Htjeli bismo se naglo i brzo obračunati sa zlom, poglavito tuđim. Lako zaboravimo da je srce svakog čovjeka – i moje – njiva na kojoj zajedno rastu pšenica i korov. Često se dodiruju, isprepliću. I koliko se god trudili razdvojiti ih, kao što ugađač čini s instrumentom, uvijek nas iznova zateče neumoljiva prisutnost zlog i otrovnog sjemena. Kao da ga je nemoguće iščupati. Kao da je previše žilavo i otporno, gotovo neuništivo. I onda zbrkanost i pomiješanost, jer previše nalikuju pšenica i korov: vjera i nevjera, prava poniznost i lažna skromnost, istinska bezbrižnost i naivna lakovjernost, prava sloboda i prikriveno ropstvo, stvarna nada i jeftina utjeha, iskrena hrabrost i strašljiva popustljivost, istinsko pouzdanje i lažna sigurnost. Sve je varavo slično, a tako različito u svom korijenu. Stabljike su slične, a plodovi tako različiti. A tko to od nas vidi skriveni korijen? Tko to tako dobro razlučuje da bi mogao uspješno i bez štete obrezati vlastito srce? Biti svoj vlastiti kirurg s nožem u ruci i čvrstom, pouzdanom rukom očistiti srce od otrovnih naslaga? Nemoguće.

Tko to tako dobro razlučuje da bi mogao uspješno i bez štete obrezati vlastito srce? Biti svoj vlastiti kirurg s nožem u ruci i čvrstom, pouzdanom rukom očistiti srce od otrovnih naslaga? Nemoguće.

Mi ne znamo ništa o ponorima svoga srca, ne poznajemo njegove mračne i svijetle komore. „Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo, tko da ga pronikne?” (Jr 17, 9). Mi ne možemo proniknuti ljudsko srce. Fanatizam je htjeti se nasilno, naslijepo riješiti zla čineći novo zlo. Trgati, čupati, uništavati u ime dobra! Ne! Bog je suzdržan i treba ga razumjeti. On je to zbog nas. On vidi skriveno, korijensko, dubinsko. „Ja, Gospodin, istražujem srca” (Jr 17, 10). Drugim riječima: čovjek ne može i ne smije činiti ono što pripada Bogu. On nikomu ne daje srp u ruke, koliko god mi negodovali i nestrpljivo prigovarali. Nismo pozvani na taj posao. Gospodar izriče jasno i odlučno „ne” slugama. Onaj tko misli da oštrim srpom treba rješavati problem zla postaje pomoćnik onomu koji je posijao ljulj. Jer, njegova je nakana bila da izazove gnjev onih koji misle da pravdu mogu uzeti u svoje ruke, da u navali „pravednog” gnjeva i sudačke neumoljivosti zajedno sa zlom unište i dobro.

Kao i svakom vrijednom instrumentu, i našem je srcu potrebno ugađanje. Instrument ne ugađa sam sebe, nego to čini majstor. Dubine našega srca, koje su nama tajnovite i nedostupne, upućene su na posao onoga tko ih poznaje. On stvara „nutarnji ugođaj” čovjekova srca,  ako mu se ono, poput podatna instrumenta, prepusti. Ali, ništa nije tako prijevarno kao ljudsko srce. Može se uskratiti i zatvoriti Božjoj riječi i njegovu djelovanju. Može biti tako prkosno i nepopustljivo. Kao da ga korov obavija poput bršljana i guši zdravo i jedro pšenično klasje.

Vjerovati, u konačnici, znači prepustiti se Bogu kao kritičkoj, sudačkoj instanci. Kao što ugađač mora biti kritičan prema instrumentu da bi iz njega izvukao ono najbolje, tako i Bog mora prema ljudskom srcu. Neki se tonovi našega života ne sviđaju Bogu: ponašanje koje sebi dopuštamo, odnosi u koje ulazimo. Jednom riječju, sav onaj ljulj koji nas „ljulja”. Gospodin uzima na sebe teret brige i ljubavi kojom nas prati na našemu putu oslobađanja i očiš­ćenja. Od nas traži samo da hoćemo ono što on hoće. „Ne mogu si poželjeti ništa bolje nego biti tvoj, a ne svoj teret, prepustiti se tvojim rukama” (Newman).

Objava Korov i pšenica pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To je i način kako se kompletna životna bilanca može koliko toliko učiniti pozitivnom, jer ona je za većinu prosječnih osoba uglavnom negativna. Znaju to svi nakon četrdesete godine, kada dođe vrijeme za spontani „životni obračun”, sabiranje uspjeha i neuspjeha, u odnosu na nadanja i uvjerenja.

Zapravo se jedino pamti dojam o doživljaju nekih događaja u kojima se sudjelovalo, ukupnih i pojedinačnih, od početka do kraja. No, dojam je jasan i bez dilema samo za trenutke u kojima se potpuno bilo „ovdje i sada”. A osjećaji koji i sada preplavljuju sjećanje, bitni su upravo toliko koliko znače sada i ovdje, onoliko koliko utječu na sadašnji trenutak.

Takav je i osjećaj umora i potrebe za odmorom. Trenutni tjelesni, „pravi” umor može biti ugodan, u njemu se čak može i uživati, kao i u odmoru koji slijedi. S kroničnim umorom je drukčije. Tada se može reći „Osjećam se kao da mi je netko izvadio bateriju…” Javlja se osjećaj praznine, ispražnjenosti, gubitka unutarnjeg pokretača, gubitka smislenosti svakog djelovanja. Lako je tada promijeniti odnos prema drugima, ali i prema sebi i doći do klasične dileme „biti ili ne-biti”, pogotovo ponedjeljkom u jutro, „što je meni ovo trebalo?” ili one najgore „da se umijem, il’ da se ubijem?” To je i dio sindroma „izgaranja”, uglavnom na poslu, posebno kod onih koji su se potpuno dali i izvan preporučenih (i plaćenih) granica, izložili se ekstremnoj količini negativnog stresa.

Teško se odmoriti od preopterećenosti i kroničnog umora. Nije lako ni postići koliko-toliko pozitivnu životnu bilancu. No ipak postoje neki načini, istodobno laki i teški. Ovisno o tome koliko je moguće biti svjestan, prije svega upravo trenutka, ovdje i sada, kojega se može pustiti da teče. To je i pravo umijeće koje se može učiti, a predstavlja i jedno od osnovnih lječidbenih načela psihoterapije. Što osjećam sada i ovdje? Što mi to sada znači? Mogu li jednostavno teći potpuno koncentriran u određenom trenutku?

Zato treba pokušati što više biti upravo ovdje, baš sada. Svjestan sebe, potpuno, od stopala na podu, do leđa naslonjenih na stolac. Biti svjestan svoje okolice, svjetla, topline, mirisa, važnih nam drugih ljudi u blizini, ili daljini. Biti svjestan trenutka i pustiti ga da teče. Pustiti mislima slobodno lutanje ili se pokušati koncentrirati na jednu misao vodilju, na jedan zadatak. Slično kao kad se moli krunica. Ponekad se doista meditira potaknuto sadržajem molitve, a ponekad u misli dolaze iznenadna prisjećanja na neke osobe. Možda se u tom trenutku baš za njih moli? Kako je um slobodan, on luta, pa bez opuštenosti i usmjerenosti na ovdje i sada, lako će biti negdje drugdje, „tamo i ondje”.

Najčešće se upravo tako protraće sadašnjost i budućnost, pa se prebiranjem po prošlosti i ne pronađe ništa bitno. Tada se ljude mora podsjećati da su bili zgodni, mladi, poletni, uspješni, voljeni, u različitim odnosima s drugima često preplavljeni emocijama. Ne sjećaju se tih trenutaka, jer su u vrijeme događanja „bili” negdje drugdje, okupirani drugim, manje ili više važnim temama, uglavnom brigama. Ne sjećaju se fine juhe s ljubavlju skuhane, na kojoj nikada nisu zahvalili. Ne sjećaju se roditeljske brižnosti i radosnog dočeka po povratku iz škole. Ne sjećaju se veselih i razuzdanih, možda pijanih, a još manje mirnih večeri u obiteljskom ili prijateljskom društvu. Ne sjećaju se vremenske prognoze koju su baš htjeli čuti u sinoćnjem dnevniku… „Vjerujte, gledao sam do kraja. Samo sam to htio čuti… a nisam.”

Ono što svatko želi je dobar osjećaj kada se čovjek osvrne na prijeđeni put. Kad bi se otac usudio upitati: „Kako ti je bilo u ovom životu koji sam ti dao?”, sigurno bi htio čuti kako je sinu bilo lijepo, toplo, veselo, da se osjećao sigurno, da se naplesao i naigrao s dobrim prijateljima. Da se osjećao voljeno i sretno. Jer to je jedino što otac želi sinu ili kćeri. Sve ostalo je manje važno.

A „maleni” to spontano znaju. Sigurni su, igraju se, vesele, puni su vjere i nade. Usmjereni isključivo na trenutak, potpuno koncentrirani. I „veliki” su u tom stanju transa tada kada rade nešto što doista vole i što ih doista okuplja. Pa bilo to i gledanje nogometne utakmice ili vođenje ljubavi. Tada je potpuno jasno što znači „sada i ovdje”.

Zato kada prevlada osjećaj umora i opterećenosti, potrebno je otići onamo i ondje gdje se možemo pokušati odmoriti i povratiti snagu, reciklirati nakupljenu energiju osjećaja.

Ni odmoriti se nije lako, pa ni to ne zna svatko. Kada bi se život promatrao kao svojevrsni godišnji odmor, putovanje na egzotični planet ili zemlju, svašta bi se moglo čuti od putnika nakon povratka. Neki bi bili prepuni ugodnih doživljaja i susreta, a drugi bi se žalili na uvjete, vrijeme, ljude, komarce, umorniji nego prije takvog odmora.

Zato treba odnekud početi. Jednima je lakše iznutra ka vani, koncentrirati se i smiriti pa tako opušteni početi ponovno „od ponedjeljka”. Drugima je lakše izvana prema unutra, prvo umiriti tijelo, a potom dušu, tj. emocije.

To se može postići na nekoliko načina, na primjer, vježbama disanja, progresivnom mišićnom relaksacijom, autogenim treningom, sportom, tjelovježbom, plesom, vizualizacijama, meditacijom ili molitvom.

Smisao vježbi je uspostava kontrole nad sobom, nakon što se uspostavi svojevrsna kontrola, tj. svjesnost nad onim nad čim se inače nema kontrole. Disanje je takva funkcija. Ako se još k tome zamišlja kamo zrak koji se udiše ili izdiše prolazi do zadnjeg plućnog mjehurića, učinak je snažniji. Nakon što se osvijeste stopala sigurno i stabilno na podu, stolac na kojemu se sjedi, toplina prostora oko sebe, može se početi naizmjence kontrahirati i opuštati skupinu po skupinu mišića. Također se može koncentrirati na dio tijela i sugerirati sebi mir, potpuni mir, toplinu i lakoću ili težinu u njima, kroz npr. tehniku autogenog treninga. Ako se k tome krene prebirati po predivnim slikama i sjećanjima prikupljenim u sebi tijekom života, opuštanje može biti potpuno.

Tada se može početi promišljati o učinjenom i planirati dalje većom kvalitetom. Tek tada možemo doživjeti ljubav u njezinoj potpunosti, kao u molitvi, kada je ona doista razgovor s Bogom ljubavi, onim koji najlakše odmara i od najtežih uzroka umora.

Taj osjećaj da prava ljubav nikada ne umara, svi poznaju. Jednako ljubav prema cvijetu, kao i prema voljenim osobama, za koje nikada nije teško učiniti sve i više od toga, ni ovdje i sada, ni ondje i tada.

U pravoj ljubavi je smirena sabranost, koja nas čini krotkima, smirena srca i spokojne duše. Jaram nam se čini slatkim, a breme lakšim (Mt 11,28).

Objava Odmori se, ovdje i sada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, trezvena sociološka i ekleziološka analiza otkriva duboki logički i empirijski nesrazmjer između ove unutarcrkvene samokritike i stvarnog funkcioniranja suvremenog svijeta. Istodobno, ovaj fenomen otvara prostor za jedan još intrigantniji društveni proces: selektivno savezništvo između radikalno sekularnih kritičara kršćanstva i takozvanih „progresivnih“ ili woke crkvenih krugova, čija se retorika milosrđa u praksi transformira u mehanizme isključivanja.

Kritičari koji Crkvi spočitavaju manjak slobode često pate od svojevrsne sociološke sljepoće za kontekst u kojem žive. Kada se proklamira teza o „crkvenom jednoumlju“, namjerno se ili nesvjesno prešućuje činjenica da je Katolička crkva danas, s obzirom na raspon mišljenja koji u njoj opstaje, jedna od najpluralnijih i najtolerantnijih institucija na svijetu.

Da bismo to uvidjeli, dovoljno je primijeniti komparativnu metodu i pogledati samo neke nasumično izabrane sekularne organizacije poput recimo političkih stranaka, kulturnih i književnih udruženja, akademskih zajednica…

Unutar suvremenih političkih stranaka (bilo lijevih, bilo desnih), i najmanje odstupanje od službene „linije stranke“ ili kritika upućena predsjedništvu rezultira trenutnim isključenjem ili političkom likvidacijom. Stranačka stega ne tolerira pluralnost u doktrini.

Tu su i književna i kulturna udruženja koja su priča za sebe. Institucije koje bi po svojoj naravi trebale biti bastioni slobodne misli danas funkcioniraju po principu stroge ideološke pravovjernosti. Umjetnik ili pisac koji se usprotivi dominantnom lijevom narativu (primjerice, u sferi rodne ili Lgbt ideologije ili modernih političkih mitova o „antifašizmu“) biva izopćen iz ceha i anatemiziran od strane nekoliko pisaca i književnika koji daju ton čitavom tom procesu.

Poseban topos ove kritike Crkve jest tvrdnja kako navodno „Drugi vatikanski koncil nije dovoljno zaživio“. Problem s ovakvim tumačenjem leži u tome što se Koncil ne iščitava kroz hermeneutiku kontinuiteta (kako su naglašavali papa Benedikt XVI. i Ivan Pavao II.), već kroz hermeneutiku diskontinuiteta ili loma.

Za ovu skupinu kritičara, Koncil nije povijesni događaj s jasnim dokumentima, nego fluidni „duh Koncila“ koji se koristi kao opravdanje za permanentnu revoluciju. Koncil se ne shvaća kao obnova Crkve u vjernosti tradiciji, nego kao projekt bez kraja koji bi trebao rezultirati potpunim utapanjem Crkve u duh vremena (Zeitgeist). Kada se taj maksimalistički i u biti nerealni sekularizirajući cilj ne ostvari, javlja se frustracija koja se onda artikulira kao optužba za „izdaju Koncila“.

Drugi dio ovog fenomena tiče se duboke asimetrije u modernom medijskom i ideološkom prostoru. Svjedočimo čudnovatom paradoksu: deklarirani mrzitelji kršćanstva, koji inače redovno ismijavaju Crkvu i drže je izvorom svakog povijesnog zla, odjednom postaju gorljivi branitelji pojedinih crkvenih figura.

U trenucima kada im to politički odgovara, oni će instrumentalizirati i papu, nekolicinu biskupa i svećenika proglašavajući ih nekim naprednjacima, nasuprot svim drugim svećenicima u Crkvi koje se olako etiketira kao nazadne i netolerantne. Ti crkveni pastiri postaju njihovi „korisni idoli“ u ideološkim obračunima protiv tradicionalnih vjernika i same biti katoličke doktrine.

Ovdje nije riječ o iznenadnom poštovanju sekularista prema Crkvi, nego o klasičnoj strategiji „podijeli pa vladaj“. Progresivni klerici bivaju tapšani po ramenu od strane sekularnih elita samo dok služe kao oruđe za dekonstrukciju tradicionalnog morala i crkvene strukture.

Ovaj ideološki sinkretizam najočitije se manifestira u fiksaciji woke svećenika i nekih teologa na dvije ključne agende suvremenog zapadnog svijeta: bezuvjetna migrantska prava i LGBT tematiku. U njihovim javnim nastupima ove teme potiskuju temeljne kristološke i eshatološke istine vjere, pretvarajući teologiju u svojevrsni ogranak lijevo-liberalnog nevladina sektora.

Zanimljiv je sociološki i psihološki fenomen koji stoji iza toga: woke klerici i teolozi redovito rabe retoriku o „ugroženim i obespravljenim manjinama“, primjenjujući narative iz prošlih stoljeća na današnju stvarnost. Pritom potpuno ignoriraju činjenicu da LGBT pokret danas ne predstavlja marginaliziranu skupinu, već jednu od najmoćnijih društveno-političkih i korporativnih formacija na Zapadu. Osobe koje se identificiraju unutar tog spektra nalaze se na najvažnijim funkcijama u politici, kulturi, medijima, velikim korporacijama, pa u konačnici i u samim crkvenim strukturama moći. Pozivati se na njihovu „ugroženost“ kako bi se opravdalo redefiniranje kršćanske antropologije predstavlja svjesno sljepilo pred realnom distribucijom društvene moći.

Nigdje se ovaj destruktivni proces ne vidi jasnije nego na primjeru suvremene Katoličke crkve u Njemačkoj. Nekada prepoznatljiva po vrhunskoj akademskoj razini, po teolozima svjetskog glasa koji su oblikovali misao 20. stoljeća (od Karla Rahnera do Josepha Ratzingera), njemačka je crkva danas doživjela dramatičan identitetski i teološki sunovrat. Kroz projekt takozvanog „Sinodalnog puta“ (Synodaler Weg), tamošnji crkveni vrh i laičke udruge učinili su LGBT tematiku svojim apsolutnim locus theologicus – središnjim mjestom i kriterijem cjelokupne teološke refleksije.

U praksi, ovaj pokušaj dodvoravanja duhu vremena rezultirao je potpunim pastoralnim i demografskim fijaskom i rapidnim gubitkom vjernika. Umjesto obećanog „procvata“ i privlačenja modernog čovjeka, njemačka Crkva svake godine bilježi povijesne rekorde u broju službenih istupa vjernika iz njezinih redova. Dok se crkve dramatično prazne, župne zajednice bivaju preplavljene duginim zastavama na crkvenim pročeljima i liturgijskim slavljima s eksplicitnim političko-ideološkim predznakom (tzv. „queer mise“). Statistički podaci neumoljivo pokazuju da radikalno forsiranje ove agende ne privlači gotovo nikoga iz tih krugova. Osobe koje pripadaju LGBT populaciji i koje su sekularno orijentirane nemaju potrebu dolaziti u Crkvu koja je samu sebe obezvrijedila i pretvorila se u blijedu kopiju političke stranke; radije biraju izvorne sekularne prostore. S druge strane, agresivno nametanje ovih tema sablažnjava i tjera iz klupa ono malo preostalih praktičnih vjernika koji u crkvu dolaze tražiti živoga Boga, sakramente i evanđelje, a ne jeftinu političku propagandu. Odbijajući se pogledati u ogledalo i priznati da je gubitak vjerničke supstance izravna posljedica gubitka vjerskog identiteta, njemački crkveni aparat radije nastavlja s ideološkim sljepilom, srljajući u raskol i irelevantnost.

Pitanje migracija se unutar ovog kruga teologa lišava bilo kakve geopolitičke, sigurnosne ili kulturološke kompleksnosti. Kompleksan crkveni nauk koji balansira između kršćanske ljubavi prema strancu i prava suverenih naroda na očuvanje vlastitog identiteta i reda (kako to artikulira i Katekizam Katoličke Crkve) svodi se na jeftini moralizam. Svatko tko ukaže na dugoročne opasnosti nekontroliranih migracijskih tijekova po europsku kulturu i kršćansko naslijeđe biva i unutar crkvenih medija žigosan kao „ksenofob“ i „loš kršćanin“.

Najveća kontradikcija unutar ovog fenomena leži u ponašanju samih protagonista te „slobodarske“ struje unutar Crkve. Ti svećenici i laici teolozi u javnom prostoru neprestano operiraju pojmovima kao što su „dijalog“, „širina“, „uvažavanje drugog i drugačijeg“, „marginalizirani“ i „pluralizam“.

Međutim, analiza njihova djelovanja na mikro-razini gdje žive i djeluju otkriva sasvim drukčiju praksu. Kada se suoče s najmanjim neslaganjem, njihova retorika tolerancije odjednom nestaje i nema više uvažavanje drugog i drugačijeg. Zamjenjuje je rigidni ekskluzivizam. Svatko tko se ne slaže s takvim postavkama, odjednom biva proglašen „fundamentalistom“, „nazadnim“, „rigidnim desničarem“ ili „neokonzervativcem“. Pokazuje se da je njihovo poimanje slobode zapravo jednosmjerna ulica. Dok zahtijevaju apsolutnu slobodu za vlastite stavove, istodobno pokazuju neskriveni autoritarni impuls prema neistomišljenicima.

Kritika unutar Crkve ne samo da je legitimna, nego je kroz povijest (od proročkih pokreta do velikih svetaca poput Franje Asiškog ili Katarine Sijenske) uvijek bila motor istinske obnove. Međutim, razlika između proročke obnove i modernog crkvenog autodestruktivizma leži u namjeri i ljubavi. Istinska obnova polazi od ljubavi prema Crkvi i želje da ona bude vjernija Kristu. Moderni progresivni narativ o neslobodi, pak, prečesto polazi od želje da se Crkva prilagodi standardima ovoga svijeta i strukturama moći koje njome upravljaju.

Teolozi i svećenici koji se žale na manjak slobode trebali bi uočiti totalitarne tendencije u strukturama izvan Crkve kojima se tako rado udvaraju. Sloboda koju Krist daruje Crkvi nije sloboda od istine, nego sloboda za istinu. Sve izvan toga pretvara se u ideološki teatar u kojem Crkva gubi svoj proročki glas, postajući tek jeka prolaznih društvenih trendova i političkih agendi koje istinsku slobodu zapravo žele dokinuti.

Objava Paradoks selektivne slobode pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Da bismo razumjeli dubinu promjene kojoj svjedočimo, moramo zaroniti „ispod površine” vijesti, kvota i hladnih graničnih sporova. Statistika je nužna za političke analize, ali ona je suštinski nijema; ne poznaje miris napuštenoga ognjišta, težinu ključa u bravi rodne kuće ni drhtaj roditeljskoga blagoslova na polasku u nepoznato. Prava se drama odvija u srži društva – u obitelji. Ona nije tek pasivni promatrač svjetskih procesa; ona je živi, pulsirajući subjekt koji se pod pritiskom seoba krivi, lomi i, u konačnici, pod cijenu velikih žrtava pokušava iznova definirati.

Od pravnoga konstrukta do ljudskoga lica

Razumijevanje fenomena migracija zahtijeva preciznost u terminologiji koja često, namjerno ili slučajno, zamagljuje ljudske sudbine. Postoji bitna razlika između migranta koji teži dostojanstvenijem životu, prognanika koji bježi pred izravnim nasiljem i izbjeglice koji živi u „opravdanom strahu od progona”. Ipak, najpotresniji lik modernoga doba ostaje apatrid – osoba bez ijednoga državljanstva, biće bez pravne domovine. Prema procjenama, danas u svijetu živi više od deset milijuna takvih „nevidljivih” ljudi, onih koji zakonski ne pripadaju nigdje. Njihovo postojanje je stalni podsjetnik na neuspjeh međunarodnoga poretka koji pravo na pripadnost tretira kao luksuz, a ne kao temeljno ljudsko pravo.

Povijesno gledano, pravo na emigraciju (ius emigrandi) promovirano je još Vestfalskim mirom 1648. godine, kada je pojedinac dobio simboličnu „dozvolu” da napusti zaštitu svoje zemlje. No, dok je nekada odlazak bio čin političke hrabrosti ili vjerske slobode, danas je on najčešće plod surove ekonomske prisile. Suvremeni nomadizam nije romantična potraga za novim horizontima, već goli opstanak u svijetu u kojem su tržišta rada postala moderni areopazi na kojima se trguje ljudskom snagom i vremenom.

Tehnologija i globalizacija učinile su ove procese bržima, ali paradoksalno i traumatičnijima. Digitalna povezanost s domovinom, videopozivi i društvene mreže, često služe samo kao tanka nit koja produbljuje bol zbog fizičke odsutnosti. To je stanje „digitalne prisutnosti, a fizičke praznine”. Čovjek može vidjeti rođendan svoga djeteta preko ekrana pametnoga telefona, ali ne može osjetiti njegov zagrljaj. Ta tehnička blizina stvara iluziju da nismo otišli, što sprječava proces tugovanja za napuštenim domom, ali istovremeno onemogućuje potpunu integraciju u novu sredinu. Mi smo generacija koja živi u „međuprostoru” – ni tamo gdje smo bili, ni tamo gdje jesmo.

Kao društvo utemeljeno na kršćanskim korijenima, pozvani smo na fenomen migracija gledati očima proroka, a ne samo ekonomista. Crkva se još od Nicejskog sabora 325. godine postavljala kao beskompromisna zaštitnica stranca, prepoznajući u njemu sakriveno lice samoga Krista. Tijekom stoljeća, od pionirskoga dokumenta Exsul Familia Pija XII. iz 1952., koji je nastao kao odgovor na milijune raseljenih nakon Drugoga svjetskog rata, preko socijalnih enciklika Ivana Pavla II. koji je migracije nazivao „nužnim zlom” zbog gubitka ljudskoga potencijala, do Benedikta XVI. koji je prokazao nepravde između bogatoga sjevera i siromašnog juga, građen je nauk o univerzalnom bratstvu.

Poseban i snažan pečat našem vremenu daje papa Franjo, čiji se pristup može opisati čistim profetizmom. Njegovi posjeti Lampedusi i Lesbosu bili su šamar savjesti usnulom svijetu. On ne vidi migrante kao prijetnju ili brojeve, već kao „znakove vremena”. Papa proročki osuđuje „globalizaciju indiferentnosti” – to zastrašujuće stanje u kojem nas tuđa patnja više ne dotiče jer se događa nekom drugom, s druge strane ekrana ili ograde.

Njegova četiri ključna glagola – primiti, zaštititi, promicati i integrirati – nisu samo pastoralne upute već duboki teološki i politički zahtjevi. Integracija, u kršćanskom smislu, nije asimilacija; ona ne smije brisati korijene onoga koji dolazi jer živa kultura ne stvara kopije, već obogaćuje samu sebe susretom s Novim. To je vizija „poliedarskog svijeta” u kojem svaka kultura zadržava svoju boju, ali doprinosi ljepoti cjeline. No, jesmo li kao kršćani spremni na taj susret ili smo vjeru pretvorili u ideološku utvrdu za obranu vlastite komocije?

Psihosocijalna trauma: iskorjenjivanje obiteljskoga stabla

Središte migracijske drame je bol iskorjenjivanja. Obitelj, osobito ona s naših dinarskih i balkanskih prostora, stoljećima je počivala na čvrstim, patrijarhalnim obrascima i širokim rodbinskim mrežama. U modernoj migraciji ti se obrasci nepovratno lome. Prvi korak je prisilna transformacija široke, višegeneracijske obitelji u nuklearnu zajednicu. U domovini su baka i djed bili „sigurnosna mreža”; u tuđini su oni samo glas iz zvučnika.

Još je tragičnije stanje „bilocirane obitelji” kao zajednice razapete između dvije države. To su očevi koji svoju djecu vide samo preko ekrana ili majke koje njeguju tuđe starce u Njemačkoj dok njihova vlastita djeca odrastaju uz rodbinu. Ta fizička razdvojenost vodi do emocionalnoga otuđenja, gdje se stvarna bliskost pokušava nadomjestiti slanjem novca i skupih darova. Materijalna sigurnost postaje talac emocionalne praznine. Taj fenomen stvara „generaciju skype-djece” koja odrastaju s osjećajem napuštenosti, bez obzira na to koliko su im sobe ispunjene najnovijim tehnološkim uređajima.

Posebno je dramatična promjena dinamike unutar braka, potaknuta „feminizacijom” migracije. U povijesti su muškarci odlazili „na rad”, dok su žene čuvale ognjište. Danas žene često prve pronalaze posao, osobito u sektoru skrbi i medicine. Kada žene u emigraciji postanu ekonomski neovisne, tradicionalna podjela na muške i ženske poslove često nestaje. Muškarac se, gubeći ulogu jedinoga „hranitelja”, nerijetko osjeća ugroženim, što u novim sredinama, gdje je razvod socijalno prihvatljiviji, dovodi do masovnoga pucanja brakova. U tuđini se brak više ne čuva „zbog sela” ili tradicije; on opstaje samo ako postoji duboka, autentična veza, a ona se često gubi u stresu prilagodbe.

Djeca kao nevoljni migranti i kriza identiteta

Djeca snose najveći teret prilagodbe. Ona su „nevoljni migranti” koji nisu birali odlazak. Dok prva generacija pati za prijateljima i mirisima djetinjstva, druga i treća generacija razvijaju složeni „međukulturalni identitet”. Oni često postaju stranci u zemlji svojih roditelja, koju poznaju samo iz nostalgičnih priča, ali se istovremeno ne osjećaju potpuno prihvaćenima ni u zemlji rođenja. Oni su „svugdje stranci”.

U tim okolnostima dolazi do tragičnoga „obrtanja uloga”. Budući da djeca brže usvajaju jezik i običaje, ona postaju „prevoditelji” i „vodiči” svojim roditeljima. Zamislite desetogodišnje dijete koje mora ocu ili majci tumačiti porezne dokumente ili medicinske dijagnoze. Trenutak u kojem dijete vodi roditelja za ruku kroz hladnu birokraciju trajno narušava prirodni autoritet i djetetu oduzima pravo na bezbrižnost. Ono prestaje biti zaštićeno i postaje zaštitnik. Maloljetnička delinkvencija u migrantskim krugovima stoga često nije plod „loše prirode”, već vapaj bića koje je izgubilo svoj obiteljski i kulturni kompas, razapeto između autoritarnoga odgoja kod kuće i liberalnoga svijeta vani.

Demografska tišina i kolonijalizam znanja

Analiza migracija na našim prostorima, posebno u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, donosi surove zaključke. Cijeli se ovaj prostor prazni sustavno i bolno. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju djelovao je kao katalizator – svaki treći građanin s fakultetskom diplomom danas gradi tuđa društva. Ljudi ne odlaze više samo „trbuhom za kruhom” već bježe od nepravde, korupcije i dubokoga nepovjerenja u sustav koji nagrađuje podobnost umjesto truda. To je migracija razočaranja, a ona je mnogo teža od ekonomske migracije jer se oni koji odu s gorčinom rijetko vraćaju.

Situacija Hrvata u BiH svjedoči o pravom demografskom slomu. Gubitak socijalnoga kapitala je nemjerljiv. Školovanje jednoga liječnika ili inženjera državu košta stotine tisuća eura, a on svoj radni vijek i znanje „poklanja” razvijenom zapadu. Razvijene zemlje tako dobivaju gotov, visokokvalitetan proizvod bez ikakvoga ulaganja. Ovo je novi oblik kolonijalizma – umjesto zlata i začina, danas se iz siromašnih zemalja izvlači ono najvrjednije: ljudska pamet i mladost. Gubitak od 32 % stanovništva u odnosu na 1991. godinu svjedoči o demografskom slomu. Hrvati u BiH su, prema postocima, doživjeli najveći pad (sa 17,4 % na 15,4 % u ukupnom stanovništvu, uz golem pad apsolutnih brojeva). Mladi više ne vjeruju u „hrvatsku budućnost” u BiH. Posebno je šokantan podatak da Njemačka planira godišnje povući više od 200 000 ljudi s ovih prostora, što se može nazvati jeftinim bijelim egzodusom”.

Osim demografskoga gubitka, suočavamo se i s gubitkom duhovnoga identiteta. Iseljenici često u drugoj generaciji gube vezu s vlastitom duhovnom baštinom. Vjerska praksa, koja je u domovini bila dio identiteta, u sekulariziranim društvima zapada često postaje privatna stvar koja polako blijedi. Obitelj, bez potpore šire vjerske i društvene zajednice, teško prenosi vrijednosti na djecu koja su izložena agresivnom materijalizmu i kulturi privremenosti.

Rekonstrukcija nade: Može li se obitelj ponovno roditi?

Usprkos svim pukotinama, obitelj pokazuje nevjerojatnu žilavost. U tuđini ona može postati i mjesto nove solidarnosti. Upravo zato što je izolirana, obitelj je prisiljena na dublju unutarnju komunikaciju. Mnogi parovi tek u emigraciji, lišeni pritiska okoline i rodbine, izgrađuju autentičniji i ravnopravniji odnos. To je ono „ponovno rađanje” iz naslova – bolni proces u kojem se stari obrasci moraju srušiti da bi se izgradilo nešto novo, prilagođeno vremenu u kojem živimo.

No, taj proces ne smije biti prepušten slučaju. Potrebne su snažne politike podrške iseljeništvu, ne samo kroz „poticaje za povratak”, koji su često samo prazna politička obećanja, već kroz stvaranje uvjeta u domovini koji bi odlazak učinili izborom, a ne nuždom. Obitelj treba državu koja nije njezin neprijatelj, već partner koji jamči pravednost i sigurnost.

Zaključak: Kuća od voska i ispit zrelosti

Metafora „kuće od voska” najbolje opisuje današnje stanje. Tradicionalno obiteljsko ognjište, koje smo smatrali vječnim i nesalomljivim, topi se pod vrelinom globalnoga kapitalizma, digitalne otuđenosti i migracijskih pritisaka. Obitelj se redefinira, ali često po cijenu gubitka vlastitoga identiteta i duhovne baštine. Postajemo društvo nomada u potrazi za sigurnošću koja nam stalno izmiče.

Ipak, u ovom sumornom pejzažu mora postojati mjesta za optimizam temeljen na univerzalnom bratstvu. Migracije nisu samo gubitak; one su i ogledalo u kojem vidimo vlastito lice. Ako se trendovi ne promijene, naši će prostori uskoro morati primati stotine tisuća stranih radnika iz još daljih i siromašnijih krajeva kako bi društvo uopće opstalo. To je povijesna ironija: dok mi odlazimo na Zapad, Istok dolazi k nama.

Tada ćemo mi biti oni koji otvaraju vrata strancima. Hoćemo li tada znati biti braća onima koji prolaze istu kalvariju koju danas prolaze naši mladi u Dublinu, Münchenu ili Beču? Hoćemo li u tim ljudima vidjeti prijetnju ili „znakove vremena” o kojima govori papa Franjo? Naša kršćanska i ljudska zrelost mjerit će se upravo po tome.

Alea iacta est – kocka je bačena. Budućnost je neizvjesna, a karta svijeta se ponovno iscrtava ljudskim stopama. Put od doma do tuđine dugačak je i bolan, ispunjen rastakanjem starog, ali i klicama novoga života. Na tom putu, u toj velikoj drami 21. stoljeća, nitko ne bi smio ostati sam. Jer dom nije samo geografski pojam; dom je tamo gdje smo prepoznati, voljeni i prihvaćeni u svom ljudskom dostojanstvu. Bez te spoznaje, cijeli svijet postaje jedna velika, hladna tuđina.

Objava Između doma i tuđine: rastakanje i ponovno rađanje obitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jeste li se ikada posvađali?

Strah od gubitka bliskosti s drugom osobom kreira u nama i strah od iznošenja i drukčijega razmišljanja i neslaganja s tom osobom jer, što ako se toj osobi moje razmišljanje ne svidi i ode iz toga odnosa? Prvo što se tad moramo zapitati jest kako ja razumijem taj naš odnos? Je li odnos koji gradim s tom osobom možda kuća koja se gradi „na pijesku” pa će se odnos poljuljati prvim neslaganjem i najmanjom svađom?

Čudi me kako ljudi znaju ući i u brak njegujući „dobar odnos” pod svaku cijenu. Sjećam se jednoga svog poznanika koji mi je pričao o savjetu koji je dobio od svoga djeda dok je još bio u fazi hodanja s djevojkom. Djed ga je upitao svađaju li se njih dvoje ikada, na što je on ponosno odgovorio kako se nikada do sada nisu posvađali. Odgovor se djedu nikako nije svidio te ga je posavjetovao da se prvom prilikom kada bude u razgovoru s djevojkom, suprotstavi nekom njezinu razmišljanju kako bi je tada upoznao kroz riječi koje iziđu iz nje pod bujicom emocija. Ova priča je završila sretno, djevojka je „položila test” te su se vjenčali. No, što kada se suprotstavljanje u razmišljanjima počne otkrivati tek nakon ulaska u brak? Tad nastaju problemi. Nekada nažalost dođe i do nepomirljivih razlikovanja zaogrnutih nizom uvreda i optuživanja.

Pitanje je koliko dugo možemo izdržati ne iznoseći svoje neslaganje s razmišljanjima neke osobe. Koliki je naš kapacitet i snaga da taj balon pun unutarnjih frustracija držimo pod vodom praveći se kao je sve najboljem redu? Kako vrijeme prolazi, naše snage polako popuštaju i onda ono naše pravo „ja” dolazi do izražaja i sve više „pucamo po šavovima”. Od puste želje da budemo voljeni i prihvaćeni spremni smo i oboljeti. Naime, u funkciji vremena unutarnje frustracije i strahovi da ne narušimo naš odnos toliko iscrpljuju da organizam počinje trpjeti i obolijevati. No, ma koliko mi taj strah potiskivali ishod je neminovan. Odnos izgrađen na lošim temeljima ne može dugoročno opstati.

Briga o svojim potrebama i potrebama drugih

Jedna moja klijentica jako je dobro zapazila za svoju bivšu prijateljicu kada je rekla kako je toliko puta prešutjela svoja neslaganja s njom te toliko puta sebi iskvarila neki komoditet da njoj udovolji, a sve kako bi odnos opstao. Ipak, kako se tijekom vremena počela od toga umarati bilo je dovoljno prvih nekoliko neslaganja u razgovoru, u vremenu kad će u šetnju ili na kavu i već su i te male trzavice bile dovoljne da se odnos sruši. Ono što je ona sebi jako zamjerala jest da je to vrijeme, kako ga je ona nazvala, „izgubljeno” koje je ulagala u pogrešnu osobu i u krivi odnos. Na te njezine riječi jasno sam joj uzvratila kako to nipošto nije izgubljeno vrijeme, nego blagoslovljena škola kroz koju je ona trebala proći da bi došla do spoznaja o sebi i naučila bolje balansirati između brige o potrebama drugih i brige o svojim potrebama. Jer, meni je bilo jasno kako je ona sebe „žrtvovala” u tom odnosu kako bi uz svoju tadašnju prijateljicu uspjela zadovoljiti svoje potrebe. Njoj je trebao netko izvana da bi ispunila svoju potrebu da pripadanjem i vrijednosti, a prijateljica je sva ta njezina ponašanja „žrtvovanja” shvaćala kao njezinu dobru volju i sličnost u razumijevanjima. No, pod teretom vremena poteškoće postaju prevelike i počinjemo pokazivati svoj „pravi obrazac razmišljanja”. Tu se sada isto možemo zapitati tko je tu koga izmanipulirao i tko je bio čija žrtva. Naime, ako ulazimo u neki odnos sa strahom da se isti ne naruši te po svaku cijenu nastojimo ostaviti dojam dobroga slaganja, istoga načina razmišljanja, istoga pogleda na svijet, a druga osoba nas upravo takvima kakvima se prikazujemo uzima da smo mi i uistinu takvi i iz ugode koju uz nas doživljava izabire ostati s nama u odnosu, te ukoliko je riječ o osobi suprotnoga spola, čak ući i u brak s nama. Pitanje je sada tko je tu žrtva a tko je manipulator. Ili smo od puste želje da se pod svaku cijenu nekome dopadnemo napravili od sebe manipulatora i žrtvu, no žrtvu samih sebe i svojih nezrelih shvaćanja odnosa.

Svađa kao prilika za osobni razvoj

Dobra svađa je često spasonosna za odnos, no i za osobni razvoj. U svađi često kažemo nešto naglas što se nismo usudili ni u tišini sami sa sobom izgovoriti. Kroz svađu upoznajemo i sebe, svoje inate, slabosti, svoje „rane” i sva područja na kojima trebamo raditi na sebi kada poslije prebiremo misli po glavi. Koliko puta ostanemo u čudu kada iz naših usta iziđu neke riječi tijekom svađe. Ne možemo sami sebe prepoznati. E to je upravo trenutak jednoga dubljeg upoznavanja sebe. No, isto tako kroz svađu čujem i od druge osobe njezine riječi i razmišljanja koja ne susrećem u svakodnevnoj bonaci od života. Ali i to nam je potrebno za razvoj odnosa. Kroz jednu žustru raspravu, koju možemo nazvati svađom, naravno pod uvjetom da nikako se ne svodi na vrijeđanja na osobnoj razini, oba sugovornika imaju priliku za osobni razvoj, a samim time se razvija i odnos. Produbljuje se. Pročišćava.

Na svima nama je da za sebe donesemo odluku na kojoj dubini želimo imati odnos. Bilo koji odnos. S Bogom, sa sobom, s bližnjima. Želimo li imati prividno dobre odnose u koje se ne usudimo dirati ni iznijeti bilo kakvo svoje neslaganje kako se odnos ne bi raspršio poput magle ili smo spremni ići u dubine. Svi znamo što je lakše od to dvoje, no svi znamo i što je dugoročno kvalitetnije. Jasno nam je da mir možemo imati samo u dubokom i iskrenom odnosu unutar kojega osjećamo potpunu slobodu da budemo onakvi kakvi jesmo bez straha od odbačenosti.

Ipak, sva lutanja ljudska svode se na jedno traganje a to je čežnja za Ljubavlju. Za prihvaćenosti. Kako je divno kada pronađemo kutak na Zemlji gdje možemo biti i svoji i prihvaćeni. To je sjena raja. Na tome se isplati raditi. Za početak, gledajmo mi biti ti uz koje će druga osoba moći iznijeti svoja razmišljanja različita od naših a da ju odmah ne osuđujemo i ne odbacujemo. Gledajmo da budemo kanal kroz koji će drugi uz nas moći osjetiti Ljubav.

Objava Dobra svađa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnivanje ove zajednice vezano je uz lik i djelo pokojnoga vlč. Josipa Kasića, čovjeka koji je svojim dolaskom u Melbourne postavio temelje organiziranoga pastoralnog djelovanja među Hrvatima. U vremenu kada su mnogi hrvatski iseljenici tražili novi život daleko od domovine, često opterećeni nostalgijom, neizvjesnošću i izazovima prilagodbe, postojala je snažna potreba za mjestom okupljanja koje će biti više od crkve. Upravo takav prostor postao je Hrvatski katolički centar u Clifton Hillu.

Simbol vjere i identiteta

Crkva sv. Nikole Tavelića, nazvana po prvom hrvatskom svecu, nosi snažnu simboliku. Ona nije samo sakralni objekt već i znak identiteta, pripadnosti i kontinuiteta hrvatske vjere i tradicije.

Dana 30. prosinca, generalni vikar nadbiskupije Melbourne, u ime nadbiskupa Daniela Mannixa, blagoslovio je ovu crkvu, čime je započelo novo poglavlje u životu zajednice. Svečano posvećenje crkve dogodilo se 29. lipnja 1979. godine, kada je nadbiskup Melbournea Thomas Francis Little predvodio svetu misu i time dodatno potvrdio važnost ove zajednice unutar šire crkvene strukture. Taj trenutak bio je ispunjen radošću i ponosom cijele hrvatske zajednice u Victoriji. Kako je tada istaknuo vlč. Josip Kasić, centar nije bio samo vjersko već i nacionalno središte otvoreno svima, bez obzira na vjersku pripadnost. U njemu su dobrodošli bili i Hrvati muslimani i pravoslavci, što svjedoči o širini i inkluzivnosti koja je obilježila njegov rad od samih početaka.

Razvoj pastoralnoga djelovanja

U prvim godinama djelovanja, vlč. Kasić bio je jedini hrvatski svećenik za cijelu Victoriju. Njegov pastoralni rad obuhvaćao je redovita misna slavlja u Melbourneu, Geelongu i Ballaratu.

Poslije su mu se pridružili i drugi svećenici, poput vlč. Josipa Vidakovića, vlč. Stjepana Gnječa, vlč. Većeslava Šupuka, vlč. Ante Burića i vlč. Marka Perkovića. Njihov dolazak omogućio je širenje pastoralnoga djelovanja na nova područja, uključujući Clayton, St. Albans i Fawkner, čime su pokrivene ključne točke hrvatskoga iseljeništva u Melbourneu.

Zbog rasta zajednice i pastoralnih potreba 1977. godine župa u Melbourneu podijeljena je na tri dijela. Ova reorganizacija omogućila je učinkovitiji rad i bolju povezanost s vjernicima u različitim dijelovima grada. Unatoč svim promjenama, Clifton Hill je ostao središnje mjesto okupljanja i simbol jedinstva.

Nakon što je vlč. Kasić obolio, pastoralnu skrb preuzeo je vlč. Mato Križanac, koji je služio zajednici sve do 2014. godine. Njegovo dugogodišnje djelovanje obilježeno je stabilnošću i kontinuitetom.

Nakon njegova odlaska započinje novo razdoblje duhovne i materijalne obnove pod vodstvom mons. Bosiljka Rajića. Dolaskom mons. Rajića zajednica doživljava novi procvat. Uz njegovu predanost i podršku župljana, obnovljeni su brojni objekti unutar centra.

Kulturni, obrazovni i društveni život zajednice

Posebno mjesto u životu zajednice zauzima folklorna grupa Mladi Hrvati, osnovana 1978. godine. Njihov rad tijekom desetljeća predstavlja važan doprinos očuvanju hrvatske tradicije, jezika i običaja među mlađim generacijama. Redovite probe, nastupi i druženja čine ovu skupinu živim mostom između prošlosti i budućnosti.

Hrvatska škola jezika i kulture u Melbourneu također ima ključnu ulogu. Nastava se održava svake subote, a broj učenika kontinuirano raste. Djeca i mladi ovdje ne samo da uče jezik nego i upoznaju povijest, kulturu i identitet svojih predaka. Njihovi uspjesi na natjecanjima dodatno potvrđuju kvalitetu rada i važnost ove institucije.

Društveni život zajednice izuzetno je bogat. U obnovljenoj dvorani redovito se održavaju razna događanja – od duhovnih obnova i seminara do književnih večeri, filmskih projekcija i tematskih susreta.

Posebno su značajni susreti mladih, koji se održavaju svake prve subote u mjesecu, uz svetu misu i zajedničko druženje.

Australsko-hrvatsko društvo umirovljenika sv. Nikole Tavelića okuplja velik broj starijih članova zajednice. Njihovi redoviti susreti, zajednički ručkovi i aktivnosti pružaju osjećaj pripadnosti i zajedništva, ali i priliku za aktivno sudjelovanje u životu zajednice.

Obnova i važni događaji u novije vrijeme

Jedan od važnih trenutaka u novijoj povijesti bio je 3. studenoga 2022., kada je zajednica proslavila blagdan svoga zaštitnika i 60. obljetnicu osnutka župe. Tom prigodom crkva je ponovno otvorena nakon opsežne obnove, a svetu misu predvodio je biskup mons. Fabijan Svalina.

Posebno emotivan događaj bio je 2. ožujka 2025., kada je u župnom dvorištu blagoslovljena i otkrivena spomen-ploča vlč. Josipu Kasiću. Ovaj čin bio je izraz zahvalnosti i priznanja čovjeku koji je utemeljio prvi hrvatski katolički centar u Australiji i ostavio neizbrisiv trag u životu zajednice.

Zajednica koja živi i raste

Danas Hrvatska katolička zajednica u Clifton Hillu nastavlja rasti i razvijati se, oslanjajući se na bogatu prošlost i otvorena prema budućnosti. Uz duhovno vodstvo mons. Bosiljka Rajića i pomoć vlč. Velimira Maglice, zajednica nastavlja biti mjesto susreta, molitve, kulture i identiteta.

„Hrvatska katolička župna zajednica Sv. Nikola Tavelić, Clifton Hill ima jednu dugu tradiciju koja je ukorijenjena u prvoj generaciji doseljavanja, a koja se nastavlja u mlađim generacijama. Clifton Hill bio je središnje i prvo značajnije mjesto u okupljanja 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u Australiji. Osim toga to je bilo mjesto naseljavanja naših vjernika, iako je to središnji dio grada Melbournea. Kasnije su se obitelji selile u druga predgrađa tražeći bolje uvjete za gradnju i posao. Crkva i centar sv. Nikole Tavelića ostaje i dalje karakterističan i po crkvi i drugim župnim objektima koji su građeni [K1] 60-ih godina 20. st. i djeluju harmonično u tom predgrađu Clifton Hilla u koji možete doći vlakom, autobusom, tramvajem ili automobilima. U odnosu na druge naše župne zajednice neusporedivo je najveći broj krštenih radi toga što su se u toj crkvi vjenčavali, krštavali, primali druge sakramente i rado se ponovo vraćaju u tu crkvu”, govori župnik, mons. Rajić. „Naša župna zajednica Clifton Hill ima svoju budućnost, iako se u crkvi vide osobe starije dobi. Mlađe generacije rjeđe dolaze u crkvu, ali ipak se pojave s vremena na vrijeme. Ja vidim tu jedan potencijal za obnavljanje zajednice mlađim generacijama koje pokazuju interes za zajednicu svojih roditelja i žele je sačuvati. Može se primijetiti želja mladih za učenjem hrvatskog jezika, kulture, povijesti, a uz to se njeguje i živi vjera njihovih roditelja i pokazuje se interes za rodnim krajem njihovih predaka”, zaključuje mons. Bosiljko Rajić.

HKZ Clifton Hill ostaje tako simbol zajedništva, vjere i pripadnosti – mjesto gdje se čuva hrvatska baština, ali i gradi nova budućnost u australskom društvu. Kroz generacije koje dolaze, njezina će uloga ostati jednako važna: biti dom daleko od domovine, ali i most koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda.

Tekst: Suzana Fantov

Objava Duhovno i nacionalno središte Hrvata u Melbourneu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Naime, riječi su toliko obezvrijeđene da se svakodnevno rasipaju kao prašina, bez ikakve odgovornosti i razmišljanja: neprekidan scroll kroz obavijesti, desetak poruka na koje se odgovara jednim emojiem, komentar ispod tuđe objave napisan u nekoliko sekundi, story na društvenim mrežama koji nestaje nakon dvadeset i četiri sata itd. Na kraju dana ostane gorak osjećaj kako se mnoštvom izrečenih, napisanih i pročitanih riječi ipak nije ništa stvarno reklo.

Lajk kao mjera istine

A ne tako davno, riječi su bile u prostoru svetoga i časnog. Imale su težinu smisla, oblikovale su međuljudske odnose i ostavljale za sobom tragove ne samo izgovorenih misli nego vlastitoga postojanja i značenja. I što je najvažnije, nije bilo uvijek nužno govoriti, jer riječi nisu služile da popune prazninu misli i prekinu neugodnu tišinu. Da, točno! Tišina danas izaziva neugodu, jer je znak slabosti i inferiornosti. A tišina bi, ustvari, trebala biti ta koja ovjeri riječi prije nego što se izgovore.

Današnja komunikacija je samodostatni i samostalni entitet, potpuno odvojen od svoga izvora, poput iskre koja se odvoji od plamena. Riječi su izgubile ulogu pečata i pretvorile se u šumove koji se postupno razrjeđuju i raspršuju dok ne završe kao nedefinirana jeka. U ovakvom okruženju, pojmovi kao što su ljubav, istina, povjerenje, čast, korektnost i odgovornost mogu značiti sve i ništa. Koliko ste se puta uhvatili kako pišete voljenoj osobi, suprugu ili supruzi da ga/je volite između narudžbe za dostavu hrane, skrolanja na portalu i podsjetnika za sastanak? Ne događa se to zato što vaša ljubav nije iskrena, nego zato što, nažalost, sve četiri poruke danas imaju istu težinu. Povjerenje je postalo tek strateško sredstvo trgovine. Istina se sustavno multiplicira dok ne postane podložna svakoj interpretaciji, a to znači neobvezujuća. Osobni identitet se, bez stabilnoga uporišta, pretvara u puku diskurzivnu formu koja se gradi, razlijeva i neprestano iznova preinačuje.

Kao i sve drugo „novo normalno”, tako su i riječi postale fluidne, potrošne i zamjenjive. Stvarni život se odavno preselio u sferu virtualnoga (društvene mreže) što je neminovno dovelo do tihe erozije smisla i osjećaja nerazumijevanja usprkos stalnoj buci bilo koje vrste a ponajviše verbalne i pisane. Svatko može stvoriti svoju komunikacijsku platformu bez obzira na to ima li ili nema što konkretno reći, a to samo uvećava količinu riječi koja obično bude obrnuto proporcionalna svojoj vrijednosti. Današnja dominantna „piši-briši” forma stvara privid bez posljedica, a ondje gdje nema posljedica, nema ni unutarnje kočnice ni obzira. K tomu, neutaživa potreba za reakcijom i lajkom otvori prostor ne samo iracionalnom komuniciranju nego nerijetko i vrlo provokativnom i degutantnom.

Jučer nepoznat, lider danas

Činjenica je da najteže bolesti uglavnom postupno nastaju bez ikakvih početnih vidljivih i osjetilnih simptoma. A onda kada se simptomi zamijete, bolest ostavi malo prostora za reakciju. Na sličan je način i današnja sveprisutna i nekontrolirana komunikacija tiho zahvatila gotovo svaku poru našega društva. Ni strukture Katoličke Crkve nisu ostale pošteđene ovoga komunikacijskog kaosa. Nesmotrenost u javnom nastupu pojedinih crkvenih predstavnika u kojoj se mainstream ideološki stavovi oboje religijskom terminologijom a evanđeosko svjedočanstvo zamijeni političkom korektnošću, zaslužuje puno ozbiljniji pristup od puke forme zabrinutosti.

Međutim, „nova normalna” politička scena je priča za sebe. Odavno je već pomaknula granicu podnošljivoga u sferu neprihvatljivoga u kojoj je politika izgubila svoj temeljni identitet vođenja javnih poslova isključivo za opće dobro. Demokracija je uspješno svedena na mjeru ideoloških arhitekata koji su je izvana učvrstili medijskim a iznutra nepresušnim financijskim lancima. Tako su, bez ikakve pobune javnosti, stvorili prostor sofisticiranoj „novoj normalnojˮ proizvodnji politike, političara i lidera.

Paradoksalno jest, ali je već činjenična stvarnost kako mogu odabrati bilo koga za bilo koju političku i državnu funkciju. Primjera je previše na svjetskoj pozornici. Pojedinci koji „jučer” politički nisu postojali, „danas” su gradonačelnici, predsjednici, lideri država: Péter Magyar – 2024. politički nevažan, sada lider Mađarske; Volodimir Zelenski – televizijski glumac komičar bez stranačkoga zaleđa, danas ratni lider Ukrajine; Emmanuel Macron – tehnokrat i investicijski bankar koji je za godinu dana izgradio stranku od nule i osvojio Elizejsku palaču.

Karizmu je zamijenio PR

Slična je logika i na domaćoj političkoj sceni. Biračima se predstavlja gotov „proizvod” odnosno kandidat ili kandidatkinja i to uvijek kao jednoglasni izbor tijela koje ne bi ni postojalo da članovi imaju vlastito mišljenje. Nakon toga mainstream mediji, uz izdašnu pomoć društvenih mreža i umjetne inteligencije, vode kampanju oblikujući kandidatov javni lik prema trenutačnim potrebama. Birači tako dobivaju samo iluziju izbora, dok je u stvarnosti odluka već odavno donesena negdje drugdje.

Možda se čini kao da je prošla vječnost, ali samo prije nekoliko desetljeća, sve je bilo drukčije. Za bilo koju vodeću ulogu u društvu bio je neophodan povelik životopis u kojem je svatko mogao iščitati ne samo verificiranu vrijednost i karizmu određenoga kandidata nego i sva njegova ili njezina dotadašnja postignuća. A da bi se u takvim okolnostima nešto značajno postiglo, bila je potrebna predanost, mukotrpan rad i puno odricanja. A danas? Samo dobar PR (public relations) koji se pobrine za imidž, komunikacijsku strategiju, besprijekorne medijske odnose i društveni utjecaj.

Između buke i Riječi

Premda se ovo promišljanje nekomu može učiniti pesimističnim, naglašavam kako intencija ovoga teksta nije dolijevanje beznađa nego tek jedan od pokušaja sagledavanja stvarnosti kako bismo mogli otvoriti vrata, ne nekom novom ili starom normalnom nego samo normalnom. A svako vrijeme u sebi nosi mogućnost promjene i obnove koja počinje najprije od nas pojedinaca kada odaberemo trenutak tišine umjesto nesnosne buke i onda kada se državne institucije prestanu baviti svojim dobrom i ponude svjedočanstvo istinske zauzetosti i brige za opće dobro a ne za njegovu percepciju. Jako je bitno da u svakodnevnoj komunikaciji u javnom i privatnom životu, kao i u crkvenoj zajednici i političkim institucijama, uspostavimo vezu između onoga što govorimo i pišemo i onoga što jesmo i što predstavljamo.

Povratak iz slijepe ulice prividne stvarnosti na prvom je mjestu duhovni zadatak. Zato bi glasan i nedvosmislen poziv na promjenu i povratak slike Boga u čovjeku na koju je stvoren trebao biti konstantno upućivan ubi et orbi (svugdje i svima) iz svih hijerarhijskih struktura Crkve. Ovaj poziv, utemeljen na evanđeoskoj riječi, ne bi bio još jedan glas u buci današnjega svijeta dostojan lajka, nego svjedočanstvo da je Riječ koja je tijelom postala početak svega i jedina autentična mjera ljudskoj riječi.

Kako bismo obnovili istinu i povjerenje, treba nam tišina kao prostor razlučivanja da bi naše riječi postale svjedočanstvo smislom ispunjenog života. Jer, samo nas istina, koliko god bila zahtjevna, može izvesti iz labirinta privida i vratiti u prostor stvarnoga života i to onoga života koji nije „novo normalan”, nego jednostavno ljudski i božanski u svoj svojoj punini. Bez božanskoga u sebi, sve ljudsko je podložno neumoljivoj fragilnosti, promjenljivosti i raspadanju.

Objava Nova normalna inflacija riječi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Samoubilačka politika otvorenih vrata

Ono čemu danas svjedočimo nije plod slučajnosti, već izravna posljedica duboko pogrešne samoubilačke politike europskih elita. Godinama se pod krinkom humanizma i lažnog progresa provodila agenda nekontroliranog propuštanja masa bez ikakve sigurnosne provjere, uvida u obiteljsku i društvenu pozadinu ili stvarne procjene integracijskih kapaciteta. Europski su lideri svjesno ignorirali elementarna sociološka i demografska pravila, vjerujući da će se milijuni ljudi, odgojeni u radikalno drukčijim društvenim i religijskim sustavima, preko noći transformirati u vjerne građane sekularnih i liberalnih europskih država.

Umjesto obećanog bogaćenja društva, ta je lakovjernost stvorila duboke unutarnje podjele. Dok se domaće stanovništvo suočava s ekonomskim pritiscima i padom opće sigurnosti, javni proračuni troše se na održavanje sustava koji dugoročno destabilizira vlastite temelje. Europa se tako našla u paradoksalnoj poziciji da financira i tolerira rast onih struktura koje otvoreno preziru njezinu kulturu, povijest i način života.

Na ovu zaprepašćujuću sljepoću europskog političkog establishmenta već duže vrijeme upozoravaju i trezveni glasovi s druge strane Atlantika. Među njima se posebno istaknuo američki potpredsjednik J. D. Vance, koji je u svojim istupima izravno i bez uvijanja ukazao na činjenicu da se Europa nalazi na putu svjesnog samouništenja. Vanceova upozorenja kako nekontrolirana imigracijska politika dramatično rastače europsku sigurnosnu, ekonomsku i kulturnu supstancu nisu bila izraz neprijateljstva, već hladna, realpolitička dijagnoza.

Njegove riječi da zapadni saveznici ne mogu dugoročno opstati ako iznutra demontiraju vlastita društva i zakone naišle su, očekivano, na zgražanje u Bruxellesu. No, odbijanje europskih elita da poslušaju takva upozorenja samo potvrđuje dubinu njihove ideološke zanesenosti i nesposobnosti da se suoče s posljedicama vlastitih promašaja.

Koncept „No-Go“ zona i erozija pravne države

Jedan od najizraženijih simptoma ovog neuspjelog eksperimenta jest pojava paralelnih društava unutar europskih metropola. U predgrađima gradova poput Pariza, Londona, Malmöa, Bruxellesa… stvorene su četvrti u kojima europski zakoni, ustavni poredak i tradicionalni način života više ne vrijede. Država je u tim dijelovima de facto kapitulirala.

U tim zonama, koje analitičari s pravom opisuju kao prostor visoke nesigurnosti, državni autoritet slabi do te mjere da se i same snage reda, hitne službe i vatrogasci suočavaju s otvorenim neprijateljstvom, kamenovanjem i nasiljem. Umjesto prihvaćanja vrijednosti društva domaćina – odvojenosti religije od države, ravnopravnosti spolova i individualnih sloboda – u tim se zajednicama otvoreno nameću rigidna religijska pravila, paralelno zakonodavstvo te elementi šerijatskog poimanja društva. To više nije pitanje suživota; to je tiha, agresivna kolonizacija javnog prostora u kojem se europska pravna država povlači pred naletom islamskih teokratskih pretenzija.

Kažnjavanje neistomišljenika

Možda najstrašnija dimenzija ove krize ne leži u samom migracijskom valu, nego u načinu na koji se europski establishment odnosi prema vlastitim građanima. Umjesto preispitivanja pogubnih odluka, političke i medijske elite pokrenule su proces sustavnog utišavanja, pa čak i institucionalnog kažnjavanja svakoga tko se usudi javno progovoriti o štetnosti i posljedicama nekontrolirane imigracije.

Riječ je o klasičnom ideološkom teroru u kojem se opravdani strah, argumentirana kritika i borba za očuvanje vlastitog doma proglašavaju „govorom mržnje“, ksenofobijom ili ekstremizmom. Intelektualci, novinari, ali i obični građani koji upozoravaju na porast kriminala, degradaciju sigurnosti i gubitak kulturnog identiteta, izloženi su javnom linču, gubljenju poslova, cenzuri na društvenim mrežama, pa i sudskom progonu. Kada država počne kažnjavati vlastiti narod zato što želi zaštititi svoju djecu i svoju budućnost, a s druge strane pokazuje neograničenu toleranciju prema onima koji krše njezine zakone i siju nasilje, tada je jasno da je sustav duboko izopačen.

Incidenti koji s vremena na vrijeme probiju zid medijske cenzure služe kao dramatični podsjetnici na dubinu i brutalnost problema. Nemiri i brutalni ulični sukobi, poput onih aktualnih u Belfastu i drugim britanskim te europskim gradovima, jasno oslikavaju eksplozivan potencijal trenutačne situacije. Kada se unutar migrantskih zajednica događaju činovi ekstremnog nasilja – poput stravičnih slučajeva u kojima se mačetama pokušavaju odsjeći glave na javnim mjestima – pita se čovjek gdje je granica. To je manifestacija čistog, neskrivenog barbarstva i potpunog odbijanja osnovnih civilizacijskih i humanih normi.

Ovakvi događaji s pravom izazivaju opravdan strah i ogorčenje među domaćim stanovništvom. Dugotrajno ignoriranje ovih problema od strane vlasti stvara opasnu situaciju u kojoj građani gube vjeru u institucije koje bi ih trebale štiti. U nedostatku odlučnih državnih strategija, tinjajuće nezadovoljstvo i osjećaj ugroženosti neizbježno vode prema točki pucanja – trenutku kada bi mogli započeti otvoreni i masovni sukobi između domicilnog stanovništva i pridošlih islamističkih skupina koje ne žele mir, nego dominaciju.

Huntingtonovo proročanstvo i korijen problema u islamu

U tom kontekstu, teza Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija“ dobiva svoj puni i neumoljivi legitimitet. Huntington je ispravno uočio da će u suvremenom svijetu primarni izvori sukoba biti kulturne i religijske prirode. Korijen problema ne leži u ekonomskoj sferi ili nedostatku socijalnih programa, već u dubokoj, strukturalnoj nepomirljivosti ortodoksnog islama s temeljnim postavkama zapadne civilizacije.

Problem leži u samom poimanju države, društva, ljudskih prava i sloboda unutar islamske doktrine. Dok je moderna Europa izgrađena na postulatima prosvjetiteljstva, odvojenosti Crkve od države, svetosti individualnih prava i slobode govora (uključujući i pravo na kritiku religije), islamski koncept društva ne poznaje takvu distinkciju. Tamo su religija, država, pravo (šerijat) i moral spojeni u nedjeljivu cjelinu koja teži apsolutnoj regulaciji privatnog i društvenog života. Kada se ta dva dijametralno suprotna i isključiva koncepta nađu na istom geografskom prostoru, a pritom jedna strana nema nikakvu namjeru asimilirati se, nego agresivno nastupa s pozicije demografske i religijske ekspanzije, sukob postaje povijesna neminovnost.

Europa se nalazi na povijesnoj prekretnici koja će odrediti sudbinu idućih generacija. Nastavak politike zatvaranja očiju, kapitulacije pred agresivnim zahtjevima islamista te progon i kažnjavanje vlastitih građana koji govore istinu vodi u siguran slom europske civilizacije. U arsenalu kojim se služe zagovornici nekontrolirane imigracije, optužba za takozvanu „islamofobiju“ postala je najmoćnije oružje za onemogućavanje svake trezvene rasprave. No, europska javnost mora prestati uzmicati pred tom manipulacijom jer je riječ o čistoj laži i ideološkoj izmišljotini. Činjenice govore posve suprotno: muslimani u Europi uživaju apsolutno ista građanska, politička i socijalna prava kao i svi drugi stanovnici, a stupanj vjerskih i osobnih sloboda koje imaju na europskom tlu neusporedivo je veći od onoga u zemljama iz kojih su otišli. Nigdje u islamskom svijetu manjinske skupine nemaju ni približno prava kakva islamski migranti uživaju usred Europe.

Stoga, ako kod određenog dijela domicilnog europskog stanovništva i postoji dubok strah i nepovjerenje prema islamu i njegovim sljedbenicima, taj strah nije plod nikakve iracionalne fobije ili predrasuda, već bolnog povijesnog i suvremenog iskustva. Umjesto da se kriju iza uloge žrtve, predstavnici tih zajednica trebali bi se iskreno zapitati zašto je to tako i zašto je više od 95 posto terorističkih napada na europskom tlu u proteklim desetljećima povezano upravo s radikalnim islamom. Strah je u ovom slučaju posve racionalna reakcija na krvavu stvarnost europskih ulica, a odgovornost za takvu sliku leži isključivo na onima koji u ime religije siju teror, a ne na onima koji od tog terora pokušavaju zaštititi svoj goli život i civilizaciju. Zaštita granica, trenutni prekid nekontroliranih migracija, deportacija onih koji ne poštuju zakone i kulturu domaćina, te vraćanje slobode govora bez straha od ideoloških sudova nisu izraz netolerancije niti islamofobija. To je elementarni, legitimni nagon za samoodržanjem. Kao društvo koje baštini kršćanske korijene, povijesno iskustvo i humanističke vrijednosti, Europa ne smije dopustiti da njezina plemenitost bude iskorištena za njezino vlastito uništenje. Vrijeme za politički korektne fraze je nepovratno isteklo; nastupilo je vrijeme za beskompromisnu, odlučnu i samosvjesnu obranu naših obitelji, našeg identiteta i naše slobode.

Objava Samouništenje Europe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Migracije su oduvijek bile sastavni dio ljudske povijesti. Biblija je puna iskustava putovanja, egzila i susreta s drugim narodima. Abraham napušta svoju zemlju, Izrael prolazi iskustvo sužanjstva i povratka, a sam Krist postaje dijete izbjeglica u bijegu pred Herodovim nasiljem. Kršćanska objava zato ne može gledati migranta isključivo kao politički problem, nego najprije kao osobu stvorenu na sliku Božju, nositelja neotuđivoga dostojanstva.

No upravo ovdje započinje ozbiljna teološka napetost. Kršćansko gostoprimstvo nije isto što i politička naivnost, niti je ljubav prema bližnjemu isto što i odricanje od istine. Problem suvremene Europe jest što često zamjenjuje evanđeosku otvorenost s ideološkim samoponištenjem. U ime tolerancije relativizira vlastite temelje, a u ime uključivosti prestaje razlikovati ono što je kompatibilno s njezinim identitetom od onoga što ga razara.

Teologija gosta i domaćina

Kristove riječi: „Bijah stranac i primiste me” (Mt 25,35) predstavljaju snažan moralni imperativ za svakoga kršćanina. Gostoprimstvo nije sekundarna krepost nego izraz prepoznavanja Boga u drugome. Stranac nije prijetnja po sebi; on je najprije lice koje traži zaštitu, kruh i dostojanstvo. Papa Franjo upravo je na toj liniji snažno inzistirao na potrebi primanja, zaštite, promicanja i integracije migranata. Njegov pontifikat naglašava da kršćanska Europa ne smije postati tvrđava ravnodušnosti. On s pravom upozorava da je ravnodušnost prema patnji čovjeka duhovni znak dekadencije.

Ali teološki problem nastaje onda kada se moralni imperativ gostoprimstva apsolutizira i pretvara u ideološki slogan. Gost postoji samo ondje gdje postoji domaćin. A domaćin mora znati tko je. Kuća bez identiteta ne može biti mjesto susreta, nego prostor raspadanja.

Crkvena tradicija nikada nije učila bezuvjetni univerzalizam koji ukida odgovornost za opće dobro zajednice. Sveti Toma Akvinski jasno razlikuje dužnost milosrđa od političke odgovornosti zajednice. Ljubav prema bližnjemu ne ukida razboritost (prudentia), nego je pretpostavlja a kršćanski Caritas bez prudentiae postaje moralna sentimentalnost, a ne krepost. Nažalost, svjedoci smo pokušaja pomodnoga univerzalizma koji nerijetko koristi i samu Crkvu u promicanju vlastitih projekata. 

Susret s islamom: dijalog bez iluzija

Posebno osjetljivo pitanje predstavlja odnos Europe i islama. Ovdje se ne susreću samo različiti narodi nego različite civilizacijske paradigme. Islam nije samo privatna religijska praksa nego u mnogim svojim povijesnim i pravnim oblicima cjelovit društveni model koji drukčije razumije odnos religije i države, slobodu savjesti, položaj žene, pitanje obraćenja i javnu ulogu vjere. Upravo zato teološki govor o dijalogu mora biti oslobođen iluzija. Dijalog nije negacija razlika, nego sposobnost da ih se vidi jasno. Problem suvremenoga europskog diskursa jest što često dijalog pretvara u zabranu istine: kao da poštivanje drugoga zahtijeva šutnju o vlastitim uvjerenjima. To nije dijalog nego kapitulacija.

Kršćanstvo ne može odustati od vlastitih temeljnih antropoloških istina: jednakoga dostojanstva muškarca i žene, slobode savjesti, razlikovanja religijske i političke vlasti, prava na obraćenje i slobodnoga prihvaćanja vjere. Ako se te vrijednosti relativiziraju radi prividnoga mira, tada se ne ostvaruje mir nego odgođeni sukob. Stav u kojemu dominira prestrašenost od artikulacije vlastitih stajališta i vrijednosnoga okvira zbunjuje i ugrožava. Stvara se dojam da Europa ima fluidnu kulturalnu bazu i da ne počiva na kršćanskim vrijednostima. Mir postaje apsolutni cilj svakoga pojedinca sadašnjega trenutka, ali mir bez istine nije mir nego privremena tišina.

Inkulturacija ili dekristijanizacija?

Teološki pojam inkulturacije izvorno označava proces u kojem evanđelje ulazi u određenu kulturu, ne uništavajući njezine legitimne vrijednosti, nego ih pročišćujući i uzdižući prema punini istine. Crkva ne nameće kulturnu uniformnost, ali nikada ne odustaje od kriterija istine. Danas se, međutim, pod pojmom inkulturacije često podrazumijeva upravo suprotno: ne evangelizacija kultura, nego prilagodba kršćanstva dominantnim kulturnim pritiscima. Umjesto inkulturacije događa se dekristijanizacija. Europa se odriče vlastitih simbola, kršćanski jezik se uklanja iz javnoga prostora, a svaka snažnija obrana identiteta proglašava se fundamentalizmom. Paradoks je očit: od kršćanstva se traži da bude otvoreno tako da prestane biti kršćanstvo.

Papa Franjo s pravom upozorava na opasnost „ideološke kolonizacije”, ali ta kolonizacija ne dolazi samo izvana; ona često dolazi iznutra, kroz sekularni relativizam koji više ne vjeruje ni u istinu ni u naravni moralni zakon. Europa koja se stidi vlastitih korijena ne može integrirati nikoga, jer više nema što ponuditi.

Katoličke države i odgovornost javnoga poretka

Posebna odgovornost leži na državama koje su povijesno oblikovane katoličkom vjerom. One ne smiju pasti ni u sekularni neutralizam ni u religijski tribalizam. Njihova zadaća nije uspostava konfesionalne prisile, nego zaštita moralnoga poretka bez kojega zajednički život postaje nemoguć.

Država ima pravo i dužnost štititi opće dobro, kulturni kontinuitet i sigurnost svojih građana. To nije suprotno evanđelju, nego izraz odgovornosti za zajednicu. Nije svaka granica znak mržnje; ponekad je granica čin odgovorne ljubavi prema vlastitom narodu i prema onima koji dolaze. Otvorene granice bez kulturnih kriterija nisu kršćanska velikodušnost nego politička neodgovornost.

U tom vidu integracija mora uključivati prihvaćanje temeljnih normi društva domaćina: pravne jednakosti, poštivanja žena, slobode vjere, odbacivanja nasilnoga religijskog totalizma i priznanja da nijedna religijska norma ne može stajati iznad dostojanstva osobe i temeljnoga prava savjesti.

Tko dolazi u kuću, ne mora izgubiti svoje podrijetlo, ali mora poštovati njezin temeljni red.

Crkva između humanitarizma i evangelizacije

Jedna od najvećih opasnosti suvremene crkvene retorike jest reduciranje migracijskoga pitanja na humanitarnu logistiku. Migrant se promatra samo kao socijalni slučaj, a ne kao osoba pozvana na spasenje. Crkva nije nevladina organizacija. Njezino poslanje nije samo pomoći čovjeku da preživi nego da susretne Krista. Ako iz straha od optužbi za „prozelitizam” prestane naviještati evanđelje, Crkva izdaje samu sebe. Prava inkulturacija uvijek uključuje i mogućnost konverzije, jer kršćanska ljubav ne skriva istinu. Ljubiti drugoga znači željeti mu puninu dobra, a za kršćanina ta punina ima ime: Isus Krist. Svaka drukčija politička retorika Crkve bi bila izdaja evanđelja kao ultimativnoga kriterija prosudbe i djelovanja. 

Europa između križa i praznine

Migracije će obilježiti ovo stoljeće jednako snažno kao što su ideologije obilježile prošlo. No pravo pitanje nije koliko će ljudi doći, nego hoće li Europa još imati dušu koja može primiti drugoga bez gubitka sebe.

Kršćanski odgovor ne može biti ni panični strah ni utopijska naivnost. Potrebna je razborita ljubav – ljubav koja prima, ali ne kapitulira; ljubav koja štiti slaboga, ali ne razara vlastiti dom; ljubav koja dijalog ne gradi na šutnji o istini nego na hrabrosti svjedočanstva. Europa neće biti spašena administrativnim politikama, nego obnovom vlastite duhovne svijesti. Jer samo onaj tko zna tko je može istinski primiti drugoga.

Bez križa Europa ostaje samo geografski prostor. S križem ona ostaje civilizacija.

Objava Migracije, inkulturacija i kršćanski identitet Europe: između gostoprimstva i obrane istine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogled preko granice

U odrasloj dobi, princip je isti. Mladi ljudi iz znatiželje, inteligencije osjećaju potrebu istražiti kako – ovaj put – ne igračka nego svijet funkcionira. Stav najbliskijih jako puno znači. Što roditelji kažu na to i imaju li njihovu podršku i razumijevanje. Odlaženjem u druge države stječu nova znanja, nove sposobnosti, nova životna iskustva koja ih oplemenjuju te s njima kada se vrate natrag u domovinu značajno oplemenjuju sredinu u kojoj žive.

Dosta puta sam se uvjerila da jednoj mladoj osobi to sve nije lako proći budući da, u procesu psihoterapije, imam veliki broj mladih koji rade i žive vani. Najčešći problemi zbog kojih se javljaju su osamljenost, preopterećenost. Razlike u stilu života „kod kućeˮ i vani su često toliko velike da proces prilagodbe zna biti jako bolan i dug. Ukoliko nemaju neku blisku osobu u svojoj blizini, sve to prolaze još teže. Ono što je zajedničko kod velikoga broja njih je „san o povratku”. Posebno nakon što osnuju svoju obitelj i dobiju djecu. Često kroz psihoterapijski rad čujem kako mladi imaju velike strahove vezane za budućnost i odrastanje svoje djece u stranim državama. Sustav vrijednosti koji se nudi značajno je različit od onoga što požele za svoje dijete i, svjesni da svijet oko sebe ne mogu promijeniti, sve više razmišljaju o povratku u domovinu. Jučer mi kaže jedna klijentica kako im je cilj povratak do polaska djeteta u školu. Naime, uključivanje djeteta u školski sustav je prijelomna točka.

Upravo zbog odlaska od kuće, upravo zbog pogleda preko granice mladi ljudi počinju uočavati vrijednosti i prednosti života kod kuće. Kao i za sve u životu nužno je imati usporednu točku. Da bismo znali vrijednost nečega, kvalitetu i osobine nečega, uvijek moramo imati nešto drugo s čim ćemo to usporediti. Tako možemo reći: „tvrd kao kamen, žut ko sunce, mek kao pamuk” itd. Isto tako i naš sustav vrijednosti sebi posvijestimo kada ga imamo s čim usporediti. Tek kada iziđemo iz svoje zone komfora i nađemo se na novom, nepredvidivom terenu, tek tada jasnije možemo procijeniti onaj bazični sustav u kojem smo odrastali. Jedna od životnih situacija koja to jasno ocrtava je ulazak u brak kada se događa sudar dva sustava vrijednosti. Iako su sustavi vrijednosti s odabranim supružnikom zasigurno sličniji nego onaj na koji naiđu naši mladi kada odu vani, faza prilagodbe je neminovna. Velik je izazov pronaći i iznova izgraditi neko svoje gnijezdo u kojem ćemo postići „toplinu doma”. No, sva naša težnja životna upravo k tome ide. Pronaći sigurnost, zaštitu, okružiti se ljudima koji nas razumiju. Kojima je stalo do nas.

Pripadnost

Biti prihvaćen jedna je od temeljnih psiholoških potreba kod čovjeka. Biti dio neke zajednice. Pripadati. No, pitanje je što je čovjek sve spreman žrtvovati za to. U razgovoru s klijentima vidim kako su često nesretni jer su u želji da se „prilagode” novoj sredini jednostavno izgubili sebe. Odstupili su od onih temeljnih svojih životnih principa i sada imaju „zajednicu”, no nemaju sebe. Muče ih različite teme – od izvanbračnih zajednica, do velikih razlika u definiraju kako treba izgledati obiteljski život između njih i partnera. Dolaskom djece cijela situacija se počinje samo značajno komplicirati.

Povratak u domovinu, u njihovu „zonu sigurnosti” predstavlja veliko olakšanje. Sve što vani financijski više uspiju ostvariti, u domovini u vidu zadovoljenja svojih psiholoških potreba itekako uspiju nadoknaditi. Naravno, uvijek će biti onih koji, okruženi svojom obitelji i bliskim prijateljima, pronađu svoj „dom” i vani. No, jako me raduje sve veći broj mladih koji se vraćaju nakon što su već osnovali obitelj. Dolaze u svoju domovinu BiH kako bi idejama o inovativnosti neke grane kojom se žele baviti obogatili sredinu u kojoj žive i osigurali svojoj obitelji pristojnu egzistenciju. Današnja tehnologija omogućuje jednu veliku fleksibilnost i u obavljanju poslova tako da živjeti među svojima a raditi za bilo koju državu vani sigurno je velika prednost.

U psihoterapijskom procesu klijenti iz naše zemlje koji su otišli vani i koji mi se javljaju iz stranih država najviše se žale kako nemaju vremena jedni za druge. Sve slobodno vrijeme svodi se na posao, putovanje do posla, natrag kući. Za obitelj, za sebe imaju jako malo vremena. A i to vrijeme koje imaju ne uspiju kvalitetno iskoristiti jer su iscrpljeni i umorni. Jako me veseli koliko tada mijenjaju svoju percepciju života u domovini i kako počinju uočavati sve kvalitete i prednosti, naravno uz realnu sliku i stvari koje nisu toliko uređene kao vani.

Život je kao putovanje po jednoj dugoj cesti na kojoj je puno raskrsnica pa je donošenje odluka, izbora, neminovan dio toga putovanja. Koliko smo trezveni, svjesni, koliko smo sa sobom u kontaktu i znamo što točno želimo, u kojem točno smjeru želimo putovati, to je presudno i za konačan cilj gdje ćemo stići. U kliničkoj praksi kada čujem klijenta od 60 i više godina kako je iznenađen za to gdje je njegov život sada, uvijek znam da je njegovo sadašnje nezadovoljstvo samo rezultat ranijih odluka. Jedina odluka koja nam još ostaje jest ona u sadašnjosti, a to je iz ovoga što imamo nastojati uočavati ono najbolje što možemo. No, veliki broj odluka do sada je već donesen. Koje li prednosti kod mladih ispred kojih tek stoji veliki broj raskrsnica, odluka i imaju ogroman kapacitet kreativnosti nad svojim životom. Ne bojte se istraživati, „rastavljati igračku”, budite konstruktivno kreativni. Svojim unutarnjim obogaćivanjem donesite blagoslov i u sredinu u kojoj živite.

Objava Rastavljena igračka – znak inteligencije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.