Tko ne ljubi ostaje u smrti (1 Iv 3,14).

Možemo li poznavati čovjeka ako ga ne gledamo očima ljubavi, ako nemamo volje promatrati ga iz njegove situacije? Kao tajnu, kao novu mogućnost. To je svaki put napor, jer pred ljude dolazimo s gotovim predodžbama, predrasudama, stereotipima. Ne damo se iznenaditi novošću čovjeka. Redovito u sljepilu mržnje znamo zauvijek zalediti u srcu sliku o drugomu: Znam ja tebe!

Bez ljubavi, dakle, čovjek ostaje u laži i na njoj gradi svoje odnose. Samo ljubav može probuditi dobro u čovjeku, priznati njegovu istinu i ljepotu. Nedostatak ove otvorenosti fiksira nam ružnu sliku o čovjeku. To bitno utječe na sliku o nama samima i na doživljaj sveukupnog života. Doživljaj apsurda, besmisla, nije, dakle, rezultat znanja o životu i njegovim nevoljama, već nedostatak pravoga znanja o životu.

Potpuno slobodni, bez unutarnjih konflikta i straha u susretu s ljudima jesu djeca i mistici. Oni nikoga ne isključuju, svatko je za njih tajna i otvorenost. Zato Isus ovu dječju otvorenost postavlja kao uvjet za ulazak u kraljevstvo Božje. Mi često brkamo dječju otvorenost prema životu s infantilnošću. Mislimo da se očima dječje slobode svijet i odnose u njemu ne vidi realno. Isus nas hrabri da očima djeteta vidimo pravu, dublju istinu o životu i čovjeku.

Kad se zaljubimo, zadobijemo nešto od ove slobode gledanja. Odjednom nam se otkriva u drugome čitav dotad nepoznati kozmos ljepote, smisla, slobode. Sve postaje moguće.

Čovjekovo iskustvo s ljubavlju je trajno uzburkano more. Kako se postaje dio te vječne priče? Znanstveni uvidi u čovjekov duhovni i duševni životu pomažu nam razumjeti poruku evanđelja. Strah je glavni uzročnik čovjekova odustajanja da postane dio oceana ljubavi. Evanđelje nam donosi u slici s Isusova krštenja na rijeci Jordanu najdublji temelj za sigurnost i slobodu: ti si sin moj ljubljeni – ti si kći moja ljubljena.

Ova poruka se ne prenosi tek kao informacija. Samo ljubav može aktivirati u čovjeku ovu temeljnu sigurnost da je voljen, prihvaćen.

Nepotvrđen, neprobuđen čovjek, bez temeljnog povjerenja u svoju nebesku vrijednost prije svih drugih iskustava trajno je zabrinut za svoj ego. On nikome ne može prepustiti kontrolu. Psihološka analiza pokazuje, međutim, da je ljubav u biti prepuštanje kontrole nad svojim životom dragom biću, premještanje središta svoga bića drugamo, prestanak gledanja sebe kao gravitacijsko središte svemira. Tako se pokazuje da je ljubav u temelju čin vjere, izlazak iz ropstva egoizma na slobodu. Ljubiti, dakle, mogu oslobođeni i voljeni ljudi, probuđeni ljudi. Ljubav se u čovjeku može aktivirati, probuditi samo ljubavlju. Zato svaki susret s čovjekom nosi blagoslov otvorenosti, kreativnosti, poetičnosti. Zato je svaki čovjek i za nas šansa da proširimo nebo ljubavi i slobode.

U svijetu tržišta, prestiža i konkurencije postoji zabluda da se ljubav osvaja. Za ljubav samo treba osloboditi prostor svoje duše bilo da je ona pritisnuta neurotičnom zarobljenošću sobom, drugima ili mrtvim stvarima. Poput Michelangela, koji iz gromade kamena želi kiparski probuditi anđela, netko iz gromade naše neuroze, straha, egoizma i paraliziranosti može u nama probuditi anđela: čovjeka sposobna prihvatiti sebe i iz te slobode krenuti drugome u susret.

Objava Ljubav – buđenje anđela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Teško da u našem svijetu stalnih i radikalnih promjena ima nešto staro 800 godina, a da mu mimo muzeološke vrijednosti pripisujemo važnost i aktualnost.
Možda pokoja maslina živi iz toga doba. Pred njima zastajemo s mješavinom čuđenja, zahvalnosti i divljenja.

Slično se moderni čovjek osjeća pred Franjom iz Asiza (1182-1226). Malo je reći da je Franjo religiozni genij. Francuski mislilac Renan svrstava Franjinu pojavu među tri najznačajnija događaja ljudske povijesti, uz pojavu kršćanstva i Francusku revoluciju.
O Franji postoji opsežna literatura, koja ga oslikava kao Božjeg trubadura, zaljubljenika u Božji svijet, kao slobodna čovjeka, najvećeg teologa Utjelovljenja, pokretača povjerenja u smislenost svijeta pa prema tome i znanosti, autentičnog kršćanina, pokretača ideje emancipacije siromašnih, rubnih, manjina, žena, poklonika biblijske slike čovjeka i bezuvjetnog dostojanstva po stvorenosti na sliku Božju, zaljubljenika u Isusa Krista. Isus je za Franju ljubav koja nikada ne može biti dovoljno ljubljena.

Franjo i njegov pokret

Već osam stoljeća oduševljavaju se muškarci i žene Franjinom vizijom života, originalnim radosnim življenjem evanđelja na Franjin način, te postaju dio Franjina pokreta u povijesti Crkve i svijeta.
Sada su to možda i mimo Franjine nakane previše organizirani veliki redovi i kongregacije s različitim zauzetostima na planu pastorala, evangelizacije, teologije socijalne pravde, kulture, skrbi za siromašne, obrazovanja, medija, emancipacije svih diskriminiranih i potlačenih…

Danas Franjina obitelj broji oko 200.000 članova. Mi postajemo zanimljivi ljudima ondje gdje uspijemo na Franjin način postati slobodni za drugoga. Zanimljivo je i logično prema tome da se franjevački pokret preseljava u zemlje Afrike, Azije, Latinske Amerike, onamo gdje ljudi čeznu za oslobođenjem od bijede, poniženja, neznanja, straha… Siromasi su izvorno franjevačka opcija: mjesto susreta s Gospodinom, mjesto vlastitog obraćenja i mjesto promijene svijeta.
Zato navještaj evanđelja u zapadnom svijetu, Europi i Americi, nije prestao biti aktualan, jer i bogati pate od siromaštva, nedostatka cjelovitih odnosa i slobode. Samo se traže svjedoci, oni koji su uspjeli sačuvati slobodu, koji će zapadnom čovjeku povratak evanđelju predstaviti ne kao povratak u predmoderne odnose i prošlost već kao susret sa svojom vlastitom dušom.

Ubrzo nakon početka Franjin pokret se ukorijenio i na istočnoj obali Jadrana i našao poglavito odjeka u hrvatskom narodu, te tako postao bitan čimbenik oblikovanja njegove povijesti, kulture, duhovnosti, njegov suputnik i supatnik. Bio je to zagrljaj koji nije gušio, već sve do danas uzajamno davao krila.

Ad fontes: susret s milošću početaka

Milost početaka je radni naslov proslave 800. obljetnice franjevačkog pokreta. Smisao svih susreta, analiza, manifestacija ovim povodom jest susresti se s onim počecima i iskustvima koja su u Franjinu životu napravila radikalan zaokret: učinila ga slobodnim, radosnim čovjekom i sve do danas nepotrošenom inspiracijom.

Podrijetlo Franjine slobode jest susret s raspetim Isusom Kristom. Franji se svijet slobode otkrio u tajni Utjelovljenja, u tajni Božje ljubavi u Isusu Kristu. Sve postaje Franjin život: Asiz, Sv. Damjan, Carcceri, Rivo Torto, Porcijunkula, La Verna, Greccio imaju Krista kao glavnu temu: zahvale, divljenja, čuđenja, utemeljenja čovjekova dostojanstva i dostojanstva svega stvorenog u tajni stvaranja i otkupljenja. Ova Franjina teologija, razvijena osobito kod franjevačkih mislilaca Bonaventure i Duns Scota, zapravo se nalazi u temelju mnogih modernih ideja i pokreta. Ona sačinjava zdravi temelj čitave zapadne moderne, znanstvene i osloboditeljske tradicije.

Zato je bavljenje milošću početaka zapravo prigoda da u moderne teme našeg vremena vratimo onaj impuls koji ih je izvorno omogućio:

– Autoritet siromaha, gubavca, svakog poniženog čovjeka dolazi odatle što se Krist s njim poistovjetio: zauzetost za pravedni svijet jest tako izraz ljubavi prema Kristu;

– Autoritet žene, svih diskriminiranih dolazi iz njihove stvorenosti na sliku Božju: sudjelovanje u oslobađanju poniženih jest sudjelovanje u Kristovom programu. Tako se i sv. Klara nalazi na čelu pokreta oslobođenja žene na cjelovit način;

– Autoritet neprijatelja temelji se na Božjem planu spasenja i ljubavi koju čovjek ne može ograničiti: pomirenje i pripitomljavanje gubijskog vuka zoran je primjer ozdravljujuće snage ljubavi, a Franjin prelazak bojišnice i razgovor sa sultanom Melek-el-Kamelom u Egiptu i danas nadilazi snagom i sigurnošću evanđeoske istine sve strategije i teorije dijaloga.

Autoritet stvorenja, istine, znanosti, svekolikog tehnološkog napretka, nije kod Franje zanemaren. Sve je to divna igra ljubavlju zaštićena djeteta. Nije slučajno Franjo zaštitnik ekologije, a utemeljitelj eksperimentalnih znanosti upravo franjevac Roger Bacon iz 13. stoljeća.
Franju nikada, pogotovu danas ne smijemo shvaćati kao zanosnog romantičara koji ne vidi patnju stvorenja. Upravo obrnuto, on je vječno moderni svjedok da Ljubav jedina omogućuje pravo znanje stvari, pravu zauzetost i pravu slobodu.

Moderni čovjek izgleda preko Franje može ponovno komunicirati s evanđeljem.
Zato je ovaj jubilej trenutak susreta s milošću početaka: Franjinih i naših.

Objava Sv. Franjo i njegovih 800 godina mladosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljubav je jedini potpuni način komuniciranja s Bogom. Također, ljubav je jedini potpuni način komunikacije i s čovjekom. Zato su najslobodniji i najsretniji oni ljudi koji nikoga nisu isključili iz prijateljstva i ljubavi. Što više isključenih iz naše ljubavi, to je upitnija ljubav prema onima za koje mislimo da ih ljubimo, to manja naša sloboda.

Tko ne ljubi ostaje u smrti (1 Iv 3,14).

Možemo li poznavati čovjeka ako ga ne gledamo očima ljubavi, ako nemamo volje promatrati ga iz njegove situacije? Kao tajnu, kao novu mogućnost. To je svaki put napor, jer pred ljude dolazimo s gotovim predodžbama, predrasudama, stereotipima. Ne damo se iznenaditi novošću čovjeka. Redovito u sljepilu mržnje znamo zauvijek zalediti u srcu sliku o drugomu: Znam ja tebe!

Bez ljubavi, dakle, čovjek ostaje u laži i na njoj gradi svoje odnose. Samo ljubav može probuditi dobro u čovjeku, priznati njegovu istinu i ljepotu. Nedostatak ove otvorenosti fiksira nam ružnu sliku o čovjeku. To bitno utječe na sliku o nama samima i na doživljaj sveukupnog života. Doživljaj apsurda, besmisla, nije, dakle, rezultat znanja o životu i njegovim nevoljama, već nedostatak pravoga znanja o životu.

Potpuno slobodni, bez unutarnjih konflikta i straha u susretu s ljudima jesu djeca i mistici. Oni nikoga ne isključuju, svatko je za njih tajna i otvorenost. Zato Isus ovu dječju otvorenost postavlja kao uvjet za ulazak u kraljevstvo Božje. Mi često brkamo dječju otvorenost prema životu s infantilnošću. Mislimo da se očima dječje slobode svijet i odnose u njemu ne vidi realno. Isus nas hrabri da očima djeteta vidimo pravu, dublju istinu o životu i čovjeku.

Kad se zaljubimo, zadobijemo nešto od ove slobode gledanja. Odjednom nam se otkriva u drugome čitav dotad nepoznati kozmos ljepote, smisla, slobode. Sve postaje moguće.

Čovjekovo iskustvo s ljubavlju je trajno uzburkano more. Kako se postaje dio te vječne priče? Znanstveni uvidi u čovjekov duhovni i duševni životu pomažu nam razumjeti poruku evanđelja. Strah je glavni uzročnik čovjekova odustajanja da postane dio oceana ljubavi. Evanđelje nam donosi u slici s Isusova krštenja na rijeci Jordanu najdublji temelj za sigurnost i slobodu: ti si sin moj ljubljeni – ti si kći moja ljubljena.

Ova poruka se ne prenosi tek kao informacija. Samo ljubav može aktivirati u čovjeku ovu temeljnu sigurnost da je voljen, prihvaćen.

Nepotvrđen, neprobuđen čovjek, bez temeljnog povjerenja u svoju nebesku vrijednost prije svih drugih iskustava trajno je zabrinut za svoj ego. On nikome ne može prepustiti kontrolu. Psihološka analiza pokazuje, međutim, da je ljubav u biti prepuštanje kontrole nad svojim životom dragom biću, premještanje središta svoga bića drugamo, prestanak gledanja sebe kao gravitacijsko središte svemira. Tako se pokazuje da je ljubav u temelju čin vjere, izlazak iz ropstva egoizma na slobodu. Ljubiti, dakle, mogu oslobođeni i voljeni ljudi, probuđeni ljudi. Ljubav se u čovjeku može aktivirati, probuditi samo ljubavlju. Zato svaki susret s čovjekom nosi blagoslov otvorenosti, kreativnosti, poetičnosti. Zato je svaki čovjek i za nas šansa da proširimo nebo ljubavi i slobode.

U svijetu tržišta, prestiža i konkurencije postoji zabluda da se ljubav osvaja. Za ljubav samo treba osloboditi prostor svoje duše bilo da je ona pritisnuta neurotičnom zarobljenošću sobom, drugima ili mrtvim stvarima. Poput Michelangela, koji iz gromade kamena želi kiparski probuditi anđela, netko iz gromade naše neuroze, straha, egoizma i paraliziranosti može u nama probuditi anđela: čovjeka sposobna prihvatiti sebe i iz te slobode krenuti drugome u susret.

Objava Ljubav: buđenje anđela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kultura izbora

Čovjek je tek prividno kreativan kada s ponuđenoga na policama životne „samoposluge” stvara svijet smisla. Ona doduše nudi rješenja količinom i širinom izbora, ali duhovnost naglašava ono bitno. Rohr tako tvrdi kako više opcija ne znači nužno i veću slobodu, veće gomilanje stvari ne uvećava nužno zadovoljstvo i smirenje, podrobnije analize ne znače usvajanje mudrosti. Konačno, više slobodnoga vremena ne znači automatski da smo ga utrošili za ono bitno: za susret, kontemplaciju i akciju – način Franjina „biti u svijetu”.

Iz svega se rađa naivni optimizam čovjeka koji u duhu kulture izbora dolazi u „samoposlugu” i po osobnom afinitetu slaže mozaik svojih potreba i svoga smisla. Slogan naše kulture do it yourself daje čovjeku osjećaj važnosti, ali nosi sa sobom potrebu da se cijena izbora, često s onu stranu dobra i zla, prikriva eufemizmima. Tako se u svijetu mnoštva revolucija zločini pokrivaju eufemizmima: ubojstva milijuna ljudi objašnjavaju se teorijom o nužnom humusu za nastanak boljega svijeta, čak se kaže da se radi o „gamadi” koju treba ukloniti u ime društvene i političke higijene ili ubrzanja povijesti. Još su suptilniji eufemizmi na područje genetike, kontrole rađanja, gdje se ubijanje života u majčinoj utrobi pokriva eufemizmima da se radi tek o nakupini embrionalnih stanica. Franjo je sa svojim mističnim i političkim zagrljajem svega stvorenja doista najpotrebniji sugovornik našoj kulturi izbora.

Antropocentrizam kao opasnost

Rezignacija koja je danas posvemašnja sasvim je oprečna Franjinu doživljaju svijeta. Ona je u svim oblicima prezir dara života i stvorenja. Pored svih prezira u povijesti, danas je kao izazov kršćanskoj i Franjinoj viziji svijeta aktualan prezir u vidu antropocentrizma. Tako se za destrukciju prirode najčešće okrivljuje antropocentrizam i posebice kršćanstvo kao religiju koja je najviše antropocentrična.

Čovjek je u trajnoj napasti da svoje apsolutno gospodstvo, vlast nad životom i svim stvorenjima utemelji na krivoj interpretaciji biblijskoga mandata u Post 1,28: „Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite.” No na taj način zanemario bi cjelinu mandata; on je također upravitelj – vrtlar, svećenik – poeta i partner u svijetu.

U kulturi izbora na sekularnom području takav stav antropocentrizma poguban je i počiva na apsolutizaciji svoje znanstveno-tehnološke moći. Njome on ne samo da može kontrolirati ono što zatiče, nego može intervenirati na naravi, za koju smo donedavno držali da spada na nepromjenjivu bit čovjeka.

Svijet, sva stvorenja, sva povijest jesu Božji dar čovjeku. Bog nikada nije povukao svoj blagoslov nad svim stvorenjima. Štoviše, Bog je utjelovljenjem u Isusu Kristu otvorio horizont nade. Čovjekova je obveza odgovoriti na taj dar. Kako? Prvi Franjini teolozi formulirali su njegov stav kao temeljnu premisu franjevačke teološke tradicije: ljubav je jedini ispravan stav prema svemu stvorenju. Suvremeni franjevački teolozi u tom duhu pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja metaforički označavaju kao „ Franjine i franjevačke duhovnosti. Oni žele reći da se kršćanska, franjevačka duhovnost ne može živjeti u mistici zatvorenih očiju, poput uloge DNK (deoksiribonukleinske kiseline) u prenošenju osnovnih genetskih informacija života. Ona mora u skladu s evanđeljem biti u svijetu vidljiv na nov način. Na način življenja u slobodi OD i slobodi ZA (E. Fromm) mistika zatvorenih očiju za pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja svijeta ostala bi zarobljena u nekršćanskom preziru svijeta, u neslobodi, a kao ideal duhovnoga života vladalo bi načelo fuga mundi (bijeg od svijeta). Prezrela bi tako i misterij utjelovljenja Gospodinova.

Nasilje istine?

U suvremenoj kulturi izbora Crkva, religije, posebice monoteizam, slove kao generatori nasilja. Suvremeni egiptolog Jan Assmann tvrdi kako se s vjerom u jednoga Boga uvodi automatski nasilje nametanja jedne istine. Po njemu su monoteistički sustavi stvoreni nakon Mojsijeva uvođenja razlikovanja istine od laži. Nametanje istine u načelu se kosi s kulturom izbora jer u njoj svatko ima pravo i svatko ima svoju istinu. To je na neki način odbacivanje i kritika vjere u jednoga Boga. Takva vjera onda nije kadra njegovati multikulturalnost društava, dijalog među religijama, toleranciju, dapače generator je vjerskoga fanatizma, fundamentalizma, nasilja s aurom svetoga.

Crkva, pored teološke kritike, posljedice relativizma, najčešće upućuje na konkretne ljude koji su kao vjernici posvjedočili ljubav prema svemu stvorenju. Franjo je u Crkvi takav dragocjeni svjedok, kao jedan od duhovnih stupova uz koje se kršćanstvo predstavlja u svijetu kao mistika otvorenih očiju i navještaj Božje ljubavi za sve stvorenje. Čemu ili komu onda možemo zahvaliti da su „radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe postali radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika”? Ovu tvrdnju, istovremeno zahtjevnu zadaću i pitanje koje postaje sve aktualnije u svom uvodu navodi Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada) iz 1965. godine. Možda je to pouka izvučena iz žestoke kritike tijekom cijeloga prosvjetiteljskog razdoblja da je religija opijum, kočnica napretku ili generator nasilja. A možda je plod teološkoga razvoja čiji se prvi impulsi vide već u enciklici Lava XIII. 1891. godine, sve do niza suvremenih enciklika i teoloških promišljanja koja su u žarište kršćanske misli i prakse uveli niz naoko sekularnih tema, obuhvaćenih u širi pojam socijalnoga nauka Crkve. Danas se navještaj evanđelja poistovjećuje s pitanjima kao što su dostojanstvo ljudske osobe, pravda, mir, očuvanje stvorenja, demokracija, supsidijarnost, održivi razvoj. Iz toga je vidljivo kako je franjevačka duhovnost posve u skladu sa socijalnim naukom Crkve.

Sveti Franjo i pape

Aktualnost svetoga Franje prepoznala su na osobit način dvojica papa i uz njegovu osobu vezali neke značajne korake i pouke. To su Ivan Pavao II. i današnji papa Franjo.

Ivan Pavao II. proglasio je Franju Asiškoga 1979. godine zaštitnikom ekologije. Ovim je jednu neodgodivu, kako znanstvenu tako i društvenu, pravnu disciplinu htio smjestiti u krug teoloških pitanja, da se skrb za stvorenje veže uz blagoslov stvaranja i nadu obećanoga otkupljenja. Papa je u Franjin zavičaj doveo i u njegovu duhovnom ambijentu okupio predstavnike vodećih svjetskih religija na molitvu i prepoznavanje važnosti rada na istom polju mira i dobrote po uzoru na svetoga Franju, u Duhu Asiza.

Papa Franjo, pak, enciklikom Laudato si pozajmljuje ne samo tekst Franjina Hvalospjeva stvorenja već pokazuje da tek očima ljubavi oslobođen pogled na sva stvorenja omogućuje pravi uvid u problem i poziv suvremenoj kulturi izbora da ozdravi od infantilnosti kao bijega od odgovornosti za život. U enciklici je Papa priznao doprinos suvremenih eko-pokreta i ekologije kao suvremene znanosti, potvrdio povezanost ekologije i socijalne pravde, pitanje održivoga razvoja kao pretpostavke za život na Zemlji. Istovremeno je ukazao da se do istinske zaštite života ne dolazi heuristikom straha (metodom izazivanja straha zbog mogućih posljedica destrukcije prirode) niti tzv. eko-diktaturom kako je predlaže Hans Jonas, već heuristikom ljubavi, divljenja i strahopoštovanja pred svetošću Boga stvoritelja i svega stvorenoga, kako ju je živo sv. Franjo.

Izazov kulturi izbora

„Izlazak iz svijeta” (Exivi de saeculo) ključni je trenutak Franjina života. To je velika ljudska drama obraćenja. Ovo je jedino moguće iz osobnoga odnosa s Bogom. Promjene koje je Franjo iskusio dublje su od primjene mišljenja, uvažavanja argumenata za i protiv. To je radikalna promjena odnosa prema isključenima, gubavcima, pitanju sigurnosti, statusa, imidža, bogatstva. Franjo u Oporuci izvještava o toj drami: „kad sam bio u grijesima činilo mi se vrlo gorkim vidjeti gubavce. I sam Gospodin me odveo među njih. I kad sam otišao od njih, pretvorilo mi se ono što mi se činilo gorkim u slatkoću duše i tijela. I nakon toga zadržao sam se malo i napustio svijet.”

Puno je nesporazuma bilo u povijesti kršćanstva oko pitanja kako na evanđeoski način biti u svijetu, a ne od svijeta: od krajnosti manihejskoga prezira svijeta do teologije prosperiteta, u duhu kapitalističkoga poistovjećivanja ekonomskoga prosperiteta s Božjom naklonošću. Franjo ne bira nijedan od tih pogleda: on ne prezire grešni svijet, jer i taj svijet će biti spašen, patnju ne uzdiže mazohistički kao vrednotu. On bira svijet u kojemu može bez rivaliteta i straha biti posve nazočan i slobodan za Boga i Božja stvorenja.

Sloboda kao alternativa

Robert Spaemann u knjizi Osnovni moralni pojmovi piše o tri osnovna stava koje čovjek zauzima prema zbilji u neizbježnom ljudskom iskustvu rezignacije: fanatizam, cinizam i opuštenost. Prve dvije mogućnosti, fanatizam i cinizam, nisu bile Franjin izbor. Franjo je svoj odnos prema svemu Božjem stvorenju izrekao u poetičnom religioznom zanosu Hvalospjev stvorenja.

Tu kod Franje nalazimo upravo ono što je svakom fanatiku posve strano: njegovo biće je ushićeno zbog doživljaja smisla koji zatičemo, koji je već tu oko nas, u egzistenciji čovjeka i svakoga stvorenja. Kasnije će, 1788. godine, u Kritici praktičnog uma Kant prevesti Franjin Hvalospjev u filozofsku poruku: „Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.”

Dakle, ne moramo kao fanatici „svoju istinu” nametati svijetu. Svaka revolucija je plod fanatizma, njezina dijalektika ne može bez „proizvodnje” i progona neprijatelja, bila ona ateistička ili u žaru vjerskoga fanatizma. Franji je, također, stran svaki cinizam, ukoliko ga definiramo kao drsko odustajanje od moralnih načela, posebice pravednosti u međuljudskim odnosima. Cinizam se kamuflira u mesijanske ideologije koje sve pretvaraju u sredstva za svoje ciljeve. U Nepotvrđenom pravilu (17,19) Franjo izrijekom odustaje od logike cinizma koja se ne libi nadmoćno ceriti u lice slabijima u najširem evanđeoskom smislu siromasima, grešnicima, isključenima: „I ako vidimo ili čujemo da ljudi govore ili čine zlo ili hule na Boga, tada ćemo govoriti dobro i činiti dobro i Boga hvaliti koji je slavljen u vijeka.”

Franjo, kao ni Isus, nije nikakav stoički mudrac kojega bi resile apatija i opuštenost kao rezultat odsustva patnje i strasti. Štoviše, upravo kod njih dvojice nalazimo najautentičniju simpatiju s čovjekom i stvorenjima. I Isus i Franjo plaćaju cijenu simpatije s najmanjima. Ta cijena plaća se radosno kao vrhunac slobode i ljudske egzistencije: biti čovjek za druga; izgubiti (darivati) svoj život poradi kraljevstva Božjega. Kod Franje taj izbor znači praktično odustajanje od privilegija društvenoga statusa. On se približava onima koji su iz svega isključeni. Iz te pozicije vidi se besmisao kapitalizma i komunističkih revolucija te s time besmisao da kršćanin pored mistike i politike evanđelja treba biti aktivist bilo koje od opcija koje se hrane neprijateljstvom. Kao gorki sarkazam zvuči navodna Lenjinova poruka da bi s deset ljudi poput svetoga Franje izbjegao prolijevanje krvi u Rusiji u provođenju revolucije.

Umjesto da se ponaša kao bezumnik koji sebi zgrće blago (usp. Lk 12,13-21), Franjo želi biti luđak na novi način. U tom prostoru povjerenja u smisao koji Bog svojom pedagogijom otkiva preko malenih, Franjo sudjeluje u povijesti Crkve metodom kontemplacije i akcije.

Ponekad se Božja pedagogija svede na šutnju i odsutnost na mjestima najtragičnijih ljudskih iskustava patnje i zla. Kad nam od Boga ostane samo šutnja, tada se možda susretnu dvije ludosti u jednu poruku: ludost svetoga Franje koji je u svemu čuo Božji govor i vidio Božje tragove i ludost Simone Weil koja ne odustaje od molitve uz Božju šutnju, makar jedino što „ukazuje na Božju prisutnost jest patnja zbog Njegove odsutnosti”.

Ono što nam nedostaje u kulturi izbora jest povjerenje da se kako iza govora tako i iza šutnje nalazi ista ljubav. Ta ljubav ne vraća ulaznicu poput Ivana Karamazova. Ta ljubav ne rezignira.

Objava Sveti Franjo – Učitelj slobode u kulturi izbora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.