Početna stranica » Malteški proces – Sud za ratne zložine nad Armencima

Malteški proces – Sud za ratne zložine nad Armencima

128 pregleda

Zemlje pobjednice I. svjetskog rata već su od samog početka Genocida nad Armencima imale točne informacije o svim događanjima, na temelju brojnih izvještaja međunarodnih organizacija, novinara, ali i diplomatskih predstavnika. No zločini nisu zaustavljeni, niti su počinitelji kažnjeni.

Dok je još trajao I. svjetski rat, mogla se nazreti namjera o kažnjavanju ratnih zločinaca nad Armencima. Vidjelo se to već u izvještaju tadašnjeg američkog veleposlanika u Osmanskom Carstvu Henryja Morgenthaua Starijeg o armenskom otporu tijekom genocida u području grada Van, na što su sile Antante službeno upozorile vladu Osmanskog Carstva dopisom od 24. svibnja 1915. u kojem stoji: U pogledu tih (…) zločina Turske protiv čovječnosti i civilizacije (…) savezničke vlade javno objavljuju (…) da će držati osobno odgovorim (…) sve članove osmanske vlasti i njihove agente koji su upleteni u takve masakre.

To ipak nije zastrašilo počinitelje zločina te su oni nastavili s njima do potpunog istrebljenja Armenaca koji su živjeli u području uprave Osmanskoga Carstva. Saveznici su pak, na temelju tog upozorenja, a nakon zaposjedanja Carigrada, vršili pritisak na vlast da počne procesuirati odgovorne. Išlo je to veoma teško, uz brojne opstrukcije. Ipak, nešto kasnije se formirao niz vojnih sudova koji su se bavili problematikom suđenja za počinjene zločine.

Svršetak I. svjetskog rata

Dana 30. listopada 1918. potpisano je primirje između Osmanske vlade i Saveznika, kojim je okončano osmansko sudjelovanje u ratu. Dvije sile zastupali su ministar osmanske mornarice Rauf Orbay i admiral britanske flote Sir Somerset Gough-Calthorpe. Bilo je, dakle, potrebno da se oko milijun Osmanlija povuče s bojišta te da se obustave borbe malih razmjera koje su se još vodile u graničnim pokrajinama početkom studenog 1918. Upravo je tad Velika Britanija imenovala admirala Gough-Calthorpea Visokim povjerenikom u Carigradu, a admirala Richarda Webba njegovim pomoćnikom. Nedugo zatim, 12. studenog 1918., u Carigrad ulazi francuska brigada, a britanski vojnici stižu već sutradan. Početkom prosinca 1918. savezničke su postrojbe konačno okupirale Carigrad i uspostavile vojnu upravu.

Dana 2. siječnja 1919. admiral Gough-Calthorpe je zatražio od Vlade i Ministarstva vanjskih poslova da uhite i predaju sve koji su odgovorni za kršenja uvjeta primirja i sustavnog zlostavljanja Armenaca i Grka. Tada je, na ovaj njegov zahtjev, uhićeno između 160 i 200 osoba, a još je 60 osumnjičenih za sudjelovanje u pokolju Armenaca ostalo na slobodi.

Kako Sile pobjednice I. svjetskog rata svojevremeno ništa nisu poduzele da spriječe brojne ratne zločine u Osmanskom Carstvu, zgrožene učinjenim nedjelima, željele su kazniti počinitelja na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. Da se ne bi zaustavili samo na riječima, ova se problematika protegnula i na Mirovni ugovor u Sèvresu 1920. godine, gdje se razmatrala budućnost Osmanskog Carstva.

Neuspjeh osmanskih sudišta

Dok je Carigrad bio pod okupacijom Saveznika, tada veoma slaba osmanska Vlada organizirala je niz sudskih procesa za procesuiranje ratnih zločina, a zasjedali su tri godine. Sudovima su dostavljani brojni dokumenti iz arhiva u Carigradu, Londonu, Parizu i Washingtonu, ali nije bilo željenih rezultata. Sudu je bio onemogućen bilo kakav uspjeh, jer je radio netransparentno, pod velikim političkim pritiskom javnosti koji je uslijedio i u svjetlu brojnih nemira među turskim stanovništvom.

Procesi protiv ratnih zločinaca krenuli su u travnju 1919., a trajali su do ožujka 1920. Optuženo je nekoliko je bivših čelnika i dužnosnika za rušenje ustavnog poretka, ratno profiterstvo i masakre nad Grcima i Armencima, a prije svega to su bili pripadnici turskog Odbora jedinstva i napretka. Uskoro je postalo jasno da je sud kao takav olako zaključivao procese i izricao konačne presude, samo da bi se ublažile političke tenzije. Suci su tada osudili ratne vođe Osmanskog Carstva, prvu skupinu optuženika. Bili su to Enver-paša, Džemal-paša i Talaat-paša, kojima su izrečene smrtne kazne, ali su oni krajem rata već bili emigrirali u Njemačku i ondje živjeli. Njemačka, pak, ništa nije željela poduzeti po tom pitanju.

Osvetnička operacija Nemesis

Nefunkcionalnost sudova u Osmanskom Carstvu kao i propast Malteškog procesa, izazvali su ogorčenje kod Armenaca. Oni su još i ranije uvidjeli na što će to izaći, ali nisu imali ni političke niti vojne moći da izbore pravdu. Stoga su planirali odmazde nad političkim i vojnim vođama koji su bili odgovorni za počinjene zločine. Armenski revolucionarni savez je na svom IX. Općem kongresu u Erevanu tijekom jeseni 1919. usvojio plan odmazde protiv pokretača i izvršitelja genocida. Glavni je plan bio ubiti Enver-pašu, Džemal-pašu, Talaat-pašu, Khana Javanshira, Halim-pašu, Behaeddin Shakir-bega, Džemala Azmija, kao i nekoliko njihovih armenskih suradnika. Taj plan je postao tajna operacija kodnog naziva Nemesis, koja je ubrzo i realizirana.

U to vrijeme je Osmansko Carstvo imalo je dvije konkurentske vlade: u Carigradu i Ankari. Vlada u Carigradu podržavala je osmanska suđenja s više ili manje ozbiljnosti. Ona u Ankari neovisno je istraživala nejasne zločine i sudjelovanje turskog nacionalnog pokreta u zločinima nad Armencima, ali bez suđenja. To je stanje u konačnici rezultiralo povećanjem potpore stanovništva Vladi u Ankari, ali i sukobom s pobjednicima, vojskom zemalja Antante.

Unatoč velikim naporima Sila pobjednica, osmanski sudski procesi za genocid nad Armencima bili su jedna velika predstava, s ciljem jačanja povjerenja međunarodnih čimbenika u Osmanskom Carstvu. Ipak, te presude nisu imale značaja, jer su brojni krivci ipak oslobođeni. Samo je nekoliko marginalnih političara, bez velikog doticaja s događajima vezanim uz genocid, bilo strijeljano ili obješeno. Među obješenima je  bio i posljednji veliki vezir Ahmed Tevfik-paša, koji zapravo i nije imao udjela u zločinima. Pored osmanskih sudova, vlastitu istragu o ratnim zločinima provodilo je i britansko Ministarstvo vanjskih poslova. Oni su najprije pokrenuli pitanje mogu li se sudski postupci uopće voditi na osmanskim vojnim sudovima ili treba organizirati međunarodni sud.

Prvi međunarodni sud

Saveznici su tad prvi put u povijesti pokušali organizirati međunarodno sudište. Nakon svih događanja u Osmanskom Carstvu i poslije mnogo izgubljenog vremena, admiral Gough-Calthorpe kao jedan od zapovjednika Antante, prosvjedovao je pri osmanskoj Vladi te je konačno preuzeo suđenje u svoje ruke, organiziravši deportaciju optuženika na Maltu. Naime, na zahtjev Velike Britanije, tada najmoćnije zemlje svijeta, sudski procesi pokušali su se voditi na Malti, koja je bila pod britanskom upravom. Ubrzo nakon dogovora, Britanska kraljevska ratna mornarica na Maltu je prebacila skupinu političkih i vojnih vođa Osmanskog Carstva koji su bili među odgovornima za počinjene zločine.

Nakon što su zatvorenici dovedeni pred sud, započeo je tzv. Malteški proces, suđenje odgovornima za ratne zločine. Proces je na sebe preuzeo Britanski vojni sud, uz primjenu britanskih zakona. To se pokazalo neuspješnim, a proces je nedugo zatim bio završen uz puštanje osoba iz pritvora.

Razlog osnivanju međunarodnog sudišta na Malti bilo je i jačanje Vlade u Ankari te uspon Mustafe Kemal-paše Atatürka. Uza sve to, u Carigradu je započeo ustanak, a zatvorima u kojima su bili smješteni politički zatvorenici, vladali su nered i gužva. Njihovim premještanjem na Maltu nastojao se uspostaviti red. No taj je sud opstruirala osmanska Vlada, pa su izbjegavane istrage, a dostavljani neregularni dokumenti i dokazi, kako ih međunarodni sud ne bi mogao koristiti.

Malteški azilanti

Na Maltu su kao zatvorenici u više navrata dovođeni političari, poslanici, guverneri, vojni zapovjednici, policijski službenici i novinari. Među njima su najvažniji u prvoj skupini deportiranih od 28. svibnja 1919. bili političari Ali Fethi Okyar, Hasan Fehmi-beg i Şükrü Kaya. U drugoj skupini koja je pristigla 21. rujna 1919. bili su novinar Ahmet Ağaoğlu, vojskovođa Mahmud Kâmil Pasha i sociolog Ziya Gökalp. U trećoj skupini koja je stigla u ožujku 1920. najvažniji su zatočenici bili vojskovođa Dževad Çobanli, političari Rauf Orbay i Ali Çetinkaya te pjesnik Sulejman Nazif. Zadnju skupinu činili su političar Abdulhalik Renda, vojskovođa Kazim Orbay i novinar Yunus Nadi Abalioğlu, koji su na Maltu pristigli 7. lipnja 1920. Ondje je sveukupno bilo zatočeno 144 osumnjičenika, a brojni su po oslobađanju zauzeli odgovorne funkcije u vlasti Republike Turske.

Neslavan i nejasan kraj

Dana 5. kolovoza 1919. admiral John de Robeck zamijenio je admirala Gough-Calthorpea na mjestu Visokog povjerenika u Carigradu i Vrhovnog komandira Britanske mornarice na Sredozemlju. Njegovim imenovanjem obustavljen je Malteški proces. Naime, admiral de Robeck informirao je London o uzaludnosti nastavka rada suda sa naznakom: Sudski nalazi ne mogu se smatrati regularnim.

Uslijedila je repatrijacija i oslobađanje osmanskih zatočenika. Razlog je ležao u neodgovarajućem pravnom okviru za sud, kad su u pitanju nadnacionalne nadležnosti. One uopće nisu bile predviđene Britanskim zakonodavstvom, a još nisu bile usvojene ni međunarodne norme za reguliranje ratnih zločina, kao ni definicije koje ih određuju. Uz to, samo oslobađanje svih osmanskih zatvorenika, dogodilo se u zamjenu za 22 britanska zarobljenika iz područja Kavkaza koji su se u to vrijeme nalazili u zatvorima Osmanskog Carstva.

O Malteškom procesu, kasnije se ponovo razmatralo. Prema procjeni Europskog suda za ljudska prava i prema mišljenju suca Giovannija Bonella, vjerojatno su nastale poteškoće u procesu kad su se Britanci suočili s kontinentalnim istražnim sustavom za kaznene postupke koji se koristio i u Osmanskom Carstvu. Za njih su ti strani sustavi izazvali sumnju u ispravnost britanskog suđenja. Ipak, možda je osmanska Vlada opstruirala proces, nikada ne predavši sve potrebne inkriminirajuće dokumente koji bi mogli biti od koristi vojnim sudovima.

Bez obzira na sve uzroke prekida procesa, s dolaskom moćnog Atatürka na vlast jednostavno su se izgubili svi ključni dokumenti na kojima su osmanski vojni sudovi temeljili svoje stavove i uvjerenja te izrekli nekoliko presuda. Time se izgubila mogućnost da se prvi put izreknu presude za genocid u jednom međunarodnom postupku. Temeljem iskustava u Malteškom procesu, izbjegnute su sve nedoumice koje su se mogle pojaviti kasnije na Nürnberškom procesu, na kojem se sudilo nacističkim zločincima II. svjetskog rata, kao i u radu Haškog tribunala. Možemo reći za Malteški proces da su tadašnja veoma složena politička zbivanja među Saveznicima, kao i događanja na Bliskom istoku i Istočnoj Europi u tom periodu utjecali na prekid procesa, jer su se tražili novi saveznici u borbi protiv Sovjetskog saveza.

Pobrisati tragove zločina

Usporedno s nastojanjima da Saveznici procesuiraju odgovorne za genocid nad Armencima, u Osmanskom se Carstvu veća skupina intelektualaca bavila aktivnostima da se Državni arhiv očisti od bilo kakvih inkriminirajućih dokumenata vezanih uz armensko pitanje. Početak tih aktivnosti veže se za 1918. godinu, vjerojatno za period prije nego što su Savezničke snage okupirale Carigrad. Također, postoje svjedočanstva da su 1919. u osmanskim vojnim sudovima nestali veoma važni dokumenti te da su već tada ukradeni brojni dokumenti iz Arhiva, a vezani su za organizatore i izvršitelje masakra nad Armencima. Taj proces čišćenja Arhiva i danas je aktualan.