Mala crkva Majke Božje jednostavna je, jednobrodna, dok joj kupola otkriva dvobrodnu do trobrodnu strukturu. Njezina izgradnja dovršena je davne 1321. godine, zahvaljujući izdašnom financiranju kneževa Obeliana koji su vladali tim krajem, a dvor im se nalazio u neposrednoj blizini. Zanimljivo je kako je gradnja ove crkve bila izazov za graditelje i arhitekta, za kasniji veliki pothvat izgradnje novoga samostana Noravanka.

Inače, krovovi i kupole armenskih crkava posebna su specifičnost jer su građeni u suhozidu i tražili su veliku vještinu graditelja. Cijelu građevinu nosi središnji zaglavni kamen. Crkva svete Majke Božje u Areniju, iako mala, predstavlja vrlo složen građevinski objekt, posebno njezin krov. To je tip crkve s kupolnom dvoranom, odnosno s jednim brodom, s tim da unutrašnjost odaje dvobrodnost koja daje oblik križa te s konusnim tipom kišobranaste kupole prema gore.

Crkva ima i dva ulazna portala koji posjetitelja uvode u njezinu strukturu s južne i zapadne strane. Glavni je portal zapadni. Sam portret zaštitnice crkve Djevice Marije urezan je na timpanonu u visokom reljefu iznad nadvratnika zapadnoga portala. Ovaj tip reljefa kao i mnogi drugi koji se mogu naći na crkvi smatraju se remek-djelima arhitekta i voditelja gradnje ove crkve. Bio je to Momik Vardpet, o čemu svjedoče i natpisi. Nakon gradnje ove male, ali vrlo vrijedne crkve, postao je još poznatiji. Izrađivao je visoke reljefne rezbarije u samostanu Noravank, koji se nalazi oko 6 km jugoistočno od Arenija. Po timpanonu iznad nadvratnika južnoga portala izrađene su rezbarije križeva, različitih veličina, a veličinu je određivala donacija novaca za gradnju crkve. Glavni portal na zapadu izrađen je od rezbarenoga drva i prekriven križevima i ornamentima koji predstavljaju križeve.

U središnjem dijelu crkve nalaze se lučni nosači koji podržavaju brod crkve i kupolu iznad. Tu se u visokom reljefu mogu vidjeti rezbarije mitskih bića koje krase svaku od četiri kamene ploče između nosača i kućišta broda. Mali vertikalni prozori oko broda, kao i mali prozori na svakoj od četiri strane fasade daju posebno svjetlo unutrašnjosti. Polukružna apsida nalazi se na istočnom zidu gdje je i mali oltar, a tu su male molitvene sobe s obje strane. Lučni prozor iznad apside podijeljen je jedinim ukrasnim stupcem, između ostaloga zbog same strukture objekta.

Sama crkva je više puta stradavala u potresima koji su česti u ovom području, ali i u ratovima, pred raznim vojskama koje su ovuda prolazile. Jedno od većih razaranja crkva je doživjela u snažnom potresu 1840. godine te bila obnovljena tek nakon 100 godina.

Sam okoliš crkve je zanimljiv jer je okružuje staro groblje s brojnim sarkofazima i hačkarima. Neki od najvrjednijih nadgrobnih spomenika i hačkara mogu se vidjeti oko same crkve. Na sarkofazima koji podsjećaju na naše stećke nalazimo prizore lova, jahača, rozeta i raznih pletera. Kada su u pitanju hačkari, njih karakteriziraju samo križevi i ornamenatalne plastike.

Pored crkve Areni je u 13. stoljeću bio poznat i po dvoru kneza Tarsaitch Orbelian od Syunika, koji se doselio iz Yeghegisa u Areni. Tu su i ostaci mosta na rijeci Arpa iz 13. stoljeća, koji je dao sagraditi biskup Sarkis od 1265. – 1287. godine, a nalazi se jedan kilometar sjeveroistočnije. Na istom mjestu su nađeni i ostaci još starijega mosta.

Objava Crkva Majke Božje u Areniju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prema srednjovjekovnomu armenskom povjesničaru Mojsiju Kagankatvaciju, katedrala je djelomično završena i posvećena 652. godine, nakon čega je, sve do 659. godine, nastavljena njezina izgradnja. Nakon arapske okupacije i intenziviranja ratova između bizantskih i arapskih vojski na nekadašnjoj istočnoj granici, katolikos Nerses prenosi rezidenciju katolikosa iz Dvina u Zvartnoc, čime ova katedrala postaje crkveno središte Armenije.

U tom statusu Zvartnoc je ostao do kraja 10. stoljeća. O rušenju katedrale postoje dvije teorije, dok sami povijesni izvori nisu sasvim pouzdani. Moguće je da je katedrala porušena u prodoru Arapa, a postoji mogućnost da je katedrala srušena u razornu potresu.

Jedinstvena arhitektura

Sama katedrala je specifičnoga oblika, okrugla s tri kružne osnove, odnosno tri kata te visinom od 45 m. Katedrala u Zvartnocu poslužila je kao uzor kod dizanja katedrale u gradu Aniju za vrijeme vladavine Gagika I. Bagratunija u zadnjem desetljeću 10. i početkom 11. stoljeća. Ta je crkva trebala biti rekreacija Zvartnoca.

Za razliku od brojnih armenskih crkava koje su rušene tijekom povijesti, porušena katedrala u Zvartnocu ostaje neobnovljena i zakopana do početka 20. stoljeća, kada se počinje s njezinim otkopavanjem. Veći dio iskopan je između 1901. i 1907. godine, kada se otkrivaju temelji katedrale, kao i ostaci katolikosove palače i vinarije. Iskopavanja nadalje otkrivaju da je Zvartnoc stajao na ostacima građevina koje datiraju iz vladavine kraljevstva Urartu, preciznije iz vremena kralja Ruse II., o čemu svjedoči i jedna kamena stela s klinastim pismom, pronađena u nižim arheološkim slojevima tijekom iskapanja.

Današnji izgled iskopina nastao je nakon rekonstrukcije ovoga zdanja. Pritom je korišten izvorni materijal do kojega su arheolozi došli prilikom iskapanja katedrale. Velik broj stručnjaka prihvaća djelomičnu rekonstrukciju iz 1905. godine i smatra je uspješnom. Rekonstrukciju je vodio armenski arhitekt Toros Toramanian, koji je radio i na njezinu iskopavanju. Model prvobitnoga izgleda crkve danas se čuva u malomu muzeju pored iskopina katedrale.

Crkva s vinarijom

Sama unutrašnjost katedrale bila je uspješno uređena, a pod je bio izrađen od kamena koji je bio složen u vidu mozaika. Taj mozaik bio je složen u obliku grčkoga križa ili tetrakona oko kojega se nalazio uzak prolaz koji je okruživao središnji dio crkve. Eksterijer je ukrašavala dodatna kružnica u vidu 32-stranoga poligona sa stupovima koji se i danas vide. Ovi su stupovi bili načinjeni od kvalitetnijega kamena nego što je korišten za gradnju zidova.

Vidljivo je kako su stupovi izrađeni u više različitih stilova, a podsjećaju na kombinaciju korintskoga i dorskoga stila, koje nalazimo u antičkoj Grčkoj. Između grčke i armenske civilizacije postojala je stalna komunikacija, pa su međusobni utjecaji ovih kultura osjetni i u arhitekturi. Očuvani su i brojni reljefi s pleterima i armenski ranokršćanski križevi. Drugi motivi bili su voće, među kojim dominira grožđe, te životinjski motivi, najčešće orlovi i lavovi.

U središnjemu dijelu katedrale stajala je i krstionica, u podu, svojstvena za antičke crkve. Novokrštenici bi u tim krstionicama bili potopljeni u vodu i uranjanjem primili krštenje. Slične su krstionice nađene i u nekim kasnoantičkim crkvama Bosne i Hercegovine. Kupola katedrale bila je specifična, slična kupolama koje danas nalazimo na armenskim crkvama, a njezini ostaci još se uvijek mogu pronaći kako leže pored crkve. Kupola je bila izrađena od manjega obrađenog kamenja povezanoga malterom, a čvrstoću joj je osiguravao zaglavni kamen. Taj kamen je imao i željeznu alku za koju je bio pričvršćen uteg koji je služio kao protuteža. Danas se zaglavni kamen zvartnočke kupole čuva u obližnjemu muzeju.

Kompleks katedrale u Zvartnocu pored crkve je sadržavao i palaču, pravo remek-djelo graditeljstva. Glavni građevni materijal ove palače bili su vulkanski tufovi koji su se mogli jednostavno obrađivati. Građevni elementi bili su veliki blokovi od vulkanskoga kamena koje su graditelji povezivali različitim načinima, ponajčešće olovnim ili željeznim dodacima. Kako su oba ova materijala porozna, oblagalo ih se vrlo precizno isklesanim kamenim pločama crvenkastih nijansi. Palača je sadržavala brojne prostorije za skupove svećenika i za monahe. Imala je i kupalište kakvo je u to vrijeme u zapadnoj Europi bilo nezamislivo. Svetište je bilo dobro opskrbljeno vodom iz podzemnih bunara dubokih i do 50 m. U katedralnom kompleksu očigledno se vodilo računa i o vremenu. Do danas su očuvani brojni ostaci sunčanih satova koji su ukrašavali dvorište katedrale i palače.

Još jedan kuriozitet predstavlja vinarija koja se nalazila u odvojenomu objektu u kompleksu katedrale. Ova vinarija je vjerojatno jedna od najstarijih u svijetu. Već na prvi pogled očito je kako su Armenci u to vrijeme imali vrlo oštroumnu tehnologiju proizvodnje vina. O tomu svjedoče kameni bunari u podu vinarije i kameni kanali između njih. Ti kanali služili su za pretakanje vina. Vino se tada nije čuvalo u bačvama, nego u kamenim posudama. Prema raspoloživim ostacima, čini se da su vino pretakali dva puta prije nego se ono kasnije služilo na dvoru.

Zajedno s kompleksom katedrale u Ečmijadzinu, arheološki lokalitet katedrale i palače u Zvartnocu upisan je 2000. godine na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

Objava Katedrala nebeskih anđela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

To ipak nije zastrašilo počinitelje zločina te su oni nastavili s njima do potpunog istrebljenja Armenaca koji su živjeli u području uprave Osmanskoga Carstva. Saveznici su pak, na temelju tog upozorenja, a nakon zaposjedanja Carigrada, vršili pritisak na vlast da počne procesuirati odgovorne. Išlo je to veoma teško, uz brojne opstrukcije. Ipak, nešto kasnije se formirao niz vojnih sudova koji su se bavili problematikom suđenja za počinjene zločine.

Svršetak I. svjetskog rata

Dana 30. listopada 1918. potpisano je primirje između Osmanske vlade i Saveznika, kojim je okončano osmansko sudjelovanje u ratu. Dvije sile zastupali su ministar osmanske mornarice Rauf Orbay i admiral britanske flote Sir Somerset Gough-Calthorpe. Bilo je, dakle, potrebno da se oko milijun Osmanlija povuče s bojišta te da se obustave borbe malih razmjera koje su se još vodile u graničnim pokrajinama početkom studenog 1918. Upravo je tad Velika Britanija imenovala admirala Gough-Calthorpea Visokim povjerenikom u Carigradu, a admirala Richarda Webba njegovim pomoćnikom. Nedugo zatim, 12. studenog 1918., u Carigrad ulazi francuska brigada, a britanski vojnici stižu već sutradan. Početkom prosinca 1918. savezničke su postrojbe konačno okupirale Carigrad i uspostavile vojnu upravu.

Dana 2. siječnja 1919. admiral Gough-Calthorpe je zatražio od Vlade i Ministarstva vanjskih poslova da uhite i predaju sve koji su odgovorni za kršenja uvjeta primirja i sustavnog zlostavljanja Armenaca i Grka. Tada je, na ovaj njegov zahtjev, uhićeno između 160 i 200 osoba, a još je 60 osumnjičenih za sudjelovanje u pokolju Armenaca ostalo na slobodi.

Kako Sile pobjednice I. svjetskog rata svojevremeno ništa nisu poduzele da spriječe brojne ratne zločine u Osmanskom Carstvu, zgrožene učinjenim nedjelima, željele su kazniti počinitelja na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. Da se ne bi zaustavili samo na riječima, ova se problematika protegnula i na Mirovni ugovor u Sèvresu 1920. godine, gdje se razmatrala budućnost Osmanskog Carstva.

Neuspjeh osmanskih sudišta

Dok je Carigrad bio pod okupacijom Saveznika, tada veoma slaba osmanska Vlada organizirala je niz sudskih procesa za procesuiranje ratnih zločina, a zasjedali su tri godine. Sudovima su dostavljani brojni dokumenti iz arhiva u Carigradu, Londonu, Parizu i Washingtonu, ali nije bilo željenih rezultata. Sudu je bio onemogućen bilo kakav uspjeh, jer je radio netransparentno, pod velikim političkim pritiskom javnosti koji je uslijedio i u svjetlu brojnih nemira među turskim stanovništvom.

Procesi protiv ratnih zločinaca krenuli su u travnju 1919., a trajali su do ožujka 1920. Optuženo je nekoliko je bivših čelnika i dužnosnika za rušenje ustavnog poretka, ratno profiterstvo i masakre nad Grcima i Armencima, a prije svega to su bili pripadnici turskog Odbora jedinstva i napretka. Uskoro je postalo jasno da je sud kao takav olako zaključivao procese i izricao konačne presude, samo da bi se ublažile političke tenzije. Suci su tada osudili ratne vođe Osmanskog Carstva, prvu skupinu optuženika. Bili su to Enver-paša, Džemal-paša i Talaat-paša, kojima su izrečene smrtne kazne, ali su oni krajem rata već bili emigrirali u Njemačku i ondje živjeli. Njemačka, pak, ništa nije željela poduzeti po tom pitanju.

U to vrijeme je Osmansko Carstvo imalo je dvije konkurentske vlade: u Carigradu i Ankari. Vlada u Carigradu podržavala je osmanska suđenja s više ili manje ozbiljnosti. Ona u Ankari neovisno je istraživala nejasne zločine i sudjelovanje turskog nacionalnog pokreta u zločinima nad Armencima, ali bez suđenja. To je stanje u konačnici rezultiralo povećanjem potpore stanovništva Vladi u Ankari, ali i sukobom s pobjednicima, vojskom zemalja Antante.

Unatoč velikim naporima Sila pobjednica, osmanski sudski procesi za genocid nad Armencima bili su jedna velika predstava, s ciljem jačanja povjerenja međunarodnih čimbenika u Osmanskom Carstvu. Ipak, te presude nisu imale značaja, jer su brojni krivci ipak oslobođeni. Samo je nekoliko marginalnih političara, bez velikog doticaja s događajima vezanim uz genocid, bilo strijeljano ili obješeno. Među obješenima je  bio i posljednji veliki vezir Ahmed Tevfik-paša, koji zapravo i nije imao udjela u zločinima. Pored osmanskih sudova, vlastitu istragu o ratnim zločinima provodilo je i britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Oni su najprije pokrenuli pitanje mogu li se sudski postupci uopće voditi na osmanskim vojnim sudovima ili treba organizirati međunarodni sud.

Prvi međunarodni sud

Saveznici su tad prvi put u povijesti pokušali organizirati međunarodno sudište. Nakon svih događanja u Osmanskom Carstvu i poslije mnogo izgubljenog vremena, admiral Gough-Calthorpe kao jedan od zapovjednika Antante, prosvjedovao je pri osmanskoj Vladi te je konačno preuzeo suđenje u svoje ruke, organiziravši deportaciju optuženika na Maltu. Naime, na zahtjev Velike Britanije, tada najmoćnije zemlje svijeta, sudski procesi pokušali su se voditi na Malti, koja je bila pod britanskom upravom. Ubrzo nakon dogovora, Britanska kraljevska ratna mornarica na Maltu je prebacila skupinu političkih i vojnih vođa Osmanskog Carstva koji su bili među odgovornima za počinjene zločine.

Nakon što su zatvorenici dovedeni pred sud, započeo je tzv. Malteški proces, suđenje odgovornima za ratne zločine. Proces je na sebe preuzeo Britanski vojni sud, uz primjenu britanskih zakona. To se pokazalo neuspješnim, a proces je nedugo zatim bio završen uz puštanje osoba iz pritvora.

Razlog osnivanju međunarodnog sudišta na Malti bilo je i jačanje Vlade u Ankari te uspon Mustafe Kemal-paše Atatürka. Uza sve to, u Carigradu je započeo ustanak, a zatvorima u kojima su bili smješteni politički zatvorenici, vladali su nered i gužva. Njihovim premještanjem na Maltu nastojao se uspostaviti red. No taj je sud opstruirala osmanska Vlada, pa su izbjegavane istrage, a dostavljani neregularni dokumenti i dokazi, kako ih međunarodni sud ne bi mogao koristiti.

Neslavan i nejasan kraj

Dana 5. kolovoza 1919. admiral John de Robeck zamijenio je admirala Gough-Calthorpea na mjestu Visokog povjerenika u Carigradu i Vrhovnog komandira Britanske mornarice na Sredozemlju. Njegovim imenovanjem obustavljen je Malteški proces. Naime, admiral de Robeck informirao je London o uzaludnosti nastavka rada suda sa naznakom: Sudski nalazi ne mogu se smatrati regularnim.

Uslijedila je repatrijacija i oslobađanje osmanskih zatočenika. Razlog je ležao u neodgovarajućem pravnom okviru za sud, kad su u pitanju nadnacionalne nadležnosti. One uopće nisu bile predviđene Britanskim zakonodavstvom, a još nisu bile usvojene ni međunarodne norme za reguliranje ratnih zločina, kao ni definicije koje ih određuju. Uz to, samo oslobađanje svih osmanskih zatvorenika, dogodilo se u zamjenu za 22 britanska zarobljenika iz područja Kavkaza koji su se u to vrijeme nalazili u zatvorima Osmanskog Carstva.

O Malteškom procesu, kasnije se ponovo razmatralo. Prema procjeni Europskog suda za ljudska prava i prema mišljenju suca Giovannija Bonella, vjerojatno su nastale poteškoće u procesu kad su se Britanci suočili s kontinentalnim istražnim sustavom za kaznene postupke koji se koristio i u Osmanskom Carstvu. Za njih su ti strani sustavi izazvali sumnju u ispravnost britanskog suđenja. Ipak, možda je osmanska Vlada opstruirala proces, nikada ne predavši sve potrebne inkriminirajuće dokumente koji bi mogli biti od koristi vojnim sudovima.

Bez obzira na sve uzroke prekida procesa, s dolaskom moćnog Atatürka na vlast jednostavno su se izgubili svi ključni dokumenti na kojima su osmanski vojni sudovi temeljili svoje stavove i uvjerenja te izrekli nekoliko presuda. Time se izgubila mogućnost da se prvi put izreknu presude za genocid u jednom međunarodnom postupku. Temeljem iskustava u Malteškom procesu, izbjegnute su sve nedoumice koje su se mogle pojaviti kasnije na Nürnberškom procesu, na kojem se sudilo nacističkim zločincima II. svjetskog rata, kao i u radu Haškog tribunala. Možemo reći za Malteški proces da su tadašnja veoma složena politička zbivanja među Saveznicima, kao i događanja na Bliskom istoku i Istočnoj Europi u tom periodu utjecali na prekid procesa, jer su se tražili novi saveznici u borbi protiv Sovjetskog saveza.

Objava Malteški proces – Sud za ratne zložine nad Armencima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.