Život pojedinca

Za Karla Jaspersa filozofska vjera nije vezana uz institucije, nego uz unutarnju otvorenost prema smislu, istini i transcendenciji, s tim da se Bog ne može spoznati objektivno niti dokazati racionalno. O nadnaravnom možemo govoriti samo posredno, a Bog nije „biće među bićima”, nego ono što nadilazi svako znanje. Jaspers je smatrao da religijski simboli, mitovi, obredi i svete knjige nisu doslovne istine, nego znakovi koji upućuju na transcendenciju. Ipak, religija ima nezamjenjivu ulogu u graničnim situacijama kao što su smrt, patnja, krivnja, borba i slučajnost, zato što tada čovjek shvaća granice racionalnoga mišljenja i otvara se egzistencijalnim pitanjima.

Karl Jaspers sebe je smatrao egzistencijalnim filozofom, ali je i kritizirao egzistencijalizam kao pokret, osobito u njegovim kasnijim, popularnim oblicima, kada su Sartre i Heidegger postali zvijezde lijeve ideologije. Za Jaspersa se egzistencija ne može pretvoriti u doktrinu jer ona nije predmet znanja, nego način bivanja. Smatrao je da je egzistencijalizam – koji je 60-ih potaknuo studentske pobune i čiji su čelnici tipično izražavali podršku komunističkim diktatorima kao što su Fidel Castro, Mao Zedong i Pol Poth – krenuo u pogrešnom smjeru jer nastoji egzistenciju objasniti pojmovno, pretvara osobno iskustvo u filozofski sustav i proizvodi nove dogme, a tako se gubi ono najvažnije: živa, neponovljiva egzistencija pojedinca.

Put u nihlizam

Jaspers je osobito kritizirao Sartreovu tvrdnju da je egzistencija „apsolutna sloboda” jer se tako egzistencija opisuje kao objekt, a filozof govori o egzistenciji umjesto da govori iz nje. Za Jaspersa egzistencija se ne može zahvatiti teorijski, nego samo razjasniti. Jaspers je odbacio egzistencijalizam kao svjetonazor, ideologiju i zamjenu za religiju, a posebno mu je bio odbojan Sartreov ateistički egzistencijalizam, kao i tvrdnja da je čovjek „osuđen na slobodu”. Bez transcendencije, tvrdi Jaspers, egzistencija postaje samodostatna, zatvorena i naposljetku nihilistička, a da je imao pravo, vidimo u današnjici.

Za Jaspersa egzistencija postoji samo u odnosu prema transcendenciji, a sloboda nije apsolutna, nego dar koji se ne može utemeljiti sam iz sebe. Egzistencijalizam koji negira transcendenciju pretvara čovjeka u posljednju instancu smisla te vodi besciljnom aktivizmu ili očaju. Iako Jaspers nije bio vjernik, ispravno tvrdi da bez transcendencije nema duboke egzistencije.

Parole umjesto dubine

Iako se danas egzistencijalizam ne spominje kao filozofski pravac, primjećujemo da prevladava u ateističkoj javnosti, i među ljudima i u medijima. Duboka pitanja pojednostavljeno su pretvorena u parole, politika i umjetnost važne probleme dotiču ovlaš, odbacivanje transcendencije nije problem nego rješenje, umjesto razmišljanja imamo u javnosti stavove, umjesto autentičnosti poze, a religija se smatra izvorom fanatizma, isključivosti i gubitka slobode mišljenja.

S tim je u vezi zanimljivo razmotriti kako Karl Jaspers razmišlja o Isusu Kristu. Veliki mislilac Isusov život ocjenjuje kao iznimnu sudbinu – kao silinu bivstva koja sve do danas odjekuje među onima koji u njega vjeruju. Onima koji sumnjaju u povijesnost Isusa Krista i njegovo zbiljsko življenje, Karl Jaspers jasno kaže da je nemoguće da iz ništavnosti nekoga čovjeka nastane veličina; sve Isusove riječi i postupci očitovanja su visoke duše. Izvor slike kakvu imamo o Isusu morao je i sam biti izniman; slučaj nije mogao stvoriti nešto trajno. Isus je bio osobit i poseban, bez svjetovne moći, bez demagogije i sofizama, uočava Jaspers, ali je ipak duhovno osvojio ljude, riječima, djelom i trpljenjem. Njegov izvorni glas i dalje se čuje, njegova veličina očituje se u tome što ne prestaje djelovati i danas, piše švicarski mislilac.

Svijet nije u redu

Isus je pripadao svojoj zajednici kao određenom obliku života, primijetio je Jaspers. Poznavao je Božji glas i imao je misiju; imao je vizije i prorokovao je, ali je poznavao i usamljenost; u samoći i razmatranju nalazio je mir i prosvjetljenje – primjećuje Jaspers. Međutim, ono zbog čega Isusova riječ odjekuje do danas jest da se u njemu otkrilo da svijet nije u redu, i da se traži radikalna promjena.

Jaspers smatra da Isus svoj poziv doživljava kao djelatnu zadaću: izlazi na ceste, putuje, neprekidno raspravlja; on je preobražen u unutarnjem misaonom činu i doseže najdublje središte duše sugovornika; govori o Bogu i o vječnosti svima: pustite djecu k meni; onaj koji prati Isusa dospijeva u zanos koji ima svoj izvor u trenutku najstrašnije odluke; Isus ima korijen u Starom zavjetu, objavljuje Radosnu vijest, i zahtijeva vjerovanje; poznaje nebesko kraljevstvo i vječni život; objavljuje jedini put, postavlja najviši zahtjev, iznosi što je spasenje; naglašava šutnju, njegova istina može se priopćiti samo neizravno, stoga govori u parabolama, a na trenutke ostaje nijem, uskraćujući odgovore.

Odlučujuća vječnost

Karl Jaspers uočava da Isus prodire kroz konvencionalno, samorazumljivo, pa čak i zamislivo – i začinje ljudsku promjenu u svijetu. Ta promjena ne može biti privedena kraju. Tko želi razumjeti Isusa, i sam mora iskusiti tu promjenu u ponovnom rođenju, u promjeni svojega životnog stava. Onaj koji sluša Isusa mora se promijeniti, i to bez osvrtanja na svijet. Isus je volio neprijatelje – njegovo je čovjekoljublje bez ostatka, kaže Jaspers. Isus je prodro u sve vidove svjetskoga poretka, zahtijevao je neograničenu radikalnost. Nije negirao svijet, ali je sve uvjetovao nebeskim kraljevstvom.

Za Jaspersa je smrt fundamentalno stanje ljudskoga opstanka – smrt čini da svaka velika djelatnost propadne, a Isus postavlja vječnost kao instancu koja odlučuje što je dobro ili loše, istinito ili lažno. Isus najavljuje propast svijeta i traži bezuvjetnu etiku u suglasnosti s Božjom voljnom. Zbog sila ovoga svijeta Isus je umro nasilnom smrću – umro je mlad, smrću koja je jeziva i ponižavajuća. Čitav užas njegove nasilne smrti stoji pred našim očima, kaže Jaspers, ali on se nije odupirao, nego ju je prihvatio kao Božju volju; bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo.

Pobjeda nad smrću

Isus kao čovjek, smatra Jaspers, nije moguć u svijetu jer je bio vezan samo za Boga. Patnja i smrt za Isusa su prava stvarnost ovoga svjetovnog bitka, a on ju je nadišao životom, viđenjem i mišljenjem. Pobjedu nad smrću iskazao je neshvatljivim: kraljevstvom nebeskim. Isus želi nadići svijet jer je zahvaćen nadzemaljskim. Isus je kriza svijeta – kaže Karl Jaspers. Isus je za njega krajnji doseg ljudskoga života, iskustvo temeljne ljudske situacije, posljednjih ljudskih mogućnosti; mogu zaključno dodati da stoga nije čudo ako su vjernici obuzeti njegovim životom i riječima.

Objava Isus je kriza svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Glupo i besmisleno

Eto ti ga na! Clickbait – ili, hrvatski, mamilica – takav je naslov na internetu koji vas navodi da kliknete na njega, samo da biste otkrili da je sadržaj glup, beznačajan, besmislen ili čak neistinit. Do tada ste već izgubili vrijeme, a oni su vam već prikazali reklamu, od čega se nadaju nekoj maloj dobiti. Oni, naravno, znaju da vam nude smeće, a znaju također i kako predstaviti to smeće kao važnu i ekskluzivnu vijest, ali kad nemaju, ne znaju ili ne žele naći ništa bolje, a žele živjeti od prodaje internetskoga sadržaja.

Umjesto da naslov pruža informaciju o tome o čemu je riječ u članku, novinari i urednici na internetu navedu vas na pomisao da je događaj blizu vas (a nije, nego negdje daleko), da se odvio sada (a nije, nego tko zna kad), i da je to uopće nešto relevantno za vas (a nije). Bude nam znatiželju, ali je neće utažiti; najavljuju nešto što neće ispuniti. To je moguće jer novinarstvo i nije tek odražavanje stvarnosti, novinari nisu samo promatrači nego i interpretiraju događaje. Mediji bi trebali ljudima olakšavati da nađu smisao u činjenicama i događajima, tako da im pruže pouzdane informacije, ali ovdje se otišlo u drugom smjeru – čitatelje i gledatelje se obmanjuje da se radi novinarski posao.

Ništa ništi

Novinar za publiku nalazi događaj, sažima ga i predstavlja, i kada je riječ o tome, onda i naslov na to upućuje. Ali u clickbaitu nema događaja: novinar sjedi za računalom i smišlja kako da vas prevari. I senzacionalizam je dovoljno loš jer nisu usmjereni na pošteno informiranje o sadržaju medija, nego se natječu za pažnju čitatelja bez obzira na relevantnost teme, ali mamilica i nema temu; mamilica je ništa.

A ništa ništi, kako bi rekao njemački filozof Martin Heidegger, to jest: loša medijska praksa uništava medije. Zbog mamilica dolazi do osjećaja razočaranja kod čitatelja, što povratno vodi do gubitka povjerenja u novinarstvo. Mamilice guše portale i čitatelje, što svi mi znamo: jasno nam je da mamilice nama manipuliraju, ali ih ipak i dalje otvaramo, zato što nam se ne nudi ništa bolje.

Vijesti su važne jer na temelju njih upoznajemo svijet koji je izvan našega neposrednog iskustva, a na temelju znanja o svijetu donosimo odluke, osobne, obiteljske, financijske i političke. Ono što o svijetu znamo i mislimo određuje čitav naš život, a smisao života može biti utemeljen samo na istini, inače bi bio besmisao.

Ponižavajuća praksa

Internetski portali i društvene mreže pretvorili su se upravo u prašumu besmislica kroz koju se možemo probiti samo uz pomoć poveće mačete kritičkoga mišljenja – njime ljudi uglavnom raspolažu, ali medijskih manipulacija je toliko da čovjek ne bi trebao po cijeli dan raditi ništa drugo nego uspravljati laži, i tek bi stigao reagirati na neznatni promil. Karikatura demokracije su online komentari, gdje one inteligentne i duhovite zaguše zlonamjerni, često plaćeni od političkoga protivnika, i sve više proizvedeni automatski, od umjetne inteligencije.

Lav XIV. posebno je zabrinut zbog nje i pita se tko je usmjerava i u koje svrhe: „Moramo biti budni kako bismo osigurali da tehnologija ne zamijeni ljudska bića i da informacije i algoritmi koji danas njome upravljaju nisu u rukama nekolicine”, rekao je. Kao „protuotrov širenju smeća” naveo je rad novinskih agencija koje „pokazuju ozbiljnost i istinsku slobodu u svom radu” i koje još pružaju uslugu što „zahtijeva kompetenciju, hrabrost i osjećaj etike” – misli na to da novinari koje plaća država, neka zaklada ili medijska tvrtka kod koje postoji transparentnost izvora vlasništva, nisu osuđeni na „ponižavajuću” praksu clickbaita.

I čitatelji su krivi

Novinstvo u kojem se lijenost nadoknađuje prijevarnim naslovima, prikazuje nešto što nije kao nešto što jest, što je potpuna negacija ideje informiranja, i zapravo je grijeh – u tome papa ima pravo. Tome možemo pridodati i novinstvo u kojem stranački ili privatni interes nadmašuje profesionalnost, ili pak ono u kojem se novinari pretvaraju u medijske lude kako bi zadivili iste takve.

No moram reći i ovo: čitatelji i gledatelji nisu bez krivnje u cijelom ovom kaosu u koji smo upali. Sva istraživanja pokazuju da naš čovjek jednostavno ne želi dati ni centa za medijski sadržaj i da želi sve besplatno. Spreman je platiti hranu, plin, struju, parkiranje, odjeću i piće, ali vijesti hoće džabe. Ta naša sklonost da dobijemo nešto za ništa još je pogubnija zadnjih desetljeća kad su divovi poput Googlea, Facebooka ili Amazona preuzeli internetsko oglašavanje. Dakle ne samo da oglašivači plaćaju njima umjesto medijima nego društvene mreže i šire vijesti – sve više vijesti dolazi nam u mobitele preko algoritama, a ukradene su novinskim portalima, umjesto da odemo izravno na izvor vijesti i tamo saznamo što se zbiva.

Mastodonti interneta

U takvoj situaciji redakcije pokušavaju smanjiti gubitke tako da štancaju što više vijesti u što kraćem vremenu, a to je moguće samo ako se od nekoga prepišu ili se izmisle. Na taj način internet postaje posvuda jednak i svi portali nude isto. Da bi se hiperprodukcija nastavila i još povećala, sada se mobilizirala umjetna inteligencija, tako da su sve više tekstova na društvenim mrežama napisali strojevi, a ne ljudi.

Izlaz iz te zbrke je samo jedan: trebamo se vratiti čovjeku i njegovim ograničenim moćima, ali toga čovjeka treba i platiti. Manje sadržaja, ali autentičnoga; manje scrollanja, više istine; nesavršeni izvjestitelji za nesavršene ljude; honorirati trud, a ne htjeti sve badava. Ali taj ljudskiji svijet neće nam stvoriti mastodontske korporacije.

Objava Nešto za ništa na internetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Četiri elementa i Trojedini Bog

Pjesma ima 33 stiha, što je tradicionalni broj godina u Isusovu životu. Hvale su podijeljene u deset skupina, po dvije u paru, a u središtu su četiri elementa: zrak (vjetar), voda, vatra i zemlja. Riječ je o konceptu koji je razvio grčki filozof Empedoklo u 5. st. pr. Kr., kako bi ujedinio i uskladio dotadašnju potragu drevnih mudraca za prvim počelom svih stvari. Do tada su se predlagala razna počela za temelj svih stvari – pa je tako Tales tvrdio da je sve voda – a Empedoklo ih je izabrao četiri, na temelju opreka toplo/hladno i suho vlažno: vatra je topla i suha, zemlja hladna i suha, zrak je topao i vlažan, a voda vlažna i hladna.

Ne samo da je sve u kozmosu nastalo kao kombinacija tih četiriju tvari nego i čovjek – dok živimo u nama kola krv (voda), dišemo (zrak) i topli smo (vatra), a kad umremo, pretvorimo se u zemlju iz koje smo i potekli. Elementi se spajaju i razdvajaju, smatrao je Empedoklo, zahvaljujući silama Ljubavi i Mržnje koje djeluju svuda u svemiru. Antički liječnik Hipokrat zamislio je da ljudsko zdravlje ovisi također o ravnoteži četiriju tekućina – žute žuči, crne žuči, krvi i flegme – a da bolest nastaje zbog njihove neravnoteže koju liječnik nastoji nanovo uspostaviti. S tom je teorijom povezana i ideja o četiri karaktera, živa i danas, prema kojoj prevladavanje jedne tekućine daje čovjeku psihološka obilježja: potištenoga melankolika, žučljivoga kolerika, staloženoga flegmatika i vedroga sangvinika.

Sklad brojeva

Franjo pjeva kozmičkim elementima, trima koji se nalaze na nebu (Suncu, Mjesecu i zvijezdama) te četirima na zemlji: vatri, vodi, zemlji i zraku. Brojevi tri i četiri veoma su prisutni u Bibliji, upravo s tom simbolikom – tri predstavlja Boga i nebo, a četiri Zemlju; njihov je zbroj sedam, što je sveti broj. Na kraju su pjesme još dva ljudska elementa, što daje ukupno devet pjesničkih tema.

Bog ima tri svojstva – svevišnji, svemoguć i dobar; daju mu se tri dara – hvala, slava i čast; potiče tri ponašanja – blagoslivljanje, zahvaljivanje i služenje. Simboliku brojeva Franjo čuva i dok opisuje te elemente, pa nebeski imaju po tri svojstva – Sunce je veliko, sjajno i nalik na Boga – a Mjesec i zvijezde su svijetli, dragocjeni i lijepi. Zemaljska počela imaju po četiri svojstva: vjetar tjera zrak i oblake, daje vedrinu i svako vrijeme; voda je korisna, ponizna, dragocjena i čista; zemlja daje hranu, plodove, cvijeće i bilje; oganj je lijep, razigran (u hrvatskom prijevodu ugodan), snažan i jak. Takva brojčana simbolika ne utječe na doživljaj ljepote pjesme, kako kaže Jadranka Brnčić, ni na njezino tumačenje, ali otkriva da se savršenstvo svijeta zrcali u numeričkom savršenstvu stihova – primjerice, u tome da ima devet posvojnih pridjeva „moj” i „tvoj”, prema devet tema spjeva.

Zaborav zraka

Simboliku Franjinih elemenata Jadranka Brnčić tumači ovako: svaki od tih elemenata, ako mu se čovjek pasivno predaje, može donijeti uništenje – voda potapa, vjetar raznosi, vatra pali, zemlja ne daje plodove, sunce prži. „Franjin himan životu”, nastavlja ona, „proročko je slavljenje intimne budućnosti: zemlja, vatra, voda, zrak simboliziraju tamne energije koje nas nastanjuju te, ukoliko ih pripitomimo poput vuka iz Gubbija, bivaju preobražene iz neprijateljstva u bratstvo, iz destruktivne u kreativnu zbilju. Onoga tko im se predaje aktivno, kozmički elementi obuhvaćaju svojom stvaralačkom energijom: voda utažuje žeđ i čisti, vjetar blaži, oganj čisti, zemlja uzdržava i hrani, sunce osvjetljuje…”

Čovjek civilizacije i urbaniteta zaboravlja na prirodne elemente od kojih je stvoren, s njima se suočava tek ponekad i ograničeno, prilikom ljetnoga odmora ili kakve nepogode. Zaboravu zraka posvetila je, pak, knjigu belgijska lingvistkinja i filozofkinja Luce Irigaray. Zrak je, kaže ona, jedini medij u kojemu čovjek može opstati, jer ne može živjeti ni u vodi ni u vatri. Zrak je medij koji propušta i prenosi svjetlost, glas i tišinu, stalan, dostupan, prisutan. On postoji prije svih tvari što grade život, istovremeno pokretan i nepokretan, trajan i protočan – konstituira svijet, a nikada nije završen.

Luce Irigaray postavlja zrak nasuprot Logosu: dok je Logos stvorio svijet prema svojoj slici, da bude logičan i čvrst, zrak izmiče razumu. On je nevidljiv, a sveprisutan; daje život, a ne primjećujemo ga; zrak podrazumijeva bivanje, stapanje, izmicanje, neomeđivost, protočnost – pa stoga nije čudno da je baš zrak, to jest dah, oličenje Duha koji puše kamo god želi, kako stoji u evanđelju.

Bog je svjetlost

Zemlja je ono od čega smo, od nje smo nastali i u nju ćemo se vratiti, ona će se na koncu vremena zaklopiti poput knjige. Voda je velika i trajna biblijska tema: vode su prisutne u stvaranju, vode su optjecale Eden, Bog je izbavio Nou od voda potopa, Izabrani narod prešao je vode Crvenoga mora i Jordana na putu u Obećanu zemlju, voda krštenja čini nas članovima Crkve i pere grijehe. Sunce i svjetlost, kako kaže Jadranka Brnčić, temeljni su simboli srednjovjekovne mistike, povezani s onim što je napisano u 1. Ivanovoj poslanici: „Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve! Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima.”

Logos nam, kako kaže Irigaray, omogućuje da promišljamo tjelesni, duševni i duhovni svijet, on omogućava okupljanje i organizaciju života i bivanja. Zrak je, međutim, nešto drugo: rak je dio čovjeka, esencija njegova postojanja; čovjek njime ne može ovladati. Ljudsko biće je rođeno u zraku, u njemu živi i umire, govori u njemu, želi ga – i baš ga zbog toga ne može promišljati. Čovjek pokorava zemlju, pokorava čak i vodu, ali zrak ne može. Paradoksalno, baš zato što se nudi u izobilju posvuda, čovjek zaboravlja zrak.

Nažalost, svi su ti divni stvorovi o kojima pjeva Franjo nagrđeni. Čovjek ih je iskoristio i odbacio, zaprljao i iscrpio. Ratovi za vodu naslijedit će ratove za zemlju, ljudi piju okuženu vodu i udišu zagađen zrak, pa čak i sunce smrtonosno zrači. Ivan Pavao II. u enciklici Solicitudo rei socialis upozorava da je „potrebno voditi računa o naravi svakoga bića, o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”, a papa Franjo u enciklici Laudato si naglašava da je svemir zajednički dom svih bića.

Proročki san

Franjo je dobio poziv da popravi Božji dom što se ruši. Čini se da se sada urušava i naš kozmički dom – u strahu zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora, doista među nama vlada „strah od huke valova”, kako je to prorekao Isus. „Franjo je oslijepio na zemaljske i zadobio nebeske oči”, kaže Jadranka Brnčić, referirajući na to da je veliki svetac Pjesmu stvorova spjevao na samom kraju života, pritisnut brigama i lošim zdravljem; fizičku sljepoću nadoknadilo je nebesko viđenje. Na taj je način, kaže Brnčić, vjetar, zemlju, vodu i sunce vidio „pogledom novog stvorenja, pogledom praštanja koji nadilazi razdor i omogućuje budućnost”. Franjo, zaključuje ona, hvali stvorenja koja sanja, dok mu ona u tom snu otkrivaju svoje najdublje biće; a san ne može nigdje biti istinitiji nego u poeziji.

Objava Pogled novoga stvorenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Podrijetlo i značenje riječi

Moj sugovornik ima dva doktorata, od toga jedan iz Oxforda, i uvijek sam ga sklon pažljivo poslušati, ali ovom sam mu prilikom odmah podigao onu policijsku palicu, s crvenim znakom stop. I bez provjere u rječniku, znao sam da te riječi nisu etimološki povezane, što se vidi već iz toga što mȕka imûk imaju različiti naglasak. Rječnik nas utvrđuje u tom mišljenju: riječi muk i mučati potječu od pretpostavljenih praslavenskih riječi mъlkъ i mъlčati, kojima je analogno rusko molčát’ i poljsko milczeć, u istom značenju – općenito tišine, a specifičnije, zatišja koje nastaje nakon prestanka razgovora ili glasanja životinja. Muka, u značenju tjelesne ili duševne patnje i tegobe, ili pak suočavanje s teškim kušnjama, potječe od pretpostavljene praslavenske riječi mǫka, a nalazimo je u ruskom (múka) i poljskom (męka), dok u litavskom postoje srodne riječ minkyti i mankyti, što znači mijesiti, odnosno stiskati; to nam daje i uvid u etimologiju riječi muka: kad nas netko ili nešto muči, osjećamo kao da nas netko gnječi. U svakom slučaju, muka i muk dvije su riječi različita podrijetla i nepovezana značenja, koje su se u davnini i izgovarale različito, ali im se zvučanje približilo, jer su se glasovi od kojih su se sastojale pretopili u neke druge, slične.

Zvuk i bit

Međutim, to ne znači da ne trebamo dalje razmišljati u tom smjeru. Ponajprije, sama zvukovna podudarnost vrlo je često izvor tumačenja, kako u biblijskom tekstu tako i u komentarima; spomenimo samo jezični nesporazum spomenut upravo u opisu Kristove muke, kad je Isus na križu molio psalam što počinje riječima Eli, Eli, što su promatrači protumačili kao zaziv Ilijina imena. Moguće je da je moj prijatelj na povezanost muke i muka i došao nakon godina suočavanja sa sličnim problemima u svojim akademskim proučavanjima Svetoga pisma. Zvučna podudarnost također je snažan poticaj i umjetnicima riječi, napose pjesnicima, koji nas zahvaljujući rimi ili nekim glasovnim obrascima potiču da doživimo ono odvojeno kao spojeno, otkrivajući nam nova značenja – primjerice, antologijska pjesma Dobriše Cesarića ne samo da je utemeljena na rimi kap/slap nego se zapravo na nju može i svesti; između kapi (mene) i slapa (života) postoji duboka povezanost očitovana u dugi koju stvaramo zajedno. Zvuk nije nešto površno i slučajno, nego nam, dapače, omogućuje pogled u bit svijeta.

Neočekivanu potvrdu o povezanosti muke i muka dobio sam na prošlu Cvjetnicu, kada me župnik zadužio da sudjelujem u čitanju Evanđelja. Velečasni Josip savjesno je priredio tekst Muke za čitače tako da je podijelio uloge kako se priliči dramskom tekstu, te su bile jasno izdvojene replike Isusa, njegovih neprijatelja i učenika.

Kristov muk

Poznati tekst tako je bio učinjen nepoznatim, što je dovelo i do novoga uvida. Neka vas ne sablazni, ali ja sam zanemario značenje govorenoga i usredotočio sam se samo na brojenje replika. Nije to metoda koju sam ja izmislio, poznata je odavno, a ja je se sjećam iz jedne studije Shakespeareove tragedije Hamlet, u kojoj su autori jednostavno prebrojili replike i onda ih rangirali: Hamlet ih je imao najviše, a Rosencrantz i Guildenstern najmanje, s ostalim likovima poredanima između njih – naša predodžba o važnosti likova tako se poklopila s pukom količinom izgovorenih riječi; kvantiteta odražava kvalitetu.

U prvom dijelu opsežnoga čitanja na Cvjetnicu, u pripravi za blagovanje Pashe i tijekom Posljednje večere, Isus i učenici stalno se obraćaju jedni drugima, jedini je disonantni glas Judin; u Getsemaniju, međutim, učenici spavaju, neprijatelji još nisu došli, i čuje se samo Isusov glas; to se prekida govorom Jude, i odonda, do gorkoga kraja, zapravo govore samo Božji neprijatelji, s iznimkom Petrova izmotavanja i vrlo kratkoga Kristova obraćanja – Krist je jednostavno zamuknuo, što i samoga Pilata čudi; Krist se oglašava tek na kraju Muke, posljednjim riječima na križu.

Znakovita šutnja

Muka i muk, dakle, ipak su duboko i tajanstveno povezani; Krist, koji je Riječ, i koji je tijekom svih evanđelja mnogo i raznoliko govorio, obraćajući se različitim sugovornicima, u zadnjim trenucima zemaljskoga života jednostavno je zamuknuo. Teologija Riječi veoma je razvijena, ali da bismo razumjeli Muku, potrebna nam je teologija šutnje, odnosno, kako je to hrvatski jezik precizno razgraničio, mûka, one tišine što nastane kad se prestane govoriti.

Ima raznih vrsta tišine. Možemo je zateći u prirodi ili pak kod kuće, iako je u oba slučaja remete razni šumovi. No šutnja kad se ne govori ne mora biti nužno u tišini, kao kad slušamo glazbu, recimo. No nas ovdje ne zanima tišina, nego baš muk – uskraćivanje govora nekome nužno je znak; muk daje novo značenje onome što je rečeno, a također i onome što će se reći. Ljudi mogu umuknuti jer su bezvoljni, i jer ih nije briga; mogu šutjeti jer su se isključili iz razgovora i samo čekaju da prođe; šutjeti možemo jer smo zbunjeni, a možemo šutjeti i iz protesta; šutjeti možemo jer smo posve zaokupljeni svojim radom; šutnja može značiti i da smo u miru i skladu s onima oko sebe; šutimo kad nas iznenada preplave neke važne misli i osjećaji; šutimo kad slušamo bližnje i kad osluškujemo ono nadnaravno; nekad šutnjom pokušavamo produžiti doživljaj koji bi riječi samo uništile, a nekad šutnja baš stvara naš budući govor.

Oblici šutnje

Oksfordski profesor Michael Freeden navodi da postoje razni oblici šutnje: šutimo o onom što je neprihvatljivo ili malo vjerojatno; šutimo o odbojnim i nečuvenim stvarima; šutimo o neizrecivim božanskim tajnama; šutimo o traumatičnom i potisnutom; šutimo o onom što je neprimjetno; šutimo o nespoznatljivom i nepojmljivom; šutnja, kaže Freedan, utječe na naše izražavanje, a također i dodiruje granice našega znanja, pa ipak nam omogućuju da svoje granice prevladamo; podsjeća nas na riječi francuskoga filozofa Pierrea Bourdieua: „To se podrazumijeva jer dolazi bez riječi.”

Kristova muka zacijelo je najveća tajna jer je u njoj koncentrirano čitavo njegovo poslanje; u toj je tajni još veća tajna: zašto je Riječ zamuknula? U početku je bio Logos, a na kraju Siopí, tišina. Ako je kruna Kristova života muka, muk je kruna muke; Isusov muk nešto je što vrijedi osluškivati. Kako je rekao irski nobelovac Samuel Becket: „Ni jedna osoba od stotinu ne zna šutjeti i slušati, ne, čak niti zamisliti što takvo što znači. Ipak, tek tada možete otkriti, izvan glupe galame, tišinu od koje je sazdan svemir.”

Objava Muka i muk pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko će doći u nebo

Ali ima jedan čovjek koji nije nikad nikoga prevario, i koji nikada nije ništa naučio od toga što su ga varali, pa su ga zato varali uvijek i stalno… Zvali su ga glupi Gimpl, a židovski nobelovac Izak Baševis Singer napisao je o njemu jednu od najljepših priča na svijetu. Gimpl je, naime, svima vjerovao. I kad bi mu rekli da krava leti, i da je mjesec pao u susjedno selo, on bi otišao pogledati. A kad bi i posumnjao, onda su mu svi govorili: „Gimpl, zar želiš reći da lažemo? Grijeh je bližnjega nazivati lašcem.” A Gimpl nije htio sagriješiti. I da ne sagriješi, vjerovao je svima. A ljudi su od njega sve više i više radili budalu.

Otišao se posavjetovati s rabinom. Rabin mu je rekao da će u nebo doći oni koji vjeruju, a ne oni koji rade budale od drugih ljudi. I tako je Gimpl zaključio da je bolje biti među onima koji su varani, nego među onima koji varaju druge ljude. Doista, je li bolje biti varalica ili biti varan? Svi vidimo da varalice lijepo napreduju, i da im ide to bolje što varaju više ljudi. A opet, kažu da nitko ne može prevariti sve ljude i da nitko nije tako naivan da ga mogu varati stalno. Osim glupoga Gimpla. Kada bi ga netko prevario, on bi se nasmiješio, i spremno dočekao drugu prijevaru.

Sve je istina

Ne piše li u evanđelju da kad nas netko udari po jednom obrazu, da onda okrenemo i drugi? Zar je i to glupo? Jednom sam pročitao reklamu za jedan parfem, a glasila je ovako: Je li bolje zavesti ili biti zaveden? Zavođenje se čini kao grijeh, zar nije Sotona zavodnik? A biti zaveden, miriše na glupost… Pitanje, dakle, glasi: je li bolje biti zao ili glup? Gimpl je spremno odgovorio: biram biti glup.

Glupi Gimpl na kraju ipak nije mogao izdržati maltretiranje i ponižavanje svojih bližnjih. Napustio je selo i počeo lutati svijetom. I što je otkrio? Kad bi god čuo neku nevjerojatnu priču na nekom mjestu, i rekao sam sebi: „To nije istina, to ne može biti”, stigao bi na drugo mjesto i doznao da se tamo baš to dogodilo. Glupi Gimpl je na kraju zaključio da je sve istina i da treba jednostavno vjerovati jer nam Bog sve daje. A iz te perspektive Gimpl nije uopće bio glup.

Donekle sličan slučaj izvrnutoga svijeta našao sam u biografiji svetoga Ivana Bosca. Rođen je 1815., a bio je talijanski svećenik i pedagog, utemeljitelj salezijanske družbe. O njemu postoje brojne anegdote koje svjedoče o njegovu žustrom i domišljatom karakteru, a meni se posebno usjekla u pamćenje jedna zgoda kad je imao 17 godina.

Opasni dvoboj

Bilo je to 1832., i Bosco se sjeća da je bio kolovođa među svojim vršnjacima. Već se tada iskazivao njegov karakter vođe, a kolege iz škole bili su nešto poput njegove vojske. On je bio veoma okretan i spretan, prednjačio je u trčanju, skakanju i prebacivanju, a kad bi se umorili, izvodio je za prijatelje mađioničarske trikove, s velikom vještinom.

On se tada školovao u Becchiu, a nedjeljom je išao sa školskim kolegama u crkvu svetog Antuna, isusovcima. Ali jedne nedjelje bilo je u crkvi malo vjernika. U grad je stigao putujući akrobat i pokazivao svoje atletičarske vještine. Također je u sklopu svojih nastupa izazivao na natjecanje mlade, i to u trčanju i skokovima, u čemu je bio zbilja dobar.

Mladi Ivan Bosco bio je pomalo ljut na akrobata jer mu je preoteo njegovu družbu. Neoprezno je pred kolegama rekao on sam ne trči ništa lošije od putujućeg akrobata. „Nisam pazio na posljedice mojih riječi”, rekao je poslije. To su dojavili gostujućem atletičaru, koji je jedva dočekao izazivača. I tako se Ivan Bosco našao u neželjenom dvoboju, oglašenom: jedan učenik protiv atleta profesionalca.

Drzak svetac

Utrkivali su se glavnom gradskom ulicom, uz mnogo gledatelja, i okladu od 20 lira; bio je to mjesečni iznos za stan i hranu. Bosco je pobijedio, ali stvar nije bila završena. Akrobat je htio vratiti ugled i novac pa je predložio revanš, skok preko potoka. To je ispalo neriješeno jer su potok obojica preskočila, pa je uslijedilo treće natjecanje, u spretnosti, u kojem je pobijedio opet Bosco, zaradivši već 80 lira. Očajni i poniženi akrobat ponudio je zadnji izazov, za 200 lira: tko će se popeti više na drvo. Akrobat je krenuo prvi, uz jedan brijest, i tako vješto uspuzao do vrha, da je došao do najtanjih grana – da se uspeo još samo pedalj više, svi su gledatelji bili složni, vrh bi se drveta savio i penjač bi pao. Ali Bosco se nije obeshrabrio. Popeo se točno do istoga mjesta kao i akrobat, a potom ondje napravio stoj na rukama, i tako nadvisio akrobata.

Svi znamo za evanđeosku zgodu o tome kako je Isus došao u Jerihon, i kako ga je jako htio vidjeti neki carinik Zakej. Bio je dapače, nadcarinik, i to bogat, kako kaže Biblija. Ljudi su nagrnuli vidjeti Isusa, a Zakej je bio majušan, pa se popeo na drvo da vidi znamenitoga čovjeka. I od svih tih ljudi Isus je zastao baš pod smokvom na koju se popeo Zakej, i pozvao ga da siđe.

Penjanje i silaženje

Da, uvijek nam je na pameti da se treba popeti da bismo vidjeli Isusa. Trebamo se penjati u znanju, u mudrosti, u pobožnosti, u molitvama, ne znam ni sam u čemu, da bismo ga bolje vidjeli i da bi on vidio nas. Moramo se u svemu tome istaknuti nad drugim ljudima. U tome znamo i pretjerati pa se popnemo previsoko, tako da pod nama grane puknu, ili se čak i prepadnemo, pa ne znamo više sići, i onda smo bespomoćni poput onih mačaka koje moraju spuštati vatrogasci.

Nije uopće kvaka u penjanju, kako je pokazao don Bosco. Naravno, u svojim znanjima i sposobnostima moramo se popeti i istaknuti što više, moramo doći do krajnjih granica svojih mogućnosti. To je u redu. Ali nije dovoljno ako na vrhu ne nađemo novu perspektivu, koja se ljudima s tla čini izvrnuta. Don Bosco se postavio na glavu, i sve je vidio iz nove perspektive. I Zakej je sa svoje smokve sve vidio iz nove perspektive – upravo obratne. Zato je rekao da će ubuduće živjeti pošteno i da će četverostruko vratiti svakomu koga je prevario ili zakinuo. Penjanje, da; ali ako dođemo na vrh i sve ne okrenemo naglavačke, ništa nam neće vrijediti. A ni bez vjere, kako je pokazao glupi – ili zapravo mudri Gimpl.

Objava Obrnuta perspektiva vjere pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Medijska papomanija

Papa je u medijima tretiran kao celebrity prvoga reda, o kojem smo mogli saznati sve od djetinjstva do današnjega doba, a također i nešto o njegovu osobnom treneru, da i ne spominjem podatke o kolegama, suradnicima i rođacima. Katolicima bi vjerojatno trebalo biti drago da se opširno izvješćuje o zbivanjima u Crkvi, i to redom pozitivno, no potrebno se pitati nije li nastala neka medijska papomanija, a ako jest, koji joj je uzrok.

Prateći medije zadnjih tjedana nametnula mi se misao da je jedan od razloga to što je dosad slabo poznati peruanski biskup stupio na svjetsku pozornicu kao čovjek vrhunskoga formata. On ima diplomu iz matematike i doktorat iz prava, poliglot je i uspješan organizator, dobar je govornik i srdačan sugovornik, okretan i u diplomaciji i u pomaganju siromašnima, a još k tome lijepo pjeva! Promatrajući svjetsku političku elitu na Franjinu sprovodu, i onda reprizu toga okupljanja prigodom Lavove investiture, nismo mogli ne primijetiti da bi mu rijetko tko od tih predsjedničkih i premijerskih žalobnika bio i do koljena. Retrospektivno možemo navesti da su i svi recentni pape bili prvoklasnoga formata – pune stadione, pišu knjige, govore jezike, osobno su skromni, snalaze se i u međunarodnim pregovorima i u posjetima zatvorima i izbjegličkim kampovima, imaju osjećaj i za moral i za socijalnu pravdu. Gdje bismo mogli naći takvoga političkog vođu, ne samo u Hrvatskoj nego i šire? Churchill je dobro pisao, Masaryk je bio filozof, Adenauer je imao neke više ciljeve – i to su svi kojih se mogu sjetiti ovoga trena, a da ih i zbrojimo, dobili bismo tek prosječnoga pontifexa.

Duhovna glad

Kriza vodstva očigledna je kod nas, a nažalost primjećujemo je i u svijetu. Kvalitetni ljudi, koji imaju viziju i moć animirati ljude, sa znanjem i stručnošću, empatijom i poletom, mogu se tražiti svijećom na svim razinama našega društva. Nema ih na rukovodećim položajima poduzeća, nema ih u politici, nema ih u kulturi – odnosno, ima ih, ali ne mogu doći do izražaja. Naprotiv, firme i partije izbacuju na čelo karijeriste, korumpirane i neuke, i to ne samo na brdovitom Balkanu nego i širom Europe i Amerike, koliko možemo vidjeti, dok je drugdje stvar zacijelo još gora.

Izbor Roberta Francisa Prevosta za čelnika Katoličke Crkve nije samo pohvala njemu – iako je on skromno, na misi na kojoj je dobio palij i prsten, rekao da je papa postao bez svoje zasluge – nego očituje i vitalnost organizacije koja ga je izabrala. Čovjek učen i skroman, lijepa ponašanja i širokoga znanja, inteligentan i suosjećajan služi na čast Crkvi i privlači na sebe poglede i onih koji nisu ni vjernici ni katolici. Jer svim svojim dobrim osobinama pokazuje što je to lider i dokazuje da se može i mora bolje i drukčije.

Drugi bih razlog nezapamćenoga interesa za izbor pape potražio u duhovnoj gladi svijeta. Mediji su protekli mjesec replicirali klišee o tradicionalistima i progresistima u Crkvi, tražeći ili čak priželjkujući sukob i raskol konzervativnih i liberalnih katolika, izvlačeći sporna pitanja poput ređenja žena i pričešćivanja razvedenih, tražeći afere u financijama Svete Stolice ili postupanju prema zlostavljačima, no ispod svih tih tema – koje su važne i korisne za raspravu – ostao je neuzdrman vjerski temelj papine službe. Lav XIV. otpočetka je nastupio kao pastir, šireći evanđeosku poruku, citirajući Sveto pismo i Augustina, po kojem je nazvan njegov red, i stavljajući se pod zaštitu Majke Božje. Nije rekao ništa što ne bi mogao reći bilo koji župnik na svijetu, što je i logično, jer čuvar vjere ne može iz te vjere nikako izići. Novi papa, kao i prethodni uostalom, pruža sliku duhovnosti koja nije izolirana i samodostatna, nego je upućena na djela ljubavi prema onima koji su najviše potrebiti. Papa se otkriva kao duhovna osoba, ali ne kao guru koji će vam dati pokoji self help savjet, nego kao čovjek sa zdravim pogledom i na naravno i na nadnaravno. Nema sumnje da svijetu toga treba.

Prva papina obraćanja

Frances je po vokaciji pravnik i izražava se metodično i shematski, a na misi na Trgu svetoga Petra dao nam je naznake kako zamišlja papinstvo. Kao i prethodnici pomolio se na grobu svetoga Petra, kao znak da se uklapa u veliku tradiciju; za čitanje iz Evanđelja izabrao je susret Petra s uskrslim Isusom kako bi podsjetio na Petrovo pokajanje i Isusovu zapovijed da bude pastir vjernima; u propovijedi naglasio je upravo apostolovo zatajenje, kako bi pokazao da je svjestan da dolazi na čelo Crkve koja nije uvijek bila na visini svoje misije; pozvao se na Kristovu ljubav kao zalog vjere i temelj poslanja, naglasivši da se Crkva neće nikome nametati, a da ni on kao rimski biskup neće nikom zapovijedati.

Kada su izabrali za papu Ratzingera, prva rečenica s balkona bazilike bila je: „Draga braćo i sestre, nakon velikog pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, jednostavnog, poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem.” Ivan Pavao II. bio je škrtiji na riječima, rekao je jednostavno: „Ne bojte se!” Franjo je bio još jednostavniji. Zaželio je okupljenima dobru večer i zamolio da se mole za njega, a i da se zajedno pomole za papu emeritusa Benedikta XVI. Robert Francis Prevost u svojem je prvom obraćanju vjernicima okupio svu trojicu velikih prethodnika: Woytilu je citirao kad je pozvao na to da živimo bez straha, a i neobično sliči svetom Poljaku, sa svojim visokim čelom i blagim osmijehom; Franju je izravno apostrofirao, i još je izričito spomenuo sinodalnost Crkve – projekt do kojega je Bergogliu bilo osobito stalo, ali ga nije doveo do kraja; izabravši tradicionalno papinsko ime s visokim brojem, očito se priklonio Benediktu XVI., a njega je evocirao i svojom odmjerenošću, pravom katoličkom propovijedi i tradicionalnom odjećom – ogrnuo je crvenu mozzettu koju Franjo nikako nije trpio, dok ju je Ratzinger poštivao kao dio propisane uniforme.

Utiskivanje staze

Prije konklave 2013. Bergoglio se predstavio kardinalima kratkim govorom u kojem je rekao da Crkva mora izići iz sebe i širiti evanđelje, inače će se okrenuti sama sebi i razboljeti se. Ponudio je izvrnuto tumačenje znamenite slike iz Otkrivenja kad Isus kaže da stoji na našim vratima i kuca da bi ušao – Bergoglio je vidio Isusa kako kuca iznutra, kako bismo ga pustili van. I u tom govoru, i tijekom pontifikata, Franjo se brinuo da ne predvodi Crkvu koja Isusa ljubomorno čuva za sebe i ne da mu izići. Moglo bi se reći da je čitava svojega papinstva on zapravo trčao za Isusom, na ona mjesta gdje je mislio da bi on mogao biti.

A za to su mu trebale dobre cipele! Franjo je prvi papa koji je raskinuo s tradicijom crvenih cipela, radije je zadržao svoje goleme crne kožne cipele. A Lav XIV., vidjelo se to jasno ovih dana, također gazi svojim cipelama, tako da već možemo naslutiti put kojim će ići.

Objava Put kojim će papa ići pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rađanje križnoga puta

Jeronim je svjedočio da hodočasnici posjećuju Svetu zemlju, a za one koji nisu onamo mogli, podizala su se u Europi zamjenska mjesta štovanja, poput Sedam crkava u Bologni, zvanih i Mali Jeruzalem, gdje je sveti Petronije želio imitirati crkvu Svetoga groba. Sveti Franjo, koji je i sam primio stigme, 1217. utemeljio je Kustodiju Svete zemlje kako bi se sačuvale i promicale kršćanske svetinje, da bi njegovu subraću papa Klement VI. 1342. proglasio i čuvarima svetih mjesta. Hodočasnici iz toga doba u svojim zapisima spominju Via sacra, ali opis vjernika koji od postaje do postaje slijede Isusov put do Golgote, ostavio nam je tek Englez William Wey sredinom 15. stoljeća. Prikaze postaja u Jeruzalemu vidimo prvi put u njemačkoj knjizi iz 1521. nazvanoj Geystlich Strass – duhovna cesta.

Križni put je bio rođen, ali je odmah postao i nedostupan jer su Osmanlije zabranili javno štovanje slika i kipova u Svetoj zemlji. Franjevci su ga od početka 15. stoljeća već počeli prenositi u Europu, podižući postaje na prilazima crkvi, tipično u obliku malih kapelica, što se zadržalo do danas. Od 17. stoljeća uređuju se i križni putovi na brežuljcima, kao reminiscencija na Kalvariju, često s velikim skulpturama, kako se može vidjeti u Mariji Bistrici. Godine 1686. Inocent XI. dao je franjevcima pravo postavljanja postaja i unutar svojih crkava, a 1731. Klement XII. proširio je to pravo na sve crkve, pod uvjetom da ih podigne otac franjevac, uz suglasnost mjesnoga biskupa.

Padovi i susreti

Najstariji križni put imao je tek sedam postaja – uzimanje križa, prvi pad, susret s Majkom, susret s Veronikom, drugi pad, pribijanje na križ i polaganje u grob; čak četiri iz predaje, a samo tri iz Biblije. Wey ih je, doduše, bio nabrojio 14, ali samo pet odgovara onima koje imamo danas jer se u njegovo doba zastajalo pred navodnim domom bogataša iz priče o Lazaru te kućama Heroda i farizeja Šimuna, a obilazilo se i gradska vrata kroz koja je Krist prošao. U Nizozemskoj se u 16. stoljeću uvriježio križni put s četrnaest postaja, a iz vodiča po Svetoj zemlji, koje je tada napisao Christian Kruik van Adrichem, doznajemo da je čak dvanaest identično današnjima; broj i nazive postaja definitivno je utvrdio već spomenuti papa Klement.

Jedan prizor u križnom putu ponavlja se čak triput, a to je Isusov pad pod križem. Istaknemo li treću, sedmu i devetu postaju, to izgleda shematski ovako:

Primjećujemo da je između trećega i drugoga pada manji razmak nego između drugoga i prvoga, što je očekivano, jer je razumno pretpostaviti da je Isus putom malaksao; malo je teže razumjeti zašto je odmah pao čim je uzeo križ. Između prvoga i drugoga pada umetnute su četvrta, peta i šesta postaja – Isusovi susreti s Majkom, sa Šimunom Cirencom i Veronikom – dok je pred osmu postaju umetnut Spasiteljev susret s jeruzalemskim ženama. U tih sedam postaja, od kojih su samo dvije utemeljene na Svetom pismu, uočavamo jasnu i jednostavnu podjelu tema: tri pada i četiri susreta!

Trpeći i djelatan Isus

Križni put se tipično u crkvama postavlja simetrično, pa tako sedam postaja bude s jedne strane, a sedam s druge, s tim da su poredane u kontinuitetu, da ih molitelji mogu obići slijedeći oblik slova U. Postavimo li te dvije polovice usporedno, posebno označivši one između prvoga i trećega pada, to izgleda ovako:

Primjećujemo da su prva i druga polovica križnoga u zrcalnom odrazu (2 + 5 naprema 5 + 2) te da je križni put opet podijeljen u dvije polovice – sedam postaja unutar padova, a sedam izvan njih. Promotrimo sada onu polovicu prije i poslije padova: na prvoj postaji Isus je osuđen, na drugoj uzima križ, na desetoj ga svlače, na jedanaestoj je pribijen na križ te na kraju umire, bude skinut s križa i potom položen u grob; s iznimkom druge postaje, u svima je pasivan, iako bi se moglo argumentirati i da je križ stavljen na njega, pa da ga prikazuju trpećega. Druga polovica je, kako smo već rekli, obilježena padanjem i susretima – to je djelatan Isus koji pada, ali i ustaje, koji hodi sa Šimunom, koji se obraća jeruzalemskim ženama, koji Veroniki na rubac utiskuje svoj lik, koji se susreće s Majkom. Križni put, dakle, uravnoteženo prikazuje dva lika Krista, jedan koji spremno prihvaća trpljenje i poniženje, i drugi koji je u svojoj Muci aktivan i usmjeren na druge.

Simbolika biblijskih brojeva

Još ćemo nešto primijetiti ako opet pogledamo križni put iz aspekta aktivnosti i pasivnosti:

Razvidna je trodijelna struktura: dvije postaje prije samoga puta, sedam postaja na putu i pet postaja na njegovu kraju. U križnom putu stalno iskaču brojevi 1, 3, 4 i 7, što je i očekivano jer su nositelji biblijske simbolike: jedan Bog, tri Osobe, a sedam je oznaka savršenstva. Tradicionalno hebrejsko pismo ne bilježi vokale nego samo konsonante pa se ime kralja Davida piše samo suglasnicima DVD; u staro doba nije bilo arapskih brojeva, tako da su slova imala i brojčanu vrijednost, prema mjestu u abecedi. Budući da je daleth četvrto slovo, a vau šesto u hebrejskom alfabetu, DVD se može shvatiti i kao 4 + 6 + 4 – to jest 14. To se simbolično značenje broja iskoristilo na početku Matejeva evanđelja kada je Isusovo rodoslovlje izloženo trodijelno – od Abrahama do Davida, pa od Davida do babilonskoga izgnanstva, te od progonstva do Kristova rođenja – s tim da u svakom dijelu ima 14 naraštaja. U tome što križni put ima baš 14 postaja, čitamo simboličnu poruku da je Krist pravi Kralj.

Harmonija svemira

No tu bi moglo biti još nečega. Pogledajmo opet križni put s istaknutim postajama koje se ponavljaju:

Ističu se brojevi 3, 7 i 9, koji su bliski brojevima Fibonaccijeva niza. Fibonacci je srednjovjekovni matematičar koji je u Europu prenio arapske brojeve, a niz koji do danas zovemo po njemu, nastaje vrlo jednostavno – zbroj prethodna dva broja daje sljedeći: 1 + 2 = 3, 2 + 3 = 5, 3 + 5 = 8, 5 + 8 = 13 … i tako u beskonačnost. Iako jednostavan, u sebi sadrži omjere zlatnoga reza, harmonijskoga načela koje nalazimo u prirodi na nizu mjesta, od češera i puževe kućice, preko cvijeta suncokreta do svemirskih spiralnih maglica; slikari ga slijede u umjetničkim djelima, arhitekti pri konstrukciji zgrada, a čak su i tipke na klaviru poredane po njemu.

Kada bi križni put imao trinaest postaja i kad bi Isus pao na trećoj, petoj i osmoj, obrazac bi slijedio Fibonaccijev niz. No postaja mora biti 14 zbog biblijske simbolike, ali kad pogledamo omjer brojeva 13 i 8, i usporedimo ga s omjerom brojeva 14 i 9, vidjet ćemo da je, izračunat na jednu decimalu, jednak, a iznosi 1,6. Križni put je usklađen s omjerom zlatnoga reza, a to je postignuto rasporedom postaja s Isusovim padom – treća i deveta postaja, čiji razmještaj nije diktiran događajima iz Svetoga pisma, postavljene su tako da u očima sastavljača križnoga puta održavaju savršeni sklad. Ujedno, kako je izloženo, omeđuju unutar sebe Isusove susrete na kraju života, te razgraničuju njegovo aktivno primanje Muke s trpećim.

Ljepota i sklad poruke

Križni put je kolektivno djelo dugoga nastajanja. On je mješavina novozavjetnoga teksta i predaje, podjednako je pučki i teološki. One neznane ruke koje su ga oblikovale u srednjem vijeku i renesansi bile su upućene u Sveto pismo, ali i u matematiku i geometriju. Njima je bilo prirodno da pomiruju biblijsku pouku i sklad brojeva jer su Stvoritelja zamišljali kao geometra, s viskom i šestarom u ruci, što je, uostalom, i biblijska slika. Lijepo, skladno i moralno za njih je bilo isto. Najveća umjetnička djela, poput Bachovih korala i Michelangelovih freski, prenose kršćansku poruku unutar brižljivo promišljenih proporcija. Isto vrijedi i za križni put.

Objava Križni put kao umjetničko djelo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Malo aritmetike

Brojevi u Bibliji velika su i zasebna tema: nekada su istočnjački hiperbolični, kao kad se opisuju bajoslovna bogatstva kralja Salomona ili mnoštvo izraelskih vojnika u ratovima; drugi put su iskrivljeni na takav način da se nazire teološka poruka, kao kada se broj pi u gradnji Hrama ne prikazuje kao 3,14, nego kao 3, da bi se i na taj način odala povezanost Boga i njegova svetišta; nekada im nijedno tumačenje ne može stati na kraj, kao kod slavnoga broja Zvijeri iz Otkrivenja, u kojem su brojni tumači nalazili razne skrivene poruke, od kojih je najpoznatija da je to šifrirano ime rimskoga cara Nerona.

Sličan su problem u povijesti izazvale i 153 ribe u apostolskoj mreži. Sveti Jeronim smatrao je da je to broj svih vrsta riba pa bi, dakle, Isusovi učenici izvukli po jednu ribu svake vrste – simbolično, sve. Problem je s tom teorijom što nemamo nigdje iz antike sačuvan popis tih vrsta, ali i to se može objasniti time da je Jeronim o tome čuo ili čitao, a da je izvornik izgubljen, kao i mnogo toga.

Augustin je pošao drugim putem. Broj 153 umnožak je brojeva 17 i 9; 9 je 3 x 3, a 17 = 10 + 7; broj 153, smatrao je veliki biskup i filozof, nije broj ribljih vrsta, nego reprezentant svetih brojeva 3, 7 i 10 – on u sebi skriva Deset Božjih zapovijedi, sedam darova Svetoga Duha i Trojstvo, a to nije malo.

Trokutni brojevi

Da shvatimo Augustinovu ideju, moramo se sjetiti da u antici nisu koristili arapske brojeve, nego rimske ili, još gore, slova abecede, što je jako kompliciralo računanje i onemogućavalo razvoj aritmetike. Da bi se taj pristup mogao skrivati u Bibliji, ukazuje čudna podudarnost da se broj 666 rimskim znamenkama piše DCLXVI, tj. to je zbroj svih rimskih znamenki osim M (1000): 500 (D) + 100 (C) + 50 (L) + 10 (X) + 5 (V) + 1 (I) = 666. Grci su, osim toga, brojeve prikazivali kamenčićima, zbog čega su rano uočili da se neki mogu složiti u trokut (3, 6, 10, 15, 21…), a neki u kvadrat (4, 9, 16, 25, 36…). Ove druge učimo i danas u školama i koristimo ih naširoko, pa ih po uzoru na Grke i zovemo kvadratima (4 je kvadrat broja 2, 9 broja 3, 16 broja 4…), ali trokutni brojevi nisu našli tako široku primjenu. Možemo ih vidjeti kada se čunjevi u kuglani ili kugle na biljarskom stolu slože u trokutasti oblik, i to je gotovo sve.

No u staro doba kvadratnim i trokutastim brojevima pridavala su se različita mistična značenja, a ovdje se to spominje jer je 153 trokutasti broj, i to sedamnaesti – očito je Augustin proučavao mistiku brojeva te je tako naišao i na naš broj. Ovdje moramo spomenuti i da je 666 trokutni broj, 36., što samo pojačava tajnu.

Isus u čamcu

A možda tajne i nema, nego je zbilja bilo 153 ribe u mreži? Predlažem da se vratimo na još jedan susret Isusa s apostolima na jezeru, ali Galilejskom, i to na početku njihova druženja. Marko na početku Evanđelja kaže da je toliko mnoštvo nagrnulo Isusu, da je rekao učenicima da mu prirede barku – u nju je ušao i propovijedao iz nje, a narod je ostao na obali. To je bio toliko uspješan recept, da ga je Isus ponovio bar još jednom, kako Marko bilježi. Ali nije nam zabilježio zašto su ljudi ostali na obali kad su toliko čeznuli da ga dotaknu – zar ne bi barem netko skočio u vodu i doplivao do čamca?

Kada je Pavao doživio brodolom pred Maltom, kako je opisano u Djelima apostolskim, satnik je na brodu oslobodio sužnje da se spase – plivači neka na kopno pođu snagom svojih ruku i nogu, a ostali držeći se za ostatke drvene olupine, pri čemu ne saznajemo u koju je od te dvije skupine pripadao Pavao. Petar je jedina osoba u Novom zavjetu za koju poimence saznajemo da je znao plivati, iako se i on skoro utopio. Znamo kada je to bilo, kad je brodić s apostolima krenuo preko jezera dok se Krist molio na samotnom mjestu, pa se digla oluja po kojoj ih je on sustigao, hodeći po vodi. Ali između toga događaja i onoga kad je Isus propovijedao iz čamca, Marko bilježi još nešto: Isus je rekao učenicima da otplove na samotno mjesto, a narod je prokužio kamo idu i došao pješice prije njih.

Simbolika vode

Evanđelje strogo dijeli obale Galilejskoga jezera od njegove vode. Čvrsto tlo je namijenjeno za narod, a voda ekskluzivno za Isusa koji je ondje u barci s učenicima. Čamac na vodi slika je duhovnoga svijeta u kojim su apostoli s Mesijom, a kopno predstavlja život koji su ostavili. No ni apostoli bez Isusa nisu još zreli za novi život duha – u oluji su nesigurni, a Petar, kad pokuša hodati po vodi, brzo potone.

Nakon uskrsnuća, situacija je drukčija. Sad je Krist na kopnu, a apostoli u čamcu, sami na jezeru. Petar skače u vodu i dolazi Isusu kao suveren plivač u vodi duha – jer jezero i sada, kao i prije, simbolizira Božje kraljevstvo. Petar se više nikad neće utapati, a njegov ulazak u vodu, dok su ostali još uvijek u sigurnosti čamca, jasno ga izdvaja. Što se riba tiče, one svakako predstavljaju plod ili stanovnike Božjega kraljevstva, ma kako shvatili njihov broj. Jer ta je igra brojevima, ma koliko bila zabavna i zavodljiva, u konačnici nevažna – važna je poruka ljubavi, a ljubav se sigurno ne broji i ne važe. Pa ipak, nećemo se tog broja 153 lako riješiti: izmolimo li sve tri desetke krunice u dahu, s jednim nizom uvodnih molitvi, izreći ćemo Zdravo Marijo točno toliko puta.

Objava Zagonetni uskrsni ribolov pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prostori djetinjstva

Na prvom je mjestu u mojem sjećanju baraka u Novom Zagrebu, improvizirana crkvica iz 70-ih, u kojoj su živjela dva fratra, i kamo sam išao na vjeronauk u osnovnoj školi, dok nije izrađena prava, moderna crkva. Uz tu novu sam crkvu rastao, obilazeći sa svojim društvom gradilište od podruma do krova, tako da je na neki način postala moja; ondje sam bio na prvoj pričesti, dok još nije imala krov, pa je kiša po nama padala, a kasnije sam se i vjenčao, no moram priznati da je svaki korak unutarnjega uređenja oduzimao onoj prvotnoj čistoj betonskoj ljepoti. Ostali stanovnici Novoga Zagreba nisu imali sreće kao mi u Sigetu, pa su se mise držale u stanovima, što je također imalo svoje čari – dakako, ako niste bijesni susjed kojega nervira stalna galama na stubištu.

Nadalje, tu su crkve kojih se sjećam iz djetinjstva, velike stare crkve u koje su odlazili moji stari, pa bi i mene pozvali: Katedrala u svojoj gotičkoj nadnaravnosti, isusovačka barokna bazilika s iluzionističkim freskama, mistična kripta slovenskog arhitekta Jožefa Plečnika, salezijanska crkva s oltarima Plečnikova učenika i okruglim vitrajima s anđelima, crkva-kutija u neboderu na Trgu bana Jelačića koja me zbunjivala jer se nalazila između gradskih lokala te najneobičnije molitveno mjesto, Kamenita vrata, gdje su se ljudi molili u najvećoj sabranosti na ulici, dok su prolaznici išli za svojim poslovima.

Velika raznolikost

Otada sam na putovanjima obišao mnoge crkve: talijanske, u Rimu, Ravenni i Monrealeu, ukrašene nezamislivim umjetničkim djelima; španjolske, u Zaragozi, Cordobi i Burgosu, pretjerane u svemu; engleske, škotske i irske, u Londonu, Edinburghu i Dublinu, protestantski stroge. Bile su malene, poput skromne drvene zgrade, više nalik na štagalj, jedne belgijske redovničke zajednice, upamtljive po oltaru u obliku broda, ili razmetljive poput katedrale u Santiagu de Compostella; bile su ingeniozne, poput majušne irske crkvice u obliku školjke ili sulude Svete obitelji u Barceloni; isticale su se po tanušnim stupovima, poput kapele Kraljevskoga koledža u Cambridgeu, po najvišem tornju u državi, poput katedrale u Ulmu, ili po šumi ukrasnih stupića zbog kojih ste se morali penjati na krov, kao u Milanu. Ona u Münchenu stradala je u bombardiranju, u onoj u Beču okupljaju se Hrvati, pred onom u Taizéu bio je čak razapet cirkuski šator da svi mladi stanu u nju.

Ali u svima njima osjećao sam se kao doma – nisu to bili strani prostori, nego domaći. Ono najvažnije za doživljaj crkve bio sam ponio u svijet iz djetinjstva: one su veličanstvene, ali i obične; one imaju tamne zakutke, ali se kupaju u svjetlu; one imaju povijest i priču; njihovi graditelji i umjetnici željeli su načiniti nešto veće od sebe; one, na koncu, služe molitvi.

Humana gradnja

Najljepša mi je, međutim, crkvica u kojoj nisam nikad bio – poznajem je samo po fotografijama. Švicarski arhitekt Le Corbuiser jedan je od najznačajnijih arhitekata 20. stoljeća, a kršćanski svijet je zadužio svojom čudesno lijepom, neobičnom i jednostavnom kapelicom u Ronchampu. Le Corbuiser je u prvoj polovici 20. stoljeća gradio kuće kakve su tada bile novost, a danas su normalne: bez ukrasa, ravnih krovova, s mnogo prozora. Smatrao je da stan mora biti jednostavan, praktičan, zračan i svijetao. Mnogo je razmišljao o modernim gradovima. Bilo mu je jasno da su bučni i zagađeni, a da su ulice zbog velikoga prometa opasne za ljude. Zamislio je gradove budućnosti u kojima će ljudi živjeti u visokim zgradama okruženima zelenilom, daleko od tvornica i prometa, gdje će biti sigurno za djecu i ugodno za obitelji.

Po njegovim su zamislima izgrađene i mnoge zgrade i naselja i u Hrvatskoj. Njegove zgrade na stupovima i s mnogo balkona možete vidjeti u Zagrebu u Aveniji Vukovar. Čitav Novi Zagreb, u kojem sam odrastao, i druga slična naselja nadahnuta su njegovim idejama – velike zgrade u zelenilu. Le Corbusier ima i kritičare koji posprdno njegova naselja nazivaju spavaonicama – ali pogledajte današnju gradnju, bez reda i smisla, bez zelenila, kuće su nagurane da bi se što više zaradilo; Le Corbuiser ipak je bio duboko human.

Nastalo je nešto novo

Rochamp je malo mjesto u istočnoj Francuskoj, na granici s Njemačkom, gdje je na brežuljku od 4. stoljeća postojala hodočasnička crkva, posvećena Našoj Gospi u Visini. Međutim, u Drugom svjetskom ratu bila je uništena pa su pozvali Le Corbuisera da izgradi novu. Dok je bio mlađi, razmišljao je o kućama kao strojevima za stanovanje. Srećom, kada je zamislio crkvu posvećenu Gospi u Rochampu, odlučio je izgraditi nešto jednostavno, nešto lijepo i nešto jedinstveno – rezultat je možda i najljepša moderna crkva.

Crkvica se nalazi na brežuljku iznad mjestašca. Okružena je šumom, ali oko nje je uređena čistina tako da se vidi sa svih strana. Nebo, prostor i drveće – to je ono što prethodi svakoj arhitekturi – tvrdi Le Corbuisier. Nije velika, ali djeluje monumentalno. Jednostavna je i neshvatljiva. Zidovi su joj bijeli i bez ukrasa, ali krov sliči avionskom krilu ili trupu jedrenjaka – krov je izvrnut naopako. I još se čini da lebdi u zraku iznad crkve.

Le Corbisier je rekao da više voli crtati nego govoriti – crtanje je brže i teže je lagati. Njegova crkva doista ne laže – ona ništa ne skriva, ni u čem se ne pretvara, sve je jasno i otvoreno, a opet i mistično. Le Curbisier je smatrao da treba razumjeti povijest i da se tek tada može ostvariti kontinuitet prema onome što jest i što će biti – njegova crkva ne napada staro, ona pokazuje kako može nastati nešto novo.

Svjetlo vjere

Le Curbisier je smatrao da je dom poput škrinje s blagom koja znači naš život. I ova crkva je dom molitve, poput nekoga vrijednog blaga. Za njega je, nadalje, svjetlo bilo najvažnije. Vjerovao je da ljudi trebaju prostor, red i svjetlo kao i kruh svagdašnji – i vjerovao je da im on može pružiti takve građevine. Ali vjerovao je da je svjetlo od svega najvažnije – svjetlo otkriva oblike; a svjetlo je i ono što vjernici u svakoj crkvi traže – svjetlo vjere.

Objava Sjećanje na moje crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stara slava

Iako, dakle, nisam nikad bio u Bad Ischlu, ipak mi je neobično prisan. Taj je gradić u 19. stoljeću bio glasovit u cijeloj Europi zbog svojih toplica, i kao takav bio se pobratimio s Opatijom, još jednim važnim austrougarskim lječilištem. Car Franjo Josip onamo bi prenosio svoju rezidenciju za vrijeme ljeta; ondje se bio zaručio s bavarskom plemkinjom Elizabetom, zvanom Sisi; iz Bad Ischla je car 1914. objavio proglas kojim je započeo Prvi svjetski rat. U Bad Ischl rado su dolazili poznati umjetnici poput skladatelja Antuna Brucknera, Johanna Straussa i Johannesa Brahmsa ili svjetski pisci poput Marka Twaina, Theodora Herzla i Franza Werfela, a Franz Lehár, kompozitor operete Vesela udovica, ondje je i umro 1948. No od svih tih znamenitih ljudi, meni je najvažnija dječja ilustratorica Nora Scholly.

Sakralna umjetnost

Nora Scholly rođena je 1905. u Bratislavi, a u Bad Ischl doselila se nakon Prvoga svjetskog rata s roditeljima i sestrom – otac joj je bio visoki vojni časnik koji je odlučio ondje provesti svoje umirovljeničke dane. Nakon osnovne škole uputila se u Beč gdje je diplomirala na Bečkoj ženskoj akademiji i na Bečkom institutu za grafička istraživanja, a potom se vratila doma i zarađivala kao slikarica. Njezini radovi rese brojne crkve i škole: naslikala je freske za školu u dječjem selu St. Anton an der Glocknerstrasse i za srednju školu u Brambergu, izradila je velikog anđela kao zidni ukras u Stephaneumu u Bad Goisernu, autorica je oltarnih slika u St. Thomasu kod Waizenkirchena, Untergengu u Mühlviertelu, Losensteinu u Ennstalu; načinila je i sliku Djevice Marije u kućnoj kapeli Biskupskoga dvora u Linzu. No najviše se proslavila kao autorica dječjih slikovnica. Njezin najveći književni uspjeh bila je knjižica nazvana Herzschlag kleiner Dinge (Otkucaji srca malih stvari), objavljena 1954., a prodana u čak 30 000 primjeraka. Sav je prihod Nora Scholly dala za izgradnju župne crkve u Pfandlu – od njezina honorara bila je kupljena sva potrebna cigla.

Nježna slikovnica

Dok sam još bio u vrtiću, dobio sam na dar jednu slikovnicu Nore Scholly. Bila je to njezina prva knjiga, objavljena u Münchenu 1939., a otac ju je kupio u antikvarijatu. Priča je to o maloj božićnoj jeli, koju je Nora Scholly naslikala kao djevojčicu. U slikovnici pratimo život te jele-djevojčice otkad ju je Bog posadio kao sjemenku u šumi. Djevojčica-jela rasla je, družila se sa životinjama, promatrala djecu kako prolaze šumom, a potom se vrijeme počelo kvariti; došla je jesen, pa zima sa snijegom – sve dok dva mala anđela nisu djevojčicu-jelu posjeli na sanjke i odvele djeci, da im ondje blista urešena, u obilju darova. Iako sam bio dijete, shvatio sam da je u priči spojen Božić i Uskrs; rođenje, rast, starost i smrt – to je tijek života male šumske jele – ali anđeli je uvode u radost, u novi život u znaku Isusa, čime je njezinu postojanju dan novi i puni smisao. Te teške misli Nora Scholly naslikala je tako jednostavno i ljupko, da su mi do danas njezine slike ostale utisnute u srce. Naš život je upravo takav kako je prikazano u njezinoj maloj slikovnici: umrijet ćemo za ovaj svijet, ali uskrsnuti za budući.

Pod okriljem Bogorodice

Nora Scholly živjela je skromno i radila marljivo. Umrla je sa samo šezdeset godina, iznenada, na putu u svoju malu knjižaru i papirnicu u Bad Ischlu – bio je 21. listopada 1965., i ja sam bio već pet mjeseci na svijetu; skoro pa smo se mimoišli. I pokopana je ondje, u grobu s roditeljima i sestrom, na kojem je naslikala svoj omiljeni motiv: Mariju kao kraljicu s djetetom Isusom u rukama, kako lebdi iznad krovova njezina grada. Za nadgrobni natpis izabrala je stih iz jedne marijanske pjesme: Maria voller Güte, uns allezeit behüte – Marijo puna dobrote, uvijek nas čuvaj. Nora Scholly znala je da trebamo biti kao djeca da bismo došli do Isusa; znala je da sjemenka mora pasti u zemlju i umrijeti; u vjeri se stavila pod okrilje Bogorodice.

Objava Božićna slikovnica moga djetinjstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.