče, jer će u njima pronaći odgovore na brojna životna pitanja. Život je satkan u priči, a priča je lijek za čovjekovu dušu, za njegovu psihu.

Objava Carl Gustav Jung i priča o licu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zarobljeni u slobodi

Suvremena kultura u silnoj potrebi da se udalji od svega što je „sputava” i „koči” u vlastitoj individualnosti, pronašla je način kako odvojiti naslijeđeni moral od njegova kršćanskog teološkog podrijetla što je danas vidljivo na svakom koraku. Ostaje pitanje hoće li novo poganstvo koje se nameće promijeniti stvari nabolje, hoće li čovjek biti sretniji ili dodatno izgubljen i zbunjen pred navalom sloboda koje ga zarobljavaju i ne daju disati. Pogrešno se smatra da je čovjek to slobodniji što ima više mogućnosti izbora. „Biti slobodan također znači pristati i na ono što nismo izabrali”, ističe Jacques Philippe u knjizi Unutarnja sloboda. Pristati na vlastita ograničenja, nemoć, slabosti, životne situacije koje – iako nepozvane – ipak dolaze, predstavlja težak put upravo zbog naše naviknutosti da imamo sve pod kontrolom, što je nemoguća misija. „Život je pak dar koji po svojoj prirodi bježi od svakoga pokušaja da se njime vlada”, upozorava Jean-Claud Sagne. Situacije koje nisu pod našom kontrolom pomažu nam rasti i razvijati se. Prihvatiti razočaranje i stvarnost viđenu očima svijeta je teško ali izvodivo ako vjerujemo da je „ljubav tako moćna na djelu da može izvući korist iz svega, iz dobra i iz zla koje se nalazi u meni”, ističe Mala Terezija.

Scrivener također upozorava da, ako zapadno društvo napusti Krista, ali zadrži vrijednosti, ostat će usko uokvireno u legalističkom prosuđivanju. Naime, vrijednostima se mogu donositi procjene, suditi druge, ali njima se ne može spasiti dušu. Moralne vrijednosti i vrline su one koje oblikuju čovjeka i čine da traži put ka spasenju. Zahvaljujući njima čovjek je potaknut na oprost i otkrivanje milosrđa. Milosrdni Samarijanac nije slučajno prikazan u prispodobi i ne ponaša se kao njegovi prethodnici koji prosuđuju i donose ocjene. Njihova kalkulacija je pokazala da ne treba stati i pomoći ugroženome, iz mnoštva, samo njima znanih, razloga. Samarijančeva ljubav prema drugome i pruženo milosrđe pokazuju odlike kojima bismo i sami trebali težiti, ali često ostajemo sputani nekim računicama i interesima. „Kada bismo bili prepušteni sami sebi, stalno bismo padali i ne bismo mogli ostati uspravni…”, podsjeća Padre Pio. Ne budimo uznemireni u trenutku iskušenja, već pokušajmo sve podnositi s ljubavlju. Tražimo svjetlo koje prosvjetljuje razum, „svjetlost na prosvjetljenje narodâ” (Lk 2,32). Philippe u knjizi Molitvom do životne preobrazbe primjećuje da „intelektualna lijenost i duhovna vitalnost ne idu zajedno”. Imamo previše osobnih mjerila a malo mudrosti i povjerenja u Božju milost i ljubav prema nama. „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotrkiju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena” (Iv 3,19-21).

Mutna slika stvarnosti

Iako zapadno društvo nastavlja živjeti na temeljima svojega kršćanskog nasljeđa, ono se ne bavi puno njegovim proučavanjem i korijenima iz kojih je izniklo. Što ako ovo nasljedstvo, često zanemarivano, podcjenjivano i danas osobito odbacivano, jednoga dana nestane? Hoće li biti hrabrih ljudi kao gore navedeni Samarijanac, lučonoša, koji će predano i smjerno raditi na tome da baština raste, a Svjetlost nastavi sjati. „Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost” (Lk 8,16).

Često smo tegobni i nesretni, nezadovoljni okolnostima u kojima živimo, u našoj obitelji, u radnom okruženju. „Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim srcima” (2 Kor 6,12). Sebičnost i individualizam koji se danas propagiraju otuđuju ljude jedne od drugih. Propagira se neki nestvarni izgled, čudne riječi se odašilju u javni prostor, a poruke postaju bodlje koje ranjavaju. Mladi se okreću nekim idolima koji nisu dobronamjerni, a koji ih otuđuju od njih samih. Žude za nečim što se mutno oslikava u virtualnom prostoru, što je stalno mijenjanjuće i što im iskrivljuje sliku stvarnosti i njihove vlastite pojavnosti i uloge na ovome svijetu. Ljubo Stipišić Dalmata poziva: Ej čovječe, probudi se iz tuđeg sna i vrati se sebi dok još imaš kome! Izgubimo li sebe, stalno se uspoređujući s drugima, kako ćemo opstati? „Kada ne možete činiti velike korake na putu kojim vas Bog vodi, budite zadovoljni i s malim koracima i strpljivo čekajte dok ne budete mogli trčati ili, još bolje, letjeti. Budite zadovoljni tim da ste trenutno mala pčela u košnici; mala pčela koja će uskoro postati velika pčela i koja će moći praviti med, jer Bog govori onima koji su ponizni”, poručuje Padre Pio.

Poziv na hrabrost

Thomas Merton u svojoj knjizi Misli u samoći zapaža da je „kod mnogih ljudi s dobrom nakanom želja za krjepošću zapriječena odvratnošću koju osjećaju prema iskrivljenim krjepostima onih koji bi trebali biti sveti. Grješnici imaju vrlo oštro oko za lažne krjeposti i vrlo preciznu ideju o tome što bi krjepost trebala biti u dobra čovjeka. Ako kod navodno dobrih ljudi oni vide tek ‘krjepost’, koja je djelatno manje životna i manje zanimljiva od njihove vlastite mane, zaključit će da krjepost nema smisla i prionut će onome što već imaju, iako to mrze… Svi mi imamo nagonsku želju da radimo dobro i sprječavamo zlo. Ali ta želja je besplodna sve dok nemamo iskustva o tome što znači biti dobar.” Evanđelje je put prosvjetljenja kojim nam valja ići. Sveti Pavao poziva: „Zaklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji siju razdore i sablazni mimo nauk u kojem ste poučeni, i klonite ih se. Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svom trbuhu te lijepim i laskavim riječima zavode srca nedužnih” (Rim 16,17-18).

Progonstava je bilo i bit će ih. Danas se ona javljaju u podmuklim i prikrivenim oblicima. Iskaču iz prikrajka i zbunjuju nepripremljene i neoprezne duše. „To dobro znaju roditelji koji su suočeni s oprečnostima između odgoja koji pokušavaju prenijeti svojoj djeci u obiteljskome krugu i onoga što djeca primaju u školi i kroz medije”, ističe Phillipe u knjizi Sreća gdje ju ne očekuješ. Uskrsli Krist nam i ove godine dolazi i poziva nas na hrabrost, obraćenje i duboku predanost u vjeri. „Pazi dakle da svjetlost koja je u tebi ne bude tamna” (Lk 11,35). Ako su apostoli u svojem okruženju, koje im nije bilo nimalo sklono, mogli istupiti hrabro i oštro, nošeni Duhom Svetim, što nas priječi u našim ljudskim slobodama da uskliknemo – Hvala ti, Kriste, što si nam došao! Sretan Uskrs!

Objava Temeljne vrijednosti su Božje ideje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ostao sam zbunjen činjenicom da je Hesse ovdje pokopan budući da sam znao da je mjesto njegova rođenja Claw – mali njemački grad na rubu Schwarzwalda, smješten 30 km zapadno od Stuttgarta. Upravo je u tom malom mjestu Hesse proveo svoje djetinjstvo i mladost koji su bili posebno obilježeni snažnim protestantskim (pijetističkim) nabojem. No, kako je Hesse došao u Montagnolu i koliko je tu uopće živio, da je na kraju tu i pokopan? Je li možda to puka slučajnost ili postoji neka dublja pozadina? Odgovor se zapravo krije u teškoj životnoj situaciji. Hesse je nekoliko godina živio u Bernu i u jednom malom selu na Bodenskom jezeru. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata i malo poslije (1916. – 1919.) pogodio ga je niz osobnih tragedija: gubitak voljenoga oca, njegov najmlađi sin Martin je teško obolio, dijete je bilo prikovano za krevet zbog oboljenja živčanoga sustava, a i njegova žena bila je psihički bolesnik. I druga dvojica sinova Bruno i Heiner imali su blage psihičke smetnje. No, njegovi problemi nisu tu stali: bio je odbačen i od svoje nacije jer je oštro kritizirao rat i nacionalizam. Budući da je po naravi bio blag čovjek, pacifist, Hesse nije mogao opstati u društvu koje je sve više bilo militarizirano. Odjednom se našao pred zidom. Životne okolnosti su ga toliko pritisnule da nije vidio izlaza. U jednom trenutku pomišljao je i na najgore – oduzeti si život!

Hesseov veliki prijatelj bio je Carl Gustav Jung. On ga je pratio gledajući izbliza njegove lomove. Hesse je znao da nešto mora učiniti ili će završiti tragično. Možda nije mogao napraviti nikakvu nutarnju promjenu, ali je napravio izvanjsku: odlazi u Ticino, mjesto koje odiše mirom, tišinom i suncem. To mjesto postaje njegova oaza i pustinja. Daleko od svake vreve, Hesse živi gotovo asketski. Piše, crta i šeta. Svakodnevno obavlja vrtlarske poslove i provodi vrijeme u prirodi. Tu je živio 43 godine – od 1919. godine pa sve do svoje smrti 1962. godine. Budeći se duhovno, u Ticinu je napisao svoja najvažnija djela: Demiana (1919.), Siddarthu (1922.), Stepskog vuka (1927.), Narcisa i Zlatoustog (1930.), Igru staklenim perlama (1943.). Hesse je 1946. godine dobio ogromno priznanje: Nobelovu nagradu za književni rad. Zapravo, Hesse je ovom nagradom, dobivenom upravo nakon ratnih strahota, vratio ugled i nadu njemačkoj kulturi, ali i narodu. Kad su mnogi ljudi željeli odustati od njemačkoga jezika zbog ratnih strahota od strane nacista, Hesse vraća dostojanstvo „uprljanom” jeziku. Hesse te uči važnoj životnoj lekciji: iako katkad ne možeš promijeniti život, ali možeš mjesto stanovanja, a možda je i to ponekad samo dovoljno da se promijeni i život sam.

Objava Hermann Hesse i promjena mjesta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveta Stolica, oslonjena na dugu tradiciju diplomacije u službi mira, uporno podsjeća na potrebu da se međunarodni odnosi i javni život vrate u okrilje dijaloga i zadane riječi. U govoru Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 9. siječnja 2026., papa Lav XIV. upozorio je na opasnost da se „diplomaciji koja promiče dijalog […] zamjenjuje diplomacijom sile” (usp. Govor pape Lava XIV. Diplomatskom zboru, 9. siječnja 2026.). U toj perspektivi povjerenje nije ukrasni element, nego uvjet mogućnosti: bez povjerenja dijalog se svodi na proceduru; bez autentičnoga dijaloga mir ostaje krhak cilj.

Povjerenje, međutim, ne treba brkati s naivnošću niti s odricanjem od legitimne zaštite vlastitih interesa. Ono ne podrazumijeva smanjenje budnosti, nego pretpostavlja zajedničko uvjerenje da se sučeljavanje vodi lojalno, da se preuzete obveze poštuju i da se pregovori ne izopačuju instrumentalnim logikama. U tom je smislu povjerenje prava moralna infrastruktura suživota: ono omogućuje prevladavanje krutih i suprotstavljenih stajališta te usmjerava političko djelovanje prema konstruktivnim ishodima.

Nije slučajno da je upravo u Sarajevu papa Franjo pokazao put „strpljivog i povjerljivog dijaloga” (usp. Papa Franjo, Ekumenski i međureligijski susret u Sarajevu, 6. lipnja 2015.), sposobnoga vrednovati ono što povezuje i gledati na razlike kao na priliku za rast u poštovanju sviju. Ta smjernica zadržava osobitu aktualnost za Bosnu i Hercegovinu, gdje društveno pomirenje i funkcionalnost institucija zahtijevaju ne samo dobre zakone nego i obnovljenu kvalitetu političkih odnosa.

Iskustvo, naime, pokazuje da najtrajniji sporazumi rijetko nastaju kao plod iznenadnih preokreta: oni sazrijevaju strpljivim radom izgradnjom povjerenja, sastavljenim od transparentnosti, poštovanja procedura, postupnosti i uzajamnosti. Povjerenje ne nastaje spontano niti se stječe jednom zauvijek: gradi se polako i može se brzo narušiti, osobito kada se povećava jaz između načelnih izjava i konkretnih postupaka ili kada se dijalog koristi kao taktičko sredstvo.

Ova razmatranja dobivaju posebno značenje u tridesetoj obljetnici Dejtonskoga sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini i otvoren, ne bez poteškoća, put institucionalnoga suživota. To je obljetnica koja poziva na povratak izvornom duhu kompromisa, uz propitivanje ne samo primjerenosti institucionalnih rješenja nego i kvalitete povjerenja među sudionicima te uzajamnoga priznavanja kao legitimnih sugovornika. U tom svjetlu osobito snažno odzvanja upozorenje svetoga Ivana Pavla II.: „Nema mira bez pravde, nema pravde bez oprosta” (usp. Ivan Pavao II., Poruka za XXXV. Svjetski dan mira, 1. siječnja 2002.).

U bosanskohercegovačkom kontekstu, iako ostaju središnja ustavna rasprava, mehanizmi predstavljanja i učinkovito funkcioniranje institucija, trajni manjak povjerenja i dalje proizvodi cikluse suprotstavljanja i zastoja. Obnova uzajamnoga povjerenja stoga se pokazuje kao nužan – iako ne i dovoljan – uvjet za ponovno pokretanje vjerodostojnoga dijaloga, sposobnoga usmjeriti se prema općem dobru i budućnosti zemlje.

Odgovornost za izgradnju povjerenja snose svi, ali na osobit način oni koji raspolažu većim političkim i institucionalnim utjecajem. U kontekstima obilježenima asimetrijama, dosljednost, umjerenost i slušanje legitimnih zabrinutosti drugih nisu znakovi slabosti, nego ulaganja u stabilnost i održivost postignutih dogovora.

Zaključno, povjerenje se ne može svesti na sporedni element pregovora, kojim se treba baviti tek nakon definiranja bitnih pitanja. Ono čini samu pretpostavku autentičnoga i trajnog dijaloga, sposobnog pretočiti se u uključive procese odlučivanja i u prostore strukturiranoga dijaloga, u kojima se sučeljavanje među sudionicima odvija na lojalan, predvidljiv i uzajamno legitiman način. Bez povjerenja dijalog gubi vjerodostojnost; bez vjerodostojnoga dijaloga sporazumi ostaju bez stabilnosti i perspektive. U tridesetoj obljetnici Daytona, prepoznati povjerenje kao temelj političkoga dijaloga nije vježba idealizma, nego zahtjev odgovornoga realizma, usmjerenoga prema miru i budućnosti Bosne i Hercegovine.

(S. E. mons. Francis A. Chullikatt, apostolski nuncij u BiH)

Objava Povjerenje i dijalog: politički čvor Daytona trideset godina poslije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iznad izvora jedan je od manjih vrhova Bjelašnice, poznat kao Obalj, s lijepom bukovom šumom koja pokriva samo manji dio ovoga vrha. Inače šuma je lokalnim stanovnicima osiguravala ogrjev, drvo. Također od toga bukovog drva rađene su stare štale za stoku. Upravo ta bukva te posebni geološki slojevi osiguravaju u određenim dijelovima godine dovoljno vode za Studeni potok. Kada su u pitanju geološki slojevi, dominira vapnenac, a na obližnjim Crvenim stijenama verfeni, te stare geološke strukture koje su tu stigle tektonskim pokretima zemljina tla prije više desetaka milijuna godina.

Cijeli tok potoka smješten je u prostranoj dolini, danas livadi koja se kosi, a koja se nekada i obrađivala i sijala. Ta prostrana dolina je blago nagnuta k jugu i cijeli dan osunčana. U zimskom razdoblju kada dolinu pokrije snijeg, dolina blješti u duginim bojama. Zbog te blago nagnute zaravni potok nema veliku i jaku maticu, već voda mirno putuje na rubu kanjona Rakitnice. Kako potok protječe kroz zaravan s dubljim zemljišnim slojem, a što predstavlja erozivnu naplavinu s Oblja, voda je formirala veliki broj meandara. Ipak zadnjih 550 m vodotoka je s brzom maticom te su duž potoka bile mlinice u kojima se od pšenice i češće od kukuruza dobivalo brašno. Nakon toga malo bržega toka voda dolazi do ruba platoa te počinje, kroz više slapova i vodopada, padati k Rakitnici. Tako je zabilježeno da taj glavni vodopad s nekoliko malih kaskada i slapova ima visinu više od 250 m.

Ako ste u prilici posjetiti Studeni potok u zimu te ako je pao snijeg, velika je vjerojatnost da ga nećete vidjeti. Biva potpuno prekriven i teče ispod snijega. Ako pak nema snijega, za velikih hladnoća koje u ovom području idu često ispod –20 °C, voda nekad zamrzne. Tada i vodopad zamrzne te dobiva nestvarne oblike.

Ako Studeni potok posjetite ljeti, a ljeto je s dugim suhim razdobljem, potok je na izdisaju, ili s jako malom količinom vode koja na vodopadima nestaje dok stigne do Rakitnice. Zadnjih godina zbog nedostatka oborina potok sve češće potpuno presuši. Nažalost i razdoblja presušivanja tijekom godina postaju sve duža i duža te često mislim da ćemo ovaj potok trajno izgubiti.

Zato je potok najbolje posjetiti u proljeće kada je u njemu obilje vode, a obale se zašarene proljetnim cvijećem među kojima dominira žuti jaglac i plava sirištara koja vas svojim plavilom privlači. Lijep ugođaj je i tijekom jeseni kada okolne planine dobiju specifičnu boju od raznih faza jesenskoga bojenja lista, od zelene i žute do crvene i smeđe.

Da bismo pak posjetili kamenoga zmaja, moramo od vodopada malo krenuti ka selu Lukomir te gledati stijene iznad puta. U jednom trenutku će nam se od stijena učiniti da je tu kameni zmaj o kojem se pričaju legende među lokalnim stanovništvom.

O fauni Studenog potoka ne zna se ništa jer povremeno presušivanje ne odgovara brojnim vrstama, ali sigurno postoje insekti koji opstaju i u sušnim dijelovima godine u koritu potoka i na njegovim obalama. Kako duž rijeke nalazimo bukovu šumu, vjerojatno do potoka dolaze razne vrste sisara koji obitavaju u šumi. Najčešći posjetitelji su vukovi, lisice, medvjedi, jazavci, ali tu su i srne. Nekada su ova područja bila poznata po divokozama, ali se danas rijetko susreću zbog prekomjernoga krivolova.

Danas veliku prijetnju potoku predstavljaju brojni posjetitelji koji dolaze da vide ovo čudo prirode, ali i da uživaju u prirodi koja nestaje. Među posjetiteljima najveću prijetnju predstavljaju vozači kvadova koji se često voze i samim koritom potoka.

Objava Studeni potok pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Moć osobnih priča
Koliko danas roditelji uopće pričaju djeci svoja sjećanja iz djetinjstva? Koliko im pričaju sjećanja o pričama koje su oni slušali od svojih roditelja, djedova, baka? Usmena predaja kao metoda modeliranja svijesti danas je jako zanemarena. Na to mjesto uskočili su razni drugi mediji koji se vrlo rado upuštaju u odgoj sustava vrijednosti naše djece. I, što je najtužnije, često sve to s blagoslovom roditelja. Sjećam se jedne obiteljske seanse kada su mi na razgovoru bili roditelji sa svojim sinom u pubertetu. Nakon što je dijete iznijelo svoje razmišljanje o aktualnom problemu, majka me u čudu pogledala i izjavila kako ona nema pojma otkud njezinu djetetu takav način razmišljanja i tko je njega uopće odgajao.
Nažalost, za djecu u pubertetu kada pođu pokazivati sustav razmišljanja značajno različit od onoga unutar svoje obitelji, već je kasno za značajne preinake. Nekako sve više imam osjećaj kako odrasli smatraju da je nepotrebno ili gubljenje vremena prenositi iskustva i sjećanja i prepričavati ih mladima. Razmišljaju kako je danas svakako djeci sve dostupno na društvenim mrežama pa kako nema ni potrebe da im i sami dijele svoja iskustva. To je ogromna zamka. Ne postoji dijeljenje informacija bez subjektivne obojenosti sadržaja jer, kako često možemo čuti, sve je u očima promatrača koji informaciji daje „vrijednost”. Konkretno, promatrajući bilo koji događaj, pa bio on i najbanalniji, npr. kupnja kruha u pekari, svaki promatrač će imati svoju „priču” o tome što i kako se „zapravo” dogodilo. Naravno, svatko priča onako kako je vidio. I svatko je vidio različito i, priča mu je drukčija tako da se vrlo lako mogu pojaviti osvrti na događaj uz vrednovanja „lijepo ga je uslužila, drsko je upitao, prodavačica ga je ignorirala itd.”. Koliko očiju, toliko verzija priče. Dobro je jedna klijentica napravila usporedbu između svoga muža i sebe nakon što su bili u gostima te na putu kući prokomentiraju ono o čemu se razgovaralo tijekom zajedničkoga druženja. Klijentica u čudu navodi: „Draga moja gospođo, moj suprug i ja kao da nismo bili na istom druženju, ono što je on čuo i što sam ja čula nije niti slično!” Koliko li samo nesporazuma i trzavica nastane uslijed uvjeravanja čija verzija priče je istinita. No, to je i manje važno. Ono što je ključno jest da se dijeljenjem naših životnih iskustava povezujemo s drugim ljudima. Mi ne dijelimo samo priču, dijelimo dio sebe, svoj sustav vrijednosti, svoja razmišljanja. Razgoljujemo se. Pomažemo drugome da nas upozna. Zbog svega toga jako je važno pričati priče svojoj djeci i nuditi im svoje viđenje svijeta i problema u međuljudskim odnosima te mogućih rješenja. I sve to u jednoj blagosti i otvorenosti za naš trud da uistinu pokušamo proniknuti u svijet drugoga i razumjeti njegovo viđenje.

Iluzija lakih rješenja
Već ima skoro i deset godina, a sve s napredovanjem tehnologije, primijetila sam jedan novi trend kod mladih majki. Kada žele dijete uspavati, upale na mobitelu tzv. bijeli šum. Naime, kako na reklamama navode, taj zvuk značajno ubrzava mogućnost da dijete zaspi. San svake majke. Upališ mu zvuk, i mirna si. Dijete spava a da nisi nikakav napor u to uložio. I sama se sjećam na početku svoga majčinstva kako sam sumnjičavo gledala reklame na TV-u u kojima dijete stave u krevetić, ugase svjetlo, zatvore vrata i dijete spava. Budući da u mojoj situaciji slika uspavljivanja djeteta nije ni slično izgledala navedenom, pitala sam se što nije u redu. Naravno, nerealno bi bilo očekivati da se takvo što s TV-a u životu i događa, no nakon nekoga vremena kada se pojavio ovaj tzv. bijeli šum, već sam se počela pitati je li možda to „lako” rješenje o kojem sve mi majke sanjamo. Uspavljivanje na „klik”.
U čemu je kvaka? Komunikacija nije samo prenošenje određenoga sadržaja poruke, točnije poruka nije samo „suha” informacija. Poruka je sve: boja glasa, visina tona, pogled. Sada možemo samo zamisliti za koliko je toga oštećeno dijete u najranijoj dobi kada mu se upali tzv. bijeli šum za uspavljivanje. U majčinoj utrobi dijete je naviknuto na majčin glas. I ne samo na majčin, po rođenju prepoznaje i glas oca jer je po prirodi stvari upravo to zvuk koji je najčešće slušao uz majku. Koja radost i osjećaj sigurnosti kada po rođenju prepoznaje svoje okruženje. Upravo zbog toga majka i otac uspijevaju dijete posebno smiriti, utješiti. Nekada, naravno, to iziskuje puno žrtve, pogotovo kada je riječ o noćnim buđenjima. Plakanja bez kraja, nosanja djeteta po cijeloj kući. No, uz sve to ide i pjevušenje, pričanje djetetu. Dijete čuje glas, osjeti miris kože zbog držanja u naramku roditelja. To nijedan tzv. bijeli šum ne može zamijeniti. Ili može?
Što se događa kada „odgurnemo” svoje dijete, svoga bližnjega od sebe? Prirodno, druga strana ponovno nam se vraća i pokušava od nas dobiti ono što joj treba od nas: pažnju, ljubav, naše vrijeme. No, ako ga mi i dalje odgurujemo od sebe, sve rjeđe i rjeđe nam se vraća i u konačnici kao da „odustane” od nas, odustane od nade da se uz nas može usrećiti. Tada slijedi razdoblje potištenosti i tuge, no kako život ide dalje velika je vjerojatnost da će taj drugi kojega smo mi odgurali od sebe, najčešće da bismo zadržali neku svoju zonu komfora, ili konkretno jer nam je bilo mrsko žrtvovati se i sebi iskvariti da bismo drugom udovoljili, uz nekoga drugog pronaći ono što uz nas nije mogao.

Borba za bliskost
Kako to u praksi izgleda? Dijete koje je uspavljivano uz tzv. bijeli šum, kako odrasta neće na jednak način doživljavati majčin glas kao ono koje je majka uspavljivala pjevušeći mu i pričajući dok bi ga nosala u naručju. Osjećaj topline i utjehe u majčinu glasu izblijedi i u pubertetu takvo dijete će se radije uz slušalice i različite tzv. bijele šumove uspavljivati i smirivati nego što će potražiti razgovor s majkom i njezinu toplinu. Nije znanstveno potvrđeno, al’ moja klinička praksa mi je to potvrdila. Jednostavno, odnos bliskosti je nešto što se ne podrazumijeva. Za to se treba žrtvovati. Sebi iskvariti „sada”, za nešto značajno bolje i veće „sutra”. Na to vas nitko ne može natjerati. To je jednostavno stvar odluke koju svatko donosi za sebe.
Koliko samo brakova biva uništeno jer umjesto da razgovaraju, dijele sitne događaje iz dana, svoja iskustva, promišljanja… kada dođu kući umorni od posla, jedu i zagledaju se svatko u svoj mobitel i sati, dani, mjeseci pa čak i godine prođu u takvoj rutini bez razgovora. U kući tišina koja razdvaja. S vremenom, kako kažu moji klijenti na bračnom savjetovanju: „čovjek se ohladi”. Potisnu potrebu za bliskosti. Jednostavno, tako se čini „lakše”. Do kada? Do potpunoga raskola kada se više i ne poznaju i brak se pretvori u formalnu tehničko-administrativnu zajednicu. Tko što treba platiti i odraditi. Bez dijeljenja sebe i svoje duše.
Vratimo se pričanju, prepričavanju. Vratimo se dijeljenju sebe bez straha da ćemo time biti „oštećeni”. Sa svojim bliskim ljudima odvažimo se na avanturu svakodnevnoga upoznavanja. Kako sami sebe svaki dan upoznajemo i uvijek nešto novo otkrijemo, budimo otvoreni i znatiželjni i za upoznavanje drugoga kako bismo ga mogli bolje razumjeti. Ne dopustimo da mjesto našega glasa u srcima naše djece, naših voljenih preuzme ijedan tzv. bijeli šum, Instagram, Tik-Tok. Borimo se za vrijeme, za razgovore u tišini, bez TV-a, ili uz vatru zimi, ljeti pod zvijezdama. Borimo se za bliskost.

Objava U čemu je kvaka? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko nas je umorno od unutarnjih borbi u nakani promjene drugoga? Naravno, na prvu svi smo spremni reći kako vrlo dobro znamo da drugoga ne možemo mijenjati, no zar veliki dio života ne potrošimo upravo u toj nakani? Toliko životne energije potrošene uzalud. Toliko bismo plemenitih stvari s tom energijom mogli napraviti za sebe, za ljude oko sebe, no ode sve u borbu. Ode sve u borbu koja je i prije samoga početka osuđena na poraz. Rezultat tih kroničnih iscrpljenosti ide u dva smjera. Jedan je da obolimo, točnije, razvijemo psihosomatiku jer naš organizam nije konstruiran za stalno stanje borbe. A drugi smjer je da svojom stalnom toksičnosti otjeramo sve ljude oko sebe. Točnije, oni pobjegnu od nas, a mi se čudimo kada toga postanemo svjesni. Što im bi? Gdje su svi? Zar nisam samo najbolje govorio i želio za sviju nas? Evo nas, ponovno jedna spoznaja kako se često u narodu kaže: Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Samo, moje najbolje za nekoga i njegovo najbolje nisu isto. Taj previd često jako skupo platimo. Nekada čak i razvodom braka. Otuđenosti od dragih osoba što može trajati godinama. A vrijeme ne možemo natrag vratiti.

Suština problema

Borba u mijenjanju drugoga često može biti potkrijepljena iskustvima iz naše okoline kada vidimo da je netko uistinu „promijenioˮ nekoga. Žene koje su u braku često znaju komentirati neku od svojih poznanica i reći kako ga je „promijenilaˮ, „napravila čovjeka od njegaˮ i sl. To uistinu zvuči jako dobro i ohrabrujuća ideja za sve one okolo koji isto imaju ideju za to kakav bi njihov bračni drug trebao biti i kako bi se trebao ponašati. No, kada se bace u akciju da isto realiziraju kod sebe, nerijetko se susreću s velikim otporom svoga partnera koji je potpuno zadovoljan onim kakav je on sada i ne vidi u tome nikakav problem niti osjeća potrebu za promjenama. U tim situacijama bračni partner koji želi vidjeti promjenu kod svoga supružnika sada je prvo pred izazovom da ga uvjeri kako njemu to treba i kako će mu život biti puno ljepši kada se promjeni. Tijekom rada s bračnim partnerima jako mi je zanimljiv trenutak kada ih upitam jesu li zadovoljni svojim životom. Tada onaj partner koji je i inicirao dolazak na psihoterapiju preuzme riječ i pođe nabrajati što je to sve u njegovu životu što bi promijenio dok ovaj drugi sjedi mirno i gleda u njega. U tom trenutku ispliva suština problema. Nije riječ samo o nezadovoljstvu svojim bračnim partnerom, naime radi se o jednom generalnom nezadovoljstvu oko toga kako je osoba svoj život posložila. Bračni partner je tu samo jedna od „stvariˮ kojima je nezadovoljna.

Vratimo se na to kako ipak nekima uspijeva promijeniti drugoga. Prisjetimo se ljudi iz svoje blizine, privatnih, poslovnih odnosa. Sigurno ćemo svi moći navesti nekoliko primjera kako je netko „promijenioˮ nekoga. Bilo bi dobro i jako korisno znati kako je to uspio. Koja metoda dovodi do takvih rezultata. Što treba govoriti, kako se treba ponašati pa se dogodi „promjenaˮ. Ljudi znaju i pitati jedni druge, pogotovo supruge kada imaju ideju za promjenom ponašanja muža. Kopiramo tuđe modele, no rezultati idu često u suprotnom smjeru. Dođe do svađa i nemira, ljudi se počnu međusobno udaljavati. Naprimjer, jedna situacija koja je naočigled donijela rezultate bila je kada žena nije pričala s mužem tjedan dana jer je nakon nogometa uvečer došao kući oko dva sata ujutro pa se nakon tih tjedan dana on ispričao, pokajao i još to do sada nije ponovio. Njezina prijateljica je to isto primijenila na svoga muža i žali mi se kako već mjesec dana ne razgovaraju nakon što je ona odlučila s njim ne pričati jer je kasno došao kući. A, kako ona kaže, najgore u cijeloj toj priči je što je on sretan i zadovoljan. Druži se s prijateljima, s djecom normalno komunicira, samo kaže ona: „Meni ne prilazi i ne obraća mi se.ˮ Što reći? Nešto je u tom receptu očito pogrešno.

Stvarna promjena

Promjene nastaju iznutra. Dolaze iz ljudskoga razuma i srca. Promjena ne nastaje iz prijetnje, kazne. Promjena nastaje iz odluke da to kako sada živim i što konkretno radim želim kod sebe promijeniti. „Jaˮ želim. Bez te odluke sve drugo može biti samo prividna promjena. Doslovno. Drugi može reći: „Ma, odradit ću to samo da mi ne kuka, ne ljuti se, da ga ne moram poslije trpjeti.ˮ No, sam u tome ne vidi dublji smisao niti time nastaje dublja promjena. Već u nekoj sljedećoj situaciji, napravit će, ponovit će ono za što smo bili sigurni da „smo gaˮ promijenili.

Sjećam se kako mi je jedan klijent, u svojim pedesetim godinama, ispričao iskustvo iz svoga djetinjstva. Otac i majka su imali klimav brak u kojem je majka veliki dio energije ulagala u „dovođenje tate u redˮ. On i mlađa sestra tu su bili u drugom planu. Za sve njihove dječje nestašluke majka je uvijek imala istu metodu i govorila bi im kako se trebaju smiriti, boje učiti, bolje slušati i sve drugo što roditelji i inače govore jer ukoliko to ne budu radili „mama će im umrijetiˮ. U odrasloj dobi kada gleda na to razdoblje svoga života, govori s dosta tuge. Osjećaj krivnje i straha bio je stalno prisutan. Prijelomni trenutak je bio kada je u pubertetu, tada već kao sedamnaestogodišnjak, na njezina upozorenja o tome ako ne bude radio ono što mu ona kaže da će ona umrijeti, iz sebe izbacio krik onoga bespomoćnog djeteta i rekao: „Majko, umri!ˮ Na njegovu izrazu lica i dok to priča vidjelo se jedno rasterećenje. Naravno, tko bi poželio smrt svojoj majci – nitko, pa ni ovaj muškarac. To nije bila želja za smrću majke, već krik očajnika za prekidom emocionalnoga ucjenjivanja koje možda jedno vrijeme i uspijeva kontrolirati druge oko sebe, no dugoročno kida i ruši sve zdrave poveznice koje su temelj za obostrano uvažavanje i prepoznavanje potreba i drugoga. Zar nam je tako teško drugoga prihvatiti? Prigrliti ga takvim kakav je? Koliko muke imamo sa sobom u nastojanjima da drugoga mijenjamo. Koliko samo muke nanesemo drugima tijekom naših pokušaja da ga „učinimo boljimˮ. Naravno, postoje neke iznimne situacije kada ne smijemo tolerirati ponašanje svoga bližnjega, ili sebe, kao što su ovisnosti… ili bilo koji grijeh. No, iza toga se opet nalazi čovjek. Ona ljudska duša koja sigurno u sebi ima i dosta dobroga za ponuditi. Pronađimo nit dobrote u drugome i s njom se povežimo. Oboma će nam biti bolje. To je dobar početak promjene. Za oboje.

Objava Niti te mogu promijeniti, niti prihvatiti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastanak Centra

Ideja za ovakav jedan centar nastala je još prije trideset godina. Odmah nakon posljednjega rata Katolička Crkva u BiH nastojala je pomoći ljudima da se vrate na svoja ognjišta i obnove svoje domove i crkve. Nakon pet godina intenzivne materijalne i duhovne obnove svega porušenoga, nastala je oko 2000. godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji inicijativa da se naglasak stavi na mlade ljude, pa se već tada javlja ideja da se napravi jedan centar za mlade. Vizija je bila da Katolička Crkva pokaže da želi svoje snage i resurse usmjeriti na mlade koji će kasnije biti nositelji društva i budućnost ove zemlje.

Godine 2004. otvoren je Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije i osnovano Povjerenstvo za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije na čelu s prof. dr. vlč. Šimom Maršićem koji je okupljao studente katolike u Sarajevu u sklopu Udruge katoličkih studenata Emaus. Uz pomoć vlč. Meinolfa Wackera, svoga prijatelja svećenika iz Njemačke, vlč. Šimo pokrenuo je rad Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. 2007. godine. Radilo se najprije o jednoj kući na adresi Gatačka 18, a 2016. pored kuće izgrađeno je veliko moderno zdanje koje se prostire na 3500 m².

U sklopu Centra nalazi se i sjedište Udruge katoličkih studenata Emaus, Fondacija za stipendiranje studenata FONSS, dječji vrtić Anđeli čuvari, kapelica sv. Ivana Pavla II., restoran, kafić, konferencijske dvorane, sportska i glazbena dvorana, teretana te smještajni kapacitet. Važnost i značaj Centra prepoznao je i papa Franjo, koji se 2015. godine tijekom svoga prvog posjeta BiH u ovom Centru susreo s tisućama mladih i ohrabrio ih riječima koje se još uvijek pamte: Gradite mostove, a ne zidove.

Misija

Budući da je Centar zamišljen kao institucija koja će mladima ponuditi mogućnost i priliku odgoja i rasta u vjeri, prva zadaća u počecima rada bila je formacija nekolicine mladih koji će kasnije u Centru biti animatori, voditi edukacije, raditi s mladima, ili bolje rečeno biti evangelizatori u ime Crkve.

Kasnije su se aktivnosti razvijale prema potrebama mladih u BiH. Danas Centar kroz svoje projekte i edukacije osposobljava mlade da razviju svoje talente te da ih hrabro i odgovorno iskoriste u životu na dobrobit Crkve i društva.

Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj, ističe da se misija Centra ogleda se kroz tri okosnice djelovanja: duhovnost, susreti i izobrazba, a ostvaraju se kroz kvalitetan program osmišljen prema potrebama mladih. Kroz 40 projekata i aktivnosti, koliko ih se u prosjeku tijekom jedne godine realizira, mladi iz osnovnih i srednjih škola, te studenti imaju priliku da se ojačaju u vjeri i promoviraju volonterski rad.

U sklopu neformalnoga obrazovanja, duhovnih, kreativnih, zabavnih, edukativnih i sportskih susreta mladi također rade i na prevenciji različitih vrsta ovisnosti, razvijaju međureligijski dijalog, demokraciju, zaštitu i očuvanje ekologije, zaštitu djece i njihovih prava, brigu o marginaliziranim skupinama mladih i još mnogo toga. A svi projekti se realiziraju zahvaljujući Božjoj providnosti te potpori prijatelja i donatora.

Sticanje novih znanja

Kroz projekte i aktivnosti Centra godišnje prođe oko 10 000 mladih. Sve aktivnosti vodi 12 projekt koordinatora s timovima, a glavna projekt koordinatorica je gospođa Renata Vrdoljak, koja je ujedno i zamjenica ravnatelja Centra. Inače, u Centru je zaposleno 23 djelatnika. Od gotovo 40-ak projekata i aktivnosti koji se realiziraju tijekom jedne godine, njih desetak je velikih i dugogodišnjih, a ostalo su jednodnevne ili višednevne aktivnosti kao što su Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, Dan otvorenih vrata, Dan Centra.

Od većih projekata najznačajniji i najstariji (20 godina) je Formacija župnih animatora: mladi za mlade kroz koji je prošao najveći broj mladih, od samih animatora u Centru pa sve do brojnih župnih animatora. U ovom projektu, kako sam naziv kaže, mladi uče od mladih kako postati animatori i voditi skupine u župnim zajednicama.

Četrdeset mladih formira se u godini dana na četiri susreta formacije sa specijalizacijom na ljetom kampu, gdje na kraju mladi dobiju i certifikat za školovanog animatora. Takvi mladi poslije na svojim župama vode različite radionice, animiraju mlade i druge skupine, pomažu u patronu župa i kao takvi velika su pomoć župnicima.

Drugi veći projekt koji traje već jedanaest godinajest Koračajmo zajedno. U početku je to bio ekumenski projekt, a sad je već postao međureligijski projekt koji okuplja mlade triju većinskih vjeroispovijesti i kroz mnoge edukativne, sportske i druge aktivnosti pokušava nadvladati sve prepreke među mladima te ih potaknuti na gradnju mostova jednih s drugima. Dosad je kroz ovaj projekt prošlo oko 3000 do 4000 mladih.

Važan veliki projekt za Centar je Mali PUŽ: Mali putokazi u život, koji je započeo u rujnu 2010. godine, a usmjeren je na pružanje podrške djeci i mladima bez roditeljske skrbi te se realizira u suradnji s domovima i institucijama koje brinu o njima. Kroz edukativne, socijalne, kreativne i sportske aktivnosti, projekt mladima omogućuje stjecanje novih znanja, jačanje samopouzdanja i razvoj životnih vještina. Poseban naglasak stavlja se na izgradnju osjećaja pripadnosti, sigurnosti i motivacije za budućnost, kako bi im se olakšala integracija u društvo. Organizirano je deset susreta godišnje u Centre i petodnevni kamp za vrijeme ljeta.

Svi ljetni kampovi organizirani su u Regionalnom uredu Centra u Bosanskoj Posavini koji je otvoren 2018. godine u Kornici, a voditeljica je Amanda Đogaš.

Osim kampova, specifičnost ureda u Posavini je svakako i poljoprivredni projekt Iuvenes Fructus koji već nekoliko godina okuplja mlade, zainteresirane za rad i usavršavanje u voćarstvu.

Zahvaljujući suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Županije Posavske, Srednjom stručnom školom iz Orašja i Odžaka, te obiteljskom poduzeću Zorg In d.o.o iz Kornice mladi iz Posavine, ali i drugih dijelova BiH imaju priliku steći teorijsko i praktično znanje o poljoprivredi, s posebnim naglaskom o voćarstvu te osigurati sebi sredstva za pokretanje vlastitoga biznisa.

Projekt je namijenjen mladima koji su završili srednju školu, a ne studiraju iz bilo kojih razloga. Teorijski dio edukacije izvodi se u prostorijama Ureda, dok se praktična nastava odvija u lokalnim voćnjacima. Za rad u praktičnoj nastavi dobije se i honorar. Svake godine dvadeset polaznika prolazi jednogodišnju obuku, a pet najuspješnijih ostvaruje pravo na start-up poticaj za pokretanje ili proširenje vlastite poljoprivredne djelatnosti. Dosad je više od 40 mladih dobilo takve poticaje, a kroz edukaciju je prošlo više od 200 mladih i dobili su certifikat. Na osnovi toga Ministarstvo poljoprivrede Županije Posavske dalo im je određeni poticaj. Svi oni i dalje sudjeluju u projektu nakon tri godine tako što onda oni educiraju nove polaznike projekta.

Još jedan važan projekt Centar je Studentski dom „FONSS” na adresi Ljubljanska 30, u blizini Kampusa Univerziteta u Sarajevu, koji nudi smještajni kapacitet od 35 kreveta, a postoji i Fondacija za stipendiranje studenata „FONSS”. Sličan ovome je Studentski dom „Ivan Merz” u Gatačkoj ulici koji se adaptira, a trebao bi imati kapacitet od 65 kreveta.

Društvena odgovornost i inkluzija

Važno je spomenuti još nekoliko drugih projekata i aktivnosti kao što je projekt „SINOPS” koji posvećen radu s osobama s intelektualnim teškoćama u Sarajevu te njihovoj aktivnoj inkluziji u društvo, pružajući im prilike za učenje, druženje i razvoj kroz razne aktivnosti. Zatim, projekt Inspirit – DigitalYouth, koji mladima pruža priliku da doprinesu evangelizaciji i širenju pozitivnih sadržaja u digitalnom svijetu posebno promičući katoličke vrijednosti.

Tu je i projekt Because We Care – zaštita djece i maloljetnika, čiji je cilj edukacija i osposobljavanje stručnjaka koji rade s djecom i mladima, te projekt Formacija ministranata.

Posebno je hvalevrijedan projekt 72 sata bez kompromisa, jedna od najvećih volonterskih akcija u BiH, koja okuplja tisuće mladih svake dvije godine s ciljem promicanja solidarnosti, zajedništva i društvene odgovornosti. Akcija ima za cilj potaknuti mlade da preuzmu inicijativu, pokažu da su promjene moguće i da se kroz male korake može ostvariti veliki društveni utjecaj.

Pastoral zvanja

Centru je od velike pomoći suradnja župnika na terenu koji bi trebali animirati mlade da dođu u Centar, ili da se uključe u neke od mnogih projekata i aktivnosti. A važna je također prisutnost župnika i kapelana s mladima u Centru koji je, između ostaloga, usmjeren na pastoral zvanja, i to ne prvenstveno samo duhovnih zvanja nego i svih drugih. Naglasak je na individualnom pristupu mladima. Postoje primjeri mladih koji su prvi put nakon nekoliko godina preko ovoga Centra ponovno došli u kontakt s Crkvom. A ima nekoliko mladih koji su se nakon projekata i susreta u ovom Centru odlučili za duhovno zvanje kao časna sestra ili svećenik.

„Želimo da ovo bude mjesto gdje će mladi rado doći, osjećati se prihvaćeno kao kod kuće, gdje će biti osnaženi u vjeri i naučiti se odgovorno prihvatiti svoj život. U tu svrhu u ovom će Centru mladi naći podršku i poticaj za daljnji zamah u životu”, ponosno ističe vlč. Šimo vjerujući da jedino tako mladi mogu stvarati bolju, ljepšu i sigurniju Bosnu i Hercegovinu.

Objava Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.: Mjesto duhovnosti, susreta i izobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.