Živjeli su u svekrovoj kući sve do pred Božić 2001. kad su preselili u novu, svoju kuću:

– Uspjela sam kuću napraviti. Malo od mirovine, malo od onog, malo od ovog, tako. Imala sam dva majstora, oni su mi radili, ali sam i ja s djecom sve dizala: od materijala, kocke, cigle… sve sam s njima. Dodaj, donesi, što god treba, da čovjek ne plaća. Ne možeš sve platiti.

Ponosna na svoje sinove Anđelka (37), Antoana (34) i Pericu (33), ne stidi se nikome pogledati u oči. Djecu je iškolovala i što je još bitnije izvela na put. Zapošljavali su se sami, kako su znali i umjeli, a majku su uvijek slušali i poštovali. 

Nitko mi vrata nije otvorio

– Kad su sahranili mog muža, govorili su pobrinut će se oni da djeci i supruzi ne fali ništa. Svi tako lako daju obećanje, a nitko ne ispunjava. Nitko. Ostala sam ovdje. U Hercegovini su dijelili svega i svačega, a mi kao da nismo ni postojali za njih, uopće. Kao da smo odvojeni skroz, ni za što nismo. Vlasti se nikad nisu pobrinule, nitko mi od njih nikada nije ni vrata otvorio. Pa da pita: Karmela, kako ti živiš? Ostala si s troje djece, imaš li kakvih problema? Jesu li djeca završila školu? Treba li koje dijete zaposliti? Nikad nitko. Svi se oni busaju kad sahranjuju, svi će pomoći. Nikad nitko. Samo kad im trebaš dati glas, onda te nađu, zovu te.

Dva sina su danas oženjena, najstariji živi u Splitu, a Antoan sa suprugom Kristinom i malenim Marinkom i Ivonom s njom u istoj kući. Karmela ističe da ima divne nevjeste, na što Kristina dodaje: – I mi imamo divnu svekrvu. Dobro se slažu, dijele svakodnevne poslove i prostorije, jer Kristina radije provodi vrijeme s njom nego na opremljenom katu. – Ja napolju, nevjesta u kući. Dogovaramo se, gdje će koja, što će. Hranim dvoje krmadi, imam kokoši, iz bašte imam sve svoje, ne idem na pijacu. Zimnicu svoju spremimo, utovimo pilad. – nastavlja Karmela.

Dogovori vrijede i oko skrbi za svekra Franju, pokretanog i vitalnog 89-godišnjaka, s kojim noći provodi unuk Perica, u njegovoj kućici pokraj njihove u zajedničkom dvorištu. Trideset sedam godina je prošlo kako je svekrva umrla, i otad Karmela preuzima brigu: – Perem mu, kuham mu, čistim mu, borim se. Prije dvije godine bio je bolestan, nešto s nogom. U svojoj kući samo prespava. Po čitav dan je s nama. K’o u hotelu živi… ma kakav hotel! Sve ima servirano. Ne brine se ni za što, plati svoje režije, sebi cigara kupi. Izađe, šeta, sjedi. Često se on pita: Što ga drži? A ja mu kažem: dedo pa imaš nas, brinemo za tebe, njegujemo te, sve imaš.

Najljepše godine bez druga

Sa svojim susjedima muslimanima, među kojima je provela cijeli rat, ostala je u dobrim odnosima: – Što je bilo, bilo je, život teče dalje. Živjeti se mora. Kad je Bajram odem na Bajram, kad je Božić, dođu oni meni. Ako je neka žalost, ode se. Svi me poštuju ovdje, muslimani. Ja sam ovdje 38 godina. Nije to ni malo. Djeca su se družila. Sad je sve većinom poženjeno, ali odu na piće. Djeca to ne primijete.

Na koncu dodaje da se nikad nije bojala za sebe, samo za djecu. – Meni ne treba ništa, samo za djecu živim. A trebalo im je biti i otac i mati. Najljepše godine, ja bez svog druga. I gdje god ideš višak si, svugdje smetaš. Sve idu muž i žena, ako je Božić, Nova godina, svadba. Svi idu plesati, igrati, ti gledaš… tako ti to dođe. – završava Karmela.

Od ležanja nema ništa

Kroz cijeli život Karmela se brinula za nekoga. Vrlo rano ostala je bez oca, a majka joj je umrla 2004.

– Bila je godinu dana ovdje kod mene. Stavljaj pelenu, podiži, brini se za nju. Brat mi jedan u Zagrebu, drugi u Splitu, nemam sestre nijedne. Onda i brat mi ostao. Bio i on bolestan. Nešto sam mu penzije izganjala, da ima. Bio je u Kaknju, sad je ovdje podstanar, 1954. godište, nije se oženio, momak, bez posla, PTSP – vojnički sindrom, pa mu čisti, financijski pomaži. Kad o Božiću i Uskrsu čistim znači da nekad znam po tri kuće: svoju, svekrovu, bratovu. Žrtva za sve. Ali unatoč svemu, čovjeku je najvažniji rad i motivacija. – napominje Karmela.

Premda joj je kičma otkazala prije 12 godina pa nema osjećaja za jednu nogu i ponekad padne ili se spotakne, nema mira i ne predaje se.

– Od ležanja nema ništa. Rad me drži u životu. Meni je u kući dosadno. Siđem do kokoša, ovdje prošećem, ne mogu mirovati. Pa ću oko krmadi, pa do svekra, malo mu banju srediti, oprati veš i prostrijeti. Ne znam izbrojati koliko se puta popnem i siđem niz stepenice tijekom dana. Mene stepenice drže u životu. I s unucima se igram i provodim. Jer kad se zanimaš nečim, prođe ti i vrijeme. Ma samo neka je čovjek zdrav i neka ne daje pare za doktore. – s osmjehom će Karmela.

Mnogi joj dometnu lako je tebi, na što ona i odgovori: – Jest lako. Ali ja ne hodam nigdje, mene ne vidi nitko. Lako je skrštenih ruku i ne imati. Kažu nema računa. Ima. Čovjek što god radi, ima računa. Koliko njih je ostavilo njive, neće nitko da radi, i kaže nema. Koliko možeš prodaj, ali neka imaš za svoje kuće.

Objava Mene stepenice drže u životu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dok razgledavamo prekrasni šumoviti predio na 510 m nadmorske visine, Badrov nam priča da se poljoprivredi učio u hodu prevladavajući razne teškoće. Zasadi šljiva i jagoda nisu odmah uspijevali, nego su se uslijed vremenskih neprilika sušili i propadali. No, nisu odustajali, nego su svaki put iznova počinjali. „Kad su bile poplave 2012. nama su jagode rodile kao nikad dotad i tada smo uspjeli vratiti dugovanja i izravnati račune”, kaže Marinko. Najteže od svega im je što su uz mukotrpni rad na zemlji istovremeno morali raditi i na osiguravanju potrebne infrastrukture jer ovdje po Marinkovu povratku nije bilo ni vode, ni struje, ni puta. Veli nam da se strmom cestom kojom smo se dovezli do njegova imanja, a kojom se i danas jedva mimoilaze dva automobila, nekada moglo proći samo konjskim kolima. „Jedno vrijeme bio sam i predsjednik Mjesne zajednice Putiš. Valjda su ljudi prepoznali u meni nekoga tko hoće raditi i tko se bori. Kad bi me na sastancima s vlastima pitali što meni treba, uvijek sam zastupao sve nas i tražio samo osnovno – infrastrukturu. Prijatelji bi nam došli, ali kada vide gdje živimo, odustaju od nas. A mi se borimo da ih proizvodima privučemo da dođu”, kaže Marinko koji je na raspolaganju svim susjedima i onima kojima je potrebna bilo kakva pomoć na njihovim imanjima.

Obilazeći šljivik pokazuje nam parcelu na kojoj se gradi nova kuća. Naime, Marinko je taj komad zemlje poklonio čovjeku iz Njemačke koji se namjerava doseliti. I svoga kuma uspio je odgovoriti i zaustaviti da se ne odseli u inozemstvo. „Zemlja nije naša niti je možemo ponijeti sa sobom. Tu je da na njoj živimo, obrađujemo je i dijelimo zajedno. I svoju djecu učim da ne moraju biti iz grada da bi bili uspješni i prepoznatljivi. Svima ću dokazati i evo dokazujem posebno zadnjih deset godina da se ovdje može živjeti”, veli ovaj vrijedni poljoprivrednik koji svakoga dana, uz sve obveze, dvanaestogodišnjega Petra i sedmogodišnju Ines vozi u školu i na treninge.

U razgovoru nam se pridružuje i 52-godišnji susjed Željko Badrov, koji s Marinkom od početka dijeli savjete glede uzgoja i zaštite voća. Premda je zaposlen u državnoj službi, i sam zadnjih godina na svome imanju uzgaja jagode, a okušao se i u uzgoju vinove loze. Ostvarenim prihodom školuje dvije punoljetne kćeri te i na njih prenosi stečeno znanje iz poljoprivrede koje je naslijedio od oca. „Nikad nismo bili na teret društvu niti državi, nego smo mi društvo pomagali. To učim i svoje kćeri, da ne čekaju da im država ili društvo nešto daju”, kaže Željko kod kojega se redovito sastaju na zajedničkim slavljima. „Nađe se uvijek vremena i za sjesti, pojesti i popiti. Sve se može kad se hoće”, vele naši sugovornici.

Proteklih godina Marinkovo imanje posjećuju brojni političari i ljudi na vlasti. Tek rijetki pružaju sustavnu potporu. „Apliciram na sve moguće poticaje i opet me nema. Valjda zato što nisam u stranci, ne znam. Jednostavno nije prepoznata vrijednost ovoga rada, premda sve redovito državi plaćamo kroz registrirani obrt, a kamoli još da te netko zaštiti”, kaže Marinko.

Sličnu priču dijeli i njegov šura Mladen Plavčić (39), koji sa suprugom Anom (23) i dvojicom sinova živi u istom selu, nedaleko od Marinka. Među prvim su registriranim poljoprivrednim proizvođačima u ovom kraju i već se osamnaest godina uspješno bave stočarstvom. Mladen nam pokazuje nepregledno imanje od 50 duluma i veli da je po njegovu povratku ovdje sve bilo pod šumom. S vremenom su raskrčili, podigli kuću i najprije počeli s uzgojem svinja i prasadi da bi se proširili i na stado koza i jaraca. „Sve je prirodni uzgoj, bez koncentrata”, naglašava Mladen koji već četiri godine za patron župe Busovača peče janjad.

Sljedeće godine namjeravaju napraviti i mini klaonicu, hladnjaču i ražanj za pečenje. „Meni i supruzi se nigdje ne ide, mi se borimo da ostanemo ovdje. Ne možeš biti bogat, ali možeš fino živjeti od poljoprivrede”, kaže nam Mladen dok sinove Jakova i Nevena pridržava na konju Šaranu. „Nadamo se da će se i naš vjenčani kum vratiti iz Njemačke, pa planiramo nabaviti ovce jer je ovdje idealno za ispašu. Imam želju nabaviti tov junadi i još svinja”, kaže Mladen koji je skupa s Marinkom sudjelovao u uređenju puteva u selu uz pomoć mnogih ljudi dobre volje koje ne izostavlja spomenuti.

S jednoga kraja Busovače dalje se vozimo na drugi kraj do Gustoga Graba, u zaselak Bešići, odakle se pruža nestvaran pogled na cijelu busovačku dolinu. U prirodnom ambijentu, na čistomu zraku, uz cvrkut ptica susrećemo se s dugogodišnjim čitateljima Svjetla riječi, bračnim parom Markom i Nadom Batista. Jedan od dvojice njihovih sinova član je Bosne Srebrene kao bogoslov na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. I upravo je fra Zvonimir prije nekoliko godina posadio malinjak, a roditelji su kasnije samo nastavili ovu djelatnost. Marko, uz redoviti posao domara u školi, zajedno sa suprugom za svoje potrebe uzgaja još i jabuke i šljive, a drže i nešto ovaca, kokoši i svinja. Vele kako se za plasiranje viška proizvoda uvijek nađe netko od susjeda i prijatelja jer svi vrlo dobro znaju da su njihovi proizvodi na prirodnoj bazi, tako da ne pitaju za cijenu. I njihov kum Zdenko Vujica ne odustaje od svojih zasada maline i nada se da će ove godine cijena biti puno bolja nego lani. Kaže da je svjestan da je svugdje borba, pa ne razmišlja o napuštanju svoga ognjišta jer bi i tamo morao početi ispočetka: „Da idem samo zbog penzije, otkud znam da ću je dočekati”, kaže Zdenko. Svi se oni uzdaju najprije u Boga i uvjereni su da će sigurno biti bolje. „U vrtu Gospodnjem uvijek ima posla, treba raditi i dovršavati Božje stvaranje”, zaključuje Marko.

Sa zalaskom sunca spuštamo se na glavnu prometnicu koja ovaj predio spaja s jedne strane s glavnim gradom države, a s druge strane s Travnikom, središtem Srednjobosanskoga kantona, gdje su smještene i nadležne institucije. Za nama ostaje zemlja natopljena znojem vrijednih i poštenih ruku čiji su plodovi itekako vidljivi. Pred nama je pak nada da će netko, ne samo prepoznati važnost poljodjelstva nego sustavno zaštiti i promicati ovu djelatnost kao primarnu. Jer od zemlje smo stvoreni i zemlji se vraćamo, a što tko sije to će i žeti.

Fotografije: fra Josip Mihael Matijanić

Objava Busovački poljoprivrednici: Borimo se da ostanemo ovdje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Alenova bolest, službenoga naziva Amyotrophia spinalis progressiva – intermedijerna forma, u praksi znači da će do kraja života ovisiti o drugima. Svojim rukama on ne može ni mušicu otjerati niti može koraka napraviti. No, njegov bistar um i druželjubivost otvaraju mnoga vrata, ali i srca. Zahvaljujući potpunom predanju i upornosti Alenovih roditelja, Katarine i Ante Bojić, on je završio redovitu Osnovnu školu još 1992. godine, premda su roditeljima savjetovali da ga upišu u specijalnu ustanovu. Njegovo daljnje školovanje omeo je rat, a danas se Alen rado prisjeća školskih dana i posebno se zahvaljuje učiteljici Vjekoslavi Tomić, uz mnoge druge nastavnike, koji su ga prihvatili među „zdrave učenike”. Ipak, najteže je podnosio što se ne može igrati s drugom djecom: „Kad su oni igrali nogomet ili neku drugu igru mene bi dovezli na to mjesto da ih gledam. Teško je bilo gledati prijatelje i kad su krenule prve ljubavi, poslije i djevojke. Nisam bio ljubomoran, samo sam želio da i ja tako mogu. Sve sam to kupio u sebe, pa sam već u osnovnoj školi dobio čir, a nerado kažem, razmišljao sam i o samoubojstvu”, prisjeća se Alen svoga odrastanja.

Uz rodbinu i prijatelje, njegova najveća potpora kroz cijeli život je njegova obitelj. Osim roditelja, brat Andrej mu je stalni oslonac, premda se oženio i danas živi u Nizozemskoj,
„Bogu hvala, s bratom i njegovom obitelji imam dobar odnos. Mlađi je od mene, a na njega sam uvijek bio ponosan. Igrao je nogomet, rado sam ga pratio i davao mu podršku koliko sam mogao, a on mi je uzvraćao tako što je uvijek pomagao roditeljima i meni. Nije mu bilo lako, jer su roditelji morali više vremena posvećivati meni, ali sada je i on sam roditelj pa vjerujem da drukčije gleda na sve. Drago mi je što u životu nije krenuo krivim putem”, kaže Alen dok razgledavamo fotografije Andrejeve supruge Dragane i dječice Gracije i Ive koje ukrašavaju njegovu sobu. Oni su Alenov ponos i radost, iako se zbog udaljenosti viđaju tek nekoliko puta godišnje, najčešće za vrijeme ljeta i o Božiću i Novoj godini. „Djeca su Božji blagoslov. U naš život unijeli su puno radosti i veselja. Rado se igram s njima. Imao sam u početku strah kako će me Dragana prihvatiti, ali ona nije i mnogo mi je pomogla da se opustim u društvu, da mi ne bude neugodno što ne mogu ispružiti ruku kada se pozdravljam, da ne obraćam pažnju na poglede drugih kada sam na plaži, da mi ne bude neugodno kada me hrane u restoranu”, pojašnjava Alen.

Osim fotografija, ono što prvo primijetite u Alenovoj plavoj sobi je i mnoštvo detalja nogometnoga kluba Dinamo. Kaže da mu je tata još od malih nogu usadio ljubav prema Modrima: „Sjećam se da me tata nosio na utakmice kada bi Dinamo gostovao u Zenici i u Sarajevu. Pratim sport i često posjećujem utakmice, ali ljubav prema Dinamu je nešto posebno. Plava boja će uvijek biti u mom srcu! Želja mi je da u derbiju bodrim klub s najvatrenijim navijačima.”

Sudbonosni trenuci

Ipak, njegova je najveća želja da osnuje vlastitu obitelj. Maštajući o tome kako će svoju suprugu na crkvenome vjenčanju iznenaditi nečim neuobičajenim i posebnim, došao je na ideju uređenja sakralnoga prostora. Kako su se njegov brat i nevjesta odlučili za brak, postao je to poklon za njih. Od crkve sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, gdje je sve počelo, Alen je počeo ukrašavati i druge crkve, dvorišta, automobile… Tako već zadnjih sedam godina, u dogovoru s mladencima, svojim kreativnim idejama sudjeluje u njihovim sudbonosnim trenucima.

 „Kada su ušli u crkvu svi gosti su bili ugodno iznenađeni, a posebno moj brat i nevjesta. Svećenik je tada rekao da prvi put vjenčava u tako lijepo ukrašenoj crkvi”, kaže s osmijehom Alen, a na pitanje kako sve uspijeva budući da je nepokretan dodaje: „Moje su ideje, ali mi mama i tata pomažu da ih pretvorim u djelo. Uskoče tu i rodice i susjede, a s. Marija Mlakić mi puno pomaže oko aranžmana cvijeća.”

Brojni su u ratu protjerani iz župe Kraljeva Sutjeska i cijele kakanjske općine, a mnogi i danas odlaze sa svoga ognjišta u potrazi za zaposlenjem. Zbog toga nema puno crkvenih vjenčanja, kaže Alen, ali kad se sve zbroji, tijekom godine dekorira po nekoliko vjenčanja. Mladenci ga najčešće kontaktiraju preko facebook stranice Decor AB. Zahvaljujući internetu, koji je njegov prozor u svijet, Alen najveći dio svoga vremena provodi u druženju i dopisivanju. Mnoge dosadašnje prijatelje i divne osobe koje su ga prihvatile upoznao je virtualno, a s nekima se susreo i uživo.

Često su se događale i neugodne situacije, od čudnih pogleda do sažaljenja, jer mnogi iz vlastitih predrasuda, neznanja ili straha, ne prihvaćaju drukčije od sebe kao jednako vrijedne. No, Alen sada na to gleda s vedrije strane, pa nam prepričava neke zgode: „Kad sam jednom na plaži čuo dječaka kako govori Mama, vidi malog čike i upire prstom u mene, u početku mi je bilo neugodno, ali poslije simpatično. Ili jedanput kad sam bio s tatom u Zenici ispred zgrade pošte. Budući da je bilo lijepo vrijeme nisam htio ulaziti u zgradu, nego sam ostao u blizini, pored klupe. Uživao sam u sunčanom danu. Pored mene je naišao poštar i ostavio mi novac. Govorio sam mu da nisam tu da prosim, ali on se nije obazirao na to. Sada se šalim na taj račun – da bih mogao izaći na ulicu i zarađivati.”

Brojne su prepreke za osobe s invaliditetom u našem društvu. I Alen se, kao i mnogi drugi, svakodnevno bori sa stepenicama, neprilagođenim pristupima bez liftova, trotoarima i nepropisno parkiranim automobilima. Sve to šalje jednu poruku da drukčiji nisu dobrodošli, a čini se da će biti potrebno još mnogo vremena da sazrijemo kao društvo i prihvatimo rješenja koja su se pokazala uspješnim u drugim zemljama.

U potrazi za boljom i sigurnijom budućnošću, obitelj Bojić se nakon rata odselila u Švedsku. Živjeli su tamo 14 mjeseci, ali su se vratili kući, jer nisu dobili boravišnu dozvolu. Ovo iskustvo Alena je ispunilo duševnim zadovoljstvom:

„Iako sam u toj divnoj zemlji bio samo azilant, osjećao sam se kao i svi drugi. Bio sam prihvaćen sasvim normalno, bez sažaljenja i čudnih pogleda. Gotovo sve je prilagođeno osobama u kolicima. Da sam ostao, mogao sam se dalje školovati te raditi u skladu sa svojim mogućnostima. Moji roditelji bi mogli birati hoće li se brinuti o meni, što bi im bilo plaćeno, ili će ići na posao. Imali bi vremena za sebe što bi i njima koristilo”, kaže Alen žaleći što se vratio u našu zemlju samo iz razloga što ne zna što će sutra biti s njim: „Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja, ali kao država nije dobro uređena za osobe kojima je potrebna pomoć. U Švedskoj bih imao kvalitetniji život i sigurniju budućnost. Ovdje ne prođe dan da ne pomislim na to. Materijalno jest bitno, ali bitnije je duševno zadovoljstvo i mir.”

I sami smo svjedoci da fizičko zdravlje nije presudno za život ispunjen mirom, radošću i unutarnjim zadovoljstvom. Često možemo susresti ljude koji su duboko nesretni. U njihovu životu nedostaje iskrenoga smijeha i poleta, uživanja u svakodnevnim obvezama i sitnicama, koje zapravo obogaćuju život, ako ih sagledamo na drukčiji način. A da bismo to postigli, potrebno je čvrsto uporište u Bogu.

Alena je njegova bolest i potraga za lijekom dovela na koncu do Boga.

„Tražeći lijek godinama smo obilazili različita mjesta i tzv. liječnike, među kojima su bili i oni kojima se protivi naša vjera. Sve me to umorilo, a nisam ozdravljao. Ispovjedio sam se u Međugorju i tada odlučio da neću lijek tražiti kod svakoga. Samo Bog i medicina. Mi ljudi smo čudni: vidimo samo naše patnje i najteže su nam, a toliko drugih ima kojima je teže, a da ne spominjem koliku žrtvu je pretrpio sam Isus Krist da bi nas spasio od grijeha. Bog mi daje snagu da psihički izdržim ovu situaciju u kojoj se nalazim i zahvaljujem mu na roditeljima i cijeloj obitelji, svemu što imam.”

Okrijepljeni razgovorom koji nam je otvorio oči i srce da možemo prepoznati svoje darove i razvijati ih u službi onih koji su nam povjereni od Boga, za kraj smo Alena upitali što bi on, da je primjerice na poziciji gdje se odlučuje, promijenio u odnosu na sadašnje stanje u društvu glede osoba s invaliditetom:

„Prvo bih izgradio adekvatne Domove da se osobe poput mene ne brinu za svoju budućnost. Svaka čast svima, ali ne mogu i ne smiju zajedno biti smještene starije osobe, osobe sa psihičkim zaostatkom i poremećajem te osobe s posebnim potrebama. Dao bih neke povlastice poduzećima koja bi zapošljavala osobe s posebnim potrebama, te onima koji bi nam omogućili rad od kuće. Na sve načine bih pomogao roditeljima i onima koji se brinu o osobama kao što sam ja, da im se olakša rad i život. Ne bih dozvolio izgradnju objekata koji nisu predvidjeli pristupe osobama s posebnim potrebama. Ima toga još, ali ovo je ono od čega bih počeo.”

A za svaki početak je sasvim dovoljna iskrena želja i nakana u srcu. Ako joj se prepustimo i začinimo je s malo volje, pa raširimo krila nade, dovest će nas do neslućenih obzora, gdje je sve moguće dok god smo tu jedni za druge.

Objava Mama, vidi malog čike! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Crkva nam kroz godinu zapovijeda strogo postiti o Čistoj srijedi i Velikom petku, što znači u danu se jednom do sita najesti, ne uzimajući mesa. Sveci su najbolje znali kolika je važnost posta te su od samih početaka kršćanske zajednice rado usvajali tu praksu, vodeći se najizvrsnijim primjerom – Isusom Kristom. Nije nimalo beznačajno što je upravo i Blažena Djevica Marija kroz sve ove godine i mjesta u kojima se ukazivala, od Fatime, Lurda, Kibeha, pa do Međugorja, u svojim porukama uvijek inzistirala na postu, molitvi i pokori. Jednom riječju, na obraćenju srca. Povratku Bogu. A tko zna bolje od Nebeske Majke?

Post o kruhu i vodi, na koji Gospa u međugorskim ukazanjima poziva, našemu mentalitetu se čini prezahtjevnim, iako su njegovi učinci na duhovnom i tjelesnom polju posve osvjedočeni. Budući da Crkva nije službeno priznala ukazanja, vjernici nisu dužni vjerovati u njih. Međutim, brojni se pojedinci dobrovoljno odlučuju slijediti Gospin poziv.

Tako je znakovito svjedočanstvo jednoga čovjeka koji se, nakon iskustva posta o kruhu i vodi srijedom i petkom, potužio svećeniku ovim riječima: „Ujače, kad postim o kruhu i vodi, ja sam zločesta osoba.” Fratar se dobrodušno nasmijao i uzvratio: „Čestitam!” Čovjek se zbunio, pa ponovio: „Jeste li me dobro čuli, ja sam zločesta osoba kad postim o kruhu i vodi.” Ujak je još uvijek sa smiješkom nastavio: „Čuo sam vas, bez brige, samo nastavite postiti. Mnogi su zločesti svih sedam dana u tjednu, ali toga nisu svjesni.”

Post o kruhu i vodi najprije nam osvještava tko smo zapravo, na što ili koga smo navezani, kojim porivima se vodimo u životu. Tražimo li svojim djelima vlastitu ili Božju slavu? Gdje je uopće Bog na ljestvici naših prioriteta?

Od glave do srca najduži je put. Često je to staza zarasla u šikaru, potrebna raskresavanja i čišćenja. Ujedinjen s molitvom, post nas dovodi bliže nama samima. Postupno postajemo svjesni onoga što nas sputava u radosnom i ispunjenom življenju sadašnjosti; otkrivaju nam se i najskrivenije rane koje nosimo iz prošlosti, zatim lica onih kojima ne opraštamo i koje potajno okrivljujemo za neuspjehe i boli; krivnja koju taložimo godinama u nemogućnosti da oprostimo sami sebi, iako nam je Bog u ispovijedi već oprostio. Brojne naše slabosti izlaze na vidjelo, a da bismo ih mogli liječiti, važno je biti ih svjestan.

Nerijetko se događa da post radije zamijenimo dobrim djelima. Međutim, ova vrsta odricanja je nezamjenjiva. Ilustrativno bi se ovaj odnos mogao sagledati i ovako: može li se majku zamijeniti ocem? Ili obrnuto, oca majkom? Ili dijete kućnim ljubimcem? Može, naravno, prividno. Ali se ne može protiv činjenice da je majka majka, a otac otac, i da je svakomu od njih povjerena autentična uloga. Neravnoteža u našemu životu i nastaje kad pobrkamo uloge i zamijenimo prioritete. Naše se srce tada zatvara i žalostimo se nad onim što nemamo, a ne uviđamo obilje blagoslova kojim smo već obdareni.

U našemu duhovnom životu post, molitva i dobra djela sredstva su koja nam pomažu da iziđemo iz vlastitoga skučenoga srca i otvorimo se prema drugomu, drukčijem. Poput liječnika, sami sebi možemo uspostaviti dijagnozu, ali samo nas Bog može izliječiti. U Isusu nam je objavio savršenoga liječnika za sve bolesti, a nas pozvao da budemo lijek jedni drugima.

Ljudska je duša neizreciva tajna, samo Bogu posve poznata i dostupna. U vlastitoj samodopadnosti često dugo živimo u uvjerenju da poznajemo tajnu druge osobe, bližnjega. Pa idemo do toga da ju u svom znanju posjedujemo. Kakva varka! Jedino nas ljubav i povjerenje mogu toga osloboditi, jer su kadri proniknuti, dotaknuti jedincatost u kojoj se ogleda Lice Božje. A to je mukotrpan put, ali jedini vrijedan. Jer sve što je vrijedno od nas iziskuje odricanje, a ne osvajanje, kako nam logika svijeta nalaže. Traži novoga čovjeka, o kojemu nam Isus progovara u Svetom pismu. Zahtijeva najprije post od vlastite volje, još i više nego o kruhu i vodi. Ali da bismo razlučili vlastitu volju od Božje, potrebno je uskratiti si tjelesnu hranu i učiniti se ovisnima o živoj Božjoj Riječi.

Ove bismo korizme umjesto odricanja od čokolade, cigareta, TV-a i slično, za promjenu mogli poslušati Gospu i ispostiti srijede i petke o kruhu i vodi. Uz to predati sve brige i potrebe u Njezine nakane. Ona osvjetljava naše tame i nepogrešivo nas vodi svome Sinu.

Objava Korizma – Radost Božje blizine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ispod višestoljetnih naslaga zemlje podno planinskih visoravni Cincara i Kruga izviruju ostaci mnogih kasnoantičkih i srednjovjekovnih crkava. Uz rijeku Bistricu, kraj županijske bolnice koja nosi ime znamenitoga franjevca i prvoga kirurga u BiH, svećenika fra Mihovila Sučića, nalaze se ostaci Franjevačkoga samostana sv. Ivana Krstitelja iz 14. stoljeća. Dio ovoga nacionalnog spomenika naše države je i groblje sv. Ive, na koje 24. lipnja hodočasti sav livanjski kraj. Vrijedno je spomenuti i groblje u naselju Rapovine gdje su otkriveni temelji srednjovjekovne crkve sv. Petra apostola iz 9. stoljeća, crkvu sv. Lovre u Suhači te crkvu u Potočanima na arheološkom lokalitetu Crkvine. U starom dijelu grada Livna stoji reprezentativna Dukatareva džamija, za koju se smatra da je sagrađena na mjestu stare crkve sv. Luke Evanđelista.

Crkva sv. Petra i Pavla u sklopu Franjevačkog samostana na Gorici sve do konca 19. stoljeća služila je  kao župna crkva. Godinama se mnogobrojna vjernička zajednica ove župe u njoj okupljala na nedjeljnim misnim slavljima. Jedan dio vjernika i danas je ostao vjeran toj tradiciji iako je 1900. godine sagrađena i posvećena nova župna crkva u samom središtu grada, koju u narodu zovu Komadinova ili nova, iako joj je danas potrebna restauracija.

Uz crkvu je smještena i župna kuća s pastoralnim centrom. Pred njom nas susreće župnik fra Vinko Sičaja, koji nas poziva u kuću, kako bi nas upoznao sa životom župne zajednice. Dočekuje nas srdačna domaćica Jadranka Manđeralo, koja je u svojem petnaestogodišnjem radu kuhala za više od 30 fratara koji su djelovali u župi. Jadranka je također jedna od članica pastoralnoga vijeća i dvoglasnoga ženskog župnog zbora, a uza sve to supruga i majka kćeri i dvojice sinova. „Neoženjenih!” naglašava župnik fra Vinko. „Ljudi kao da su se prepali života, manje se rađa djece, manje se ženi. U livanjskom kraju ima barem 2000 onih koji su se trebali oženiti ili udati. Današnji ljudi nisu spremni na žrtvu. Tu negdje prevladava uskogrudnost, sebičnost. Kako znamo uživati u blagodatima i ljepoti naše vjere, ali u konkretnim situacijama, na djelu toga nedostaje”, zaključuje župnik.

Mladi uvijek na raspolaganju

I dok nam Jadranka već poslužuje kavu, pridružuju nam se župni vikari fra Emanuel Radić i fra Ivan Mijatović. Oni su, uz vikara fra Juru Šekeriju, župnikova desna ruka, a svakodnevno su zauzeti između ostalog pastoralnim radom s mladima. S njima je i Slava Gelo, predsjednica mjesnoga bratstva Frame, koje će za dvije godine obilježiti 20. obljetnicu postojanja, pa nakon pozdrava započinjemo razgovor o mladima. „Oni u župi djeluju kroz framaške sekcije: glazbeno-liturgijsku, dramsku, sportsku, ekološku i likovnu. Kroz karitativnu sekciju pomažu bolesnima i siromašnima, organiziraju tradicionalne čajanke za Božić”, kaže fra Emanuel koji već dvije godine živi u ovoj župi. „Prošle smo godine posjetili 100 obitelji kojima smo uručili pakete s osnovnim namirnicama. Obišli smo bolesnike u županijskoj bolnici i udrugu djece s posebnim potrebama. Na čajankama prodajemo kuhano vino i ručne radove framaša, a novac ide u humanitarne svrhe”, objašnjava aktualna predsjednica Frame Livno.

Kako doznajemo, šezdesetak aktivnih framaša svojim su župljanima i fratrima uvijek na raspolaganju. Sudjeluju u svim provincijskim i župnim projektima, animiraju liturgijsko pjevanje, a često sviraju i na vjenčanjima. „Zadnjih dana pripremamo se s novom pjesmom za Framafest, na kojemu smo prošle godine osvojili prvu nagradu za najbolji tekst”, dodaje Slava i pohvaljuje svoga župnika fra Vinka, koji je bio autor nagrađenoga teksta pjesme.

Nitko nije bez odgovornosti

Livanjski kraj kao ni druga mjesta u Bosni i Hercegovini nisu pošteđeni ratnih i poratnih posljedica koje su najvidljivije na ekonomskom polju. Posebno se osvrćemo na masovna iseljavanja iz naše države. Livno je među onim gradovima koji su glede toga najviše medijski eksponirani. Naši se sugovornici slažu da normalnijega i ljepšega života nema nigdje kao na ovim prostorima, što mogu posvjedočiti i oni koji su otišli, ali vele da ljudi s pravom očekuju zaposlenje i kvalitetne uvjete rada, prije svega da ih se ne ponižava iscrpnim radom i niskom plaćom. „Ponekad mi se ipak čini da barem jedan dio njih srlja, jer kako drugačije objasniti da neki napuštaju solidna radna mjesta i riješeno stambeno pitanje”, kaže župnik. Dvadesetrogodišnja framašica Slava se zato ne brine za posao jer joj dan počinje već u pet ujutro, na obiteljskoj farmi od 300-injak koza u susjednoj župi Vidoši, desetak kilometara od Livna. Njezina četveročlana obitelj zadnjih deset godina živi od koza, a uz to na imanju zapošljavaju i radnike. „Može se, samo treba raditi”, njezin je stav, a Jadranka je dopunjava, vođena dugogodišnjim iskustvom: „Treba voljeti posao koji radiš. Oni su svi moja djeca. Više sam čini mi se ovdje nego kod kuće”, govori ona.

„Nažalost, ima i onih koji stalno dežuraju kako bi sve prikazali negativno i pesimistično. U tome prednjače pojedinci i pojedini mediji. Svatko ima pravo donijeti odluku ostati ili otići, ali nitko nije izuzet od odgovornosti za nepovoljnu trenutnu situaciju koja predugo traje. Valjda će oni koji su najodgovorniji shvatiti da svaki čovjek ima svoje dostojanstvo koje treba poštivati”, zaključuje župnik Sičaja, koji broji petu godinu svoga mandata. U tom je periodu, zajedno sa župljanima renovirao filijalnu crkvu u Potočanima, a iz temelja su sagradili novu crkvu u filijali Guber kojoj pripada oko 200 obitelji. Tamo smo se i zaputili, a dočekali su nas mještani i članovi odbora za gradnju Vjeko Barać i Marinko Markov.

Anđeoska Gospa od Gubera

Novoizgrađena i potpuno uređena filijalna crkva Gospe od Anđela u naselju Guber doista je živo svjedočanstvo što jedna zajednica vjernika, ujedinjena istom idejom i nakanom, i sve to popraćeno molitvom, može učiniti. Za nepune tri godine mještani ovoga područja, kojima su se pridružili i žitelji ostalih livanjskih župa te mnogi Livnjaci i drugi Hrvati iz dijaspore, napose iz Australije i Švicarske, radosno su je gradili svojim prilozima.

Naime, nekada je u Guberu, gdje danas živi oko 2500 vjernika, postojala kapela u koju je jedva moglo stati 50-ak osoba. Crkva bi se izgradila i mnogo ranije jer je u narodu još od 1979. postojala želja, ali komunističke vlasti nisu dopuštale gradnju. Zatim je došao rat, a onda je 2010. godine dobivena dozvola i odgovarajuće zemljište, uz mnogo napora i ustrajnosti franjevaca i njihova puka. Mještanin Vjeko Barać, koji je i član pastoralnoga vijeća, s oduševljenjem i ponosom pripovijeda tijek gradnje, ističući najprije dobru organiziranost Livnjaka pod vodstvom župnika fra Vinka Sičaje te ljubav i molitvu koju su utkali u ovu crkvu.

„Uvijek je postojala želja da se izgradi nova crkva. S prethodnim župnikom fra Markom Jukićem izgradili smo temelje i kriptu, a radovi su nastavljeni kad je na župu došao župnik fra Vinko. Na molitvama se digla ova crkva. Koliko je samo baka molilo i kad smo je podigli i uredili, mnoge su rekle – e sad mogu na miru umrijeti”, govori Vjeko kojemu je, kako sam kaže, izgradnja crkava hobi: „To je u mom selu, s mojim narodom. Volim Crkvu općenito”, dodaje Vjeko, inače lugar po struci.

Posebno duhovno ozračje i sabranost u crkvu privlači sve veći broj ljudi. Vele da su se mnogi gradeći crkvu i izmirili nakon dugogodišnjih nesuglasica. „Bolje je graditi, nego kukati”, kaže župnik fra Vinko: „Kukanje nikome ništa nije donijelo. U staru crkvicu dolazilo je 80 ljudi na misu, a sada nedjeljom dolazi i do 300.”

Osvrćući se na unutrašnje uređenje moderne crkve u Guberu, on rado ističe da su bile angažirane domaće firme i ljudi, a sve su osmislili i izveli mladi i afirmirani umjetnici iz naše zemlje, akademski slikar Mladen Ivešić i kipar Ilija Skočibušić. Posebnu pažnju upravo plijene Skočibušićev oltar i ambon od prirodnoga livanjskog kamena, urađeni bez posebnih zahvata. Iznad oltara se izdiže Ivešićeva freska Gospe od Anđela okružena s 12 zvijezda u vitrajima, uz četiri oltarna vitraja omiljenih franjevačkih svetaca u narodu: sv. Nikole Tavelića, sv. Franje, sv. Klare i sv. Ante. Ostalih deset vitraja prikazuju Franjinu pjesmu stvorova. Nekoliko ih se među njima ipak posebno izdvaja jer su posvećeni preminulim osobama. Takav je i vitraj posvećen pokojnomu fra Ivici Baketariću, župnom vikaru koji je život izgubio u prometnoj nesreći prije tri godine. I sam je imao velikoga utjecaja u umjetničkom uređenju crkve. Svi ga u župi, a posebno framaši, pamte kao gorljivoga franjevca u svemu što je radio.

Fra Vinko se prisjeća njegove želje da proda župni automobil kako bi kupio vitraj: „Govorio je da će prodati Škodu, a on će pješice hodati. Kad je poginuo, od prodaje auta ostalo je točno toliko novca koliko treba za vitraj. Čudesno je to.”

Svaki vitraj i drugi umjetnički elementi imaju svoga kuma ili kumu. Mještanin Marinko Markov kum je vitraja sv. Nikole Tavelića. Ovaj otac troje djece sretan je zbog nove crkve, ali još i više kada vidi ljude iz grada na nedjeljnim misama: „Crkva je topla i svijetla. Tko god je došao sa strane, zadivljen je. U svemu me posebno raduje što je gradnja ujedinila ljude. Bez obzira na materijalnu krizu koja je, kao i svagdje, i ovdje prisutna, ljudi se svakodnevno odriču za zajedničko dobro. Kad je ideja prava, ljudi hoće.”

Prije godinu dana na blagdan Gospe od Anđela, 2. kolovoza, banjolučki biskup Franjo Komarica posvetio je crkvu, a prethodno je u nenajavljenom posjetu, darovao tri zvona. Doista je velik broj onih koji su svojom pomoći, bilo materijalnom ili duhovnom, srasli s ovom crkvom. Slično se pokazalo i u naselju Potočani. Filijalna crkva sv. Ante Padovanskoga, sagrađena 1984. uz česta ometanja tadašnje vlasti, gotovo potpuno je renovirana u zadnje tri godine. „U tijeku je izrada fasade, a uskoro planiramo završiti radove s blagoslovom crkve. Htijenje i zajedništvo mještana ni ovdje ništa nije moglo zaustaviti”, zaključuje župnik fra Vinko.

Kako sv. Pavao veli Korinćanima, Ljubav je dosjetljiva, mi se prisjetimo fra Lovre Karaule i njegove domišljatosti pri gradnji temelja goričkoga samostana. U ta teška vremena, njemu bi dopušteno graditi crkvu samo na površini veličine kože jednoga vola. U svojoj dosjetljivosti, on tu kožu isiječe u opute i njome opasa mnogo šire i dalje, potvrdivši predanost Bogu i narodu. Takva ljubav neka nam bude svjetionik i putokaz i za ovo naše vrijeme i naš zavičaj.

Blago Franjevačkog samostana na Gorici

O jednome podneblju ponajbolje govore njegovi ljudi, kulturna baština, graditeljska djela i povijesne prilike.

Prateći te tragove u livanjskome kraju širi se lepeza književnika, sportaša, arhitekata, različitih javnih djelatnika, svećenika, fratara i mnogih znanih, ali i samozatajnih ljudi iz običnoga puka.

Ipak, lik i djelo fra Lovre Karaule, jednoga od najznamenitijih franjevaca Bosne Srebrene 19. stoljeća, izrasta pred svima poput ozelenjele krošnje, ne mijenjajući boju s godišnjim dobima, pružajući jednako hlad svima koji potraže odmor i prijeko potrebnu snagu za dalje.

Franjevci i katolički puk ovoga kraja, napose ondje gdje je fra Lovro pastoralno djelovao, i danas se sjećaju njegova života i pobožno štuju uspomenu na mučeničku smrt ovoga gorljivog borca za bolji i pravedniji život potlačenoga naroda u vrijeme turske vladavine. Svojim je sposobnostima i cijelom osobom izgarao za franjevačku zajednicu i ovu zemlju. Osnovna škola u Livnu koja nosi njegovo ime podsjeća na trajnu potrebu za stjecanjem znanja i obrazovanja od najranije dobi, a fra Lovro ju je potvrđivao svojom učenošću i podizanjem brojnih pučkih škola.

Zasigurno je, međutim, u svijesti mnogih i u povijesti ostao upamćen po ustrajnom i mudrom građenju crkava, župskih stanova i samostana jer je udarajući temelje sakralnim objektima, istodobno izgrađivao u narodu vjeru, koja je kadra na svojim plećima iznijeti iskušenja svakoga vremena i prilika.

Naime, njegovom je zaslugom 1854. godine započela i gradnja prelijepe crkve sv. Petra i Pavla u sklopu Franjevačkoga samostana na Gorici, smještenoga na samom ulazu u Livno. Franjevci s područja župe Svih Svetih s vremenom su obnavljali i dograđivali ovo velebno zdanje, pa danas obiluje mnoštvom kulturno-umjetničkoga sadržaja. Stari dio samostana preuređen je u muzejsku zbirku i galeriju, a zadnjih godina sagrađena je i nova zgrada muzeja. Između ostalih vrijednosti ovdje je, stalnim memorijalnim postavom, zasjalo i svjetlo vrsnoga franjevačkog trećoredca Gabriela Jurkića, prvoga školovanog bosanskohercegovačkog slikara. Jurkić je i zadnje godine života proveo sa svojom suprugom Štefom upravo u samostanu, jer tadašnjim vlastima nije odgovarao ni vjerski ni politički, pa nisu pokazivali interes za njegov život i djela.

Tijekom godine Franjevački samostan organizira brojne predstave, predstavljanja knjiga i druge kulturne događaje na kojima se okupi velik broj posjetitelja ovoga kraja, čineći tako središte kulturnoga života Livnjaka. Ali uz sve to, unutar ovih drevnih zidina, gdje počivaju i fra Lovrini posmrtni ostaci, najvrjednije blago Bosne Srebrene čine franjevački novaci, baklje koje će tek rasplamsavati žar Radosne vijesti. Meštar u Novicijatu danas je fra Marinko Baotić. Tako će do sljedećega ljeta pratiti i na put izvesti trojicu mladih franjevaca, pred kojima će stajati izazovi njima uvijek vjernog i zahvalnog naroda.

Objava Graditelji žive Crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sklopljenim rukama i na koljenima sestre klarise, pozvane služiti bližnjima iza zatvorenih rešetki, svakodnevno prose od svoga Zaručnika mnoge milosti za čovjeka s različitim potrebama. Samo Bog zna koliko se po zagovoru asiške svetice rodilo djece kojima se spremao pobačaj, a poslije su obilato blagoslovila svoje roditelje i koliko je onih koji su čeznuli za radošću dječjega smijeha i prvih izgovorenih riječi dobilo prinove? Radosno prihvaćena i življena pokora ovih poniznih sestara sjedinila je brojne rasute obitelji i podarile Crkvi i društvu čestite vjernike koji su ostali na ovome tlu unatoč svemu ili usprkos mnogočemu. Po njihovim molitvama mnogo je supružnika ustrajalo na trnovitom bračnom putu. Koliko ih se samo izmirilo s Bogom i nanovo otkrilo da su ljubljena djeca Oca na nebesima! A koliko ih se po zagovoru ove franjevačke svetice poželjelo zaogrnuti habitom i pronositi ovim svijetom Radosnu vijest!

Sve su ovo i još mnogo više izmolile siromašne gospođe koje su nekoć rekle Da Gospodinu, računajući s Njegovom snagom i providnosti, svjesne svoje slabosti. Obećale su se samo svojski truditi sačuvati čistoću srca i tijela, razdati sve što su ikad posjedovale i poći bosonoge Njemu u zagrljaj, u dom u kojemu će biti poslušne časnoj majci koja bdije nad njima, svojim kćerima.

Ni one, poput njihove duhovne Majke Klare, nisu štedjele sebe, nego su se svesrdno stavile na raspolaganje braći i sestrama, svome narodu i u konačnici svijetu koji još nije upoznao Lice Gospodnje. Iza rešetaka koje ih simbolično odvajaju od svijeta, zagledane u Vječnost, u svom srcu osluškuju Stvoriteljev glas. Jer čovjek najbolje srcem vidi i čuje, očima se ne otkriva ni dubina ni širina.

Klara Asiška prepoznala je Božji zov i prije osam stoljeća hrabro zakoračila neutrtim stazama, usprkos protivljenju njezinih roditelja i mnogobrojne plemićke rodbine koja ju je htjela vezati svojim kratkoročnim ciljevima. Ni slutila nije da će njezina potpuna opredijeljenost za Krista i jedina želja služiti Njemu u svemu uroditi prvim ženskim franjevačkim pokretom, koji danas broji oko dvadeset tisuća sestara klarisa u svijetu, raspoređenih u oko 950 samostana. Dovoljno je bilo vjerovati, kao što je i njezin duhovni brat i otac, sv. Franjo Asiški povjerovao i krenuo za glasom koji mu je progovorio: Franjo, idi i popravi moju kuću koja se ruši! Poslušavši tada, na ruševinama samostana sv. Damjana udareni su temelji franjevaštva, koje se zatim sa sv. Klarom, poput dva rukavca izlilo svijetom i natopilo ga plodovima neuništive vjere za koju se mnogi nisu bojali ni krv proliti.

Utočište u Bosni

Provincijsko vodstvo, na čelu s pokojnim provincijalom fra Lukom Markešićem, svoju je želju da cijelu franjevačku obitelj okupe u središtu Bosne ostvarilo izgradnjom i blagoslovom samostana 1989. godine, uoči 700. obljetnice dolaska franjevaca u našu zemlju (1291.). Provincijalovoj želji posebno se obradovala s. Hijacinta Batinić, opatica današnjega samostana, jer je i sama u srcu dugo čuvala istu nakanu. Zajedno s još tri sestre, s oduševljenjem se iz Splita vratila u zemlju predaka živjeti poslanje započeto u Italiji s 14 godina.

U vrijeme zadnjega rata, dok je bosanskim šumama i brdima tutnjala zaglušujuća buka ljudskoga zla i pomame, sestre klarise vjerno su čuvale ognjište i molitvom prkosile nemiru koji se nadvio sa svih strana. Bile su utočište stotinama župljana koje su primile pod svoj izgoreni krov i nada umornim vojnicima na liniji.  Kad su ih mnogi nagovarali da napuste svoj dom, one su odlučile ostati. U toj odluci zrcalila se sama vjera u Božju providnost i moćni zagovor sv. Klare i sv. Franje.

Nekoć je i njihova utemeljiteljica svoje sestre i braću obranila od navale Saracena na Asiz i samostan. Povijest nije tako daleko kao što nam se često kratkovidima čini niti se vrijeme mjeri pridjevima gore i bolje. Ljudska je nutrina ista vjekovima, i jedino Bog može proniknuti u duboke zdence koje svatko od nas skriva, čak često puta i pred samim sobom. Otud dolaze i izlaze na vidjelo sve namisli i obznanjuju se u djelima.

Klara, čije ime znači svjetlo i jasnoću, možda nije za života ostavila mnoga rječita i kitnjasta djela, ali je primjerom posvjedočila evanđeoske riječi koje danas odzvanjaju glasnije nego ikad: Bdijte i molite…

Kao što rijeka natapa suhu zemlju, probijajući se nepreglednim prostranstvima, tako dušu krijepi molitva i ruši sve brane koje nas sprječavaju da živimo u potpunoj radosti.

Tko god je barem jednom posjetio viteškinje sv. Klare Asiške s brestovačkog obronka, spremne otvorenoga srca slušati, neumorno moliti i kada rade, u tom je susretu iskusio komadić neba na zemlji. Iz njihove oaze radosti i mira, sa sobom je u svakodnevicu ponio nezasluženi dar i spoznaju da istinska sreća počiva u ljubavi prema bližnjemu, ovdje i sada. A da bismo to mogli primijeniti u svom životu potrebno je samo jedno: Isus Krist.

Objava Ususret blagdanu sv. Klare Asiške u Brestovskom: Oaza radosti i molitve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.