Mudžahedini iz Zenice su napali na kuću. Odjednom je zagrmjelo i zapucalo, prozori su se zatresli. Marinko je izašao iz kuće kroz prozor, uzeo mitraljez, da brani. Imali smo jednu ašlamu, valjda je on za nju zaleg’o, izgleda da ga je snajper od komšije pravo u srce pogodio. Kad je malo stalo pucanje, izašla sam da vidim gdje su mi djeca, da mi nisu dijete ubili. Kad ja iza kuće, u mene muž mrtav, na njemu mitraljez. Imao je 38 godina. – prisjeća se Karmela tog 18. svibnja 1993. kao da je bilo jučer. – Ostade troje djece, svekar… valja se boriti. Rat, neimaština. Sijali smo, imala sam osnovno: graha, krumpira, jedno krme – nije Bog zna kako debelo, nije bilo hrane da ga hraniš; kokoši, koje jaje, luka… ali brašna nije bilo dovoljno.
Živjeli su u svekrovoj kući sve do pred Božić 2001. kad su preselili u novu, svoju kuću:
– Uspjela sam kuću napraviti. Malo od mirovine, malo od onog, malo od ovog, tako. Imala sam dva majstora, oni su mi radili, ali sam i ja s djecom sve dizala: od materijala, kocke, cigle… sve sam s njima. Dodaj, donesi, što god treba, da čovjek ne plaća. Ne možeš sve platiti.
Ponosna na svoje sinove Anđelka (37), Antoana (34) i Pericu (33), ne stidi se nikome pogledati u oči. Djecu je iškolovala i što je još bitnije izvela na put. Zapošljavali su se sami, kako su znali i umjeli, a majku su uvijek slušali i poštovali.
Nitko mi vrata nije otvorio
– Kad su sahranili mog muža, govorili su pobrinut će se oni da djeci i supruzi ne fali ništa. Svi tako lako daju obećanje, a nitko ne ispunjava. Nitko. Ostala sam ovdje. U Hercegovini su dijelili svega i svačega, a mi kao da nismo ni postojali za njih, uopće. Kao da smo odvojeni skroz, ni za što nismo. Vlasti se nikad nisu pobrinule, nitko mi od njih nikada nije ni vrata otvorio. Pa da pita: Karmela, kako ti živiš? Ostala si s troje djece, imaš li kakvih problema? Jesu li djeca završila školu? Treba li koje dijete zaposliti? Nikad nitko. Svi se oni busaju kad sahranjuju, svi će pomoći. Nikad nitko. Samo kad im trebaš dati glas, onda te nađu, zovu te.
Dva sina su danas oženjena, najstariji živi u Splitu, a Antoan sa suprugom Kristinom i malenim Marinkom i Ivonom s njom u istoj kući. Karmela ističe da ima divne nevjeste, na što Kristina dodaje: – I mi imamo divnu svekrvu. Dobro se slažu, dijele svakodnevne poslove i prostorije, jer Kristina radije provodi vrijeme s njom nego na opremljenom katu. – Ja napolju, nevjesta u kući. Dogovaramo se, gdje će koja, što će. Hranim dvoje krmadi, imam kokoši, iz bašte imam sve svoje, ne idem na pijacu. Zimnicu svoju spremimo, utovimo pilad. – nastavlja Karmela.
Dogovori vrijede i oko skrbi za svekra Franju, pokretanog i vitalnog 89-godišnjaka, s kojim noći provodi unuk Perica, u njegovoj kućici pokraj njihove u zajedničkom dvorištu. Trideset sedam godina je prošlo kako je svekrva umrla, i otad Karmela preuzima brigu: – Perem mu, kuham mu, čistim mu, borim se. Prije dvije godine bio je bolestan, nešto s nogom. U svojoj kući samo prespava. Po čitav dan je s nama. K’o u hotelu živi… ma kakav hotel! Sve ima servirano. Ne brine se ni za što, plati svoje režije, sebi cigara kupi. Izađe, šeta, sjedi. Često se on pita: Što ga drži? A ja mu kažem: dedo pa imaš nas, brinemo za tebe, njegujemo te, sve imaš.
Najljepše godine bez druga
Sa svojim susjedima muslimanima, među kojima je provela cijeli rat, ostala je u dobrim odnosima: – Što je bilo, bilo je, život teče dalje. Živjeti se mora. Kad je Bajram odem na Bajram, kad je Božić, dođu oni meni. Ako je neka žalost, ode se. Svi me poštuju ovdje, muslimani. Ja sam ovdje 38 godina. Nije to ni malo. Djeca su se družila. Sad je sve većinom poženjeno, ali odu na piće. Djeca to ne primijete.
Na koncu dodaje da se nikad nije bojala za sebe, samo za djecu. – Meni ne treba ništa, samo za djecu živim. A trebalo im je biti i otac i mati. Najljepše godine, ja bez svog druga. I gdje god ideš višak si, svugdje smetaš. Sve idu muž i žena, ako je Božić, Nova godina, svadba. Svi idu plesati, igrati, ti gledaš… tako ti to dođe. – završava Karmela.
Od ležanja nema ništa
Kroz cijeli život Karmela se brinula za nekoga. Vrlo rano ostala je bez oca, a majka joj je umrla 2004.
– Bila je godinu dana ovdje kod mene. Stavljaj pelenu, podiži, brini se za nju. Brat mi jedan u Zagrebu, drugi u Splitu, nemam sestre nijedne. Onda i brat mi ostao. Bio i on bolestan. Nešto sam mu penzije izganjala, da ima. Bio je u Kaknju, sad je ovdje podstanar, 1954. godište, nije se oženio, momak, bez posla, PTSP – vojnički sindrom, pa mu čisti, financijski pomaži. Kad o Božiću i Uskrsu čistim znači da nekad znam po tri kuće: svoju, svekrovu, bratovu. Žrtva za sve. Ali unatoč svemu, čovjeku je najvažniji rad i motivacija. – napominje Karmela.
Premda joj je kičma otkazala prije 12 godina pa nema osjećaja za jednu nogu i ponekad padne ili se spotakne, nema mira i ne predaje se.
– Od ležanja nema ništa. Rad me drži u životu. Meni je u kući dosadno. Siđem do kokoša, ovdje prošećem, ne mogu mirovati. Pa ću oko krmadi, pa do svekra, malo mu banju srediti, oprati veš i prostrijeti. Ne znam izbrojati koliko se puta popnem i siđem niz stepenice tijekom dana. Mene stepenice drže u životu. I s unucima se igram i provodim. Jer kad se zanimaš nečim, prođe ti i vrijeme. Ma samo neka je čovjek zdrav i neka ne daje pare za doktore. – s osmjehom će Karmela.
Mnogi joj dometnu lako je tebi, na što ona i odgovori: – Jest lako. Ali ja ne hodam nigdje, mene ne vidi nitko. Lako je skrštenih ruku i ne imati. Kažu nema računa. Ima. Čovjek što god radi, ima računa. Koliko njih je ostavilo njive, neće nitko da radi, i kaže nema. Koliko možeš prodaj, ali neka imaš za svoje kuće.
