Najpoznatija građevina na svijetu

U noći je pak svijetlio zapanjujući toranj Isusa Krista, najviši od mnogih tornjeva jedinstvene crkve Svete obitelji. Papine poruke zasjenila je ta neobična zgrada, ali moglo bi se reći i da je zgrada postala poruka, što nije neobično. Sagrada familia jedna je od najpoznatijih španjolskih znamenitosti, i to u zemlji koja ne oskudijeva vrhunskim spomenicima. Njezin je oblik jedinstven, a i sudbina: smrt arhitekta na početku gradnje, pa uništenje nacrta i planova u građanskom ratu, doveli su do toga da na napuštenom gradilištu desetljećima strše četiri neobična spiralna tornja nad portalom Rođenja, oblikovana poput špilje. Prekid gradnje povezan je s time da je Katalonija bila u građanskom ratu pod kontrolom ljevičarskih republikanskih snaga, anarhista i komunista, koji su širom Španjolske uništili i zapalili 20 000 crkava, te da su u tom strašnom nasilju ubijena 4172 biskupijska svećenika i sjemeništarca, 2364 redovnika, 13 biskupa i 283 časne sestre.

Sagrada familia tako je bila istovremeno i novogradnja i ruševina, ali i kao takva je privlačila milijune turista pa se na koncu gradnja nastavila. Kao neka moderna Kula babilonska izazivala je enormnu znatiželju, pa i debate o tome kako će izgledati, a kako je rasla, i zadobivala svoj bizaran i monstruozan oblik, interes javnosti je bio sve veći, tako da je do sada postala jedna od najpoznatijih građevina na svijetu.

Veličanstvena bazilika

Crkva je njome pokazala da nije izgubila veličinu, da je sposobna i dalje stvarati grandiozne građevine kao u prošlosti. Budući da je gradnja trajala 143 godine, Crkva je posvjedočila i vitalnost, jer su se toliko gradile veličanstvene katedrale u starim vremenima punima vjere. Gradnje koje su se predavale iz naraštaja u naraštaj, u teškim političkim i financijskim uvjetima – kako je kod nas bilo, recimo, u Šibeniku – svjedočile su o vjeri i upornosti kršćanskoga naroda na poseban način, i baš se to očitovalo u Kataloniji.

Arhitekt Antonio Gaudi osmislio je originalni spoj gotike i secesije, spojivši veličanstvenost starih katedrala s florealnim oblicima, tako da stupovi u unutrašnjosti izgledaju poput stabala čije krošnje nose svod, dok su tornjevi – kojih je u planu čak 18, a predstavljaju apostole, evanđeliste, Djevicu Mariju i Isusa Krista – oblikovani poput morskih puževa. Gaudi je zamislio i tri monumentalna pročelja, svako posvećeno važnom dijelu Kristova života, a to su portali Rođenja, s mnoštvom prirodnih oblika, zatim Muke, dramatično i oštro, čiji stupovi podsjećaju na gole kosti, te Slave, što će biti glavni ulaz u crkvu, posvećeno vječnom životu, koje tek treba biti izgrađeno. Unutrašnjost crkve, nalik na šumu, preplavljena je svjetlošću iz brojnih vitraja i otvora.

Složena simbolika

Simbolika Sagrade familie je duboka i složena. Pročelje Rođenja slavi život, rođenje Isusa i buđenje prirode, zbog čega su ukrasi raskošni, s mnogo biljaka i životinja. Pročelje Muke simbolizira Isusovu patnju, smrt i uskrsnuće, svojim oštrim, asketskim i ogoljelim linijama sugerirajući bol, dok će glavno pročelje Slave prikazati pakao, čistilište, smrt te sedam smrtnih grijeha i sedam vrlina; dodatno, tri portala predstavljaju tri kršćanske kreposti: nadu, vjeru i ljubav. I tornjevi imaju važnu simboliku i hijerarhiju. Kada bude završena, crkva će imati 18 tornjeva: 12 za apostole, 4 viša tornja u sredini predstavljaju četiri evanđelista, a na vrhu svakoga nalaze se njihovi krilati simboli; njih nadvisuje toranj Djevice Marije, smješten iznad apside, prepoznatljiv po velikoj dvanaestokrakoj zvijezdi koja svijetli noću; središnji, najviši toranj, posvećen je Isusu Kristu, a na vrhu nosi golem križ s četiri kraka.

Gaudi je šumu stupova koji se granaju prema vrhu zamislio kao znak spajanja zemlje i neba, a boje vitraja pažljivo su izabrane. Svjetlost s istočne strane, s portala Rođenja, prolazi kroz plave i zelene vitraje, evocirajući nadu, dok zapadna strana Muke ima crvene i narančaste prozore. Mnoštvo je zagonetki posvuda: na pročelju Muke nalazi se magični kvadrat sa 16 brojeva, čiji zbroj u svim smjerovima iznosi 33 – godine Isusova života.

Bogati bestijarij

A tu je i bogati biblijski bestijarij. Dva glavna stupa što nose pročelje Rođenja počivaju na leđima kornjača, pri čemu je kopnena kornjača okrenuta planinama, a morska moru, obje simbolizirajući trajanje i nepokolebljivost vremena; kameleoni na bočnim stranama fasade znak su suprotnoga: stalne promjene, evolucije i preobrazbu prirode; na vrhu portala smješten je čempres, drvo života, na čijem vrhu sjedi pelikan, u kršćanskoj ikonografiji simbol Isusa Krista i njegove žrtve, jer se vjerovalo da pelikan u vrijeme gladi hrani mlade vlastitom krvlju; čempres je, pak, okružen bijelim golubicama. Na pročelju Muke pijetao je blizu skulpture koja prikazuje Petrovo zatajenje Isusa, a ondje si stara zmija i novi lav, simbol Judina plemena iz kojega Isus potječe.

Gaudí je želio da portal Muke izgleda zastrašujuće. Šest velikih nagnutih stupova podsjećaju na napete mišiće ili kosti, podupirući masivni vijenac nalik na rebra, prenoseći osjećaj hladnoće i boli. Kipar Josep Maria Subirachs stvorio je ondje niz ekspresionističkih skulptura u tri razine; u najnižoj su Posljednja večera, Judin poljubac i Petrovo zatajenje, u srednjoj  Veronika s rupcem, Tri Marije i Šimun Cirenac, a na trećoj Isusov pad, raspeće i smrt – što sve nadvisuje prikaz uskrsnuća. Ni tu nije kraj zagonetkama: Subirachs je u liku Šimuna Cirenca dao portret arhitekta Antonija Gaudíja, a na velikim brončanim ulaznim vratima ugravirani su tekstovi iz evanđelja s opisima posljednjih Isusovih dana, no neka su slova pozlaćena i istaknuta kako bi oblikovala skrivene poruke.

Trijumf mašte i vjere

Gaudiju se moglo prigovarati za života da je kičast i demodiran, no danas, kad su crkve postale kutijaste i bezlične, njegove hrabre ideje da treba imitirati prirodne oblike, poput drveća i školjki, nailaze na razumijevanje i divljenje. K tomu, radovi suvremenih umjetnika, poput Katalonca Josepa Marie Subirachsa, koji je od 1986. angažiran za skulpture i brončana vrata na portalu Muke, pokazuju da umjetnost još uvijek može nešto reći o vjeri. Sagrada familia tako se pokazuje kao veliko djelo vjere, kao moćna poruka Crkve da se religiozno i dalje može pružiti čovjeku kao nešto simbolično, kao uspješan spoj tradicije i modernosti. Kubistički križ na vrhu najvišega crkvenog tornja na svijetu, kojem je titular Isus Krist, dvostruki je trijumf: s jedne strane lude katalonske mašte koja je dala Gaudija, Dalija i Miroa, te prihvatila Picassa, a s druge Katoličke Crkve koja je dala svijetu veličanstveno umjetničko djelo dok se pred Bijelom kućom podiže improvizirani kavez za brutalne gladijatorske borbe, a vlastodržac u Kremlju sebi podiže dekadentne skrivene vile.

Objava Kršćanska Kula babilonska pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lakmus za vjeru

Psalmist tako moli Boga da razvedri svoje lice, Propovjednik uviđa da i za smijeh mora postojati vrijeme, i Abraham i Sara se smiju u Knjizi Postanka, a i ime njihova sina znači smijeh; nastavno, sv. Klement Aleksandrijski kaže da je smiješenje znak mudrosti, a Ivan Zlatousti da nam je smijeh u naravi i da nipošto nije grešan. Bit je u tome, argumentira autor, da je smijeh povezan s opuštenošću, i da se tjeskoban čovjek smijati ne može – a kršćanin ne može biti zabrinut ako se pouzdaje u Boga; smijeh je tako lakmus papir naše vjere: kako bismo uopće mogli širiti Radosnu vijest ako nismo radosni?

Odilon-Gbènoukpo Singbo stigao je u Hrvatsku iz Benina, nakon djetinjstva i mladosti provedenih u teškom siromaštvu, unatoč čemu se izborio za obrazovanje koje je kulminiralo diplomiranjem i doktoriranjem u Zagrebu, a ovo mu je već peta knjiga. Iako obavlja važne dužnosti – pa je bio, primjerice, sveučilišni kapelan, dok je sad član Senata i predsjednik Etičkoga povjerenstva Hrvatskoga katoličkog sveučilišta – i iako se znanstveno bavi teškim temama poput moralne teologije, transhumanizma, etike tehnologije, umjetne inteligencije i bioetičkih problemima kao što je transrodnost, smatrao je nužnim Hrvatima dati pouku iz veselosti.

Uštogljeni Hrvat

Sasvim ispravno! Veliki filmski redatelj i filmski scenarist Zvonimir Berković bio je 90-ih autor i mnogih šarmantnih kolumni, a u jednoj je napisao da su Srbi Prečani mrgodan narod, uvijek loše volje i s osjećajem da im je učinjena nepravda, zbog čega su skloni ljutnji, ogorčenju i traženju neprijatelja – što znači da su tijekom stoljeća života s Hrvatima poprimili sve njihove loše osobine. Što se mene tiče, za Srbe ne znam, ali za Hrvate je to stopostotna istina. Ne toliko privatno, jer Hrvat se voli šaliti, smije se vicevima i opusti se u dobrom društvu, pogotovo uz jelo i pilo – ali javno je dostojanstven, uštogljen i ne bi se našalio ni da mu život ovisi o tome. A ako mu slučajno kažete nešto smiješno u javnoj prigodi, pogledat će vas kao da ste pali s Marsa.

Antun Gustav Matoš primijetio je to prije više od stotinu godina i zaključio da se radi o ostavljanju dojma: šaljiv čovjek se smatra nepouzdanim, a nepouzdan bi nas mogao izdati, kaže Matoš, i zato se Hrvati klone smijeha u javnosti. To bi moglo biti: mileniji borbe za opstanak, život na rubu balkanske vjetrometine, kada se smrtna opasnost može pojaviti u treptaju oka, zahtijeva neprestanu budnost i točno moramo znati na koga se u tom strašnom času možemo osloniti. Šaljivac, podrugljivac i smiješno spadalo nije traženi oslonac kad se stušti Turčin, Mlečanin, Mađar ili Nijemac.

Deus Ludens

Naš je politički život zato najsličniji sprovodima: ministri i gradonačelnici ukazuju se medijima blijedi i mrki, sijevaju očima, iskrivljuju usta, žigošu neprijatelje, hvale svoja postignuća, ogorčeno odgovaraju na napade i spremno vrijeđaju koga stignu, dok se pred kamerama oko njih tiskaju isti takvi, nalik na ožalošćenu rodbinu na karminama. Mi znamo zašto je to tako: dok se ostavlja ozbiljan dojam, domoljuban i pobožan, mažnjava se lijevo i desno. Hrvatskoj političkoj patetici suprotstavili su se malobrojni, a vjerskoj hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub svojim tezama o tome da je Bog Deus Ludens – Bog koji se igra – a zapravo i Deus Ridens: Bog koji se smije. Ideja je to potekla od nizozemskoga povjesničara umjetnosti Johana Huizinge koji je ustvrdio da čovjeka nije stvorila ni misao (Homo sapiens) ni rad (Homo faber), nego igra, sa svojom spontanošću i kreativnošću. Golub je tu miso protegnuo u teologiju: za njega su radost i igra bili bitni dijelovi božanske naravi, a Bog nije strog sudac, već Bog osmijeha koji se smije s čovjekom, pa i samom sebi; Golub nam je posredovao pozitivnu, blisku i oslobađajuću sliku Boga koji stvara svijet ne samo ozbiljno već i kroz igru i radost.

Ironija i šala

Odilon-Gbènoukpo Singbo krenuo je iz toga smjera, a cilj mu je osloboditi vjernika tjeskobe. Njegovi su savjeti, ma koliko ozbiljni, često izraženi kroz ironiju i šalu: onaj koji vadi trun iz tuđega oka, a ne vidi balvan u svojem – što je i opet šaljiva Isusova prispodoba – čovjek je koji boluje od viška pameti, kao i svi licemjeri; blaženstva su pouzdan vodič do bezbrižnosti; što više cijeniti drugoga, a što manje sebe, pouzdan je vodič za zdrave odnose; bolje je iskoristiti prilike nego poslije za njima žaliti; čovjek koji sebe ne uzima previše ozbiljno, rado će dozvoliti Bogu da mu poremeti planove – kao što će ozbiljan čovjek često Bogu poremetiti njegove naume; općenito je bliskost s Bogom trajni izvor radosti, umjesto da se prepuštamo svjetskim neredima, a u tom odjeljku navodi Ratzingera koji nas upozorava da ne robujemo vremenitom, koje nas proždire.

Autor dijeli s nama i niz životnih anegdota uz koje se možemo nasmiješiti i zamisliti: kad je majci priopćio želju da ode u svećenike, ona mu je odgovorila da to nije zgodno jer su oni mala obitelj, imaju samo sedmero djece, pa neka u svećenike ide netko iz većih familija; jednom je bio mrzovoljan jer je neka žena tražila ispovijed baš u vrijeme ručka, čemu je župnik udovoljio spremno ustavši od stola – da bi sutradan dočuli da je preminula; nije mu se sviđalo da u autu krunica visi s retrovizora samo kao neki talisman pa ju je uzeo da je izmoli, i čim je završio dogodila se strašna nesreća iz koje su čudom izvukli živi glavu.

Dosljedan propovjednik

Kao poseban znak Odilon-Gbènoukpo Singbo doživio je trenutak svoje zabrinutosti na istambulskom aerodromu, gdje ga je u čekaonici uhvatila tjeskoba zbog obveza i odgovornosti koje ga čekaju – i u taj je čas prošla neka putnica s ruksakom na kojem je hrvatski pisalo: Sve će biti dobro. Bog je pun humora, uvidio je, i nikad nas ne napušta; dapače, Sve će biti dobro bio bi zamjenski naslov za ovu knjigu, zaključio je.

Radost je zacijelo povezana s odsutnošću straha, s onim glasovitim Ne bojte se! Ivana Pavla I. – radost zahvalnoga srca, dodao bi na kraju knjige Odilon-Gbènoukpo Singbo. A za kraj ovoga članka mogu reći da sam nedavno imao čast upoznati autora, i da se već nakon nekoliko rečenica vidjelo da je to veseo i srdačan čovjek, spreman svaki čas prasnuti u grohotan smijeh, pa i na vlastiti račun – čime je pokazao da i sam primjenjuje ono što propovijeda.

Mrgudni i jednostrani

Talijanska poslovica kaže da se tri stvari ne mogu sakriti: smijeh, kašalj i trudnoća. Smijeh je uvijek iskren, zato mu nisu skloni prevaranti; naprotiv, ozbiljnost se lako glumi, pa ju preferiraju prevaranti. Humor i jest u tome da sebe ne uzimamo previše ozbiljno, i da svaki predmet vidimo s obje strane. Oni koji misle da svijet ima samo jednu stranu, ili nam tu drugu stranu brane da vidimo, uvijek će biti mrgodni i lupit će nas po prstima na samu naznaku smijuljenja, braneći dostojanstvo svojih institucija. Nepoznata im je radost Radosne vijesti. Ne vjeruju da će bez njihova ozbiljnog angažmana sve biti dobro. Jednostrani ljudi misle da i Bog ima jednu stranu, i to njihovu. I zato bi i njemu zabranili da se smije, a to je najsmješnije od svega.

Objava Afrikanac poučava Hrvate radosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kontrola i izdvajanje ljudi

Jacques Attali smatra da je zapadna medicina prošla kroz tri susljedne faze, a to su uvođenje karantene, izum bolnice i faza zamjene ljudskih dijelova. Karantena je opisana u Bibliji, primjenjivana je zahvaljujući njezinu autoritetu, i bila je veoma uspješna u suzbijanju gube, koja se često spominje na njezinim stranicama. Karantena se u srednjem vijeku pokazala uspješna u sprečavanju širenja kuge, jer su se u lukama, počevši od Venecije, a imamo ih i u Dubrovniku, organizirali lazareti: izdvojene četvrti u kojima su boravili stranci dok se ne bi pokazalo da nisu zarazni.

Attali kaže da je karantena bila ključni alat u transformaciji društva. Do tada se bolest smatrala Božjom kaznom za grijeh, te je bila u domeni religije, ali sada nad njom nadzor preuzima čovjek. Karantena je prva uspješno primijenjena medicinska metoda, ali je i preteča modernoga društva kontrole: država je naučila kako izolirati, identificirati i nadzirati pojedinca unutar zatvorenoga prostora. Karantena služi za odvajanje zdravoga i produktivnog društva od onih koji se smatraju opasnošću za poredak, čime medicina postaje instrument za održavanje društvene stabilnosti.

Policajci zdravlja

Nakon uspješne primjene karantene, u novom vijeku došlo je do razvoja bolnice – srednjovjekovni hospicij, nastao u okrilju samostana, postao je novi instrument društvene discipline i ekonomske učinkovitosti. Attali ističe da se u novom vijeku na tijelo počinje gledati kao na mašinu, a na bolesnu osobu kao na pokvareni stroj koji treba popraviti da se vrati u proces proizvodnje. S usponom kapitalizma, bolnica postaje tvornica za popravak ljudskih tijela: bolnica proizvodi zdrave, kao što škola proizvodi obrazovane, ludnica normalne, a zatvor dobre građane.

Bolnica omogućuje liječnicima da postanu policajci zdravlja; u zatvorenom prostoru bolnice pacijent je pod stalnim nadzorom, što omogućuje klasifikaciju bolesti i razvoj kliničke medicine, ali i potpunu kontrolu nad pojedincem. Također, bolnica u novom vijeku počinje služiti kao mjesto u kojem se smrt skriva: smrt više nije javan, ritualni događaj u zajednici, već postaje tehnički neuspjeh medicine, iza zatvorenih vrata institucije.

Čovjek kao skup dijelova

Nakon ovoga podužeg uvoda stigli smo do naše glavne teme: presađivanja organa. Taj najnoviji stadij medicine nastupio je, kaže Attali, jer su dometi bolnice ograničeni. Budući da medicina ne može sve izliječiti, ušli smo u zadnju njezinu fazu: zamjenu dijelova. Attali uočava da medicina danas ne liječi čovjeka kao cjelovito biće, nego se tijelo tretira kao skup zamjenjivih dijelova – organa, tkiva, udova – koji se popravljaju i zamjenjuju kao kod stroja. Nismo u tome jednaki: bogatiji konzumiraju dijelove tijela – organe, krv, genetski materijal – drugih ljudi ili laboratorijski proizvedene proteze kako bi produžili vlastiti život. Attali predviđa da će medicina težiti tome da svaki neispravan ljudski organ zamijeni umjetnim ili tuđim. Čovjek tako postaje čovjek-proteza, biće čiji opstanak ovisi o stalnoj potrošnji medicinskih proizvoda i tehnologije.

Danas je zdravlje pretvoreno u apsolutni potrošački proizvod: ljudi više ne teže samo odsutnosti bolesti već stalnom unapređenju i servisiranju tijela, što stvara beskonačan izvor profita za medicinsko-industrijski kompleks. Attali zaključuje da u ovom stadiju medicina više ne služi ljudskosti, već održavanju ekonomskoga sustava koji zahtijeva da tijelo bude vječno funkcionalno, makar i kao sastavljeni mehanizam. Srećom, još uvijek postoji Hipokratova prisega, i liječnici smatraju da je njihov poziv ponajprije human, no pod stalnim su pritiskom nazora prema kojem su organi odvojivi dijelovi i tržišna roba, čime se ljudsko tijelo desakralizira i pretvara u skup resursa koji se mogu kupiti, prodati ili zamijeniti, što Attali naziva ekonomijom dijelova.

Beskonačni potrošač

Attali smatra kako je presađivanje organa način na koji industrijsko društvo održava produktivnost sustava, i kako oni s većom ekonomskom moći doslovno konzumiraju dijelove tijela onih ranjivijih kako bi pobijedili smrt. Budući da ljudskih organa nema dovoljno, veliki je pritisak na njihovu proizvodnju, zbog čega Attali predviđa da će u budućnosti granica između prirodnoga i umjetnog potpuno nestati. Tijelo će se održavati u nedogled zamjenom bioloških dijelova onima iz laboratorija, čime čovjek postaje homo faber vlastita tijela – sam svoj proizvođač. Laboratorijski uzgojeni organi riješit će problem nestašice organa koji postoji kod doniranja, ali će život učiniti potpuno ovisnim o industriji. Zdravlje više neće biti dar prirode, već industrijski proizvod koji zahtijeva stalno plaćanje licenci i održavanje.

Attali smatra da kapitalizam ne teži besmrtnosti iz humanizma, već zato što mu je potreban beskonačni potrošač. Umjetno uzgojeni organi bit će alat koji omogućuje da potrošač traje što duže, stalno kupujući nove dijelove kako bi ostao funkcionalan. Ta će tehnologija dovesti do stvaranja nove elite koja će si moći priuštiti vječnu popravljivost, dok bi ostatak čovječanstva mogao ostati u starom sustavu propadanja.

Genetičko modificiranje

Medicina pred našim očima prelazi iz faze liječenja, to jest popravljanja, u fazu proizvodnje. Genetički inženjering omogućuje da se dijete konstruira prema željama roditelja ili potrebama društva, čime se ljudsko biće tretira kao industrijski proizvod s unaprijed određenim specifikacijama. Attali predviđa da će genetičko modificiranje prije rođenja postati standard. Ono što danas smatramo poboljšanjem – otpornost na bolesti, veća inteligencija – sutra će biti društveni zahtjev kako bi pojedinac bio konkurentan u ekonomskom sustavu.

Attali upozorava da će genetički inženjering stvoriti nepremostiv jaz između onih koji si mogu priuštiti genetsko programiranje i onih koji su ostavljeni prirodnoj slučajnosti, čime se nejednakost upisuje izravno u ljudski genom. Genetsko modificiranje vidi i kao oblik preventivnoga nadzora: ako se geni modificiraju prije rođenja kako bi se eliminirali nepoželjna ponašanja ili osobine, država ostvaruje kontrolu nad pojedincem i prije nego što se rodi. Čovječanstvo ide prema stanju u kojem će čovjek postati artefakt, a biološka evolucija bit će zamijenjena tehnološkim programiranjem.

Digitalna karantena budućnosti

Attali je, kao ekonomist, uočio da se organizirana karantena javlja kada ljudsko tijelo počinje dobivati gospodarsku vrijednost. I u najstarije doba, kako svjedoči Biblija, gubavci su se izolirali, ali karantena masovno štiti radnu snagu i tržište jer se zdravlje konzumira kao roba: to je vidljivo i u naše doba, kada je tijekom pandemije bolesti COVID-19 ograničavano kretanje stanovništva u dosad neviđenim razmjerima.

Attali smatra da je budućnosti karantene stalni digitalni nadzor u kojem će tehnologija služiti za rano otkrivanje rizika, ali i stalno praćenje ponašanja pojedinaca radi zaštite općega zdravlja. On predviđa pomak s državne prisile na dobrovoljni samonadzor, u kojem će ljudi koristiti – a već ih i koriste – nosive uređaje i senzore kako bi pratili svoje zdravstvene parametre. I demokracija je u opasnosti: u digitalnoj karanteni budućnosti sloboda kretanja ovisit će o zdravstvenom rezultatu ili digitalnom identitetu koji potvrđuje da niste prijetnja za sustav. Mi ćemo, zbog straha od bolesti i smrti, uvećana pred pandemijama i klimatskim promjenama, na to dragovoljno pristati, povjeravajući život i zdravlje algoritmima, čime se otvara mogućnost za digitalnu diktaturu.

Umjetna inteligencija i zdravlje

U svojim najnovijim radovima, Attali smatra da će umjetna inteligencija omogućiti prelazak s medicine koja reagira na simptome na medicinu koja predviđa bolest prije nego što se pojavi. Algoritmi će analizirati genetski kod, stil života i podatke sa senzora u stvarnom vremenu kako bi identificirali rizike. Već sad postoje sustavi koji dan i noć nadziru vitalne znakove svakoga pojedinca: dok to može spasiti živote u rano otkrivenim komplikacijama, Attali upozorava da taj anđeo čuvar lako postaje instrument digitalne diktature ako država ili korporacije počnu kažnjavati pojedince zbog nezdravoga ponašanja koje algoritmi prepoznaju.

Umjetna inteligencija će omogućiti da se vrhunska medicinska dijagnostika proširi na cijeli svijet, nadoknađujući manjak liječnika specijalista. Međutim, to vodi prema standardizaciji pacijenta, gdje algoritam donosi odluke na temelju statističkih modela, čime se gubi ljudska intuicija i empatija. Umjetna inteligencija će preobraziti medicinu u granu informatike, gdje će najveća moć pripasti onima koji posjeduju i kontroliraju zdravstvene podatke i algoritme što ih interpretiraju.

Ekonomija života i ekonomija smrti

Attali zato suprotstavlja ekonomiju života i ekonomiju smrti. Ekonomija smrti za njega obuhvaća sve industrije koje izravno ili neizravno ugrožavaju opstanak čovječanstva i planeta – to su fosilna goriva, štetna prehrana, oružje i narkotici, ali i modna, automobilska i kemijska industrija, zrakoplovstvo i masovni turizam. Nasuprot tomu stoji ekonomija života za koju Attali smatra da bi trebala činiti najmanje 70 % BDP-a svake zemlje, a uključuje zdravstvo, bolnice i prevenciju bolesti; obrazovanje i istraživanja; regenerativnu poljoprivredu i zdravu hranu; upravljanje vodnim resursima, recikliranje i čistu energiju; očuvanje društvenoga poretka i ljudskih prava; digitalni sektor u službi optimizacije života, a ne samo kontrole. Attali tvrdi da je glavni izazov današnjice učiniti ekonomiju života profitabilnijom od ekonomije smrti; predlaže da se tvrtke iz smrtnih sektora ne ugase, već radikalno redefiniraju, a smatra i da svatko od nas može pridonijeti ovom velikom zaokretu.

Objava Medicina i nadzor pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Život pojedinca

Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.

Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.

Put u nihlizam

Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.

Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.

Parole umjesto dubine

Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.

S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.

Svijet nije u redu

Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.

Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.

Odlučujuća vječnost

Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.

Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.

Pobjeda nad smrću

Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.

Objava Isus je kriza svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glupo i besmisleno

Eto ti ga na! Clickbait – ili, hrvatski, mamilica – takav je naslov na internetu koji vas navodi da kliknete na njega, samo da biste otkrili da je sadržaj glup, beznačajan, besmislen ili čak neistinit. Do tada ste već izgubili vrijeme, a oni su vam već prikazali reklamu, od čega se nadaju nekoj maloj dobiti. Oni, naravno, znaju da vam nude smeće, a znaju također i kako predstaviti to smeće kao važnu i ekskluzivnu vijest, ali kad nemaju, ne znaju ili ne žele naći ništa bolje, a žele živjeti od prodaje internetskoga sadržaja.

Umjesto da naslov pruža informaciju o tome o čemu je riječ u članku, novinari i urednici na internetu navedu vas na pomisao da je događaj blizu vas (a nije, nego negdje daleko), da se odvio sada (a nije, nego tko zna kad), i da je to uopće nešto relevantno za vas (a nije). Bude nam znatiželju, ali je neće utažiti; najavljuju nešto što neće ispuniti. To je moguće jer novinarstvo i nije tek odražavanje stvarnosti, novinari nisu samo promatrači nego i interpretiraju događaje. Mediji bi trebali ljudima olakšavati da nađu smisao u činjenicama i događajima, tako da im pruže pouzdane informacije, ali ovdje se otišlo u drugom smjeru – čitatelje i gledatelje se obmanjuje da se radi novinarski posao.

Ništa ništi

Novinar za publiku nalazi događaj, sažima ga i predstavlja, i kada je riječ o tome, onda i naslov na to upućuje. Ali u clickbaitu nema događaja: novinar sjedi za računalom i smišlja kako da vas prevari. I senzacionalizam je dovoljno loš jer nisu usmjereni na pošteno informiranje o sadržaju medija, nego se natječu za pažnju čitatelja bez obzira na relevantnost teme, ali mamilica i nema temu; mamilica je ništa.

A ništa ništi, kako bi rekao njemački filozof Martin Heidegger, to jest: loša medijska praksa uništava medije. Zbog mamilica dolazi do osjećaja razočaranja kod čitatelja, što povratno vodi do gubitka povjerenja u novinarstvo. Mamilice guše portale i čitatelje, što svi mi znamo: jasno nam je da mamilice nama manipuliraju, ali ih ipak i dalje otvaramo, zato što nam se ne nudi ništa bolje.

Vijesti su važne jer na temelju njih upoznajemo svijet koji je izvan našega neposrednog iskustva, a na temelju znanja o svijetu donosimo odluke, osobne, obiteljske, financijske i političke. Ono što o svijetu znamo i mislimo određuje čitav naš život, a smisao života može biti utemeljen samo na istini, inače bi bio besmisao.

Ponižavajuća praksa

Internetski portali i društvene mreže pretvorili su se upravo u prašumu besmislica kroz koju se možemo probiti samo uz pomoć poveće mačete kritičkoga mišljenja – njime ljudi uglavnom raspolažu, ali medijskih manipulacija je toliko da čovjek ne bi trebao po cijeli dan raditi ništa drugo nego uspravljati laži, i tek bi stigao reagirati na neznatni promil. Karikatura demokracije su online komentari, gdje one inteligentne i duhovite zaguše zlonamjerni, često plaćeni od političkoga protivnika, i sve više proizvedeni automatski, od umjetne inteligencije.

Lav XIV. posebno je zabrinut zbog nje i pita se tko je usmjerava i u koje svrhe: „Moramo biti budni kako bismo osigurali da tehnologija ne zamijeni ljudska bića i da informacije i algoritmi koji danas njome upravljaju nisu u rukama nekolicine”, rekao je. Kao „protuotrov širenju smeća” naveo je rad novinskih agencija koje „pokazuju ozbiljnost i istinsku slobodu u svom radu” i koje još pružaju uslugu što „zahtijeva kompetenciju, hrabrost i osjećaj etike” – misli na to da novinari koje plaća država, neka zaklada ili medijska tvrtka kod koje postoji transparentnost izvora vlasništva, nisu osuđeni na „ponižavajuću” praksu clickbaita.

I čitatelji su krivi

Novinstvo u kojem se lijenost nadoknađuje prijevarnim naslovima, prikazuje nešto što nije kao nešto što jest, što je potpuna negacija ideje informiranja, i zapravo je grijeh – u tome papa ima pravo. Tome možemo pridodati i novinstvo u kojem stranački ili privatni interes nadmašuje profesionalnost, ili pak ono u kojem se novinari pretvaraju u medijske lude kako bi zadivili iste takve.

No moram reći i ovo: čitatelji i gledatelji nisu bez krivnje u cijelom ovom kaosu u koji smo upali. Sva istraživanja pokazuju da naš čovjek jednostavno ne želi dati ni centa za medijski sadržaj i da želi sve besplatno. Spreman je platiti hranu, plin, struju, parkiranje, odjeću i piće, ali vijesti hoće džabe. Ta naša sklonost da dobijemo nešto za ništa još je pogubnija zadnjih desetljeća kad su divovi poput Googlea, Facebooka ili Amazona preuzeli internetsko oglašavanje. Dakle ne samo da oglašivači plaćaju njima umjesto medijima nego društvene mreže i šire vijesti – sve više vijesti dolazi nam u mobitele preko algoritama, a ukradene su novinskim portalima, umjesto da odemo izravno na izvor vijesti i tamo saznamo što se zbiva.

Mastodonti interneta

U takvoj situaciji redakcije pokušavaju smanjiti gubitke tako da štancaju što više vijesti u što kraćem vremenu, a to je moguće samo ako se od nekoga prepišu ili se izmisle. Na taj način internet postaje posvuda jednak i svi portali nude isto. Da bi se hiperprodukcija nastavila i još povećala, sada se mobilizirala umjetna inteligencija, tako da su sve više tekstova na društvenim mrežama napisali strojevi, a ne ljudi.

Izlaz iz te zbrke je samo jedan: trebamo se vratiti čovjeku i njegovim ograničenim moćima, ali toga čovjeka treba i platiti. Manje sadržaja, ali autentičnoga; manje scrollanja, više istine; nesavršeni izvjestitelji za nesavršene ljude; honorirati trud, a ne htjeti sve badava. Ali taj ljudskiji svijet neće nam stvoriti mastodontske korporacije.

Objava Nešto za ništa na internetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Četiri elementa i Trojedini Bog

Pjesma ima 33 stiha, što je tradicionalni broj godina u Isusovu životu. Hvale su podijeljene u deset skupina, po dvije u paru, a u središtu su četiri elementa: zrak (vjetar), voda, vatra i zemlja. Riječ je o konceptu koji je razvio grčki filozof Empedoklo u 5. st. pr. Kr., kako bi ujedinio i uskladio dotadašnju potragu drevnih mudraca za prvim počelom svih stvari. Do tada su se predlagala razna počela za temelj svih stvari – pa je tako Tales tvrdio da je sve voda – a Empedoklo ih je izabrao četiri, na temelju opreka toplo/hladno i suho vlažno: vatra je topla i suha, zemlja hladna i suha, zrak je topao i vlažan, a voda vlažna i hladna.

Ne samo da je sve u kozmosu nastalo kao kombinacija tih četiriju tvari nego i čovjek – dok živimo u nama kola krv (voda), dišemo (zrak) i topli smo (vatra), a kad umremo, pretvorimo se u zemlju iz koje smo i potekli. Elementi se spajaju i razdvajaju, smatrao je Empedoklo, zahvaljujući silama Ljubavi i Mržnje koje djeluju svuda u svemiru. Antički liječnik Hipokrat zamislio je da ljudsko zdravlje ovisi također o ravnoteži četiriju tekućina – žute žuči, crne žuči, krvi i flegme – a da bolest nastaje zbog njihove neravnoteže koju liječnik nastoji nanovo uspostaviti. S tom je teorijom povezana i ideja o četiri karaktera, živa i danas, prema kojoj prevladavanje jedne tekućine daje čovjeku psihološka obilježja: potištenoga melankolika, žučljivoga kolerika, staloženoga flegmatika i vedroga sangvinika.

Sklad brojeva

Franjo pjeva kozmičkim elementima, trima koji se nalaze na nebu (Suncu, Mjesecu i zvijezdama) te četirima na zemlji: vatri, vodi, zemlji i zraku. Brojevi tri i četiri veoma su prisutni u Bibliji, upravo s tom simbolikom – tri predstavlja Boga i nebo, a četiri Zemlju; njihov je zbroj sedam, što je sveti broj. Na kraju su pjesme još dva ljudska elementa, što daje ukupno devet pjesničkih tema.

Bog ima tri svojstva – svevišnji, svemoguć i dobar; daju mu se tri dara – hvala, slava i čast; potiče tri ponašanja – blagoslivljanje, zahvaljivanje i služenje. Simboliku brojeva Franjo čuva i dok opisuje te elemente, pa nebeski imaju po tri svojstva – Sunce je veliko, sjajno i nalik na Boga – a Mjesec i zvijezde su svijetli, dragocjeni i lijepi. Zemaljska počela imaju po četiri svojstva: vjetar tjera zrak i oblake, daje vedrinu i svako vrijeme; voda je korisna, ponizna, dragocjena i čista; zemlja daje hranu, plodove, cvijeće i bilje; oganj je lijep, razigran (u hrvatskom prijevodu ugodan), snažan i jak. Takva brojčana simbolika ne utječe na doživljaj ljepote pjesme, kako kaže Jadranka Brnčić, ni na njezino tumačenje, ali otkriva da se savršenstvo svijeta zrcali u numeričkom savršenstvu stihova – primjerice, u tome da ima devet posvojnih pridjeva „moj” i „tvoj”, prema devet tema spjeva.

Zaborav zraka

Simboliku Franjinih elemenata Jadranka Brnčić tumači ovako: svaki od tih elemenata, ako mu se čovjek pasivno predaje, može donijeti uništenje – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu”, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gubbija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje…”

Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren, s njima se suočava tek ponekad i ograničeno, prilikom ljetnoga odmora ili kakve nepogode. Zaboravu zraka posvetila je, pak, knjigu belgijska lingvistkinja i filozofkinja Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu, stalan, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen.

Luce Irigaray postavlja zrak nasuprot Logosu: dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u evanđelju.

Bog je svjetlost

Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenoga mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.”

Logos nam, kako kaže Irigaray, omogućuje da promišljamo tjelesni, duševni i duhovni svijet, on omogućava okupljanje i organizaciju života i bivanja. Zrak je, međutim, nešto drugo: rak je dio čovjeka, esencija njegova postojanja; čovjek njime ne može ovladati. Ljudsko biće je rođeno u zraku, u njemu živi i umire, govori u njemu, želi ga – i baš ga zbog toga ne može promišljati. Čovjek pokorava zemlju, pokorava čak i vodu, ali zrak ne može. Paradoksalno, baš zato što se nudi u izobilju posvuda, čovjek zaboravlja zrak.

Nažalost, svi su ti divni stvorovi o kojima pjeva Franjo nagrđeni. Čovjek ih je iskoristio i odbacio, zaprljao i iscrpio. Ratovi za vodu naslijedit će ratove za zemlju, ljudi piju okuženu vodu i udišu zagađen zrak, pa čak i sunce smrtonosno zrači. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis upozorava da je „potrebno voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”, a papa Franjo u enciklici Laudato si naglašava da je svemir zajednički dom svih bića.

Proročki san

Franjo je dobio poziv da popravi Božji dom što se ruši. Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”, kako je to prorekao Isus. „Franjo je oslijepio na zemaljske i zadobio nebeske oči”, kaže Jadranka Brnčić, referirajući na to da je veliki svetac Pjesmu stvorova spjevao na samom kraju života, pritisnut brigama i lošim zdravljem; fizičku sljepoću nadoknadilo je nebesko viđenje. Na taj je način, kaže Brnčić, vjetar, zemlju, vodu i sunce vidio „pogledom novog stvorenja, pogledom praštanja koji nadilazi razdor i omogućuje budućnost”. Franjo, zaključuje ona, hvali stvorenja koja sanja, dok mu ona u tom snu otkrivaju svoje najdublje biće; a san ne može nigdje biti istinitiji nego u poeziji.

Objava Pogled novoga stvorenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Podrijetlo i značenje riječi

Moj sugovornik ima dva doktorata, od toga jedan iz Oxforda, i uvijek sam ga sklon pažljivo poslušati, ali ovom sam mu prilikom odmah podigao onu policijsku palicu, s crvenim znakom stop. I bez provjere u rječniku, znao sam da te riječi nisu etimološki povezane, što se vidi već iz toga što mȕka imûk imaju različiti naglasak. Rječnik nas utvrđuje u tom mišljenju: riječi muk i mučati potječu od pretpostavljenih praslavenskih riječi mъlkъ i mъlčati, kojima je analogno rusko molčát’ i poljsko milczeć, u istom značenju – općenito tišine, a specifičnije, zatišja koje nastaje nakon prestanka razgovora ili glasanja životinja. Muka, u značenju tjelesne ili duševne patnje i tegobe, ili pak suočavanje s teškim kušnjama, potječe od pretpostavljene praslavenske riječi mǫka, a nalazimo je u ruskom (múka) i poljskom (męka), dok u litavskom postoje srodne riječ minkyti i mankyti, što znači mijesiti, odnosno stiskati; to nam daje i uvid u etimologiju riječi muka: kad nas netko ili nešto muči, osjećamo kao da nas netko gnječi. U svakom slučaju, muka i muk dvije su riječi različita podrijetla i nepovezana značenja, koje su se u davnini i izgovarale različito, ali im se zvučanje približilo, jer su se glasovi od kojih su se sastojale pretopili u neke druge, slične.

Zvuk i bit

Međutim, to ne znači da ne trebamo dalje razmišljati u tom smjeru. Ponajprije, sama zvukovna podudarnost vrlo je često izvor tumačenja, kako u biblijskom tekstu tako i u komentarima; spomenimo samo jezični nesporazum spomenut upravo u opisu Kristove muke, kad je Isus na križu molio psalam što počinje riječima Eli, Eli, što su promatrači protumačili kao zaziv Ilijina imena. Moguće je da je moj prijatelj na povezanost muke i muka i došao nakon godina suočavanja sa sličnim problemima u svojim akademskim proučavanjima Svetoga pisma. Zvučna podudarnost također je snažan poticaj i umjetnicima riječi, napose pjesnicima, koji nas zahvaljujući rimi ili nekim glasovnim obrascima potiču da doživimo ono odvojeno kao spojeno, otkrivajući nam nova značenja – primjerice, antologijska pjesma Dobriše Cesarića ne samo da je utemeljena na rimi kap/slap nego se zapravo na nju može i svesti; između kapi (mene) i slapa (života) postoji duboka povezanost očitovana u dugi koju stvaramo zajedno. Zvuk nije nešto površno i slučajno, nego nam, dapače, omogućuje pogled u bit svijeta.

Neočekivanu potvrdu o povezanosti muke i muka dobio sam na prošlu Cvjetnicu, kada me župnik zadužio da sudjelujem u čitanju Evanđelja. Velečasni Josip savjesno je priredio tekst Muke za čitače tako da je podijelio uloge kako se priliči dramskom tekstu, te su bile jasno izdvojene replike Isusa, njegovih neprijatelja i učenika.

Kristov muk

Poznati tekst tako je bio učinjen nepoznatim, što je dovelo i do novoga uvida. Neka vas ne sablazni, ali ja sam zanemario značenje govorenoga i usredotočio sam se samo na brojenje replika. Nije to metoda koju sam ja izmislio, poznata je odavno, a ja je se sjećam iz jedne studije Shakespeareove tragedije Hamlet, u kojoj su autori jednostavno prebrojili replike i onda ih rangirali: Hamlet ih je imao najviše, a Rosencrantz i Guildenstern najmanje, s ostalim likovima poredanima između njih – naša predodžba o važnosti likova tako se poklopila s pukom količinom izgovorenih riječi; kvantiteta odražava kvalitetu.

U prvom dijelu opsežnoga čitanja na Cvjetnicu, u pripravi za blagovanje Pashe i tijekom Posljednje večere, Isus i učenici stalno se obraćaju jedni drugima, jedini je disonantni glas Judin; u Getsemaniju, međutim, učenici spavaju, neprijatelji još nisu došli, i čuje se samo Isusov glas; to se prekida govorom Jude, i odonda, do gorkoga kraja, zapravo govore samo Božji neprijatelji, s iznimkom Petrova izmotavanja i vrlo kratkoga Kristova obraćanja – Krist je jednostavno zamuknuo, što i samoga Pilata čudi; Krist se oglašava tek na kraju Muke, posljednjim riječima na križu.

Znakovita šutnja

Muka i muk, dakle, ipak su duboko i tajanstveno povezani; Krist, koji je Riječ, i koji je tijekom svih evanđelja mnogo i raznoliko govorio, obraćajući se različitim sugovornicima, u zadnjim trenucima zemaljskoga života jednostavno je zamuknuo. Teologija Riječi veoma je razvijena, ali da bismo razumjeli Muku, potrebna nam je teologija šutnje, odnosno, kako je to hrvatski jezik precizno razgraničio, mûka, one tišine što nastane kad se prestane govoriti.

Ima raznih vrsta tišine. Možemo je zateći u prirodi ili pak kod kuće, iako je u oba slučaja remete razni šumovi. No šutnja kad se ne govori ne mora biti nužno u tišini, kao kad slušamo glazbu, recimo. No nas ovdje ne zanima tišina, nego baš muk – uskraćivanje govora nekome nužno je znak; muk daje novo značenje onome što je rečeno, a također i onome što će se reći. Ljudi mogu umuknuti jer su bezvoljni, i jer ih nije briga; mogu šutjeti jer su se isključili iz razgovora i samo čekaju da prođe; šutjeti možemo jer smo zbunjeni, a možemo šutjeti i iz protesta; šutjeti možemo jer smo posve zaokupljeni svojim radom; šutnja može značiti i da smo u miru i skladu s onima oko sebe; šutimo kad nas iznenada preplave neke važne misli i osjećaji; šutimo kad slušamo bližnje i kad osluškujemo ono nadnaravno; nekad šutnjom pokušavamo produžiti doživljaj koji bi riječi samo uništile, a nekad šutnja baš stvara naš budući govor.

Oblici šutnje

Oksfordski profesor Michael Freeden navodi da postoje razni oblici šutnje: šutimo o onom što je neprihvatljivo ili malo vjerojatno; šutimo o odbojnim i nečuvenim stvarima; šutimo o neizrecivim božanskim tajnama; šutimo o traumatičnom i potisnutom; šutimo o onom što je neprimjetno; šutimo o nespoznatljivom i nepojmljivom; šutnja, kaže Freedan, utječe na naše izražavanje, a također i dodiruje granice našega znanja, pa ipak nam omogućuju da svoje granice prevladamo; podsjeća nas na riječi francuskoga filozofa Pierrea Bourdieua: „To se podrazumijeva jer dolazi bez riječi.”

Kristova muka zacijelo je najveća tajna jer je u njoj koncentrirano čitavo njegovo poslanje; u toj je tajni još veća tajna: zašto je Riječ zamuknula? U početku je bio Logos, a na kraju Siopí, tišina. Ako je kruna Kristova života muka, muk je kruna muke; Isusov muk nešto je što vrijedi osluškivati. Kako je rekao irski nobelovac Samuel Becket: „Ni jedna osoba od stotinu ne zna šutjeti i slušati, ne, čak niti zamisliti što takvo što znači. Ipak, tek tada možete otkriti, izvan glupe galame, tišinu od koje je sazdan svemir.”

Objava Muka i muk pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko će doći u nebo

Ali ima jedan čovjek koji nije nikad nikoga prevario, i koji nikada nije ništa naučio od toga što su ga varali, pa su ga zato varali uvijek i stalno… Zvali su ga glupi Gimpl, a židovski nobelovac Izak Baševis Singer napisao je o njemu jednu od najljepših priča na svijetu. Gimpl je, naime, svima vjerovao. I kad bi mu rekli da krava leti, i da je mjesec pao u susjedno selo, on bi otišao pogledati. A kad bi i posumnjao, onda su mu svi govorili: „Gimpl, zar želiš reći da lažemo? Grijeh je bližnjega nazivati lašcem.” A Gimpl nije htio sagriješiti. I da ne sagriješi, vjerovao je svima. A ljudi su od njega sve više i više radili budalu.

Otišao se posavjetovati s rabinom. Rabin mu je rekao da će u nebo doći oni koji vjeruju, a ne oni koji rade budale od drugih ljudi. I tako je Gimpl zaključio da je bolje biti među onima koji su varani, nego među onima koji varaju druge ljude. Doista, je li bolje biti varalica ili biti varan? Svi vidimo da varalice lijepo napreduju, i da im ide to bolje što varaju više ljudi. A opet, kažu da nitko ne može prevariti sve ljude i da nitko nije tako naivan da ga mogu varati stalno. Osim glupoga Gimpla. Kada bi ga netko prevario, on bi se nasmiješio, i spremno dočekao drugu prijevaru.

Sve je istina

Ne piše li u evanđelju da kad nas netko udari po jednom obrazu, da onda okrenemo i drugi? Zar je i to glupo? Jednom sam pročitao reklamu za jedan parfem, a glasila je ovako: Je li bolje zavesti ili biti zaveden? Zavođenje se čini kao grijeh, zar nije Sotona zavodnik? A biti zaveden, miriše na glupost… Pitanje, dakle, glasi: je li bolje biti zao ili glup? Gimpl je spremno odgovorio: biram biti glup.

Glupi Gimpl na kraju ipak nije mogao izdržati maltretiranje i ponižavanje svojih bližnjih. Napustio je selo i počeo lutati svijetom. I što je otkrio? Kad bi god čuo neku nevjerojatnu priču na nekom mjestu, i rekao sam sebi: „To nije istina, to ne može biti”, stigao bi na drugo mjesto i doznao da se tamo baš to dogodilo. Glupi Gimpl je na kraju zaključio da je sve istina i da treba jednostavno vjerovati jer nam Bog sve daje. A iz te perspektive Gimpl nije uopće bio glup.

Donekle sličan slučaj izvrnutoga svijeta našao sam u biografiji svetoga Ivana Bosca. Rođen je 1815., a bio je talijanski svećenik i pedagog, utemeljitelj salezijanske družbe. O njemu postoje brojne anegdote koje svjedoče o njegovu žustrom i domišljatom karakteru, a meni se posebno usjekla u pamćenje jedna zgoda kad je imao 17 godina.

Opasni dvoboj

Bilo je to 1832., i Bosco se sjeća da je bio kolovođa među svojim vršnjacima. Već se tada iskazivao njegov karakter vođe, a kolege iz škole bili su nešto poput njegove vojske. On je bio veoma okretan i spretan, prednjačio je u trčanju, skakanju i prebacivanju, a kad bi se umorili, izvodio je za prijatelje mađioničarske trikove, s velikom vještinom.

On se tada školovao u Becchiu, a nedjeljom je išao sa školskim kolegama u crkvu svetog Antuna, isusovcima. Ali jedne nedjelje bilo je u crkvi malo vjernika. U grad je stigao putujući akrobat i pokazivao svoje atletičarske vještine. Također je u sklopu svojih nastupa izazivao na natjecanje mlade, i to u trčanju i skokovima, u čemu je bio zbilja dobar.

Mladi Ivan Bosco bio je pomalo ljut na akrobata jer mu je preoteo njegovu družbu. Neoprezno je pred kolegama rekao on sam ne trči ništa lošije od putujućeg akrobata. „Nisam pazio na posljedice mojih riječi”, rekao je poslije. To su dojavili gostujućem atletičaru, koji je jedva dočekao izazivača. I tako se Ivan Bosco našao u neželjenom dvoboju, oglašenom: jedan učenik protiv atleta profesionalca.

Drzak svetac

Utrkivali su se glavnom gradskom ulicom, uz mnogo gledatelja, i okladu od 20 lira; bio je to mjesečni iznos za stan i hranu. Bosco je pobijedio, ali stvar nije bila završena. Akrobat je htio vratiti ugled i novac pa je predložio revanš, skok preko potoka. To je ispalo neriješeno jer su potok obojica preskočila, pa je uslijedilo treće natjecanje, u spretnosti, u kojem je pobijedio opet Bosco, zaradivši već 80 lira. Očajni i poniženi akrobat ponudio je zadnji izazov, za 200 lira: tko će se popeti više na drvo. Akrobat je krenuo prvi, uz jedan brijest, i tako vješto uspuzao do vrha, da je došao do najtanjih grana – da se uspeo još samo pedalj više, svi su gledatelji bili složni, vrh bi se drveta savio i penjač bi pao. Ali Bosco se nije obeshrabrio. Popeo se točno do istoga mjesta kao i akrobat, a potom ondje napravio stoj na rukama, i tako nadvisio akrobata.

Svi znamo za evanđeosku zgodu o tome kako je Isus došao u Jerihon, i kako ga je jako htio vidjeti neki carinik Zakej. Bio je dapače, nadcarinik, i to bogat, kako kaže Biblija. Ljudi su nagrnuli vidjeti Isusa, a Zakej je bio majušan, pa se popeo na drvo da vidi znamenitoga čovjeka. I od svih tih ljudi Isus je zastao baš pod smokvom na koju se popeo Zakej, i pozvao ga da siđe.

Penjanje i silaženje

Da, uvijek nam je na pameti da se treba popeti da bismo vidjeli Isusa. Trebamo se penjati u znanju, u mudrosti, u pobožnosti, u molitvama, ne znam ni sam u čemu, da bismo ga bolje vidjeli i da bi on vidio nas. Moramo se u svemu tome istaknuti nad drugim ljudima. U tome znamo i pretjerati pa se popnemo previsoko, tako da pod nama grane puknu, ili se čak i prepadnemo, pa ne znamo više sići, i onda smo bespomoćni poput onih mačaka koje moraju spuštati vatrogasci.

Nije uopće kvaka u penjanju, kako je pokazao don Bosco. Naravno, u svojim znanjima i sposobnostima moramo se popeti i istaknuti što više, moramo doći do krajnjih granica svojih mogućnosti. To je u redu. Ali nije dovoljno ako na vrhu ne nađemo novu perspektivu, koja se ljudima s tla čini izvrnuta. Don Bosco se postavio na glavu, i sve je vidio iz nove perspektive. I Zakej je sa svoje smokve sve vidio iz nove perspektive – upravo obratne. Zato je rekao da će ubuduće živjeti pošteno i da će četverostruko vratiti svakomu koga je prevario ili zakinuo. Penjanje, da; ali ako dođemo na vrh i sve ne okrenemo naglavačke, ništa nam neće vrijediti. A ni bez vjere, kako je pokazao glupi – ili zapravo mudri Gimpl.

Objava Obrnuta perspektiva vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Medijska papomanija

Papa je u medijima tretiran kao celebrity prvoga reda, o kojem smo mogli saznati sve od djetinjstva do današnjega doba, a također i nešto o njegovu osobnom treneru, da i ne spominjem podatke o kolegama, suradnicima i rođacima. Katolicima bi vjerojatno trebalo biti drago da se opširno izvješćuje o zbivanjima u Crkvi, i to redom pozitivno, no potrebno se pitati nije li nastala neka medijska papomanija, a ako jest, koji joj je uzrok.

Prateći medije zadnjih tjedana nametnula mi se misao da je jedan od razloga to što je dosad slabo poznati peruanski biskup stupio na svjetsku pozornicu kao čovjek vrhunskoga formata. On ima diplomu iz matematike i doktorat iz prava, poliglot je i uspješan organizator, dobar je govornik i srdačan sugovornik, okretan i u diplomaciji i u pomaganju siromašnima, a još k tome lijepo pjeva! Promatrajući svjetsku političku elitu na Franjinu sprovodu, i onda reprizu toga okupljanja prigodom Lavove investiture, nismo mogli ne primijetiti da bi mu rijetko tko od tih predsjedničkih i premijerskih žalobnika bio i do koljena. Retrospektivno možemo navesti da su i svi recentni pape bili prvoklasnoga formata – pune stadione, pišu knjige, govore jezike, osobno su skromni, snalaze se i u međunarodnim pregovorima i u posjetima zatvorima i izbjegličkim kampovima, imaju osjećaj i za moral i za socijalnu pravdu. Gdje bismo mogli naći takvoga političkog vođu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire? Churchill je dobro pisao, Masaryk je bio filozof, Adenauer je imao neke više ciljeve – i to su svi kojih se mogu sjetiti ovoga trena, a da ih i zbrojimo, dobili bismo tek prosječnoga pontifexa.

Duhovna glad

Kriza vodstva očigledna je kod nas, a nažalost primjećujemo je i u svijetu. Kvalitetni ljudi, koji imaju viziju i moć animirati ljude, sa znanjem i stručnošću, empatijom i poletom, mogu se tražiti svijećom na svim razinama našega društva. Nema ih na rukovodećim položajima poduzeća, nema ih u politici, nema ih u kulturi – odnosno, ima ih, ali ne mogu doći do izražaja. Naprotiv, firme i partije izbacuju na čelo karijeriste, korumpirane i neuke, i to ne samo na brdovitom Balkanu nego i širom Europe i Amerike, koliko možemo vidjeti, dok je drugdje stvar zacijelo još gora.

Izbor Roberta Francisa Prevosta za čelnika Katoličke Crkve nije samo pohvala njemu – iako je on skromno, na misi na kojoj je dobio palij i prsten, rekao da je papa postao bez svoje zasluge – nego očituje i vitalnost organizacije koja ga je izabrala. Čovjek učen i skroman, lijepa ponašanja i širokoga znanja, inteligentan i suosjećajan služi na čast Crkvi i privlači na sebe poglede i onih koji nisu ni vjernici ni katolici. Jer svim svojim dobrim osobinama pokazuje što je to lider i dokazuje da se može i mora bolje i drukčije.

Drugi bih razlog nezapamćenoga interesa za izbor pape potražio u duhovnoj gladi svijeta. Mediji su protekli mjesec replicirali klišee o tradicionalistima i progresistima u Crkvi, tražeći ili čak priželjkujući sukob i raskol konzervativnih i liberalnih katolika, izvlačeći sporna pitanja poput ređenja žena i pričešćivanja razvedenih, tražeći afere u financijama Svete Stolice ili postupanju prema zlostavljačima, no ispod svih tih tema – koje su važne i korisne za raspravu – ostao je neuzdrman vjerski temelj papine službe. Lav XIV. otpočetka je nastupio kao pastir, šireći evanđeosku poruku, citirajući Sveto pismo i Augustina, po kojem je nazvan njegov red, i stavljajući se pod zaštitu Majke Božje. Nije rekao ništa što ne bi mogao reći bilo koji župnik na svijetu, što je i logično, jer čuvar vjere ne može iz te vjere nikako izići. Novi papa, kao i prethodni uostalom, pruža sliku duhovnosti koja nije izolirana i samodostatna, nego je upućena na djela ljubavi prema onima koji su najviše potrebiti. Papa se otkriva kao duhovna osoba, ali ne kao guru koji će vam dati pokoji self help savjet, nego kao čovjek sa zdravim pogledom i na naravno i na nadnaravno. Nema sumnje da svijetu toga treba.

Prva papina obraćanja

Frances je po vokaciji pravnik i izražava se metodično i shematski, a na misi na Trgu svetoga Petra dao nam je naznake kako zamišlja papinstvo. Kao i prethodnici pomolio se na grobu svetoga Petra, kao znak da se uklapa u veliku tradiciju; za čitanje iz Evanđelja izabrao je susret Petra s uskrslim Isusom kako bi podsjetio na Petrovo pokajanje i Isusovu zapovijed da bude pastir vjernima; u propovijedi naglasio je upravo apostolovo zatajenje, kako bi pokazao da je svjestan da dolazi na čelo Crkve koja nije uvijek bila na visini svoje misije; pozvao se na Kristovu ljubav kao zalog vjere i temelj poslanja, naglasivši da se Crkva neće nikome nametati, a da ni on kao rimski biskup neće nikom zapovijedati.

Kada su izabrali za papu Ratzingera, prva rečenica s balkona bazilike bila je: „Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, jednostavnog, poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem.” Ivan Pavao II. bio je škrtiji na riječima, rekao je jednostavno: „Ne bojte se!” Franjo je bio još jednostavniji. Zaželio je okupljenima dobru večer i zamolio da se mole za njega, a i da se zajedno pomole za papu emeritusa Benedikta XVI. Robert Francis Prevost u svojem je prvom obraćanju vjernicima okupio svu trojicu velikih prethodnika: Woytilu je citirao kad je pozvao na to da živimo bez straha, a i neobično sliči svetom Poljaku, sa svojim visokim čelom i blagim osmijehom; Franju je izravno apostrofirao, i još je izričito spomenuo sinodalnost Crkve – projekt do kojega je Bergogliu bilo osobito stalo, ali ga nije doveo do kraja; izabravši tradicionalno papinsko ime s visokim brojem, očito se priklonio Benediktu XVI., a njega je evocirao i svojom odmjerenošću, pravom katoličkom propovijedi i tradicionalnom odjećom – ogrnuo je crvenu mozzettu koju Franjo nikako nije trpio, dok ju je Ratzinger poštivao kao dio propisane uniforme.

Utiskivanje staze

Prije konklave 2013. Bergoglio se predstavio kardinalima kratkim govorom u kojem je rekao da Crkva mora izići iz sebe i širiti evanđelje, inače će se okrenuti sama sebi i razboljeti se. Ponudio je izvrnuto tumačenje znamenite slike iz Otkrivenja kad Isus kaže da stoji na našim vratima i kuca da bi ušao – Bergoglio je vidio Isusa kako kuca iznutra, kako bismo ga pustili van. I u tom govoru, i tijekom pontifikata, Franjo se brinuo da ne predvodi Crkvu koja Isusa ljubomorno čuva za sebe i ne da mu izići. Moglo bi se reći da je čitava svojega papinstva on zapravo trčao za Isusom, na ona mjesta gdje je mislio da bi on mogao biti.

A za to su mu trebale dobre cipele! Franjo je prvi papa koji je raskinuo s tradicijom crvenih cipela, radije je zadržao svoje goleme crne kožne cipele. A Lav XIV., vidjelo se to jasno ovih dana, također gazi svojim cipelama, tako da već možemo naslutiti put kojim će ići.

Objava Put kojim će papa ići pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rađanje križnoga puta

Jeronim je svjedočio da hodočasnici posjećuju Svetu zemlju, a za one koji nisu onamo mogli, podizala su se u Europi zamjenska mjesta štovanja, poput Sedam crkava u Bologni, zvanih i Mali Jeruzalem, gdje je sveti Petronije želio imitirati crkvu Svetoga groba. Sveti Franjo, koji je i sam primio stigme, 1217. utemeljio je Kustodiju Svete zemlje kako bi se sačuvale i promicale kršćanske svetinje, da bi njegovu subraću papa Klement VI. 1342. proglasio i čuvarima svetih mjesta. Hodočasnici iz toga doba u svojim zapisima spominju Via sacra, ali opis vjernika koji od postaje do postaje slijede Isusov put do Golgote, ostavio nam je tek Englez William Wey sredinom 15. stoljeća. Prikaze postaja u Jeruzalemu vidimo prvi put u njemačkoj knjizi iz 1521. nazvanoj Geystlich Strass – duhovna cesta.

Križni put je bio rođen, ali je odmah postao i nedostupan jer su Osmanlije zabranili javno štovanje slika i kipova u Svetoj zemlji. Franjevci su ga od početka 15. stoljeća već počeli prenositi u Europu, podižući postaje na prilazima crkvi, tipično u obliku malih kapelica, što se zadržalo do danas. Od 17. stoljeća uređuju se i križni putovi na brežuljcima, kao reminiscencija na Kalvariju, često s velikim skulpturama, kako se može vidjeti u Mariji Bistrici. Godine 1686. Inocent XI. dao je franjevcima pravo postavljanja postaja i unutar svojih crkava, a 1731. Klement XII. proširio je to pravo na sve crkve, pod uvjetom da ih podigne otac franjevac, uz suglasnost mjesnoga biskupa.

Padovi i susreti

Najstariji križni put imao je tek sedam postaja – uzimanje križa, prvi pad, susret s Majkom, susret s Veronikom, drugi pad, pribijanje na križ i polaganje u grob; čak četiri iz predaje, a samo tri iz Biblije. Wey ih je, doduše, bio nabrojio 14, ali samo pet odgovara onima koje imamo danas jer se u njegovo doba zastajalo pred navodnim domom bogataša iz priče o Lazaru te kućama Heroda i farizeja Šimuna, a obilazilo se i gradska vrata kroz koja je Krist prošao. U Nizozemskoj se u 16. stoljeću uvriježio križni put s četrnaest postaja, a iz vodiča po Svetoj zemlji, koje je tada napisao Christian Kruik van Adrichem, doznajemo da je čak dvanaest identično današnjima; broj i nazive postaja definitivno je utvrdio već spomenuti papa Klement.

Jedan prizor u križnom putu ponavlja se čak triput, a to je Isusov pad pod križem. Istaknemo li treću, sedmu i devetu postaju, to izgleda shematski ovako:

Primjećujemo da je između trećega i drugoga pada manji razmak nego između drugoga i prvoga, što je očekivano, jer je razumno pretpostaviti da je Isus putom malaksao; malo je teže razumjeti zašto je odmah pao čim je uzeo križ. Između prvoga i drugoga pada umetnute su četvrta, peta i šesta postaja – Isusovi susreti s Majkom, sa Šimunom Cirencom i Veronikom – dok je pred osmu postaju umetnut Spasiteljev susret s jeruzalemskim ženama. U tih sedam postaja, od kojih su samo dvije utemeljene na Svetom pismu, uočavamo jasnu i jednostavnu podjelu tema: tri pada i četiri susreta!

Trpeći i djelatan Isus

Križni put se tipično u crkvama postavlja simetrično, pa tako sedam postaja bude s jedne strane, a sedam s druge, s tim da su poredane u kontinuitetu, da ih molitelji mogu obići slijedeći oblik slova U. Postavimo li te dvije polovice usporedno, posebno označivši one između prvoga i trećega pada, to izgleda ovako:

Primjećujemo da su prva i druga polovica križnoga u zrcalnom odrazu (2 + 5 naprema 5 + 2) te da je križni put opet podijeljen u dvije polovice – sedam postaja unutar padova, a sedam izvan njih. Promotrimo sada onu polovicu prije i poslije padova: na prvoj postaji Isus je osuđen, na drugoj uzima križ, na desetoj ga svlače, na jedanaestoj je pribijen na križ te na kraju umire, bude skinut s križa i potom položen u grob; s iznimkom druge postaje, u svima je pasivan, iako bi se moglo argumentirati i da je križ stavljen na njega, pa da ga prikazuju trpećega. Druga polovica je, kako smo već rekli, obilježena padanjem i susretima – to je djelatan Isus koji pada, ali i ustaje, koji hodi sa Šimunom, koji se obraća jeruzalemskim ženama, koji Veroniki na rubac utiskuje svoj lik, koji se susreće s Majkom. Križni put, dakle, uravnoteženo prikazuje dva lika Krista, jedan koji spremno prihvaća trpljenje i poniženje, i drugi koji je u svojoj Muci aktivan i usmjeren na druge.

Simbolika biblijskih brojeva

Još ćemo nešto primijetiti ako opet pogledamo križni put iz aspekta aktivnosti i pasivnosti:

Razvidna je trodijelna struktura: dvije postaje prije samoga puta, sedam postaja na putu i pet postaja na njegovu kraju. U križnom putu stalno iskaču brojevi 1, 3, 4 i 7, što je i očekivano jer su nositelji biblijske simbolike: jedan Bog, tri Osobe, a sedam je oznaka savršenstva. Tradicionalno hebrejsko pismo ne bilježi vokale nego samo konsonante pa se ime kralja Davida piše samo suglasnicima DVD; u staro doba nije bilo arapskih brojeva, tako da su slova imala i brojčanu vrijednost, prema mjestu u abecedi. Budući da je daleth četvrto slovo, a vau šesto u hebrejskom alfabetu, DVD se može shvatiti i kao 4 + 6 + 4 – to jest 14. To se simbolično značenje broja iskoristilo na početku Matejeva evanđelja kada je Isusovo rodoslovlje izloženo trodijelno – od Abrahama do Davida, pa od Davida do babilonskoga izgnanstva, te od progonstva do Kristova rođenja – s tim da u svakom dijelu ima 14 naraštaja. U tome što križni put ima baš 14 postaja, čitamo simboličnu poruku da je Krist pravi Kralj.

Harmonija svemira

No tu bi moglo biti još nečega. Pogledajmo opet križni put s istaknutim postajama koje se ponavljaju:

Ističu se brojevi 3, 7 i 9, koji su bliski brojevima Fibonaccijeva niza. Fibonacci je srednjovjekovni matematičar koji je u Europu prenio arapske brojeve, a niz koji do danas zovemo po njemu, nastaje vrlo jednostavno – zbroj prethodna dva broja daje sljedeći: 1 + 2 = 3, 2 + 3 = 5, 3 + 5 = 8, 5 + 8 = 13 … i tako u beskonačnost. Iako jednostavan, u sebi sadrži omjere zlatnoga reza, harmonijskoga načela koje nalazimo u prirodi na nizu mjesta, od češera i puževe kućice, preko cvijeta suncokreta do svemirskih spiralnih maglica; slikari ga slijede u umjetničkim djelima, arhitekti pri konstrukciji zgrada, a čak su i tipke na klaviru poredane po njemu.

Kada bi križni put imao trinaest postaja i kad bi Isus pao na trećoj, petoj i osmoj, obrazac bi slijedio Fibonaccijev niz. No postaja mora biti 14 zbog biblijske simbolike, ali kad pogledamo omjer brojeva 13 i 8, i usporedimo ga s omjerom brojeva 14 i 9, vidjet ćemo da je, izračunat na jednu decimalu, jednak, a iznosi 1,6. Križni put je usklađen s omjerom zlatnoga reza, a to je postignuto rasporedom postaja s Isusovim padom – treća i deveta postaja, čiji razmještaj nije diktiran događajima iz Svetoga pisma, postavljene su tako da u očima sastavljača križnoga puta održavaju savršeni sklad. Ujedno, kako je izloženo, omeđuju unutar sebe Isusove susrete na kraju života, te razgraničuju njegovo aktivno primanje Muke s trpećim.

Ljepota i sklad poruke

Križni put je kolektivno djelo dugoga nastajanja. On je mješavina novozavjetnoga teksta i predaje, podjednako je pučki i teološki. One neznane ruke koje su ga oblikovale u srednjem vijeku i renesansi bile su upućene u Sveto pismo, ali i u matematiku i geometriju. Njima je bilo prirodno da pomiruju biblijsku pouku i sklad brojeva jer su Stvoritelja zamišljali kao geometra, s viskom i šestarom u ruci, što je, uostalom, i biblijska slika. Lijepo, skladno i moralno za njih je bilo isto. Najveća umjetnička djela, poput Bachovih korala i Michelangelovih freski, prenose kršćansku poruku unutar brižljivo promišljenih proporcija. Isto vrijedi i za križni put.

Objava Križni put kao umjetničko djelo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.